Muhammed Allahov Poslanik

Etika ratovanja i borbe

Bitke koje je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vodio nisu bile barbarske i necivilizovane bitke, čiji je cilj bio rušenje i ubijanje što većeg broja ljudi. Njegove bitke su bile moralne bez obzira da li se radilo o cilju ratovanja ili načinu ratovanja.

Zbog toga, kada bi Poslanik slao vojskovođe u bitku govorio bi: „Idite sa Allahovim imenom i sa vjerom vašeg Poslanika. Nemojte ubijati starce, djecu i žene i nemojte krasti od ratnog plijena, već ga sakupite na jedno mjesto, i budite dobročinitelji, jer Allah, doista, voli dobročinitelje.“²³³

Jedne prilike je prošao pored neke žene koja je bila ubijena u jednoj od bitaka, te je stao, a zatim kazao: „Ona se nije borila.“ Zatim je pogledao u lica svojih ashaba i rekao jednom od njih: „Idi i sustigni Halida b. Velida, i (obavijesti ga) neka nipošto ne ubija djecu, radnike najamnike i žene.“²³⁴

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je zabranio ubijanje djece i žena tokom rata.²³⁵

Također su i halife nakon njega postupale kao i on. Ebu Bekr je savjetovao svoga vojskovođu Usamu b. Zejda kada ga je htio poslati u Šam: „Nemojte pronevjeravati, nemojte krasti od ratnog plijena, nemojte biti varalice,²³⁶ nemojte ubijati djecu, starce i žene, nemojte sjeći ili paliti palme, nemojte sjeći stabla koja daju plodove i nemojte zaklati ovcu, niti kravu, niti devu osim za jelo. Naići ćete pored naroda koji su se osamili (svećenici) u samostanima, ostavite i njih i ono zbog čega su se osamili.“

Sreća

Sreća je osnovna želja koju žele svi ljudi. Svaki čovjek traži i želi da dosegne sreću, te se trudi da je ostvari. Međutim većina ljudi je pogriješila u načinu stjecanje sreće, pa je traže van svojih duša, u bogatstvu, ženama, putovanjima, popularnosti, društvenom položaju.

Stvarna sreća se krije u duši čovjeka i ne odvaja se od njega. Sreća je u imanu, jekinu, da čovjek bude zadovoljan onim što ima i zadovoljstvu Allahovom odredbom i osjećanju ljubavi prema ljudima. Na ovu činjenicu je ukazao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u nekoliko hadisa kazavši : „Čudno li je stanje vjernika, svaka situacija u kojoj se zadesi je dobra za njega. Ako ga zadesi dobro pa se zahvali, dobro mu je, a ako ga zadesi zlo, on se strpi pa mu je opet dobro.“²³⁷

Pojasnio je da je zadovoljstvo Allahovom odredbom glavni uzrok sreće i uspjeha na dunjaluku i na ahiretu, rekavši: „Uspio je onaj koji se pokorio svom Gospodaru, ima opskrbe onoliko koliko mu je nužno potrebno i koga je Allah učinio da bude zadovoljan sa onime što mu je dao.“²³⁸

I rekao je: „Ko osvane siguran u svome mjestu, zdravog tijela i ima dovoljno hrane za taj dan, kao da mu je dat cijeli dunjaluk i sve njegove riznice.“²³⁹

Poslanik nije također zaboravio da vanjski faktori utiču na čovjekova osjećanja, te je zbog toga spomenuo neke vanjske uzroke koji utiču na sreću, a to je zbog toga što oni imaju veliki uticaj na čovjeka. Kazao je: „Četiri stvari usrećuju čovjeka: dobra žena, prostran stan, dobar komšija i udobna jahalica, a četiri stvari ga unesrećuju: loša žena, loš komšija, loša jahalica i tijesan stan.“²⁴⁰

Jedan od uzroka sreće je i optimizam, te je zbog toga Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, volio optimizam, a mrzio vjerovanje u baksuzluk (lošu sreću). ²⁴¹

On je govorio: „Nije od nas onaj koji, na osnovu sujevjerja, tumači da li je nešto dobar ili loš znak, niti onaj koji traži da se to za njega radi, niti onaj koji gata, niti onaj kome se gata.“²⁴²

Optimizam

Optimizam je pozitivna vrlina u čovjeku, jer mu daje snagu da se usredsredi na određenu situaciju i da donese rješenja za probleme. Zato optimisti i pored činjenice da imaju mnogo poteškoća su ljudi sa najviše uspjeha.

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je volio optimizam, a mrzio sujevjerno vjerovanje u loše znakove.²⁴³ To sujevjerje spada u pesimizam.

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je bio optimista u gotovo svim situacijama svoga teškog života.

On je krenuo sa svojim ashabom Ebu Bekrom da se iseli iz Mekke u Medinu, nakon što su se povećala uznemiravanja od strane mnogobožaca. Kada su nevjernici saznali da je Poslanik krenuo za Medinu, poslali su da potragu za njima, i kao nagradu onome ko ih uhvati ponudili stotinu deva, što je bila velika nagrada u to vrijeme. Tako su mušrici počeli da prate tragove Poslanika i Ebu Bekra sve dok nisu došli do pećine u kojoj je bio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kada su došli do nje, Ebu Bekr je vidio njihove noge, pa je zaplakao od straha za Poslanika i rekao: „O Poslaniče, kada bi neko od njih pogledao u svoja stopala vidio bi nas.“, pa mu je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao jezikom čovjeka koji je imao pouzdanje u Gospodara i koji je optimističan: „Šta misliš o dvojici sa kojima je Allah treći?“

Kur’an je opisao ovaj događaj riječima: „Ako ga vi ne pomognete, pa – pomogao ga je Allah, onda kada su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: 'Ne brini se, Allah je s nama!', pa je Allah spustio pouzdanje Svoje na njega i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli, i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja.“ (Et-Tevba, 40.)

U drugoj situaciji kada su se vjernici požalili Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na siromaštvo i strah, on ih je, optimističan, ohrabrivao i obećavao im da će pobijediti, biti potpomognuti od Allaha i vlast na Zemlji ostvariti.

Od Adija b. Hatima se prenosi da je kazao: „Bio sam kod Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kad mu je došao neki čovjek pa se požalio na siromaštvo, a zatim mu je došao drugi pa se požalio da nema sredstava da nastavi putovanje. Poslanik je tada kazao: ’O Adijj! Da li si vidio Hiru?²⁴⁴ Odgovorio sam: ’Ne.’ On je kazao: ’Ako poživiš vidjećeš ženu u ženskoj jahalici koja će putovati od Hire do Meke, neće se bojati nikoga osim Allaha. Ako poživiš vidjećeš da će nam se otvoriti riznice vladara Perzije.’ Upitao sam: ’Kisre b. Hurmuza?’ Odgovorio je: ’Da. Ako poživiš, vidjećeš čovjeka koji će imati pune ruke zlata i srebra, i tražiće da neko to primi, ali neće naći nikoga ko bi to uzeo.’ I vidio sam ženu koja putovala iz Hire i stigla je da čini tavaf oko Ka’be, a nije se bojala ničega osim Allaha. Bio sam od onih kojima su se otvorile riznice Kisre. A ako poživiš vidjećeš ono što je najavio poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a to je čovjek koji će imati pune ruke zlata i srebra i tražiće da neko to primi, ali neće naći nikoga ko bi to uzeo.“²⁴⁵