Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan trinaesti - 2. kolovoza 1994.

Jutro je dočekao budan. Nakon što je veći dio prethodnog dana proveo spavajući, u noć je ušao potpuno nespreman da se još jedanput preda snu.

Vladimirovo se putovanje završilo ubrzo nakon što je iz transportera prešao u putnički automobil. Tek što su krenuli, vozač ga je obavijestio da neće putovati daleko.

“Josip mi je naložio da vas smjestim u jednu od kuća u obližnjem selu i da vam kažem da će se on potruditi da dođe što prije”, rekao mu je potom.

“Dakle, to je Josipovo djelo”, pomislio je Vladimir. Zanimalo ga je da li je i Maks negdje u blizini, ali nije osjećao potrebu da se raspituje. “Sve će se na vrijeme saznati”, zaključio je.

Njegov vodič ga je smjestio u sobu na katu jedne od kuća koje su se nalazile pored slabo prometne ceste. Prije nego što je izišao, iz svoje torbe je izvadio omot sa hranom, bocu vina i kutiju cigareta.

“Sada vam ostaje da večerate i da čekate da vaš brat ili netko koga on pošalje dođe po vas. Do tada nemojte izlaziti”, rekao mu je prije nego što je otišao.

Premda je znao da je Josip već na početku rata napustio Belgiju i došao u ove krajeve, nije očekivao da će se sa njim sastati prije nego sa Maksom. Činilo mu se da bi njegov susret sa Josipom prošao sa manje nedoumica i nesporazuma ako bi prethodno od Maksa dobio potrebna obavještenja. Ovako mu ostaje da ih potraži izravno od Josipa.

Ta noć mu, međutim, nije pružila priliku ni da postavi pitanja niti da čuje odgovore. Proveo ju je sjedeći na ležaju i pokušavajući iz skladišta svog sjećanja izvući one otiske koje je tamo ostavila Elena u onim posljednjim mjesecima prije odlaska u Ameriku.

Začudio se kada je ugledao da kroz otvoren prozor ulazi novi dan. Noć je prošla a da nije osjetio ništa od njezine težine. Jedino je njegovo utrnulo tijelo svjedočilo o vremenu koje je provelo naslonjeno na uzglavlje ležaja.

Neko je vrijeme hodao po sobi da bi ubrzao kolanje krvi, zatim je popio čašu vina i odjeven legao u postelju. Osjećao je da je dan koji se pružao pred njim zasluživao manje pažnje od protekle noći. Mogao ga je unaprijed otpisati i učinio je to sa olakšanjem. Potom je zaspao i spavao mirno i dugo.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Četrnaesto poglavlje

“Vidim da mi nikad nećeš oprostiti što sam zaboravila tvoj rođendan”, rekla mi je Elena kada sam je upitao zbog čega je neraspoložena.

Uzalud sam je uvjeravao da je to prošlost na koju više i ne pomišljam. Elena kao da je namjerno širila pukotinu koju je među nama načinio moj osamnaesti rođendan. U početku mi nije izgledala velika, iako mi je bola oči i premda sam se neprekidno pitao kako je bilo moguće da Elena zaboravi dan kojim sam stupao u punoljetnost. Vjerovao sam da će biti dovoljno već i to da o pukotini ne mislim pa da se ona sama od sebe zatvori. To bi se vjerojatno i dogodilo da me Elena nije podsjećala na nju.

Često sam se pitao zašto to čini. Želi li i slučaj vezan za moj rođendan iskoristiti u iste svrhe kao i “Heleninu pjesmu”? Da nas stalno podsjeća kako se bliži rastanak i kako bi bilo korisno naviknuti se na tu činjenicu što je moguće prije. Tek negdje u pozadini moje svijesti stajalo je i pitanje da li je ta pukotina nastala mimo naše volje i mimo našeg znanja, a to što je vezana za Elenino zaboravljanje datuma mog osamnaestog rođendana samo je puka slučajnost. Jedino bi potvrdan odgovor na ovo pitanje mogao dati i odgovarajuće rješenje zagonetke u kojoj se skrivalo moje zaboravljanje Eleninog rođendana.

Nisam želio bježati od istine, ma kakva bila, ali nisam nalazio prilaza do nje. Zbog toga sam odlučio da sa Elenom više ne razgovaram o našim rođendanima i da joj ne postavljam više nikakva pitanja o “Heleninoj pjesmi”. Želio sam da s vremenom steknemo dojam da takvih razgovora i takvih pitanja i nije bilo. Bila pukotina među nama stvarna ili ne, izazvana namjerno ili nastala kao jedna u nizu neminovnosti, nisam se želio pomiriti sa njezinim postojanjem, a osjećao sam da se svaka provalija, ako je ne možemo zatrpati, može premostiti ili zaobići.

Odlučio sam postupiti drugačije nego što sam inače činio. Umjesto da problem u cijelosti izvučem iz tame i osvijetlim sa svih strana, odlučio sam gurnuti ga još dublje ili, ako to ne bude moguće, nečim ga prekriti. Učinio sam to zbog straha da ne bih ugledao nešto što mi se ne bi svidjelo. Takav se potez, međutim, pokazao korisnim.

Posljednje što sam Eleni rekao na temu naših rođendana bio je pokušaj da se našalim na naš račun. Kazao sam joj da su nam naši propusti donijeli i neku korist. Time što se nismo na vrijeme sjetili datuma naših rođendana uštedjeli smo novac za kupovanje darova i brigu oko njihovog izbora.

“Ja sam tu brigu već bila prebrinula”, rekla mi je na to Elena. “Već sam mnogo ranije odlučila šta ću ti darovati.”

Upitao sam je da li bar sada mogu saznati o kakvom je daru riječ.

“Sačekaj Novu godinu. Onda ću ti ga dati.”

Premda sam gorio od želje da otkrijem šta je to što mi je Elena namijenila za dar, bio sam voljan čekati i duže.

Strpljivost je bila jedna od mojih odlika, koja mi je pomogla da lakše otklonim mnoge probleme, i svoje i obiteljske, ali koja nije bila dovoljna da se suprotstavi Maksovoj averziji prema školi i prema bilo kakvom društveno organizovanom obliku života.

Onaj maleni, zamišljeno-tihi dječak, za kojeg sam vjerovao da je od prirode nadaren da bude dostatan sam sebi, potpuno je iščezao, a na njegovom mjestu pojavio se vječito nemirni mali čovjek, čije se reakcije nisu mogle predvidjeti i kojemu nisam mogao odrediti ni početak niti kraj. Nikad nisam došao do čvrstog zaključka kada je počelo Maksovo mijenjanje. Za vrijeme njegove bolesti ili nakon poznanstva sa Fantomom. Znao sam pouzdano samo to da su se promjene odvijale brzo, a u posljednje vrijeme i dramatično.

Nakon što je, teškom mukom, uspio položiti popravne ispite i upisati drugi razred gimnazije, Maks mi se potpuno istrgnuo iz ruku. Odbio je bilo kakav dogovor o novom planu za učenje.

“Dosta je bilo robovanja”, rekao mi je.

“Znaš li da bez svakodnevnog učenja u gimnaziji ne možeš postići ništa?”, upitao sam ga.

“Ima i drugih škola osim gimnazije”, odgovorio je.

“Želiš ići na zanat?”

“Želim samo da me ostaviš na miru.”

Jedino čime sam ga mogao uplašiti bila je prijetnja da ću mu oduzeti gitaru ako bude izostajao sa nastave i ako ocjene pokažu da zanemaruje učenje. Kako smo u školu išli u istoj smjeni, mogao sam pratiti redovitost njegovog pohađanja nastave, a što se učenja tiče, mogla mi je biti dovoljna već i činjenica da se Maks u stanu zadržavao samo toliko koliko je bilo potrebno da obavi one radnje koje nije mogao obaviti na nekom drugom mjestu.

“Taj mali će nam zadati još mnogo problema”, rekao mi je Josip nakon što je Maks izišao iz stana.

Nije mi, međutim, izgledao kao netko tko će dopustiti da mu tuđi problemi pokvare planove. Nakon što je gotovo cijelo ljeto proveo na moru, na pripremama i na atletskim nadmetanjima, vratio se kući preplanuo i vidljivo čvršći i snažniji. I sa još više pouzdanje nastavio je sprovoditi u djelo ono što je zamislio.

“Šta predlažeš da učinimo?”, upitao sam ga.

“Ne predlažem ništa”, mirno je odgovorio. “Takav je rođen i tu se ne da ništa popraviti.”

Mami nisam govorio ništa o problemima koji su se najavljivali i koji se, po svoj prilici, nisu mogli izbjeći. Želio sam najprije sam razmisliti o tome šta učiniti sa Maksom, a pretpostavljao sam da bi i mama kazala da to uzmem u svoje ruke, kao i do tada. Njoj je ostajalo sve manje vremena za nas i naše kućanstvo.

Samo se po sebi razumije da je Elena bila upoznata sa svim zbivanjima u mojoj obitelji. Njezin savjet mi je obično bio korisniji od mojih promišljanja.

“Pogriješio si što si ga poslije onako duge bolesti tjerao da nadoknadi izgubljeno u učenju. Ogadio si mu školu za sva vremena. A pogriješićeš i sada ako ga neko vrijeme ne ostaviš na miru”, rekla mi je Elena za Maksa.

“Kako da ga ostavim na miru kada vrijeme nepovratno prolazi?’, upitao sam.

“Vrijeme, šta ti znači vrijeme?”, upitala me je. “Da li ono samo nešto vrijedi?”

Rekao sam joj da postavlja čudna pitanja. Neka potraži nekog filozofa da joj da odgovore na njih.

“Ni ja nisam nikakav filozof pa ipak ti mogu reći da vrijeme samo za sebe ili, bolje rečeno, izdvojeno vrijeme ne vrijedi ništa, jer kao takvo i ne može postojati. Ti, na primjer, misliš da Josip bolje koristi vrijeme nego što to čini Maks, ali ja to vidim drugačije. Vidim da se on kroz život kreće mnogo sporije od svog mlađeg brata i da će, požive li jednako dugo, od života dobiti mnogo manje. Bez obzira na svu slavu i priznanja, koji ga, izvjesno je, očekuju.”

Nisam shvatio šta je Elena htjela reći. I pored toga njezin mi se zaključak učinio nelogičnim.

“Čovjek koji se opredijelio samo za učenje i trčanje može reći da mu je svaki dan ispunjen, ali ne i da mu je život bogat”, objasnila mi je Elena.

Požurio sam da kažem kako je u pravu što se tiče Josipa. Njegov je svaki trenutak bio ispunjen do kraja, ali se njegov život nije odlikovao raznolikošću sadržaja. Međutim, teško mi je bilo prihvatiti tvrdnju da je Maks u povoljnijoj poziciji.

“Nisam spominjala povoljniju poziciju. Rekla sam da Maks živi brže, jer živi raznovrsnije i ima realnih izgleda da od života dobije više.”

Nisam mogao a da se ne začudim Eleninim riječima, premda sam već bio navikao da od nje čujem originalne misli o najrazličitijim temama.

“A ja?”, upitao sam je. “Kako ja živim?”

“Ti obično biraš srednje rješenje pa niti trčiš u prvom redu niti mnogo zaostaješ.”

Rekla je upravo ono što sam i sâm mislio o sebi.

“Tvoje filozofske analize o vremenu i životu mi ipak ne vrijede mnogo”, kazao sam joj. “Ne govore mi ništa o tome šta da radim sa Maksom.”

Elena mi je savjetovala da Maksu ostavim maksimalnu slobodu, i po cijenu da u školi izgubi godinu ili dvije.

“Maks nije stvoren od tvoje, a još manje od Josipove građe. Nježniji je i predodređen je za nešto što vas dvojica ne možete biti. Zbog toga bi bilo šteta ako se slomi prije vremena.”

U Eleninim riječima bilo je nečeg što se slagalo sa mojim osjećanjima i dojmovima vezanim za Maksa. Ipak se nisam mogao složiti sa njom da bi potpuna sloboda za njega mogla biti korisnija od stalne, ali ne i suviše napadne kontrole.

“Ako bih se ja i složio, mama sigurno neće”, rekao sam joj.

“Vjerojatno neće, ali sigurno je da neće ni poduzeti nešto da situaciju izmijeni. Suviše je zauzeta svojim problemima.”

Iako ih nisam namjeravao poslušati, Elenini savjeti nisu samo prohujali pored mene. Ušli su na jedno uho, a na drugo izišli, ali su na onom kratkom putu kroz moju glavu ipak ostavili nekog traga, čije sam posljedice uskoro počeo zapažati u svom ponašanju. Postajao sam popustljiviji prema Maksu, ali i prema sebi.

Konačno sam prihvatio Damaskinovu ponudu da mu ponekad pravim društvo u kamionu kojim je odnedavno upravljao kao profesionalni vozač. Nakon što je završio zanatsku školu i više od godinu dana proveo kao pomoćnik vozača, počeo je samostalno raditi. Upravljao je manjim kamionom, za koji nije bio predviđen pomoćnik, zbog čega se za vrijeme vožnje osjećao usamljenim.

Bila je to jedinstvena zgoda da upoznam bar gradove i predjele u Bosni. Na duža putovanja nisam mogao pristati, jer bih za njih morao odvojiti više od 24 sata, na koliko sam ograničio svoja izbivanja. Pridruživao sam se Damaskinu kada su njegova odredišta bili Sarajevo, Tuzla, Brčko, Jajce, Banjaluka i bliža mjesta. I za te relacije jedva sam uspijevati uskladiti svoj dnevni raspored sa Damaskinovim obavezama pa se redovito događalo da sam morao napustiti nastavu jedan ili dva sata prije završetka, da nisam stigao kupiti kruh ili pripraviti nešto za ručak. Ponekad su Josip i Maks uzimali na sebe neke od mojih obaveza, međutim, zamjene su rijetko kada davale zadovoljavajući učinak.

Mama je bivala sve nezadovoljnija. Premda nije ni pokušala da mi zabrani putovanja sa Damaskinovim kamionom niti da ih na neki drugi način spriječi, osjećao sam da ih ne odobrava. Ali ne toliko zbog samih putovanja i poremećaja koje su ona donosila našem kućanstvu koliko zbog druženja sa Eleninim bratom.

Nikad mama u mojoj nazočnosti nije rekla ništa što bi bilo izravno usmjereno protiv Elene, Damaskina ili njihove obitelji. Međutim, više su mi o njezinom odnosu prema njima govorile mamine šutnje i kratke i uzgredne primjedbe. Elenu je nazivala “Grkinjom” ili “mršavicom”, a nikad njezinim imenom, a Damaskin je za nju bio samo Grkinjin ili mršavicin brat. Samo jednom sam se osmjelio prigovoriti, nakon čega me je mama podsmješljivo upitala: “Zar nije Grkinja i zar nije mršava?”

Vjerojatno je mama dobro poznavala moju narav. Znala je da moji izleti neće dugo trajati. Da ću ih dokrajčiti sam i da neće biti potrebna nikakva intervencija sa njezine strane. Ona je vjerojatno pretpostavljala da će grižnja savjesti učiniti svoje i vratiti me u već uhodanu svakodnevnicu. Međutim, moja je savjest bila sasvim čista, ništa je nije nagrizalo, jer mi je bilo jasno da imam pravo povremeno prirediti sebi kakvo nevino zadovoljstvo, kao što je bila vožnja prastarim italijanskim kamionom makadamskim cestama Bosne.

Sav posao oko ponovnog zavođenja starog reda obavilo je, u stvari, nezadovoljstvo, ono nezadovoljstvo koje se u meni javljalo uvijek kada bih nekim svojim činom poremetio ustaljeni poredak stvari i koje je stalno jačalo i nagonilo me da se vratim tamo odakle sam krenuo.

Ne mogu reći da nisam svaki put sa radošću sjedao u Damaskinov kamion i da nisam uživao u putovanju. Međutim, konačan rezultat svakog putovanja bilo je nezadovoljstvo. Osjećao sam da putovanje nije ispunilo moja očekivanja i mene samog. Osjećao sam se praznim.

Putovanja su u meni zatvarala jedan apsurdan krug. Ako je između jednog i drugog putovanja bio dovoljan vremenski razmak, lako sam se odlučivao krenuti na put i rado sam putovao, ali samo ako sam si mogao nametnuti uvjerenje da će trajati vječno ili barem da se neće završiti uskoro. Završetak putovanja je mijenjao sve i donosio mi nezadovoljstvo, i putovanjem i samim sobom

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan četrnaesti - 3. kolovoza 1994.

Nakon što je u sobi na katu neke kuće u nekom selu pored neke ceste proveo dvije noći i jedan dan, na svoje veliko iznenađenje Vladimir u sebi nije našao ni traga nezadovoljstvu ili nestrpljenju. Nije se čak ni upitao zašto ga cijelo to putovanje, na koje je krenuo protiv svoje volje, ostavlja potpuno ravnodušnim. Možda zbog toga što je naslućivao da se odgovor na ovo pitanje krije u činjenici da još ne zna kada će se i gdje to putovanje završiti.

Kada je otvorio oči, još je bio mrak, ali se na obzorju pojavila traka kamenjara. Sjeo je na ležaj, zapalio cigaretu i kroz prozor promatrao svitanje još jednog dana koji mu nije mogao donijeti ništa osim sjećanja. A sjećanje, osjećao je, postaje sve manje izdašno i sve više nalik tijelu od kojeg će uskoro ostati samo kosti.

U daljini je ugledao automobilska svjetla i nastavio ih je pratiti, uvjeren da imaju neke veze sa njim. Kada je automobil skrenuo sa ceste i zaustavio se ispod prozora, Vladimir nije bio sretan zbog toga što ga predosjećanje ni ovog puta nije iznevjerilo. Sada je znao da se putovanje bliži kraju. Zagonetka prestaje biti zagonetnom.

Vidio je kako se od automobila odvaja muškarac u vojničkoj odori i upućuje prema kući u kojoj se nalazio.

“Dakle, i on se umiješao u rat”, pomislio je, sjećajući se Josipa onakvog kakav je bio onda kada se vratio sa europskog juniorskog prvenstva - uspravan, veseo i samouvjeren.

“Mogao sam i pretpostaviti da ćeš se nakon svega upetljati u politiku”, rekao je Vladimir kada je Josip ušao u sobu.

“A ja sam opravdano vjerovao da ćeš se ti samo silom moći pokrenuti iz Zenice.”

Nisu pošli jedan drugom u susret. Nisu se zagrlili i nisu učinili ništa što bi poremetilo sliku koju su čuvali u svom sjećanju o svojim međusobnim odnosima. Htjeli su održati odstojanje u kojem nije bilo intimnog povjeravanja niti bratskog neprijateljstva. Osjećali su da ih je sudbina osudila da neko vrijeme provedu zajedno, ali da zbog toga nisu dužni zbližavati se više nego što je nužno.

“Nadam se da nisi bijesan što si me toliko čekao”, rekao je Josip. “Ne stižem obaviti ni sve ono što sam sâm započeo, a da ne govorim o poslovima koje drugi prebacuju na mene.”

“I dalje se utrkuješ sa vremenom?”, upitao ga je Vladimir.

“Ne bi se moglo tako reći. U ratu nikad ne nedostaje vremena. Naprotiv, obično ga ima više nego dovoljno, ali se događa da zbivanja prestižu jedno drugo, da ono posljednje isključuje sva prethodna.”

“Rat je doba iščekivanja, doba u kojem želimo samo jedno: da se vrijeme što prije odmota i ode u zaborav”, dodao je Vladimir.

“Možda je tako ako se promatra iz tvog ugla”, rekao je Josip.

“Promatrani iz svih uglova, ratni su dani, i ne samo ratni, unaprijed otpisani. Dani koje je pojela noć.”

Josip se nasmijao.

“Lijepo zvuči”, rekao je. “Ali zar noć neće pojesti i svo ono prazno vrijeme, koje nam nije donijelo ništa novo, a ostaviće nam samo poneko sjećanje na mladost? Na dane koje je napojio san.”

“Sjećaš li se često mladosti?”, upitao je Vladimir.

Josip je kimnuo glavom, a njegovo je lice govorilo da žali što mora odgovoriti potvrdno.

“I češće nego što bih želio.”

“Nerado se vraćaš u prošlost? Nalaziš li tamo nešto što ti se ne sviđa i što bi rado promijenio, kada bi to bilo moguće?”

Čekajući da mu odgovori, Vladimir je pažljivo motrio brata u raspršenoj svjetlosti svitanja. Njegovo je tijelo još bilo uspravno i atletski gipko, a način kojim se kretalo odavao je istu onu samouvjerenost koja ga je u mladosti izdvajala u svakoj sredini. Prosijeda kosa i sitni nabori oko očiju govorili su da je vrijeme mladosti nepovratno prošlo, ali su ipak više svjedočili o još tvrdoj zrelosti nego o razmekšaloj starosti.

“Samo je dvije godine mlađi od mene”, pomislio je Vladimir.

“Nije u pitanju to da li mi se tamo nešto sviđa ili ne nego dobro poznata istina. Kada se počneš okretati prema svojoj prošlosti, možeš slobodno reći da je tvoj život završen. A ja se još ne želim osvrtati. Osjećam da još imam snage i da još nešto mogu dati.”

“Još se otima i trči samo naprijed, a ja sam se sav okrenuo ka davno prošlom’’, pomislio je Vladimir, a glasno je rekao nešto sasvim drugo.

“Kome je potrebno to što još možeš dati?”, upitao je.

“Prije svega meni, ali i drugim ljudima”, odgovorio je Josip.

Vladimir ga je namjeravao upitati da li se zbog toga vratio u domovinu, ali je u posljednjem trenutku odustao, sjetivši se da sa Josipom o njegovim odlukama ne vrijedi raspravljati. Kada bi ih donio, Josip ih se uporno i dosljedno pridržavao i, ogradivši ih cijelim svojim bićem, nije dozvoljavao da budu ugrožene izvana.

“Možda je jedanput, ali samo jedanput, napravio iznimku”, pomislio je Vladimir, a potom naglas upitao kako su Ljubica i djeca.

“Sasvim dobro”, odgovorio je Josip.

“Zar ti nije bilo žao da ih ostaviš?”

“I oni su se vratili sa mnom. Sada, kada si tu, imaćeš priliku da ih posjetiš. Ljubica se nada da ćeš biti njezin gost. Htjela bi ti, kaže, vratiti bar dio duga.”

“Kakvog duga?”, upitao je Vladimir i, tek što je izrekao pitanje, sjetio se prvog školskog dana u 1955. godini. Potrčala je hodnikom gimnazije da bi ga sustigla i da bi mu zaželjela sretnu novu godinu.

“Kada si već spomenula novu godinu, moram ti reći da sam te se sjetio”, rekao joj je Vladimir i potom joj ispričao kako ga je Elena nagovorila da priredi novogodišnju zabavu za prijatelje iz naselja i kako mu je palo na pamet da bi možda i ona rado došla.

Ljubicino je lice zasjalo.

“Još kako bih došla”, rekla je, “da si me pozvao. Ali mogu pretpostaviti zbog čega to nisi učinio. Nisi mogao, jer Josip nije dozvolio.”

Vladimir je potvrdio.

“Kaži mi je li se mnogo protivio. Je li još ogorčen ili nije želio ni razgovarati o tvom prijedlogu?”

“Ni jedno ni drugo. Samo je rekao da je još rano za takve pozive.”

Ljubica se nasmijala.

“Ako je rekao da je još rano, znači li to da bi jednog dana moglo biti pravo vrijeme?”, upitala je.

“I ja sam tako shvatio njegove riječi i zbog toga sam odlučio da ti ih prepričam”, odgovorio joj je Vladimir.

“Misliš li da ima neke nade za nas? Vjeruješ li da me se Josip nije odrekao?”

“Vjerujem”, potvrdio je Vladimir i doista je vjerovao. “Josip je bio bolesno ogorčen zbog svega onog što nam se događalo. U takvom raspoloženju donio je neke odluke i neke planove, u koje je, siguran sam, uključio i tebe, ali su to odluke i planovi koji zahtijevaju prije svega vrijeme. Dugo vrijeme, možda godinu, dvije ili čak i više. Zbog toga ti, ako ti je stalo do Josipa, mogu savjetovati jedino to da budeš strpljiva. Ako ga budeš dovoljno dugo čekala, Josip će, kada ostvari svoje planove ili kada bude siguran da je na dobrom putu da ih ostvari, doći po tebe.”

Vladimir je bio svjestan da će Ljubica prigrliti njegov savjet i da će, uz obećanje koje je u njemu sadržano, proživjeti godine, sve dok se obećanje ne ispuni ili dok ne pokaže da je samo drugo lice zablude. Zbog toga je na trenutak osjetio strah. Šta ako je pogriješio? Ima li pravo u tuđe ime davati takva, sudbonosna, obećanja? Ipak se brzo umirio, jer u sebi nije mogao naći nikakvu podršku sumnji.

“Kako izgleda Ljubica”, upitao je Vladimir.

“Ni ona, naravno, nije ostala mlada.”

“Je li ikad požalila što te je čekala?”

“Jutros postavljaš čudna pitanja. To bi morao pitati nju.”

“I bez tvog i bez njezinog odgovora, mislim da mogu reći da ste oboje imali sreće.”

“To, što se mene tiče, ne mogu poreći. Ali ti moram reći da si i ti mogao biti sretan sa Elenom i da je ona mogla biti sretna sa tobom. Da si bio samo malo odlučniji.”

Tek što je Josip izgovorio Elenino ime, Vladimir se pokajao što je razgovor usmjerio prema Ljubici i prema bračnoj sreći. Mogao je pretpostaviti da se neće na tome zaustaviti i da će se dotaći i njega, i Elene i onih davnih dana koje je, kako je maloprije rekao Josip, napojio san. Nije želio da se o tim danima govori. Plašila ga je mogućnost da ih riječi izgovorene o njima prenesu u vrijeme sadašnje i da ih utkaju u današnji dan, koji je već bio osuđen da ga pojede noć.

“Ja tebe nisam pitao za Maksa, a ti mene nisi pitao za oca, a trebalo je najprije o njima da razgovaramo”, rekao je Vladimir, da bi razgovor skrenuo na drugu stranu.

Josip mu je rekao da će o tome razgovarati za vrijeme vožnje, jer moraju odmah krenuti.

Vladimir nije upitao ni zašto ni kamo moraju poći. Podigao je svoju torbu i krenuo za Josipom. Čak ga nije upitao ni gdje se trenutno nalaze. Po onom što je zapažao uokolo sebe znao je da više nije u Bosni.

Čim su sjeli u automobil, Vladimir je osjetio da je klica onog starog njegovog nezadovoljstva oživjela. Po tome je mogao zaključiti da se njegovo putovanje bliži kraju i da je vrijeme da počne misliti na povratak.

“Nisam te pitao za oca prije svega zbog toga što me sve više grize moje vlastito ponašanje prema njemu”, rekao je Josip, pogleda usmjerenog u cestu koja im je dolazila u susret. “Znam da sam ja za njega bio samo mamin sin, ali me to ne opravdava. Sada, kada i sam imam sinove, jasno mi je da bih se osjećao strašno osamljenim kada bi se oni udaljili od mene onako kako sam se ja udaljio od našeg oca. Da mogu reći da sam ga mrzio, imao bih bar neko opravdanje. Ali nisam. Ono što sam njemu uskratio meni nije donijelo nikakve koristi. Osim, možda, kajanja.

“Rekao si da se nerado okrećeš prema prošlosti”, opomenuo ga je Vladimir i pomislio da nikakvo kajanje oca više neće dotaći.

“Ne činim to zbog toga što to želim nego zato što moram. Ti možeš mirno spavati. Jedini si od nas trojice koji je i za oca i za mamu učinio ono što se od djece očekuje da učine za svoje roditelje. Možda i više od toga. Ja i Maks smo im ostali veliki dužnici. A dužnici smo i tebi, s tom razlikom što se tebi još možemo na neki način odužiti.”