Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Iako se nije prisjećao događaja koji su se desili samo nekoliko sati ranije, Vladimirov otac je svoje posljednje godine proživljavao cijelom svojom sviješću okrenut ka prostranom skladištu uspomena, gonjen nesavladivom željom da neprekidno luta po tom jedinom dostupnom mu prostoru i da pretura po njegovim sadržajima. Na Vladimirovu žalost, nije to mogao činiti drugačije nego uz pomoć glasno izgovorenih riječi.

Rat je učinio da Vladimir bolje shvati oca i da češće pristane izložiti se bujici očevih prisjećanja, ali je ipak žalio što ocu sudbina nije podarila i mogućnost da se u prošlost vraća tiho. Onako kako je to činio i sâm Vladimir. Shvatao ga je svakim danom sve više, jer je i sâm sa protokom vremena prodirao sve dublje u svoju prošlost. I njemu je neku perspektivu pružalo još jedino vrijeme koje je bilo iza njega.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Treće poglavlje

Odbolovao sam svaki trenutak očevog odsustva, nakon što je zatvoren i odveden na Goli otok. Sjećam se toga sasvim pouzdano, premda su u mom sjećanju sva ona mjesta na kojima je bila smještena patnja s vremenom izblijedjela, dok su slike radosti nastavile blještati i nekim čudom neprekidno obnavljati svoje boje.

Još je nešto, osim vremena, učinilo da moja patnja zbog očevog odsustva bude ne samo ublažena nego gotovo potisnuta u pozadinu. Bila je to selidba u novi stan ili, točnije, poznanstvo sa Elenom. Saznanje da se ona nalazi tu, prekoputa, i da je mogu vidjeti i čuti kada to poželim u cijelosti je izmijenilo moj život. Elenina blizina učinila je da sa neshvatanjem pratim mamino i Josipovo neskriveno ogorčenje zbog promjene mjesta boravka. Opazio sam da čak ni Maksu nije uspijevalo neugodnosti koje nam je donosilo novo boravište u cijelosti prekriti plaštom ravnodušnosti.

Za razliku od njih troje, ja sam bio sretan što smo se sa visine trećeg kata udobne stambene zgrade spustili gotovo do same zemlje i što smo tihu ali i hladnu atmosferu koja je okruživala njezine stanare, više ih razdvajajući nego spajajući, zamijenili bučnim okruženjem priprostih ljudi, koji se nisu ustručavali sve oko sebe promatrati otvorenim očima i koji su bili spremni bez razmišljanja pomiješati se sa drugim ljudima.

U novoj sam sredini bio ispunjen do kraja, kao što su bili ispunjeni i svi moji dani. Ni jednog trenutka nisam se osjećao suvišnim. U postelju sam najčešće odlazio kasno i sa žaljenjem što nije moguće budno stanje produžiti unedogled. Bilo je sjajno toplo ljeto, otvoreno za mene u svim njegovim smjerovima i dimenzijama, i ja sam kroz život plovio kao što snažni bijeli brod plovi kroz blistavu sunčevu svjetlost po neznatno valovitom moru.

Ništa mi se nije činilo teškim. Svakodnevno sam sa Damaskinom odlazio na Golubak, u njegov vrt, i pomagao mu donositi vodu za zalijevanje nasada, a svakog drugog ili trećeg dana odlazili smo na rudničku haldu prikupljati ugljen. Krajem lipnja mama je počela raditi u Narodnoj čitaonici i biblioteci, što je i meni donijelo novu krupnu obavezu, ali ni ona, opet zahvaljujući Eleni, nije uspijevala okrnjiti moje poletno raspoloženje.

Mamino zapošljavanje praktično je značilo da sam, zapravo, ja bio uposlen, i to puno radno vrijeme. Ustajao sam u šest sati i četvrt sata kasnije započinjao sam, zajedno sa mamom, čistiti veliku dvoranu čitaonice, te nešto manje prostore knjižnice, predvorja, čajne kuhinje i sporednih prostorija. Bilo nam je potrebno skoro tri sata žustrog rada da bismo očistili podove, obrisali prašinu sa stolova i stolica, donijeli novine, umetnuli ih u trščane okvire i razmjestili po stolovima.

Potom, kada bismo otvorili vrata za posjetitelje, mama je odlazila u stan da spravlja ručak i da obavlja druge kućanske poslove, a ja sam ostajao u čitaonici. Ponekad je, ali veoma rijetko, Josip uskakao umjesto mame ili mene. Inače je radije ostajao u stanu i obavljao one poslove koje mama nije stizala uraditi. Stekao sam dojam da je na taj način izbjegavao rizik da ga njegovi prijatelji i poznanici vide u ulozi za koju je, pretpostavljam, vjerovao da mu ne priliči. Maks je dolazio češće, ali ne da bi pomagao u čišćenju nego da bi se zavukao u knjižnicu i preturao po knjigama.

Ma kako da je bio težak i ma koliko da mi je mnogo oduzimao slobodnog vremena, rad u čitaonici se ipak skladno uklopio u sve one promjene koje su došle se selidbom u novi stan. I to ponovno zbog Elene, koja je već prvog dana došla da me posjeti i da vidi kako sam se snašao na novom poslu, a potom je rijetko propuštala makar i jedan dan da ne navrati na desetak minuta. Za vrijeme njezinih posjeta obično bismo se smjestili u čajnu kuhinju i razgovarali. Nikada nam nije nedostajalo ni tema za razgovor, a niti želje da slušamo i ispitujemo jedno drugo.

Želio sam o Eleni saznati sve i sa nasladom sam slušao njezino pripovijedanje, pažljivo prateći rađanje i gašenje iskrica smijeha u njezinim očima.

Mamino namještenje imalo je i loših strana, a jedna od njih bila je ta što je čitaonica morala biti otvorena svih sedam dana u tjednu, i to dvanaest sati dnevno, izuzev subotom i nedjeljom, kada je radno vrijeme bilo upola kraće. Međutim, upravo u posljednja dva dana u tjednu morali smo obaviti generalno čišćenje, što je između ostalog podrazumijevalo i naporno struganje parketa čeličnom žicom.

Mama nije sa odobravanjem gledala na Elenine posjete čitaonici. Ništa o tome nije govorila, ali su meni bile dobro poznate manifestacije njezinih raspoloženja i mogao sam biti siguran da joj se naša mlada susjeda ne sviđa, odnosno da joj se, točnije rečeno, ne sviđa njezino prisustvo u mojoj blizini.

Elena nije zapažala maminu nesklonost, dijelom zbog toga što je ova bila pažljivo prikrivena, a dijelom i stoga što je ona sama bila oduševljena mamom. Sviđalo joj se sve što je dolazilo sa mamine strane, pa čak i to što je mama bila gospodski suzdržana u ophođenju sa svima, bez izuzetka, što je za Elenu bilo istinsko čudo, s obzirom da ona sama nije uspijevala zadržati u sebi ni djelić svojih raspoloženja. Sve što je osjećala morala je na neki način iskazati. Bez obzira na posljedice. S vremena na vrijeme imao sam dojam da ona, u stvari, o posljedicama nikada nije ni razmišljala.

“Gospođo Jasmina, vama ovdje nije mjesto”, znala je često reći mami, i to na način koji nije ostavljao mjesta za sumnju u njezinu iskrenost i dobronamjernost.

Mama je svaki put bila zatečena tom tvrdnjom i pogledala bi Elenu tako kao da je vidi prvi put i da prvi put čuje njezine riječi. Zbog toga je i njezino pitanje u meni ostavljalo dojam kao da ga prvi put čujem.

“Zašto to kažete, djevojko?”, upitala bi, a meni je to “djevojko” paralo uši, jer mi je govorilo da se mama ne želi poslužiti Eleninim imenom upravo zbog toga da bi joj dala do znanja da njih dvije nisu i ne mogu biti bliske. Ali bi ipak, svaki put, zahtijevala precizan odgovor.

“Ako nije ovdje, gdje je moje mjesto?”

Na Elenin odgovor nije trebalo čekati više od jedne sekunde.

“U nekom boljem svijetu”, odgovorila bi ili bi rekla: “U Americi. Ili tamo gdje se poštuju ljepota i drugi Božiji darovi.”

Elena je rado govorila i nije dugo premišljala šta će reći, ali to ipak nikako ne znači da je bila brbljivica. Plašim se, međutim, da ju je mama smatrala upravo takvom i da je upravo odatle potjecala njezina nesklonost prema Eleni. Za mamu je olako izrečena riječ bila manje vrijedna od one koja se dugo njegovala u duši prije nego što je upućena na svjetlo dana. Tu ništa nije mogla promijeniti čak ni činjenica da su Elenine naoko olako izgovorene riječi s vremenom sagradile odu maminoj ljepoti.

“Zašto mislite da ova sredina nije za mene?”, upitala je mama Elenu jednom prigodom.

“Zato što nigdje u normalnom svijetu jednoj tako lijepoj i izgrađenoj ženi ne bi dopustili da se bori za komad kruha i da radi kao čistačica.”

Začudilo me je što je Elena upotrijebila izraz “izgrađena žena” i želio sam je pitati šta bi on imao značiti, ali kako sam bio zabavljen nekim poslom u susjednoj prostoriji, ostavio sam to za kasnije. Tako sam vjerojatno omogućio sebi da čujem cijeli razgovor između mame i Elene, jer sam gotovo siguran da njih dvije u mojoj nazočnosti ne bi vodile isti dijalog.

“Hoćete da kažete da u ovoj sredini ne postoji nitko tko bi znao cijeniti lijepu ženu?”, upitala je mama, a ja sam odmah pomislio da ona te riječi ne bi izrekla da je znala da će stići do mojih ušiju.

“Hoću reći da ne postoji nitko tko je spreman lijepoj ženi dati ono što joj pripada”, odgovorila je Elena.

“Mislite da lijepa žena samim svojim postojanjem zaslužuje više od ostalih?”

“Apsolutno.”

“Zbog čega?”

“Zbog same ljepote. Ljepota se ne smije odjenuti u rite i gurnuti u blato, da propadne prije vremena.”

Iako ih nisam vidio, mogao sam ih jasno zamisliti. Mamu, krajnje suzdržanu, napregnutog lica i zamišljenih očiju, ali ipak dovoljno zainteresiranu da izlazi u susret djevojci kojoj nije bila sklona, makar i sa pitanjima koja je nisu previše otkrivala. I Elenu, otvorenu u svakom pokretu, kao što su bile otvorene njezine oči, koje su meni, uvijek kada sam ih promatrao, dočaravale širinu mora i dubinu neba.

“Znači li to da lijepa žena mora imati lijepu odjeću i da mora živjeti u okruženju koje će isticati njezinu ljepotu?”

“Ljepota zaslužuje sve ono što je može učiniti još ljepšom.”

“Recimo da je tako. Međutim, ljepota nikad nije sama. Lijepa se žena nikad ne sastoji samo od ljepote. Ona je prije svega čovjek pa ima i druge potrebe i obaveze.”

“Lijepa žena je prije svega dužna služiti svojoj ljepoti. Ako joj je Bog dao ljepotu, ona nema razloga razbijati sebi glavu pitanjem šta da radi sa njom. Ima da je nosi, ali ne kao što grbavac nosi svoju grbu nego kao što kraljica nosi svoju krunu, i da se pri tome ne osvrće na to tko su i kakvi su njezini dvorjani i podanici.”

Mama je kazala da joj se to čini monstruoznim i da bi svoju ljepotu radije krila kao što grbavac krije svoju grbu ako bi zbog nje bila prisiljena činiti nedolične ustupke i sklapati sporazume koji bi štetili ostalim njezinim, prije svega onim ljudskim, osobenostima.

“Mislim da griješite”, rekla je Elena. “Ako je nekoj ženi sudbina odredila da bude kraljica, ona to mora prihvatiti, bez obzira na sve. Njoj mora biti sasvim sporedno tko će i kakav će biti kralj i šta će o njoj misliti i govoriti njezina okolina. Obične ljude, naravno, nije potrebno niti spominjati.”

Elena je za mene bila neiscrpno vrelo iznenađenja i što sam duže bivao sa njom, sve sam se više udaljavao od toga da sam mogao reći da je poznajem i razumijem. Sa istom prostodušnošću priznala mi je da je priprosta, neobrazovana seljanka, sa kojom je i mami izjavljivala da je ljepota i obaveza a ne samo privilegija.

Osim svojom prostodušnošću, koja je možda bila i nešto drugo, Elena je mamu odbijala od sebe i praktičnom stranom svoje prirode. Za nju je svaki problem imao neko rješenje i sva su događanja vodila ka nekom izlazu. Njoj se život nije činio kompliciranim i u njemu ona nije nalazila nikakvih tajni.

“Samo se drži mene i neće ti ništa nedostajati”, rekla mi je jednog od prvih dana našeg poznanstva, a da prije toga ni jednom jedinom riječju nismo spomenuli šta osjećamo jedno za drugo. Znam da njoj nije bilo teško vidjeti šta se zbiva u meni, ali je zato meni ostalo zagonetno kako se odvijao proces koji je doveo do njezine odluke da izabere mene za svog najboljeg prijatelja.

Ma koliko da je smetala mami, ta Elenina praktična strana za sve nas je bila izuzetno korisna. Učinila je, prije svega, da se pomirimo sa stanjem u koje smo protiv svoje volje dospjeli i da naučimo racionalno koristiti ono malo novca, predmeta i prostora kojima smo raspolagali. Ipak je njezin najveći doprinos bio taj što je uvjerila mamu, premda to mama ne bi ni u snu priznala, da kao lijepa žena ima pravo na bolji život. Bez tog uvjerenja mama ne bi pristala na mnoge od kompromisa, koji su nakon toga postali uobičajeni u njezinom i našem životu.

Jedan od njih odnosio se na kuhanje kave u čitaonici.

“Ljudima treba dati ono što traže i, dakako, naplatiti uslugu”, rekla je Elena mami jednom prigodom, dok smo razgovarali o mogućnostima da se zarade sredstva neophodna za život.

Mama se žalila na činjenicu da je pojedinac isuviše ovisan od zajednice i da joj se mora pokoravati ukoliko želi preživjeti. Elena je, naprotiv, tvrdila da razuman čovjek ni u jednoj zajednici ne mora imati previše problema da bi zaradio bar ono najnužnije za život.

“Kada ste tako pametni, recite mi kako bih ja mogla zaraditi nešto više od svoje plaće?”, upitala je mama, a Elena kao da je samo čekala to pitanje.

“Ništa lakše”, uskočila je. “Da skuhate samo deset kava svakog dana, zaradili biste bar toliko koliko zaradite čišćenjem.”

Ideja o kuhanju i prodavanju kava u čitaonici od mame je bila toliko daleka da je bilo potrebno da prođe nekoliko dana da bi ona počela razmišljati o njoj. U početku nije bila sigurna da li bi korist od njezine realizacije mogla biti veća od rizika, ali je meni odmah bilo jasno da je Elena ne bi objelodanila da nije o svemu dobro promislila i provjerila kroz brojke.

“Ovdje ljudi dolaze da bi pročitali novine, a da bi to učinili, moraju neko vrijeme sjediti”, obrazložila je Elena svoju ideju. “A dok sjede, moraju se nečim zaposliti. Budite uvjereni da im novine nisu dovoljne za to. Ja znam da ovdje dolaze upravo oni ljudi koji imaju malo novaca i da dolaze radi toga da bi izbjegli troškove kupovanja novina, ali sam sigurna da će svaki od njih za kavu naći dovoljno novca.”

Pa i kada se najzad uvjerila da je zarada na kuvanju kava ne samo moguća nego i izvjesna, mama ipak nije bila voljna krenuti u predloženi posao. Svoje odbijanje sada je obrazlagala pretpostavkom da joj vlast neće dozvoliti da taj posao obavlja samo za svoj račun.

“Jasno da vam to neće dozvoliti”, složila se Elena sa njom. “Neće vam dati suglasnost ako je budete tražili. Zbog toga nemojte nikog ništa pitati niti o tome nekom nešto govoriti. Jednostavno, počnite raditi pa ćete vidjeti kako će se stvari odvijati.”

Mama se gotovo uvrijedila. Zar je moguće da ona uradi nešto što bi se kosilo sa zakonom, upitala je.

Nekoliko narednih dana Elena nije spominjala svoj prijedlog. I kada sam već pomislio da je odustala od zamisli da nagovori mamu da kuhanjem i prodavanjem kava u čitaonici obezbijedi dodatnu zaradu, Elena je izišla sa novim prijedlogom.

“Možemo i ovako”, rekla je mami. “Krenućemo u posao, ali tako da izgleda da vi sami sa njim nemate ništa. Ako vas netko o tome bude nešto pitao, možete reći da smo to Vladimir i ja poduzeli na svoju ruku i za svoj račun, a da vi o tome pojma nemate.”

“I ti želiš ući u posao?”, upitala je mama Elenu i to je bilo prvi put da joj se obratila sa “ti”, što mi je nagovijestilo da bi mogla pristati.

“Nema drugog načina da vam dokažem da moja ideja nije glupa.”

Mama je samo slegnula ramenima, a mi smo tu njezinu gestu protumačili kao pristanak.

Elena je sama nabavila sve što je bilo potrebno za početak. Kupila je desetak džezvica i isto toliko šoljica i tacni, te kave i šećera u količinama koje su mogle dostajati nekoliko dana. Početak novog posla oglasila je na jednostavan i originalan način. Rekla je svom ocu i svom stricu da dođu u čitaonicu, premda to nikada nisu činili, a kada su oni došli, skuhala je dvije kave i stavila ih na stol ispred njih. Učinila je to tako prirodno i lako kao da je cijelog života samo to radila, a onda se povukla i stala pored vrata koja su vodila u čajnu kuhinju. Naslonila se na zid i čekala na prvog pravog naručitelja.

U isto vrijeme ja sam čekao u kuhinji pored lonca vode, koja je kuhala na rešou. Moram priznati da sam strijepio za ishod Eleninog poduhvata. I to ne toliko zbog posla i zarade, jer sam se već odavno pomirio sa neimaštinom, koliko zbog Elene. Vjerujem da bi meni teže nego njoj palo da je morala priznati da nije bila u pravu. Na sreću, posao sa kavama je krenuo. Ne baš spektakularno, ali ipak solidno. I što je najvažnije, odvijao se neupadljivo. Kao da se samo po sebi podrazumijevalo da je doći u čitaonicu za neke starije posjetitelje značilo pročitati novine i popiti kavu.

Gotovo preko noći naše se materijalno stanje osjetno popravilo, premda je i dalje bilo daleko ispod onog na koje smo nekada bili naviknuti. Meni je, međutim, važnije, i to neusporedivo važnije, bilo to što smo Elena i ja postali ortaci u poslu i što je zbog toga ona imala razlog da redovito dolazi u čitaonicu i da tu, zajedno sa mnom, provodi najveći dio dana. S obzirom da je ljeto bilo u punoj snazi, posjetitelja je bilo malo, a isto tako i posla, pa smo nas dvoje vrijeme mogli provoditi sjedeći jedno uz drugo i razgovarajući do u beskraj.

Ni jednog trenutka nije mi palo na pamet da bih mogao otići na Kočevu i zagnjuriti se u vodu ili trknuti do nedaleke Bosne i plivati kroz njezine brzake.

I dalje sam, povremeno, sa Damaskinom odlazio na rudničku haldu sakupljati ugljen, ali smo to činili obično rano ujutro, dok je zrak još bio svjež, tako da Elena u čitaonici nije ostajala dugo sama.

U vrijeme kada sam morao duže odsustvovati u čitaonici me je zamjenjivao Maks, ali sve što bi on tamo uradio bilo je da ode u nedaleki kiosk po novine. Potom je odlazio u knjižnicu, da bi tamo satima preturao po policama, vadio knjige, razgledao ih, okrećući stranice nasumično, ili je pažljivo čitao njihov sadržaj. Od njega i nisam mogao tražiti više, a osim toga bio sam zadovoljan već i time što sam znao da se nalazi u blizini i da ne skita po gradu ili po Zmajevcu.

Mogao sam se nadati da će boravak u knjižnici zamijeniti i neke druge njegove aktivnosti koje mi se nisu sviđale. Posebno me je zabrinjavalo to što se sve češće vrzmao oko pravoslavne crkve i što ga je proto, naš i stari i novi susjed, uključio u grupu dječaka-ministranata koji su mu pomagali u pogrebnim obredima. Prvi put kada sam ugledao Maksa u bijeloj ministrantskoj odjeći kako ide pored prote ispred mrtvačkih kola i maše kadionicom, nisam mogao vjerovati svojim očima. Znao sam da su ti dječaci bili plaćeni za svoj trud, ali sam takođe znao i to da Maks ni za kakve pare ne bi sudjelovao u obredu da nije pronašao i neki drugi, daleko jači, motiv za to. O kakvom se motivu radilo, doznao sam tek mnogo kasnije, kada su se složile sve nedostajuće kockice i otkrile sliku mog najmlađeg brata.

Za razliku od mene i Maksa, Josip je čitaonicu zaobilazio od prvog dana, a u knjižnicu je dolazio samo onda kada je morao uzeti knjige za obaveznu školsku lektiru. Nikad nisam otkrio da li je to izbjegavanje bilo posljedica njegove svjesne odluke da se kloni čitaonice ili ga je nešto u njoj nesvjesno odbijalo.

Svaki put kada sam ga pitao zašto bar ponekad ne svrati, da koliko-toliko pomogne meni i mami, odgovarao mi je da nema vremena. Doista nije imao mnogo slobodnog vremena. Iako je školski raspust bio u punom jeku, Josip je odlučio započeti pripreme za polaganje prijemnog ispita u tehničkoj školi. To je iznenadilo i mene, ali još više mamu, s obzirom da je Josip do tada bio više slab nego dobar učenik. Na moje pitanje zbog čega se opredijelio za tehniku odgovorio mi je da će u toj oblasti moći ostvariti veću samostalnost.

“Hoćeš ako budeš završio i tehnički fakultet”, rekao sam mu.

“To i namjeravam”, odvratio mi je smrtno ozbiljan.

U isto vrijeme Josip je donio još jednu odluku, za koju je takođe vjerovao da će bitno opredijeliti njegovu budućnost. Odlučio je napustiti rukomet, kojim se do tada uspješno bavio, i nastaviti trenirati neku od lako-atletskih disciplina.

“Zašto atletika?”, upitao sam ga. “Ako već mijenjaš sport, zašto ne izabereš neki koji je popularniji od atletike? Nogomet, na primjer.”

Dobio sam isti odgovor kao i na pitanje zašto je izabrao tehniku kao oblast buduće profesionalne orijentacije.

“U nogometu mogu biti najbolji pa da ipak netko drugi odlučuje o mojoj sudbini. U atletici ću protiv sebe imati samo vrijeme i prostor.”

To što mi je Josip rekao uvjerilo me je da je o svemu dobro razmislio i da točno zna šta hoće.

“Moraš mi pomoći”, rekao mi je, “da odaberem za sebe najpogodniju disciplinu.”

Potom mi je rekao da će tog ljeta trenirati sam i tek kada dostigne rezultat koji bi se mogao ocijeniti dobrim, ili bar solidnim, upisaće se u atletski klub.

Radovala su me nova Josipova usmjerenja, jer su se na neki način uklapala u to ljeto krcato događajima i jer su pružala mogućnost da mu olakšaju adaptaciju na novu sredinu i nove životne okolnosti. I bio bih sasvim sretan da je i mama bila u sličnoj situaciji. Ona je, na žalost, od nas četvoro najteže podnosila promjene kroz koje smo prolazili, a istovremeno se, možda baš zbog toga, najviše izmijenila. Postala je manje kritična i prema sebi i prema drugima, i to u tolikoj mjeri da smo mi koji smo je bolje poznavali mogli govoriti i o nemaru.

Možda je to bio jedini način da se odbrani od problema, koji su je salijetali sa svih strana, a koje ona ne bi stigla sve riješiti i da ih je razumijevala i da im je bila dorasla. Jer da je ostala onakva kakva je bila ranije, morala bi i sebi i nama trojici objašnjavati zbog čega ni jedan objed nije bio na vrijeme zgotovljen, a često smo ga i sami morali pripravljati, zbog čega nam je odjeća bila pohabana, a stan zapušten.

Mama se počela ponašati onako kako se nikad ranije nije ponašala. Čak je počela i da se druži sa drugim ženama, da odlazi kod njih i da ih prima u našem stanu. I da pritom razgovara o temama preko kojih je do tada prelazila kao preko nečeg što ne zavređuje ni da se spomene. Da puši cigaretu za cigaretom i da ispija bezbrojne šoljice kave.

Ostala je i dalje “gospođa Jasmina”, jer su je tako nazivale i sve njezine nove znanice, žene iz barakaškog susjedstva. Međutim, nešto se od njezinog gospodstva nepovratno urušilo, bar u mojim očima, ali ne zbog novog društva nego zbog toga što je svjesno odlučila da se odrekne jednog dijela sebe, a što, opet, nije učinila da bi se dodvorila novom društvu već da bi udovoljila nekim svojim nagonima. Nekada je vjerojatno lakše predati se nego nastaviti borbu. Mama je osjetno odudarala od mog viđenja tog našeg prvog barakaškog ljeta. Ne zato što se nije prilagodila novoj sredini nego, naprotiv, upravo zato što je izgledalo da joj se priklonila. I što je svjesno išla ka tome da postane središte njezinog ženskog dijela. I što je uživala zbog svega toga.

“Griješi”, rekla je Elena za mamu nakon što je i sama zapazila u kojem se pravcu kreću mamine promjene. “Njoj nije mjesto ovdje. Ona mora bježati odavde. Što prije, to bolje.”

“Kuda?”, upitao sam.

“Bilo kuda”, odgovorila je Elena. “Ako ostane ovdje, zapustiće se i uskoro će postati samo jedna od ovih žena.”

To što se mama promijenila, i to u tolikoj mjeri da je promjenu zapazila i Elena, meni nije ni najmanje smetalo. Možda i zbog toga što se nisam ponosio njezinim gospodstvom i što njezina ljepota nije bila i moja. Ja sam bio nasljednik očevog lika, a od mame sam naslijedio tek nešto od tjelesne konstrukcije.

Ta mi je promjena čak i godila. Dobio sam odriješene ruke u čitaonici pa mama ne samo da nije odlučivala šta će se tamo raditi nego je sve rjeđe i pitala šta se tamo dešava. Na kraju je došlo do toga da su ključevi bili kod mene i da sam ja određivao kada će mama doći u čitaonicu da meni pomogne čistiti ili da me zamijeni u drugim poslovima.

Zahvaljujući činjenici da je polovina zarade od kuhanja kava pripadala Eleni, i ona je u svojoj obitelji izborila promjenu statusa pa je, umjesto u vrtu na Golupku, veći dio dana provodila zajedno sa mnom u čitaonici. Posla nije bilo previše pa smo mogli sjediti jedno pored drugog i razgovarati o bilo čemu što bi nam palo na pamet.

Tako sam joj jednog poslijepodneva, dok je napolju bjesnila ljetna oluja, ispričao priču o tome kako smo ja i moja braća dobili svoja imena i svoje nadimke. Ta je priča bila kratka i ne baš originalna, a nastala je iz ideološke zaslijepljenosti mojih roditelja. Nikad nisam utvrdio koliki je u tome bio mamin udio, jer nikad nisam čuo njezinu verziju događaja koji su prethodili rađanju naših imena. Očevu verziju sam, međutim, čuo toliko puta da sam se pitao kako je moguće da se netko hvali takvim glupostima. Ukratko, ja sam ime dobio po Vladimiru Iljiču Lenjinu, Josip po Josipu Visarionoviču Staljinu, a Maks po Maksimu Gorkom.