Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Kada je treći put tog dana izišao iz sna, u vozilu je bilo uključeno svjetlo. Vojnik preko puta njega je svu svoju pažnju usmjerio na pripremanje hrane. Sudeći po tome što je najprije nešto rezao, zatim premazivao pa opet rezao, slagao i složeno odlagao pored sebe na klupu, moglo se zaključiti da je zauzet pravljenjem sendviča.

I mirisi koji su dopirali do njega govorili su Vladimiru da se u blizini nalazi hrana, ali mu nisu probudili želju za jelom. Navika koju je stekao ili, bolje rečeno, koju je nametnuo samom sebi u ratu, i u novim je okolnostima djelovala efikasno i precizno. Još nije bilo vrijeme za njegov jedini dnevni obrok, a hrana čije je mirise osjećao nije bila njegova. U posljednje vrijeme o hrani je razmišljao jednako kao i o ženama. Bezbroj ih je na ovom svijetu, ali je samo jedna od njih namijenjena njemu. Zbog toga je svaku mogao promatrati bez straha da bi je mogao poželjeti i željom porušiti sve ono što je od rođenja u sebi gradio.

Kada je završio posao, vojnik je odvojio nekoliko sendviča, omotao ih komadom papira i pružio Vladimiru. Vladimir je primio omot i bez razmišljanja ubacio ga u džep jakne. Otvorenu limenku piva, koju mu je odmah potom dodao vojnik, nije mogao odložiti, jer ona nije ulazila u naviku. Polako ju je ispio i uskoro je osjetio čežnju.

Premda ga je u ratu privlačio mnogo više nego ranije, Vladimir je izbjegavao, koliko je to bilo moguće, uzimati alkohol, i to upravo zbog toga što mu je, umjesto radosti i slobode, donosio tek neki njihov nadomjestak, koji bi se mogao nazvati čežnjom za nedostižnim. Takva vrsta osjećanja još se i mogla podnijeti u normalnim okolnostima, kojima nije nedostajalo bar slobodnog prostora, ali nikako u situaciji koja je obilovala jedino ograničenjima i praznim vremenom, što je odlikovalo upravo unutrašnjost transportera.

San je bio jedino sredstvo uz čiju je pomoć mogao zaobići sve zapreke i zatrpati suvišno vrijeme. Ako mu pođe za rukom zaspati još jedanput, pomislio je Vladimir, moći će bez žaljenja otpisati i taj dan.

Nije zaspao, jer se prije toga transporter zaustavio i netko je otvorio vrata.

“Ovdje se rastajemo”, rekao mu je vojnik, izbacio njegovu torbu i pomogao mu da iziđe iz transportera.

Kada je stupio napolje, Vladimir je ustanovio da se nalazi na nekoj planinskoj visoravni. Nedaleko od transportera bio je parkiran automobil, pored kojeg je stajao nepoznat čovjek u maskirnoj odori bez oznaka.

“Idemo”, rekao je Vladimiru, a potom je uzeo njegovu torbu, otvorio stražnja vrata automobila, ubacio torbu na sjedište i sačekao da Vladimir uđe.

Vladimiru je bilo jasno da bi uzaludno postavljao pitanja. A i nije osjećao potrebu da bilo šta sazna. Sada je već sve bilo sasvim izvjesno. Iza njegovog putovanja stajao je jedan od njegove braće, prije Maks nego Josip. Nikom drugom nije vrijedio toliko da bi poduzeo sav taj napor oko njegovog prebacivanja.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Trinaesto poglavlje

Sa Elenom sam se dogovorio da ćemo se sastati narednog jutra u sedam i trideset ispred moje barake. Bio sam čvrsto riješen da ni zbog čega ne odustanem od našeg plana, ali sam do posljednjeg trenutka vjerovao da će Elena biti ta koja će odustati. Mislio sam da me je željela samo iskušati, ali sam se prevario. Njezino nasmijano lice bilo je prvo što sam ugledao kada sam ujutro otvorio vrata stana. Odmah sam zapazio da se potrudila uljepšati svoj izgled. Oprala je kosu i svoje ravne pramenove učinila blago valovitim. Obukla je haljinu koju još nisam vidio i cipele koje je čuvala za posebne prilike.

Vjerojatno je opazila da sam prijatno iznenađen njezinim izgledom. Iz očiju su joj naprosto virila pitanja na koja je željela što prije dobiti potvrdan odgovor. Nije ih postavila, jer je čekala da najprije ja nešto kažem, možda da izrazim svoje divljenje. Ja sam, međutim, pogrešno protumačio njezin trud kao želju da se dopadne drugima a ne meni, imajući na umu njezin dotadašnji nemaran odnos prema svojoj vanjštini. Nisam joj rekao niti jednu ohrabrujuću riječ i brzo sam shvatio da sam pogriješio. Jasno mi je bilo da je željela dopasti se mojim školskim drugovima, ali ne zbog njih nego zbog mene. Željela je da se ponosim njom.

Nisam je pohvalio, ali sam učinio točno onako kako sam joj obećao. Odveo sam je do ulaza u gimnaziju i tu, zajedno sa njom, sačekao da prođu svi učenici prve smjene. Upoznao sam je sa svima koji su zastali da se pozdrave sa mnom ili su to učinili samo zbog toga da bi izbliza pogledali sa kim sam u društvu. Svaki put sam je predstavio kao svoju najbolju prijateljicu.

“Jesi li zadovoljna?”, upitao sam je kada se školsko zvono oglasilo posljednji put.

“O tome ćemo razgovarati večeras’’, odgovorila mi je i otrčala.

Ako je Elena imala nekog razloga za nezadovoljstvo, ja nisam. Bilo mi je drago što sam joj dokazao da sam spreman pojaviti se u njezinom društvu bilo gdje. I ne samo zbog toga što sam dokazao nego i zato što sam tako i osjećao. Dok sam išao prema učionici, znao sam da će me dočekati i podsmješljivi pogledi i poneka zajedljiva primjedba, ali ih se nisam plašio. Bilo mi je jasno da Elena nije dovoljno visoka meta za moje školske drugove niti je njezina ljepota tako izrazita da bi zabljesnula moje školske drugarice pa ipak je zbog toga nisam ništa manje volio.

Dogodilo se da sam u učionicu ušao nekoliko trenutaka nakon profesora matematike, našeg razrednog starješine. Upravo je pozdravio učenike i spremao se popeti na katedru kada sam otvorio vrata.

“Oprostite”, rekao sam.

“Nema potrebe da se izvinjavaš”, rekao mi je profesor. “Bar ne danas. Danas si učinio pravu stvar time što si doveo svoju djevojku, ili je ona učinila pravu stvar time što te je dopratila do škole.”

Prekinula ga je buka koju su podigle učenice.

“Prava je stvar ispratiti onog do koga nam je stalo u vojsku, na posao pa zašto ne i u školu i na taj način odati poštovanje i osobi koju pratimo i cilju kojem se uputila.”

Stajao sam pored vrata i čekao.

“Idi na svoje mjesto”, rekao mi je profesor. “I kaži svojoj djevojci da bih se rado zamijenio s tobom.”

Nije rekao da joj kažem da je lijepa, ali su njegove riječi u ušima mojih drugarica iz razreda, sudeći prema njihovim glasnim prosvjedima, upravo tako zazvučale. Možda ih je i izgovorio samo zbog toga što je znao kakvu će reakciju izazvati. Naš razrednik nije propuštao ni jednu pogodnu priliku da uzburka raspoloženje među učenicama, premda je bio svjestan da ni na taj način neće povećati njihovu sposobnost shvatanja predmeta koji je predavao.

Nije, dakle, bilo nikakvog razloga da ozbiljno primim profesorove riječi pa ipak sam ih, od prve do posljednje, prenio Eleni. Ne spominjući, naravno, naviku profesora matematike da na različite načine provocira svoje učenike, posebno učenice, zbog čega je bilo teško utvrditi kada govori ozbiljno a kada se šali.

Elenina reakcija je pokazala da i laž, ako je izrečena zbog šale, može usrećiti.

“Doista je rekao da bi se rado zamijenio sa tobom?”, upitala je.

“A zašto se ne bi zamijenio?”, upitao sam ja nju, napominjući da je moj profesor matematike star, nizak i ćelav i da ga ne vole ni učenici niti drugi profesori u gimnaziji.

Moje primjedbe nisu uspjele pokvariti Elenino dobro raspoloženje. Sjedili smo na svom uobičajenom mjestu, na stepenicama ispred ostave za ugalj. Noć je bila odavno pala, a Elena nije pokazivala namjeru da uskoro krene u svoj stan.

“Hvala ti za ovaj dan”, rekla mi je. “Da sam mogla birati, ne bih mogla izabrati bolji dar za rođendan.”

Iznenadila me je, ali mi je ostavila mogućnost da kažem da sam, kada sam joj predložio da pođe sa mnom pred gimnaziju, imao u vidu upravo njezin rođendan. Ipak se nisam poslužio tim izgovorom, premda Eleninu radost ne bi pokvarila ni tako očita laž. A nisam, takođe, mogao ni priznati da sam zaboravio na njezin sedamnaesti rođendan, i to prije svega zbog toga da Elena ne bi

pomislila kako joj se svetim za njezinu zaboravnost. Zbog toga sam izabrao treće rješenje i pokušao se provući između laži i priznanja.

“Zaslužila si da na ovaj dan, kada si se sasvim približila društvu odraslih, dobiješ i nešto stvarno vrijedno”, rekao sam joj, “ali i sama dobro znaš da ti ništa nisam mogao kupiti.”

“Ne bi bilo ni pravo da si ti meni nešto kupio, a ja sam se tvog rođendana sjetila tek mjesec dana kasnije.”

Bilo je to prvi put da je spomenula moj osamnaesti rođendan, koji je padao na dan 10. lipnja, a kojeg sam namjeravao proslaviti prije svega u Eleninom društvu. Međutim, rođendan je i došao i prošao, a Elena ni najmanjim znakom nije odavala da zna bilo šta o njemu. Nisam je želio podsjećati, jer nisam mogao vjerovati da je zaboravila datum za koji je znala da ga sa nestrpljenjem očekujem, ali sam se čvrsto zaricao da se meni nešto slično neće dogoditi u vezi sa njezinim rođendanom.

Ipak se dogodilo, a saznanje o tome učinilo je da se osjećam bijedno, kao da je moja podsvijest cijelo vrijeme u protekla tri mjeseca pripremala osvetu i na kraju je izvršila usprkos mojim svjesnim namjerama. Osjećao sam se kao da sam izigran, ne od samog sebe nego od onog lošijeg dijela mene, onog koji se opirao i najmanjim promjenama i činio sve da utjecaji iz vana ne poremete neku njegovu ravnotežu.

Elena je opazila promjenu u mom raspoloženju pa je požurila da mi kaže kako će mi te večeri ispuniti želju. Otpjevaće mi “Pjesmu o Heleni”, ali na način koji će me iznenaditi. Moram samo sačekati dok ne dođu Maks i Fantom, bez kojih pjesma ne bi zvučala kako treba.

Nisam znao da se Elena dogovorila sa mojim bratom i da je platila Fantomu da te večeri sviraju pred našom barakom. Maks mi je rekao da nije spominjala svoj rođendan niti moju želju da čujem “Pjesmu o Heleni”, ali mi je priznao da su tog jutra uvježbavali zajednički nastup upravo sa tom pjesmom. Od njega, međutim, nisam saznao tko je prepjevao grčki tekst pjesme na naš jezik.

I kada su se Maks i Fantom pojavili i počeli svirati, Elena se nije žurila sa ispunjenjem moje želje.

“Neka to bude na kraju”, rekla mi je. “Kao kruna večeri.”

Čim je započela svirka, započelo je i okupljanje onih koji su željeli sa nama pjevati ili samo slušati druge kako pjevaju. Činilo mi se da se sve odvija spontano, premda sam imao razlog vjerovati da je Elena bila ta koja je pojedine događaje usmjeravala. Pjevala je zajedno sa ostalima, ali je odbijala pjevati sama. Njezino odbijanje nije izgledalo tako odlučno da bi obeshrabrilo one koji su je molili pa se na kraju činilo da je pristala pjevati samo zbog toga što su oni bili uporni.

Dala je znak Maksu i Fantomu i kada su počeli sa pjesmom, osjetio sam da se i instrumentalna pratnja a takođe i Elenino pjevanje unekoliko razlikuju od onog što sam već poznavao. Prvi dio pjesme Elena je pjevala na grčkom i pjevala je sama. U drugom dijelu pridružili su joj se Maks i Fantom. Maks me je iznenadio svojim čistim, još dječačkim, glasom, koji se veoma dobro uklopio sa Eleninim ponešto hrapavim altom. Fantomovo pjevanje, u kojem je bilo teško raspoznati pojedine riječi, nije imalo ništa zajedničko sa Eleninim i Maksovim, ali se kao zvučna podloga uvijek nalazilo na pravom mjestu.

Zajednički referen pjevali su na našem jeziku pa je i to u velikoj mjeri utjecalo da se dojam koji je “Helenina pjesma” ostavila u meni za vrijeme prvog slušanja sada izmijeni. I to dramatično. Ranije mi se pjesma samo dopadala, a sada se naprosto utisnula u moju svijest i tu zauvijek ostavila trag. To je bila jedina pjesma koju sam odmah zapamtio i koju nikad nisam zaboravio.

“Silnim morem plovi lađa

U lađi je Helena

Sjećanje joj suzu rađa

Nema njenog jelena

Jelenu se srce steže

Otišla je Helena

Bacila je svoje mreže

Nepravedna sudbina”
Tih osam stihova sačinjavali su cijelu pjesmu, ali je meni izgledalo da ih je mnogo više i da je njihov konačan učinak ne pjesma nego cijela jedna životna priča. Želio sam da ih čujem ponovno ili da bar o njima razgovaram, ali je Elena izjavila da je krajnje vrijeme da pođe kući. A čim je ona otišla, cijeli se skup rasturio.

Preostalo mi je samo da postavim nekoliko pitanja Maksu i da od njega saznam da je Elena uložila dosta truda da bi “Helenina pjesma” ili “Pjesma o Heleni” zvučala što bolje. Nije mi znao objasniti zašto se u pjesmi govori o Heleni a ne o Eleni ili Jeleni. Možda zbog toga što je to bilo njezino pravo ime. Jelenom su je nazivali susjedi, a samo sam je ja nazivao imenom u kojem početni glas nije bio ni “H” ni “J”.

Te noći nisam mogao čitati, ali nisam mogao ni spavati. Pitao sam se šta je Elena htjela postići tekstom pjesme, u kojem su se, pored njezinog imena, spominjali još i more, lađa, odlazak, srce koje se steže i nepravedna sudbina. Da li je željela nagovijestiti događaje koji su se imali zbiti ili je samo doslovno prevela grčki tekst?

Saznanja i događaji koji su slijedili dali su mi odgovor i na to, ali i na neka druga pitanja. Između ostalog saznao sam da je tekst pjesme preveo Fantom i da je u svom prijevodu pratio grčki izvornik u onom bitnom, ali da je učinio i neka odstupanja uslovljena strukturom melodije.

I nakon saznanja da Elena nije autor teksta ostao sam pri uvjerenju da je ona naslutila, a možda i jasno vidjela da naša veza ipak nije tako snažna da bi svoju budućnost vezala za Zenicu i za Bosnu. I da je željela da naš rastanak, kada do njega dođe, protekne bez dramatičnih lomova. Da se nagonski opredijelila za pjesmu, kao sredstvo koje će djelovati zaobilaznim putem. I da se pri tome nije prevarila. Ako pjesma nije djelovala tako da su njezini učinci bili odmah uočljivi, djelovala je bezbolnije i prodirala je dublje od bilo kojeg drugog sredstva kojim se mogla poslužiti.

“Helenina pjesma” je i ranije bila omiljena u našem naselju, ali ne u tolikoj mjeri da bi i drugi poželjeli zapjevati je u njezinom izvornom obliku. Zadovoljavali smo se time da je, s vremena na vrijeme, slušamo u Eleninom ili Damaskinovom izvođenju. Međutim, kada su djevojke iz susjedstva čule njezinu verziju na našem jeziku, prihvatile su je kao svoju i uskoro je bila jedna od pjesama koje su se najčešće mogle čuti na prostorima između baraka. Postala je nešto poput narodnih pjesama, a kao takva pretrpjela je i neke izmjene. Između ostalog preobrazila se u “Jeleninu pjesmu”.

Često sam je slušao, u početku sa većim, kasnije sa manjim uzbuđenjem, ali uvijek sa uvjerenjem da ju je Elena lansirala sa namjerom, svjesnom ili nesvjesnom, da prije svega mene, a možda i samu sebe, pripremi za neminovan rastanak. Teško mi je procijeniti koliko je u tome uspjela, jer kada je došao, naš rastanak nije prošao bez suza, bez očajanja i bez patnje koja ostavlja trajne tragove. Teško mi je procijeniti, jer ne znam da li bi suza, očajanja i patnje bez “Helenine pjesme” bilo više.

U svakom slučaju, znao sam šta sam osjećao, a svaki put kada sam slušao pjesmu, osjećao sam da se jedan dio mene, onaj koji je bio okrenut ka Eleni, poistovjećuje sa pjesmom i odlazi u prošlost. Pokušao sam se boriti sa takvim osjećanjima, tako što sam im umanjivao vrijednost ili ih objašnjavao kao neprijateljski nastrojene uljeze, ali ih nikad nisam pokušavao potisnuti iz svijesti. Na neki mi je način bilo jasno da bi potiskivanje osjećanja moglo biti pogubno za mene, da bi na taj način moja osjećanja mogla biti oštećena i izobličena, a onda ni ja ne bih bio ono što jesam i što želim biti. Radije sam svoja osjećanja izvlačio na svjetlo dana, ma koliko to bilo bolno, i nastojao sam im pronaći podrijetlo i utvrditi cilj.

Tako sam postupao i sa onim osjećanjima koje je izazivala “Helenina pjesma”. Elenu su ponekad ljutila pitanja kojima sam je uporno zasipao, a kojima sam želio otvoriti put u tajnu pjesme. Tvrdila je da nikakve tajne tamo nema i da je to samo jedna od narodnih pjesama iz njezinog rodnog kraja, u kojem su rastanci i odlasci preko mora sastavni dio svakodnevnice pa nikako nije neobično ako se o njima pjeva.

“Ne razumijem zašto te ta pjesma opsjeda”, rekla mi je i upitala da li bi uopće pobudila moju pažnju da se u njoj spominje neko drugo ime. Želio sam biti iskren pa sam odgovorio da vjerojatno ne bi.

“Tu si pjesmu prvi put čuo posljednjeg dana prošle godine i ničim nisi pokazao da ti se svidjela ili da te je na neki drugi način zainteresirala. Zašto si je se sjetio tek nakon devet mjeseci?”

To mi je pitanje jednom već bila postavila, ali ni tada nisam znao šta bih joj odgovorio.

“Ne bi bilo nikakvih problema da si se samo sjetio pjesme i da si je poželio ponovno čuti. Ali si postao opsjednut tom pjesmom. Možeš li mi reći zbog čega? Ima li s tim neke veze to što si je čuo na svom jeziku?”

Mogao sam joj reći samo to da u “Heleninoj pjesmi” nazirem neku tajnu, koja mi ne da mira, a za koju nije bitno kada se i povodom čega pojavila. Nisam joj, naravno, mogao postaviti pitanje da li su ona i Fantom obradili pjesmu sa namjerom da u meni izazove određene reakcije. I to ne zato što sam vjerovao da mi neće htjeti reći istinu nego zbog toga što možda ni sama nije bila svjesna svoje i Fantomove namjere.

“Nemoj se opterećivati problemima koji ne postoje”, kazala mi je Elena kada sam joj, krajem rujna, postavio još jedno u nizu pitanja o “Heleninoj pjesmi”. “I bez njih ćeš imati dovoljno briga. Jedna od njih je sasvim blizu. Otac ti se ovih dana ženi.”

“Pa šta ako se ženi?”, upitao sam, vjerujući da u tome za mene ne može biti problema.

“Koliko te poznajem, imam razloga vjerovati da te neće obradovati poziv na svadbu.”

Priznao sam da neće, ali da ga i ne očekujem. Oca sam, nakon njegovog povratka sa Golog otoka, susreo nekoliko puta na ulici. Svaki put smo se zaustavili i kratko popričali. Otac me je pitao kako sam, kako mi ide u školi i čime se bavim u slobodno vrijeme, ali nije bio posebno srdačan niti je pokazivao želju da uspostavimo bliskije odnose.

“Zašto bi me onda pozivao u svatove?”

“Zato što je takav, što mora dokazivati da ga nisu svi napustili i što zna da ćeš ti doći i protiv svoje volje.”

Elenine su me riječi zabrinule, jer su govorile istinu. Ne bih imao snage odbiti očev poziv, a ne bih znao pronaći niti jedan valjan razlog da mu se ne odazovem.

“Hoćeš li poći sa mnom?”, upitao sam Elenu, na što je ona prsnula u smijeh i dugo joj je trebalo da se ponovno uozbilji.

“Šta je tu smiješno?”, upitao sam.

“Rekla sam da ćeš poći i protiv svoje volje, a ti me odmah potom pitaš da li ću poći sa tobom. Ni u mislima, niti na trenutak, nisi pokušao da se odupreš.”

“Zašto da se odupirem?”, upitao sam. “Otac mi je. Zar se ti odupireš svom ocu?”

“Sva djeca pružaju otpor svojim roditeljima. Netko više, netko manje. Jedino si ti izuzetak.”

Upitao sam je šta mi preporučuje. Da odbijem očev poziv ili da ga prihvatim a da ipak ostanem kod kuće?

“Dragi moj Vladimire”, rekla mi je Elena nekim svečanim tonom, “od mene nemoj tražiti savjete kako da urediš svoje obiteljske odnose. Ako osjećaš obavezu da odeš na očevu svadbu, idi. Ako osjećaš da ti ja mogu pomoći da na svadbi izbjegneš nelagodu, poći ću i ja. Premda znam da me ni tvoj otac ne voli, kao što me ne voli ni tvoja mama. I za njega sam samo mršavica, kojoj nije mjesto uz njegovog sina.”

Upitao sam je kako zna šta je otac rekao o njoj.

“Znam, jer se raspitivao o meni i jer nije teško saznati šta ljudi govore i šta rade.”

Nisam mogao reći ništa što bi poništavalo njezine zaključke. Nisam mogao poreći da je mama ne simpatiše i da se otac prema njoj grubo ponašao za vrijeme našeg prvog susreta nakon njegovog povratka sa Golog otoka. Mogao sam samo reći da sam ogorčen zbog njihovog ponašanja, tim više što Elena nikad nije prestajala izražavati divljenje za maminu ljepotu i za sve ono što ju je sačinjavalo i što oca nije prestrogo osuđivala, iako nije cijenila ljude koji sreću traže izvan obiteljskog kruga ili bar izvan kruga odanosti.

“Nemam ništa protiv bračne nevjere”, rekla mi je jednom prilikom s tim u vezi, “ako će onaj koji je čini iz jednog kruga odanosti prijeći u drugi. Ali ako nema odanosti, suvišni su i brak i preljuba.”

Odanost je bila točka u kojoj smo se ja i Elena spajali kao sijamski blizanci. Podrazumijevala se sama po sebi, kao dodir zraka sa plućima. Nisam mogao ne zapaziti da se Elena sviđala i drugim mladićima, ali nikakav njezin dodir sa njima nije izazivao u meni ljubomoru. Ni ja, naravno, nisam mogao izbjeći dodire sa drugim djevojkama, međutim, nisam primijetio da se zbog toga Elenino ponašanje bilo kada promijenilo.

Na Eleninu podršku mogao sam računati u svim prigodama i ništa mi se nije činilo nemogućim kada je ona bila uz mene. Da sam morao poći sam na očevu svadbu, vjerojatno bih danima prije počeo razbijati glavu pitanjima šta ću reći i kako ću se ponašati. Sa Elenom je sve bilo mnogo jednostavnije i sama od sebe otpadala su sva suvišna pitanja.

Otac je došao u školu da mi saopći da će se ženiti i da me pozove na svadbu.

“Pretpostavljam da jedino još na tebe mogu računati”, rekao mi je, vjerojatno misleći da ne bi imalo nikakve svrhe pozivati Josipa i Maksa.

“Ja bih poveo i svoju djevojku”, rekao sam mu i to je bilo prvi put da sam Elenu predstavio kao svoju djevojku.

Otac mi na to nije odmah odgovorio. Po izrazu njegovog lica mogao sam zaključiti da se koleba, a mogao sam pogoditi zbog čega. Ako se raspitivao, kao što kaže Elena, lako je mogao saznati da je ona kćerka jednog od njegovih bivših radnika.

“Nemam ništa protiv”, rekao je najzad. “Povedi koga hoćeš.”

Očev pristanak da je povedem sa sobom na svadbu nije obradovao Elenu.

“Obećala sam da ću poći sa tobom i poći ću, ali to mora izgledati kao slučajno”, rekla mi je, ali nije željela pobliže objašnjavati.

U praksi je to “slučajno” značilo da nije odjenula novu haljinu i da nije učinila nikakvu korekciju svog uobičajenog, svakodnevnog, izgleda, vjerojatno zbog toga da ne bi pobudila sumnju.

“Znači li to da se tvoji protive da pođeš sa mnom?”, upitao sam je kada smo krenuli prema gostionici u kojoj se imala održati svadba.

“O tome sa mojima nisam ni razgovarala i ne želim da nešto od toga saznaju prije vremena”, odgovorila mi je. “I zapamti, ako te netko bude pitao, mi ne idemo na svadbu nego u šetnju. Slučajno ćemo proći pored gostionice i slučajno ćemo saznati šta se u njoj događa pa ćemo samo na trenutak svratiti da bismo čestitali tvom ocu i njegovoj novoj ženi.”

Rekao sam Eleni kako sam sve do tog trenutka vjerovao da ona ništa ne čini bez suglasnosti svoje obitelji.

“Ja samo pokušavam izbjeći što je moguće više nesporazuma. Potpuna suglasnost je nešto što se nalazi sa druge strane mogućeg.”

Elena mi se još jedanput pokazala u novom svjetlu, ali se to svjetlo, na žalost, sastojalo od činjenice da svjesno obmanjuje svoje roditelje. Saznanje o tome neprijatno me je dirnulo, međutim, ubrzo sam se utješio mišlju da to čini zbog mene. Predložio sam joj da produžimo šetnju i da nigdje ne svraćamo, kako ne bi bila prisiljena lagati.

“Laž, u svakom slučaju, nećemo izbjeći. Jer ako ne odemo na svadbu, ti ćeš se morati poslužiti nekom lažnom isprikom da bi opravdao izostanak.”

Elenini su zaključci uvijek bili posljednji, jer su se temeljili na uvjerljivim argumentima. Otišli smo na svadbu i tamo se zadržali samo toliko da je promatračima sa strane moglo izgledati kako smo načas svratili, tek toliko da čestitamo slavljenicima. Raspoloženje u gostionici je više pogodovalo gozbi priređenoj neposredno poslije pogreba nego svadbenoj svečanosti.

Jedino je otac bio dobro raspoložen ili je to samo pokušavao biti. Sjeli smo do njega, odgovorili na nekoliko njegovih pitanja, ispili po čašicu rakije i onda sam rekao ocu da moramo poći. Pustio nas je lakše nego što sam očekivao.

“Samo vi idite”, rekao je. “Ovo mjesto još nije za vas. Još ste maloljetni.”

“Ni on se nije sjetio mog osamnaestog rođendana”, rekao sam Eleni kada smo izišli iz gostionice, ne pomišljajući da bi moja konstatacija mogla zvučati u prvom redu kao zamjerka njoj, a tek onda kao zamjerka ocu.

Da ju je i Elena tako shvatila, zaključio sam po njezinom oborenom pogledu i upornoj šutnji, koja nas je pratila cijelim putem do naselja baraka u Ulici žrtava fašizma.