Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka



Yüklə 1,06 Mb.
səhifə25/25
tarix01.11.2017
ölçüsü1,06 Mb.
#26289
1   ...   17   18   19   20   21   22   23   24   25

Otac je govorio glasno, ne osvrćući se na prolaznike. Nisam rado slušao njegove političke monologe ni onda kada ih je kazivao u svom stanu. Zbog toga sam mu rekao da moram požuriti u školu i napustio ga.

Razgovor sa ocem pokvario mi je raspoloženje, ali ni u školi nisam mogao izbjeći priče o istoj temi. Jedan od profesora, nakon što mi je dao da izvučem pitanja na koja ću odgovarati, upitao me je da li je istina da mi barakaši sami palimo svoje stanove. Odgovorio sam mu da se svašta priča, ali da ja ni jednog palikuću nisam vidio na djelu.

“Jasno da nisi”, kazao je profesor, “ali će ipak sve izići na vidjelo.”

Osjećao sam se kao da mi je rekao da je razumljivo što nisam vidio, jer sam i sâm jedan od onih koji su podmetali požare. Jedva sam čekao da se ispiti završe pa da krenem kući.

Eleni sam rekao da me čeka u Crkvicama, a ona me je sačekala ispred škole. Kazala mi je da bi željela opet poći na kupanje i da nam je ponijela nešto za jelo kako ne bismo morali žuriti u stan.

Dan je bio topao i dobro sam se preznojio boraveći gotovo pet sati u učionici. Zbog toga nisam imao ništa protiv Eleninog prijedloga. Ali ne samo zbog toga. Prihvatio bih i svaki drugi njezin prijedlog koji bi vodio ka tome da budemo zajedno. U tom trenutku bila su preostala točno dva dana do njezinog odlaska. Nismo, dakle, imali drugog izbora nego da to vrijeme provedemo skupa. Nije bilo važno gdje i kako.

Otišli smo na isto mjesto na obali Bosne, svukli se, zagazili u rijeku i prešli na njezinu drugu stranu. Nakon što smo odložili odjeću, kupali smo se i, ukratko, gotovo u dlaku jednako proveli poslijepodne kao i ono od prethodnog dana. Jedina razlika je bila u tome što se ovog puta moje raspoloženje ni nakon kupanja nije popravilo.

Požari, selidba i Elenin odlazak spleli su se u čvor, koji je sve više stezao moju svijest. Najviše me je, ipak, mučilo to što ni za trenutak nisam mogao zaboraviti da ću uskoro ostati bez Elene. Naprosto sam i fizički osjećao kako ističu posljednji sati najljepšeg perioda mog života, koji je započet danom preseljenja u barakaško naselje, a završiće se nekoliko dana nakon odlaska iz njega.

Uzalud me je Elena uvjeravala da sa svojih devetnaest godina nemam pravo na pesimizam, jer se cijeli život nalazi ispred mene, a tih devetnaest godina su samo priprema za ono pravo što ima doći. Instinkt mi je govorio da su prave stvari samo one koje se događaju bez priprema, same od sebe, i prvi put. Ponovljeni događaji su samo reprodukcije i nemaju vrijednost originala.

U Crkvice smo krenuli tek kada je sunce zašlo za Zmajevac. Veći dio puta prešli smo šuteći. Iako sam šutnju primao kao dodatni teret, nisam mogao učiniti ništa da je izbjegnem. Što se trenutak rastanka više bližio, ja sam u sebi nalazio sve manje riječi i sve manje želje da ih izgovaram. Elena je, s vremena na vrijeme, pokušavala ponekom upadicom ili pitanjem razvedriti atmosferu, ali je tmurno raspoloženje, postupno ali sigurno, zahvatalo i nju.

Na stubištu zgrade u kojoj smo stanovali rastali smo se samo nakratko i uskoro smo ponovno koračali jedno pored drugog. Sve do noći obilazili smo znane i neznane zakutke Crkvica, a kada se potpuno smračilo, zavukli smo se u grmlje pored Babine rijeke. Žubor valova me je uspavljivao, a usto je i svaki razgovor činio suvišnim. Bilo mi je dovoljno to što ležimo jedno pored drugog pa da osjetim kako mi za savršenu sreću nije potrebno više ništa osim, naravno, saznanja da ćemo to moći činiti i ubuduće.

Na žalost, upravo mi je ta izvjesnost nedostajala, zbog čega je i moja sreća bila manjkava i mogao sam je podržati samo onda kada je moja svijest bila negdje izvan mene. Činilo mi se da bih se najbolje osjećao kada bih zaspao. Zemlja je bila topla, Elenino tijelo još toplije i nije mi bilo teško učiniti ono što sam smatrao najboljim rješenjem. Zaspao sam, ali nisam spavao dugo. Elena me je probudila, smatrajući da nije ni najmanje pametno spavati na zemlji pored rijeke.

“Moraš odmah poći u krevet”, rekla mi je. “Umoran si, a sutra te čekaju novi ispiti.”

Poslušao sam je. Otišao sam pravo u stan, smjestio se u postelju i ponovno čvrsto zaspao. Dok sam tonuo u san, jasno sam osjećao da će taj mir u koji sam propadao biti samo izuzetak i samo kratak predah.

Kada sam ujutro krenuo u školu, Elena me je čekala pred ulazom u zgradu. Rekla mi je da mora poći u grad nabaviti neke stvari, a kada smo se već našli u gradu, zamolila me je da poslije ispita dođem na Golubak, u njezinu baštu.

“Zar nećemo i danas na kupanje?”, upitao sam.

“Za danas sam planirala nešto drugo”, odgovorila je, ali nije htjela reći ništa određeno.

Bio sam zaokupljen predstojećim ispitima pa nisam imao kada razbijati glavu pitanjem šta Elena smjera. Osim toga, računao sam da ću ionako uskoro sve saznati. Elenina je bašta od gimnazije bila udaljena manje od tri stotine metara i mogao sam otići tamo u pauzi između dva ispita.

Ipak sam sačekao da u školi obavim sve ono što sam bio obavezan. Tek kada sam bio siguran da sam uspješno prošao i posljednji ispit, izišao sam na stražnja vrata, presjekao gimnazijsko dvorište i uputio se prema Golupku.

Na svoje iznenađenje, zatekao sam praznu baštu. Pretpostavio sam da je Elena negdje blizu i da će uskoro stići. Sjeo sam na baštensku klupu i čekao. Čekajući, osjećao sam, pomiješane, zadovoljstvo zbog uspješno završenog školovanja i očajanje zbog skorog Eleninog odlaska. Znao sam da će zadovoljstva već sutra nestati i da će mi ostati samo očajanje. Nisam bio siguran da li ću mu biti dorastao protivnik ili tek nevoljni suradnik.

Pozorno sam motrio stazu kojom je imala doći Elena. Želio sam još jedanput doživjeti prvi susret sa njom na istom mjestu, u kojem sam se najprije upoznao sa njezinim plavokosim tjemenom pa zatim sa visokim čelom, sa uvijek pomalo začuđenim očima i usnama koje su, zbog napornog uspinjanja, bile napola otvorene i otkrivale su sitne bijele zube.

Međutim, potvrdilo se pravilo da se želje rijetko kada realiziraju u zamišljenom obliku. Umjesto Elenine plave glave ispod zadnje crte staze izronila je neka tamnokosa, koju sam prepoznao tek kada se pojavilo cijelo lice. Bila je to Jelenina glava. Po glasovima koji su pratili njezinu pojavu mogao sam zaključiti da je slijede Damaskin i Elena. Svo troje su u rukama nosili ponešto - torbu, korpu ili opletenu bocu, što mi je govorilo da se priprema oproštajna zabava.

Da nisam ugledao Jelenu, bila bi mi nepodnošljiva i sama pomisao da sudjelujem u jednoj takvoj zabavi, gdje će se piti, pjevati i veseliti se, a ipak znati da će sutra svemu biti kraj. Jelenina nazočnost djelovala je na mene utješno, jer smo oboje imali biti gubitnici. Začudo, Elenu nisam ubrajao u one koji gube, možda zato što sam nesvjesno smatrao da njoj putovanje na koje je kretala može samo koristiti.

Jelena je prva stigla do mene.

“Dakle?”, upitala je.

“Šta dakle?”

“Jesi li maturirao? Mogu li ti čestitati?”

Potvrdio sam. Nakon toga je Jelena prišla sasvim blizu, primakla glavu i, ljubeći me u oba obraza, šapnula: “Sada si svoj čovjek. Možeš se zaposliti, a možeš se i oženiti.”

Prišao je i Damaskin da mi čestita.

“Ne bi bilo pametno kada bi se odmah zaposlio”, rekao mi je. “Da sam na tvom mjestu, nastavio bih školovanje i još koju godinu uživao u mladosti.”

Elena mi je prišla posljednja.

“Nemam razloga da ti čestitam, jer nikad nisam ni posumnjala da bi se moglo dogoditi da ne položiš ispite”, kazala je. Nije mi, u stvari, morala ništa reći, jer mi je uvijek bilo jasno da je ona, bez ikakvih rezervi, na mojoj strani.

Nakon toga mi je objasnila da su ona i Damaskin pozvali neke svoje prijatelje i znance da to poslijepodne dođu u baštu. Žele ih počastiti i oprostiti se sa njima, ali bez suvišnih riječi i bez buke. Neće biti svirača, a nada se da neće biti ni pjevanja.

“Ako ne želiš, ne moraš ostati”, dodala je.

Na trenutak sam bio izvrgnut iskušenju da napustim to mjesto i zaputim se u Crkvice. Nisam želio naći se okružen veselim ljudima, koji će doći da se oproste od Elene i njezinog brata, a koji neće osjećati da nešto gube zbog njihovog odlaska. Međutim, kada sam se zapitao šta ću u Crkvicama raditi bez Elene, odlučio sam ostati.

Pomogao sam Damaskinu skupljati drva za vatru, dok su se Elena i Jelena zabavile pripremanjem jela. Sve to nije moglo dugo trajati, s obzirom da je bilo predviđeno da se meso i riba peku tek kada dođu gosti. Zbog toga smo Elena i ja odlučili prošetati. Spustili smo se do Kočeve i krenuli uzvodno kroz Rujev dol i Vardište. Ispod Velike brode prešli smo na drugu obalu rijeke i pošli u suprotnom pravcu.

“I ja mislim da ne bi dobro učinio ako bi se odmah zaposlio”, rekla mi je Elena i odmah požurila da odbije moje eventualne prigovore.

“Znam šta ćeš mi kazati. Da jedva čekaš da se osamostališ i dođeš do vlastitih prihoda. Vjerujem da se možeš strpjeti još nekoliko godina. Navikao si na oskudicu svake vrste i studentski život za tebe ne bi bio ništa novo, možda bi ti čak donio neke pogodnosti za koje sada i ne znaš.”

Rekao sam joj kako ne vjerujem da bih mogao dobiti stipendiju za fakultet, a na maminu plaću ne vrijedi ni misliti. Osim toga, odlučio sam se zaposliti već i zbog toga da bih Josipu omogućio da se školuje do kraja. Obojica ne možemo studirati, a doista bi bilo šteta ako bi se on, zbog nedostatka novca, morao zadovoljiti srednjom školom.

“Dok Josip stigne do fakulteta, proći će dvije godine. To je sasvim dovoljno vremena da se stvari iz temelja promijene.”

Pitao sam Elenu na šta konkretno misli.

“Mislim da je tvoja mama imala u vidu i vas trojicu kada je pristala da se veže sa Belgijancem. Da je htjela prolaznu avanturu, već bi je okončala i ne bi je razvlačila već više od godinu i pol. Koliko vidim i koliko čujem, Georg je ozbiljan čovjek i ne vjerujem da će, kada pođe odavde, tvoju mamu ostaviti na cjedilu.”

Sjetio sam se da mi je mama još nedavno govorila kako ima velike planove za mene. Vjerovao sam da je o tome govorila samo radi toga da bi me odvratila od Elene, zbog čega i nisam obraćao neku pozornost na njezina obećanja.

Kada smo ponovno prešli Kočevu i uspeli se uz Golubak, pozvano društvo se već bilo okupilo. Gosti su u većini bili naši bivši susjedi iz barakaškog naselja, a one koji to nisu bili poznavao sam iz viđenja. Nije, dakle, bilo potrebe da se upoznajemo niti razloga da se ne ponašamo onako kako smo navikli.

Naložili smo vatru i zatim na roštilju pekli meso i ribe. Za piće smo na raspolaganju imali rakiju iz Tešnja, crno vino iz “Plavog podruma” i vodu sa obližnjeg izvora. Rakija mi se činila odviše kiselom pa sam se opredijelio za vino, premda ni ono nije obećavalo mnogo.

Elena je sjela pored svojih prijateljica, a ja sam se smjestio uz Jelenu i Damaskina. Planirao sam ostati sat ili najviše dva, a onda bez žurbe krenuti kući. Ostao sam duže i najvjerojatnije bih ostao sve do jutra da je razgovor krenuo drugim putem.

“Ne putuje onaj koji želi nego onaj koji mora”, rekla mi je Jelena.

Pomislio sam da mi hoće reći kako Elena putuje zato što je prisiljena, premda to ne želi.

“Još nedavno sam govorila o tome kako bih rado promijenila mjesto boravka, a tada nisam mogla ni pomisliti da ćeš ti tako brzo preseliti. Zavidim ti i na novom stanu i na novom mjestu stanovanja. A još više zavidim Damaskinu i Eleni na Americi.”

Upitao sam je da li bi rado pošla sa njima.

“Onaj tko se rodio u Nemiloj, pored pruge i ceste, vjerojatno i ne može željeti ništa drugo nego da otputuje i da se nigdje ne zaustavi”, odgovorila mi je, a meni se taj odgovor učinio nelogičnim.

“Da je doista tako, u Nemiloj više nikog ne bi bilo.”

“Rekla sam da putuje onaj koji mora a ne i onaj koji želi.”

Činilo mi se da je Jelena svoju tvrdnju ponovila samo radi toga da bi je Damaskin čuo. Damaskin, međutim, nije mario za ono što je Jelena govorila. On je dobro znao šta želi, a u tom trenutku želio je pojesti ribu, a da se ne zadavi njezinim kostima. Kada je riješio taj problem, obratio se meni.

“Žao mi je što je ne mogu povesti sa sobom”, rekao je, misleći na Jelenu. “Zbog toga bih te zamolio da se pobrineš za nju, kako se ne bi odviše dosađivala u svojoj Nemiloj. Odvedi je ponekad u kino i u kazalište. Ako je izvedeš i na ples, nećeš se pokajati, jer pleše izvrsno.”

Jasno mi je bilo da se Damaskin želi našaliti, ali mi je bilo jasno i to da njegova šala, kao i svaka druga, sadrži ozbiljnu namjeru. Ono što nisam mogao odgonetnuti bilo je pitanje da li je ta namjera bila i dobronamjerna. Damaskina sam smatrao svojim prijateljem i nikad ranije nisam imao razloga posumnjati u njegovu dobronamjernost, ali nikada se ranije nije dogodilo ni to da mi je nudio svoju djevojku u njezinoj nazočnosti.

“Poslušaj ga i nećeš se pokajati”, rekla mi je Jelena. “Izvrsno plešem, a mogu poslužiti i za što-šta drugo?”

Izražaj Jeleninog lica, dok mi je to govorila, bio je smrtno ozbiljan. Zbog toga sam se upitao da li ona na taj način želi uputiti neku šalu prema Damaskinu.

Rekao sam da je svaki razgovor utroje unaprijed osuđen na to da se svede na formalnost. Jedini razuman razgovor je onaj koji se vodi između dva čovjeka ili koji čovjek vodi sam sa sobom.

“Hoćeš reći da je ovo što mi govorimo samo obično brbljanje?”, upitao je Damaskin.

Nisam mu odgovorio. Podigao sam se i dao znak Eleni da mi priđe.

“Želio bih poći kući”, rekao sam joj. “Umoran sam i loše raspoložen.”

“U redu”, kazala je Elena i zamolila me da je sačekam dok pokupi neke stvari i pozdravi se sa prijateljicama.

Odšetao sam niz stazu i sačekao Elenu u dnu bašte.

“Možda je i bolje što idemo ranije”, rekla je Elena kada mi se pridružila. “Ako se momci napiju, a sva je prilika da hoće, moglo bi postati dosadno.”

“Želiš li da pođemo u kino?”, upitala je kada smo iz tame izišli na osvijetljenu ulicu.

Nisam mogao sakriti da me je njezin prijedlog iznenadio.

“Zašto u kino?”, upitao sam.

“Zato što ne poznajem ni jedno drugo mjesto gdje bismo u ovom trenutku mogli otići, izuzev, naravno, u grmlje pored Babine rijeke.”

Rekao sam da ću radije u grmlje nego u kino.

Elena se nasmijala.

“To sam i pretpostavila pa sam ponijela bocu vina.”

Bez žurbe smo sišli niz korzo i prošli kroz stari dio grada. Potom smo prešli drveni most na Bosni i nastavili koračati stazom uz Babinu rijeku. Bilo je toliko mračno da smo mogli napredovati samo zahvaljujući činjenici da smo u proteklim danima upoznali svaku stopu tog puta.

“Kada dođe jesen i padnu kiše, ovdje neće biti lako živjeti”, kazala je Elena. “Blata i mraka će biti u izobilju i na sve strane.”

“Imaću razloga da se žalim, kao i Jelena, ako bude nekog da me sluša”, rekao sam, tek toliko da podržim razgovor.

“To je razlog više da odeš odavde i nastaviš školovanje.”

I Elena je to kazala vjerojatno samo zato da se razgovor ne bi ugasio prije vremena. Činilo mi se nevjerojatnim da nas dvoje nemamo više šta reći jedno drugom. Da li smo već rekli sve što smo imali reći? Ili nam je saznanje da ćemo se za manje od dvadeset sati zauvijek razdvojiti uništilo želju za razgovorom?

Kod vodenice smo se zaustavili i zavukli pod povijene vrbove grane. Tu smo najradije boravili zbog toga što je voda u vodojaži tekla sporo i zbog toga blještala na sunčevoj svjetlosti i na mjesečini. Osim toga, na tom smo mjestu bili nadomak svojih stanova. Mogli smo, prema paljenju i gašenju svjetala u pojedinim prostorijama, nagađati šta se tamo dešava, imajući u vidu navike članova naših obitelji.

U trenutku kada smo stigli do vodenice u mom su stanu sva svjetla bila pogašena, a u stanu iznad mog sijala su punim sjajem.

“Kod tebe još nema nikog, a kod mene su gosti tek zasjeli”, prokomentirala je Elena ono što smo vidjeli. “Dakle, ni ti ni ja nemamo zbog čega da se žurimo.”

Sjeli smo na travu, leđima se oslonili o stablo i nastavili promatrati prozore naših stanova. Pokušao sam zamisliti kako su se u Eleninom stanu okupili njezini najbliži srodnici i njihovi prijatelji, ali mi je bilo teško pretpostaviti o čemu su razgovarali. Teško mi je bilo sastaviti bilo kakvu cjelovitu misao, jer je preko svega što sam uspijevao oživjeti kao sjena ležalo saznanje da će sutra u isto vrijeme sve biti bitno drugačije. Oni prozori će možda jednako sjati, ali će iza njih biti neki drugi ljudi, a Elena neće biti tu, da ih zajedno sa mnom promatra.

Elena je iz torbe izvadila bocu vina i stavila je u moje ruke.

“Namjeravala sam popiti čašu vina u čast uspješnog završetka tvojih ispita, ali sam došla do zaključka da si ti zaslužio da piješ prvi. Popij i neka ti je sa srećom.”

Probao sam piti i prvo što mi je palo na pamet bilo je da to nije naše vino od šipaka. Bilo je to vino od grožđa, oporo i kiselo, koje je ostavljalo i neke druge tragove, a koji su se očitovali najprije u mutnoj želji da se pije i dalje. I Elena je pila. Možda bi i ona osjetila isto da je vina bilo više.

“Dragi moj Vladimire, vrijeme je da pođemo kući”, kazala je Elena kada je boca bila prazna, a na prozorima naših stanova odnos svijetlih i tamnih ploha počeo se mijenjati. “Naši gosti odlaze, a tvoji se ukućani vraćaju.”

Pošli smo, ali prije nego što smo stigli do ulaza naše zgrade, Elena je zastala i okrenula se prema meni.

“Željela bih da se oprostimo ovdje i sada”, rekla je. “Ja ću sutra cijeli dan biti zauzeta pripremama, a ti ćeš očekivati da ti posvetim posebnu pažnju pa se može dogoditi da pomisliš kako jedva čekam da te napustim. Htjela bih da znaš da nije tako i da zapamtiš da mi je s tobom bilo lijepo. Jedno drugom smo dali ono što smo mogli. Iza nas neće ostati neispunjenih obećanja, laži ni suza. Vjerujem da smo bili pravi prijatelji pa se prijateljski i rastanimo. Bez obećanja i bez suza.”

Nije sačekala da i ja nešto kažem. Naglo je krenula i nije se više ni osvrnula. Ostao sam stajati na istom mjestu, još ošamućen od vina i od Eleninih riječi. Nisam bio sasvim siguran da li mi je htjela reći da me više ne želi ni sresti niti vidjeti. Nisam mogao shvatiti da će se naš rastanak, od kojeg sam strijepio još od dana našeg prvog susreta, svesti na tih nekoliko riječi i da neće zahtijevati od mene ništa drugo nego da se uklonim.

Bilo mi je jasno da me Elena želi sačuvati od svakog suvišnog bola, ali sam se i pored toga osjećao povrijeđenim zbog toga što me odbacuje prije vremena.

Stigao sam pred zgradu upravo u trenutku kada je mama izlazila iz džipa.

“Kao da smo se dogovorili”, rekla je i ispred mene krenula uz stepenice.

Morao sam joj ispričati kako su protekli posljednji ispiti, na koje sam već skoro bio i zaboravio.

“Dakle, i to je gotovo”, kazala je mama i upitala me da li bih želio večerati.

Rekao sam joj da sam već jeo i dodao da ću ponovno izići, kako bih se našao sa prijateljima. Nisam mogao ni zamisliti da bih te noći mogao spavati. Nešto me je tjeralo da se krećem, da činim bilo šta, kako bih izbjegao da preturam po sebi i da tražim nešto čega tamo nije bilo.

Izišao sam iz stana i krenuo cestom. Sve što sam želio sačuvati bila je misao da je Elena u pravu. Nije ostalo više ništa što bismo mogli reći jedno drugom a da pri tome ne pokvarimo ono već stvoreno. Ako nismo mogli učiniti ništa da ostanemo zajedno, prazne su nam riječi bile najmanje potrebne.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan devetnaesti - 8. kolovoza 1994.

Dok je čekao da svane, Vladimir je zapalio još jednu cigaretu. Ležao je i gledao kako se razrjeđuje tama iznad Klopačkih stijena. Rađao se još jedan dan koji mu neće ništa donijeti. Kroz otvoren prozor strujao je svjež zrak, koji ga je podsjetio da se ljeto bliži kraju.

“Zar nije čudno”, pomislio je, “da u vrijeme izbivanja iz Bosne ni jedan jedini put nisam pomislio da će se vratiti jesen i zima, da će noći biti dvostruko duže od dana, da će biti hladno i mračno, jer neće biti struje ni grijanja. Naravno, odluke se lakše donose kada sija sunce. Tada i na groblju može biti ugodno i smrt se ne čini strašnom.”

Pomisao na groblje dala mu je ideju šta bi mogao učiniti tog dana. Mogao je posjetiti očev grob. Sada ima novaca i može zapaliti onu jedinu svijeću, koju je, ni sam nije znao zbog čega, uporno čuvao svo vrijeme rata. Pogledao je na sat i uvjerio se da je preostalo više od trideset minuta do isteka policijskog sata. Ipak je odlučio krenuti odmah, kako bi i otišao i vratio se prije nego što se zrak ugrije. Računao je da će se neprimijećen provući pored Babine rijeke.

“Možda su zalasci sunca slikovitiji, pomislio je dok se odijevao pored otvorenog prozora, “ali su svitanja ipak ugodniji i ljepši dijelovi dana.”

Izišao je iz zgrade i odmah zatim sišao u betonirano korito Babine rijeke. Najprije se umio, a onda je nastavio koračati uz tekuću traku vode, koja je nekad bila rijeka, prava rijeka, okružena pravim obalama od zemlje, kamenja i trave, na kojima je raslo drveće i širilo se grmlje. U rijeci su plivale ribe i hodali rakovi, a u granama drveća pjevale su i množile se ptice.

Sjetio se Jelenine reakcije na prvo proljeće koje je provela u Crkvicama.

“Vjerovala sam da sam došla u grad i da sam definitivno umakla prirodi, a ona mi je i ovdje postavila zasjedu”, kazala je nakon što je bezuspješno pokušavala zanemariti ljubavne napjeve slavuja, koji su se oglašavali iz niskog raslinja s obje strane rijeke. “Ne podnosim slavuje i žabe, samo zato što su tako bezobzirno istrajni u svom pjevanju”, dodala je nakon što je Vladimir zatvorio prozor i ponovno legao u krevet pored nje.

Vladimir se morao nasmijati zbog Jelenine ideje da na neki način izjednači slavuje i žabe, savršene pjevače i totalne diletante u muzici.

“Istrajni su, jer ih ljubav na to tjera’’, rekao je i zavukao ruku ispod Jelenine spavaćice.

“K vragu i takva ljubav”, odvratila je Jelena ljutito. “Ljubav o kojoj se govori tako glasno i toliko dugo nije ništa drugo nego isprazno hvalisanje, samo prazna priča.”

Osjećajući Vladimirovu ruku kako se približava njezinim grudima, Jelena je osjetila potrebu da još nešto kaže.

“Prava se ljubav rađa i raste u tišini. Nisu joj potrebne riječi. Za početak su joj dovoljni pogledi i dodiri, a često i samo misli.”

Vladimir se prevrnuo i našao iznad Jelene.

“Biće ti, dakle, dovoljno da te pogledam, dodirnem ili da samo pomislim na tebe?”, upitao je.

Osjećajući na sebi njegovu težinu, Jelena je uzdahnula od zadovoljstva.

“Biće mi dovoljno da misliš na mene, da me promatraš i da me pritisneš tako da pomislim da me je pregazio kamion. Ali sve to moraš učiniti u tišini, ne govoreći ništa.”

“U tišini, naravno”, potvrdio je Vladimir i sjetio se Eleninih riječi. “Ljubav se ne gradi praznim riječima.”

Vladimira je Jelenino tijelo ispunjavalo do kraja i onda kada se i protiv njegove volje ubacivalo između njega i Elene i zauzimalo mjesto Eleninog tijela. A sada, kada je stvarno bilo tu ispod ili pored njega, pretvaralo se u veličanstvenu lađu, koja je punim jedrima jurila negdje između neba i zemlje i nosila ga tamo gdje će i samog sebe da se oslobodi. U početku je očekivao da će se Elena osvetnički ubacivati u njegov ljubavnički zagrljaj sa Jelenom. Međutim, učinila je to samo u hotelskoj sobi u Novom Sadu. Nakon toga, kao da se predomislila, posjećivala ga je samo onda kada je bio sasvim sam.

Kada se našao naporedo sa bolničkom kapijom, izišao je iz betoniranog korita Babine rijeke, provukao se između stambenih blokova, prešao ulicu i uspeo se na Kamberovića ravan. Već je bilo sasvim svanulo, ali je još bilo ugodno svježe.

Promatrajući sa visine nedovršene sportske dvorane u središtu Kamberovića polja, koje su više nalikovale ruševinama, pomislio je kako bi Jelena, da je ostala, mogla biti zadovoljna razvojem događaja. Ljudske ruke su u svom djelovanju bile okrenute gotovo isključivo protiv prirode, koja se očajnički branila, ali bez izgleda da se spasi.

Nigdje u svom vidokrugu nije mogao zapaziti ljudsko djelo na kojem bi mu se oči mogle odmoriti. Na jednoj strani doline crnile su se mase umrtvljenih pogona željezare, a na drugoj su, simetrično raspoređeni, stajali prosti četvorougaonici stambenih zgrada, nad koje se skoro cijelu godinu, kao magla, nadnosio oblak dima.

“Jelena je bježala od Nemile, od skučenih vidika, od blata pa i od jednoličnog ptičjeg pjevanja i uvijek istog zamornog šuma rijeke. Bježala je od monotonije i životnih ograničenja i pogrešno je zaključivala da je dovoljno pobjeći od prirode i umiješati se među ljude.”

Vladimiru je bilo jasno da ne želi podsjećati se na Jelenu, ni onakvu kakva je bila - lijepa i nezadovoljna, niti na takvu kakva je sada - stara, ružna i mrzovoljna. Ali mu je bilo jasno i to da je ne može izbjeći i ostaviti po strani, kao što ne može izbjeći da gleda sve te ružne stvari oko sebe i da ih uspoređuje sa ljepotom koja je nekad cvjetala na njihovom mjestu. Morao se još jedanput podsjetiti da je Jelenino nezadovoljstvo izviralo iz nje same i da nije vrijedilo gušiti ga intervencijama izvana niti zatrpavati lijepim riječima i ugodnim djelima.

Morao se sjetiti kako mu je Jelena, prije nekoliko dana, kazala da je otišla od njega zbog toga što je Elena neprekidno stajala između njih. Ili, točnije, zbog toga što ju je on neprekidno nosio u sebi. Mogao se složiti sa njezinom tvrdnjom. Elena je uvijek bila sa njim, ali nije bila nikakva prepreka. Bila je samo njegov sastavni dio, sa kojim se moralo računati kao i sa ostalim njegovim dijelovima. I to onaj bolji dio, koji nikad nije davao povoda za nezadovoljstvo, koji mu je omogućio da ipak spokojno proživi svoj život.

Kada je stigao do ograde gradskog groblja, Vladimir je shvatio zbog čega je odbio napustiti rodni grad i zbog čega nije želio uspostaviti vezu sa onom Elenom koja je otišla u Ameriku i još uvijek živi tamo. Shvatio je zbog čega još nije pročitao njezino pismo, premda ga je svaki pokret podsjećao da se nalazi u stražnjem džepu njegovih hlaća.

“Jasno, plašio sam se”, zaključio je. “Plašio sam se da ću naći neku drugu Elenu, koja će automatski poništiti onu koju pamtim i njegujem u sebi sve ove godine. Ipak ću pročitati njezino pismo.”

Morao je proći kroz cijelo groblje da bi stigao do ateističke parcele, gdje je bio pokopan njegov otac. Svježa humka podsjetila ga je da je pokop obavljen tek nedavno, a njemu se učinilo, dok je išao prema groblju, da su u međuvremenu protekle godine, cijeli jedan život.

Zapalio je svijeću i zabio je u vrh zemljanog humka. Zatim je sjeo na mramornu ploču susjednog groba. Gledao je u mirni plamičak i sjećao se oca kako mu govori da se ne bi odrekao ničeg od onog što sačinjava njegov život, ni onog lošeg njegovog dijela.

“Nisu ga slomili ni ratovi, ni zatvori, ni žene”, pomislio je. “Slomilo ga je svjetlo, u koje nije mogao vjerovati.”

Zapalio je cigaretu i izvadio Elenino pismo.



“Možda ću se pokajati, ali obećao sam da ću ga pročitati.”

Pročitao je samo prve tri riječi: “Dragi moj Vladimire”, a onda je osjetio silnu bol, koja ga je, kao eksplozija, izbacila iz svih ravnoteža. Kada je pao na grobnu ploču, još je držao pismo u ruci i još je imao toliko života u sebi da je mogao zaključiti kako je sudbina odlučila umjesto njega.
Yüklə 1,06 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   17   18   19   20   21   22   23   24   25




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin