Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Damaskin je rekao da ta noć neće ostati u sjećanju ako se u njoj ništa ne bude događalo. A dogodilo se mnogo toga i u mojim uspomenama ostao je utisnut gotovo svaki njezin trenutak, gotovo svaki pokret i gotovo svaka riječ. Njezinu prvu polovicu zapamtio sam prije svega zbog Jelene i pjesama, a drugu polovicu zbog Elene i njezinog dara. Obje su me držale maksimalno napregnutim od početka do kraja, ali me nisu usrećile.

Konačan rezultat bi vjerojatno bio drugačiji da noć nije počela “Heleninom pjesmom”. Drugačiji bi bio i da je tu pjesmu pjevala Elena, jer joj je ona davala svoj osobni ton otvorenosti i vedrine. Način na koji ju je interpretirala Jelena sadržavao je nešto poražavajuće, čemu se nije moglo suprotstaviti, nešto sirovo i snažno, što je prodiralo u svijest, razarajući je. Dok je pjevala, nisam mogao odvojiti oči od njezinog lica, premda sam već tada naslućivao da je njegova ljepota samo zamka.

Ali zamka samo za mene. Vrlo brzo sam zapazio da Jelenina pojava nije ni izdaleka tako upečatljiv dojam ostavila na Josipa, dok su Elena i Ljubica samo površno pratile njezin nastup. Čak joj ni Damaskin nije upućivao pažnju sličnu mojoj. Više je uživao u svom pjevanju i u svom uzbuđenju, a sve češće i u rakiji. Maksovu i Fantomovu reakciju nisam uzimao u obzir. Oni su za mene bili samo djeca.

Vjerovao sam da svi oni jasno zapažaju ono što osjećam, ali me je Elena uvjerila da se osjećanja najbolje skrivaju ispod plašta opće uzbuđenosti. Pozvala me je da plešemo i, dok smo plesali, rekla mi je da nije pretpostavljala da će Damaskin toliko popiti niti da će dovesti Maksa i Fantoma.

“Mislila sam da ćemo samo razgovarati i zabavljati se bez buke. Ova Damaskinova učiteljica je podnošljiva kada ne pjeva, a pjevanje joj je doista očajno.”

Jedva sam povjerovao svojim ušima da su mi ispravno prenijele Elenine riječi. Nisam mogao ni pomisliti da bi ona mogla namjerno nekog uniziti. Međutim, kako je doista rekla da je Jelenino pjevanje očajno, mogao sam zaključiti jedino to da joj ono doista tako i izgleda.

“Meni se, naprotiv, čini da ima prijatan glas i da pjeva sasvim korektno’’, rekao sam joj.

Moje suprotstavljanje Elenu nije ni najmanje uznemirilo.

“Sviđa ti se ona pa ti se sviđa i njezin glas”, rekla je mirno.

Rekao sam da moram priznati da je Jelena lijepa. Nisam priznao da mi se sviđa, a pogotovo ne da me privlači.

“Jeste, lijepa je”, potvrdila je Elena, a izgledalo je da misli to što kaže.

Interesiralo me je zbog čega mi Damaskin nikada ništa nije rekao o njoj. U posljednje vrijeme smo više puta putovali zajedno njegovim kamionom i imali smo više nego dovoljno vremena za priču o svemu i svačemu.

“Moj brat poštuje svoje djevojke i ne hvali se njima i kada treba i kada ne treba, kao što to momci obično čine”, objasnila mi je Elena. “Osim toga ni sa jednom ne ostaje dovoljno dugo da bi mogao govoriti o nekoj ozbiljnoj vezi.”

Pretpostavljao sam zbog čega se ne želi čvršće vezati ni za jednu od svojih prijateljica. I nad njegovom je glavom bio nadnesen mač zvani Amerika.

“Možda će učiteljica biti iznimka”, rekao sam.

“Neće”, odvratila je Elena uvjereno. “Učiteljica će biti fatalna za nekog, ali to neće biti Damaskin. Isuviše su slični da bi jedno od njih pokleknulo. Samo će se izvjesno vrijeme dobro zabavljati, a onda će svatko otići svojim putem.”

Izgledalo je da su Elenine prognoze na najboljem putu da se ostvare. Damaskin i Jelena su se izvrsno zabavljali. Pjevali su, a kada to nisu činili, šalili su se i plesali. Nešto prije ponoći Damaskin se uozbiljio i rekao da mora odvesti kamion u garažu prije nego što se potpuno opije. I Jelena je pošla sa njim. Izišli su iz stana, popeli se u kabinu kamiona i krenuli. Kamion je najprije zaobišao našu baraku, a zatim je izišao na ulicu i nakon dvadesetak metara skrenuo na suprotnu stranu i kroz veliku kapiju ušao na prostor za parkiranje vozila Damaskinovog poduzeća.

Očekivao sam da će se Damaskin i Jelena uskoro vratiti i ponovno ispuniti prazninu koju su iza sebe ostavili. Međutim, to se nije dogodilo pa je Maks izjavio kako on i Fantom moraju poći, jer imaju ugovorenu obavezu na drugoj strani.

“Damaskin će se ljutiti ako vas ne nađe kada se vrati”, rekao sam mu.

“Neće”, odvratio mi je Maks samouvjereno.

“Mogli bismo i nas dvoje prošetati”, rekla mi je Elena nakon što su Maks i Fantom napustili stan.

Pristao sam, naravno, jer bih sa Elenom pošao bilo kamo. Rekao sam Josipu da održava vatru u peći, nakon čega smo se Elena i ja odjenuli, izišli iz stana i krenuli prema Školskoj ulici. Noć je bila topla, tamna, puna jugovine i kišnih oblaka i podsjećala me je na ranu jesen.

Elena me je uhvatila ispod ruke i išla je pored mene i dalje duhom odsutna i zbog nečeg zamišljena. Takva je izgledala od onog trenutka kada je te večeri ušla u moj stan.

“Zbog čega si neraspoložena?”, upitao sam je.

“Samo sam željna tišine.”

“Onda bi najbolje bilo da odemo u vašu šupu na Golupku”, rekao sam. “Tamo ima dovoljno tišine.”

“Zauzeta je”, rekla je Elena i tek sam tada shvatio da se Damaskin i Jelena neće brzo vratiti, ako se uopće i vrate te noći.

Iz naše ulice skrenuli smo ulijevo, prošli pored pravoslavne crkve, zatim prešli prugu i uskoro se našli ispred zamračene čitaonice. Upravo u tom trenutku vatromet je označio da je nastupila nova godina. Namjeravao sam Eleni zaželjeti sve najbolje, ali me je ona povukla za ruku i povela kroz tamu parka. Kretala se brzo i sigurno, kao da je postupala po nekom unaprijed pripremljenom planu. Zaobišli smo zgradu čitaonice i zašli u prostor u kojem sam razaznavao jedino obrise Eleninog tijela neposredno ispred sebe.

“Ja idem prva gore, a ti me odmah slijedi”, rekla mi je kada smo se zaustavili.

“Gdje?”, upitao sam.

Uzela je moju šaku i povukla je prema zidu. Osjetio sam kako mi se prsti sklapaju oko gromobranske žice.

“Samo idi uz žicu. Nije daleko. Držači su otprilike na svaki metar.”

Pustila mi je ruku i njezin se obris počeo kretati uvis. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sa obje ruke uhvatim žicu iznad svoje glave, podignem tijelo i potražim oslonac za noge. Išlo je lakše nego što sam očekivao, premda sam se kretao u potpuno nepoznatom pravcu. Zaustavila me je Elenina ruka.

“Zakoraci lijevo i prebaci nogu preko ograde”, šapnula mi je, a zatim se tiho nasmijala. “Ako produžiš gore, stići ćeš na krov.”

Poslušao sam je i trenutak kasnije našao sam se na terasi, onoj istoj na kojoj smo ostavili naše boce sa šipkom.

“Nadajmo se da vrata nisu zaključana”, rekla je Elena. “Kada smo dolazili po vino, ostavili smo ih otvorenim.”

Namjeravao sam joj reći da je od tada prošlo više od godinu dana, ali je ona već ustanovila da su vrata terase otključana.

“Kog vraga se motamo ovuda?”, upitao sam Elenu kada sam se, idući za njom, našao u kao tijesto gustoj tami.

“Idemo tamo gdje ćemo biti sami”, odgovorila mi je i savjetovala da se jednom rukom držim za njezino rame, a drugom za ogradu stubišta.

Da mi je rekla šta ćemo raditi, ne bih pristao pa makar me proglasila kukavicom. Spuštajući se, korak po korak, stepenik po stepenik, osjećao sam da se ponašamo nerazumno, a istovremeno mi je bilo sasvim jasno da činimo i krivično djelo provale. Ostalo mi je samo da upitam zbog čega, ali sam ipak šutio. Dok god je Elena bila ispred mene, nisam imao pravo predbacivati joj bilo šta. Trebalo je da ja vodim nju.

“Uskoro ćemo stići”, šapnula mi je, iako je vjerojatno i sama bila sigurna da, osim nas i miševa, nikog drugog nema u zgradi.

Kada smo napustili posljednji stepenik, znao sam da nam je preostalo još nekoliko koraka do vrata koja su vodila u čajnu kuhinju. Saznanje da ćemo se uskoro naći na mjestu koje nas je najviše približilo jedno drugom ohrabrilo me je. Ako vrata budu zaključana, pomislio sam, razvaliću ih. Čajna kuhinja se nalazila u sredini zgrade i nije imala prozora pa smo u njoj mogli uključiti svjetlo bez straha da će biti zamijećeno izvana.

Vrata nisu bila zaključana. Čuo sam kako škripe dok ih je Elena otvarala, a odmah zatim zabljesnula me je svjetlost. U trenutku smo se iz tame prebacili u naše najljepše uspomene. Pogledao sam Elenu. Bila je blijeda, a oči su joj bile širom otvorene.

“Šta ti je ovo trebalo?”, upitao sam je.

“Obećala sam ti dar.”

“Mogla si mi ga dati i napolju.”

“Mogla sam, ali ću se ovdje osjećati bolje.”

“Pa k vragu i tvoj dar”, rekao sam glasno. “Iznesi ga već jednom.”

Bio sam bijesan, ali prije na sebe nego na Elenu, jer sam se uplašio. Elena se uplašila možda i više od mene, ali se suzdržavala da to pokaže. Sjajnim ukočenim očima gledala je u mene i, na moje iznenađenje, počela se svlačiti. Činila je to krutim, ravnomjernim pokretima, kao čovjek koji je pod hipnozom. Najprije je raskopčala kaput, koji bi se teško mogao nazvati zimskim, jer su joj ispod njega virila koljena. Pustila ga je da sklizne i padne na pod. Isto je učinila i sa džemperom i bluzom. Potom je spustila haljinu i iz nje iskoračila potpuno gola. Gaćice nije imala, po čemu sam zaključio da je sve unaprijed isplanirala.

Nekoliko trenutaka ostala je stajati na tri koraka ispred mene: mršava, malih grudi, dugih nogu, opuštenih ruku. Onda mi je prišla, stavila ruke na moja ramena i zagledala mi se u oči.

“Znam da moj dar nije bog-zna-šta”, rekla mi je, “ali je to sve što ti mogu dati.”

Iako me je njezina gesta dirnula do suza, ipak sam baš u tom trenutku pomislio na Jelenu i poželio je takvom snagom da sam morao jauknuti. Na mjestu Eleninog blijedog lica vidio sam njezino blistavo tamno lice, koje je odašiljalo gotovo vidljive valove nemira i pozivalo me da mu se što je moguće više približim.

Pokušao sam Elenin dar uzeti onako kako mi ga je ona nudila - nesebično i nježno, ali se tome usprotivila Jelena. Ispriječila se između nas, zahtijevajući da je uzmem brzo i žestoko. Zahtijevala je strast a ne nježnost. Umjesto nesebičnosti nudila mi je da uzmem sve ono što se iz strasti može izvući i da to istog trenutka potrošim, ostavljajući za uspomenu samo gomilicu pepela zaostalog od spaljenih osjećanja.

Kada je sve bilo gotovo, opet sam bio nasamo sa Elenom. Promatrala me je očima iz kojih su virili čuđenje i nevjerica.

“Zar si to bio ti?”, upitala me je.

“Zašto pitaš?”

“Očekivala sam od tebe, ako ne više nježnosti, onda bar više obzira.”

Nisam joj mogao reći šta se, zapravo, dogodilo. Mogao sam ili šutjeti ili pokušati skrenuti razgovor u nekom drugom pravcu. Upitao sam je kako se osjeća.

“Kao da me je pregazio kamion.”

I izgledala je upravo tako dok je bezvoljno navlačila i zakopčavala odjeću.

“Hoćemo li istim putem natrag?”, upitao sam kada smo završili sa odijevanjem.

“Zašto bismo se mučili? Idemo kroz prozor.”

Isključili smo svjetlo u čajnoj kuhinji, a onda smo prošli kroz cijelu dvoranu čitaonice i prešli u hol ispred knjižnice. Elena je pažljivo otvorila jedan od prozora i pogledala napolje. Ništa se nije moglo nazrijeti u tami parka, koji se nalazio pozadi zgrade.

“Idi prvi”, rekla mi je Elena.

Popeo sam se na okvir prozora i skočio. Dok sam se uspravljao poslije doskoka, ugledao sam Eleninu siluetu uspravljenu uz prozor sa vanjske strane. Opet je ona bila ta koja se za sve brinula. Požurio sam skočiti, a mogao sam se sjetiti da prozor iza nas mora ostati bar pritvoren.

Bio sam ljut na sebe. Nisam znao šta da kažem kada se Elena našla na zemlji pored mene. Ona je riješila i taj problem.

“Nešto si zaboravio učiniti”, kazala mi je, a zatim me je zagrlila i poljubila. “Sretna ti nova godina”, dodala je i povukla me u pravcu ulice.

“Požurimo”, rekla je. “Dolje mi je hladno.”

“Zašto nisi obukla gaćice?”, upitao sam je, još uvijek začuđen zbog te činjenice.

Elena se prigušeno nasmijala.

“Zbog toga što nisam znala kako bih ih skinula a da pri tome ne izgledam glupo”, odgovorila mi je.

Rekao sam joj da ne shvatam. “Zašto glupo?”

“Mogu sa sebe svući svaki komad odjeće i da ostanem uspravna. Osim gaćica. Da bih njih svukla, moram podići ruke i saviti tijelo.”

Ni dalje mi ništa nije bilo jasno.

“Pa šta? Zar je to glupo?”

“Jeste. Baš je to glupo ako želim da me vidiš sa moje najbolje strane.”

Nije mi izgledalo da je to bila njezina najbolja strana.

Kada smo se vratili, Josipa i Ljubicu nismo zatekli u stanu. Sjeli smo pored peći i neko vrijeme šuteći promatrali kako se odsjaji plamena probijaju kroz pukotine. Elena je prva odlučila poremetiti tišinu.

“Toliko sam se pripremala, a sve je ispalo više nego traljavo”, rekla je glasom u kojem je bilo više razočaranja nego žalosti. “Pa i to sa gaćicama ispalo je potpuno naopako. To što ih nisam obukla mogao si protumačiti i kao moju želju da ti se što prije podam ili da to učinim negdje usput.”

U početku nisam znao šta bih joj na to odgovorio. Još sam bio pod dojmom da sam ljubav vodio sa Jelenom a ne sa njom. Bilo mi je, naravno, jasno da je taj dojam bio samo plod halucinacije, ali je bio toliko jak da ga se nisam mogao otresti ni mnogo kasnije.

Jedino što sam uspio smisliti bilo je da kažem da će drugi put biti bolje.

“Koji drugi put?”, upitala je Elena ozbiljno. “Misliš na sljedeću Novu godinu?”

Pretpostavljao sam da se želi našaliti, ali nisam bio sasvim siguran u to. Zbog toga nisam odgovorio na njezina pitanja. Čekao sam da vidim kako će se razvijati njezino raspoloženje.

“Priznajem: pogriješila sam”, rekla je nešto kasnije pomirljivim tonom. “Trebalo je da pozovemo veće društvo i da se istutnjimo. Bar bismo bolje spavali.”

‘Nećeš moći zaspati?”, upitao sam.

“Sumnjam da hoću poslije ove glupe komedije.”

“Zašto glupe? I zašto komedije?”

Činilo se da je Eleni već i sama odluka da počne pričati o onom što ju je tištalo popravila raspoloženje.

“Zato što se osjećam strašno glupo, toliko glupo da ti to ne mogu opisati. Da nas je netko pratio i promatrao, imao bi dovoljno razloga da se smije do naredne Nove godine. Ali ne samo meni nego i tebi.”

Elena se kratko nasmijala, a onda mi je požurila reći šta joj se učinilo smiješnim.

“Zamisli: gleda nas i vidi kako se penjemo uz gromobransku žicu. Ja naprijed, ti desetak centimetara ispod mene. Vučeš se za mnom, a i ne slutiš da bi mogao, ako zastanem, uletjeti pravo u moju haljinu i sudariti se sa jednim, u tom trenutku golim, dijelom mog tijela. Potom vidi kako se kao provalnici amateri uvlačimo u zgradu i, prestravljeni, bauljamo niz mračno stubište.”

Uz Elenin opis onog što smo učinili te noći još jedanput sam proživio sva strahovanja koja su me pratila do čajne kuhinje čitaonice pa nisam imao nikakvog razloga da se smijem. A Elena se smiješila samo do onog dijela svoje priče u kojem je počela svlačiti odjeću sa sebe.

“Da je barem bilo smiješno, ali nije”, rekla je žalosno. “Bilo je samo glupo, glupo i glupo”, dodala je, a onda se podigla i uputila prema izlaznim vratima.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan petnaesti - 4. kolovoza 1994.

Kada se probudio, Vladimir je shvatio da je spavao samo nekoliko sati. Svitalo je i kroz širom otvoren prozor mogao je nazrijeti novi dan.

“Tek što sam se otresao jednog, a već se pojavljuje drugi”, pomislio je, vjerujući da više neće moći zaspati.

Požalio je što se ne nalazi u svom stanu u Crkvicama, gdje bi se mogao prevrnuti u postelji, ponovno zaspati i spavati do kasnih jutarnjih sati. Znao je da je sam u kući. Josip je otputovao još sinoć, odmah nakon što su se vratili iz restorana. Otišao je ranije nego što je planirao.

“Očito mu nije prijao razgovor”, pomislio je Vladimir, osjećajući i sam nezadovoljstvo zbog riječi koje je uputio bratu. I prije nego što ga je upitao zbog čega se vratio, mogao je pretpostaviti da mu neće dati odgovor koji bi sadržavao stvarnu pobudu za povratak. I to ne zbog toga što je vjerovao da bi je Josip namjerno skrivao od njega nego zato što najvjerojatnije ni sam nije bio svjestan njezinog postojanja.

Ležao je još neko vrijeme i bezuspješno pokušavao zaspati ili bar ne misliti ni na šta određeno. Nije znao koliko će morati čekati da dođe Maks. Ipak je odlučio izići i bar dio praznog vremena koje je stajalo pred njim potrošiti u šetnji.

Dok se odijevao, oglasio se telefon.

“Tko zna da sam ovdje?”, upitao se dižući slušalicu.

Bio je to Maks.

“Znam da si stigao i da me očekuješ”, rekao je umjesto pozdrava. “Na žalost, danas ne mogu doći. Moraćeš se još ovaj dan snaći bez mene. Hoće li ti teško pasti samoća?”

“Samoća neće, ali hoće sve ono izvan nje”, odgovorio je Vladimir i dodao da bi se želio što prije vratiti kući.

“U redu”, složio se Maks bez oklijevanja. “Još danas ću se pokušati dogovoriti za tvoj prijevoz, a sutra ću doći kod tebe.”

“Zar me nećeš i ti nagovarati da ostanem?”, upitao je Vladimir.

“Ne ako to sam ne želiš”, odgovorio je Maks.

Maksov odgovor oslobodio ga je napetosti. Sada se mogao mnogo lakše suočiti sa još jednim već otpisanim danom. Osjećao je da bi ponovno zaspao ako bi se vratio u krevet, ali je ipak odlučio poći u šetnju. Za spavanje će uvijek biti vremena.

Još je bilo rano jutro i gradić je bio ugodno pust. Jedini zvuk koji se čuo bio je onaj od udaranja valova o obalu. Hodao je nasumice, svjestan samo toga da korača i da mu to koračanje godi. Ujednačeni ritam njegovih koraka naveo ga je da se sjeti onih bezbrojnih kilometara prašnjavih cesta koje je prešao u tridesetak dana koji su razdvajali Elenin odlazak i njegov prvi radni dan u željezari.

Nikad se nije prestajao pitati zbog čega je izabrao pješačenje za sredstvo kojim je zatrpavao tugu, koja ga je počela plaviti onog trenutka kada je brzi vlak za Zagreb napustio zeničku željezničku stanicu. Stajao je pored Jelene, koja je još uvijek mahala rukom, i jasno osjećao da smjesta mora nešto učiniti. Ili skočiti pred lokomotivu teretnog vlaka, koji je dolazio iz suprotnog pravca, ili trčeći napustiti stanicu, ili učiniti bilo šta drugo što će ga udaljiti od tog mjesta i od vlastitog raspoloženja, koje je nagovještavalo totalni raspad.

Nije skočio, nije potrčao nego je žurno krenuo duž tračnica u smjeru željezničkog mosta južno od stanice. Jelena je potrčala za njim.

“Dobro bi bilo da danas ostanemo zajedno”, rekla mu je kada ga je dostigla. “Nas smo dvoje u istom položaju i mogli bismo si uzajamno pomoći.”

Nije progovorio dok se nisu našli na drugoj strani mosta. Zaustavio se, sačekao da mu Jelena priđe i rekao joj da mu tog dana ne može praviti društvo.

“Ne brini, znam kako se osjećaš”, odvratila mu je na to. “Paziću da ti ne dosađujem.”

“Nećeš me moći pratiti. Idem daleko.”

Rekao je to a da nije imao pojma gdje ide i da li uopće želi negdje stići.

“Pokušaću”, kazala je Jelena i krenula za njim.

Išli su stazom pored pruge. Kod ušća Babine rijeke u Bosnu sišli su sa pružnog nasipa, zatim preko drvenog mosta prešli na lijevu obalu Bosne i uputili se cestom prema jugu. Dok su prolazili pored Bojinog vira, zašlo je sunce.

“Do kada namjeravaš hodati?”, upitala je Jelena.

“Do jutra”, odgovorio je Vladimir i tek je tada postao svjestan svoje odluke.

“To je već nešto drugo”, rekla je na to Jelena i naprečac odustala od namjere da ga prati.

Vladimir je, ne osvrćući se, nastavio gaziti prašinu na cesti čiju je svaku stopu upoznao u prvih devet godina svog života. Samo je koračao i nije razmišljao ni o čemu. Osjećao je da je cio nabijen tugom, koja samo čeka da on zastane pa da se počne izlijevati. On je, međutim, želio da je sačuva u sebi i da je na neki način ukroti. Ta tuga je bila jedino što mu je ostalo od Elene.

Žurio je. Nagon ga je tjerao da korača najbrže što može. Nagon je bolje od njega znao šta je za njega bilo najbolje u tim trenucima. Brzo koračanje, koje je zamaralo, nije mu dozvoljavalo da razmišlja, a u isto vrijeme činilo ga je opuštenim.

Prije nego što je pala tama stigao je do ušća Lašve u Bosnu. Okrenuo je prema zapadu i nastavio koračati cestom koja je pratila korito Lašve. Noć je bila mračna, bez mjesečine. Vidjela se samo bijela traka ceste i čuo samo žubor riječnih valova. Vladimir je koračao kao što se korača u snu, ne razmišljajući kamo i radi čega ide. I ne plašeći se da bi mu se nešto moglo dogoditi.

Dva sata kasnije pogledao je u zvjezdano nebo i ustanovio da se sada kreće u sjevernom smjeru. Hodao je cijelu noć i kada je svanulo, vidio je da se nalazi na Velikoj brodi, pet stotina metara udaljen od naselja baraka. Shvatio je da se svom stanu približava iz smjera suprotnog onom u kojem ga je dan ranije napustio, što znači da je, koračajući, prešao kružni put dug nekih pedesetak kilometara.

Kada je ušao u svoj stan u Crkvicama, još nije osjećao umor. Nije, u stvari, osjećao ništa osim želje da legne i da spava. Sjeo je na krevet i tek tada osjetio je kako umor nadolazi i ispunjava svaku poru njegovog tijela. Svukao je odjeću i legao, ali nije mogao iz svijesti protjerati dojam da se još uvijek nalazi na cesti i da i dalje korača. Nije imao ništa protiv toga. Čak šta više, osjećao je tračak zadovoljstva, kroz koje se provlačila misao da je otkrio univerzalno rješenje za sve svoje probleme.

Prije nego što je utonuo u san, sjetio se Jelene i ni najmanje mu se nije činilo neobičnim to što je odustala da ga prati već na trećem kilometru. “Šta bi se dogodilo sa mnom i sa Elenom da je Jelena prešla cijeli put?”, upitao se, ali mu je san oduzeo mogućnost da odgovori na svoje pitanje. Ali je i bez pitanja i bez odgovora znao da bi Elena bila uz njega od početka do kraja i na tom i na svim drugim putevima.

Spavao je gotovo cijeli dan. Probudila ga je majka kada se predveče vratila sa posla.

“Brinula sam za tebe”, rekla mu je, sjedeći pored njega na krevetu. “Sada misliš da sam ti neprijatelj, ali ćeš se uskoro uvjeriti da sam mislila na tvoju budućnost. Znam da ti je Elena draga, ali i ti znaš da je to ona prva ljubav, koja ne postavlja pitanja i koju ne zanima šta će biti sutra.”

Vladimir nije želio slušati. Skočio je i, ne govoreći ništa, odjenuo se, otkinuo komad kruha i izišao iz stana. Silazeći stubištem, opazio je da neki ljudi unose stvari u bivši stan Elenine obitelji. Požurio je da ne bi gledao. Otišao je na Babinu rijeku, okupao se, a onda je prošao kroz cijeli grad i popeo se na Golubak do Elenine bašte. Mogao je samo proći pored nje, jer su se u vrtu nalazili drugi, nepoznati ljudi. Spustio se na stazu koja je vodila pored Kočeve i krenuo prema Velikoj brodi.

Krenuo je i osjetio da je nešto, ili netko, u njemu donijelo odluku da ubrza korak i da se ne zaustavlja do narednog jutra. Vladimir je tu odluku dočekao sa olakšanjem, jer ga je oslobađala i razmišljanja o tome kako da se oslobodi patnje, a takođe i same patnje. Sve što je njemu ostajalo da čini bilo je da korača. I koračao je cijelu noć, kao mjesečar, a jutro ga je zateklo negdje ispred Travnika.

U džepu je imao novac koji mu je dala Elena na rastanku. Rekla je da nema vremena potrošiti ga, a u Americi joj neće vrijediti. U stvari, bila je to njezina ušteđevina, koju je čuvala za njih dvoje. Rekla mu je da ga potroši bez obaveze da je se sjeća.

Želio je popiti kavu i kupiti nešto za jelo, ali se nije mogao odlučiti da odvoji i jednu jedinu od Eleninih novčanica. Činilo mu se da bi time okrnjio svoju uspomenu na Elenu. Okrenuo se i nastavio se kretati u suprotnom smjeru. Sada je koračao sporije. Hodao je kroz blještav i vreo ljetni dan i u jednom trenutku učinilo mu se da se napokon vratio u stvarni svijet. Nije mu se, međutim, nimalo neobičnim činila činjenica da mu preostaje pješačiti trideset kilometara da bi stigao kući.

Sljedećeg jutra krenuo je cestom koja je vodila prema sjeveru, a dan kasnije ponovno je koračao u susret jugu. Bilo mu je, u stvari, sasvim svejedno u kojem se smjeru kreće, kojom cestom korača, pored kojih naselje prolazi. Bitno je bilo da se, dok je to činio, najčešće gladan i umoran, osjećao slobodnim. Nikad ranije i nikad kasnije nije uživao u tolikoj količini slobode. Koračajući, danima i noćima, svim mogućim putevima u krugu čije je središte bio njegov stan, a čiji je prečnik iznosio tridesetak kilometara, naprosto je plivao kroz prostor oslobođen najprije vremena a zatim i svega drugog što ga je ograničavalo.