Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka



Yüklə 1,06 Mb.
səhifə23/25
tarix01.11.2017
ölçüsü1,06 Mb.
#26289
1   ...   17   18   19   20   21   22   23   24   25

“Danas gotovo i nismo razgovarali”, rekla je.

Ostavio sam upaljeno svjetlo i spustio se u blagovaonicu. Jelena je sjedila na istom mjestu i pušila.

“Znam da sam vam pokvarila planove”, rekla mi je kada sam zauzeo svoje ranije mjesto, “ali se plašim ostati sama cijelu ovu noć.”

Napomenuo sam da je Damaskin rekao da će doći prije pola noći.

“Ne vjerujem da će doći prije jutra”, rekla je Jelena, a način kako je to učinila odavao je turobno raspoloženje.

Upitao sam je šta bi Damaskin mogao raditi cijele noći. Kamion je mogao biti natovaren prije nego što se smračilo, a rastojanje od Tešnja do Nemile u najgorem slučaju može se prijeći za dva do tri sata.

Jelena se kiselo nasmiješila i otišla do vitrine da donese bocu sa rakijom i dvije čaše.

“Pitaš šta bi mogao raditi cijelu noć. Isto ono što ćeš i ti raditi kada odeš odavde i nađeš se u krevetu sa Elenom.”

Znao sam točno šta mi želi reći, jer Damaskin nije od mene skrivao da održava veze i sa drugim djevojkama i ženama. Rekao mi je da je to i Jeleni poznato i da on nema ništa protiv toga da i ona uspostavi bliske veze sa drugim muškarcima.

“Ako znaš gdje je, zašto ga čekaš?”, upitao sam.

Prije nego što je odgovorila, Jelena je napunila obje čaše rakijom i jednu od njih stavila ispred mene.

“Ne znam zašto čekam, kao što ne znam ni to zbog čega sam se spetljala baš sa njim. Možda zato što sam usamljena i što sam primorana živjeti u ovom selu, u kojem nemam nikog s kim bih mogla razgovarati bar deset minuta dnevno.”

“Šta te drži ovdje?”, upitao sam. “Mlada si i lijepa. Zašto ne potražiš posao u gradu?”

“Drži me upravo to što sam mlada i lijepa i što svaki onaj gad koji može donijeti odluku o mom premještaju smatra da sam mu dužna uslugu platiti svojom mladošću i ljepotom.”

Nisam znao šta bih joj rekao, osim da mi se čini da je ljepota prednost a ne nedostatak.

“Možda je tako u normalnim sredinama. U ovoj nije. Ovdje je lijepa žena samo divljač, koja ima samo dvije mogućnosti: ili se staviti pod neko snažno okrilje ili se cijelog života skrivati, strahovati i biti spremna na najgore.”

Pomislio sam na mamu i odmah sam bio spreman reći Jeleni da pretjeruje. Ljepota je nesreća samo za nesretne ljude.

“Možda si samo loše raspoložena”, rekao sam joj.

“Ne možeš reći da si ti dobro raspoložen”, odvratila mi je. “Bilo kakav da je, Damaskin će mi nedostajati kada otputuje. Kao što će i tebi nedostajati Elena. Uskoro ćemo se naći u istoj rupi, osamljeni i ojađeni. Ne bi bilo dobro da se nas dvoje udaljimo i zaboravimo jedno na drugo. Mi smo vjerojatno bliži nego što nam se u ovom trenutku čini. I kada uskoro ostanemo sami, najlakše ćemo se utješiti međusobno.”

Kao i uvijek kada sam bio u Jeleninoj blizini, nisam skidao pogled sa njezinog tijela. Pretraživao sam ga u uzaludnim pokušajima da zadovoljim svoju glad za lijepim. Ipak, ni u jednom trenutku nisam bio u iskušenju da i rukama posegnem za njom, a mislim da to ne bih bio čak ni u slučaju da mi ga je ona sama ponudila. Cijelo sam vrijeme bio svjestan da me očekuje Elena, makar i u snu, a njezin mi je zov ipak bio jači.

Jelena mi nije ništa ponudila. Nakon što je prošla ponoć, zahvalila mi je što sam joj pravio društvo i poželjela mi prijatnu noć. Otišla je u svoju sobu, a ja sam se popeo u potkrovlje i zavukao u krevet pored usnule Elene. Bilo mi je žao da je budim, ali sam to ipak učinio, jer sam znao da je čeznula za tim da budemo sasvim sami, a ta nam je noć vjerojatno bila posljednja koju ćemo provesti zajedno.

Budila se polako. Otvarala je oči pa ih odmah ponovno zatvarala. Zagrlivši me, dala mi je znak da zna da sam pored nje. Nije mi se spavalo. Uznemirio me je razgovor sa Jelenom i morao sam ga analizirati, kako bih ga se oslobodio. Prvo što sam zaključio bilo je da stvari vezane za nju ne stoje onako kako sam zamišljao. Nije bila ni tako bezbrižna ni toliko sretna, a veza sa Damaskinom pružala joj je tek nešto više od povremenog ubijanja dosade.

Nisam, međutim, mogao shvatiti to što je govorila da smo nas dvoje mnogo bliže jedno drugom nego što nam je u tom trenutku izgledalo. Takva me je mogućnost u isto vrijeme i privlačila i plašila. Nije mi bilo moguće na bilo koji način zaobići privlačnu snagu njezine ljepote, a još manje zanemariti je, osim da zanemarim i sve ono vrijedno u samom sebi. Kao što nije bilo moguće da ne zapazim u njoj začetak ponora, koji je vodio u nedogledne dubine. A svaka dubina u mojoj je svijesti bila povezana sa padom i automatski je izazivala strah.

“Jeste li se izjadali jedno drugom?”, upitala je Elena nakon što se potpuno rasanila.

Potvrdio sam. Neke se stvari od nje nisu mogle sakriti. Neke je događaje shvatala tako da su joj se zaključci sami nametali.

“Poslije ćemo razgovarati”, dodala je i približila lice.

Dok smo se ljubili, nisam mogao izbaciti iz glave misao da smo Jelena i ja međusobno mnogo bliži nego što nam se čini, čak i bliži nego što smo to sa svojim sadašnjim partnerima. Ta mi je misao bila izuzetno privlačna u onom svom dijelu koji je Jelenino tijelo donosio pravo u moje ruke. Tijelo gipko, kao da je sastavljeno od bezbroj elastičnih opruga, uzbudljivo zaobljeno, napeto, a ipak nježno. Silno me je uzbuđivala misao da mu se mogu sasvim približiti i zaroniti u njega, kao u jezero, čija nas blještava površina neodoljivo privlači, te ga do kraja istražiti. U pozadini mog uzbuđenja stajala je ipak sumnja da jezerska voda može i ne biti topla i kristalno bistra.

S vremenom sam navikao suzdržavati se dok sam vodio ljubav sa Elenom, premda nikad nisam uspio izbaciti Jelenu iz našeg zagrljaja. Prepuštao sam Eleni da ritam naših pokreta podešava sa svojom nadolazećom željom. Obično sam pažljivo promatrao njezino lice, zarumenjeno od uzbuđenja i tjelesnog napora, sa napola otvorenim ustima i širom otvorenim očima. Gledajući ga i videći kako mi se osmjehuje, bio sam svjestan da je to Elenino lice i da želim biti samo sa Elenom. Ako bih, međutim, skrenuo pogled ili zatvorio oči, osjetio bih da se nešto mijenja, da se Elena pretvara u Jelenu, a da ova druga u mene unosi strast i želju za žestokim pokretima. Bilo je dovoljno samo da otvorim oči ili da vratim pogled pa da uz sebe opet nađem Elenu koja mi se smiješi i šapuće mi neka se ne žurim.

“Sada, kada si ti naučio biti nježan i kada sam ja naučila uživati, moramo se rastati”, rekla mi je Elena dok smo mirno ležali jedno pored drugog i gledali kako se kroz prozor probija jutarnja svjetlost.

Bilo je to prvi put da je ona govorila o rastanku sa prizvukom žaljenja u glasu. Do tada je njezin glas odavao neki službeni ton, kao da mi je saopćavala da je njezin odlazak u Ameriku posljedica više sile, o kojoj ne može biti nikakve rasprave.

Želio sam joj reći da ostane, ali nisam znao šta bih joj odgovorio ako bi me upitala gdje. U našem stanu za nju nije bilo mjesta. Postojala je mogućnost da iznajmim stan samo za nas dvoje, međutim, za to je bio potreban novac, kojeg nisam imao. Istina, mogao sam se, nakon što završim gimnaziju, bez ikakvih problema zaposliti, ali bih u tom slučaju do prve plaće morao čekati najmanje dva mjeseca. Uz sve to, kada bih se zaposlio, mogao sam očekivati da već na jesen odem u vojsku, što znači da bi me Elena morala čekati dvije godine i za to se vrijeme sama izdržavati.

Jedino pravo rješenje za nas dvoje bilo je da sklopimo brak uz mamin pristanak. U tom slučaju Elena bi imala podršku moje obitelji, a ja bih bio mirniji i zadovoljniji. Oženiti se Elenom bez maminog odobrenja značilo bi okrenuti je protiv sebe i tako sebi stvoriti još jedan dodatni problem. Zbog toga sam odlučio odgoditi presudni razgovor sa Elenom dok još jednom ne pokušam uvjeriti mamu da moja veza sa Elenom nije samo prolazna strast, jer uopće i nije bila strast, niti je samo mladalačka ljubav nego nešto više od toga.

“Jesi li dobro?”, upitala me je Elena.

“Jesam. Zašto pitaš?”

“Zato što mi se čini da mi više nemaš šta reći.”

Morao sam se poslužiti onim sredstvom kojim se ona sama već dugo branila od razgovora koji nisu vodili nigdje.

“Imam, ali sve što bih ti rekao bile bi prazne riječi, a ti ih ne želiš.”

“Znači, ništa se ne može učiniti.”

Nisam se ni suglasio sa njezinom konstatacijom niti sam je odbacio. Ostavio sam je da visi u zraku i da svjedoči o neumitnosti sudbine, kao što su voštani pečati svjedočili o vjerodostojnosti starih listina. Da sam joj rekao da ću još istog dana razgovarati sa mamom ili potražiti neko drugo rješenje, samo bih je obmanuo i skrenuo bih je sa njezinog puta, kojim se do tada manje-više sigurno kretala.

“Pokušajmo zaspati”, rekao sam joj. “Želio bih se još ovog jutra vratiti kući.”

Zaspao sam vjerojatno prije nje, a kada sam se probudio, bio sam sâm u krevetu. Elena je bila sa Jelenom u kuhinji. Pripravljale su ručak i razgovarale kao da je sve bilo u najboljem redu. Po tome što nigdje nisam vidio Damaskinov kamion, zaključio sam da se on zadržao negdje usput ili je iz Tešnja otputovao pravo u Zenicu. Jelena je kazala da joj je svejedno šta se od to dvoje dogodilo i da ga sa ručkom nećemo čekati.

Damaskin se pojavio upravo kada smo započeli objedovati i odmah je najavio da mora požuriti. Nije ni pokušao opravdati svoje kašnjenje niti objasniti zbog čega žuri. Na brzinu je pojeo ono što mu je Jelena stavila u tanjur i već je bio spreman krenuti dalje. I tek kada se našao u kabini kamiona, upitao je da li bismo ja i Elena pošli s njim. Pristali smo, najprije zbog toga što smo tako mogli uštedjeti novac kojim bismo platili karte za vlak, ali i zbog toga što smo se već prethodnog dana uvjerili da naš boravak u Nemiloj bez Damaskina nema smisla.

Oprostili smo se sa Jelenom i uskoro smo se vozili prašnjavom makadamskom cestom, punom rupa, koja je vodila uz lijevu obalu rijeke Bosne i prolazila tunelom neposredno ispod stare vrandučke tvrđave. Damaskin je bio dobro raspoložen. Bezbrižno je upravljao kamionom i ne pokušavajući izbjeći bezbrojna udubljenja na putu. Mahao je i dobacivao dvosmislene riječi djevojkama koje su okopavale kukuruze na njivama pored ceste.

Upitao sam ga do kada namjerava raditi. Odgovorio mi je da će voziti do zadnjeg dana i da će ovim kamionom odvesti i sebe i sve svoje na željezničku stanicu.

“Da li ti je jasno da nećeš moći dočekati plaću za taj rad?”, upitao sam, na što se Damaskin nasmijao.

“To su me pitali i moji šefovi. Rekao sam im neka moju posljednju plaću popiju u moje zdravlje. Meni je dovoljno već i to što mogu do kraja besplatno obilaziti svoje prijatelje.”

“Prijatelje ili prijateljice?”, upitala je Elena.

“Svejedno”, odgovorio je.

“Njemu je doista svejedno”, pomislio sam. On će se i po Americi isto ovako voziti i biće zadovoljan što može pobjeći iz stana ili iz kuće i slobodan se kretati kroz prostor i vrijeme. I tamo će pronaći mnoštvo prijatelja i prijateljica i nikad se neće osjećati osamljenim niti će znati šta je to dosada. Lakše bi mi bilo da je i Elena nalik na njega, međutim, znao sam da je ona, kao i ja, stvorena da bude odana jednom čovjeku ili jednoj ideji i da je zbog toga osuđena i na osamljenost i na dosadu.

Elena i ja smo se iskrcali na križanju ulica kod pravoslavne crkve, a Damaskin je kamion odvezao prema željezari. Potom smo se uputili prema barakama i nekoliko minuta kasnije rastali smo se uz dogovor da se ponovno sastanemo iste večeri.

Mama me je dočekala pitanjem zbog čega gubim vrijeme odlaskom u Nemilu kada znam da se moram pripremati za ispite. Odgovorio sam joj da te ispite mogu položiti i zavezanim očima.

“Možeš, ali nije nevažno to sa kakvim ocjenama ćeš ih položiti”, rekla je mama.

“Potpuno je nevažno, jer nemam namjeru studirati”, kazao sam, na svoje veliko iznenađenje, jer nisam bio svjestan da sam se konačno opredijelio. “Čim dobijem diplomu, potražiću posao.”

Mama me je na to samo pogledala. Očito je željela izbjeći svađu. Nastavila je šivati svoju novu haljinu, a na licu joj se vidjelo kako smišlja šta će reći. Bilo mi je jasno da bih uzalud od nje tražio milost za Elenu. Mami je Elena bila zadnja briga, nju je brinulo kako da sačuva mene. Sjedili smo i vrebali jedno drugo, kao dva protivnika, koji čekaju da se onaj drugi prvi otkrije i pokaže eventualna slaba mjesta. Ja nisam namjeravao započeti razgovor, jer od njega nisam mogao očekivati ništa dobro za sebe. Mama je oklijevala, jer je još uvijek tražila uvjerljive argumente.

“Možeš se i zaposliti ako to više želiš”, rekla je napokon, “ali to nemoj učiniti iz revolta. Nemoj učiniti ništa samo zato što si bijesan, a bijesan si jer neopravdano očekuješ da ti se ispune sve želje. Znam da se ljutiš na mene, ali moraš znati da ja vodim računa o tebi i o tvojim interesima. Imam za tebe velikih i lijepih planova, koje bi jedna mala nesmotrenost mogla pokvariti.

Izišao sam iz stana, a u glavi su mi odzvanjale mamine riječi: “velikih i lijepih planova”. Lutao sam do večeri, a onda sam sačekao Elenu pa nastavio lutati zajedno sa njom. Po mraku smo se uspeli na Zmajevac i sjeli u naše udubljenje. Ni tu se nisam mogao smiriti pa smo se spustili u naselje i produžili u osvijetljeni dio grada. Tu sam našao neke svoje prijatelje iz škole. Razgovarajući sa njima o predstojećim ispitima, na neko sam vrijeme zaboravio uzroke svog lošeg raspoloženja.

“Zar ne bi mogao biti veseliji bar ovih nekoliko dana dok sam još tu?”, upitala me je Elena dok smo se vraćali kući.

Bilo je to pravo pitanje. “Zar se nisam mogao potruditi bar toliko da izgledam veselije i da svojim turobnim raspoloženjem ne kvarim Elenine posljednje dane u Zenici?”, upitao sam se. Naravno da sam mogao. Obećao sam sebi da ću to učiniti. Međutim, kada sam došao u stan i povukao se u svoju sobicu, moje odlučnosti je nestalo. “Kako mogu biti veseo kada znam da je ta radost nategnuta i privremena?”

Nisam mogao zaspati pa sam sjeo na krevet i kroz prozor promatrao najprije radnike treće smjene kako niz ulicu žure ka željezari, a potom radnike druge smjene, koji su se kretali u suprotnom smjeru. Nakon toga je ulica opustjela. Tek s vremena na vrijeme začuli bi se koraci ponekog zakašnjelog prolaznika.

Oko pola noći zadrijemao sam sjedeći i zaspao sam prije nego što sam uspio opružiti se. Probudio me je zvuk koji je nalikovao na pucketanje drveta u peći. Otvorio sam oči i kroz prozor ugledao odsjaj plamena na bočnom zidu susjedne barake. Trebalo mi je nešto vremena da povežem to što sam čuo i to što sam vidio i da shvatim da nešto gori. Iskočio sam kroz prozor i prvo što sam ugledao bio je plamen, koji je u punom obimu izbijao iz bočnog otvora potkrovlja Elenine barake.

Nikad ranije nisam gledao kako gori kuća, međutim, nije mi bilo potrebno nikakvo iskustvo takve vrste da bih shvatio da je situacija kritična. Ako je plamen već zahvatio cijelo potkrovlje, onda su u pitanju bile samo minute kada će obuhvatiti cijelu baraku. Imao sam na raspolaganju samo nekoliko sekundi da odlučim da li ću najprije otrčati u stanicu milicije, da potražim pomoć za sve, ili ću prije toga uzbuniti Elenu i članove njezine obitelji. Odlučio sam se za ovo drugo i potrčao pravo do prozora Elenine sobe. Lupao sam i vikao istovremeno i činilo mi se da je prošla cijela vječnost dok oni u sobi nisu shvatili tko lupa i šta viče. Još više im je trebalo da se uvjere kakva im opasnost prijeti.

Tek kada su Elena i njezini ukućani počeli izbacivati stvari kroz prozore, mogao sam poći do drugih stanova i ponoviti upozorenje, ali tada više nisam bio sam. Vratio sam se da pomognem spašavanju imovine Elenine obitelji. Nije tu bilo nekog velikog posla pošto je većina stvari već bila pripremljena za selidbu.

“Ovo bi mogao biti počasni vatromet povodom našeg odlaska”, rekao mi je Damaskin dok smo stajali pored gomile stvari i promatrali kako se krov barake pretvara u golemu buktinju. “Ali će se ovaj vatromet loše završiti ako svoje stvari ne odnesemo što dalje odavde”, dodao je i pozvao brata, oca i strica da mu pomognu. Ponovno smo se dali na posao, trčeći i gurajući se sa mnoštvom ljudi, koji su, kao i mi, pokušavali spasiti svoju jedinu imovinu.

Tek što smo stvari Elenine obitelji smjestili na sigurnu udaljenost, opazili smo kako se krov moje barake počinje dimiti na više mjesta. Iz plamene stihije koja je, naprosto, gutala Eleninu baraku iskakali su zapaljeni komadi drveta i padali na krovove susjednih baraka. Moja je bila najbliža i najviše izložena kiši vatrenih projektila. Katranisani papir, kojim je baraka bila pokrivena, bio je idealna podloga za prihvatanje vatre, a suhe daske ispod njega bile su maksimalno spremne da je podrže i prenesu.

Već smo čuli zavijajući zvuk sirena vatrogasnih vozila, ali je Damaskin bio uvjeren da će vatra biti brža od vatrogasaca.

“Biće najbolje da iznesemo i tvoje stvari”, rekao je.

Utrčali smo u naš stan i tamo zatekli mamu, Josipa i Maksa kako se punom parom spremaju za još jednu prisilnu selidbu. Širom smo otvorili sva tri prozora prema ulici i, uz pomoć brojnih u međuvremenu pristiglih pomagača, brzo smo i bez pretjerane žurbe iznijeli sve do posljednje stvari, zatim ih prenijeli preko ulice i smjestili u jednu od praznih garaža auto-transportnog poduzeća.

Učinili smo to na vrijeme da možemo na miru promatrati kako plamen guta i našu baraku i još jednu koja se nalazila u istom redu. Vatrogasci su ih pokušali gasiti, međutim, kada su uvidjeli da će to biti uzaludan posao, preselili su se nešto dalje, nastojeći spasiti one barake koje još nije bio zahvatio otvoreni plamen.

Jutro nas je zateklo pored zgarišta tri barake, od kojih su ostali samo betonski temelji i nevelik sloj pepela na njima. Nakon što smo na danjem svjetlu obišli mjesta gdje smo do prije nekoliko sati stanovali, Elena, Damaskin i ja otišli smo u krug auto-transportnog poduzeća, gdje su se smjestili svi stradalnici sa svojim spašenim stvarima. Sjeli smo u kabinu Damaskinovog kamiona i zapalili cigarete.

“Imaćemo se čega sjećati”, rekao je Damaskin, još uvijek uzbuđen i zbog nečeg zadovoljan, a takvi smo bili i nas dvoje, Elena i ja.

Čudno, pomislio sam, radujemo se umjesto da budemo zabrinuti.

“Zar ne nalaziš ništa čudno u ovom požaru?”, upitala me je Elena i podsjetila me da nam je Jelena još jučer govorila kako je stotinu puta poželjela da joj izgori kuća, samo zbog toga da bi mogla promijeniti mjesto boravka.

Nisam znao šta bih joj na to odgovorio. Ako je u ovom požaru bilo neke simbolike, očito je da se ona nije odnosila na Jelenu. Ona će i dalje ostati u svojoj kući, a selićemo mi, Elena u Ameriku, a ja tko zna gdje.

U stvari, još i prije nego što je isteklo to jutro saznali smo gdje ćemo biti smješteni - ja i moja obitelj trajno, a Elena i njezina obitelj privremeno. U suprotnom dijelu grada, koji se teško i mogao nazvati dijelom grada, jer je od gradskih sadržaja imao samo bolnicu u izgradnji, upravo je bilo završeno prvih nekoliko stambenih zgrada, namijenjenih prvenstveno radnicima buduće bolnice.

Crkvice smo poznavali uglavnom kao odredište redovitih školskih izleta, koji su organizirani dva puta godišnje, u proljeće i u ranu jesen. Bilo je to mjesto dovoljno blizu grada da se do njega moglo stići pješice, a sadržavalo je mnoge prirodne sadržaje koji su ga činili pogodnim za ugodan jednodnevni boravak: prostrane livade sa savršenim travnjacima, mnogobrojne izvore pitke vode i lijepu rijeku, uokvirenu redovima vrba, topola i drugog drveća, u kojoj se moglo uživati kupajući se, pecajući ribe ili samo sjedeći pored nje i promatrajući kako, besprijekorno bistra, teče svojim još nezagađenim koritom.

U tri izgorjele barake stanovalo je ukupno deset obitelji i vlasti su odlučile smjestiti ih u jednu od novoizgrađenih zgrada u Crkvicama. Odluka o tome donesena je sredinom prijepodneva, a odmah potom napisana su rješenja o dodjeli stanova i uručena pogorjelcima. Damaskin i njegov kamion određeni su da prebace njihove stvari pa smo se već oko podne smjestili u novim stanovima.

“Svako zlo ima i neku dobru stranu”, kazala je mama dok je išla iz prostorije u prostoriju. Još nije bila stigla ni da spere gar sa lica i ruku, odjeća joj je bila umrljana i zgužvana, ali je bila prezadovoljna rezultatom naše najnovije selidbe.

Elenina obitelj smjestila se u stan točno iznad našeg. Ta činjenica mamu nije ni najmanje zabrinjavala, jer joj je bilo poznato da je njihovo rješenje vrijedilo samo za prvu polovicu lipnja. Ako bi Damaskinu, Eleni ili nekom drugom iz njihove obitelji palo na pamet da odustanu od putovanja u Ameriku, morali bi od 16. lipnja potražiti neki drugi smještaj.

Razmještanje stvari u novom stanu nije oduzelo mnogo vremena ni meni niti Eleni pa smo već sredinom poslijepodneva bili slobodni da prošetamo i istražimo okolinu. Upitao sam je da li je zadovoljna novim stanom.

“Da se ovo dogodilo prije samo dva mjeseca, tko zna da li bi nas Amerika i dalje jednako snažno privlačila”, odgovorila je. Sjeli smo na travu pored Babine rijeke. Bili smo umorni, neispavani i prljavi. Uzbuđenje zbog noćašnjih i jutrošnjih događaja polako se u nama slijegalo i svoje mjesto ustupalo svakodnevnici, u kojoj su dominirali stari, dobro poznati problemi.

“Čini se da bi se ovdje moglo lijepo živjeti”, kazala je Elena, ogledajući se oko sebe.

Podsjetio sam je na narodnu poslovicu koja kaže da je, kada sunce sija, i na groblju lijepo.

“Mi i ne možemo tražiti ništa više od toga da nam sija sunce”, primijetila je Elena. “Možemo se nadati samo Božijim darovima. Ljudski su darovi namijenjeni drugima.”

Dugo sam razmišljao o ovim Eleninim riječima. Pitao sam se šta je podrazumijevala pod ljudskim darovima koji su nam bili uskraćeni. I sva moja razmišljanja svela su se na našu želju da i dalje živimo zajedno.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan osamnaesti - 7. kolovoza 1994.

Nakon što je prethodne večeri neočekivano lako zaspao, Vladimir je spavao čvrsto, kao da je danima naporno radio, i spavao je dugo. Probudio se tek oko devet sati i, shvativši da se nalazi u svojoj sobi, zadovoljno je odahnuo i prevrnuo se u krevetu, okrenuvši leđa prozoru, kako mu se sunčeva svjetlost ne bi zabadala u oči. Gledao je u zid, ali nije mogao izbjeći da vidi Jelenino lice. Lice stare žene, umorne i zasićene životom, koji joj nije dao ništa od onog što je željela i tražila.

Upitao se da li je požurio kući zbog toga da ga ne bi gledao ili, naprotiv, zbog toga da bi se mogao nesmetano vraćati u prošlost i gledati onu Jelenu, čije se ljepote nikada nije zasitio. A kojoj ništa nije dao, dok je ona njemu dala sve što je mogla. Krenula je za njim da ga tješi nakon što je vlak sa Elenom napustio željezničku stanicu. Dolazila je u njegov stan i tu čekala da se vrati sa svojih mjesečarskih danonoćnih pješačenja, ispratila ga je u vojsku, pisala mu svakog tjedna i došla ga posjetiti već nakon dva mjeseca.

Kasnije nego što je bilo poželjno i za njega i za nju shvatio je da ga je samo ona zaštitila od njegove tuge, nudeći sebe da zamijeni Elenu i uporno ustrajavajući u tome. Nije mogao zaboraviti koliko je bio blizu da se jednim jedinim potezom oslobodi i svog očajanja i očajne atmosfere koja ga je stezala u kasarni Petrovaradinske tvrđave prije nego što je ugledao njezin lik kako se približava beskrajnim hodnikom, čije je ledene ploče upravo brisao mokrom krpom, tresući se od hladnoće i nemoćnog bijesa.

Činilo mu se da vidi priviđenje, ali se obradovao i njemu, jer je vjerovao da je i svaki poremećaj u njegovoj glavi u tom trenutku bio bolje rješenje od stvarnosti. Iza priviđenja pojavio se i njegov kapetan i sve je bilo brzo razjašnjeno. Jelenina ljepota donijela mu je i ono na što nije imao pravo. Dva slobodna dana i prvu priliku da se potpuno približi Jeleninom tijelu i da istraži kako funkcionira njegova strast u izravnom dodiru sa njim.

Dobili su hladnu sobu u jednom starom novosadskom hotelu, u kojoj su bila četiri ležaja. Jelena je platila za sva četiri i kazala vrataru da ništa ne pita i da ne traži nikakve dokumente, jer neće dobiti ništa osim tog novca. Sa sobom je donijela hranu i bocu rakije.

Najprije su pili, izravno iz boce, potom su jeli, a onda se Jelena počela svlačiti, zahtijevajući od njega da učini isto.


Yüklə 1,06 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   17   18   19   20   21   22   23   24   25




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin