Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

I onda kada je osjetio da ga umor i sloboda ispunjavaju toliko da će veoma brzo prestati da budu to što jesu, dobio je obavijest da je primljen na posao u računovodstvu Željezare i da mora početi raditi 16. srpnja.

Sjećajući se kako je ogromnim lancem koraka ugušio patnju zbog rastanka sa Elenom, Vladimir se nastavio kretati stazom uz morsku obalu, a kada se staza završila, okrenuo se i započeo koračati u suprotnom smjeru. Sa manjim prekidima, da bi se okupao i ručao, činio je to cijeli dan. I kada se uvečer spremao na spavanje, bio je umoran, ali ne i nezadovoljan. Potrošio je još jedan dan, a za to nije morao dati ništa osim trideset tisuća koraka.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Šesnaesto poglavlje

Nedugo nakon Nove godine nastupio je zimski raspust u školama i Jelena je postala moj svakodnevni gost. Ponašala se kao da se oduvijek poznajemo i prijateljski odnosimo jedno prema drugom. Ulazila je u moj stan ne pitajući za dopuštenje, sjedala na sećiju pored prozora i započinjala razgovor o bilo čemu. Obično je dolazila jedan sat prije isteka radnog vremena u jutarnjoj smjeni i cijelo vrijeme dok je boravila u mom stanu kroz prozor je motrila kapiju auto-transportnog poduzeća, koje se nalazilo sa druge strane ulice. Čekala je Damaskina i kada bi ga ugledala, stala bi uz prozor i očekivala da joj on kaže kada će se i gdje sastati. Najčešće se događalo da je Damaskin najprije morao otići u svoj stan, da bi se oprao, presvukao i ručao. U tim je slučajevima Jelena i dalje ostajala kod mene i nastavljala već započeti razgovor.

Ne mogu reći da mi je njezina nazočnost smetala. Naprotiv, uživao sam u tome da je promatram, mnogo više nego da je slušam. Na njezinom je licu bilo mnogo neke neodređene ljepote, na prvi pogled bezbrižne, ali koja je, baš zbog te nepokolebljive bezbrižnosti, s vremenom poprimila izraz tvrdoće, koja je u pojedinim trenucima graničila sa surovošću.

Njezino tijelo, međutim, nije sadržavalo nikakvu protivurječnost. Bilo je jedinstveno, cjelovito i savršeno, toliko savršeno da mi se od njegove blizine mutila svijest. Plašio sam se da ga promatram, ali su mi njegovi obrisi bili pred očima i kada sam gledao u nekom drugom smjeru. Ono što je govorila obično nisam slušao ili sam slušao sa pola uha, tek toliko da znam o čemu je riječ. I to ne zbog toga što mi se njezine riječi nisu sviđale ili što sam ih smatrao beznačajnim. Jednostavno, njezin je lik u mojoj svijesti gušio sve drugo što je iz nje zračilo.

Jelena se jednako prijateljski prisno odnosila i prema mojoj braći. Josip je njezinu povjerljivost primao suzdržljivo, ali ipak blagonaklono, dok se Maks naprosto uklanjao ispred nje kao tjelesne osobe i ispred njezinih pokušaja da stekne njegovo povjerenje. Mama ju je primala mnogo bolje nego Elenu i svakog puta kada bi je zatekla u stanu, postavila bi joj nekoliko pitanja u vezi sa njezinim radom u školi.

Jedino mi je zagonetan ostao Elenin odnos prema Jeleni. Ona se obično nije ustručavala izreći svoj sud o ljudima, pojavama i predmetima, ali o Jeleni u mojoj nazočnosti nikad nije rekla ništa što bi se moglo nazvati ocjenom. Da li zato što je Jelena bila djevojka njezinog brata pa se dobro čuvala da ne kaže nešto čime bi njega povrijedila ili zbog toga što ju je smatrala toliko beznačajnom osobom da o njoj nije ni razmišljala?

Dok je Jelena u mom stanu čekala Damaskina, često se dešavalo da nam se pridruži i Elena. U tim situacijama nisam zapažao da su ignorirale jedna drugu, ali ni da su pokazivale želju da se jedna drugoj na bilo koji način približe. Elena se uvijek motala negdje u mojoj blizini i, ako je imala šta reći, najčešće se obraćala izravno meni.

Jelenu je promatrala otvorenim očima, a njezine je beskrajne priče slušala tek malo pažljivije od mene. Čudno je bilo to što sam se u Eleninoj nazočnosti mogao opustiti i slobodnije istraživati obrise Jeleninog tijela, bez bojazni da će se moja svijest svesti samo na tu prostu, ali i nedokučivu, aktivnost. Elenina osobnost i riječi koje mi je upućivala govorili su mi da se u njihovom društvu nemam čega plašiti. Na neki sam način bio siguran da Elenu ne mogu prestati voljeti čak niti onda ako bi moja ljubav prema njoj putovala i kroz Jelenino tijelo.

Elena i ja o Jeleni nikad nismo razgovarali. Vjerojatno smo na nju na približno jednak način gledali - kao na privremenog i slučajnog gosta, na kojeg ne treba ozbiljno računati. Uvijek sam imao na umu da ona pripada Damaskinu, a da on ne pridaje mnogo važnosti njihovoj vezi. I Damaskin je na nju gledao kao na gosta, slučajnog i privremenog, sa kojim će se rastati možda već kroz nekoliko dana. Vjerojatno je i sama Jelena osjećala da može biti odbačena svakog trenutka pa nije propustila ni jedan dan zimskog raspusta a da ne doputuje iz Nemile i sa Damaskinom provede poslijepodnevne i večernje sate. Moj stan joj je služio samo kao usputna postaja, na kojoj je provodila svoje suvišno vrijeme.

To je bilo toliko očito, ali sam ipak osjetio da mi nedostaje kada je nakon raspusta prestala dolaziti. Elena se ponašala kao da i ne primjećuje da Jelena više ne dolazi. Mama i Josip su bili isuviše zauzeti samim sobom da bi ih zanimalo nešto takvo. Samo je Maks glasno prokomentirao novu situaciju.

“Hvala Bogu pa smo se napokon riješili one kreketuše iz Nemile.”

Morao sam se nasmijati na njegovu primjedbu, premda se nisam mogao složiti sa njegovom ocjenom da je Jelena kreketuša i da je dobro što smo je se oslobodili.

“Ona je lijepa djevojka”, rekao sam.

“Možda bi bila lijepa kada bi držala zatvorena usta”, odvratio je Maks.

Maks je bio šutljivo dijete i nije trpio nikog tko se odviše služio glasno izgovorenim riječima. Zbog toga sam se nemalo iznenadio optužbama koje su potekle od upravitelja njegove škole. Nekoliko dana nakon što je započela nastava u drugom polugodištu mama mi je rekla da su je zvali iz niže gimnazije i zamolili je da dođe. Pretpostavljala je da je ne pozivaju zbog toga da bi pohvalili Maksovo učenje i ponašanje pa me je zamolila da ja odem u školu umjesto nje.

Shvatao sam da je mami teško otići u školu i od svojih donedavnih radnih prijateljica slušati kako joj je sin loš učenik. Ja sam već bio navikao obavljati sve one prljave i neugodne poslove u našoj obitelji pa me mamina molba nije iznenadila. I nije me mnogo opterećivala, jer je Maksova razrednica nekoliko godina ranije i meni predavala, a znao sam da mi je bila sklona. Otišao sam kod nje i rekao da je mama zauzeta na poslu i da je mogu zamijeniti, jer sam već punoljetan.

Razrednica se nasmijala.

“Ipak bih više voljela razgovarati sa tvojom mamom”, rekla mi je. “Maksov problem je isuviše ozbiljan da bih ga razmatrala sa tobom.”

Ipak mi je kazala da se problem sastojao u tome da je iz kazališta stigla prijava kojom se upravitelj škole obavještava da je Maks provalio u kazališnu zgradu i da je uhvaćen na djelu.

Pitao sam da li je provalio u vrijeme predstave ili u neko drugo vrijeme.

“Koliko mi je poznato, to se dogodilo na samom početku predstave”, odgovorila mi je razrednica.

Odahnuo sam. To nije bila nikakva provala i nikakav problem nego svakodnevna praksa. Oni dječaci koji nisu imali dovoljno novca da kupe kartu za predstavu dogovarali su se sa kazališnim vratarom da ih, u pola cijene, pusti na vrata koja su služila kao izlaz u slučaju požara ili neke druge nezgode. Morali su sačekati da predstava počne i da se u dvorani ugasi svjetlo, a onda bi ih vratar puštao jednog po jednog, uz naknadu, a ponekad, ako je bio dobre volje, i besplatno.

Taj je sustav funkcionirao dugo vremena. Vjerovao sam da svi u kazalištu znaju za njega i da nikom ne smeta, s obzirom na činjenicu da je bilo mnogo siromašnih dječaka kojima su kazališne predstave bile jedan od rijetkih izvora zadovoljstva i umjetničkog nadahnuća. Osim toga, samo kazalište nije bilo na šteti, jer je sustav bio u upotrebi samo onda kada je u gledalištu bilo dovoljno praznih sjedala, a vratareva dodatna zarada nije bila tolika da bi izazivala nečiju zavist.

Rekao sam Maksovoj razrednici da tu ne može biti riječi ni o kakvoj provali, a potom sam joj objasnio o čemu se radi, napomenuvši da sam i sâm većinu predstava gledao tako što sam, davši vrataru poneki dinar, ušao na bočna vrata.

“Ne znam šta se, zapravo, dogodilo, ali znam da je upravitelj odlučio kazniti Maksa posljednjom opomenom pred isključenje”, rekla mi je razrednica.

Na to sam joj kazao da ću otići u kazalište, razgovarati sa vratarom i sa upraviteljem i razriješiti nastali nesporazum.

“Ako tvrde da su ga uhvatili u provali, zašto ga nisu predali miliciji?”, upitao sam.

“To i jeste ono zbog čega sam željela razgovarati sa tvojom mamom”, rekla mi je razrednica. “Ali kada si ti već tu, reći ću i tebi. To što se dogodilo u kazalištu i nije ništa strašno. Upravitelj naše škole je bijesan, jer je uvjeren da tvoj najmlađi brat piše pamflete o njemu i rastura ih po školi.”

Upitao sam o kakvim se pamfletima radi.

“O glupim i naivnim pjesmicama u kojima se ismijavaju upravitelj, neki od nastavnika i poneki od učenika.”

Rekao sam da bih rado pročitao neku od tih pjesmica.

“Ne mogu ti pomoći”, rekla mi je razrednica. “Sve primjerke do kojih je mogao doći upravitelj je predao miliciji.”

“Zašto miliciji?”, upitao sam. “I kako znate da je baš Maks pisao te pjesme? Pa njemu je tek dvanaest godina.”

“Nisam rekla da znam da je to učinio Maks nego da upravitelj raspolaže sa nekim indicijama za koje tvrdi da ukazuju na Maksa.”

Sjetio sam se slučaja prepravljanja tabli sa imenom naše ulice i već to je bilo dovoljno da moja pitanja naglo presahnu. Osim toga bilo mi je jasno da je i ovaj novi slučaj sasvim u skladu sa Maksovom prirodom, koja se grozila običnih, svakodnevnih djela, a bila je spremna žrtvovati se za neku, većini ljudi neprihvatljivu, ideju.

“Zadužena sam da vas upozorim da će Maks biti isključen iz škole učini li još jednu, makar i beznačajnu grešku”, rekla mi je Maksova razrednica.

“Kada sam dolazio ovamo, vjerovao sam da ću čuti samo obavještenje o Maksovim slabim ocjenama”, rekao sam joj, spremajući se da pođem.

“Što se tiče učenja, ne mogu ga pohvaliti, ali mogu reći da je mnogo bolji nego što je bio prošle godine u ovo doba. Tu je negdje na razrednom prosjeku.”

Zahvalio sam, imajući na umu da odmah moram učiniti nešto kako bih najprije otkrio, a zatim i prikrio ili sasvim uklonio tragove Maksove najnovije subverzivne djelatnosti. Nisam smio dozvoliti da se ponovi nešto slično farbanju uličnih tabli, kada je Elena pronašla kutiju sa bojom u maminom cvijetnjaku. Sada sam znao da moram tražiti pisaći stroj kojeg su Maks i Fantom donijeli iz željezarinog odlagališta starog željeza i kojeg su danima pokušavali osposobiti.

Čim je Maksova razrednica spomenula rasturanje pamfleta, taj mi je stroj odmah pao na pamet, jer je rasturanje podrazumijevalo više primjeraka istog teksta, a ja nisam mogao ni pretpostaviti da bi Maks mogao bilo kakav tekst napisati rukom više od jedan put.

Najprije sam temeljito pretražio stan, ali nisam pronašao ništa što bi ukazivalo da je Maks pisao bilo kakve stihove ili da ih je umnožavao. Potom sam prekopao šupu za ugalj i čak se popeo u potkrovlje, ali takođe bez rezultata. Kada se Maks vratio iz škole, uzeo sam njegovu torbu i pažljivo prelistao sve knjige i bilježnice. Dok sam to radio, Maks nije protestirao i nije postavljao pitanja, što je već bilo svojevrsno priznanje. Meni, međutim, nije bilo potrebno njegovo priznanje. Želio sam naći dokaze, da bih ih sakrio od nepoželjnih očiju.

Maksu nisam rekao šta tražim. Nisam ga ni upitao da li je učinio to za što ga optužuju. Znao sam da mi neće odgovoriti, kao što neće odgovoriti ni nekom drugom, bez obzira na jačinu pritiska kojem bi mogao biti izvrgnut. Morao sam najprije pronaći rješenje kojim bih ga zaštitio pa tek onda razgovarati sa njim i reći mami šta se dogodilo.

I ovog puta Elena je bila ta koja me je uputila na pravi trag.

“Kada je farbao ulične table, Maks je bio sam, a sada ima Fantoma”, rekla mi je.

“Vjeruješ li da su njih dvojica sada zajedno radili?”, upitao sam.

“Kada bi ovog trenutka mogao pregledati Fantomov stan, vjerujem da bi tamo pronašao i pisaći stroj i sve ostale dokaze.”

Nisam to mogao učiniti. Mogao sam jedino reći Maksu da je on prvi osumnjičeni i da zato dobro sakrije pisaći stroj i sve ostalo što bi njega i njegovog prijatelja moglo dovesti u vezu sa optužbom. Elena mi je savjetovala da ne govorim ništa ni Maksu ni mami i da se ponašam kao da ni o čemu ništa ne znam. Elenine savjeta sam visoko cijenio, ali ovaj posljednji nisam mogao usvojiti. Mogao sam propustiti da kažem Maksu šta sam saznao od njegove razrednice, ali sam ga morao pitati o događaju u kazalištu, zbog kojeg su ga proglasili provalnikom i teško kaznili. Što se mame tiče, nisam imao nikakvog prava bilo šta sakriti od nje, jer je u svakom slučaju ona bila odgovorna za Maksa. A ne bi ni imalo neke svrhe nešto skrivati, jer je bilo jasno da se nova Maksova afera ne može završiti samo posljednjom opomenom pred isključenje iz škole. Naš susjed milicioner rekao mi je da će nas stalno imati na očima, a Maksova razrednica mi je kazala da se svi pronađeni primjerci pamfleta nalaze u miliciji.

“Misliš li da je Maks mogao napisati te pjesme-rugalice?”, upitao sam Elenu.

“Maks je sposoban učiniti sve”, odgovorila mi je.

“Pretjeruješ”, rekao sam joj. “Njemu je tek dvanaest godina.”

“Dovoljno da pokaže šta je sposoban i spreman učiniti.”

Elenine su me riječi uplašile. I sâm sam vjerovao da je Maks pripravan mnogo toga učiniti, ali sam znao da još nije spreman platiti odgovarajuću cijenu za učinjeno. Preostalo mi je jedino da, ne pitajući o tome Maksa, pokušam saznati šta se dogodilo u kazalištu. Potražio sam vratara, kojeg smo svi poznavali, a koji je stanovao sa druge strane Kočeve nekoliko stotina metara uzvodno.

Njegova je priča potvrdila moju pretpostavku da ne može biti riječi ni o kakvoj provali niti o nekom nesvakidašnjem incidentu nego, naprosto, o nesretnom slučaju. Nakon što se sa Maksom i nekim drugim dječacima dogovorio da će ih pustiti na predstavu, vratar je otključao sporedna vrata. Nesreća se, međutim, pobrinula da upravo u trenutku kada su dječaci počeli ulaziti naiđe upravitelj kazališta i ugleda ih.

Upravitelj je bio tek došao u kazalište i još nije bio upoznat sa pojedinim postupcima osoblja. Reagirao je tako što je pograbio najbližeg od pridošlih dječaka i odvukao ga u svoj ured. Pozvao je vratara, a ovaj nije mogao reći istinu, jer se plašio da ne izgubi namještenje. Kazao je da su dječaci sami provalili vrata. Upravitelj nije smatrao da takva provala zaslužuje da se u nju umiješa milicija, ali se potrudio da obavijesti upravu niže gimnazije. Čini se da je upravitelju Maksove škole ovaj slučaj dobro došao da naplati neke svoje račune.

“Upravitelj nije smio kazniti Maksa za ono što je učinio izvan škole”, rekla je mama kada sam joj ispričao šta sam saznao od Maksove razrednice i od kazališnog vratara. “Zahtijevaću da se kazna poništi.”

Meni je u tom trenutku na umu bio Elenin savjet da ne poduzimam ništa. Odlučio sam ga djelimično poslušati i pokušati nagovoriti mamu da odustane od zahtjeva za poništavanje kazne.

“Mislim da bi bilo pametnije da stvari ostanu takve kakve su sada”, rekao sam mami. “Ako budeš zahtijevala da se kazna poništi, upravitelj škole će imati još mnogo načina da svoj bijes iskali na Maksu.”

Osim toga, vjerovao sam da će kazna djelovati na Maksa i da će ga spriječiti da napravi neku novu glupost. Mama se brzo složila sa mnom i time je Maksov slučaj, bar što se ticalo nas dvoje, bio okončan. Iz škole nas više nisu zvali, a ni milicija se nije pokazivala zainteresiranom da utvrdi i dokaže tko je pisao pjesme-pamflete.

Tek su neki kasniji događaji pokazali da je vlast pažljivo pratila sve nas, posebno Maksa, čiji su nedokazani grijesi iz djetinjstva ostali duboko urezani u knjigu koja je imala da mu određuje mjesto i sudbinu u društvu.

Susjed-milicioner, da bi pokazao kako prati sve događaje, rekao mi je jedanput u prolazu, više podrugljivim nego prijetećim tonom, da sada u obitelji imamo i jednog pjesnika. Nisam reagirao, ne zato što sam se uplašio nego zbog toga što sam osjetio da je njegova poruga upravljena pjesnicima uopće a ne samo Maksu.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan šesnaesti - 5. kolovoza 1994.

“Sutra putuješ natrag u Bosnu”, rekao je Maks kada je u zoru ušao u sobu i zatekao Vladimira kako, oslonjen o prozorski okvir, promatra nadolazak dnevne svjetlosti. “Ali ćeš zato danas cijeli dan biti moj gost i ići ćeš tamo gdje te povedem.”

Vladimir nije očekivao da će Maks doći tako rano i zbog toga ga je njegov dolazak dvostruko obradovao. I ove je noći spavao samo nekoliko sati i već se bio uplašio praznine dugog dana koji ga je očekivao.

“Slažem se”, rekao je. “Vodi me gdje hoćeš pod uvjetom da mi za sutra osiguraš povratak.”

“Onda krećemo odmah”, rekao je Maks. “Ponijećemo tvoje stvari, jer se ovamo nećemo vraćati.”

Izišli su iz kuće, niz stepenice se spustili na ulicu, a zatim nastavili hodati prema luci.

“Ići ćemo brodom”, obavijestio je Maks Vladimira i nekoliko minuta kasnije uskočili su u motorni čamac, koji je odmah isplovio.

Vladimir je odlučio da ne postavlja nikakva pitanja. Bilo šta da se dogodi tog dana. “Svejedno je, jer je i ovaj dan otpisan u trenutku kada se rodio.”

“Vratićemo se na jedan dan u prošlost”, rekao je Maks. “ I simbolički i stvarno. Simbolički, jer je svako putovanje ujedno i povratak u prošlost, a stvarno, jer ćemo posjetiti nekog tko nam je nekad bio veoma blizak.”

Vladimir je morao priznati da je Maksova izjava probudila njegovu znatiželju, ali nije želio ni po koju cijenu iznevjeriti tek donesenu odluku.

Maks ga je promatrao, očekujući da nešto kaže. Nije ga vidio skoro dvije godine i neprijatno se iznenadio promjenama koje je zapazio na njemu. Pred njim je stajao prerano ostarjeli čovjek, vidljivo umoran od života oko sebe i od vlastitih misli. Od svega onog što mu je pružalo bratovo lice Maksa je najviše zabrinjavalo odsustvo svake želje. Bilo je to lice čovjeka koji je otpisao samog sebe.

Vladimir je promatrao površinu mora, mirnu kao ulje, a sjajnu kao zrcalo, i bio je zahvalan Maksu što ga je primorao na putovanje. Plovidba u nepoznato činila ga je zadovoljnim i smirenim, a u isto vrijeme nije zahtijevala ni pojavu niti ispunjenje bilo kakve želje. Znao je da, sve dok ne sazna kamo putuje ili dok ne uoči da se putovanje bliži kraju, može sjediti na krmi i bez misli promatrati kako se iza čamca rađaju i odmah na sve strane razilaze valovi.

Maks je sjeo pored njega.

“Sinoć sam razgovarao sa Josipom. Rekao mi je da je otac umro i spomenuo mi je neku čudnu priču o prosvjetljenju.”

“O velikoj svjetlosti”, ispravio ga je Vladimir.

“Svejedno o čemu. Želio bih tu priču čuti iz prve ruke.”

Vladimir bi radije ostao omotan tišinom i svježinom jutra nego se vraćao već otrcanoj priči, ali mu je bilo jasno da će je, ranije ili kasnije, morati ispričati i Maksu. Neugodne poslove obično je obavljao što je moguće prije, nadajući se da bi uskoro mogao zaboraviti da su uopće i postojali.

“Misliš li da je naš stari na kraju shvatio da se nakon svega ne može pobjeći u ništavilo?”, upitao je Maks nakon što je saslušao priču o očevom putovanju kroz svjetlost.

“Ne mogu o tome reći ništa pouzdano”, odgovorio mu je Vladimir. “Po njegovom raspoloženju u posljednjim danima života mogao sam zaključiti samo to da je zbog nečeg bio duboko razočaran. Vjerojatno je saznao nešto što ga je učinilo i ogorčenim i žalosnim, nešto što je, po svemu sudeći, porušilo u njemu sve ono što je smatrao vrijednim i čvrstim.”

“Upravo tako. Saznao je nešto što mu je srušilo vjeru da je ovaj život jedini i da zbog toga čovjek u njemu smije učiniti sve što mu njegove mogućnosti i okolnosti trenutka dopuste. Shvatio je da smrt ne vodi u tamu, koja ne zahtijeva polaganje računa, nego u svjetlost, koja nalaže novi početak, i to od one najniže točke do koje se u ovom životu spustio.”

Vladimir je bio iznenađen rezultatom Maksovog razmišljanja.

“Ako sam te dobro shvatio, ti misliš da je otac bio razočaran zbog toga što se uvjerio da se život ne završava ništavilom nego nekim novim životom.”

“Dobro si me shvatio. Upravo sam to želio reći. A mogu ti reći i to da shvatam i da donekle dijelim njegovo razočaranje.”

“Zašto? Zar nije utješno znati da ćeš ono što propustiš u ovom životu možda nadoknaditi u nekom od onih života koji slijede?”

“To je žalosna utjeha za pravednika, kao što je i nedovoljna opomena griješnicima da će svoja nedjela kad-tad platiti.”

Vladimir je priznao da ne shvata zašto bi mogućnost da se ide iz života u život bila lošije rješenje od samo jednog života koji se završava potpunim gašenjem svijesti.

“Razmisli”, rekao mu je Maks. “Ako na raspolaganju imaš samo jedan život i ako ti je ta činjenica poznata, onda ne postoji ništa što bi te priječilo u nastojanju da od njega uzmeš sve što možeš uzeti. U tom slučaju nikakva neugodnost ne bi bila dovoljno neugodna da te onemogući u pokušajima zadovoljenja tvojih nagona i želja. Ako znaš da će tvoje sadašnje “nešto” na kraju prijeći u “ništa”, jasno je da će nestati i razlozi postojanja straha i svih onih osjećanja koja nas drže u vezi sa vječnošću.”

Vladimir je osjetio potrebu da se umiješa.

“Ali ako bismo bili oslobođeni straha da ćemo, bilo kada, platiti svaku svoju pogrešku i nade da ćemo, u svakom slučaju, naplatiti svako svoje odricanje, mogli bismo reći da nam je sudbina istovjetna sudbini onih bezbrojnih životinjskih vrsta, kojima je jedini cilj da se hrane i množe.”

Maks je odmahnuo glavom.

“Nisam to htio reći, jer nisam govorio o tijelu, odnosno to što sam govorio najmanje se odnosilo na tijelo. Moja zamisao se, ukratko, sastoji u tome da nam saznanje o samo jednom životu omogućava daleko intenzivnije proživljavanje. Zamisli da je čovjeku na raspolaganju samo jedan dan za ljubav ili samo jedna noć za uživanje u piću i pjesmi. Koliko bi žešće ljubio i sa koliko bi upornosti nastojao ispiti i posljednju kap vina i ispjevati sve moguće pjesme.”

Vladimir je bio siguran da je nešto slično već čuo. Pitao je oca da li bi promijenio nešto od onog što je proživio ako bi mu se pružila prilika da ponovi život. Otac mu je odgovorio da se ne bi odrekao ničega, ni onih prijatnih doživljaja, ali ni onih neprijatnih. Jedino što bi pokušao, rekao je, bilo bi da taj isti život proživi što intenzivnije, što znači da zaroni u njega još dublje i da sa još većom energijom prokrstari njime.

Izišlo je sunce i počeo je puhati neki jedva zamjetljiv vjetar. Bilo je ugodno sjediti ne misleći ni na šta, a bilo bi još ugodnije, pomislio je Vladimir, kada bi bio sasvim sam ili kada bi mogao zaboraviti da postoje glasno izgovorene riječi. Nakon toga osjetio je gotovo bolnu čežnju za svojim domom u Crkvicama, u kojem se mogao ograditi i od suvišnog vremena i od nepotrebnih misli i riječi, i svojih i tuđih.

Maks se u međuvremenu spustio u kabinu i otuda se vratio noseći u rukama bocu sa svijetlo-crvenom tekućinom.

“Vjerujem da nisi zaboravio Elenino vino od šipaka”, rekao je kada je sjeo i spustio bocu na palubu između njih dvojice, “Ovo je takođe načinjeno od šipaka, ali je mnogo jače. A čini mi se da je tebi potrebno nešto jako, nešto što bi te moglo prodrmati.”

U dvije plastične čaše do polovine je usuo crvenkastu tekućinu, koja je, kao i Elenino vino nekad davno, ispuštala mjehuriće.

Vladimir nije želio piti, kao što nije želio ni razgovarati. Međutim, ako već nikako ne može izbjeći razgovor, pomislio je da bi mu piće možda pomoglo da ga bezbolnije obavi. Ispio je tečnost iz svoje čaše i odmah se sjetio okusa i svježine Eleninog vina, koje su sami spravljali od plodova divljih ruža, koje su, opet sami, brali po obroncima Zmajevca i Golupka. Trenutak kasnije, analizirajući osjećaje koje je piće ostavljalo iza sebe na svom putu od usta do želuca, zaključio je da se ovo piće ipak razlikuje od Eleninog vina.

“Ovo i jeste pravo, prirodno, šipkovo vino, ali se od onog nekadašnjeg, tvog i Eleninog, razlikuje po tome što sadrži četiri puta više alkohola”, objasnio mu je Maks razliku i ponovno napunio Vladimirovu čašu.