Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka



Yüklə 1,06 Mb.
səhifə11/25
tarix01.11.2017
ölçüsü1,06 Mb.
#26289
1   ...   7   8   9   10   11   12   13   14   ...   25

Okolnosti su ga maksimalno sputavale, a u isto su vrijeme zahtijevale od njega da traži i plati usluge drugih ljudi. Da se nalazio na nekom drugom mjestu, u drugom okruženju, sve je probleme mogao riješiti sasvim sam. Mogao je načiniti kakav-takav lijes, mogao je iskopati grobnu raku, spustiti mrtvački kovčeg u nju i zatrpati ga zemljom. Mogao je obilježiti grob imenom i prezimenom i nekim znakom. Mogao je, ako bi to bilo nužno, održati i posmrtni govor.

Sve je to mogao učiniti sam da su mu to društvo i njegovi zakoni dozvoljavali. I baš to što mu nisu dozvoljavali navelo ga je na zaključak da društvo svoje zakone ne stvara radi dobra i sreće svojih članova nego u cilju svog vlastitog opstanka. Samo korak dalje od ovog nalazio se zaključak da se svako društvo, odnosno svaka ljudska zajednica, ponaša kao živo biće posebne vrste, čije je djelovanje usmjereno isključivo u pravcu nastavljanja vlastitog života, i koje potpuno zanemaruje činjenicu da se sastoji od mnoštva živih bića kojima bi moralo biti samo okvir vanjske sigurnosti.

Ušao je u svoj stan, neprekidno premotavajući u svijesti tih nekoliko misli o nemoći, u koju je uhvaćen kao životinja u gvozdenu zamku. Bio je toliko zaokupljen sobom da je tek kasno popodne shvatio da u stanu ima struje i da ne mora ložiti peć da bi pripremio svoj jedini dnevni obrok hrane. Odlučio je skuhati već davno provjerenu juhu koja se temeljila na nekoliko kašika uprženog brašna, a sastojala se od vode, komadića povrća, riže ili tjestenine, koja je mogla biti gotova za dvadesetak minuta i koja je utoljavala glad efikasnije nego što bi se to moglo zaključiti prema količini upotrijebljenih namirnica.

Dok je juha kuhala, pokušao je ubiti vrijeme promatranjem televizijskog programa. Vijesti se, međutim, ni za dlaku nisu razlikovale od onih koje je čuo kada je posljednji put bilo struje. Zbog toga je odlučio odmah nakon objeda poći u krevet. Već je bio navikao zavući se u postelju i u san u svako doba, bez obzira što je napolju još bio dan.

Ovog puta nije mogao odmah zaspati. Mučila ga je slika očevog beživotnog tijela, koje leži na krevetu i koje će, činilo mu se, tamo ostati sve dok ne pronađe novac potreban za njegov pogreb. Na trenutke se kajao što je iz očevog stana otišao prije nego što je išta bilo riješeno, premda ni tada nije vidio nikakav drugi način da slomi maćehinu upornost. Potpuno je shvatao njezinu želju da to malo novca, što ga otac nije dospio potrošiti, zadrži za sebe, ali je bio i svjestan da je to jedini novac na koji su njih dvoje mogli računati.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Deseto poglavlje

Proljeće je u našem naselju baraka, između ostalog, obilježeno i uređenjem cvijetnjaka, ako su se cvijetnjacima mogle nazvati uske trake zemljišta ispod prozora, s jedne, te između ulaznih vrata i vrata od spremišta za ugalj, sa druge strane barake. Teško je, takođe, bilo govoriti i o nekom uređivanju, jer je taj posao u najgorem slučaju iziskivao najviše jedan sat ne baš intenzivnog rada. Bilo je potrebno prije svega očistiti i prekopati te trake tla, dva metra duge i pola metra široke, a zatim zasaditi desetak cvjetova, jer ih više i nije bilo moguće smjestiti.

Taj su posao obavljale obično mlađe žene ili djevojke, ne trudeći se pri tome da budu originalne. Iz godine u godinu sadile su iste vrste cvijeća, prije svega ladolež ili neku drugu jednogodišnju penjačicu, zatim begonije, maćuhice, lijepe kate, gladiole, ljiljane i neke druge kojima ili nisam saznao ime ili sam ga u međuvremenu zaboravio. Mene je, u stvari, interesiralo samo ono što je radila Elena, a ona je u vezi sa cvijetnjacima postupala doista originalno. Oba njezina cvijetnjaka sadržavala su samo jednu cvjetnu vrstu. Neven. Ne baš raskošan cvijet, ali na kojem su se u isto vrijeme mogli naći i pupoljci, i razvijeni cvjetovi, i glavice sa sjemenkama u različitim stadijima zrelosti.

Gusto posijani, Elenini su neveni tvorili živi žuto-narančasto-zeleni sag, koji se zadržavao do kasnih jesenjih dana, ali za kojeg se nije moglo reći da je privlačio pozornost ljubitelja cvijeća. Eleninu sklonost nevenima susjetke su tumačile različito, međutim, ni jednoj nije uspjelo riješiti zagonetku. Kada sam ugledao nevene i u bašti na Golupku, pomislio sam da bih ja mogao biti taj koji će otkriti tajnu. Ipak sam na kraju morao zatražiti Eleninu pomoć.

“Šta je to što ti se toliko dopada na nevenima?”, upitao sam je. “Ili je u pitanju neki drugi razlog što ih uzgajaš u tolikoj količini?”

“Ti si prvi muškarac koji me je to pitao i zaslužuješ da ti dam odgovor”, rekla mi je.

Očekivao sam neku romantičnu priču, a dobio sam još jedan dokaz da je Elena djevojka koja se ne ustručava u svakoj prilici poslužiti se svojim zdravim razumom. Rekla mi je da nevene uzgaja iz tri razloga: zato što dugo cvjetaju, od ranog ljeta pa skoro do zime, zatim zato što djeluju kao zaštitnik od nekih štetnih insekata i zato što se mogu iskoristiti kao začin u ishrani i kao lijek za mnoge bolesti.

“Ne dozvoljavaš ljepoti da živi sâma za sebe”, našalio sam se.

Nije se složila sa mojom šalom.

“Nemaš pravo, jer ja nemam nikakve veze sa ljepotom. Ja sam, kao i neven, samo jedan prost, neugledan cvijet, koji je uporan i otporan na nedaće, a koji može ljudima život učiniti ljepšim i boljim, ali ne svojom ljepotom nego onim što sadrži u sebi.”

Nisam mogao odgonetnuti da li se šalila ili je doista sebe poredila sa nevenom, međutim, nikad se više nije dogodilo da me pogled na taj cvijet nije podsjetio na Elenu. Neven se čvrsto vezao za njezino ime i u svijesti drugih stanovnika barakaškog naselja, što je na najljepši način objelodanjeno u nekoliko stihova koje su spjevale naše mlade susjede nakon Eleninog odlaska u Ameriku.

Dolazak proljeća je za mene značio isto što i buđenje iz sna, u kojem su se svi događaji odvijali u nekom prigušenom svjetlu, u polumraku, koji nije dozvoljavao da se raspoznaju lica ostalih sudionika niti da se do kraja prati razvoj zbivanja. Proljeće je širom otvorilo vrata svjetlosti i više se nisam morao naprezati da bih vidio kuda se krećem. Donijelo je toplinu i boje, osušilo tlo i pozivalo me da istovremeno krenem u svim pravcima. Bio je dovoljan samo jedan dan do kraja ispunjen svjetlošću i toplinom pa da zaboravim zimu, za koju sam vjerovao, dok je trajala, da nikad neće proći.

Međutim, svako dobro ima i svoju lošu stranu. Ono što mi je za vrijeme zime predstavljalo utjehu sada je postalo neprijatnost koja se nije mogla izbjeći. Otići u školu i tamo provesti pet ili šest sati pretvorilo se u istinsko mučenje, koje se iz dana u dan još i povećavalo. I svi oni kućni poslovi, koje sam strpljivo obavljao dok su napolju padali kiša ili snijeg, postali su teret, jer je to postao i sam boravak u stanu.

Morao sam prisiljavati i sebe, a još više Maksa, da se ne otrgnemo sasvim od svojih obaveza. Ono malo iskustva što sam stekao u svom dotadašnjem životu govorilo mi je da je proljeće opasno doba, da je zamka za nestrpljive i slabe. Zavidio sam Josipu, koji je bez teškoća odolijevao svim vanjskim utjecajima pa i proljeću. Za njega se ništa nije promijenilo, jer se nisu promijenili ni njegovi ciljevi. Jednakim tempom i istim intenzitetom nastavio je ostvarivati svoje planove. Na kraju trećeg tromjesečja bio je izrazito najuspješniji učenik u svom razredu i bio je na dobrom putu da na kraju školske godine bude i najbolji učenik u svojoj školi. Usto se punom parom pripremao za svoju prvu utrku, za koju je bilo predviđeno da se održi 25. svibnja na stadionu Bilino polje, u sklopu proslave Dana mladosti.

Zavidio sam, još i više, Eleni, jer je mogla cijeli dan provesti u slobodnom prostoru, slobodna od svih obaveza osim onih koje je sama sebi nametala. Ali, začudo, nisam zapazio da se posebno radovala proljeću.

“I nema razloga da mu se radujem”, rekla mi je. “U proljeće imam najviše posla, i u stanu i u bašti, a osim toga proljeće me čini nespokojnom. Kao da od mene zahtijeva da mu nešto dam, i to nešto čega nemam.”

Elena je pogodila pravo u srce problema koji se svake godine sa odlaskom zime javlja u mnogim ljudima. Dolazi proljeće i glasno i uporno kuca na vrata, zahtijevajući da mu se dâ nešto što mu pripada i ljudi mu, ne znajući šta je zapravo to nešto, daju i ono što pripada samo njima. Zbog toga je proljeće doba u kojem se pravi najviše grešaka i u kojem se právi put najlakše zamjenjuje stranputicom. Dugovjeko iskustvo pretočeno u običaje govori da ljubav začeta u proljeće nije pouzdana i da je poželjno svadbu odložiti do jeseni, da bi se u međuvremenu provjerilo može li dati ploda.

Uz proljeće su bila vezana i dva državna blagdana. Prvi od njih - Dan rada 1. svibanj - očekivali smo sa radošću, jer je donosio dva slobodna dana i izlete u prirodu, a za drugi - Dan mladosti 25. svibanj - bila su vezana sasvim suprotna osjećanja. Jedva smo čekali da prođe i da sa sobom u zaborav odnese još jednu sletsku priredbu. Već i sâmo spominjanje sleta bilo mi je mrsko, a pomisao na ono šta je ta priredba podrazumijevala dovodila me je do nijemog ogorčenja. Najprije zbog toga što su se sletske vježbe sastojala od besmislenih pokreta mnoštva sudionika, koji su, usklađeni, tobože imali izražavati neku ideju. Te su vježbe, promatrane izvana, mogle imati nešto od harmonije, ali su od ljepote i umjetnosti bile udaljene kao i Sunce od Zemlje, a od razuma još i dalje.

Da bi naučili vježbu, koja je imala trajati svega nekoliko minuta, svi su sudionici sleta morali, odvojeno po razredima, vježbati dva puta u tjednu skoro cijele školske godine, a zatim, u finišu, usklađivati je svi zajedno onoliko vremena koliko je bilo potrebno da se vježba dovede do savršenstva.

Najbesmislenije u svemu tome bilo je to što se slet ni zbog čega nije mogao dovesti u pitanje. Morao se održati i u slučaju da se 25. svibnja na zemlju sručila mećava. Matematika, fizika i svi drugi predmeti, kao i sve druge aktivnosti u školi, postajale su sporedne stvari u odnosu na pripreme za slet. Isto se događalo i sa željama učenika, sa njihovim potrebama i problemima. Mogli smo misliti što smo htjeli, mogli smo povremeno sabotirati vježbe, ali nismo smjeli ni pokušati izbjeći sudjelovanje na sletu. Takvo nešto donosilo je slabu ocjenu iz tjelesnog odgoja, a to je bio jedini predmet za koji nije bilo popravnog ispita. Drugim riječima, izostanak sa sleta automatski je značio ponavljanje razreda, bez obzira na ocjene iz drugih predmeta.

Upravo su za slet bili vezani najveći problemi sa kojima su se tog proljeća sukobila oba moja brata. Maks je u školi izjavio da se nije do kraja oporavio od bolesti i da nije spreman uključiti se u nastavu tjelesnog odgoja. Svima nam je bilo jasno da sletske vježbe iziskuju više gluposti nego tjelesne snage pa, naravno, i Maksu, ali se on uporno držao svojih razloga, želeći po svaku cijenu pobjeći od jedne tako očigledne besmislice.

Josipov problem bio je drugačije prirode. Kada je odlučeno da na sletu nastupi kao natjecatelj u utrci na 3000 metara, on je, kao i ostali sudionici utrke, zatražio da bude oslobođen sletskih vježbi. I njemu je, naravno, bilo jasno da neće uštedjeti mnogo snage ako bude oslobođen sletskih vježbi, ali je ipak inzistirao na tome, vjerojatno imajući na umu da će tako bar izbjeći jedno poniženje.

I sâm sam se osjećao poniženim svaki put kada sam na časovima tjelesnog odgoja, zajedno sa svojim drugovima, uvježbavao besmislene pokrete rukama i drugim dijelovima tijela, koji se nikako nisu mogli svrstati u gimnastičke, a još manje u artističke vježbe. Rado bih ih izbjegao, da je to ikako bilo moguće, ali niti sam bio bolestan niti sam bio odabran za sudjelovanje u atletskom dijelu sleta. Mogao sam se samo tješiti činjenicom da su i svi drugi učenici u bližem i daljem okruženju u istoj poziciji i da su za mene ostala još samo dva sleta.

Josip i Maks se prema svojim željama nisu postavili jednako kao i ja. Josip je, naprotiv, postavio ultimatum atletskom klubu: neće trčati ako ne bude oslobođen atletskih vježbi, i to odmah. Mogao je biti tako isključiv, jer su jednako postupili i ostali sudionici atletskog mitinga.

Za razliku od njega, Maks je bio sam, ali je i pored toga odlučio po svaku cijenu istrajati u svojoj nakani. Pokušao sam ga uvjeriti da, u stvari, neće mnogo dobiti i ako ostvari svoj cilj, s obzirom da je tek u prvom razredu gimnazije i da mu, u najboljem slučaju, ostaje još sedam sletova.

“Nemoj mi ni spominjati tu gadnu riječ”, rekao mi je. “Sletjele ptičice na livadu pa mašu krilima i igraju nožicama!”

Nikako nisam mogao shvatiti Maksovo ogorčenje i njegovu riješenost da se suprotstavi obrazovnom sustavu koji ga je primoravao da čini i ono što nije želio. I meni i svima drugima bilo je jasno da je već i odlazak u školu neka vrsta prisile. Kao što je to, uostalom, i sam život, ma kakav on bio. Maks se, međutim, nije dao nagovoriti nikakvim argumentima.

“Radije ću ponavljati razred”, rekao mi je.

“Ponavljaćeš razred pa ćeš i iduće godine biti u potpuno istoj situaciji.”

Maks je šuteći prešao preko moje primjedbe. Vjerojatno je shvatio da sam u pravu. Međutim, to što je shvatao nije moglo ništa promijeniti pa sam morao poduzeti nešto da katastrofu, koju sam naslućivao, odgodim. Zamolio sam mamu da ode kod liječnika koji je liječio Maksa i da od njega zatraži neki dokument koji bi svjedočio da Maks nije sposoban sudjelovati u nastavi tjelesnog odgoja.

“Zar on mora, kao i njegov otac, istjerati na čistinu sve svoje želje i svoje prohtjeve izdići iznad života nas običnih smrtnika?”, upitala je mama, ispunjavajući svoje pitanje ogorčenjem. “Zar se ne može pomiriti sa sudbinom koja ne nudi mnogo, ali koja i ne traži velike žrtve?”

Nisam odgovorio na mamina pitanja zato što bi odgovor na oba bio negativan i zato što nikakve moje riječi ne bi mogle mamu približiti njezinom najmlađem sinu. Rekao sam joj da bi i sebi učinila veliku uslugu kada bi obezbijedila to uvjerenje o Maksovoj nesposobnosti, jer bi bar neko vrijeme bila oslobođena briga te vrste. Nisam joj rekao da sam ja već preuzeo veći dio njezinih briga i da njoj preostaju samo obaveze tehničke prirode.

Kada je mama donijela liječničko uvjerenje, tražio sam da ga dâ meni i da meni prepusti daljnje rješavanje Maksovog problema. Želio sam se ubaciti između nje i Maksa, jer sam slutio da bi svaki njihov neposredni kontakt mogao izazvati katastrofu. Mama je pristala i lakše i brže nego što sam očekivao.

Sada je na meni bilo da dokument o privremenoj nesposobnosti za sudjelovanje u nastavi tjelesnog odgoja iskoristim što racionalnije. Rekao sam Maksu da će ga dobiti ako obeća da će učiti dva sata tjedno više nego do tada, dakle upravo onoliko koliko će dobiti slobodnog vremena. Maks se žestoko pobunio, ali je njegova želja da izbjegne slet i sletske vježbe bila jača od njegove odbojnosti prema učenju. Pristao je na moj uvjet. Obećao je da će pokušati učiti više, a meni nije preostalo ništa drugo nego da se nadam da će tako i biti.

Bilo kako bilo, Maks je uspio dobiti bitku sa sletom, bar za tu godinu, ali je zato Josipovo nastojanje da ga se oslobodi bilo neuspješno. Nije pomogao ni zajednički ultimatum sudionika atletskog dijela sleta da će odustati od utrka. Onaj koji je odlučivao znao je da se vlast ne može održati pristajanjem na ucjene.

Promatran sa mog stajališta, problem koji je u to vrijeme zaokupljao Maksa i Josipa bio je sasvim suvišan. Po mojoj računici, sudjelovanje u sletu iziskivalo je manje truda i energije nego pokušaj da ga se izbjegne. Iskustvo mi je govorilo da je najčešće najbolje rješenje prepustiti se struji događaja i pri tome nastojati izbjeći sudare sa ostalim plivačima, a da je najmanje racionalno suprotstaviti se struji i pokušati isplivati iz nje.

Moja braća, očigledno, nisu dijelila moje iskustvo. Željela su plivati vlastitom stazom i nisu žalila truda niti su se ustručavala izložiti neugodnostima da bi to ostvarila. Otuda je potjecala Maksova radost, a takođe i Josipovo ogorčenje konačnim ishodom.

“Pa šta?”, upitao sam Josipa. “Ako te primoravaju da sudjeluješ u sletu, ne mogu te prisiliti da trčiš.”

Bio je to, naravno, nepromišljen savjet, jer Josip nije uporno trenirao više od pola godine da bi propustio prvu priliku da pokaže koliko vrijedi. Odmah sam shvatio svoju grešku, međutim, nisam imao volje ispravljati je. Rekao sam Josipu neka radi šta hoće.

Rado bih to rekao i Maksu, ali mi je bilo jasno da bi se u tom slučaju njegovi i moji problemi uskoro umnogostručili. A ja nisam želio nikakve probleme. Želio sam da budem slobodan i da zajedno sa Elenom lutam po Golupku i po Zmajevcu, ili da samo sjedim na obali Kočeve i promatram ribice u bistroj vodi. Nisam tražio da budem mamina zamjena, rezervna glava obitelji, koja ne odlučuje ništa, a zadužena je za ublažavanje obiteljskih sudara, tako što će udarce usmjeravati prema sebi.

Ispričao sam Eleni o zbivanjima koja su me zaokupljala u to vrijeme, očekujući da mi kaže pravu riječ, onu koja me je svaki put opuštala i koja je činila da svoje nevolje vidim umanjene. Ovog puta njezine me riječi nisu umirile.

“Tvoja su braća u pravu”, rekla mi je Elena. “Nema ništa besmislenije od tog sleta, osim ako se on ne organizira upravo sa namjerom da se ljudi natjeraju da besmisao prihvate kao nešto normalno. A ovdje je, čini se, upravo takav slučaj. I, što je najžalosnije, umjesto da se pobune, ljudi pokušavaju od tog bijednog mlataranja rukama napraviti svečanost i sami sebe uvjeriti da se dobro zabavljaju.”

Elena me je zbunila. Zašto bi bilo neophodno da se ljudi pobune zbog jedne besmislice, pitao sam se. Zar nije razumnije samo ignorirati je? Ako bismo reagirali na svaku glupost, da li bi nam ostalo vremena za život koji bi imao nekog smisla?

“Ako se želi obilježiti neki datum važan za zajednicu, zar ne bi bilo za sve korisnije i ljepše dopustiti ljudima da to učine na slobodan način, da se vesele onako kako se vesele na svadbama, rođendanima, godišnjicama i na drugim sličnim proslavama?”, upitala je Elena, a ja sam joj mogao reći samo to da se i svečanosti koje je spomenula obično odvijaju po već ustaljenim pravilima, koja su daleko od spontanog veselja.

“U pravu si”, rekla je. “Sve je uz nešto vezano. Sloboda je najmanje poželjna.”

Pitao sam je da li će 25. svibnja biti na stadionu. Odgovorila je da će na Bilino polje doći samo da bi vidjela utrku u kojoj će sudjelovati Josip.

“Mene ne želiš gledati?”

“Gledaću te samo ako mi obećaš da ćeš namjerno pokvariti cijelu vježbu.”

Nasmijao sam se, ali ne od srca. Nisam upitao Elenu da li se šali ili doista želi da pokvarim vježbu. Plašio sam se da bi njezin odgovor mogao biti pozitivan, a bio sam siguran da ne bih mogao ispuniti njezinu želju. Nisam bio rođen za to da bez prijeke potrebe remetim harmoniju svoje sredine nego da se uklapam u nju.

Disharmonije u sletskoj vježbi bilo je, naravno, dovoljno i bez mene. I na cijelom sletu i oko njega. Bez obzira što su sudionici sleta svoje pokrete uvježbavali više od šest mjeseci, zbrka se nije mogla izbjeći, što zbog velikog broja sudionika, što zbog odsustva volje kod većine njih da se dostigne bar prividno savršenstvo. Upravo je ta ravnodušnost većini od nas pomogla da slet dočekamo i da ga ispratimo bez većih uzbuđenja i opterećenja, te da ga odmah po završetku predamo zaboravu.

Od svibanjskog sleta iz godine 1955. u sjećanju mi je ostala samo utrka na 3000 metara, i to samo zbog toga što je u njoj nastupio i Josip. Bilo je to njegovo prvo atletsko natjecanje i prva od njegovih brojnih pobjeda. Mnogo prije početka utrke vjerovao sam da Josip ne može promašiti i da višemjesečni treninzi moraju dati dobar rezultat. Kada su natjecatelji krenuli sa starta, nisam se plašio da bi se moglo dogoditi nešto neplanirano. Premda mi Josip nikad nije govorio o svojim planovima, pretpostavljao sam da oni uključuju samo pobjedničko postolje.

Nakon utrke, dok je primao čestitke, Josip je izgledao zadovoljan, ali ne previše.

“Ne bi se reklo da si presretan”, kazao sam mu.

“Nema razloga da pretjerujem”, odvratio mi je. “Ovo je tek prvi nastup, a pobjeda u ovakvoj konkurenciji nije pravo mjerilo vrijednosti.”

Josip je bio u pravu. Već na prvi pogled moglo se zapaziti da ni jedan od njegovih konkurenata u utrku nije ušao sa dugoročnim planovima niti je u nju uložio više od želje da se pojavi pred publikom. U takvoj konkurenciji Josipova pobjeda sa naizgled ogromnom prednošću od jednog i pol kruga nije morala značiti ništa vrijedno. Radovao sam se što je Josip to shvatio i što je bio odlučan da se osvrće samo na jednog protivnika - vrijeme.

A upravo u toj Josipovoj prvoj utrci nitko nije mjerio vrijeme koje su natjecatelji proveli trčeći od starta do cilja. Zbog toga što se to organizatorima nije činilo potrebnim, ali vjerojatno i zato što atletski klub nije raspolagao odgovarajućim mjernim instrumentima. Ja ne bih propustio izmjeriti Josipovo vrijeme i zabilježiti rezultat njegove prve zvanične utrke da su mi to okolnosti dozvolile. Na žalost, utrku sam pratio, kao i ostali sudionici sleta, odjeven u sportske gaćice i atletsku majicu i nije postojala nikakva mogućnost da negdje sakrijem naš stari budilnik. Ručni sat nije imao nitko u mojoj obitelji niti sam poznavao nekog od koga sam ga mogao posuditi.

“Znam da me Josip ne voli, ali, svejedno, moram reći da je on od neke drugačije vrste nego što smo mi, nas dvoje”, rekla mi je Elena kada smo se, nakon završenog sleta, vraćali kući. “On je pravi sin svoje majke.”

“A ja?”, upitao sam je. “Čiji sam ja?”

“Ako ti ne smeta, budi moj”, odgovorila mi je i, smijući se, dodala: “Prijatelj, naravno.”

Mama je bila oduševljena Josipovim nastupom, a još više ubjedljivom pobjedom. Uočio sam njezin lik na drvenim tribinama stadiona, a zapazio sam da se pored nje nalazi za naše tadašnje pojmove elegantno odjeven muškarac okruglog lica i rijetke kose. Po tome što je mama sagibala glavu kada mu se obraćala zaključio sam da je niži od nje. Činila je to često, smijući se i, po svoj prilici, govoreći o nekoj temi koja je zabavljala oboje.

Pomislio sam da možda ima istine u glasinama koje su se prepričavale u našem naselju, a u kojima se mama povezivala sa jednim od inženjera iz Belgije, koji su stanovali u hotelu “Balkan”.

“Možda je to taj Georg”, pomislio sam, a onda sam pozornost morao usmjeriti na drugu stranu. Pucanj iz pištolja označio je početak utrke na 3000 metara.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan deseti - 23. srpnja 1994.

Vladimir je čvrsto vjerovao da ga maćeha pokušava obmanuti. Nije joj, međutim, zamjerao zbog toga. Shvatljiva mu je bila njezina želja da nešto od novca sačuva i za sebe. Ostala je sama, bez prihoda i bez nekog na koga bi se mogla osloniti, a rat i starost mogli su još dugo potrajati.

“Žao mi te je, ali ti ne mogu pomoći”, pomislio je Vladimir i okrenuo se na drugu stranu, nadajući se da će možda ponovno zaspati.

Nije mogao izići iz stana prije nego što ga maćeha nazove, a vrijeme čekanja najbezbolnije je mogao utrošiti spavajući.

Nije zaspao. Jedno, dan ranije rođeno, pitanje nije mu dozvoljavalo da se opusti. Zašto u sebi ne nalazi žalost? Umro mu je otac. Sada nema ni jednog roditelja pa ipak se osjeća kao i ranije. Prazno. Ničeg nema u njemu pa ni žalosti. Sjećao se: kada mu je prije dvije i pol godine Josip javio da im je umrla majka, nešto je ipak osjećao. Nije zaplakao, ali je bio tužan.

“Možda zbog toga što joj, dok je bila živa, nisam oprostio”, pomislio je. “Ocu nisam imao šta opraštati. Njegovo je sudjelovanje u mom životu bilo sporedno.”

Čekao je bez rezultata sve do večeri. Nekoliko puta kretao je prema telefonu sa namjerom da nazove maćehu i upita je šta je odlučila, ali je odustajao u posljednjem trenutku. Zaustavljalo ga je pitanje šta će učiniti ako se maćeha ne bude predomislila ili ako doista nema novaca.

Prije nego što je pala noć, odlučio je izići iz stana i prošetati po naselju. Pomislio je da bi možda mogao sresti nekog znanca. Poželio je čuti, a još više sam izgovoriti, glasnu riječ. Stigao je tek do prve oglasne ploče, na kojoj ga je dočekala očeva osmrtnica.

“Maćeha se za sve pobrinula sama”, pomislio je, prilazeći bliže ploči, da bi pročitao sadržaj osmrtnice. “Ipak sam bio u pravu. Novac je postojao.”


Yüklə 1,06 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   7   8   9   10   11   12   13   14   ...   25




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin