Etika modernog življenja Vuk Uskoković



Yüklə 0,89 Mb.
səhifə8/15
tarix20.08.2018
ölçüsü0,89 Mb.
#73140
1   ...   4   5   6   7   8   9   10   11   ...   15

O osvrtanju unatrag

»And the end of all our exploring



Will be to arrive where we started

And know the place for the first time«

Tomas Stern Eliot


Udubljivanjem u epistemološke tajne, u puteve naših saznanja i temeljne strukture razumevanja sveta, otkrivaju nam se i ontološke tajne, razbistrava se mesto našeg bića u božanskoj strukturi Univerzuma, dok se postajanjem Jednoga sa našom dušom, uranjanjem u verom okupano jedinstvo sa celim svetom, razvijaju naše moći saznanja. Spuštanjem do temelja našeg rezonovanja, naših pogleda na svet, vraćanjem unatrag duž vagona voza naših misli, otvaraju nam se divni pogledi na nebesa, čudesne, u nedogled pružajuće perspektive doživljaja sveta i našeg bića. Na kraju krajeva, odnosno na početku početka, temelji i nebesa se stapaju u nerazlučivu celinu, podsećajući nas na niz simboličnih putokaza, pojavljivanih u spletu mističnih tradicija naše civilizacije, od Tabule smaragdine - sa početnom porukom da »ono što je dole, jednako je onom što je gore, i ono što je gore jednako je onom što je dole« - i Tai-ći-tu dijagrama preko alhemičarskog simbola zmaja koji grize sopstveni rep do milostivih »baci pogled preko ramena«-prikaza mnoštva savremenih umetničkih dela. Osvrtanje unatrag i pružanje ruke bićima sveta u trci života, a ne zaslepljeno, laktajuće trčanje unapred ka sopstvenom trijumfu, čini sliku savremene lepote, cveta bratstva naspram ideala ega i takmičarstva.

U osvrtanju unatrag i pozivanju na osvrtanje unatrag kao putu kretanja unapred, kriju se lepote draguljastih, svakodnevnih i poetskih izražaja naspram jezika prava61 i krutih uverenja, čiji se stavovi po pravilu nikada ne vraćaju unatrag, nikada ne preispituju sopstvene premise, srljajući često u ambise disharmoničnosti. Divne komentare koji prožimaju svakodnevnu jezičku komunikaciju oličava spoj vedrine finalne vizije našeg puta i pozivanja na mudro osvrtanje unazad, na premišljanje kuda to ide naš brod, te na male, ali u svetu tananih ravnoteža, u kome poput akrobate na žici neprekidno moramo blagim pokretima i mislima usklađivati našu stabilnost, nužne korekcije pravca plovidbe. Osvetljavajući staze ispred nas, osvrtanje unatrag predstavlja, tako, put unapred. Iako jedna od karakteristika filosofskih pristupa opisivanju ljudskog znanja počiva u uklanjanju poda – oslonca ljudskim idejama, u pokazivanjima da sve ljudske ideje opstaju na osnovama ne čvrstih i večnih istina, već krhkih pretpostavki, stabilnost predstavlja jednu od osnovnih crta inteligentnog pogleda na svet, jer se i naše učenje na nivou telesnog kretanja i konceptualnog uobličavanja zasniva na učvršćivanju i fiksiranju kvalitativno poput reke promenljivih putanja u određene prepoznavajuće »stvari«, kategorije, predele i sl. Stoga smo, poput vrapca koji skakućući neprekidno preispituje svoj put152, prirodno predodređeni za zbunjenost pri našim kretanjima, za radoznalo zvrjanje unaokolo i art of looking sideways46, nasuprot aktuelnoj stamenoj, srljajućoj i plenski-fiksiranoj zapadnjačkoj paradigmi ponašanja i razmišljanja, i pored toga što se napredak ljudske svesti, tihe vode koja breg roni i fleksibilnog uma koji klade valja, oličava upravo u hrabrom dopuštanju modifikovanja naših tautologija odslikavanja sveta. Ipak, kao i uvek, srednji Put predstavlja put blažene i opšte harmonije, i usklađivanje čvrste, stenovite vere, odslikane biblijskim čvrstim temeljima (Matej 7:24-27), i rastresite zemlje koja donosi stostruki plod (Luka 8:8), predstavlja kao i uvek u Prirodi, pravi, istinski Put.



Osvrtanje unatrag preduslov je istinskih, temeljitih modifikacija naših programa rezonovanja i ponašanja u smeru kreativnog napretka. Posmatrajući samo unapred, sve promene u svetu našeg saznanja se odigravaju na površini, po pravilu ne praveći suštinske razlike u ishodima naših eksperimenata i upoznavajućih poduhvata u svetu. S druge strane, osvrtanje unatrag čini i put napretka od inertno, programski nahođene nauke ka njenim mudrim filosofskim preispitivanjima i savesnim preusmeravanjima, s obzirom da se tek kroz vraćanje unazad do naših temeljnih pretpostavki u okvirima naučnog rezonovanja, i postavljanjima pitanja »zašto...?«, otvaraju vrata suštinski novih perspektiva, novih nivoa razmišljanja i pogleda na svet. U osvrtanju unatrag se kriju kreativna rešenja mnoštva savremenih problema izazvanih opsesivnošću linearnim, neprekidnim, neodgovornim i neosetljivim na odgovore Prirode rastom, očiglednom na primerima aktuelnih ekoloških kriza, raslojavajuće, a ne ujednačavajuće globalne ekonomije, besmislom uobličenog umetničkog delovanja, programskog napretka nauke, lišenog suštinski usmeravajućih, temeljnih filosofskih, etičkih i svrsishodnih uvida, vrednosnog negovanja težnji ka sopstvenoj slavi i zadovoljenju ega, te usko iscrtanim krugovima odgovornosti i kontekstima naših dejstava. Istinski održive vrednosti savremenog upravljanja na svim poljima ljudskih delatnosti pripadaju opreznosti, proračunljivosti, prihvatanju odgovornosti, brižnosti i zaista razumskom delovanju, a ne trčanju unapred, bez osvrtanja unazad, tako čestom idealu savremenog društva, iako - slično kao što su se hemijski ekstrakti voća sukcesivno obogaćivali sa vitaminima, mineralima (kada se uočilo da je za konstruktivnu apsorpciju vitamina neophodno prisustvo minerala) i celulozom (kada je prividno nepotrebna, samo digestivno protočna funkcija biljnih vlakana uviđena kao esencijalna za zdravu probavu), da bismo preko shvatanja da se čak i ceđenjem voća u vazduhu oksiduju mnoštva hranljivih supstanci, došli do ideje da savršena raspodela raznovrsnih hranljivih materija postoji u sirovom, neprerađenom voću as-it-is, pokazujući nam da su odgovori Prirode na sve naše najdublje težnje i potrebe, sada i ovde, nepojmljivo savršeni, te slično kao što nas jedna od vizija savremenog razvoja nanostrukturnih mašina vodi (kao posledica imitiranja ciklične uređenosti prirodnih pandana ovih uređaja, te nužnosti uvođenja fluidnog, vodenog kretanja entiteta nalik enzimima u svrhu savlađivanja problema neizvodljivosti mehaničke manipulacije atomskih i molekulskih entiteta)11 ujedinjenju savremenih bio- i nano- naučno-istraživačkih polja, dovodeći nas do otkrovenja da ideali našeg nano-dizajna predstavljaju odavno postojeće, prirodno formirane strukture, a to smo mi, podsećajući nas i na divan put koji prelazi drevni, nezadovoljni kamenorezac67, vraćajući se sebi i otkrivajući savršenstvo svoga bića i postojanja, sada i ovde, te obasjavajući pred nama ideju da čitavo savremeno planetarno jurcanje za »sve bržim, sve snažnijim, sve moćnijim« tehnologijama i infrastrukturama jeste, zapravo, samo odraz našeg traganja za sopstvenim bićima, za duhovnim vrednostima i kvalitetima, oduvek prisutnima u nama samima - znamo da nas upravo vraćanje unatrag, kroz galaktičke spirale evolucije života zaista harmonično vodi unapred. »Jer ko od vas, kad hoće da zida kulu, neće prvo sesti i proračunati trošak – da li ima da dovrši? Da ne bi, kad postavi temelj a ne može da dovrši, svi koji gledaju počeli da mu se rugaju govoreći: ovaj čovek je počeo da zida, ali nije mogao da dovrši« (Luka 14:28-30), učio je Isus rečima posebno aktuelnim u kontekstu savremene ekološke neodrživosti industrijskih stvaralačkih putanja111, iako nas stavom da »za carstvo Božije nije niko ko stavi svoju ruku na plug pa se osvrće natrag« (Luka 11:62), podseća da ravnoteža verom prožete volje i odlučnosti sa jedne, i budne, refleksivne obazrivosti sa druge strane, pri svakom našem delanju, čini put istinske mudrosti. I svi veliki duhovni i filosofski učitelji naše civilizacije su znali da se ne nametanjem suštinskih odgovora bićima, a da ona pri tome ne moraju skrenuti pogled sa horizonta svoga razmišljanja i kretanja, već u izazivanju osećanja čuđenja nad samo-ostvarenim suštinskim pitanjima, pozivanju na preispitivanje sopstvenih pogleda na svet i samostalnom razvijanju odgovora koji dolaze iz dubine subjektovog srca, krije tajna prosvetljujuće edukacije. Jer, »život bez preispitivanja za čoveka nije vredan življenja«176, kako je smatrao Sokrat, svojim učenjem nam pokazujući da ne odgovori, već pitanja pokreću točkove etičkog i duhovnog napretka individue i celokupnog Kosmosa.

Dokle god stojimo na kamenu, ne možemo ga pomeriti i konstruktivno upotrebiti, već tek sa upitkivanjem i preispitivanjem našeg položaja, sa temeljitim promenama našeg shvatanja sveta, tj. uzmicanjem sa kamenitog podnožja naših implicitnih idejnih pretpostavki, možemo uzeti kamen u ruke, diviti mu se i možda ga pokloniti nekom voljenom biću ili ga neprimetno ostaviti na temeljima nekih novih kuća Prirode. Potpuno sagledavanje sopstvenih ključnih, temeljitih pretpostavki rezonovanja i konstruisanja izgleda našeg sveta i njegovih interpretacija u datom trenutku, slično kao i potpuno eksplicitovanje svih implicitnih pretpostavki jednog sistema rezonovanja u okviru njegovog sopstvenog jezika, predstavlja neizvodljiv zadatak, usled čega je jasno da stalna promena perspektiva čini nužan preduslov svakog intelektualnog, duhovnog i emotivnog napretka. Posmatranje »istih« stvari iz drugačijih uglova otvara prostor obogaćivanja spektra naših saznajnih opcija u okvirima kretanja oko datih stvari i u njima, na sličan način kao što nas posmatranje sveta iz očiju drugih bića čini mudrima, i slično kao što je u staroj hebrejskoj priči, kralj koji se jednom obukao kao prosjak, otišao u svoj narod i zatim vratio u svoju palatu, postao bolji kralj108. »Siromah i koji daje na dobit sretaju se; obojicu je Gospod stvorio...Siromah i koji daje na dobit sretaju se; obojici Gospod prosvetljuje oči« (Priče Solomonove 22:2...29:13), podsećaju nas biblijske reči, a prirodno učenje, slično kao i superiornost inteligencije životnosti u odnosu na kompjutere, ogleda se u menjanjima temeljnih perspektiva i znanju da neprekidno moramo »čitati« beskrajno fine refleksije Prirode u odnosu na naše najtananije težnje i osnove posmatranja i doživljavanja sveta, u svrhu našeg suštinskog, temeljnog napretka, što i jeste ključna poetična poenta Gedelove teoreme. I poznato je da inter-, multi- i trans-disciplinarnost naučnom prilazu obogaćivanja sveta predstavlja preduslov pronalaženja rešenja aktuelnog problema neodrživosti razvoja naše civilizacije. Međutim, ovakvo prekoračivanje pragova čvrsto i kruto utemeljenih epistemoloških, paradigmatskih osnova određenih naučnih disciplina, podrazumeva i otišnjavanje u pučine istraživačke nesigurnosti – kako po pitanju individualnog, profesionalnog ugleda, tako i po pitanju uspeha na nivou istraživačkog objekta16 - koje nose istovremeno nepredvidljive, ali i prepune potencijalnih novitetnih bogatstava, veze koje ćemo stvoriti hrabrim pružanjem ruku našeg znanja ka novim perspektivama, ka novim temeljima rezonovanja.



Ipak, bitno je uočiti da - premda savremena istraživanja sveta sa polja hemije, nauke o transformaciji materije, traže ključne veze celovitih objašnjenja na područjima fizike, nauke elementarnih prirodnih promena, fizička udubljivanja u kretanja i evolucije najfinijih opservabilnih sistema danas rezultuju u jasnoj neophodnosti uključivanja posmatrača i njegovih suštinskih pitanja upućenih Prirodi u svakom njenom opisu, te u nužnom traženju ključnih odgovora u područjima filosofije, pri čemu filosofska premišljanja u sve većoj meri uviđaju svoju zavisnost od naše imanentne životnosti, od putanja naših bioloških struktura, dok su savremena biološka ispitivanja orijentisana na izučavanje ključnih hemijskih procesa koji inherentno usmeravaju naše životne procese, kao i obično zatvarajući krug naše radoznalosti i dovodeći nas na početak naših zamišljenih pitanja - sve ljudske saznajno-naučne discipline koje u modernim vremenima intenzivno pružaju ruke jedne drugima i konstruktivno prodiru u međusobne teritorije, opstaju na temeljima etike ljudskog aktivnog, delatnog pružanja prema drugim bićima u svrhu pomaganja, ukazivanja na potencijalne greške i prave smerove u našim zajedničkim kretanjima na putevima informativne i duhovne evolucije. Svako znanje potiče sa temelja ljubavi, naše želje za pomaganjem i uzvišenjem drugih bića našeg sveta, za uzajamnim uzdizanjima kroz koja mi zaista postajemo Jedno sa našom najdubljom suštinom.

Svaki oblik rezonovanja zasniva se na određenoj temeljitoj strukturi pretpostavki, koja se modifikuje pri suštinskim, paradigmatskim promenama stabla našeg znanja. Drugi smer napretka, opisan u knjizi »Strukture naučnih revolucija«92 Tomasa Kuna, pripada »normalnom« progresu nauke koji se tiče dostignuća koja, pospešujući grananje i cvetanje stabla našeg znanja, utemeljuju valjanost aktuelnih osnovnih, bilo eksplicitnih ili implicitnih pretpostavki datog sistema rezonovanja. Međutim, ove temeljite strukture našeg znanja ne samo da se, naravno, ne mogu izvesti iz eksperimenata, već se ne mogu potpuno sagledati posredstvom eksplicitnih putanja datog sistema rezonovanja, te njihovom modifikovanju pripadaju trenuci intuitivne inspiracije, čiste, duhovne predanosti Prirodi iz koje se rascvetavaju analoška preslikavanju njenih putanja na naše misaone i naučne koncepte. Karl Poper je, tako, u svom čuvenom radu »Logika naučnih otkrića« zaključio da u suštini ne postoji logika koja vodi do naučnih otkrića, podsećajući nas kako na misao Anrija Poenkarea da »posredstvom logike dokazujemo, ali putem intuicije otkrivamo«72, tako i na stav Alberta Ajnštajna da »intuitivni duh je sveti dar, a racionalni duh verni sluga. Mi smo stvorili društvo koje slavi slugu, a zaboravlja sveti dar«15. Konformistički i/ili dogmatski se predajući unapred prihvaćenim osnovama našeg znanja, pretvaramo se u robotizovane nastavljače programske tradicije razmišljanja i delanja, dok nas divergentno razmišljanje kroz heuristički spoj racionalne analitičnosti i holističke, umetničke intuitivnosti, unutrašnjih bljeskova svetlosti72,92, vodi kreativnom upoznavanju i neprekidnom unapređenju temelja našeg znanja. Deca stara svega nekoliko meseci prirodno poseduju ovakve crte genijalne kreativnosti, okarakterisane neoslanjanjem na prethodne logičke putanje otkrića (koje potiču od socijalne tradicije, na koju se kasnije dete oslanja, zamenjujući sopstveni urođeni heurizam sa indoktriniranim metodološkim prilazima), a istorija nauke nam može pružiti nebrojeno puno primera esencijalnih otkrića nastalih nakon ispoljavanja hrabrosti da se radoznalo pogreši na putevima koje je tradicija prethodno odavno odbacila71. »Detinjost se ne konformira nikome«81, smatrao je Emerson, i zaista, naši detinje iskreni izražaji, spontana, neskrivena ispoljavanja čitavih nizova koncentričnih saznajnih orbita oko srca sagorevanja naših najdubljih težnji, bez želja za veličanjem sebe u očima drugih fascinirajućim prikazivanjem sopstvenog znanja, odišu i spontanom harmonijom Puta, ukazivanjem toplog poverenja bićima u saznajnim dodirima sa njima, ali i istovremenim dobronamernim, razbuđujućim pomeranjem tepiha ispod njihovih čvrstih stanovišta (znajući da uspavanost u tvrdim predrasudnim dogmama i gašenje naših tragalačkih otvorenosti – slično morskim tulipanima koji, našavši kamen za koji će se doživotno pričvrstiti, apsorbuju polovinu sopstvenog nervnog sistema46 – rezultuje u tinjanju kreativne lampe i mućenju bistrine očiju našeg bića), pozivajući ih na preispitivanje i produbljivanje njihovih shvatanja i ideja, te time i obogaćivanje zajedničkih polja znanja. Ne bacanje prašine u oči komplikovanim izrazima, izrazima koji niti plodonosno razgranavaju, niti suštinski razotkrivaju, već zabašuravaju naše suštinske nejasnoće u kojima počivaju grane i putevi najznačajnijih napredaka, te koji u najvećoj meri teže da kreativno utonjavajuće iskažu naš konformitet sa aktuelnim stvaralačkim mediokriterijumima i sakriju naše prirodne mane i neznanja, već hrabro, iskreno iznošenje dečije jasnih i nevinih izraza na svetlo dana, čineći da bića sveta slobodno progledaju i postanu perfektno osetljiva na utiske sredine, videći u njima otiske Sunčevih tragova posvuda, budući istovremeno široko otvorena i sjajna, čini put ekspresije zaista snažnih i bogatih crta mudrosti. Dok prekrivanje naših prirodnih nesigurnosti autoritativnim izrazima gasi blage tračke trepćućih poverenja koji se rađaju u direktnim, spontano približavajućim, uzajamno menjajućim i srce-oplemenjavajućim kontaktima, naše kreativno ispoljavanje koje u harmoniji stamenog hoda ka svetlim, produhovljenim vizijama i neprekidno preispitujućeg, otvorenog pristupa trenucima ne prepoznavanja, već večnog upoznavanja sveta, podseća na hod duž ivice provalije, hod koji u bićima-slušaocima, za razliku od uspavljujućih priča i izlaganja čije ishode unapred poznajemo, kroz utiske tipa »pašće, neće pasti«, rasplamsava osećanja životne neizvesnosti i nužnosti dubokog nadanja i vernog uzdanja u uspešnost finalnih ishoda (jer se samo ne znajući odgovore na ključna životna pitanja rađaju sveti, duhovni kvaliteti življenja; dobijanje odgovora na pitanje tipa: »da li će naš trud uroditi plodom, da li će zaista prosvetliti svet?«, bilo sa »da« ili »ne«, u oba slučaja bi delovalo kreativno uspavljujuće, čineći da se samo kroz obasjavanje čitavog našeg bića svetlom verom i čitav svet okreće u smeru dobrote i prosvetljenosti, čineći da se sve prividno nekreativne kontradikcije pretvore u plodne višesmislenosti)141, osvetljavajući puteve poverenja koji se rađaju u našim dodirima sa drugim bićima, čini da naše oči postanu milo i blago budne i otvorene, prihvatajući i obasipajući sunčanim poverenjem sve pulsirajuće životnosti u susretu, da mi i bića koja nas okružuju zajedno pronađemo ravnotežu Puta = ravnotežu Sunca, istovremenost unutrašnjeg sagorevanja vatre naše ljubavi prema svetu, božanske predanosti, i beskrajnog davanja čitavih nas bićima sveta, da poput fudbalera koji izvodeći dribling ili penal na travnatoj, životnoj podlozi sveta, ne razmišljamo samo na svoje, unapred isplanirane pokrete, zaboravljajući na blaženost saživljavanja sa bićima sveta, niti postajemo upijeni u pokrete igrača u susretu, zaboravljajući na osluškivanje sopstvenog bića, već se predajemo putu koji se pruža između nas i bližnjih bića, spontano nalazeći prave odgovore na njihove pokrete, reči i misli, otvarajući vrata trenucima sjajnih učenja i postizanja divnih, uzajamno oplemenjavajućih golova duhovno trijumfalnog življenja. Stoga, iako »mnogi ljudi kažu da je intelekt taj koji čini velike naučnike, u krivu su: to je karakter«72 (kao što je smatrao Albert Ajnštajn, a »karakter«, u skladu sa svojim izvornim značenjem, predstavlja oruđe, proces i kvalitete graviranja46), to su osnove našeg saznajnog odnošenja prema našem svetu, jer »nije bogatstvo, već karakter taj koji traje«139, kao što je mislio Aristotel, pozivajući nas ne na inertno i samo-zaboravljajuće utonjavanje u putanje našeg sveta, putanje koje dođu i odu, već na prisebno održavanje pažnje na epistemološkim temeljima našeg bića koji kriju tajnu lepote i bogatstva doživljaja najrazličitijih crta našeg sveta, čuvajući naš sluh nad tihom i nečujnom muzikom, vodiljom našeg srca duž koga se prostiru putevi naših životnih misija.

Gledajući samo unapred, usmeravajući se na zamišljene plenove sa orlovskom fokusiranošću, zanemarujući tople, periferne i direktno kontekstualne predele našeg vidnog polja, zaboravljajući na traženje smisla i istinskih vrednosti naših ciljeva i kretanja ka njima u zvezdama, oblacima i čitavoj nebeskoj sferi koja se nadvija nad nama, postajemo zbunjeni i duboko uzdrmani, čineći da jasnoća našeg izabranog puta počne postepeno da tone, dok sa druge strane, osvrćući se unazad i upoznavajući temelje na kojima stojimo, poput Zen strelca koji, ovladavši sopstvenim suštinskim, najdubljim vrednostima, zna da odapinje pogodak, i mi ćemo u jasnoj svetlosti videti »kuda to idemo«, moći ćemo u samom putu da vidimo cilj, jer naše najdublje težnje i more (sa)osećanja koje nosimo u srcu su u stanju da svaki prirodni predeo pretvore u božanske izvore sveobuhvatnih spoznaja.

Otvorenim, nedogmatskim, skeptičnim premišljanjem uspešnosti sopstvenih metoda - poput Froda Baginsa koji u svojoj avanturi Gospodara prstenova nikada nije siguran u ispravnost sopstvenog niza istorijskih odluka – za-jedno sa čvrstom, kamenitom verom da svet koji stvaramo sa datih temelja zrači lepotom i dobrotom svud oko nas, zaista činimo svet boljim. Sprega neprekidnih unutrašnjih pitanja, zadivljene začuđenosti sa jedne i vere sa druge strane, čini kreativnu igru polariteta kroz koju se rasplamsava blaženi plamen naše istinske životne blagotvornosti. I na sličan način kao što se uvek samouverene i sveznajuće, nikada ne osvrćuće i preispitujuće, već uvek unapred marširajuće, galopirajuće i svegazeće mračne, pokoravajuće sile Mordora pobeđuju nesigurnošću i otvorenim, zajedničkim preispitivanjima izabranih puteva kroz raznovrsne, hobitovske, vilenjačke, patuljaste i čarobnjaške perspektive, spregnutima sa zajedničkom vizijom uništenja prstena »nevidljivosti« koji nosi moć kartezijanskog, voajerskog, distanciranog posmatranja sveta, prožetog skrivanjem naših suštinskih, ljudskih crta, mana i pogrešaka u saznajnim dodirima sa bićima sveta, i čitav naš svet postaje prožet divnim saznajnim crtama kada se u oči drugih bića zagledamo našom iskrenom ljudskošću i otvorenošću na promene, ne skrivajući se iza reflektorskih stakala, već iznositi sebe takvim kakvi jesmo, uz očuvanje naše svetle pažnje na temeljima našeg srca, naših težnji i pružanja prema svetu kao korenima blaga koje iznosimo i granamo površinama našeg sveta.

Iz naših otvorenih preispitivanja, iz širenja saznajne prijemčivosti i potencijala fleksibilnih promena našeg uma poput latica radosno otvorenog prolećnog cveta, proizilazi i način izražavanja i formiranja ideja u okviru koga se na platnu našeg uma uvek iscrtavaju novitetni izrazi, uvek novim putevima dolazi ponekada do sličnih zaključaka i veza, ali ponekada u takvom, ne slepo pratećem, već neprekidno otkrivajućem karakteru našeg razmišljanja i življenja, i do osvetljavanja novih predela razuma i tajni života, čime smo u stanju da iscrtavamo originalne putokaze drugim, voljenim bićima, putokaze koji neće poput eksplicitno reprodukovanih ideja podsećati na blede i jalove mape, već će uvek izgledati sveže, tek izronjeno iz implicitnog, bisernog mora našeg razumevanja sveta, šireći sveže mirise tajnovitih morskih dubina najdivnijih, suštinskih kvaliteta življenja, te svojom životnošću, ponikloj na lakoći i otvorenosti njihovog modifikovanja, ali i dragocenošću, ogledanoj u njihovoj krhkosti, postojanju samo u datom trenutku njihovog izražaja, pleniti pažnjom, iskrenošću i vitalnošću, pozivajući bića sveta na njihova duboka promišljanja. Ponavljanje istih ideja i izraza jeste ogledalo čvrstog, dogmatskog »impresiranja«, sujetnog, samo-ubeđivačkog i samo-opravdavajućeg karaktera našeg saznajnog sveta, dok, sa druge strane, blažena otvorenost, sve-dajuća i svepoistovećujuća usmerenost našeg bića čini naše izraze nikada ne ponavljajućim, već uvek večno novima i životno otvorenima. Jer, dok orijentacija ka sopstvenom pravdanju u našim razmišljanjima čini da se nasukamo u plitkim vodama neprijemčivosti i kamenite krutosti na promene, naša svest orijentisana ka uočavanju grešaka našeg odnosa sa svetom, ka ispravljanju i usklađivanju nakrivo postavljenih opeka u kući naših saznanja i svetionika naših pogleda ka moru Prirode, čini ne samo da održavamo brod naših spoznaja i otkrivanja novih predela sveta - novih otkrovenja u procesima božanske samo-spoznaje celokupne Prirode - celovitim i stabilnim, već i da čitavo naše biće, čitava brodska kuća našeg životnog puta, poput veštog Tao plivača28, postane Jedno sa morem, da u spontanoj, večno tragalačkoj svesti, dolazi do fleksibilnih, poput vode promenljivih, ali - s obzirom da nijedan mač ne može preseći vodu, niti zaustaviti tok reke84 - neranjivih, suštinski snažnih i odlučnih stavova i ideja.

Svaki naš trenutni izbor, svaki tren življenja, svako sada i ovde predstavljaju preseke enormne evolucijske tradicije našeg postojanja, bezbrojnih ukrštenih puteva koji su vodili do nastanka našeg bića sa jedne, i nesagledivih, u beskraj prostirućih informacionih »auto-puteva«, sci-fi tunela i transmisionih vodova budućnosti i sve bogatijih i ushićenijih doživljaja sveta sa druge strane. Odgovornost prema čitavom toku evolucije, usađenom u nama, nas stoga podstiče na mudro i pažljivo kretanje unapred sa neprekidnim osvrtanjem unatrag, sa usaglašavanjem naših izbora sa korenima naše tradicije na kojima poničemo, sa celokupnom divnom antičkošću i životnom raznovrsnošću na skrivenim temeljima naših pogleda na svet. I pri tome, znajmo i da razvoj životnosti u smeru ne uvećanja neo-darvinovskog, animalnog, borbenog i mišićavog fitnesa bića i njihove samo prividne snage i održivosti (na šta nam, između ostalog, pokazuje obrnuta srazmernost dimenzija polnih organa i kompleksnosti moždanog tkiva kod sisara)10, već evolucije svesti, bogatstva duha, unutrašnje osetljivosti na tanane impulse i poruke glasa Prirode, učenja i usađivanja u sebe impresivnog doživljavanja umetničkih dela i moći saživljavanja, blistavog spleta intuicije i razuma, čini put istinskog podsticanja unapređenja planetarnog života ka sve radosnijim i ispunjenijim doživljajima sveta.

Božanski odgovorno stvaranje se karakteriše neprekidnim osvrtanjem unatrag, ne samo kako bi se naizgled najmanje značajni, najskromniji i najmanje upečatljivi detalji sveta, »poslednji načinili prvima« (Matej 19:30, 20:16), već i radi preispitivanja kvaliteta i blagougodnosti našeg rada, o čemu nam svedoče trenuci biblijske priče o stvaranju Zemlje u kojima se Gospod, posredstvom misaonih refleksija, kroz plodove drveta znanja usađenih i u ljudska bića, često osvrće unatrag i uviđa »da dobro je« (Mojsije I 1:4,10,12,18,21,25,31). Inertno, bezglavo jurišanje se, stoga, sa prihvatanjem ovakve odgovorne, zaista kraljevske kreativnosti, pretvara u mudro, promišljato susretanje naših temeljitih korena i vizija budućnosti na našim dlanovima i slobodnim, neprisvajajućim puštanjem, poput golubova mira ili nasukanih riba, u vazdušna i morska prostranstva života za dobrobiti i šaptajuće pismonošenje poruka mira i blagodeti nekim budućim zadivljenim, pažljivim i brižnim ušima Prirode. Ne jednostavno, inertno, mehanizovano stvaranje, već neprekidno preispitivanje kroz koje se obogaćuju ne samo putanje objekata naše kreacije ka kojima je naša pažnja usmerena, već i mi sami, čineći da se kroz stvaranje lepote u svetu, u lepoti prosvetljava i suština našeg bića, da se kroz stvaranje i podsticanje razvoja samo-spoznajnih svetova, odigrava i naša sopstvena samo-spoznaja, jeste put svakog božanskog stvaralaštva.

Svi veliki putevi života se karakterišu u njihovom tihom vođenju ka početku, u otvaranju uzvišenih perspektiva sa kojih možemo sagledavati naš početak novim očima, i ponekada se suzama zaslepiti uviđajući draguljaste izvorne težnje koje smo, poput ptica iz poeme179 Farida ad-Dina Atara, sejali putevima života u trenucima naših traganja i dvoumljenja na raskršćima života. Jer, putevi evolucije života se rasprostiru svetom kako u emotivno produbljujućim trenucima vizionarskog kuplovanja naših plemenitih težnji i želja sa putanjama našeg sveta, tako i u zadivljujućim trenucima osvrtanja unatrag i susretanja sa misterijom nerazumljive kompleksnosti našeg bića (a podsetimo se da je i posmatranje zvezdanog neba svojevrsno putovanje u istoriju Kosmosa iz perspektiva svetlosnih teorija informacija); nerazumljive jer »kada bi naš um (mozak, svest, organizam, prim.a.) bio dovoljno jednostavan da se razume, tada bi bio i isuviše jednostavan da se razume«46, usled čega nas neprekidno tragalačko susretanje sa nerazrešivim paradoksima, kroz njihova ne prividna finalna razrešenja i stavljanje tačke na pruge naših beskrajno tragalačkih vozova, već neprekidna usložnjavanja uz očuvanje duha smislenog jedinstva, vodi sve bogatijim nivoima uređenosti života i sveta saznanja.

Ne zaključavanje vrata koja nas vode novim povodima radoznalog upoznavanja sveta i sučeljavanja sa njegovim misterijama, niti spuštanje zavesa na tragalačke predstave sveta naših saznanja, već pružanje zlatnih ključeva koji otključavaju kapije svetih znanja, ulaze u divne bašte ispunjene slapovima mudrosti i otvaranje novih horizonata saznajnog i egzistencijalnog prostiranja našeg bića, odslikava poruke najlepših ljudskih, umetničkih, religijskih, filosofskih i naučnih dela, kao i svakodnevnih komunikacija. Otvaranje našeg uma, srca i čitavog bića, te dopuštanje da oni istovremeno obasjavaju duhovnom svetlošću puteve sveta, kao i da u svojoj morskoj prostranosti prihvataju nepregledne tokove životnih utisaka i preobražavaju u svesti o jedinstvu u divnim, kompleksno kružećim raznovrsnostima, spontano izvire iz ovakvog, tragalačkog duha na temeljima naših saznajnih, emotivnih i svih vidova stvaralačkih, komunikativnih putanja. I neprekidna osvrtanja unatrag, na temelje naših težnji koji kriju tajne suštinskih odredišta i oplemenjavajućih efekata naših akcija u svetu, posebno u trenucima kada programski zaslepljeno nahodimo naše ponašanje u skladu sa prezadatim ciljevima (jer, kada smo se našom aktivnošću zatekli u »rupi«, umesto upornog inertnog »kopanja«, valja zastati, osvrnuti se i pogledati unaokolo), čini put mudrog, poput jednog goluba povremeno zastajkujućeg i preispitujućeg kretanja na putu održanja Anri Bergsonove harmonije »promišljanja u duhu delanja i delanja u duhu promišljenosti«46, kao i harmonije spontanog, nesamo-svestnog kretanja unapred sa održanjem prisebnosti na temeljima našeg srca. Jer, »boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka«117, kako nas podseća Njegoš, i zaista, ne sa površnih reči i prividne, učtive dobronamernosti naših izražaja, već sa jezgra naših težnji u našim dodirima i delima se preslikava istinski dobronamerna lepota na celokupni svet, na sjajnost saznanja i ozarenost pogleda bližnjih bića. I kada sa ovakvom molitvenom udubljenošću u osnovne težnje iz kojih izviru naši pokreti, postupci i dela u svetu, čak i obično zrnce žitarice bacimo u vazduh, moći ćemo da verujući znamo (jer svako duhovno, zaista harmonično znanje opstaje u ravnoteži sa elementom vere) da će golubovi sveta od tog malog, neprimetnog zrnceta, u skladu sa efektom leptira, načiniti stostruke plodove u predelima i dobima koji se pružaju daleko izvan horizonata našeg postojanja, čineći i čitavo naše biće duhovnim semenom iz koga će jednog dana proklijati informativne i spiritualne lepote i bogatstva.

Divni putokazi koje, poput kamenčića koji nas navode na put kuće, spontano posipamo stazama i zabitima sveta, nikada se ne karakterišu nasilnim ščepanjem i vođenjem unapred, ne insistirajući na samostalnom razumevanju i biranju puteva od strane bića sveta, već tajnom zagonetnošću koja, podstičući bića na udubljivanja u njihove poruke, inicira samostalne kreacije analogija koje pružaju bićima osnove za izgradnju samostalnih, suštinski edukujućih puteva. I u svrhu izgradnje ovakvih putokaza, neophodno je naspram samo programskog gledanja unapred i inertne nadogradnje naših stabala znanja, sići sa njihovih raštrkanih, bogatih, gnezdima (bića koja se nalaze na sličnim, uzvišenim, vaz-dušnim stupnjevima razvoja) obasutih grana na naša zajednička tla i, saživljavanjem sa očima bića sveta, vraćati se blago unazad i postavljati suptilne inicijacijske zvezde na njihovim putevima, zvezde koje će ona, držati začuđeno na svojim dlanovima, pretvoriti u kompase svojih putešestvija ka otkrivanju blaga sopstvenog duha, blaga koje kao u drevnoj priči Dželala ad-Dina Rumija, počiva uvek u srcu bića-tragaoca, ali za čiju spoznaju je neophodno upoznati raznovrsnosti sveta, jer nas samo traganje i izgubljenost mogu dovesti do prosvetljujućeg stapanja sa ciljem našeg puta, sa božanskom klicom jezgra našeg postojanja, odakle i opstaje divna analogija Puta, istovremene razdvojenosti i spojenosti kao metafore uređenosti čitave Prirode.

Kada su temelji naših saznanja i postojanja, sve ono što ostavljamo »iza«, sve ono što čini background sa koga polazimo u naša tragalačka putovanja i ka kojima se vraćamo, svetli, harmonični i blistavo uređeni, nalik horizontima ovenčanim Sunčevim zalascima i tihim večernjim zvezdama, i naši putevi, pogledi i sve spontane misli i otkrovenja će odisati prijateljstvom, poverenjem i radošću. Brižnost prema svemu što je pozadi, svemu što ostavljamo iza nas na našim putevima - poput posvećenog okopavanja zemljišta u svrhu cvetanja biljaka božanskih saznanja, ulaganja našeg dobronamernog truda i sklapanja divnih veza poverenja i mirotvornosti koje će, neprimetno, kroz tračke vremena iznositi pred nas svoje lepotne plodove -, znajući takođe i da svako naše sveto traganje uvek polazi od početka, ne noseći sa sobom bremena naših postignuća, slave i ponosa, čini put svete mudrosti, dostizanja svenalažećeg i sveprihvatajućeg mira u sred srca naše tragalačkosti, večnog pronalaženja novitetnih puteva pristizanja do svetih saznanja u svakom trenu našeg življenja.

I poklapanje, razumevanje na nivou ovih nerečitih i neeksplicitujućih pozadina našeg doživljaja sveta u dodirima sa drugim bićima, predstavlja osnovu divnih, ljubavlju obasjanih komunikacija nad kojima se grade mostovi poverenja i kule radosnih, ptičijih perspektiva na beskrajnu evoluciju sveta. »U planinama su najkraći putevi od vrha do vrha, ali za takve rute moraš imati duge noge. Izreke bi trebalo da budu vrhovi, a oni kojima se govori veliki i visoki«116, učio je Ničeov Zaratustra, premda je ne samo za razumevanje čudesnih mantri i orijentira koje »ne čitamo, već učimo srcem«116, živimo čitavim bićem, neophodno usaglasiti naše implicitne saznajne pozadine sa dubokim, nevidljivim autorovim težnjama koje stoje »izvan redova« njegovih izražaja (jer svaki oblik komunikacijskog razumevanja jeste upravo »susretanje saznajnih horizonata« dveju bića)188, čineći da upravo one, a ne površni izrazi samih redova, suštinski obasjavaju čitav svet talasima svete dobronamernosti, već nas duboke težnje ka poklapanju naših saznajnih osnova sa čitavom istorijom bića sa čijim pogledima na svet se saživljavamo, pretvaraju od marširajućih paunova u svete, nebeske ptice koje, nalazeći oplemenjavajuće i blaženo sjedinjavajuće susrete na nivou neba našeg duha, nevidljivih, implicitnih temelja sa kojih se uzdižu sva naša razmišljanja, razumevanja i izražavanja, dražesno lete od vrhova do vrhova, saživljavajuće menjajući perspektive doživljaja sveta i obogaćujući svoje miloske suze postajanja Jednog sa čitavim svetom. Jer, pretvaranje čitavog našeg bića u temeljne, plemenite orijentacije koje svetom snagom sijaju iz našeg srca i obasjavaju talasima nevidljive dobrote čitav svet, nezavisno od naših površnih reči, izraza i stavova, jeste put divne, duboke etike koju iscrtava ova knjiga.

Negovanje tople pažnje, obgrljavanje bića sveta talasima ljubavi i blagodetnih, sjajnih želja čini da se u njima postepeno razbuđuju tanane moći osvrtanja unatrag, pažljivog koračanja predelima sveta naspram krajnosti bilo inertnog i bezglavog jurišanja ka prezadatim ciljevima ili besciljnog i bezvoljnog plutanja prirodnim prizorima. Kroz divotne crte roditeljske brižnosti se u voljenoj deci razvijaju sposobnosti misaonog reflektovanja107, čineći da se namesto polja nepažnje, nepromišljenosti i neobzirnosti u novorođenoj svesti postave temelji obazrivosti, savesnosti i pažljivosti. I ne odbacivanjem naših prirodnih moći misaonih refleksija, moći posmatranja i usklađivanja sopstvenog ponašanja na račun ideala isključive, misaono ispražnjene, meditativne svesti, već prihvatanjem naših prirodnih nesigurnosti, smotanosti i izražajne stidljivosti dolazimo do predela zaista srećnih pogleda na svet i svezadovoljnog ponašanja u kome odiše ravnoteža Puta, ravnoteža istovremene meditativne samo-uronjenosti, posvećenosti horizontima našeg iskustva koji se prostiru pred nama sa jedne, i blagog, nezaboravljajućeg i brižno preispitujućeg osvrtanja unatrag pri stvaranju naših stopa koje nas vode napred. I samo kroz ovakvu ravnotežu u kojoj je imanentno prihvatanje opreznog osvrtanja unazad možemo doći do briljantne, uzvišene svesti koja predano, poput nebeskih oblaka, plovi prirodnim nebesima, prihvatajući misionarsku ulogu svoga bića, i usput gradeći čudesne svetlosti duha, plodova dodira blistave vere u istovremenost postojanja svake putanje sveta i svakog poteza našeg bića kao odraza njihovog sleđenja bajkovitog Puta Prirode sa jedne, i postojanja skrivenih klica na temeljima najdubljih težnji našeg bića, klica iz kojih izrasta čitav svet u svetlu iskrene divote i blaženosti sa druge strane.




Yüklə 0,89 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   4   5   6   7   8   9   10   11   ...   15




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin