Politika cena kao faktor optimizacije funkcionisanja elektroenergetskog sistema



Yüklə 1,2 Mb.
səhifə23/30
tarix26.10.2017
ölçüsü1,2 Mb.
#14748
1   ...   19   20   21   22   23   24   25   26   ...   30

1.24Tarifne strukture


Iako je tema ovog rada uglavnom skoncentrisana na problem utvrđivanja opšteg nivoa cena električne energije, faktorima koji su od značaja za njeno formiranje i principima na kojima se ono zasniva, tarifni sistem i njegova struktura predstavlja elemenat koji je od izuzetne važnosti i koji se ne može zanemariti kada je reč o cenama električne energije.

Prilikom razrade tarifnog sistema, analiza potrošnje predstavlja jednu od najbitnijih faza. Da bi je uspešno izveo, tarifer je, koliko god nastojao kombinacijom buduće tarife delovati na tržište, prinuđen već od početka da prihvati situaciju onakvu kakva jeste. On dakle posmatra sadašnju potražnju nebi li joj istražio strukturu, nivo i ako je moguće osetljivost na cene, budući da su na tu potrošnju po svoj prilici već jako uticale tarifna struktura i cene koje su bile na snazi pre uvođenja nove terife, kao i komercijalna politika koju je vodilo elektroprivredno preduzeće.

Sama osetljivost na cene usko je vezana uz postojanje konkurentnih oblika energije sposobnih da potrošaču pruže istu uslugu ili, ako se radi o industrijskom potrošaču, sposobnih da pruže iste usluge nekom iz njegove branše. Ali, i kada ne postoje konkurentni oblici energije, ograničeni prihodi kojima raspolažu potrošači, zahtevaju da postoji neka maksimalna cena iznad koje bi njihova potrošnja prestala ili bi barem bila vrlo ograničena. Prodaja električne energije nalazi se u konkurenciji sa prodajom proizvoda koji pružaju ekvivalentnu uslugu, ali takođe i sa prodajom svih ostalih proizvoda.

Idealna analiza potražnje trebala bi utvrditi koju upotrebnu vrednost ima isporuka za potrošača ili grupu potrošača, te kako se menja ta upotrebna vrednost u zavisnosti od potrošene količine. Drugim rečima, ona bi trebala predstavljati mrežu krivulja potražnje različitih postojećih i mogućih potrošača.

Analiza potražnje nekog proizvoda obično nailazi na ozbiljne teškoće zbog prisustva velikog broja faktora koje treba posmatrati kako bi se potražnja okarakterisala i odmerila na ispravan način.

Na području električne energije analiza se komplikuje stoga što se istom fizičkom jedinicom mere stvarno raznovrsni proizvodi ( KWh isporučeni u razno vreme, odnosno istovremeno ali različitog kvaliteta ), koji pripadaju različitim tržištima i koji se ravnaju po različitim zakonima. Za svaki od ovih proizvoda potražnja zavisi od niza uslova: cene, komercijalne aktivnosti, cene aparata, cene konkurentskih oblika energije, kupovne moći stanovništva.

U tim uslovima poželjno je razlikovati ove proizvode pre nego što se istraže faktori na koje oni reaguju, jer je jasno da analiza ukupne potrošnje i uticaja srednjeg nivoa cene na tu potrošnju ne bi odgovarala cilju tarifnog sistema, koji treba da razlikuje pojedine kategorije potrošnje te shodno tome i odredi cenu za svaku od njih.

Uticaj cena drugih proizvoda, i teškoća koju on stalno uvlači u studiju potražnje, biti će vrlo jasan ako se uzme u obzir priroda električne energije i njen karakter proizvoda vezanog za druge. Potrošača ne interesuje električna energija sama po sebi, nego usluga koju ona može pružiti u vidu svetla, toplote, pogona, zvuka, slike i sl. Potrošač se može koristiti tim uslugama samo ako najpre nabavi potrebne aparate. Potražnja električne energije je dakle usko vezana za potražnju aparata, koja je opet vezana za njihovu cenu. Potražnja električne energije ima isto tako posredni karakter i na području industrije i trgovine, pa je razumljivo da zavisi od odgovarajuće potražnje konačnog proizvoda.

Za zadanu kategoriju potrošača, kriva potražnje predstavlja varijaciju cena koju prihvata tržište u zavisnosti od preuzetih količina. Ona se može razvrstati na niz "stepenica" koje pri zadatoj ceni odgovaraju pojavi novih primena električne energije kod kojih ona zamenjuje neki drugi oblik energije. Visina svake "stepenice" određena je cenom konkurentnog oblika energije. Svaka od ovih stepenica neće biti stvarno horizontalna, jer različiti potrošači ne prosuđuju "ekvivalentnost" na isti način, te stoga treba očekivati da će se uzduž krive potražnje električne energije naići na nagle promene elastičnosti.

Proučavanje područja koji čine pojedinu stepenicu je od izuzetne važnosti, jer ono može da nam da odgovor na pitanje koliku je cenu potrošač spreman da plati radi zadovoljenja neke svoje potrebe, odnosno šta je on sve u stanju da učini umesto da se priključi na distributivnu mrežu.

Kod ovih analiza ne sme da se zanemari i uticaj države, odnosno njeno uplitanje koje može da ide u pravcu da promenama u ekonomskoj strukturi se stvore sasvim različiti uslovi od onih koje bi dala neposredna analiza tržišta. Tu se prevashodno misli na direktne ili indirektne subvencije potrošnje radi zadovoljenja nekih od društvenih ciljeva ( npr. smanjenje nezaposlenosti putem preraspodele kupovne moći i sl. )

Da bi se projektovao racionalan tarifni sistem, koji predstavlja odraz troškova i uvažava zehteve proračuna prihoda i rashoda kao i izvesnu jednakost tretmana s obzirom na karakteristike traženih isporuka, moraju se odrediti kategorije potrošača, koje daju osnovu za postojanje različitih tarifnih stavova.

Da bi se utvrdile ove kategorije ili "parcijalna tržišta" mora se poći od više kriterija:

Prvo od čega može da se pođe, to je vrsta primene električne energije kako bi se u tarifni sistem unela klasifikacija koja je bila korišćena kod proučavanja potražnje. Ovaj metod je bio veoma popularan u vreme kada se smatralo mogućim predvideti kod jednog te istog potrošača odvojene tarife za osvetljenje, snagu, kuvanje, grejanje i sl. Povećanje broja primene električne energije za različite namene kod istog potrošača je uticalo na to da najveći broj elektroprivreda u svetu napusti ovakav sistem, te da se opredeli da kategorije potrošača obrazuje sve više na osnovu karakteristika vremenskih varijacija opterećenja koje potrošač nameće mreži.

Obzirom, da izvesne društvene kategorije potrošača približno istih potreba mogu imati iste krive opterećenja u istim satima, to se klasifikacija prema karakteristikama opterećenja , barem kao opšte grupe, može koristiti za razlikovanje potrošača u industriji, trgovini, domaćinstvima, poljoprivredi i sl. Bez sumnje, podrobnija analiza potrošnje, ukazaće na potrebu formiranja i podkategorija pa se tako npr. u okviru kategorije koje se odnosi na primenu u trgovini može postaviti razlika između rasvete, i grejanja koje izaziva znatne potrebe za snagom u vreme vršnog opterećenja cele mreže.

Ako mreža snabdeva jednu vrlo prostranu teritoriju, to se mora ona razdeliti na geografske zone, ni prevelike da se ne bi stopile skupa vrlo različite cene koštanja, ni premale da bi se izbegle beznačajne diferencijacije tarife. Može se isto tako, na jednom području razlikovati seoske i gradske zone, polazeći od činjenice da potrošači nemaju ni iste navike, ni iste potrebe ni iste krive opterećenja. Cena koštanja će biti različita i zbog različite gustine potrošnje.

Sa druge strane, prirodno je posmatrati kategorije potrošača po količini potrošnje. Ona može biti karakterisana bilo godišnjim volumenom preuzetih količina, bilo maksimalno izazvanim opterećenjem, bilo pak naponom snabdevanja koji je opet u uskoj vezi sa prethodna dva kriterija.

Posmatrano sa stanovišta potražnje, bilo bi idealno kada bi se kod svake kategorije potrošača mogla definisati potrošnja u zavisnosti od svih promenjljivih veličina koje mogu na nju uticati. Međutim, veoma je teško postići takav stepen opštosti i preciznosti ali se barem mogu istražiti podaci kako bi se došlo do saznanja o predznaku i redu veličine neke varijable.

Ono što se uopšteno može primetiti, to je:


  • da je potražnja u onoj meri manje elastična koliko potrošači smatraju tu potrebu neophodnijom. Iz ovoga jasno proizlazi da je elastičnost veća kada postoje proizvodi ili usluge koji su u stanju da zamene električnu energiju po približnim cenama. Tako, konkurencija gasa, lož ulja, uglja i drveta, povećava elastičnost potrošnje u termičke svrhe, a putem nje i elastičnost ukupne potrošnje kod kategorije domaćinstvo. Isto tako, konkurencija vlastitih kapaciteta za proizvodnju električne energije povećava elastičnost potražnje kod grupe industrijskih potrošača, čija bi potrošnja mogla opravdati izgradnju takvih kapaciteta.

  • kako se potrošnja električne energije dopunjuje kupovinom aparata koji omogućuju njeno korišćenje, na elastičnost potrošnje u zavisnosti od njene cene utiču i takvi elementi koji su karakteristični za takve aparate (cena, potreban prostor, lakoća rukovanja i sl. )

  • potrošačev budžet utiče na stepen elastičnosti, tako da ukoliko je taj izdatak zanemariv u odnosu na njega, elastičnost potražnje je slaba i obrnuto. To isto važi i za jednog industrijskog potrošača kod koga učešće troškova električne energije u ukupnom prihodu opredeljuje stepen elastičnosti potražnje u odnosu na cenu.

Potražnju kao funkciju različitih varijabli treba analizirati vodeći račina o njenom trajanju, i to sa više gledišta:

Kod određenog stepena razvoja industrije, i kod zadatog nivoa cene električne energije, neke vrste primene ovog energenta mogu postati interesantne za potrošača, ali one se neće momentalno i razviti jer od potrošača zahtevaju napor da dobije određene informacije i da ih razume, a potom i ulaganja. Da bi posmatrana primena postigla svoj puni razvoj, potrebno je da prođe i nekoliko godina. Stoga nema pravog značaja meriti potražnju u datom trenutku i upoređivati je sa cenom u tom istom momentu.

Sa druge strane, treba imati u vidu da je opšta industrijska oprema jedna zemlje u stalnom razvoju, često i nezavisno od nivoa cene električne energije, te da se shodno tome stalno menjaju potrebe potrošača.

Rezultanta ovih činilaca i razvoja cene električne energije pod uticajem tehničkog napretka, ogleda se u dupliranju potrošnje u roku između 8 i 12 godina kako je to ustanovljeno u mnogim zemljama koje su ušle značajnije u fazu industrijalizacije. Ove stope rasta potrošnje bile su prisutne u Evropi sredinom ovog veka, da di danas one bile manje.

Na taj način tarifer, osim teškoća koje ima prilikom "statičke" analize potražnje ( koja ide za što vernijom slikom stvarnih momentalnih prilika snimljenom u raznim njenim komponentama ) mora da predvidi i budućnost, polazeći naravno od analize proteklog razvoja, ali i od dugoročnog perspektivnog sagledavanja u punom smislu reči. Postavlja se pitanje koliko to sagledavanje treba da ide daleko u budućnost? Najpre će ga na izvestan broj godina vezati posebno sklopljeni ugovori. Sa druge strane opšte tarife se neće moći tako često menjati da se ne bi ozlovoljili potrošači koji su već izabrali određenu opremu, odnosno da bi elektroprivredna preduzeća što realnije mogla planirati svoj budući razvoj.

Kao što smo u ranijem tekstu već napomenuli, troškovi isporuke električne energije neprestano variraju i razlikuju se od potrošača do potrošača. Stoga je uobičajeno, da se kroz tarifni sistem identifikuju glavne troškovne kategorije i da se one raspodele kroz tarifne stavove na određene grupe potrošača koji imaju izvesne zajedničke karakteristike. Tri glavna troškovna elementa koji se najčešće valorizuju su:



  • Troškovi potrošača (takođe poznati kao fiksni troškovi ili troškovi konekcije) odnose se na onu grupu troškova koja nastaje samim činom priključka potrošača na mrežu, i oni nisu zavisni od vremena isporuka ili od nivoa potrošnje. Oni podrazumevaju pokriće troškova koji nastaju usled pružanja usluga potrošačima, kao što su održavanje i očitavanje brojila, slanje računa i slično.

  • Troškovi angažovane snage - vezani su za iznos fiksnih kapitalnih troškova sistema (proizvodnje, prenosa i distribucije) koji su nastali da bi se zadovoljila željena potrošnja u bilo kom trenutku.

  • Troškovi energije - ovi troškovi su vezani za varijabilne troškove proizvodnje, prenosa i distribucije električne energije koji direktno zavise od nivoa potrošnje, i primarno se odnose na troškove goriva kao i na varijabilne proizvodne troškove.

Potrošački troškovi često predstavljaju jedan od elemenata višedelnog tarifnog sistema. Obično, troškovi koji su vezani za pružanje usluga određenoj grupi potrošača odražavaju prosečne troškove koje plaća svaki pojedinačni potrošač, mada u određenim posebnim slučajevima, kada su ti troškovi visoki (kao što su to troškovi priključka za udaljenog potrošača), oni mogu biti direktno nadoknađivani, dok se specijalne usluge (npr. dirigovano upravljanje, posebno merenje i sl.) nadoknađuju kroz specijalne tarife sa većim fiksnim iznosom.

Snaga se obično meri i predstavlja poseban elemenat trodelne tarife. U pojedinim zemljama, maksimalna snaga koja se angažuje može da se limitira pomoću posebnih uređaja tzv.limitatora, i takva praksa se posebno primenjuje za kategoriju domaćinstava. U tom slučaju, potrošači imaju izbor između različitih nivoa maksimalne snage, koji podrazumevaju i veći tarifni stav za veći iznos angažovane snage.

U velikom broju zemalja, potrošači iz kategorije domaćinstvo se susreću sa dvodelnom tarifom koja se sastoji iz dela cene za snagu i dela cene za energiju. čest je slučaj postojanja i specijalne noćne tarife koja odražava manje troškove energije u periodima slabog opterećenja sistema.

Troškovi snage i energije variraju tokom dana i godine. Sistem alokacije troškova obično pokušava da klasifikuje elektroenergetske troškove po pojedinim elementima i po pojedinim kategorijama potrošača. U kojoj meri to može precizno da se uradi zavisi od raspoloživih mernih uređaja kao i od složenosti tarifnih struktura. Praktično, to je veoma teško da se učini pošto se u sistemu javlja simultana, istovremena potražnja za energijom velikog broja potrošača, pa je skoro nemoguće indentifikovati ko i u kolikoj meri učestvuje u takvoj potrošnji te shodno tome i pripisati mu alikvotne troškove.

Na ova ograničenja praktične prirode nadovezuju se i socijalni kao i određni ekonomski ciljevi, koji u velikoj meri doprinose tome da tarifa i njeni stavovi ne odražavaju troškove koje su potrošači izazvali svojim ponašanjem. Primeri za takvu situaciju su brojni.

Da bi se obezbedio minimum potrošnje za kategorije sa niskim primanjima uvode se posebni blokovi u okviru kojih je cena niska i obično se ne naplaćuje deo koji se odnosi na snagu. U daljem razvoju ovog koncepta, za potrošače iz kategorije domaćinstva, postoje sukcesivni blokovi potrošnje koje u najvećem broju slučajeva karakteriše degresivna cena za energiju i progresivna cena za angažovanu snagu. Od razvijenih zemalja, jedino Japan i Italija imaju progresivnu blok tarifu i za energiju i za snagu.

Usled svega toga, kao i zbog postojanja unakrsnih stimulacija i različitih troškovnih struktura pojedinačnih sistema, relativni isto kao i apsolutni nivo cena električne energije značajno varira od zemlje do zemlje. Na primer, statistički podaci Evropske Unije pokazuju da je cena za male potrošače u Dizeldorfu dva puta veće nego što je evropski prosek odnosno tri puta veća od nivoa koji je u Holandiji, dok odnos između cena za male i velike potrošače varira u rasponu od 1 do 4 puta (Videti tabelu u prilogu Cene eektrične energije po metodologiji UNIPEDE-a). Iako se jedan deo ovih razlika može objasniti različitom strukturom pogonskog goriva kao i proizvodnih troškova, najveći deo ovih efekata je posledica regulacije. Stoga je i cilj deregulacije da putem slobodnog pristupa prenosnoj i distributivnoj mreži dovede do većeg obima razmene i preko toga do ujednačavanja cena za različite grupe potrošača, kao i do ujednačavanja relativnih odnosa cena između grupa potrošača u različitim zemljama.

Da li će ovakva orijentacija i dovesti do promena u tradicionalnim tarifnim strukturama zasnovanim na uprosečavanju troškova po pojedinim kategorijama potrošača nije dovoljno jasno. Veliki potrošači, zbog mogućnosti utvrđivanja cene kroz pojedinačne ugovore kao i usled raspoloživosti sofisticiranih mernih uređaja, nalaze se u povoljnijem položaju od malih, i za njih je ova orijentacija izvesnija. Šta više, ugovaranjem cene električne energije kroz direktne pregovore, oni mogu da uzmu u obzir i određene posebne elemente (kao što je časovno korišćenje na primer) a ne samo prosečne troškove. Za male potrošače, zbog regulatornih i praktičnih razloga, verovatnije je da će se zadržati postojeće tarifne strukture, uz očekivanje da će, sa razvojem mernih uređaja, doći do daleko razvijenijih i raznovrsnijih tarifnih elemenata zasnovanih na time-of-day principu.

Jedan od osnovnih principa na kojima se baziraju tradicionalni tarifni sistemi i od kojih polazi regulator prilikom njihovog formiranja je da se izbegne nepotrebna diskriminacija. Pod njom se podrazumevaju dve stvari:


  • Tarife za sve potrošače iz iste grupe moraju da budu jednake

  • Tarife po svojoj strukturi, kao i opšti nivo cena za pojedine grupe potrošača, moraju da odražavaju troškove vezane za tu grupu.

Sve dok postoje značajne praktične teškoće u razdvajanju pojedinih potrošača u okviru iste kategorije, tenzije između ova dva principa će biti male. Ali onda kada, zahvaljujući razvoju savremenih mernih uređaja, detaljna diferencijacija između pojedinih malih grupa potrošača postane moguća i praktična sa stanovišta troškova, koncept zasnovan na ova dva principa postaje nepotreban. Razdvajanjem distributivne delatnosti na transport i prodaju električne energije, stvaraju se pretpostavke za uvođenje konkurencije među isporučiocima električne energije i totalnu deregulaciju cena, čime bi ova dva principa, na kojima je počivala sadašnja regulacija, izgubili donekle na značaju.

*

* *



Specifičnosti koje električna energija ima kao proizvod, kao i njeno mesto, uloga i značaj za nacionalne ekonomije u velikoj meri ograničavaju osnovne funkcije koje cena određenog proizvoda treba da ima (informativnu, distributivnu, alokativnu i selektivnu). U nedavnoj prošlosti, održavanje cena električne energije ispod nivoa troškova radi davanja podrške razvojnim, socijalnim i drugim politikama, bio je čest slučaj koji se javljao ne samo u nerazvijenim nego i u mnogo razvijenijim zemljama. Posledice takvog odnosa prema električnoj energiji ogledaju se pre svega u njenoj neracionalnoj potrošnji, prekomernom trošenju nacionalnih resursa kao i nastanku šteta po osnovu povećanog zagađenja čovekove sredine.

Svaki od navedenih modela za obrazovanje cena električne energije (istorijski, marginalni i tržišni), kao što je izneto u prethodnom tekstu, ima svoje prednosti i nedostatke, i nijedan od njih ne uspeva upotpunosti da zadovolji postavljene kriterijume optimizacije (minimalni troškovi uz maksimalnu pouzdanost snabdevanja).

Još jedan zaključak može da se izvede iz analize navedenih modela, a to je da svaki od njih je imanentan određenoj fazi razvoja elektroprivrede kao i dominantnom vlasničkom odnosu koji je zastupljen u njoj. Tako, u situacijama kada treba da se podstakne razvoj elektroprivrednih kapaciteta, u uslovima dominantnog privatnog vlasništva, insistira se na primeni istorijskog modela i to prevashodno kroz regulaciju stope povraćaja, koja obezbeđuje manju dozu rizika i stimulativna je za investitore. Pandam takvoj orijentaciji, u situaciji kada je državno vlasništvo dominantno, su dugoročni marginalni troškovi. Sa druge strane, primena tržišnog modela je moguća tek u fazi pune zrelosti elektroprivrede, kada postoji dovoljan broj ili se čak javlja i višak proizvodnih kapaciteta, kada je izvšena potpuna elektrifikacija nacionalnog teritorija i kada su prenosna i distributivna mreža kao i prateća tehnička infrastruktura na takvom nivou da obezbeđuju nesmetanu međusobnu konkurenciju kako proizvođača tako i prodavaca električne energije.


Poglavlje



Yüklə 1,2 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   19   20   21   22   23   24   25   26   ...   30




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin