Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Moje me osjećanje nije prevarilo. Podsjećanje na gomilu već postojećih nedaća moglo im je samo dodati još jednu novu. Kada je oprala posuđe, mama nam se pridružila za stolom i, snebivajući se, počela nam objašnjavati šta ju je natjeralo da nam ponudi dio svoje odgovornosti. Rekla nam je da su joj neki ljudi iz mjesne vlasti ponudili da izabere jednu od dvije mogućnosti. Mogla je da se odrekne muža, odnosno da zatraži razvod braka, i da kao nagradu za to dobije posao i plaću čistačice u Narodnoj čitaonici i biblioteci ili da mu ostane odana i da, zajedno sa nama, nastavi ubrzano tonjenje u propast.

“Pošto se radi o vašem ocu, morate se i vi opredijeliti”, rekla nam je mama.

To što sam čuo učinilo mi se besramnom ucjenom i upravo sam namjeravao reći mami da se ne smijemo odreći oca pa makar umrli od gladi, ali me je pretekla Maksova koliko neočkivano brza toliko i začuđujuće žestoka reakcija.

“Ako se želiš ponovno udati, nemoj tražiti od nas da te mi na to nagovaramo”, rekao je mami.

Maksove su me riječi prenerazile i jedino što sam mogao učiniti bilo je da zanijemim i da se ukočim. Mamina je ruka, međutim, bila strelovito brza, sjurila se prema Maksovom lijevom obrazu i na njemu ostavila crveni otisak svog dlana. Pogledao sam Josipa. I na njegovom licu ocrtavalo se sleđeno iznenađenje. Ipak je on prvi reagirao.

“Tako mu i treba”, rekao je, misleći na Maksa, a zatim se obratio mami. “Mi smo na tvojoj strani”, dodao je, a to njegovo “mi” vjerojatno se odnosilo na njega i mene. Bilo mi je razumljivo što je jedva dočekao prigodu da Maksa isključi iz našeg društva. Jedino me je čudilo što ga i sam nije udario.

Maks na sve to nije rekao ništa. Podigao se i izišao. Lice mu je bilo crveno. Nisam znao od čega - od stida ili od bijesa.

“Žao mi je tate”, nastavio je Josip, “ali njegovi ideali nisu vrijedni naših žrtava.”

“Dobro”, kazala je mama, kao da je dobila i moju suglasnost. “Kada počnem raditi, biće nam mnogo lakše. Ali moraćete mi i vi pomoći, jer neću moći sasvim sama svakog dana očistiti čitaonicu i biblioteku i uz to još voditi naše kućanstvo.”

Upravo tada sam se sjetio Damaskinovog prijedloga da zajedno sakupljamo ugljen na haldi pa sam rekao mami da bismo to morali početi što prije.

“Uradi onako kako misliš da je najbolje”, odvratila mi je mama na to. “Ti si sada glava obitelji.”

Nije mi polaskala time što me je unaprijedila u glavu obitelji. Osjećao sam da bih i bez toga učinio sve da nam olakšam život, a osjećanje mi je govorilo i to da se najprije moram uvjeriti da Maks nije ozbiljnije povrijeđen. Izišao sam iz stana sa namjerom da ga potražim, ali jedino što sam mogao učiniti bilo je da promatram njegov lik kako se udaljava stazom koja se uspinjala padinom Zmajevca u pravcu pravoslavnog groblja.

Već i ranije sam zapazio da Maks često odlazi na to groblje. Ne znam šta je tamo radio, izuzev što je u vrijeme cvjetanja, krajem svibnja i u prvoj polovini lipnja, brao grobljanske ruže i donosio ih u naš stan. Donosio je puna naručja ruža, različitih boja i mirisnijih od svih koje sam nakon toga upoznao.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan prvi - 10. lipnja 1994.

Vladimir se probudio, kao i bezbroj puta do tada, do kraja sjestan da ga je iz sna izgurao čisti strah, koji se najčešće javljao neposredno prije svanuća i koji mu je utoliko teže padao što mu nikako nije uspijevao odrediti podrijetlo. Nije to, dakle, bio strah od tame, strah od patnji pa ni strah od smrti, nego strah koji je izvirao iz samog sebe i koji se žilavije od svih drugih odupirao njegovim naporima da ga rasprši ili da ga bar toliko razrijedi da bi se kroz njega mogla provući svakodnevnica.

Noć ga, sama po sebi, nije plašila. Međutim, udružena sa snom, često ga je dovodila do takvih mračnih ponora od čijih mu je dubina ponestajalo daha i pred kojim su u njemu iščezavale sve želje osim one da što prije izroni na površinu svijesti. Jedino sredstvo kojim se koliko-toliko mogao braniti od predjutarnje strave i ubrzati izranjanje iz košmara sna bila su sjećanja na vrijeme kada su svi članovi njegove obitelji bili na okupu i razmišljanja o tome šta se moglo dogoditi sa njegovom braćom.

Otkako je počeo rat i otkako je ostao sam u stanu, gotovo da nije prošlo ni jedno jutro a da nije najprije pomislio da bi tog dana mogao nešto saznati o Josipu i Maksu. Ovog puta se, međutim, najprije sjetio da je dan na čiju je površinu izronio 10. lipanj, dan u kojem se navršavalo pedeset i sedam godina njegovog života.

Nije osjetio nikakvu radost zbog tog saznanja. U posljednje vrijeme isuviše se često podsjećao da njegovi dani sve brže jure i da će se vrlo brzo zaokružiti još jedna godina. A i bez nje se osjećao već dovoljno starim i umornim i plašio se da bi dodatni teret od samo jedne godine mogao učiniti da se ionako krhka građevina njegovog življenja sasvim uruši.

Nije imao nikakvog razloga žuriti iz kreveta. Teško je mogao računati da će mu rođendan donijeti nešto drugo osim svakodnevne ratne zbilje, ispunjene do kraja jednoličnim naporima da se život produži od jutra do večeri i od večeri do jutra. Već mu se mnogo puta dogodilo da je samog sebe upitao nije li možda jednostavnije i razumnije predati se i od svega dići ruke.

Možda bi to već i učinio da nije neprekidno bio zaokupljen mislima o svojoj braći, stalno se pitajući da li su još živi i, ako jesu, do kada će to biti. Vjerojatno ga je u životu održavala još samo nada da njima može zatrebati njegova pomoć.

Uspravnim i budnim održavalo ga je, prije svega, trajno očekivanje da će već u sljedećem trenutku čuti zvuk okretanja ključa u bravi ulaznih vrata, što bi bio najpouzdaniji znak da Josip ili Maks dolaze. To je očekivanje ponekad bivalo toliko snažno da je Vladimir obustavljao svaku aktivnost da kojim slučajem ne bi propustio nešto od događaja koji su imali uslijediti.

Pa ipak je pri tome bio potpuno svjestan da su zanemarljivi izgledi da će braću vidjeti prije nego što se rat završi. A on kraj rata nije ni nazirao. Izgledao mu je, u stvari, toliko daleko da o njemu nije ni pokušavao razmišljati. Radije se nadao da će mu se braća javiti telefonom ili nekom porukom.

“Možda će to učiniti upravo danas”, pomislio je. “Možda će se sjetiti da je danas moj rođendan. Može se dogoditi čak i to da se njihovo sjećanje vrati četrdeset godina unatrag, ali teško da će tamo naći sve one događaje što ih ja pronalazim, vraćajući se sve češće u zbivanja koja su započela na moj sedamnaesti rođendan.”

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Drugo poglavlje

Narednog jutra tek je bilo svanulo kada me je probudilo kucanje u staklo prozora moje sobice, za koju mi je Damaskin rekao da je namijenjena za kupaonicu, a koju je mama dodijelila meni, govoreći da ja, kao najstariji, imam najviše prava na samoću. Jedva sam shvatio da se sa druge strane prozora nalazi Damaskin i da me budi radi toga da bismo pošli na rudničku haldu sakupljati ugljen. Još teže mi je bilo probuditi braću i privoljeti ih da pođu sa mnom.

Sve je išlo teže nego što sam pretpostavljao, i sa mnom i sa mojom braćom, pa ipak smo nakon pola sata, još sneni, gurali kolica makadamskom cestom uz Đurino brdo. Željezni točkovi su kloparali po izlokanoj kamenitoj podlozi, a nepodmazana osovina je cviljela. Nismo bili sami. Iako je bilo rano jutro, u istom pravcu kloparala su i cviljela i druga kolica i drugi su dječaci pospano klimali za njima.

“Neka njih dvojica ostanu tu i čuvaju kolica”, rekao mi je Damaskin kada smo se zaustavili u podnožju brežuljka koji je predstavljao rudničko odlagalište jalovine, “a nas dvojica ćemo poći brati ugljen.”

Maks i Josip sjeli su na kolica i činilo mi se da će odmah zaspati, a ja i Damaskin smo uzeli dvije vreće i zidarske čekiće sa oštrim vrhom i krenuli uz haldu prema mjestu gdje su se zaustavljali rudarski vagoneti i istresali ono što se nije moglo prodavati kao ugljen.

Bili su to najčešće veći komadi kamena, a na nekim od njih mogla se pronaći manja količina ugljena, kojeg smo odvajali čekićima i zatim trpali u vreće. Iznenadila me je brzina kojom su se naše vreće punile. Vjerovao sam da je rudnik organiziran tako savršeno da na otpad ne može dospjeti ništa od onog što se može korisno upotrijebiti. Rekao sam to Damaskinu, a on se nasmijao.

“Rudnik je kao i Gospod Bog”, rekao mi je. “Brine se da nešto od onog sa čime raspolaže pretekne i za njegove uboge ptičice, da se ne bi smrzle ili uginule od gladi.”

Rudnički otpad je tog dana bio doista izdašan. Vrvio je dječacima i odraslim ljudima kao što hranilište vrvi pticama. I svi su oni nalazili u dovoljnim količinama ono što su tražili.

“Da li rudari svjesno propuštaju na haldu ovolike količine ugljena ili to čine iz nemara ili iz nekog drugog razloga?”, upitao sam Damaskina.

“Mnogi od ovih ovdje imaju u rudniku nekog od rođaka ili prijatelja, koji će zažmuriti i na oba oka, a neki će od njih učiniti to isto i bez želje da nekom pomognu”, odgovorio mi je.

Kada smo napunili prve dvije vreće i snijeli ih u podnožje halde, na mjestu gdje smo ostavili kolica i moju braću zatekli smo samog Maksa. Josipa i kolica nismo mogli vidjeti.

“Gdje su?”, upitao sam.

Maks je rukom pokazao u pravcu ceste.

“Je li vam netko oteo kolica?”, upitao ga je Damaskin.

Maks je kimnuo glavom.

Damaskin je potrčao u pravcu koji je pokazivala Maksova ruka. Ja sam potrčao za njim, ne shvatajući sasvim šta se događa. Trčali smo jedan pored drugog i pri tome nismo izmijenjali niti riječi. Damaskinova šutnja i napregnut izraz lica ukazivali su da je zabrinut. Kada smo izbili na krivinu ceste koja je Podbriježje spajala sa Đurinim brdom, ugledao sam naša kolica i tri prilike zakačene za njih. Dvije su se nalazile naprijed i vukle su kolica prema sebi, a jedna je bila pozadi i pokušavala je zakočiti napredovanje kolica.

Osobe koje su vukle naša kolica bila su dva odraslija dječaka, a onaj treći, koji se zakačio pozadi, bio je, kao što sam mogao i pretpostaviti, Josip. Uporni, tvrdoglavi Josip, koji će se uvijek, kao buldog, zakačiti za nekog ili za nešto i neće puštati dok ne bude siguran da je odbranio ono što osjeća svojim.

Pritrčali smo kolicima upravo u trenutku kada su se oni koji su ih vukli pokušavali udarcima osloboditi Josipa. Tukli su ga žestoko, ali on nije puštao kolica. Uvukao je glavu među ramena i nije puštao ni glasa od sebe.

Već i sam pogled na taj prizor učinio je da pobjesnim i da se svom žestinom za koju sam bio sposoban sručim na napadače. Tjelesno sam ih nadmašivao tek neznatno, ali me je želja da zaštitim nemoćnog brata činila višestruko nadmoćnijim.

Nije bilo ni vremena a niti potrebe da mi se Damaskin pridruži. Kradljivci su se već nakon mog prvog naleta povukli i, preskočivši ogradu muslimanskog groblja, nestali u grmlju koje je okruživalo rudnik. Nisam ni pokušao progoniti ih, jer sam želio utješiti Josipa, koji je, crven u licu i na ivici plača, šaputao: “Ona kukavica bi ih pustila da odvezu kolica.” Govorio je, naravno, o Maksu.

Vratili smo se sa kolicima natrag na haldu. Maks je sjedio na istom mjestu gdje smo ga ostavili. Pored njega stajale su dvije vreće sa ugljenom. Damaskin se nasmijao.

“Ipak si nešto sačuvao”, rekao je Maksu.

Moj najmlađi, najmanji i najpametniji brat nije na to rekao ništa. Samo je odmahnuo rukom, podigao se sa zemlje i, ne okrećući glavu prema nama, uputio se najprije preko ceste, a zatim uz padinske livade Zmajevca. “Opet ide na Zmajevac”, pomislio sam. Činilo mi se da je taj brijeg neko Maksovo utočište. Stekao sam dojam da se uvijek, kada je želio riješiti neki problem ili ostati sam, upućivao uz njegove obronke.

“Kukavica’’, ponovno je kazao Josip.

Nisam mu ništa rekao na to. “Možda i jeste kukavica”, pomislio sam, “ali i on je moj brat.”

“Ako te ponovno netko napadne, zovi nas”, rekao je Damaskin Josipu nakon što smo prve dvije vreće ugljena istresli u kolica, a prije nego što smo krenuli da ih po drugi put napunimo.

Na sreću, Josip nije imao potrebe da nas zove u pomoć. Bez problema smo napunili kolica sjajnim crnim ugljenom i prije nego što je zvono sa katoličke crkve oglasilo podne bez žurbe smo se uputili kući. Zaustavili smo se na vrhu Đurinog brda, odakle se cesta spuštala prema križanju Školske ulice i Ulice žrtava fašizma.

“Sačekaćemo da dođu još jedna kolica”, rekao nam je Damaskin i objasnio zbog čega ćemo to učiniti. Naime, dječaci koji su išli na haldu po ugljen uobičajili su da se u povratku spuštaju niz Đurino brdo na taj način da se dvoja kolica spoje ukrštenim rudama, kako bi se dobilo vozilo sa četiri točka, koje je bilo stabilno i kojim se moglo donekle upravljati.

Nikada ranije nisam sudjelovao u jednoj takvoj vožnji. Prva kolica koja su pristigla do nas okrenula su se za stotinu i osamdeset stupnjeva, da bi se spojila sa našim, što je značilo da je dječacima koji su ih vozili bilo povjereno upravljanje tandemom kolica za vrijeme spuštanja. Damaskin, Josip i ja sjeli smo na ugalj, a dvojica pridošlih dječaka pogurali su neobično vozilo i zatim uskočili u njega. Otisnuli smo se niz strminu ceste, vjerujući da se neće dogoditi ništa nepredviđeno, prije svega da nećemo naletjeti na neki kamion ili na zaprežna kola i da će prolaznici biti dovoljno obazrivi da izbjegnu sudar sa nama, jer nije postojala nikakva mogućnost da se zaustavimo prije nego što kolica stanu sama.

Iako sam se u to vrijeme osjećao odraslijim ili bar bližim dobu odraslih ljudi nego dječijem uzrastu, moram priznati da sam u svojoj prvoj vožnji na spregnutim ručnim kolicima niz Đurino brdo uživao jednako kao što bi uživalo i svako dijete. Bio je to događaj koji vjerojatno nikada neću zaboraviti. Sve druge vožnje u mom su sjećanju ostale u sjenci ove, krajnje neudobne i po život opasne, vožnje niz strmu cestu, koja nas je za manje od jedne minute dovela do križanja bivše i tadašnje ulice mog stanovanja.

Iznenadio sam se kada sam opazio da je i Damaskin ushićen vožnjom. On je to odmah i priznao.

“Nije mi teško otići na haldu samo zbog toga što znam da me na povratku čeka ovo zadovoljstvo.”

Prva kolica ugljena koja smo zajedno dovezli, na Damaskinov izričit zahtjev, pretovarili smo u našu šupu.

“Ne brini”, rekao mi je Damaskin. “Biće dovoljno vremena da se sve nađe na svom mjestu. Sljedeća ćemo odvesti vlasniku kolica, a onda ću ja biti na redu.”

Nakon ručka sam se sa Damaskinom uputio stazom uz Kočevu do kupališta, a odatle smo se strmim puteljkom uspeli uz Golubak do vrta Damaskinove obitelji. Žarko sam se nadao da ću tamo zateći Elenu i srce mi je zakucalo življe kada sam ugledao njezinu plavokosu priliku kako, čučeći, nešto radi oko nasada povrća.

Pridigla se i nasmiješila kada je čula da dolazimo. Učinilo mi se da se raduje što me vidi. Tek što smo stigli, Damaskin se svukao i uskočio u bure sa vodom. Pozvao je i mene, ali sam ja radije ostao vani, u Eleninoj blizini.

“Mama ti je izuzetno lijepa žena”, bilo je prvo što mi je rekla kada sam joj prišao. “Tvoj brat Josip liči na nju.”

Kazala je ono čega sam ja bio duboko svjestan. Da je mama izuzetno lijepa žena i da ona i Josip najviše podsjećaju jedno na drugo. Elenine riječi su ipak bile povod da se zapitam šta je sa mnom i sa Maksom. Nas dvojicu Elena nije spomenula. Znači li to da ne pripadamo ljepšem dijelu naše obitelji? Da smo na drugoj strani, ne moram reći ružnijoj, ali svakako manje lijepoj? Očevoj strani.

Morao sam samom sebi priznati da je moje raspoloženje opalo za nekoliko stupnjeva i pored toga što mi je bilo jasno da Elena nije mogla, i da je htjela, i za mene reći da sam lijep. Ali sam ja to mogao reći za nju.

“I ti si lijepa”, rekao sam joj.

“Ne kao tvoja mama. Ona je i lijepa i gospodstvena. Ja ovo drugo nikad neću moći biti.”

“Zbog čega?”

“Zbog toga što sam ja samo seljanka, koja je završila osnovnu školu, a kojoj ništa više i ne treba, jer će cijelog života uzgajati paprike i kupus.”

Njezino me je priznanje iznenadilo, ali je i razjasnilo neke od mojih dvojbi u vezi sa njom.

“Ne ideš u školu?”, upitao sam, a pritom nisam mogao prikriti nevjericu i čuđenje.

Elena je podigla glavu i pogledala me, ali nije ništa rekla. Samo je kratko odmahnula glavom.

“Zašto?”, pitao sam dalje. Osjećao sam da moram još ponešto razjasniti.

“Zato što moj vjerenik smatra da je i osnovna škola sasvim dovoljna za život koji me očekuje”, odgovorila mi je i mogao bih se zakleti da je primorala mišiće svoga lica da načine nešto što je nalikovalo osmijehu.

“Vjerenik?!”

Ta riječ je izletjela iz mene i bez moje suglasnosti, a možda i bez mog znanja, i sasvim sama je dovoljno svjedočila o potresu koji je izazvala u mojoj duši.

“Šta ti je tu čudno?”, upitala me je Elena. “Zar misliš da nije moguće da me netko poželi za ženu?”

Nisam odgovorio na njezino pitanje, jer sam požurio da postavim svoja.

“Gdje ti je vjerenik?”

“U Americi.”

Laknulo mi je. Biti u Americi u to je vrijeme moglo značiti isto što i nalaziti se na nekom drugom planetu.

“Kada će doći?”

“On neće dolaziti. Mi ćemo seliti u Ameriku.”

“Kada?”

“Možda još ove godine, a možda tek za pet ili deset godina. Tko to zna? Naše je da čekamo.”

Ono što je Elena rekla moj uznemireni duh sveo je na samo nekoliko riječi: “Amerika za pet ili deset godina”. Ovo sažimanje omogućilo mi je da zanemarim sve ono što bi me moglo podsjećati da Elena ima vjerenika i učinilo je da moja pitanja presahnu. Osjećao sam zadovoljstvo da šutim i promatram kako Elena, klečeći na jednom koljenu, svojim svijetlim dugim prstima čupka travu oko stabljika paradajza, te s vremena na vrijeme diže pogled da bi mi pokazala da je zbog nečeg zadovoljna.

Da li zbog toga što mi je rekla za vjerenika i za plan selidbe u Ameriku, pitao sam se, ili zbog toga što je jasno mogla osjetiti da su me njezina priznanja uznemirila?

U Eleninom društvu od prvog trenutka osjećao sam se slobodnije nego što sam se osjećao kada sam bio sasvim sam. Kao da sam se uz nju oslobađao onog dijela sebe koji me je sputavao i vezivao za zemlju. Sa njom sam mogao razgovarati o bilo čemu i nisam se ustručavao postavljati pitanja koja nekom drugom nikada ne bih postavio.

“Kakva si ti Grkinja?”, upitao sam, ne znajući u tom trenutku ni sâm zašto. Tek nakon toga postao sam svjestan njezine plave kose. “Zar ima plavih Grkinja?”

“Jesi li vidio još neku Grkinju?”, upitala je Elena mene.

Priznao sam da nisam.

“Eno ti brata”, doviknuo mi je Damaskin, koji je još uvijek čučao u buretu, i pokazao rukom u pravcu suprotne obale Kočeve. Okrenuo sam se i ugledao Maksa kako se polagano kreće padinom Zmajevca iznad groblja. Izgledalo je kao da se prikrada ili da nešto vreba.

“Šta radi?”, upitao sam, na što se Damaskin nasmijao.

“Prati parove”, odgovorio mi je.

Moje sljedeće pitanje nasmijalo je i Elenu, a pitao sam o kakvim se parovima radi. Nije mi, naravno, trebalo mnogo vremena da i sam dođem do odgovora na svoje pitanje. Međutim, već je bilo kasno. Učinjenu štetu nisam mogao popraviti i preostalo mi je jedino da izbjegavam nova pitanja i da se pod nekim izgovorom što prije udaljim.

“Pitaj Maksa”, rekao mi je Damaskin. “On će ti najbolje objasniti o kakvim se parovima radi.

Elenin smijeh i savjet njezinog brata utisnuli su u moju dušu dva traga kojima nisam nalazio ni uzročnu niti posljedičnu vezu. Učinili su da se najprije osjetim manje vrijednim od njih dvoje, zbog brzopletog pitanja, na koje je moglo odgovoriti svako dijete u našoj okolini.

Taj je otisak ipak bio plići i manje trajan od onog kojeg sam sagledao za vrijeme dok sam, nakon što sam se naprečac oprostio sa Damaskinom i Elenom, koračao prema svom novom domu, a koji mi je ukazivao da napokon mogu približno precizno definirati razlike između životnih stajališta moja dva brata, a samim tim da mogu odrediti i svoje mjesto u našoj obitelji.

Promatrajući Maksa kako se pognuto kreće od jednog do drugog grma, kako liježe na zemlju i nepomičnog tijela nešto promatra, nametnuo mi se zaključak da je njemu sudbina namijenila da bude lovac. Svo moje saznanje koje sam do tada stekao o njemu, a i vrijeme koje je nakon toga uslijedilo, pokazalo je da su Maksova šutnja, njegovo osamljivanje i njegova usredotočenost na meni nedostupne razine svijesti bile upravo osobine lovca. Lovca, a ne napadača, dakle čovjeka koji se neprekidno kreće, koji promatra, koji razmišlja, koji donosi zaključke, a koji realizira samo jedan od svojih zaključaka, i to onaj koji sadrži i sve one koji su mu prethodili. Kojem je cilj lov, a ne lovina.

U vezi sa ovim pretpostavkama, učinio mi se logičnim zaključak da je Josip predodređen da bude vječiti defanzivac, dakle onaj čovjek koji osjeća stalnu potrebu da se brani od svega što ga okružuje. Zbog toga i jeste prisiljen reagirati žustro i češće nego što to i sam želi, svjestan da svojim ponašanjem najviše šteti samom sebi. U svom kretanju često zastaje, da bi provjerio prijeti li mu kakva opasnost, a nakon zastoja dešava se da čini nagle pokrete, koje ne može u cijelosti kontrolirati. U svojim naporima da se zaštiti služi se istim sredstvima kao i lovac - promatra, razmišlja i zaključuje, ali, za razliku od lovca, ne dozvoljava da zaključci sami određuju koji će se od njih realizirati nego ih nastoji realizirati sve.

Na slici koju sam stvorio idući stazom duž rijeke Kočeve, a koja je imala predstavljati moju braću, odnosno njihovo mjesto u našoj obitelji i u ovom svijetu, mogao sam lako odrediti i svoj vlastiti položaj. Nalazio se točno na sredini rastojanja između njih dvojice i upravo to što nije naginjao ni jednoj niti drugoj strani omogućilo mi je da se jasnije oblikujem u vlastitim očima. Nisam bio ni lovac niti onaj koji strijepi da će postati lovina.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan drugi - 11. lipnja 1994.

Nakon što je prethodnog dana uzaludno i bezrazložno očekivao da se dogodi nešto što će obilježiti njegov pedeset i sedmi rođendan, Vladimir je osjećao da nema pravo nadati se bilo kakvoj promjeni životne zbilje. Zbog toga se nije mnogo žalostio. Čak je negdje u prikrajku svijesti opazio olakšanje što se neće morati pokretati i što ispred sebe ima samo još jedan prazan dan. Mogao je ostati u postelji, mogao je ponovno zaspati i snovima zatrpati prazninu.

Ne razmišljajući o tome šta čini, uključio je radio, ali ga je odmah potom isključio, shvativši da emitira izvještaje sa bojišnica. Želio je sačuvati baterije, kako bi kasnije mogao slušati glazbu.

Nije imao razloga žuriti iz postelje, ali nije bilo niti razloga zbog kojih bi se tamo duže zadržavao. Ustao je i neko je vrijeme ostao sjediti na krevetu, bez želje, bez volje i bez ikakvog plana da učini nešto određeno. Iskustvo koje je stekao u dvije ratne i nekoliko predratnih godina naučilo ga je da je najracionalnije odreći se svih želja, ma kako skromne izgledale. A bez želja, bez hrane, pića, cigareta i prijatelja ni volja nije imala nikakvih šansi načiniti neke zapažene uzlete.

Što se tiče planova, i da ih je bilo, ostali bi samo mrtvo slovo na papiru ma koliko se trudio da ih ostvari, jer je i sâmo vrijeme bilo mrtvo i sadržavalo je gotovo isključivo planove koji se nikada neće ostvariti.

Bio je, naprosto, osuđen na neaktivnost, zbog toga što je sa svih strana bio ograđen oskudicom. Da je u tom trenutku mogao nešto poželjeti, poželio bi da popije kavu. Kave, međutim, nije imao i gotovo da je zaboravio kako je izgledao njezin okus. Odavno ju je bio zamijenio napicima koje je pripravljao od različitog bilja što ga je u dovoljnim količinama nalazio na okolnim brdima. Zadovoljio bi se, dakle, i čajem da ga je mogao skuhati, ali ni za to nije bilo prilike. Nije bilo struje, a ložiti peć u tako sparnom jutru da bi se zagrijala šalica vode bilo je doista protiv zdravog razuma.

Imajući sve to na umu, ipak je bio svjestan činjenice da neće moći ostati neaktivan sve do večeri. Moraće se pokrenuti i dan koji se pružao pred njim kao gladna godina potrošiti na bilo koji način. Pomislio je da bi mogao posjetiti oca. To je bila jedna od obaveza koje je ispunjavao samo iz osjećanja dužnosti, jer je otac bio već toliko gluv da više nije ni pokušavao komunicirati u oba smjera nego je svoje sve rjeđe sugovornike zasipao gomilama u samoći nakupljenih riječi.