Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka



Yüklə 1,06 Mb.
səhifə20/25
tarix01.11.2017
ölçüsü1,06 Mb.
#26289
1   ...   17   18   19   20   21   22   23   24   25

“Možda je Maks imao na umu ovo piće kada je rekao da ćemo posjetiti nekog tko nam je nekad bio blizak”, pomislio je Vladimir, osjećajući da ne može imati ništa protiv takvog posjeta. Osim što je imalo ugodan okus i što je osvježavalo organe kroz koje je prolazilo, piće je na njega djelovalo i tako što je razbijalo maglu u njemu i uklanjalo ravnodušnost.

“Nerado se vraćam u prošlost”, kazao je Maks nakon što su neko vrijeme šuteći ispijali svoja pića i pušili svoje cigarete. “Vjerujem da je zaborav jedina istina i jedina pravda. Pa ipak, ma koliko se odupirao, prošlost me sve češće uvlači u sebe. I što mi je najčudnije, kada se u prošlosti nađem protiv svoje volje, nalazim tamo sve - ljude, predmete i pojave - točno na onim mjestima gdje sam ih ostavio. Događa mi se nešto slično kao da gledam film snimljen, na primjer, u našem stanu u baraci. Mogu poimenice navesti svaku stvar koja se u određenom trenutku u njemu nalazila i opisati kako izgleda. Mogu reći kako ste ti i Josip bili odjeveni, šta ste govorili i šta ste radili.

U svom sjećanju mogu uzeti kantu i, kao nekad davno, otići donijeti vode sa izvora iznad groblja i pri tome proći između baraka, točno onakvih kakve su bile, recimo, prije četrdeset godina, sresti nekog od naših susjeda četrdeset godina mlađih i napiti se vode iz vrela kojeg sada nema. Moram ponoviti da mi se to događa samo onda kada me neka neznana sila odvuče u moju prošlost mimo moje volje. Nasuprot tome, kada se svojevoljno uputim u prošlo vrijeme, jedva da tamo pronađem nešto prepoznatijivo. Gotovo sve je drugačije, izmijenjeno.”

“Šta bi se moglo zaključiti na osnovu toga?”, upitao je Vladimir.

“Možda to da naša prošlost nije jednom zauvijek završena. Negdje u našoj memoriji ona je uskladištena kao film snimljen našim osjetilima, ali do slika i zvukova iz tog filma možemo doći samo ako mu prilazimo ogoljene duše, bez ikakvih namjera, bez želja i bilo kakvih drugih osjećanja. Takvo prilaženje je moguće samo izuzetno rijetko, samo u trenucima kada potpuno zaboravimo na sebe, i traje mnogo kraće nego što bismo to mogli poželjeti. U normalnim okolnostima uvijek se vraćamo u izmijenjenu prošlost, u prošlost koja ne prestaje da se mijenja.”

“A to bi, opet, moglo značiti da mi, mijenjajući svoju prošlost, automatski mijenjamo i svoju sadašnjost, mijenjamo, dakle, svoju svijest”, dopunio ga je Vladimir.

“Prema tome, moglo bi se reći: opasno je sjećati se”, zaključio je Maks.

“Čudno”, pomislio je Vladimir, “kako mi nikada nije pala na pamet misao da sjećanje nije nimalo bezazlena aktivnost, kako to vjerojatno izgleda većini ljudi. I sam znam da sam bio najsretniji onda kada sam živio samo u sadašnjem vremenu i kada se nisam imao čega sjećati.”

Plovili su još neko vrijeme, prateći samo vlastite misli i slušajući ujednačene eksplozije brodskog motora.

“Imamo vremena popiti još po jedno piće”, rekao je Maks kada je čamac promijenio smjer plovidbe i pramac upravio prema kopnu. Potom je plastične čaše napunio do vrha.

“Što više popijemo, bićemo manje pokretljivi i imaćemo manje šansi da zalutamo u prošlosti”, dodao je Vladimir.

“Ali nikako nećemo moći izbjeći podsjećanje na davno prošle dane”, rekao je Maks prije nego što su se iskrcali i krenuli duž obale.

Vladimir se podsjetio na svoju odluku da neće postavljati nikakva pitanja. Ako mu Maks ima nešto reći, neka kaže i neka to učini u onoj mjeri i u onom obliku koji mu budu odgovarali.

“Ja više ničemu nisam mjera”, pomislio je.

“Stigli smo”, obavijestio je Maks Vladimira nakon što su se zaustavili ispred jedne od mnogih betonom građenih kuća, koje su na Vladimira djelovale kao da su stvarane sa namjerom da svojim crtama i uglovima do kraja protivurječe prirodnom krajoliku u kojem su smještene.

“Vjerojatno ćeš se iznenaditi kada ti kažem da imam svoju kuću i svoju obitelj”, nastavio je Maks, stojeći na istom mjestu. “Ovo je moja kuća, a obitelj ćeš upoznati za nekoliko trenutaka. Moram ti odmah reći da ovu kuću nisam izabrao zato što mi se sviđa nego zbog toga što je bila jeftina i što se nalazi na mjestu koje mi iz više razloga odgovara. Što se tiče obitelji, mogu reći da u svemu odgovara mojim željama, ali moram i priznati da zahtijeva od mene i više od onog što sam joj spreman dati.”

Vladimir se nasmijao i već na početku osjetio da se ne smije zbog toga što je sretan. Prije zato što je iznenađen, i to neprijatno. I samo saznanje da je Maks kupio kuću, oženio se i dobio djecu bilo je dovoljno da se Vladimirov odnos prema najmlađem bratu temeljito izmijeni. Ono je kazivalo da se i Maks temeljito promijenio, da je nestalo onog nekadašnjeg buntovnika sa razlogom i bez razloga i da se na njegovom mjestu pojavila jedna od beskrajnog niza glava obitelji, koje su osobnu slobodu žrtvovale u korist zajedničke ovisnosti.

“Svjestan sam šta si mi rekao, ali jedva mogu vjerovati da sam baš to čuo”, rekao je Vladimir nakon što se prestao smijati.

Dok su njih dvojica razgovarali, stojeći ispred kuće, na ulaznim vratima se pojavila žena tridesetih godina, čije je lice odmah privuklo Vladimirovu pozornost. To lice, a nešto manje i cijela njezina pojava, snažno su ga podsjećali na nekog, a uskoro mu je bilo jasno i na koga.

“Jelena.”

Izgovorio je to gotovo automatski, ne skidajući pogled sa lica žene, koja se uputila prema njima.

“Da, veoma je slična Jeleni”, rekao je Maks, “ali se inače u mnogo čemu bitno razlikuje od nje.”

Jednu od tih razlika Vladimir je odmah uočio. Jelena je bila strastvena, prepuna energije, koja ju je prisiljavala da se neprekidno kreće ili da bez prestanka izbacuje iz sebe riječi. Ova mlada žena koja mu se približavala imala je tako malo energije u sebi da ju je morala zarobiti i strogo nadzirati, kako ne bi pobjegla vani. Njezine su oči bile tamne i istog oblika kao i Jelenine, ali nisu sijale, a njezine su usne bile rumene i jednako privlačne kao nekadašnje usne njezine majke, ali i tako čvrsto stisnute da se između njih nije mogla nazrijeti vlažna i topla bjelina Jeleninih savršenih zuba.

“Sreća da neću ostati duže od jednog dana”, pomislio je Vladimir. “Uz ovu se ženu ne bih osjećao ugodno.”

Pozdravila ga je, ne baš srdačno, i poželjela mu dobrodošlicu glasom, koji nije imao ništa od punoće i privlačnosti Jeleninog glasa.

“Odviše je toplo da se zadržavamo u kući”, rekao je Maks kada su ušli u predvorje kuće. Potom se obratio ženi. “Nas dvojica ćemo se presvući i odmah ćemo poći na plažu, a ti i mali možete nam se pridružiti kasnije.”

Žena je samo kimnula glavom i uputila se uz stube, a njih dvojica su ušli u prostoriju koja im je bila najbliža. Maks je iz Vladimirove torbe izvadio bocu sa šipkovim pićem, koju je tamo stavio kada su napuštali čamac, i omotao je ručnikom.

“Ovo ne smijemo zaboraviti”, rekao je.

Odjenuli su se za plažu i odmah krenuli ka izlazu.

“Zar ne želi vidjeti sina?”, upitao se Vladimir, gledajući brata kako žurno korača ispred njega.

“Mogli bismo negdje sjesti i popiti pivo”, rekao je Maks tek što su se našli na ulici.

Uskoro su sjedili u ljetnoj bašti nekog restorana sa kriglama hladnog piva ispred sebe. Maks je, i prije nego što su sjeli, zapalio cigaretu i žudno udahnuo prvi dim, a dok je to činio, Vladimir je zapazio da mu ruke drhte. “Da li to ima neke veze sa njegovom ženom?”, upitao se. “Ili sa pićem?” Nije, međutim, zaboravio nedavno uspostavljeno pravilo: “Bez pitanja. Neka sam kaže šta i koliko hoće.”

“Nimalo mi ne olakšavaš situaciju”, rekao je Maks, kao da je pročitao Vladimirove misli. “Lakše bih ti ispričao svoju priču kada bi mi postavljao pitanja. Ovako, ne znam ni odakle bih počeo.”

Vladimir nije mogao, a nije ni želio, priznati da ne želi saznati šta se sa Maksom događalo u posljednje dvije godine, pa i prije toga. Bilo je očito da je već duže vremena oženjen, s obzirom da je spominjao dijete, a za djecu je obično potrebno vrijeme. Ipak je rekao Maksu da mu ne mora ništa objašnjavati. Ono što je učinio samo je njegova osobna stvar.

“To što sam se nasmijao kada si rekao da imaš kuću bio je tek refleks uslovljen dugogodišnjim duboko ukorijenjenim uvjerenjem da tebi nikad neće pasti na pamet ideja da stekneš neku svojinu koja bi bila više vrijedna od odjeće na tebi i gitare. Nisam se, dakle, smijao tvojoj potrebi da pored sebe imaš ženu i obitelj.”

“Dobro mi je poznato šta si ti i šta su drugi mislili o meni. Zbog toga mi je i stalo da ti ponešto objasnim.”

“Zašto da objašnjavaš?”, upitao je Vladimir. “Zar nismo još nedavno zaključili da je opasno sjećati se? Zar si zaboravio da već i samim vraćanjem u prošle dane mijenjamo svoju prošlost, a mijenjajući prošlost mijenjamo i sadašnjost? Mijenjamo sve u sebi i sve oko sebe.”

“Šta mi predlažeš?”

“Da zaboraviš svoju namjeru da mi ispričaš priču o onom dijelu svog života koji je meni nepoznat. Sam si rekao da je zaborav jedina istina i jedina pravda. A ja bih dodao da je zaborav jedino sredstvo kojim možemo sačuvati neokrnjenim svoje uspomene.”

Maks je ispio svoje pivo i zapalio novu cigaretu.

“Vjerujem da bi bilo ugodno živjeti samo u sadašnjosti. Zaboraviti sve ono što se već dogodilo i ne razmišljati o tome šta će nam donijeti sutrašnji dan ili šta mi njemu moramo dati”, rekao je Maks i dao znak konobaru da donese nove krigle piva.

“Napićemo se i prije nego što dođemo do plaže”, rekao je Vladimir, bez želje da utječe na bratovo ponašanje.

“Ne smijemo. Moramo se čuvati za večeras.”

“Biće to, po svemu sudeći, još jedan dugi dan, sa kojim bih se rado oprostio već sada”, pomislio je Vladimir, donekle utješen mišlju da će sutra biti na putu kući.

Prije nego što su krenuli prema plaži, popili su i treću kriglu piva. Premda je i prethodne dvije ispio zahvaljujući samo dobroj volji, Vladimir se nije usprotivio Maksovoj želji. Slijedio ga je u ispijanju piva možda i zbog toga da bi izbjegao razgovor. Čim su stigli na plažu, ispružio se na pijesak i rekao Maksu da je umoran i da će pokušati odspavati neko vrijeme. Nije mu, u stvari, bilo stalo toliko do sna koliko da ostane sam sa sobom.

Pokrio je lice ručnikom i kroz crveno obojeni sumrak pokušao se sjetiti kakvo je lice imala Elena onog popodneva kada mu je saopćila da su ona i njezini dobili odobrenje za useljenje u Ameriku. Nije na njoj mogao zapaziti ni da se raduje što su se napokon ostvarila dugogodišnja očekivanja, njezina i njezine obitelji, niti da žali što će uskoro napustiti Bosnu, u kojoj je provela polovinu svog života.

Bio je početak svibnja i sunce je sijalo, a njih dvoje sjedili su na stijeni u dnu bašte na Golupku.

“Eto, i to je riješeno”, rekla mu je Elena i, dok je govorila, pogledom je bludila po padinama Zmajevca, a rukama je mrvila glavicu nekog cvijeta. “Moramo još obaviti liječničke preglede, izvaditi pasoše, ovjeriti vize i rezervirati karte za brod. Vjerujem da ćemo najkasnije za dva mjeseca moći krenuti na put.”

Vladimir se dobro sjećao svoje reakcije, koja je uslijedila nakon što je konačno izrečena skoro dvije godine odgađana presuda. Šutio je, uporno šutio i promatrao Elenino lice i njezine ruke. Nadao se da će mu oni dati ideju šta da kaže. Elenino mu lice nije govorilo ništa, a njezine su ruke i dalje kidale i gnječile latice cvijeta. U grmlju pored njih slavuji su neumorno skladali svoje ljubavne napjeve, ispod njihovih nogu Kočeva je žuborila, a on je bio svjestan svega što se oko njega događalo pa i Eleninih riječi, koje su nagovještavale skori rastanak.

Šutio je i pitao se zašto nije tužan. Sa Elenom se družio skoro pune dvije godine i nije se mogao sjetiti da li je prošao i jedan dan a da nisu proveli zajedno bar desetak minuta. Šutio je i čekao da se Elena okrene prema njemu. Čekao je da ga nešto upita. Elena se nije okrenula i ništa ga nije upitala. Nije htjela slušati prazne riječi o ljubavi. A Vladimir je osjećao da bi sve riječi koje bi u tom trenutku izgovorio odzvanjala prazninom. Sasvim su se dobro razumijevali i bez riječi. Elena mu je na kraju stavila ruku na rame, a onda je ustala i bez riječi odšetala uz baštu. Vladimir se nije osvrnuo. Sišao je sa stijene i uputio se niz padinu prema rijeci.

Dok je u sjećanju oprezno koračao strmom stazom, zaspao je i sanjao kako ga netko nepoznat uporno budi, neprekidno ponavljajući da uzalud spava, jer su snovi samo prazne slike izmijenjene prošlosti.

Kada se probudio, ugledao je pored sebe obnaženo tijelo, čiji su mu se obrisi činili poznatim. Bilo je potrebno nekoliko sekundi da shvati da to tijelo pripada Maksovoj ženi, Jeleninoj kćeri. Bilo je to ono isto tijelo koje je prvi put ugledao u svom stanu posljednjeg dana 1955. godine i koje se iste noći ubacilo između njega i Elene i spriječilo ih da jedno drugom priđu onoliko blizu koliko su željeli. Da postanu jedno biće.

Osvrnuo se. Maks je sjedio pored njega. Pio je pivo iz limenke.

“Kreketuša””, rekao je Vladimir sa namjerom da provjeri Maksovo pamćenje.

“Kakva kreketuša?”, upitao je Maks.

“Za Jelenu si rekao da je kreketuša.”

Maks je slegnuo ramenima.

“Ne sjećam se”, rekao je.

“Tvoja je žena lijepa kao što je bila i Jelena.”

Maks je kimnuo glavom.

“Sjećaš li se da si rekao da bi Jelena možda mogla biti lijepa ako bi usta držala zatvorenim?”

Maks je odmahnuo glavom.

“Izgleda da si našao ono što si želio. Ljepotu sa zatvorenim ustima.”

Vladimir nije bio siguran da li je Maksova žena čula nešto od onog što je rekao, ali nije ni želio voditi računa o njoj sve dotle dok mu se ne obrati izravno. Ako odluči ostati po strani, utoliko bolje. I za nju i za njega. Biće zajedno još nekoliko sati i vjerojatno se nikad više neće sresti. Ne bi bilo dobro da se i ona umiješa u njegov život. Mogla bi poništiti njegovih pedeset i sedam godina i vratiti ga tamo gdje je stao jednog davnog i odavno zaboravljenog dana.

Sa zadovoljstvom je zaključio da i Maksova žena vjerojatno dijeli njegovo mišljenje i da se zbog toga i ne pokušava približiti. Sjedila je nekoliko metara dalje i zabavljala se sa malenim dječakom. Dječak je mogao imati nešto više od godine i nekim crtama lica podsjećao je Vladimira na Maksa kakav je bio u njegovom dobu.

Maks je uhvatio Vladimirov pogled i približio je svoju glavu njegovoj.

“Znam šta misliš”, rekao mu je tiho. “Da sam prestar i za ovu ženu, a pogotovo za ovo dijete. Znaš da ću uskoro navršiti pedeset i jednu godinu.”

“Mislim da je sada prekasno za takve zaključke. Tu su i ne možeš ih se odreći.”

“Naravno’’, složio se Maks, ali u načinu kako je to učinio bilo je malo radosti i ne mnogo odlučnosti. “Mogli bismo malo zaplivati”, rekao je nešto kasnije i kada je vidio da Vladimir ustaje, uzeo je ručnik u kojem je bila zamotana boca sa šipkovim vinom i krenuo prema moru.

Nisu plivali nego su, gazeći kroz vodu, prešli na suprotnu obalu plitkog zaljeva i ponovno se ispružili na pijesku. Maks je izvadio bocu iz ručnika i nekoliko trenutaka držao je nagnutu na ustima.

“Ovo je pravi pronalazak”, rekao je kada je bocu odložio na tlo pored sebe. “Vino od šipaka u koje je dodan čisti alkohol.”

“Nekad nisi pio ni samo vino.”

“Sada radim mnogo toga što nekad nisam.”

“Josip mi je u razgovoru uzgred nabacio da se baviš, blago rečeno, sumnjivim poslovima.”

Maks nije odmah odgovorio.

“Ništa posebno. Kupujem i prodajem.”

“Kupuješ jeftino, prodaješ skupo.”

“Upravo tako.”

“Ne mogu te zamisliti kao nekog tko se bavi bilo kakvim oblikom trgovine.”

“Zašto? Zar nisam kao i ostali ljudi?”

“Nisi, odnosno nisi to bio. Nekad si koristio svaku priliku da to i pokažeš. I u kući, i u školi, i na poslu, i u društvu. Sjećaš li se šta je rekao majstor-Rašid nakon što je, sa iskrenim žaljenjem, utvrdio kako ne bi vrijedilo da nastaviš izučavati stolarski zanat?”

Maks se nije mogao sjetiti, jer nije sudjelovao u tom razgovoru. Dan ranije već je bio stigao kući i izjavio da se neće vratiti u Travnik, što je bio razlog da Vladimir tamo otputuje i na licu mjesta raspita se za razlog. Vladimir se dobro sjećao tog putovanja, jer je to bilo njegovo prvo putovanje sa Jelenom nakon njegovog povratka iz vojske. Putovali su uskotračnom željeznicom, koja se kretala sporo, a kako je dan bio lijep, cijelo vrijeme proveli su stojeći uz prozor, razgovarajući i promatrajući predjele kroz koje su prolazili. To mu je putovanje ostalo u sjećanju prije svega po tome što su se tada dogovorili da Jelena preseli kod njega. Nisu spominjali vjenčanje. Vladimir je rekao kako osjeća potrebu da češće bude sa njom, a i Jelena je rekla da želi to isto.

“Dakle, šta je rekao majstor-Rašid za mene?”, upitao je Maks.

“Rekao je da gubiš vrijeme, a da ga gubi i on zajedno sa tobom. Bio si kod njega tek nešto više od mjesec dana i smatrao sam da je to isuviše kratko vrijeme da bi se mogla donijeti pouzdana ocjena o nečijoj sposobnosti.”

“Moraš mi vjerovati, majstor sam”, rekao je Rašid.

“Zbog čega mislite da Maks nije podoban za taj posao”, upitao je Vladimir. “Zar je toliko nespretan?”

“Ne mogu reći da nije dovoljno spretan”, odgovorio je majstor. “U pitanju je nešto sasvim drugo. Najbolje ću ti to objasniti ako kažem da, jednostavno, nije rođen za stolara. Ili, još bolje, da bi to možda mogao biti kada bi stolari izrađivali gitare umjesto stolova i prozora.”

Maks se počeo smijati i prije nego što je Vladimir izgovorio sve što je namjeravao i smijao se dugo, uživajući u svom smijehu.

“Nadam se da se smiješ samom sebi”, rekao mu je Vladimir.

“Smijem se sirotom majstor-Rašidu”, odgovorio je Maks. “Izludio sam ga govoreći mu od prvog dana da je pravi stolarski majstor samo onaj koji, osim ormara, kreveta, prozora i vrata, zna praviti i muzičke instrumente. Rekao sam, takođe, da sam ja umjetnička duša i da, ako već moram biti stolar, mogu biti samo umjetnički stolar. Zahtijevao sam da mi pokaže kako se izrađuju gitare. Nije mi kazao da to ne zna nego da se do tog znanja dolazi dugim i zaobilaznim putevima.”

“Znači da si svjesno minirao i tu mogućnost da nešto naučiš. Možeš li mi bar sada reći zašto?”

“Zato što se nisam dobro osjećao u Travniku, a još manje u majstor-Rašidovoj kući, velikoj, praznoj, ružnoj i tužnoj.”

“I zato što si znao da se, ma šta učinio, uvijek imaš gdje vratiti i na koga osloniti.”

Maks se suglasio kimanjem glave.

“Zbog toga si mogao odbiti nastaviti školovanje u gimnaziji, mogao si odbiti da postaneš stolar, mogao si odbiti da se prihvatiš bilo kakvog posla koji je zahtijevao odgovornost i odricanje.”

“Nisam to nikad zaboravio”, priznao je Maks. “Da nisam imao tvoju podršku, a preko tebe i maminu, ili bih sa sobom učinio nešto radikalno ili bih se pokorio okolnostima, kao i svi ostali.”

“A sada?”

“Sada se nemam na koga osloniti. Sada sam ja oslonac. I moram priznati kako ne vjerujem da sam pouzdan oslonac. Često se kajem što sam se upustio u ovu avanturu. Plašim se da ću biti loš otac, kao što sam bio i loš sin. Zbog toga žurim svojoj djeci osigurati bar neku budućnost.”

Vladimir je posegnuo za bocom. Želio je osjetiti kako ga žestoka tekućina preplavljuje i čini ga zaštićenim od svih izgovorenih riječi. Boca je, međutim, bila gotovo prazna. Ispio je to što je u njoj preostalo i produžio razgovor, premda mu je duša vapila za tišinom.

“Osigurati budućnost”, rekao je i upitao šta bi to moglo značiti. “Kakvu smo budućnost imali mi kada smo bili djeca? Kakvu je budućnost imala mama? O ocu da i ne govorim.”

“Znam šta želiš reći”, kazao je Maks. “Isto to i ja sam sebi neprekidno govorim. Kada smo preselili u baraku, nismo imali ni novaca, ni hrane, ni stvari, niti bilo kakve šanse da nam se stanje popravi. Ipak smo preživjeli i evo bližimo se starosti. Govorim si, ali uzalud. Zbog toga o tome više nećemo razgovarati. Iz ovih stopa poći ćemo tamo gdje ćemo se moći opustiti. Razgovaraćemo o ugodnijim temama, slušaćemo muziku i opićemo se.”

“Sve to možemo”, složio se Vladimir, “ali samo pod uvjetom da ne zaboraviš da sutra moram krenuti natrag u Bosnu.”

“Neću zaboraviti”, rekao je Maks, nakon čega su ponovno zagazili u more.

Maks je nešto rekao ženi, a onda je Vladimiru dao znak da će odmah nastaviti put.

“Idemo se presvući i uzeti tvoju torbu”, rekao je Maks Vladimiru. “Večeraćemo tamo gdje idemo.”

Ubrzo su stigli Maksovoj kući, presvukli odjeću i bez zadržavanja uputili se prema automobilu, koji je čekao na obližnjem parkiralištu.

“Proći ćemo pored kuće u kojoj stanuje Josip”, rekao je Maks nakon što je automobil izveo na cestu. “Možda bi želio da svratimo, da se pozdraviš sa Ljubicom. Dugo se niste vidjeli.”

Vladimir je bio siguran da bi se radovao tom posjetu. Ljubica mu je bila draga i kao djevojčica, i kao djevojka, a i kasnije kao Josipova žena. Ipak je rekao Maksu da vozi bez zaustavljanja. Jedan takav susret nije mogao proći bez pitanja, bez mnoštva pitanja, a on nije želio ni pitati niti odgovarati na pitanja. Želio je gledati nešto lijepo, slušati muziku i do narednog dana zaboraviti sebe i sve oko sebe.

“Josip je imao više sreće nego pameti”, rekao je Maks.

“Josip je imao i pameti i sreće’’, ispravio ga je Vladimir.

“Mislio sam na Ljubicu. Nikakva mu pamet nije pomogla da je dobije. Samo sreća.”

Ovog puta Vladimir nije osjetio potrebu da intervenira. Ljubica je za Josipa doista bila čista sreća.

“Stotinu puta je bolje imati običnu ali privrženu ženu nego lijepu a srcem daleku”, dodao je Maks nešto kasnije.

Vladimir nije morao pitati tko bi mogla biti prva, a tko druga od tih žena. Bio je siguran da Maks pod lijepom podrazumijeva svoju ženu, a pod običnom Ljubicu, premda je on sam odmah pomislio na Elenu.

“Možda si pitanju privrženosti prišao sa pogrešne strane”, rekao je Vladimir Maksu. “Možda je racionalnije biti odan nekom nego biti cilj odanosti.”

Maks je zanijekao glavom.

“Ne. Ipak je odanost nešto najviše što se od drugog bića može dobiti.”

“I Elena je govorila nešto slično: da je prijateljstvo najviše što se nekom može ponuditi.”

Maks na to nije rekao ništa. Samo je nekoliko puta kimnuo glavom. Ostatak puta proveli su u šutnji. Pola sata kasnije Maks je automobil parkirao ispred nekog restorana.

“Ako si još uvijek raspoložen za smijanje, smij se”, rekao je Maks. “I ovo je moja svojina.”

Vladimir se nije nasmijao, ali se iskreno začudio. I još više zabrinuo. Biti vlasnik restorana još je manje priličilo Maksu kakvog je poznavao i volio.

Ušli su u restoran i prvo što je Vladimir ugledao bio je Fantom. Sjedio je na barskoj stolici ispred šanka i, premda ih je opazio odmah kada su ušli, ničim nije pokazao da ih uopće poznaje.

“I tvoj je prijatelj ovdje”, rekao je Vladimir.

“Kada nije na putu, uvijek je ovdje”, odgovorio je Maks i produžio prema vratima koja su se nalazila na suprotnoj strani prostorije. “Smjestićemo se pozadi, u vrtu”, objasnio je usput.

“Znam da ti Fantom nikad nije bio drag i da ste i ti i mnogi drugi mislili i govorili da loše utječe na mene”, rekao je Maks kada su sjeli za stol i sačekali da im se donese po krigla hladnog piva.

Maks je ispio i drugu trećinu krigle prije nego što je nastavio.

“Moram reći da niste imali pravo. Ako je netko od nas dvojice negativno djelovao na onog drugog, onda sam to bio ja. Ipak mi je bio jedini prijatelj sve ove godine. I još uvijek je.”

“Četrdeset godina prijateljstva”, pomislio je Vladimir. “Četrdeset su godina nerazdvojni pa se evo i sada drže jedan drugog.”

“Ti doista imaš razloga govoriti o odanosti’’, rekao je Maksu.

“Imao bi i ti da si bio samo malo uporniji. Ne poznajem nikog tko je nekom bio odan tako kao što je Elena bila odana tebi. Trebao si samo reći da ostane i ona bi ostala, usprkos maminom protivljenju i protivljenju njezinih roditelja i usprkos svim drugim problemima. Da je Elena ostala, sve bi bilo drugačije za tebe, a i za mene i za Josipa bi bilo bolje.”

“Nisi to rekao onda kada je trebalo odlučiti.”

“Nisam i žao mi je.”

“Opet će se sve svesti na riječi”, pomislio je Vladimir. Nikako se nije mogao pomiriti sa mogućnošću da cijelu večer provede u razgovoru, pa makar se cio razgovor odnosio na Elenu i na one dvije godine koje je proveo sa njom. Mogao je beskrajno dugo razmišljati o njoj i sjećati se događaja iz pomenutog vremena, ali ne i dijeliti sa nekim svoje misli i sjećanja. Svaki put kada je bio primoran razgovarati o Eleni, osjećao je da čini težak grijeh, da prlja ono što je najčistije u njemu.


Yüklə 1,06 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   17   18   19   20   21   22   23   24   25




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin