Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Na osmrtnici je pisalo da će se očev pogreb obaviti narednog dana u 16 sati na Gradskom groblju u Crkvicama. Među ožalošćenim, uz maćehino, bilo je navedeno i njegovo ime, a takođe i Josipovo i Maksovo.

Nije mu se više šetalo. Nestalo je i želje da vidi neko poznato lice. Sa oglasne ploče promatrao ga je očev lik, onakav kakav je bio prije možda više od deset godina, kada ni u snu nije mogao pomisliti da će doživjeti veliku svjetlost.

Vladimir se vratio u stan i, ne paleći svijeću, odjeven legao na krevet. Kroz otvoren prozor gledao je u još svijetlo nebo i pokušavao se sjetiti, detalj po detalj, svega onog što se događalo na željezničkoj stanici normalnog kolosijeka u Zenici onog kišnog ožujskog prijepodneva 1955. godine dok je sa Elenom čekao oca, koji se vraćao sa Golog otoka.

Uspio je oživjeti samo Elenin lik. Njezino mršavo tijelo u tankoj izblijedjeloj haljini, u grubom vunenom džemperu i debelim smeđim čarapama. I njezino uvijek nasmijano lice, uokvireno pramenovima kišom namočene svijetle kose. Nije se morao sjećati onog što mu je rekla, jer to nikad nije zaboravio. Nije ni mogao zaboraviti, jer mu je tada prvi i jedini put naredila, i zamolila ga istovremeno, da je zagrli. “Zagrli me. Hladno mi je. Moraš me ugrijati.”

Pokušao je, ne sjetiti se onog što je on tada učinio, nego dočarati sebi šta bi učinio sada da je moguće pomiješati bivše i sadašnje vrijeme. Nije mu to pošlo za rukom. Jedna ogromna parna lokomotiva, uz prodoran zvižduk i gromoglasan tutanj, projurila je pored same platforme skladišta, na kojoj su se on i Elena skrivali između drvenih sanduka sa strojevima.

Poslije toga su on, Elena i otac sjedili u nekoj kavani i razgovarali, a zatim su on i Elena izišli sami i uputili se kući. Elena je rekla da se nepotrebno brine za oca. “Snaći će se on”, kazala je uvjerljivo.

“Elena je bila u pravu”, pomislio je. “Snašao se je. Međutim, šta mu to sve sada vrijedi ako nije ponovno našao veliku svjetlost?”

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Jedanaesto poglavlje

“Rekla sam ti da nema razloga da se brineš zbog oca”, kazala mi je Elena dan poslije sleta, u vrijeme kada sam još bio obuzet sjećanjem na ono što sam vidio na tribinama stadiona.

“Rekla si pa šta?”

“Bila sam u pravu. Znala sam da će se snaći.”

Tek tada sam se sjetio da sam pri očevom dočeku na željezničkoj stanici stekao dojam da Elena poznaje mog oca i da sam odlučio pitati je da li me osjećanje vara. Nije mi bilo jasno zašto to u međuvremenu nisam učinio.

Upitao sam Elenu šta se dogodilo.

“Ono što sam i pretpostavljala da će se dogoditi”, odgovorila mi je. “Do sada ti nisam htjela ništa reći, jer sam željela saznati kako će se događaji odvijati. Sada sve znam i mogu ti reći, ako želiš.”

Nisam to želio samo zbog toga što sam bio ljubopitljiv. Želio sam čuti sve što mi je Elena imala reći. A ono što mi je ispričala iznenadilo me je i razočaralo, ali mi je donijelo i neko olakšanje. Doista nisam morao brinuti za oca, jer je bio sposoban brinuti se o sebi.

Elenin otac i stric bili su radnici u građevinskom poduzeću u kojem je moj otac bio upravitelj prije nego što je, po partijskoj kazni, premješten na Goli otok. Malo poduzeće sa nešto više od stotinu uposlenih nije predstavljalo zagonetku ni u kom pogledu. U restoranu istog poduzeća radila je neka Elenina rođaka, koja je bila u bliskim vezama sa tajnicom, a ova je znala sve što se zbiva u upravi. Nešto od oca i strica, a mnogo više od rođake, Elena je saznala mnogo toga o zbivanjima u poduzeću. Između ostalog saznala je i to da je upravitelj, prije nego što je upućen na Goli otok, održavao veoma bliske odnose sa šeficom računovodstva, a saznala je i za njegove veze sa drugim ženama, veze koje su se protezale u prošlost.

“Zahvaljujući upravo njegovim izvanbračnim vezama, o kojima mi žene rado pričamo i kada se radi o nepoznatim osobama, za tvog sam oca saznala još prije nekoliko godina”, rekla mi je Elena. “Kada sam ti rekla da će se on snaći, imala sam na umu to da se sviđa ženama, a takvi ljudi nikad ne ostaju dugo sami. I još nešto. Čula sam za pisma koja je sa Golog otoka slao šefici računovodstva. Čini se da je njima pokušavao osigurati mjesto gdje bi se mogao smjestiti kada se vrati.”

Upitao sam Elenu da li zna gdje se otac sada nalazi.

“To ti upravo i pokušavam reći. Istog dana kada se vratio, otišao je kod nje, a kod nje je još uvijek. Ona se hvali da će je oženiti čim se zaposli.”

“To znači da još ne radi.”

“Čula sam da su mu nudili neke poslove, ali on neće da prihvati ništa ispod razine poslovođe.”

Slušajući Elenu, činilo mi se da govori o čovjeku kojeg nisam poznavao. Ili, točnije, kojeg sam poznavao sa njegove druge strane.

“Zar su mu bile potrebne sve te žene?”, upitao sam se.

Elena je prekinula moje razmišljanje pitanjem.

“Jesu li te moje informacije razočarale?”

Morao sam priznati da jesu. I ne samo razočarale. Osjećao sam se poraženim i izdanim.

“Žao mi je”, pokušala me je utješiti Elena. “Vjerovala sam da ti je nešto od toga već poznato pa sam mislila da je bolje da saznaš cijelu istinu. I tako bi je saznao, ranije ili kasnije, a nadala sam se da će zvučati manje grubo ako ti je ja saopćim.”

Elena je bila u pravu. Da sam istinu o ocu saznao od nekog drugog, vjerojatno bih ga, kao i moja braća, otpisao za sva vremena.

“Nemoj to promatrati samo sa tragične strane”, rekla mi je. “Ljudi su samo ljudi. Svetaca je malo. A sveci obično nisu oženjeni.”

Elena je znala reći pravu riječ u pravo vrijeme. Kao da je kazala da oni koji se žene, već samo zbog toga, nisu sveci i ne žene se sveticama.

Rekao sam joj da bih se kladio da ona više od mene zna i o mami.

“Nemoj da te to čudi. I ja sam samo žena i živim među ženama. A nas žene više zanimaju sudbine drugih žena nego ono što se događa isključivo među muškarcima.”

“Vjerovao sam da si i moj prijatelj, a ne samo žena.”

“Ja jesam samo žena i samo sam tvoj prijatelj. A što se tiče tvoje mame, ne smiješ je osuđivati. Taj čovjek sa kojim se povezala njezina je, možda posljednja, šansa da se izvuče iz ove sredine.”

“Zašto da se izvlači?”, upitao sam, spreman reći da nitko nema pravo bježati iz sredine u kojoj je rođen.

“Na to pitanje ti neću odgovoriti. Odgovor ćeš pronaći i sam kada bolje upoznaš svijet i ljude.”

Tih dana imao sam isuviše malo slobodnog vremena da bih započeo upoznavanje svijeta i ljudi. Morao sam svakog dana kao stražar bdjeti nad Maksom, da bih ga primorao ispunjavati dogovorene obaveze. Približavao se kraj školske godine. a on je još bio na rubu katastrofe koja se zvala ponavljanje razreda. Posljednji dani svibnja bili su sunčani i od jutra do večeri ispunjeni svjetlošću i toplinom. I sâm sam tek velikim trudom odolijevao glasnom zovu prirode, a znao sam da je Maksu još teže prisiliti se sjediti za stolom i raditi zadatke iz matematike ili učiti napamet pjesmu na francuskom jeziku.

Borili smo se svim silama, a pomagao nam je i Josip samim svojim primjerom. Za njega nije postojalo pitanje da li je nešto potrebno i da li se nešto mora uraditi. On je imao svoj plan, kojeg je slijedio dosljedno i u svim pojedinostima, kao što to čini automat. Iz škole je obavezno išao pravo u stan i odmah je sjedao za stol i počinjao raditi domaće zadatke. Nakon toga je ponavljao i učvršćivao gradivo koje je tog dana slušao u školi, ili je čitao knjige predviđene za lektiru. Tek potom je ručao i odmarao se. Svoj dnevni program završavao je dvosatnim treningom.

“Ti si lud”, rekao mu je jednom prilikom Maks.

“Zbog čega?”, upitao ga je Josip.

“Zbog toga što ni jedan normalan čovjek ne bi mogao izdržati tako ubitačan tempo i toliko jednoličan život.”

“Varaš se”, odvratio mu je Josip mirno. “Svaki normalan čovjek to može ostvariti ako pred sobom ima neki cilj kojeg smatra vrijednim.”

“Ne bi ni tebi škodilo da si lud na Josipov način”, rekao sam Maksu. “Jedna godina fanatičnog učenja donijela bi ti kapital koji bi mogao koristiti u vrijeme cijelog školovanja.”

Mogao sam to reći zahvaljujući vlastitom iskustvu, koje sam stekao upravo te školske godine. Kako sam bio prisiljen svako popodne dežurati u čitaonici, i to bez Elene, vrijeme sam koristio tako što sam radio školske zadatke i ponavljao gradivo. Radio sam to redovno pa sam uskoro stekao naviku, koja je onda sa svoje strane djelovala kao samostalan podsticaj. Posljedice takvog razvoja događaja bile su više nego zadovoljavajuće. Učenje mi je prestalo biti teret i samo obaveza, a postalo je nešto što se bez problema uklapalo u svakodnevnicu. Po prvi put sam kraj školske godine očekivao bez bojazni i čak sam u samom finišu mogao ponešto zanemariti učenje da bih više pažnje posvetio Maksu.

Tri dana prije završetka školske godine Maks mi je rekao da mu je svega dosta. Dosta mu je škole, učenja i mene.

“I luđaku je bilo jasno da ovu godinu neću moći završiti i da ću u svakom slučaju ponavljati razred”, dodao je ogorčeno. “Umjesto da si me pustio da se na miru oporavljam od bolesti, ti si me nepotrebno mučio učenjem. A mučio si i sebe.”

Odbio je saslušati ono što sam mu ja imao reći. Presvukao se u kupaće gaćice i otišao na kupanje.

“Šta je tu je”, rekao sam samom sebi. Ionako se više ništa nije dalo učiniti.

Potom sam se i sâm presvukao i uputio za Maksom na Kočevu.

Tri dana kasnije saznao sam da Maksovo i moje mučenje ipak nije ostalo bez rezultata. Istina, Maks nije završio razred, ali je dobio priliku da to učini krajem ljeta na popravnom ispitu iz dva predmeta. Ja sam ovim ishodom bio oduševljen, mamino zadovoljstvo je bilo samo polovično, a Maks je reagirao kao da je to bilo najgore rješenje.

“Više sam volio da sam izgubio godinu”, rekao je razočarano. “Ovako ću morati učiti još i preko cijelog ljeta.”

Bilo mi je jasno da će učiti samo ako ja budem uz njega. Time je, praktično, bio utvrđen i moj program za to ljeto. Ne mogu reći da sam na raspolaganju imao veliki izbor drugih mogućnosti. Mogao sam otići na ljetovanje u učeničko odmaralište na moru ili na radnu akciju. Prvu mogućnost sam već bio u dva navrata isprobao i nisam bio voljan ponovno spavati na podu primorskih kino-dvorana ili učionica i hraniti se za stolovima sklepanim od grubih jelovih dasaka, te se od svih mogućih morskih blagodati zadovoljiti tek kupanjem i sunčanjem. Ni radne akcije nisu nudile nešto bolje: spavanje u baraci, ishranu u improviziranoj blagovaonici, a umjesto kupanja i sunčanja najprostiji tjelesni rad.

Da nije bilo Elene, možda bih se ipak opredijelio za jednu od te dvije mogućnosti, prije za drugu, jer je bila besplatna. A da je Elena pristala ići sa mnom, prihvatio bih bilo koju pa i obje. Eleni, međutim, nisu padali na pamet ni more niti radne akcije.

“Nije to za mene”, odgovorila mi je kada sam je upitao zašto ne bi pošla sa mnom.

“Zašto ne bi bilo? Po čemu se ti razlikuješ od drugih djevojaka?”

Pogledala me je kao da kaže: “Što me pitaš kada sve znaš?”

“Ne znam”, odgovorila je nakon izvjesnog oklijevanja. “Ne znam zašto i ne znam kako. Ali znam šta osjećam. Znam da bih se osjećala glupo kada bih obukla kupaći kostim ili brigadirsku odjeću.”

Pokušao sam je razuvjeriti.

“Možda bi se osjećala glupo, ali bi to potrajalo samo prvih nekoliko dana. Nisi navikla pa zato...”

“Čekaj”, prekinula me je. “Razmisli šta bi se dogodilo da sam se ja osjećala glupo u onom trenutku kada smo se nas dvoje upoznali? Da li bismo sada ovako razgovarali? Da li bih se ja glupo osjećala samo prvih nekoliko dana pa se onda navikla na tebe i osjećala se drugačije? Ne bih, naravno. Ja možda izgledam glupo, ali me nije briga za to. Neću da razbijam glavu pitanjima šta ću raditi. Slijediću uvijek ono što osjećam, pa ma šta to bilo.”

Nakon ove Elenine izjave, više nego zadovoljan, odrekao sam se zauvijek pokušaja da izmijenim njezine navike, makar se pod njima skrivale i obične predrasude. Želio sam pored sebe imati Elenu takvu kakva je bila, ne onakvu kakva je mogla postati. Kada sam to shvatio, više nisam imao razloga da žalim što ću još jedno ljeto provesti u krugu čiji prečnik nije prelazio nekoliko stotina metara. I to samo zbog toga što će se u tom krugu kretati i Elena.

Sa Maksom sam dogovorio moj i njegov dnevni raspored, po kojem smo ustajali u osam sati i pola sata kasnije započinjali pripreme za polaganje njegovih popravnih ispita. Nikakvi događaji nisu smjeli prekinuti naš rad prije dvanaest sati. U podne je Maks mogao izići i biti slobodan sve do večeri. Prema našem dogovoru, i ja sam u to vrijeme bio slobodan, ali se u praksi obično događalo drugačije, jer je mama nastavila većinu vremena provoditi izvan stana. U najboljem slučaju, dešavalo mi se da sredinom popodneva ugrabim malo vremena da odem do Kočeve i nakratko se zagnjurim u vodu, te da se nakon toga uspnem do Elenine bašte i pogledam čime se ona zanima.

Najveći dio dana provodio sam sa Maksom ili sa samim sobom. Josip je odmah po završetku školske godine otputovao i njegovo odsustvo, sa manjim prekidima, potrajalo je cijelo ljeto. Prvih mjesec dana proveo je seleći se sa jednog na drugo atletsko natjecanje, potom je uslijedilo nagradno ljetovanje, koje mu je pribavio izuzetan uspjeh u školi, a posljednju trećinu ljeta utrošio je na visinskim pripremama najperspektivnijih mladih sportaša na nekoj planinskoj visoravni.

Premda je, promatrano prema raznolikosti svojih sadržaja, moglo izgledati čak i siromašno, to mi se ljeto više od svih urezalo u sjećanje. Ne samim događajima, kojih gotovo da i nije bilo, nego prije svega atmosferom, koja je odisala vedrinom i kada je padala kiša, potom i spokojnim raspoloženjem, koje se nije spuštalo ispod mirnog i ničim pomućenog zadovoljstva.

U sjećanju na ljeto 1955. godine posebnim sjajem sijale su njegove noći. Mama se u stanu pojavljivala obično predveče, gotovo uvijek dobro raspoložena. Upitala bi me da li sam tog dana nešto kuhao, a znala je da jesam. Večerala bi, ispitala me o tome kako Maks napreduje u učenju, šta ima novog, a potom bi odlazila.

Maks je dolazio nešto kasnije, najčešće gladan, jer je često preskakao ručak. Večerao bi i, u skladu sa našim dogovorom, ostajao u stanu ili negdje u njegovoj blizini. Ja ni tada nisam žurio. Poslije večere sjeo bih na jedan od tri stepenika ispred ulaznih vrata i čekao da mi se netko pridruži, prije svih Elena, koja nije propustila ni jedno veče da bar desetak minuta posjedi pored mene. Obično smo zajedno provodili mnogo više vremena, a često su nam se pridruživali Damaskin i prijatelji iz susjedstva.

Sjedili smo, razgovarali, šalili se, ponekad i pjevali. Ali nismo ostajali dokasno, izuzev subotom. Čim bi se Elena i njezin brat podigli da idu kući, i ostali bi se razilazili. Tada bismo se ja i Maks povlačili u stan, zatvarali ulazna vrata, smještali u svoje ležajeve i nastavljali čitati svaki svoju knjigu tamo gdje smo stali prethodne noći.

Čitali smo sve što nam je došlo do ruku. Najprije je to bio komplet djela ruskih pisaca, koje je Fantom dobio na dar od svog kuma generala, potom uvezane sveščice “Gričke vještice”, predratna izdanja Džeka Londona i Zane Graya, te knjige koje smo donosili iz knjižnice.

Čitali smo predano, može se reći i zaneseno, i nerijetko nam se dešavalo, ako nas mama ne bi spriječila, da sa knjigom u rukama dočekamo zoru. U svemu tome najljepše mi je bilo to što smo ja i moj šest godina mlađi brat radili isto, čitali iste knjige i vjerojatno sa istim oduševljenjem i istom strašću pratili osobe i zbivanja u njima.

Da smo toliko vremena i toliko pažnje posvetili učenju, mogli smo se po uspjehu mjeriti sa Josipom. Međutim, kako to nismo učinili, Maks se na popravnim ispitima, koji su održani krajem kolovoza, tek za dlaku provukao i stekao pravo da prijeđe u drugi razred gimnazije. On nije bio zadovoljan ni ovim ishodom, jer je samo pet dana kasnije imala započeti nova školska godina.

“Neću se ni odmoriti, a već ću morati krenuti iz početka”, rekao mi je.

Kazao sam mu da svi mi svakog jutra krećemo iz početka, ali ga nisam ni najmanje utješio. A u sebi sam dodao da se tako događa ako pred sobom nemamo neki cilj, kao Josip, ili neku dragu osobu, kao ja.

“Mislim da sam zaslužio neku nagradu’’, rekao mi je Maks smrtno ozbiljan.

Nisam mogao a da se ne nasmijem.

“Josip nije tražio nagradu za svjedodžbu prepunu petica, a ti je tražiš za šest dvojki i dvije dvojke minus.”

“Ne tražim nagradu za ocjene nego za trud koji sam uložio.”

Upitao sam ga šta bi želio za nagradu.

“Gitaru”, odgovorio je spremno.

“Ništa manje nego gitaru?”, upitao sam, a bilo mi je jasno da je naš razgovor besmislen. Sa maminom plaćom jedva smo podmirivali osnovne potrebe u hrani, odjeći i školskom priboru. Ipak sam ga nastavio ispitivati.

“Ako bismo, nekako, i pronašli pare, gdje da nađemo gitaru?”, upitao sam, uvjeren da mi neće znati odgovoriti.

“Vi nabavite pare, a za gitaru ću se ja pobrinuti.”

Upitao sam koliko bi novca bilo potrebno.

“Tri tisuće dinara”, odgovorio je spremno.

Više od polovine mamine mjesečne plaće. Bilo mi je dovoljno da saznam sumu pa da već nakon jedne minute zaboravim da smo uopće i razgovarali o nagradi i gitari. Bilo je, naime, sasvim suvišno i razmišljati o takvom izdatku u situaciji u kojoj smo se nalazili. Ipak sam se, nekoliko dana kasnije, sjetio razgovora sa Maksom i, videći da je mama dobro raspoložena, prepričao joj ga.

“Ne bi bilo loše imati u kući gitaru”, rekla je mama sasvim ozbiljno.

Mama je često spominjala da je svirala u školskom orkestru, ali joj se nikad nije pružila prilika da nam pokaže svoje muzičko umijeće.

“Ali, mama”, započeo sam svoj prosvjed, još ne vjerujući da ona doista misli ono što govori. “Ta gitara košta više od polovine tvoje plaće.”

“Pa šta?”, upitala je. “Ako je instrument kvalitetan, to nije mnogo. Neka Maks donese gitaru pa ćemo vidjeti.”

“Zašto da je donosi ako je ne možeš platiti?”, upitao sam, a bio sam gotovo na rubu očaja, kao da će na kraju od mene zatražiti da pribavim novac.

“Nemoj time razbijati glavu”, odgovorila mi je mama. “Novac jeste problem, ali se može pronaći.”

Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Stanarinu nikad nismo plaćali na vrijeme, računi za struju i vodu čekali su na naplatu po nekoliko mjeseci, nitko od nas četvoro, pa ni mama, nije imao kvalitetnu obuću za jesen i zimu, a o odjeći da i ne govorim. Nova školska godina je bila na pragu i trebalo je nabaviti udžbenike, sveske i školski pribor za tri učenika. Obiteljske su finansije bile u takvom stanju da ih je mogla izbalansirati samo neka velika novčana injekcija ili drastična višemjesečna štednja. A mama usprkos svemu govori da se novac za gitaru može pronaći.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan jedanaesti - 24. srpnja 1994.

Da je pao i snijeg, ne bi se iznenadio. A to što se, baš u trenutku kada su kovčeg sa očevim tijelom spuštali u raku, otvorilo nebo i počelo ispuštati talase kiše Vladimiru je izgledalo kao nešto sasvim normalno. Zbog toga se nije ljutio ni na oca niti na vrijeme što su se urotili da rastjeraju i ono malo sudionika pogreba i ostave im trajan trag u sjećanju.

Pljusak je započeo upravo onda kada je Vladimir pomislio da otac ne bi imao razloga da bude zadovoljan svojim ukopom. Nebrižljivo obojen lijes od nekvalitetnog jelovog drveta, iz kojeg su virili krajevi zgužvane plahte, djelovao je više bljutavo nego tužno. Već od kapele pogrebna povorka je krenula prebrzo. Grobari, koji su na čelu gurali kolica sa mrtvačkim kovčegom, žurili su da svoj posao obave prije nevremena, koje se približavalo sa svih strana. Svi su se nervozno ogledavali, a nekolicina se, ne krijući se, udaljila u suprotnom pravcu. Nitko nije ni pokušao kazati nekoliko oproštajnih riječi.

Kada je kiša počela pljuštati, svi su se razbježali osim grobarâ, Vladimira i maćehe. Grobari su lopatama gurali zemlju u raku. Sada, kada je bilo jasno da neće moći izbjeći mokru odjeću, nisu to činili ništa brže nego obično. Vladimir je zaključio da ni on nema razloga otići prije nego što sve bude završeno. Mogao se, kao i ostali, skloniti u kapelu, ali je osjećao da može i mora podnijeti i tu posljednju žrtvu. Bio je to njegov posljednji susret sa ocem, u kojem neće biti bezbroj puta ponovljenih priča, savjeta i predbacivanja. Telefon ga više neće buditi rano ujutro i više neće imati razloga da se uputi prema Blatuši.

Maćeha je ukočeno stajala pored njega. Na njezinom licu nije mogao vidjeti da li je tužna i da li uopće nešto osjeća. Znao je da nije bila sretna sa njegovim ocem, a pretpostavljao je da neće biti sretna ni bez njega. “Da li razmišlja o tome kako i nju očekuje još samo smrt ili se još nečemu nada?”, upitao se, a odgovor mu, osjećao je, i nije potreban. I on sam je bio u situaciji koja se nije bitnije razlikovala od njezine. I on će se, kao i ona, vratiti u prazan stan i jedino što će ga primorati na akciju biće mokra odjeća na njemu, koja će zahtijevati da bude zamijenjena.

Na nabacanu zemlju grobari su stavili maćehin vijenac i nešto cvijeća i napokon zaboli drveni križ sa očevim imenom.

“Nisi morala da mu se svetiš na ovakav način”, rekao je Vladimir maćehi. “Znaš da nije bio vjernik. Ostao je komunista do kraja.”

“Misliš?”, upitala je maćeha. “Meni se činilo da je doživio prosvjetljenje i da je napokon shvatio da je Božija riječ i prva i posljednja.”

“Otkuda ti ta ideja?”, upitao je Vladimir, naslućujući maćehinu namjeru da se, osvećujući se njegovom ocu, osveti i njemu.

“Kako otkud? Zar si zaboravio priču o velikoj svjetlosti, o smrti i o povratku u ovaj svijet?”

Nije mogao vjerovati da je to ona žena koja je u očevom stanu uvijek stajala negdje postrani, šuteći ili šapućući nešto samo za sebe, što gluvi otac nije mogao čuti.

“Ništa nisam zaboravio”, odgovorio je na njezino pitanje, “a najmanje bih mogao zaboraviti očev preobražaj, da ga je bilo. Uostalom, sada je svejedno.”

Rekao joj je “zbogom” i okrenuo se da pođe.

“Zašto zbogom?”, upitala je maćeha. “Zar nećeš poći sa mnom i popiti nešto ocu za dušu?”

Njezin poziv ga je iznenadio, ali ga nije pokolebao. Zahvalio je i uputio se tamo kuda je krenuo. U svoj stan. Prije nego što je stigao, sunce je ponovno zasjalo punom snagom. To ga je navelo na pomisao da ni njegova žalost, da ju je pronašao u sebi, ništa na ovom svijetu ne bi izmijenila, kao što to ne čini ni sav onaj silni užas kojeg rat rasipa svuda oko njega.

Presvukao je odjeću i legao u krevet. Bilo je još isuviše rano za spavanje, a i nije želio spavati. Želio je mirovati i sjetiti se Eleninog lica i boje njezinog glasa. “Šta bi ona rekla da je sada tu?”, upitao se. “Rekla bi da ni oca nije mimoišla obična ljudska sudbina, u kojoj se nikad ne ostvaruju događaji o kojima sanjamo, otvorenim ili zatvorenim očima, svejedno. Rekla bi da je otac bio spreman otići u pakao sa društvom i zbog društva, a pola je svog života, možda i cio, proveo osamljen. Toliko osamljen da je pristajao da mu društvo prave sve te žene, koje niti je volio niti je cijenio. S vremena na vrijeme, tražio je i moje društvo, a ni mene nije poštovao. Elena bi rekla da je otac cijenio jedino ljude koji su bili sačinjeni od svetačke pravednosti i hajdučke velikodušnosti, kakav je bio i sam. Ali je takvih bilo malo, jer su se uvijek uništavali međusobno.”

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Dvanaesto poglavlje

Dan kada se gitara uselila u naš stan ostao mi je u sjećanju zbog mame, odnosno zbog predstave koju je izvela tim povodom. Rekla je neka Maks donese gitaru, koju je prodavao ne znam tko, a ona će odluku o tome da li će je kupiti ili ne donijeti nakon što sama isproba instrument. Nisam vjerovao u mamine priče da je nekad, u mladosti, svirala u tamburaškom orkestru učiteljske škole. Vjerovao sam da je nešto morala naučiti, jer je to bila i ostala obaveza svih onih koji su se spremali za poziv učitelja, ali pri tome nisam pomišljao na neko zaokruženo i upotrebljivo sviranje.

Prije nego što je počela sa ispitivanjem, mama je sjela na stolicu i prekrižila noge. Zatim je preuzela gitaru od Maksa pokretom koji je svojom sigurnošću ukazivao na neko iskustvo, stavila je sebi u krilo i prstima desne ruke prevukla preko praznih žica.