Etika modernog življenja Vuk Uskoković



Yüklə 0,89 Mb.
səhifə14/15
tarix20.08.2018
ölçüsü0,89 Mb.
#73140
1   ...   7   8   9   10   11   12   13   14   15

O temeljima

»Svaki dakle koji sluša ove moje reči i izvršuje ih, biće kao mudar čovek, koji sazida kuću svoju na steni. I pade kiša i dođoše bujice, i dunuše vetrovi i navališe na onu kuću - i ne pade; jer beše utemeljena na steni« (Matej 7:24-25)


Svaka divna priča, svako ljudsko prirodno, abduktivno saznanje i zaključivanje počinju i završavaju se na temeljima, pozivajući nas da sagledamo »isti« predeo, »istu« perspektivu jednim novim očima, otkrivajući nam da se na temeljima našeg bića, našeg pogleda na svet i krije tajna njegove lepote, i pokazujući na put naše duhovne evolucije kao na svrhu postojanja čitavog Kosmosa. Drugim rečima, »na cilj stižemo kada se vratimo na početak i prepoznamo predeo«. Svaki detalj Prirode pokazuje na suštinu našeg bića, na naše nevidljive, temeljne težnje i vrednosti, na srce našeg bića, božanstvenu dušu, a divan kraj jeste uvek Izvor. Jeste susret bilo sa zaboravljenim predelom početka našeg bića u egzistencijalnim okvirima, ili sa temeljima naših verovanja i spoznaja u domenu filosofske, mudre pronicljivosti. I čitav životni put jeste istovremeno otkrivanje i stvaranje temelja: ontoloških temelja našeg božanskog porekla, Božije Prirode i epistemoloških temelja našeg bića na putu jedne i sveopšte duhovne evolucije.

Cilj svakog putovanja jeste vraćanje na početak. U epistemološkim okvirima, konstruktivna putovanja nas od polazišta naših, verom iscrtanih fundamentalnih pretpostavki ponovo dovode na njihovo tlo, osvetljavaju nam naše temeljne vrednosti, želje i težnje kao ključeve našeg razumevanja, naše pažnje, naše radosti saznanja i umeća življenja u novom svetlu. U ontološkim okvirima, okvirima Bića, poput muzike koju čine treptanja naizmeničnog približavanja i udaljavanja, ili Puta kao simbola istovremene povezanosti i razdvojenosti, svako putovanje rezultuje u povratku našem božanskom Izvoru, ponovnom apsolutnom jedinstvu naše duše i Boga, ulivanju kapi vode u Okean našeg božanskog izvorišta sa koga uvek na snopovima vazduha možemo iznova krenuti u radosni tok kruženja, u rađanje ponovne individualnosti, igre novih stapanja u fleksibilne celine sa drugim kapima vode, u građenja novih životnih tokova i reka, te, od početka do kraja do početka, čudesnih traganja ka njihovom i našem jedinstvu sa morem Prirode i Boga.

Svako razmišljanje, svaka logička i matematička analiza, svaka filosofija poseduje određene temeljne, nedokazive, pretpostavljene i verom u njihovo važenje održavane temeljne ideje na kojima počiva stabilnost i validnost svih izvedenih tvrdnji u okviru datih sistema rezonovanja. Centralni čvorovi u putanjama ovih temeljnih ideja pripadaju takozvanim eksplanatornim principima, pojmovima i veličinama koje se – na sličan način kao što ne možemo posmatrati Sunce, već se samo diviti rezultatima njegovog osvetljavanja detalja našeg sveta - ne objašnjavaju u okviru datih sistema zaključivanja, dok se koriste za objašnjavanje praktično svih ostalih termina i dedukovanih stavova. Duša i Bog, Atman i Braman, Tao i Te u teologijama sveta, sila i masa u Njutnovoj mehanici, brzina svetlosti u teorijama relativnosti, konstanta fine strukture u kvantnoj teoriji, geni i instinkt u izvesnim biološkim teorijama, »slučaj«, »stanje stvari« i »činjenica« u logičkoj strukturi Vitgenštajnovog logičko-filosofskog traktata, »Priroda« u filosofiji Emersona i panteističkim ideologijama, »razlika« u temeljnim sistemskim analizama i pogledima na svet, »kvalitet«, »volja«, »transcendencija«, »apsolut«, »apsolutni duh«, »iskustvo«, »Biće«, »Ja«, »a priori kategorije razmišljanja«, »monade«, »res cogitans«, »izvorno Dobro«, »idejni svet«, te raznovrsni praprincipi u filosofijama Pirsiga, Šopenhauera, Jaspersa, Šelinga, Hegela, empirističkih filosofa, Hajdegera, Fihtea, Kanta, Lajbnica, Dekarta, Aristotela, Platona i presokratovskih grčkih filosofa, respektivno, predstavljaju neke od tipičnih u moru drugih potencijalnih primera bazičnih eksplanatornih principa ljudskog rezonovanja. Onoliko koliko crte Prirode činimo eksplicitnima, u istoj tolikoj meri nužno stvaramo i implicitne, nevidljive putanje, na sličan način kao što direktno neprimetni koreni drveća nekoliko puta po svojoj zapremini prevazilaze vidljive obrise svakog drveta, što je i razlog zašto je Ludvig Vitgenštajn pisao da »utoliko što jasno predstavlja ono iskazivo, filosofija pripisuje značenje i onom neizrecivom«189, pokazujući nam na mističnu prirodu svakog vida rađanja, postojanja i kreativnog uređenja ljudskog znanja. Fizika i metafizika se, stoga, uvek ogledaju poput predmeta i slike u ogledalu, a ukoliko su metafizički temelji plemeniti i sazdani sa dobrim željama u srcu graditelja, i zidovi kuće saznanja će odisati stabilnošću, milostivošću i lepotom čitavom svetu.

Inspirativna osnova teze pokazivanja na etičke kriterijume prosvetljujućeg modernog življenja, ticala se temelja, duboko-ekološkog stanovišta, i stoga se na kraju svog toka vraća opet na temelje, na najdublje konstelacije našeg bića u kojima se krije tajna i izgleda i doživljaja našeg sveta u svakom trenutku. Lepota zvezdanog neba i svakog detalja Prirode, počiva tako u jezgru našeg bića i našeg razmišljanja, ko-kreiranja sveta, te znajući da »svet ima onakav izgled kakav mu dadne naša duša«, znamo da nas samo vraćanje unatrag zaista vodi unapred. »Reentering Introduction Creates Endlessly Rising Canon«68, kao što je smatrao Daglas Hofštadter, i zaista, na temeljima našeg bića nalaze se putokazi koji nas vode napred. A znajući da se ne ishodi naših površnih dejstava u svetu, već temelji naših težnji, želja i kreativnog pružanja prema svetu, preslikavaju na dobrobit čitavog sveta, postajemo poput cveta lotosa koji iz muljave vode polaritetnih tenzija Prirode, pruža nebeski bele latice jedinstva svih suprotstavljenosti našeg sveta, bića čistog uma, koja kroz evoluciju sveta u dodirima polariteta Prirode, svoje srce celovito, poput cvetne prašine, daju drugima.

Čuvajući našu pažnju na svetlim - poput jonskih stubova drevnih vremena, obasjanih žutom, Sunčevom svetlošću - temeljima našeg saznajnog pružanja prema svetu, čudesna smirenost i lepota će izranjati iz svih naših pomisli i postupaka. Obasjavajući srce našeg bića svetlom predanošću, molitveno tonući u tihe i nečujne, implicitne zavete srca, zavete naše potpune posvećenosti svim, i najmanjim bićima, leptirima i kamenčićima našeg sveta, postajemo sjajni kosmički relej božanskih, globalno oplemenjujućih osećanja, maleno i nevidljivo Sunce na prašnjavim putevima Prirode. Čuvajući jedno »oko« na našim epistemološkim, duboko-etičkim temeljima istraživanja sveta, a drugo na tajanstvenim, skrivenim, ontološkim, božanskim temeljima Prirode, prostiremo nit između naše duše i Boga, tananu nit koja čini suštinu religioznosti i mudrog čitanja suptilnih znakova sveta na putu naše duhovne evolucije, začetak rađanja divnih vodopada prelivanja našeg bića u celotnoj Prirodi, i obrnuto.

Naša religioznost, duboka vera u jedinstvo našeg bića sa nevidljivim Izvorom, implicitno sadržanom u svakom deliću sveta, vera da najdublja orijentacija našeg bića, naši epistemološki temelji, nahode dobrobit čitavog sveta, čini da – slično kao što dete koje na trenutak napusti topli roditeljski dom, uživajući u upoznavanju sveta na temeljima dubokog znanja da ga brižna i voljena bića čekaju na svom polazištu – prenosimo svetlu toplinu sa naših predanih dlanova bližnjim bićima i vidimo divotu u tananim zvucima, slikama i šumovima sveta koji se stvara u dodiru našeg bića i Prirode.

Jer, ne zaboravimo nikada da ne vidimo svet as-is, »objektivni« svet nezavisan od našeg bića i naših najdubljih, karmičkih želja i vrednosti, već posmatrajući svet i druga bića mi zapravo vidimo sebe, što čini osnovu drevnih ogledalskih metafora o kojima propovedaju mnoge religije179, filosofije64 i umetnosti56,83 naše civilizacije. Gledajući površinu jezera, Narcis, metafora ljudskog uma, otkriva da je lepota sveta zapravo odraz direktno nesagledive lepote njegovog bića, dok Priroda, čineći ljudska bića očima Kosmosa, sve vreme zapravo ogleda sopstvenu lepotu. Oči koje vide zvezde tako postaju zvezde.

Naše želje se uvek ispunjavaju, i poput Đepeta koji sa jednom »wish upon a star«, sa tihom molitvenošću, duboko iz svoga srca, uspeva svojim snovima da prevede drvenog Pinokija u stvarno biće, i naše želje za spasenjem bića našeg sveta će uspeti da stvore nove zvezde, nova, stvarna, anđeoska bića, prevodeći našu drvenu, krtu, pinokijevsku konačnost kroz vode nevinosti, dobrote, požrtvovanja i posvećenosti u stvarno postojanje neslućene divote. Jer, i čitav svet, i naše misli, i zadivljeni pogledi, kao da su nastali iz jedne džinovske želje Boga, koja je u trenutku molitvene svetlosti osvetlila čitav Kosmos, stvorila zvezde, planete, zaljubljena bića, tajnovite dodire i mnoštva arheoloških osećanja tihih ushićenja nad nevidljivim temeljima koji nose skrivene tragove davnih vremena i čudesnih ot-krov-enja, otvaranja kupole našeg bića, krova našeg uma ka beskrajnosti ozvezdanog neba.

Umetnička želja za stvaranjem svetlih dela koja će rasplamsavati toplinu, ljubav, začuđenost, dobrotu i sveto znanje u bićima našeg sveta, zaista čini da naše plemenite vizije i želje, poput zvezdanih tonova neprimetno ispune tanane šumove naših dela, poput slamnatih tračaka ili voza koji huji zvezdanom noći, prenoseći naše dobre, osunčane želje duž čitavog sveta, ispunjavajući uši dragih nam bića šumom drevnih mora života, čempresovih grančica i blještavih, bisernih galaksija. Jer, sve privlačnosti i odbojnosti koje površno doživljavamo i primećujemo u našem dodiru sa svetom potiču iz temeljnih orijentacija našeg bića, orijentacija koje mogu odisati bežanjem, skvrčavanjem, izolacijom i odbojnošću od drugih, ili pretvaranjem našeg srca u Sunce koje nikada ne gasne, koje sve više ima što više daje, u blago koje se svevišnje daje, pružajući celoga sebe duž puteva sveta, rasprostirući se u mostove koji spajaju tragajuća bića preko virovitih reka životnosti, donoseći im nove kreativne destinacije i zadivljujuće, zajedničke horizonte upoznavanja sebe i sveta.

Kada, pažljivo, osluškujući naše srce i temelje našeg bića, sada i ovde, pretvorimo sve panične, hirovite, strahovite i odbojne strele koje spontano ubojito šaljemo bićima našeg sveta, u blaženi, sveprihvatajući mir, u našu temeljnu orijentaciju koja odgovara bezuslovnom i ništa-neočekujućem obgrljivanju svakog bića Kosmosa našom viteškom aurom, i bića sveta neće više biti odbijena ogledalima naših inertnih refleksija u svetu zbunjenosti i zaplašenosti, već će nam radosno pohitati u susret, dok čitav svet će se poput beskraja rečnih tokova uliti u more našeg bića, more koje čedno stoji ispod svih i svega, na samim temeljima našeg saznajnog ko-kreiranja celokupnog sveta.

I kada znamo da se na saznajnim, vrednosnim temeljima našeg bića krije tajna istinske plodotvornosti našeg delanja i postojanja, lepote koje uočavamo u svetu, prožeće nas svest da u našem upoznavanju Prirode ne postoje »pravi« putevi i »slepe« staze (čime se svaki vid sujevernosti pretvara u shvatanje da naše temeljne vrednosti jesu kormilari plovidbe našeg bića na moru sudbine, dok svako drvo postaje drvo želja, a svako biće fontana blagodetnih inspiracija), već da svetlošću jedinstva našeg uma i Prirode osunčani temelji našeg bića čine svaki put pravim putem, čine da se udubljivanjem u bilo koju harmoniju putanja našeg sveta percepcije na našim dlanovima stvaraju biseri, biseri koji – slično kao što kašljucanje ruže malog princa čini preduslov stvaranja anđeoskih krila – moraju pretrpeti i kristalnom jasnoćom i ljubavlju, mirno i strpljivo obavijati iritirajuća zrnca prašine da bi jednog dana iznedrila svoju implicitnu, božansku lepotu.

»Priroda je beskrajna lopta kojoj je površina nigde, a središte svuda«, mislio je tako Blez Paskal, uviđajući Božije korene sveprožimajuće, izvorne lepote postojanja iz koje poniče sav vidljivi svet.

Čitav svet je plodni dodir između temeljnih težnji srca bića Prirode i njenog božanskog Puta, dodir koji sa sobom nosi u beskraj prostiruću zvezdanu evoluciju naših duša. Naše najdublje želje i Put Prirode se stapaju pri svakom našem udisaju i izdisaju, pri svakoj našoj i najmanjoj pomisli, rađajući pred našim očima svet odgovora i znakova na naša najdublja pitanja. I kroz ovaj dodir, mi neprekidno učimo, prevashodno kako da preobražavajući prividne prepreke na putu ka dubinama našeg srca, u korisne poluge i odskočne daske, u divne putokaze i povode opštih razvoja, na bezbrojnim greškama uvek pronalazimo puteve napretka i vere u našu dušu i Božije poreklo. Učenje učenja, sagledavanje naših odnosa sa svetom iz novih, viših i sveobuhvatnijih perspektiva, čini, tako, vrhunac svakog procesa napretka, vrhunac koji postaje najplodotvorniji onda kada se sa šakom dragocenih kamenčića predela novih otkrovenja, i željom za njihovim beskrajnim deljenjem, vratimo natrag, sjedinimo sa uobičajenim perspektivama razmišljanja, i tiho - poput deteta koje, verujući da svaki kamenčić, bačen u more sa željom u srcu, vodi njenom ispunjenju – sa znanjem o efektu leptira i opštoj osetljivosti na beskrajno male uticaje, o malenim pogledama i suzama koje će jednoga dana moći pokrenuti planine i stvoriti čitava nova mora, pesme Atlantide, morskih konjića i sirena, stvaramo čitave nove svetove putem rađanja malenih, ali duboko osmišljenih talasića na moru naše civilizacije.

Da bi se svet zaista promenio nabolje, neophodno je, stoga, menjati »stvari«, »sebe« i »svet« na njihovim temeljima. Neuspešnost istorijskog lanca revolucionarnih promena, oličena u suštinskom nemenjanju sveta nabolje njihovim očiglednim posredstvom, već isključivo tihim i neprimetnim preobraćanjem individualnih bića kroz dobronamerna vas-pitanja, krije se u zanemarivanju nužnosti sprovođenja promena na temeljnim nivoima naših vrednosti (a suštinske vrednosti našeg bića i vrednosti koje vidimo u svetu jedno su, jer mi smo naše voljne putanje kojima se - poput balerine, čigrovito vrteće u krug i rasipajući cvetnu prašinu svoga srca ka nebesima, skladne metafore disipativne, virovite prirode životnosti - dajemo svetu), težnji i želja. Dok se obuzetost menjanjem sveta bez shvatanja primarne potrebe menjanja saznajnog jezgra sopstvenog bića, završava ogorčenjima, osudama, okrivljavanjima i nezadovoljstvima, kada su temelji našeg bića okupani čistom lepotom mira, i stablo odnegovane duboke etike (ispričane u ovom radu) sa cvetovima božanskih, kosmički-evolutivnih spoznaja se razgranjuje, čineći naš svet (= suštinu našeg bića) ovenčanim suzama lepote, okupanim čistoćom božanskog traganja. Svako biće koje pogledamo sa mirom i otvorenim, saosećanjima i toplim davanjem rastopljenim srcem na temeljima našega bića, poći će od nas okupano oreolom čistih misli, čuvano anđeoskim krilima na svom daljem putu. Odlučnost Ljubavi se ogleda u održanju ovakvih, istovremeno večno novih i obnovljivih, u saživljavanju i gledanju sveta očima bližnjih bića, neprekidno menjajućih, i starih, romantično prašnjavih i drevnih temelja naših pogleda na svet, poverljivom i svetom odgovornošću prema tradiciji našeg postojanja i porekla obasjanom pružanju svog bića ka horizontima koji se poput svetim željama za spasenje sveta ozvezdanog neba ili nedodirljive duge posle suzne kiše na nebu naših saosećanja, prostiru temeljnim trakama - vodiljama putovanja naše duše.



Svi temelji su skriveni - u čemu se odslikava celokupna Tajna postojanja i traganja za Bogom, smisleno ispunjenog življenja – te je stoga i osnova etike naših misli, reči i dela skrivena, implicitna. Stoga i etika ovog rada koji eksplicituje neeksplicitujuće, opisuje skrivene temelje osmišljenosti življenja, počiva ne u grubim i očiglednim redovima reči, već u nevidljivim i nečitljivim osećanjima, autorovim težnjama koje prožimaju rad između njegovih redova i na tajanstven način nalaze svoj put do čitaoca. Takođe, u skeletu, temeljnoj postavci knjige (i svake druge prirodne organizacije, od živih bića preko umetničkih dela do ekonomskih preduzeća i naučnih modela) se krije i tajna lakoće inkorporiranja i nalaženja skladnih, blistavo izražajnih i uočljivih pijedestala individualnih ideja. Jer, dok nedostatak skladnog, jasnog, čvrsto utemeljenog i širokog kostura implicira traćenje naših ideja ili njihovo disharmonično kontekstualno predstavljanje, divni saznajni temelji svaku, pa čak i naizgled najvulgarniju predstavu mogu preobraziti u slavu Prirode i odsjaj lepote i dragocenosti postojanja.

U duhu čitavog ovog rada, naša duša postaje ponovo probuđena, obožena i može nam pričati o najvećim tajnama postojanja na svom nečujnom jeziku, van vremena i prostora. Ono što je ontološki božansko u nama, naša večna duša koju samo stvaranjem mira u nama možemo slušati i biti srećni, i epistemologija, naše duboke težnje u svom beskrajnom dodiru, nahode naš i čitav svet, poput broda koji kroz nebeska sazvežđa pronalazi zemaljske puteve njihovog buđenja, ovde i sada. Nebeski uspon čoveka i božansko, milosko, ljubavlju obasjano, majčinsko pružanje tople i brižne ruke nadole, ka čednim dečijim pogledima na veličanstveni svet, stapaju se u jednu celinu, znajući sada da mi nismo samo mala, krhka i ranjiva bića koja se svojim saživljavanjima, svetlom predanošću i saosećanjima u srcu rasprostiru ka božanskim putevima, već da smo i božanske klice koje uče kako da postanu ljudska bića. Mi smo čista božanstvenost na putu sopstvene spoznaje. »Ko želi da dođe do temelja Boga, taj mora da dođe do sopstvenog temelja...niko ne počiva u temelju duše do Bog sam...Ovde je temelj Boga i moj temelj, a moj je temelj i temelj Boga...Bog i ja, mi smo jedno«, pisao je u ovom duhu Majster Ekhart, podsećajući nas i na stav svetog Avgustina po kome Boga spoznajemo spoznajom naše duše. I stoga, svaki cvet Prirode sa jedne strane ontološki odražava čitavu istoriju postojanja, sve čežnjive i čuđenjima nošene, saosećajne ljudske misli, dok epistemološki odslikava najdublje konstelacije naše vrednosne orijentacije prema našem svetu. I naša večna duša u kojoj je platonovski zapisano sve postojeće i prisećanje putem koje nas čini istinski probuđenim bićima, čini nas da poput Dilanove Ofelije zagledane u Nojevu dugu35, ili ptice iz Platonovog Fedara – »kada neko ovde vidi lepotu i pri tom se seti stvarne (lepote), on dobije krila i tako okrilaćen želi da se vine naviše. Ali, ne može to da učini. Zato samo, kao kakva ptica, gleda naviše, zanemarujući ono što je ispod«126,176 - sa poetskom zadivljenošću u našim očima obasjavamo svet transcendentalnom, meditativnom začuđenošću i religijskom predanošću, molitvenom svetlošću našeg srca. Ovakva zadivljenost predstavlja plod i polaznu tačku divnih spoznaja o kojima su sanjali neo-antički, staro-grčki filosofi, kroz koje postajemo Ljudska bića, samo-ostvarujemo izvorno dobro koje čini srž naše božanske suštine, znajući da ne ovladavanje, već spoznaja naše suštine, naših pratemelja čini pobedu koja prostire zvezdane putokaze i kupa božanskom svetlošću čitav svet, svet koji je slika naše duše, igra koju, rađajući cvetnu prašinu radosti pred sobom, ona stvara. Slično kao što tama predstavlja granicu svetlosti, neophodnu za njenu sopstvenu spoznaju i realizaciju, i svet kakvim ga vidimo, u saglasnosti sa Plotinovim učenjem, jeste horizont pružanja naše večne duše, božanske klice, duhovnog gledanja, jer »subjekat ne pripada svetu, već predstavlja njegovu granicu«189, kao što je smatrao Ludvig Vitgenštajn. A kada, sišavši do temelja našeg bića - do biblijske pustinje kroz koju ćemo »poravnati Put Gospodnji« (Jovan 1:23), kroz suzama ovenčanu samilost i saosećajnost sa bićima sveta i radost predanja Prirodi, usavršavanjem, dovođenjem u jedinstvo sa Prirodom našeg uma, voditi čitav Kosmos ka novim blagodetnim harmonijama – i prošavši kroz slojeve koji pripadaju našim čulnim željama, porivima, težnjama, izvorištima volje i htenja (Matej 4:1-10), postanemo jedno sa temeljima našeg božanskog porekla, sa Gospodnjim glasom (Matej 4:11), kada prepoznamo svoju božanstvenu suštinu u svakom deliću sveta, postajemo Jedno sa njim, dostižemo cilj Božijeg traganja za sopstvenom spoznajom, cilj sa koga se, obasjani bezgraničnom, sveisceljujućom i duhovnom radošću, možemo svetlošću našeg srca uvek okrenuti ka drugim bićima i čitavom svetu, natrag na put, i sa svepredajućom željom koja se poput svete aure prostire granicama našeg bića (= svakom razlikom našeg sveta), pozvati čitav svet na zajedničko posmatranje buđenja duhovnog oka Prirode, na držanje za ruke i zadivljeno, sa tihom suzom u oku, stapanje sa praskozorjem rađanja Sunca naše duše i Boga.

A do tada, znajmo da čitav svet jeste poput jednog veličanstvenog drveta koje se u toku životne evolucije neprekidno pupolji, grana, oplođava i umire, stvarajući usput beskrajne semenke novih stabala, novih ozvezdanih duša. Svaki delić drveta sadrži u sebi nevidljivu esenciju semena iz kojega je poniklo, kao što je Udalaka Aruni učio malog Švetaketua, i silazeći i dotačinjući se ove nevidljive klice božanskog postojanja našeg stabla života, postajući ona i dopuštajući da se poput isceljujućeg Sunca razlije širom nas, moći ćemo da znamo da zaista sve, čitava Priroda jesmo mi, da pokazujemo na svako prividno izolovano ostrvce sveta i u srcu duboko znamo da »i to smo mi«. I sa buđenjem unutrašnjeg, sijajućeg zadovoljstva i iskrene, sveobasjavajuće radosti u susretu sa svakim bićem i svakom situacijom Kosmosa, te pronicanjem od površnog uvažavanja eksplicitnih reči - reči koje nikada svojim konvencionalnim značenjem ne odražavaju istinita osećanja, težnje, želje i temeljne orijentacije bića sa kojih se odnose, već samo implicitnom muzikom, jer »usta govore ono čega je srce puno« (Luka 6:45) - do predanosti osluškivanju esencijalne muzike bića sveta, ali sa prisebnim održavanjem pažnje u srcu težnji našeg bića, čitav svet ćemo sa svakim pogledom obasjavati svetlošću duha.

Slušanjem muzike sveta koja se prostire na implicitnim dubinama naših čulnih opažaja, puteva dodira našeg bića sa svetom, moći ćemo da prepoznajemo divne, korenite želje koje stoje u osnovi lepote i kreativnosti izraza prirodnih stvorenja. A negujući u dubini našeg srca lepe želje, vizije dobrote i blagodeti, čak i kada se naši snovi ne ispune, kada se naši zamišljeni ciljevi ne ostvare i prepuste mesto novim putevima kretanja životnosti, znajmo da će one i tada ko-kreirati dobre puteve, vodeći bića sveta na divna ishodišta, na božanstvene prizore novih obala nepreglednih mora znanja i osećanja, jer naše najdublje težnje, a ne naše površne zamisli anđeoski pružaju tanane putokaze kretanjima voljenih bića u svetu.

I čitavo jezgro ove knjige, srce njenih temeljnih putokaza može se sažeti u izrazu filo-sofije Puta, saznajnog spleta ljubavi i mudrosti, saosećanja i brižnosti sa jedne, i mudre predanosti osluškivanjima sopstvenog bića sa druge strane, kroz koji se u rešenjima svih paradoksa, nesuglasica i problema nalaze srednji Putevi, aktivne i nikada ne statične i uspavane, već uvek neprekidno plešuće ravnoteže istovremenih spojenosti i razdvojenosti, jedinstva i raznovrsnosti koje pojam Puta simbolizuje. Ne zaslepljeno tonući u putanje sveta, zaboravljajući na praćenje pružanja zraka Sunca našeg srca posvuda oko nas, kao i na negovanje najdubljih težnji našeg bića koje čine tajnu našeg blagodetnog delovanja i postojanja, već pažljivo osluškujući jezgro našeg bića pri svakoj životnoj interakciji, a sa druge strane se diviti lepoti sveta i delati za dobrobiti bića sveta, čini srednji Put, put Ljubavi koji iscrtava ova knjiga. Spuštanje ka temeljima našeg bića, našeg saznajnog odnošenja prema svetu, vodi nas zaista unapred, otvarajući nam nove i sve bogatije životne i saznajne panorame posute svetlucavim klicama sve čudesnijih zvezdanih otkrovenja, dok nas putovanja kroz Kosmos, kroz vozove zvezdanih začuđenosti i perlasta mora treperavih raznovrsnosti, vode u srce našeg bića, čineći da se implicitni, božanski temelji i zvezdana lepota sveta stope u jednu nerazlučivu celinu, da »ono što je dole postane jednako onome što je gore, i ono što je gore postane jednako onome što je dole«, da postanemo prosvetljeni znanjem da temelji našeg saznajnog pružanja prema svetu zaista iscrtavaju linije sveta, dok njegova zvezdana lepota u nama gradi večne klice postojanja, sve zadivljenijih začuđenosti i briljantnijih pogleda na svet, čineći našu dušu čitavim svetom, a sve što postoji plodovima zajedničkog stvaranja u dodiru između duše i Boga, svetim Putem života.

Istovremeno trubadurski radosne i mistično zvezdane okice, šireći svetlost Sunca dobrote i zadivljeno upijajući zvezdane tajne sveta, okice koje rasprostiru mostove uzajamnih poverenja, rađaju se kroz održanje ravnoteže Puta, aktivne budnosti i osluškivanja sopstvenog bića, kao i saosećajnog poistovećivanja sa bićima našeg sveta. Slično kao što osnove svakog temelja čine granice sa njegovim okruženjem, predstavljajući put koji suštinski istovremeno spaja i razdvaja sistem i njegovu životnu okolinu, i spuštanjem do temelja sveta naših saznanja dolazimo do linija koje povezuju i putanja koje se pružaju na relaciji našeg bića i Prirode, čineći da od ovog skupa suštinskih interakcija zavisi i stabilnost celotne zgrade saznanja koja se uzdiže sa naših temelja. Temelji našeg saznanja i postojanja, stoga, nikada ne pripadaju isključivo nama samima, već našem jezgrovitom odnosu sa Prirodom, moru naših najdubljih težnji na kojima plove brodovi naših životnih dejstava, Suncu naše duše koja svoje zrake ko-kreativnih dodira sa Prirodom, dodira u kojima se čitav naš svet neprekidno stvara - noseći u svakom svom detalju beskrajne povode neograničeno radosnih saznanja i božanskih otkrovenja koja stapaju naš um i Prirodu u savršenost svesti Puta, istovremenog blaženog jedinstva i održanja samostalne kreativnosti u svim našim pogledima koji sklapaju mostove prijateljstva sa svim bićima sveta – poput peščanih puteva koji se pružaju ka osunčanim horizontima, puteva koji spajaju tragalačke oči i daleka Sunca jedinstva, u nedogled prostire.

Sa znanjem da se ne očigledne crte naših dela, već najdublje težnje, nevidljivi saznajni temelji na kojima smo gradili vidljive kule naše kreativnosti, preslikavaju na jezgrovitu dobrobit našeg delanja, postaćemo obasjani znanjem da se ne dopuštanjem objektivnim principima i površnim putokazima da slepo rukovode našim postupcima i životnim nahođenjima, već predanošću dubokim, skrivenim i samo očima duše očitljivim znacima na našim životnim putevima, prostiru širom sveta putevi dobrote. Umesto posvećenosti uređivanju cvetnih, kreativnih ikebana našeg sveta u skladu sa prekoncipiranim normama, principima i doktrinama, alhemičarska veština spontanog, nesamo-svestnog iskazivanja srca našeg bića, ne razmišljajući o površnim tehnikama našeg izražavanja, poput radosnog deteta koje, gradeći kule od peska, nevinom spontanošću prosvetljava tamu težnji za iskazivanjem sopstvene slave u očima drugih, živeći znanje da »ako ja proslavljam samoga sebe, ništavna je moja slava« (Jovan 8:54), dopuštajući da »mislimo o smislu«, o temeljima našeg pružanja prema svetu, dok će »glas voditi računa o sebi«26, činiće da i prividno neugledna, malena dela nečujno i neprimetno odišu buđenjem mira, harmoničnosti i dobrote. Delajući čistog uma, ne razmišljajući o ugledu, ponosu i egu našeg bića u očima drugih, znajući da »a ti kada činiš milostinju, neka ne zna tvoja leva ruka šta čini desna, da bude tvoja milostinja u tajnosti; i Otac tvoj koji gleda u tajnosti uzvratiće ti« (Matej 6:3-4), da nesamo-svestno ponašanje koje slično kao što zaljubljeno biće divotnim očima vidi svet, čuvajući u umu odraz voljenog bića, odiše tajnovitom lepotom u svakom svom zamahu, dašku vazduha i misli, obasipamo divotom predele našeg sveta.

Umesto davanja bićima sveta površnih iskaza, neiskrenih naklonosti i izveštačenih dodira, posvećenošću i održavanjem naše pažnje na temeljima našeg pružanja svetu, iskreni osmesi i dodiri koji izviru iz prijateljstva Zemlje – naše biološke osnove, iz prihvatanja naše životnosti i ljudskosti, i Neba – našeg božanskog porekla, čiste, meditativne svesti, osunčavaće crtice našeg sveta. Nevidljiva plodnost isplivavaće iz predela našeg sveta, obasjanih nevidljivim, plemenitim težnjama koje isijavaju iz našeg srca. »Dajte kao milostinju ono što je unutra, i gle - sve vam je čisto« (Luka 11:41), podseća nas, tako, Isus da na osnovama znanja o važnosti davanja srca našeg bića, o pletenju veza poverenja i zaveta dobrote sa svakim našim pogledom i rečju, zaista čitav svet počinje da se kupa u vodama božanske svetlosti, mira i nebeske čistote, u kome, poput belih galebova, naše misli, ideje i svete poruke mogu nesputano radosno leteti vaz-dušastim plavetnilima sveta.

I kada se oslobođeni svih zemaljskih stega, vezanosti za prolazne plodove našeg rada, vinemo u nebeski let našeg duha, moći ćemo našom nevezanom posvećenošću da sve susrete sa Y raskršćima našeg sveta preobrazimo u veličanstvene (što je bilo prvo slovo nama najstarije poznate, pre-feničanske azbuke)46 otvarajuće mostove naše svesti i našeg sveta. U ravnoteži inteligentne logike i nebeskih želja stojeći na samim dodirima razdvajajućih puteva, na samim kritičnim tačkama i linijama prirodnih prelaza, pretvaranjem svih naših uspomena i puteva koji vode do horizonata naših sećanja u mostove sveprihvatanja, gradimo slike divnih, uzajamno pruženih susreta dveju bića iz kojih sve potiče, i kao znak blagotvornosti pronalaženja puteva jedinstva u razgranatoj raznovrsnosti, vraćamo se na čistoću početka, na sjajnu svest, na veliko A.

Naša sveta tragalačkost, opčinjenost poreklom i čudesnošću postojanja, divnim putanjama ljubavi koje se pružaju put nas, tada se preliva u divni, celoviti sjaj sveprihvatajućeg, svezadovoljnog, dečije radosnog i nevinog, lagano plovećeg uma u harmoniji sa Prirodom, znajući da će se jednoga dana ova blještava kugla naše svesti opet raspršiti u zvezdanu sferu (čijom integracijom vezama začuđenosti, zapitkivanja i traganja je i nastala), postajući poput biblijskog semena (Jovan 12:24) koga ljubav prema bićima sveta, prevodi od jednote u životni tok raznovrsnosti duž koga ono spontano sa svojih stabala i cvetova seje nova semena novih zadivljenih čuđenja daleke dece Kosmosa koja će se sa uzvišenim pogledima ka nebesima posutim zvezdama, upitkivati o najvećim tajnama življenja i hodati na putevima prosvetljenja, povremeno upadati u jarke života, ali u svojim svetim čuđenjem ovenčanim pogledima spontano prostirati beskrajne putanje evolucije života.

Poput divne muzike Kosmosa koja nastaje ne misleći o sebi, o sopstvenoj ukrašenosti i uglađenosti, već o blaženosti koja će postati bića ka kojima njeni talasi plutaju, i divna dela, divni glasovi našeg bića ne nastaju prepuštanjima površnim vodiljama koje teže da skladno utope naše izraze u okolne harmonije, već silaženjem u jezgro našeg bića, njegovim budnim osluškivanjem i meditativnom orijentisanošću ka davanju našeg svetlog srca bićima sveta, ka pružanju svetlih puteva između našeg i drugih bića, dopuštajući da muzika naših instrumenata spontano isplivava i tada neprimetno obasipa bližnja bića blagodetnim osećanjima i isceljujućim svetlostima duha.

Postavivši cilj, divne horizonte i vizije naših nadanja na temeljima našeg srca, dovoljno je samo posvećeno osluškivati njegovu nečujnu muziku koja će nas, spontano joj se predajući, voditi ka predelima sveta u kojima ćemo zateći beskrajno dragocene, božanske odgovore na naše ciljeve, težnje i temeljne ideale. Jer, srce naših težnji, poput drveta želja koje tokom svog rasta posipa tla sveta semenim zrncima svoje esencije, neprekidno obasipa čitav svet svojim izvornim harmonijama, spontano oplođavajući misaona polja duhovno prijemčivih i otvorenih bića Kosmosa divnim, plemenitim idealima i budnim snovima cvetanja carstva Božijeg na Zemlji.

A kada čitavo naše biće postane bistro, prosvetljeno, nevino milo i celovito poput blage, miloske suze na dlanu Božije predanosti, znajmo da tanani dodiri između naše duše i božanske Prirode, dodiri kroz koje se iscrtava čitav naš svet, tiho i neprimetno prostiru naše najdublje težnje ka rađanju blagodeti i sreće u očima bližnjih bića i celotnog sveta od nevidljivih klica do divnih, sveprisutnih cvetova spasenja, od tajnovitih i prašinom skrivenih, ali svepodupirućih temelja naših želja, nadanja, izvorne vere i tople ljubavi do osunčanih, vodopadima duha prelivajućih horizonata našeg bića i naših pogleda na svet, od blaženih, molitvenih želja našeg bića ka stvaranju vedrih, blistavih i mirom obasjanih predela duž celotnog sveta, od svetlenja prozirnog neba dobrote, božanske inspiracije i isusovske ljubavi u našem umu i srcu ka bojenju sveta dugama našeg duha i talasima božanstvenog življenja, od radosnog i večnog sijanja Sunca na temeljima naše duše do buđenja divnih praskozorja večne lepote prostranstvima sveta.


Vuk Uskoković, Ljubljana – Beograd – Kumbor – Herceg-Novi 2005/2006
Pogovor
Čitava ova knjiga jedna je malena zbirka etičkih vodilja namenjena tragalačkim bićima modernih vremena, bićima koja revnosno, premda ponekada vedro i sijajuće, a ponekada tužno i skudreno, brižno koračaju tragovima ljudske tradicije ispisivanja i življenja čudesnih pitanja života, pitanja koja su oduvek inspirisala tanane putanje i struje životnosti u nama, obasjavajući naše dane svetlim dodirima muza božanstvene lepote postojanja. Poput svakog putovanja, i ova knjiga je sazdana kroz odraz harmonije kontinuiteta, planiranja, vizionarskog ciljanja i celovite konceptualnosti sa jedne, te nepredvidljivosti, spontanosti i iznošenja neprekidnih noviteta na površinu naših izražaja sa druge strane.

Svako od poglavlja knjige opisivalo je proces zidanja beskrajnih, uzajamno uzdižućih, podupirućih i oplođavajućih ideja koje orbitiraju oko centralnih, tematskih vodilja, čineći da se od Sunca pojedinačnih, jezgrovitih ideja izrode rojevi zvezdanih zadivljenosti, mora plešućih i radosno treperućih vodilja bićima sveta. Na početku smo se zagledali u divne i nevine, zvezdano svetlucave oči iz kojih je isplivavala lepota začuđenosti, divljenja i neprekidnih upitkivanja nad poretkom našeg sveta, oči koje tragajući za božanskim znacima u beskrajno malim, suptilnim detaljima našeg sveta spontano posipaju prostranstva sveta novim, uzvišenim »znacima vremena« (Matej 16:3), čineći da naša bića postanu anđeoski čuvari i tihe vodilje raznolikim bićima Kosmosa. Naučili smo da se odgovori na problematične zamišljenosti našeg bića često kriju u putanjama, dodirima i vezama između najrazličitijih detalja našeg sveta, odakle analogijama možemo doći do divnih zaključaka i rešenja enigmi iskrslih na putevima našeg razvića. Tragovi Sunca, blagi let leptira, osmeh livadskih cvetova i šum lišća, tako, kriju podjednako bogatstvo Božijeg govora Prirode kao i pisani tragovi ljudske tradicije naučnog, religijskog i umetničkog izražavanja. Spoj razuma i intuicije, inteligencije i maštovitosti, znanja i lepote krije tanane ravnoteže koje nas vode divnim vodopadima evolucije našeg bića i čitavog čovečanstva.

Čistoća misli predstavljala je sledeći korak našeg putovanja, podsećajući nas da su naša bića poput virova koji neprekidno odašilju talase blagosti, sjaja i ljubavi sa svakom našom sjajnom i uzvišenom mišlju, čineći da svaka sveta misao, bilo herojski stenovita ili devičanski blagodetna, poput aure duha ili nebeskog štita oblači naše biće unutrašnje gracioznim bojama duha, pružajući posvuda dugine mostove svevišnje lepote i bajnosti dodira sa bićima sveta. Umesto idejnih fiksnosti i dogmatskih samo-ubeđenosti, neprekidni tok saživljavanja, hrabrog menjanja i poistovećivanja sa bićima našeg sveta, raznolikim pogledima na svet i panoramama čudesne predstave življenja, u sledećem koraku smo sagledali kao ideal vrhunske lepote postojanja i postavili na pijedestal našeg kontemplativnog divljenja. Važnost neosuđivanja drugih bića i uočavanja izvorne božanskosti i sveobasjavajuće lepote u srcima svakog, i najmanjeg bića Kosmosa, svetle posvećenosti njihovom spasenju i očuvanju na dlanovima naše anđeoske brižnosti, namesto ljutitih, sverazarajućih osuda i samo-uzdižućih ponižavanja, iscrtali smo u narednom poglavlju. Divota održanja znanja o ko-kreativnoj prirodi iscrtavanja sveta naše percepcije, znanja iz koga izranja svest da se u svakom deliću našeg sveta kriju jezgro naše duše i suptilni govor božanskog jezika, sagledali smo u sledećem poglavlju. Blaženost ne trčanja unapred uz slepo održanje prezadatih ciljeva na putevima našeg sebičnog razvoja, već neprekidno zastajkivanje, maštovito upitkivanje i premišljanje ispravnosti naših puteva i životnih izbora, pružanje ruke pomoći bićima sveta, te brižno i pažljivo osvrtanje unatrag kao ključ trajnog i održivog kretanja unapred, činilo je sadržaj narednog poglavlja. Nakon toga, srž zaista oplemenjujućeg i duhovno inspirišućeg delanja ugledali smo u idealu povećanja broja opcija svih prirodnih sistema, ne krutog i manipulišućeg postavljanja normi, pravila i ograničenja, već buđenja osećanja samostalnih odgovornosti, unutrašnjeg sjaja inspiracije i slobodom zalivanog duhovnog procvata. Naučili smo i da nas lepota davanja čitavog našeg bića čini celovitim i sjajnim poput Sunca, čini da u našim grudima zasija divni dragulj govora naše duše, prosvetljavajući čitavo naše biće i celotni svet. U skladu sa porukom jevanđelja, lepota davanja čini da blaženost i unutrašnja milostivost našeg bića pokriju svaku travku, cvet, oblak i tužni pogled bića sveta, da našim vaskrsnućem čitav svet uistinu postanemo mi, dok se radosno mašući uzdižemo sa zemaljskih prostranstava, odnoseći jezgro naše duše u zvezdana polja, znajući da će svaka blaga misao i razmekšavajući, ljubavlju trepereći, maleni i skromni talasić ljubavi iznedren iz našeg srca ostati da večno živi i putuje kosmičkom bajkom sveiščuđavajućeg traganja i evolucije novog čoveka, čoveka koji ne zaboravlja na izvorne temelje svoga postojanja, sada i ovde, već ih svesrdno uzdiže i prinosi postoljima spasenja, sa molitvenom utonjenošću u Sunce duše.

Vrline prihvatanja svih nametnutih detalja, situacija i poruka našeg sveta, te njihovo strpljivo i marljivo preobražavanje u hranu naše i opšte evolucije, čineći da kamenujuće stene često pretvaramo u opeke izgradnje božanstvenih kula saznanja, posvećenih Gospodnjoj slavi, slavi tajanstvene sile Ljubavi koja prožima čitavo poreklo našeg sveta i naših bića, sagledali smo u narednom toku knjige. Podsetili smo se i da su greške, nesigurnosti, trenuci patnje i sumnje, te padajući pokušaji oživljavanja naših dražesnih snova i zvezdanih vizija, puštanja vijorećih zmajeva svetlih ideala življenja, nužni koraci na putu duhovnog rasta našeg bića i evolucije svakog prirodnog sistema. I etičke vodilje, sabrane tokom pisanja ove knjige, nastajale su kao posledice ne krutog i nepogrešivog održanja pravolinijskog trenda napretka, već kao svetle, blještave vodilje povratka na put ka idealima lepote, radosti i božanskog mira, nakon mnogobrojnih trenutaka odstupanja od njega. Življenje naših pogrešaka i nesavršenosti sagledali smo kao malena zrnca prašine koja čine početke kristalizacije divnih bisera u svetu naših saznanja. Podsetili smo se i da se suština lepote bića i detalja Prirode ne krije u njima samima, već u kontekstu njihovog postojanja, stvaranog istovremeno u očima bića – posmatrača i u nesagledivim okvirima celotne Prirode. Mnoštvo malenih, ali podjednako vrednih i inspirativnih ideja u odnosu na centralne teze poglavlja knjige, poput najdivnijih zaključaka i poruka Prirode našim bićima, kriju se sakriveni ispod prašine i lišća očiglednih misli koje provejavaju i šušte listovima ove knjige.

Jedan od vrhunskih ideala ove knjige bila je i svest o održanju ravnoteže Puta, negovanju istovremenog osećanja prisebnosti, meditativne utonjenosti, samostalnosti i polaganja odgovornosti najdubljem jezgru našeg bića sa jedne, i saosećajne saživljenosti, poistovećenosti i privrženosti svim bićima i detaljima našeg sveta sa druge strane. Umesto ideala odbacivanja i jednostranih protežiranja, lepota sveprihvatanja i ravnotežnog usklađivanja iscrtana je kao jedna od vrhunskih vrlina etike modernog življenja. Ipak, sa druge strane novčića, ogledajući se od racionalne vrline harmonizacije mnogostrukih grana razmišljanja i pogleda na svet ka smerovima sveprihvatajućeg jedinstva, postavili smo krajnji ideal etike modernog doba, ideal koji odslikava znanje da se ne prividne vrednosti našeg delanja u svetu, već temeljite težnje našeg srca, nevidljivi, ali sveprožimajući izvorni podsticaji naših dejstava u svetu preslikavaju na blagomernost i istinsku sjajnost naših dela. Lepota kojom sija srce naših težnji čini da i čitavo naše biće, nezavisno od prividne uspešnosti i vrednosti naših dela, poput Sunca obasjava čitav svet talasima blagosti, duha i božanske, suzama radosnicama ovekovečene lepote.

Od osećanja čuđenja nad poreklom našeg bića, kao i svake travke, cveta i kamenčića, osećanja zadivljenosti sa kojim počinje razviće svake filosofije življenja, kročili smo na Put koji nas je vodio kroz vode mnoštva talasa i virova naših misli, snova i ideala ka početku našeg puta, ka izvornim težnjama koje se rađaju sa svakim našim trenom življenja, ka nedodirljivim temeljima našeg srca. Tajne duše i Boga smo ipak pokušali blago da dotaknemo, podsećajući se da najlepši, krajnji i izvorni temelji svih prirodnih ostvarenja moraju ostati skriveni, ovekovečeni tajnovitom lepotom postojanja, ali i pri tome se obasipajući verom da čitav naš svet jeste prizor neprekidnog govora i dodira između naše duše i božanske Prirode, dodira koji nas vode ka samim zvezdanim nebesima, ka blaženim, perlastim svetlima večne radosti postojanja, ka izranjanju jednog divnog i večnog Sunca na našim božanskim temeljima i nebesima uma voljenih bića, čineći da uvek, mašući anđeoskim krilima naše zahvalnosti i dobronamernosti čitavom svetu, znamo da Božija lepota večno prožima svet, krojeći divne i beskrajno dragocene bajke postojanja, bajke čije priče nezadrživo vode svako biće sveta ka prosvetljenju jasnom svetlošću duše, bajke koje nastaju kroz splet radosne igre rađanja »lepote koja će spasiti svet« i večnog jedinstva naše duše i Boga, igre odslikane plesom istovremene razdvojenosti i povezanosti, odslikane predstavom Puta, svetog Duha, simbola etike modernog življenja, kojim je odisala čitava ova knjiga.


Vuk Uskoković, Potsdam, NY, USA, Memorial Day 2006.
Yüklə 0,89 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   7   8   9   10   11   12   13   14   15




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin