Te u zagrebu filozofski fakultet
Yüklə 1,9 Mb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- SKUPNO IZVJEŠĆE Dr. sc. Inoslav Bešker
- Znanstveni radovi A1 Knjige 1. Inoslav Bešker
- Znanstveni radovi u knjigama odnosno časopisima s međunarodno priznatom recenzijom i s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima i publikacijama zastupljenim u u bazama podataka (A1)
- Znanstveni radovi A2 Inoslav Bešker
- C) Priopćenja i sudjelovanja na skupovima, savjetovanjima i seminarima
- OCJENA SVEUKUPNOG PRISTUPNIKOVA RADA
- Mišljenje o ispunjavanju uvjeta za izbor u znanstveno zvanje
- Zaključak i mišljenje Povjerenstva
Nastavna djelatnost Od 1990. do 1993. bio je viši znanstveni asistent na predmetima: Sociologija politike, Opća sociologija i Uvod u filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Od 1999. do 2001. bio je predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. U ljetnom semestru 2006. bio je gostujući profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Stručna djelatnost Kao stručni suradnik, a potom, od 2005., kao viši leksikograf u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« bio je redaktor i urednik filozofijske struke u brojnim publikacijama Zavoda. Danas je među ostalim zamjenik glavnog urednika Leksikona filozofije. Osim toga uredio je tri knjige: Filozofijska hermeneutika u Njemačkoj XX. stoljeća, Zagreb 1998., Život i djelo S. Zimmermanna. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 5. listopada 200. u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Zagreb 2002. (s J. Oslićem), te Hermeneutika i fenomenologija, Zagreb 2004. Preveo je veći broj najzahtjevnijih knjiga iz područja filozofije (uključujući, primjerice, i Hegela). Zaključak i prijedlog Dr. sc. Željko Pavić kao autor šest knjiga i više od 40 znanstvenih članaka (od kojih je najmanje 17 objavljeno u časopisima međunarodnog ranga) ispunjava uvjete za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika u znanstvenom području humanističkih znanosti, polje filozofije, grana ontologija, u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu. U Zagrebu, 6. ožujka 2007. Članovi Stručnog povjerenstva: Dr. sc. Lino Veljak, red. prof. Dr. sc. Hotimir Burger, red. prof. Dr. sc. Danilo Pejović, prof. emeritus Dr.sc. Damir Boras, redoviti profesor Dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, redoviti profesor Dr. sc. Nenad Prelog, redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Zagreb, 8. ožujka 2007. Imenovani u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno zvanje za područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana leksikografija, na Odsjeku za informacijske znanosti, na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 23. veljače 2007. godine temeljem Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja Nacionalnog vijeća za znanost podnosimo sljedeće SKUPNO IZVJEŠĆE Dr. sc. Inoslav Bešker uputio je 25. siječnja 2007. Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta molbu za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za stjecanje znanstvenog zvanja višega znanstvenog suradnika ili više za područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana leksikografija. PODACI IZ ŽIVOTOPISA PRISTUPNIKA Inoslav Bešker rođen je 30. siječnja 1950. u Zagrebu. Po narodnosti je Hrvat. Državljanin je Republike Hrvatske. Osnovnu školu „Vlado Bagat“ završio je u Splitu 1962. Na splitskoj Klasičnoj gimnaziji „Natko Nodilo“ maturirao je 1966. Na Talijanskom sveučilištu za strance (Università Italiana per gli Stranieri) u Perugi završio je Viši tečaj talijanske književnosti i visoke kulture 1967. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu položio je diplomski ispit na sociologiji kao B predmet 1970. i apsolvirao filozofiju. Na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je novinarstvo 1989. Završio je trogodišnji doktorski studij poredbene slavistike na Institutu za slavistiku državnog Sveučilišta u Milanu (Università di Milano) u XIV ciklusu (1997-2001), obranio 22. siječnja 2002. disertacijsku tezu o Morlacima kao književnom identitetu (I Morlacchi – un’identità letteraria), te je 23. svibnja 2002. u Milanu promoviran u akademski stupanj istraživačkog doktora s područja poredbenih slavenskih književnosti (dottore di ricerca in letterature slave comparate). Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu priznata mu je 12 siječnja 2003. potpuna istovrijednost talijanskog doktorata sa sveučilišnom diplomom doktora znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polja znanosti o književnosti, u Republici Hrvatskoj. U upisnik znanstvenih radnika upisan je pod brojem 260420. Sudjelovao je u međunarodnome istraživačkom projektu uz potporu UNESCO-a: "Croatian dictionary heritage" (2003-2005), koji je vodio prof. dr. Damir Boras. Sudjeluje u istraživačkim projektima koje sufinancira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske: „Hrvatska rječnička baština i hrvatski europski identitet“ (šifra: 130-1301679-1380), pod vodstvom. dr. sc. Damira Borasa, red. profesora. „Halieutica Adriatica - filološka i antropološka istraživanja jadranske kulture” – kao jezgrenom projektu programa „Studia Mediterranea”, pod vodstvom prof. dr. sc. Joška Božanića, izv. profesora. Radi kao novinar od svibnja 1967, a profesionalno (u radnom odnosu) od 1. veljače 1969. Bio je urednik odnosno komentator u Studentskom listu, Omladinskom tjedniku, Telegramu, Startu, Vjesniku itd. Bio je dopisnik BBC-ja (1986-2006), Vjesnika (1989-2000) itd. Sada je dopisnik zagrebačkoga Jutarnjeg lista iz Rima. U nakladnoj djelatnosti je radio deset godina (1971-1981), u Centru za kulturne djelatnosti omladine, pa u CDD-u. Uredio je više od stotine knjiga, među kojima su neke prihvaćene i kao sveučilišni udžbenici. Bio je suosnivač Poslovne zajednice izdavača i knjižara Hrvatske. Na Orijentalnom sveučilištu u Napulju (Istituto Universitario Orientale, sada Università Orientale di Napoli) izabran je 1996. za honorarnog profesora južnoslavenskih jezika i književnosti. Na Rimskom sveučilištu Sapienza (Università di Roma La Sapienza) izabran je 2002. za honorarnog profesora južnoslavenskih jezika i književnosti. Na Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu pozvan je da pokrene nastavu istraživačkog novinarstva, što je na Studiju novinarstva tog Fakulteta predavao 2003-2006. Uredio je i većim dijelom napisao udžbenik za taj predmet, objavljen 2004. ZNANSTVENA DJELATNOST Inoslav Bešker se znanstvenom djelatnošću bavio usporedno sa svojom novinarskom djelatnošću, dograđujući i produbljujući njome svoje profesionalne stručne interese. Njegova je znanstvena djelatnost stoga zahvaćala više područja, koncentrirajući se najviše na informacijske znanosti, te na znanost o književnosti. Doktorirao je 22. siječnja 2002. na državnom Sveučilištu u Milanu disertacijom „Morlaci kao književni identitet – Povijest, mit i baština” (I Morlacchi: un’identità letteraria – Storia, mito, eredità). Ta je disertacija prvo cjelokupno monografsko djelo o Morlacima kao leksikografskom i literarnom pojmu, o tretmanu pojma Morlaka u europskim književnostima i europskome kolektivnom imaginariju XVIII-XX stoljeća, u kojemu je koristio pluridisciplinarni pristup, koristeći metode poredbene književne analize, ali i historiografije, sociologije i antropologije. Dr. sc. Inoslav Bešker je nakon doktoriranja objavio 2 knjige (1 znanstvenu u dva izdanja, 1 publicističku) te je uredio 1 udžbenik. Objavio je 30 drugih znanstvenih radova, kao poglavlja u knjigama ili kao članke u časopisima, najvećim dijelom s područja informacijskih znanosti, te s područja znanosti o književnosti, pri čemu i jedne i druge nerijetko objedinjuje izrazit leksikografski interes, u rasponu od filološkoga do heortološkoga. Sudjelovao je u posljednjih desetak godina znanstvenim priopćenjima odnosno pozvanim predavanjima na 10 međunarodnih znanstvenih skupova (u Španjolskoj, Italiji i Hrvatskoj), te na 2 domaća znanstvena skupa.
Ta knjiga je pionirski prinos i hemerologiji i heortologiji u Hrvatskoj, a time i samosvojan pionirski rad u hrvatskoj leksikografiji, jer je dosad jedina heortološka monografija u Hrvatskoj. Ona je rezultat istraživanja, uglavnom tekstualnih, uz multidisciplinarni pristup (historijski, sociološki, religiološki, antropološki, mjestimice etnološki i etnomuzikološki), iznesen esejistički, ali tečnim i nerijetko duhovitim stilom. Blagdani su, po autorovoj slojevitoj analizi, dani prožeti običajima, od kojih neki sežu u prapočetke ljudskog roda: u prve trenutke kada su se naši preci suočili ne sa smrću, nego s mišlju o njoj, a samim time i s mišlju o životu. On naglašava da se veoma često u našim suvremenim blagdanima susreće više raznovrsnih sadržajnih slojeva: s jedne strane su vjerski sadržaji, naročito kršćanski (jer pripadamo kršćanskome civilizacijskom okružju koje je udarilo pečat ne samo na svoje blagdane, nego i na ono što je naslijedilo), s druge su društveni (a najčešće obiteljski, jer se većina blagdana, ovako ili onako, obilježava u obitelji), s treće pak ekonomski, tržišni. Znanstveni radovi u knjigama odnosno časopisima s međunarodno priznatom recenzijom i s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima i publikacijama zastupljenim u u bazama podataka (A1)
[A1] Specifičnim leksikografskim pristupom autor sudjelovanje u tome izrazito polemičnome međunarodnome slavističkom forumu nije sveo na diskusiju, nego je odgovarajući u opsežnijem prilogu na petora postavljena pitanja, koristeći suvremena dostignuća standardologije, precizno razlučio što je u postojećim neoštokavskim standardima zajedničko, preuzeto iz iste baze svojedobno bosanskih štokavskih govora, a što je različito, standardizirano u razna doba i na razne načine, pridonijevši tvorbi zasad četvorih standardnih jezika. Autor je obrazložio da razlike među tim standardima nisu samo leksičke, nego i stilske i funkcionalne, dočim su sintaktičke razlike malobrojne. Istaknuo je, potkrijepivši to brojnim primjerima od polovice XIX stoljeća do kraja XX stoljeća, da na području novoštokavskih standarda nikada nije provedena jednoznačna monocentrična standardizacija jezika, te da se i u doba nominalnoga jezičnog jedinstva provodila, pa i poštovala, razlika među barem trima standardima, u širokoj lepezi od „Službenog lista“ do masovnih medija – što je novitet i u hrvatskoj leksikografskoj literaturi. Autorov pristup je istodobno i analitičan, i uravnotežen, i metodološki fundiran, izbjegavajući političku polemičnost.
[A1] U tome znanstvenom priopćenju prvi put je u Italiji sustavno i analitički prikazano stanje u hrvatskoj medijskoj industriji. Raščlanjeni su razlozi, dosezi i rezultati penetracije kapitala iz inozemstva, raspravljena je funkcija monopola i oligopola osobito na televiziji i razmotreno oklijevanje Ustavnog suda da se o tome izjasni, istraženi su i izneseni podaci o distribuciji novca za reklame. U svjetlu svega toga izneseni su zaključci o funkciji hrvatskog novinstva unutar hrvatskog društva, koje se većinom opredjeljuje za članstvo u Europskoj uniji, ali na nekim ključnim točkama odbija njezine standarde.
[A1] U tome izvornom radu autor utvrđuje razlike između istraživanja u novinarstvu i istraživanja u društvenim znanostima i kad koriste sličnu metodologiju, te ispituje i definira gabarite uzajamnih odnosa istraživačkog novinarstva spram vlasti, aspekte komercijalne funkcije istraživačkog novinarstva, njegov pravni okvir unutar nacionalnog zakonodavstva, utjecaj globalizacije medija na istraživačko novinarstvo, te funkciju izraza u tako situiranu istraživačkom novinarstvu. Posrijedi je prvi takav rad u Hrvatskoj i jedan od rijetkih u Europi.
[A1] Tim su radom prvi put u Italiji, a vjerojatno i u zapadnoj Europi, na znanstvenoj razini izneseni podaci o opsegu „etničkog čišćenja“ koje je Kraljevina Italija provela na teritorijima sa slovenskim i hrvatskim pučanstvom, stečenima poslije prvoga svjetskog rata. S tim podacima stavljeni su u korelaciju i podaci o „etničkom čišćenju“ Talijana s onog dijela tih područja koji je poslije drugoga svjetskog rata pripao Jugolaviji. U tome multidisciplinarnom radu, kombinirajući historiografske i demografske metode, autor istražuje dva vala „etničkih čišćenja“ u Istri i Zadru, od 1919, te od 1944. Kao polaznu točku uzima austrougarske popise stanovništva, zaključno s 1910, talijanske popise stanovništva od 1920. do 1936, te jugoslavenske popis stanovništva od 1953, što mu omogućuje precizno kvantificiranje „etničkog čišćenja“ na tom ozemlju, uzimajujući u obzir dva tipa „čišćenja“: s jedne strane fizičko likvidiranje, te raseljavanje, a s druge asimiliranje, kako nasilno (promjenom imena, prezimena, toponima, te zabranom korištenja materinskog jezika, što je primjenjivala Italija), tako i ekonomskom, odnosno socijalnopromotivnom prisilom. Dva vala „etničkog čišćenja“ u Istri i Zadru autor stavlja i u povijesni kontekst više od dvadeset „etničkih čišćenja na Balkanu i uz njega u protekla dva stoljeća.
[A1] U tom radu, pošavši od Foscolova pisma gdje poziva prijatelja na „morlački bal“, tj. na predstavu baleta s morlačkim sižeom u Milanu, autor konfrontira rezultate istraživanja hrvatskih i talijanskih autora o popularnosti „morlakizma“ u Italiji u prvoj polovici XIX stoljeća, dolazeći do novih i cjelovitijih zaključaka. Jedna od novosti je i autorova tvrdnja da su korišteni sižei, izvedeni ipak iz literarnih mistifikacija a ne iz činjenica o zbiljskim „Morlacima“, ali da u njihovu glazbenom oblikovanju nikada nisu korišteni i muzički motivi iz „morlačkih krajeva“. Za ulazak „morlačkih“ motiva u europsku glazbu trebalo je čekati Jakova Gotovca i njegova djela Simfonijsko kolo (korišteno i kao balet) te operu „Ero sa onoga svijeta“.
[A1] Pošavši od leksikografskog pojma „Morlaci“, autor u tom radu propituje analitičke paradigme kojima se taj pojam, i asocijacije koje se uz njega vezuju, sidri u današnju književnu i uopće kulturnu baštinu. U XVII stoljeću mletački krugovi koriste pojam „Morlaci“ kao oznaku za slavensko kršćansko uglavnom pastirsko stanovništvo u dijelu Osmanskog Carstva koje je graničilo s Mletačkom Dalmacijom. U XVIII stoljeću, kada leksički pojam „Morlaci“ počinje prodirati u europski imaginarij, Voltaire koristi taj termin da bi opisao tipične „divljake“, pošto su ga jadranski susjedi rabili da bi „Morlake“ označili kao „druge“ i „drukčije“. Samo to pučanstvo nikada sebe nije identificiralo s tim terminom. Napokon, u osvit prosvjetiteljstva, poslije uvida putopisca opata Fortisa, književnica Wynne uvodi taj pojam u fikcionalnu književnost da bi opisala susjedne „dobre divljake“, „posve različite od svih poznatih naroda“. Taj stereotip, konstatira autor, označio je „morlakizam“, tematski smjer u europskoj književnosti XVIII-XIX stoljeća, od Fortisa do Goethea, od Mériméea do Puškina, pa možda sve do Wellsovih „Morloka“. Kao hipotezu za dalje istraživanje autor tu propituje postojanje „morlačke paradigme“ u nekim južnoslavenskim književnostima i stavovima, dajući time originalan znanstveni prinos.
[A1] Taj rad je u momentu prezentiranja bio pionirski prinos hrvatskoj i originalan prinos svjetskoj informacijskoj znanosti utoliko što je utvrdio osnovne smjernice snalaženja novinara istraživača na Internetu kao vjerojatno najvećoj knjižnici na svijetu, analizirao opasnosti od sučeljavanja s neistinitim ili neprovjerivim informacijama, usporedio pouzdanost Interneta s pouzdanošću javnih knjižnica, ustanovivši da nema bitne razlike glede pouzdanosti podataka, ali da postoji ključna razlika u pouzdanosti izvora. Uz znanstvenu analizu u radu je iznesen i stručni pregled tehnika i načela pretraživanja kako bi u redundantnoj šumi podataka korisnik potisnuo komunikacijski šum i u što manjem broju koraka, koncentrično sužujući potragu, stigao do relevantnih izvora.
[A1] U trenutku prezentiranja to je bila jedna od prvih analiza odnosa novinarskog rada s mogućnostima koje nudi i obavezama koje nameće uporaba elektronskih računala u medijskoj proizvodnji. Autor je konstatirao da su u Hrvatskoj računala u pripremi novinskog sloga prvi put upotrijebljena u Vjesniku 1969. godine. Iako su novinari već tada shvatili mogućnost novog medija, te su dobro postavili zadatke (potreba umreživanja, izgradnja baza podataka, elektronička pošta i sl.) pa čak i uspjeli da takve teme uđu u programe razvitka novinskih kuća, uporaba računala ostala je desetljećima ograničena na tiskare i grafička uredništva, a čak i u devedesetim godinama se u pravilu ograničavala na puku obradu teksta. Novinske su se kuće u Hrvatskoj u procesu kompjuterizacije svojeg rada najmanje vodile interesima novinarstva. Ni sučelja kojima se koriste novinari nisu osmišljavana za njih. Na Mreži novinar nije tipičan krajnji korisnik, pa se za njega nitko ne bori. Nedovoljna prilagođenost sustava i sučelja potrebama novinara nije rezultat tehničkih nemogućnosti, nego nezainteresiranosti investitora. Otpor inovacijama proizlazi obično iz nedostatka tržišnih motiva, tradicionalizma, inertnosti, straha od gubitka kontrole te konačno i straha od pokazivanja nekompetentnosti, posebno kod onih koji o tome odlučuju – zaključio je autor 1997.
[A1] Pošavši od leksikografskog noviteta, Isakovićeva tek izašlog „Rječnika bosanskog jezika: Karakteristične leksike“, autor je prvi u Italiji i među prvima u zapadnoj Europi otvorio problem priznavanja standardizacije bosanskog jezika. U Isakovićevu Rječniku autor uočava jaz između leksikografskog koncepta karakteristične leksike, istaknutoga u podnaslovu, i autorova opisa te leksike kao riječi zanemarenih, prezrenih, prognanih, dakle nipošto karakterističnih. Pošto je proveo leksikografsku analizu na primjeru „Kamenog spavača“, jednoga od djela navedenih kao leksikografske baze Rječnika, Bešker očava da Isaković nije u Rječnik unio sav leksički poklad te pjesme, nego samo nekoliko riječi, i to više internacionalizama nego turcizama. Umjesto da izabere solidnu metodološku bazu za izbor karakteristične leksike, ili čak samo tipične leksike bošnjačkog govora, Isaković je u najboljem slučaju sastavio rječnik nekih bošnjačkih osobitosti. Konstatirajući da je za rješavanje leksičkog rebusa između Bosanaca, Crnogoraca, Hrvata i Srba pitanje bosanskog jezika središnje i krucijalno, ne samo geografski, autor konstatira da Isakovićev Rječnik ne pridonosi razrješenju problema, nego ga zamućuje arbitrarnim odabirima.
[A1] Konstatirajući da je analiza sadržaja javnih glasila u marketinškoj funkciji relativno nova metoda, te da je, po Naisbittovim „Megatrendovima“ njegova Naisbitt Group bila 1982. „prva, a zasad i jedina, organizacija koja se koristi tim pristupom u analiziranju našeg društva“. Autor podsjeća da su metode analize sadržaja javnih glasila proizvod ratne kontrašpijunaže u SAD. Iznašli su ih Lazarsfeld i Lasswell kako bi prikupili informacije o neprijatelju do kojih bi se inače moglo doći nekom od metoda ispitivanja javnog mnijenja. Već 1942. Lasswell ih je upotrebljavao za indiciranje ideoloških trendova, a 1953. su Berelson i njegova škola pokazali široku upotrebljivost te metode za otkrivanje trendova koje nije moguće otkriti drugim metodama analize. Napokon, Naisbitt je to primijenio u marketinške svrhe. Svrha je takva istraživanja – tvrdi autor – da se pomoću poslovno uglavnom neutralnog pokazatelja (kakav su informativna glasila, npr. političke dnevne novine ili informativni programi televizije odnosno radija, ili pak dnevna agencijska emisija) ustanove osnovni trendovi društvenog interesa, koji mogu biti jedan od baznih pokazatelja za formiranje poslovne politike, ili za politološke i druge analize, a povratno se može primijeniti i na sam medij istraživanja - naime za komunikološku analizu samih sredstava javnog informiranja. Istraživanje se provodi kvantitativnom i kvalitativnom analizom sadržaja jednog glasila ili grupe glasila (pri čemu se može koristiti samo određen dio glasila) u određenim intervalima, te se zatim metodom statističke analize ekstrapoliraju trendovi. Među originalnim znanstvenim prilozima u tom radu je i autorov nacrt tipske matrice, kao generalnog obrasca za provođenje analize jvnih glasila.
[A1] U jednoj od prvih analiza razlika između deskovskog i rubričkog tipa organiziranja novinske redakcije autor razmatra razvitak obaju načela kroz povijest novinarstva, te ih stavlja u širi socijalni i politički kontekst, smatrajući da iz njega proizlazi odabir jedne od tih metoda, barem kad je riječ o političkim dnevnicima i tjednicima. Analizirajući tipove organizacije u tadašnjim jugoslavenskim političkim dnevnicima i tjednicima, autor konstatira trend predominacije monozentričnoga, dakle deskovskog tipa organiziranja novinske redakcije.
[A1] Autor je tim radom prvi istražio fenomen trećih radijskih programa u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji. Istraživanjem je utvrdio točan nadnevak pokretanja Trećeg programa Radio Zagreba godine 1963. (prvo kao dodatka Drugom programu, zatim kao posebnog programa), osporivši i argumentirano pobivši dotadašnje službeno iznošene datume i pomaknuvši u prošlost za jednu kalendarsku godinu nastanak, oodnosno ulazak tog oblika radijskog emitiranja u Hrvatsku. Autor je poredbeno analizirao strukture trećih programa, analizirao omjere raznih sadržaja (informativnih, znanstvenih, umjetničkih, posebno glazbenih, odnosno književnih dramskih, te proznih ili poetskih), dijelom osporivši i znatno redimenzioniravši dosjetku o Trećem programu kao „radijskom časopisu“.
[A1] Provevši arhivsko istraživanje u dvama zagrebačkim arhivima i u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, autor je prvi proučio sve što je sačuvano od izašlih brojeva zagrebačkoga srednjoškolskog časpisa „Iskra“ od 1917. godine do 1919. Autor je ustanovio kako se taj časpis, iz broja u broj, u ozračju epohalnih promjena posljednjih godina prvoga svjetskog rata, iz tradicionalnoga literarnog kontejnera pretvarao u društveno angažirano glasilo, sa sve revolucionarnijim usmjerenjem. Analizom tekstova autor je pokazao da se među suradnicima prvo probudio interes za socijalne poglede s jedne strane, a s druge za Nietzscheovu filozofiju, te da su pojedini autori počeli u ruskoj revoluciji i njezinu vođi Leninu razabirati ostvarenje Nietzscheova stava o nadčovjeku, a u mladome književniku Miroslavu Krleži autora koji grosso modo slijedi isti put. Do kraja školske 1918/1919. godine taj se časopis posve preobrazio u komunistički, a ekipa koja ga je pripremala je od listopada iste godine počela uređivati zagrebačku „Crvenu zastavu“ i, nakon toga, „Borbu“. Budući da se „Crvena zastava“ prethodno smatrala prvim komunističkim glasilom u Hrvatskoj, autor je rezultatima svog istraživanja pomaknuo dataciju nastanka komunistički orijentiranog novinstva u Zagrebu na „Iskru“ 1918. Znanstveni radovi A2
[A2] U tom poglavlju u knjizi autor preispituje osnovne pojmove o novinstvu i novinarstvu, polemizira s uvriježenom i osobito zakonskom formulacijom medija, koje luči, kao sredstvo, od novinstva kao djelatnosti i od novinarstva kao zanata prikupljanja, obrade, sortiranja i objavljivanja informacija, u funkciji javnog interesa definiranoga ljudskim pravom na obuhvatnu, ažurnu i, prije svega, točnu informaciju Istraživanje je u novinarstvu, po autorovoj izvornoj definiciji, postupak (a) utvrđivanja činjenica unutar njihova društvenog (socijalnog, ekonomskog, političkog itd.) konteksta, (b) utvrđivanja odnosa između činjenica i njihova konteksta, (c) analize tako dobivenih podataka, te (d) referiranja podataka i analize korisniku (čitatelju/slušatelju/gledatelju).
[A2] U tom radu autor utvrđuje regule novinarstva, kako opće (ažurnost, objektivnost, uravnoteženost, privlačnost; usredotočenost na korisnika, vjerodostojnost itd.), tako i posebne za istraživačko novinarstvo, pri čemu navodi i analizira potrebu da istraživačko novinarstvo, pored kriterija vrijednosti i zanimljivosti, mora osobito udovoljiti kriterijima moralnosti, te društvene važnosti. Budući da zadatak novinara istraživača često počinje od „dojma o krivdi“ (Randall), on mora, tvrdi autor, sve provući kroz češalj skepse, jerbo je njegov cilj naći i ono (odnosno: baš ono) što je skriveno, iskrivljeno, krivotvoreno (de Burgh), tj.: identificirati sramnu ili čak ilegalnu praksu kao moralno nesnosnu; otkriti zloporabu vlasti odnosno moći; propitati činjenice na kojima se temelje tvrdnje; provjeriti je li pravosuđe bilo pristrano i/ili korumpirano; provjeriti je li zakon bio zaobiđen i duh zakona izdan; razotkriti jaz između izjave i prakse; otkriti skrito.
[A2] U ovom poglavlju u knjizi autor upućuje na prethodnike istraživačkog novinarstva u XVII stoljeću u Engleskoj (Milton, Defoe, Swift), na početke tog novinarstva u istoj zemlji od 1720, na razglašenost koje su tom tipu novinarstva donijele afere Dreyfuss, talidomid i, osobito, Watergate, te na osobitu ekspanziju istraživačkog novinarstva koja se bilježi od osamdesetih godina XX stoljeća. Od tada ono postaje i akademska disciplina. Gledano s naknadnom pameću, tvrdi autor, može se reći da je pojava istraživačkog novinarstva, još i više od kritički usmjerenoga interpretativnog novinarstva, bila lakmus razine osviještenosti o građanskim pravima i njihovu mjestu u javnoj sferi..
[A2] Konstatirajući da svaki masovni medij mora prvo biti tehničko sredstvo, kadro doprijeti do masovne publike, autor u ovom poglavlju u knjizi iznosi analizu razloga i svrhe tehnološkog unapređivanja u novinarstvu, ekstrapolirajući osnovne trendove i prekretnice od Gutenberga do danas. Novinaru je zanat da ispriča priču o događaju, o novom događaju, da iznese novinu, kojih zbir daje novine. Dakle, to je zanat star kao povijest (koja također iznosi priče o događajima, ali ne tako novima), jer su novosti vazda bile kurentna roba. One su iznošene na isti način i onda kada suvremeni strojevi nisu mogli biti ni zamišljeni, ali je svaka tehnološka revolucija promijenila način kako su novosti prenošene. Prenošenje stvara specifičnu potrebu za strojevima u novinarstvu: omogućuju da protok informacija bude ne samo ekonomičniji (što je svrha svakog stroja u svakoj djelatnosti), nego i brži – rezimira autor.
[A2] Taj rad, u sklopu širega projekta, uspoređuje djela koja su, svatko u svojoj zemlji, ostvarili crkveni skladatelji o. José Maurício Nunes Garcia u Brazilu i Giulio Bajamonti u Dalmaciji, analizirajući ograničenja koja je u kulturalnom smislu njihovim zemljama nametnula geografska i politička udaljenost od centara duhovnih i umjetničkih inovacija u njihovo doba, ali istodobno ističući kako se u njihovu radu naziru osobitosti onoga što se obično naziva genius loci. Obojica, mutatis mutandis, mogu se vidjeti kao prethodnici onih epohalnih promjena koje glazba zna naslutiti prije inih aspekata ljudskog stvaralaštva, osjetljiva kakva već jest na vibracije koje prethode kataklizmama, ali koje obično među posljednjima uspijeva stilski kodificirati – smatra autor.
[A2] Taj rad analizira i tematski razvrstava svjetsku politiku pape Ivana Pavla II, njegove istupe o svjetskim pitanjima, njegova putovanja, te promjene u globalnom pozicioniranju Katoličke crkve za njegova pontifikata.
[A2] U sklopu ozbiljnih napora da se novinarstvo i u Hrvatskoj prilagodi svjetskim standardima nastala je ta knjiga kao zajednički rad iskusnih novinara koji su to iskustvo stjecali u Hrvatskoj i u svijetu. U jednom od poglavlja autor, na temelju analize svrhe novinske informacije i društvene potrebe za njom, zaključuje da je korisnik je osnovna mjera uspješnosti novinarskog izraza, te da je valjan samo onaj novinarski izraz koji gledatelju/slušatelju/čitatelju posreduje puninu i suštinu činjenice. Korisnik – premda nema mogućnost neposrednog odgovora – mora već u samoj novinarevoj metodološkoj nakani, a zatim i u njezinoj provedbi (kroz novinarski izraz) biti tretiran kao ravnopravan sugovornik. Novinarski izraz treba da polazi od predodžbe odnosno, kad je moguće, od spoznaje o korisniku. To znači da novinar, u odabiru izraza, mora znati kome se obraća, odnosno kome je namijenjeno glasilo u kojemu surađuje.
[A2] Taj rad, objavljen kao pogovor knjizi pripovjedaka, locira književnost Drage Kekanovića u njezino zavičajno ishodište, osporavajući dotad petežnu shemu koja je i tog pisca, po nekom načelu generacijske mimikrije, trpala u zajednički košhrvatskih „borgesovaca“. Pošavši od filološke raščlambe, autor, koji je nerijetko preispitivao i po potrebi razarao uvriježene klasifikacije, u tom je slučaju precizno uočio glavne značajke koje će doći do očitijeg izražaja u kasnijim Kekanovićevim radovima.
[A2] Peti rad u seriji o političkim plakatima analizira komunikacijski i umjetnički prosede Johna Heartfielda, njemačkog autora iz perioda suprotstavljanja nacizmu, koji je propagandu vodio tendencioznom fotomontažom.
[A2] Taj rad prikazuje prinos koji je političkom plakatu dan u kratkom ali izrazito intenzivnom razdoblju Republike Vijeća u Madžarskoj neposredno poslije katastrofe prvoga svjetskog rata
[A2] El Lissickij, Vladiir Majakovskij, pa i Vassilij Kandinskij, samo su neka od autorskih imena koja su na području prvoga sovjetskoga političkog plakata – prije nasilja staljinističkog „glajhšaltovanja“ – u taj komunikacijski medij unijela neke od najsmionijih inovacija, ne samo estetskih, nego semantičkih u svakom pogledu tog pojma, ne samo prateći najsuvremenije trendove, nego nerijetko predvodeći ih.
[A2] U drugom nastavku serijala o revolucionarnome političkom plakatu autor analizira plakate prvobitnog socijalizma, koji je prethodio prvome svjetskom ratu.
[A2] Taj rad, prvi u nedovršenoj seriji o političkom plakatu, postavio je – prvi u tadašnjoj Hrvatskoj – u prvi plan komunikološku, a ne samo estetičku valorizaciju političkog plakata, kao teorijski podcijenjenoga a istodobno veoma propulzivnog medija masovnog komuniciranja, namijenjenoga ponajprije baznom informiranju odnosno propagandnom utjecanju na ne uvijek obrazovane niti zainteresirane mase. Autor je u prvi plan svoje znanstvene analize, popraćene esencijalnim ilustracijama, postavio plakate revlucionarnih ljevičarskih pokreta u razdoblju od masovljenja socijalističke ideje potkraj XIX stoljeća do razdoblja njezina pretakanja s jedne strane u komunistički, a s druge u fašistički i nacionalsocijalistički masovni pokret, pri čemu je nerijetko baš plakat bio važno, a kadikad i ključno sredstv opredjeljenja i suprotstavljanja.
[A2] U tom radu, koji je objavljen kao pogovor zbirci priča Pere Kvesića, autor je njegovu prozu definirao kao urbanu i generacijsku, prethodeći drugim filološkim analitičarima (poput primjerice Aleksandra Flakera, koji je zatim objavio svoju knjigu o „prozi u trapericama).
[A2] Leksikografski interes je, u povodu izlaska Leksikona Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, naveo autora da ne samo recenzira to djelo, nego i da razvije znanstvenu raspravu o nekim osnovnim načelima leksikografske nomenklature, čime je, zapravo, naznačio i svoj ulazak u svijet znanstvenih spisa i najavio svoje konstantne interese. C) Priopćenja i sudjelovanja na skupovima, savjetovanjima i seminarima Osim znanstvenih radova, dr. sc. Inoslav Bešker je u posljednjih desetak godina sudjelovao na više znanstvenih međunarodnih i domaćih skupova, konferencija, savjetovanja i seminara sa znanstvenim priopćenjima ili pozvanim predavanjima:
d) Ocjena znanstvenog rada pristupnika Na temelju izloženog može se zaključiti da je znanstveni rad pristupnika značajno utjecao na razvitak informacijske znanosti, osobito na području leksikografije, da je pristupnik širio svoje znanstvene interese povezujući leksikografiju sa znanošću o književnosti, te s komunikološkim temama, poglavito o novinarstvu, te da je zastupao i provodio multidisciplinarni pristup zahvaljujući svome raznovrsnom obrazovanju i eruditskom znanju s raznih područja, njegujući pritom pristupačan jezik i stil u hrvatskome i talijanskome. Među njegovim rezultatima ističu se prva heortološka monografija u Hrvatskoj, cjelovita istraživanja leksikografskog pojma „Morlaka“ i književnog trenda „morlakizma“, brojna i raznovrsna istraživanja raznih aspekata novinarstva (istraživačkoga, radijskoga, tiskanoga itd.), znatan prinos prvom udžbeniku istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj, pionirska djela o plakatu kao komunikacijskom i umjetničkom mediju, a i istraživanja u drugim područjima, ponajprije filološka. OCJENA SVEUKUPNOG PRISTUPNIKOVA RADA Na temelju svega izloženoga, sveukupni dosadašnji znanstveni, stručni i nastavni rad pristupnika može se ocijeniti visokom ocjenom što dokazuje ne samo velik broj vrlo kvalitetnih znanstvenih radova nego i uspješna nastavna aktivnost u dvjema zemljama u kojoj je pokazao ne samo izrazitu sklonost za prenošenje znanja nego i uspostavljanja mostova između različitih kultura. Na temelju iznesenog povjerenstvo iznosi sljedeće Mišljenje o ispunjavanju uvjeta za izbor u znanstveno zvanje Temeljem odredbi čl. 32 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN, 123/03, 105/04 i 174/04) i Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja Nacionalnog vijeća za znanost a) Uvjeti iz čl. 32. Zakona znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju za izbor u znanstveno zvanje Dr. sc. Inoslav Bešker: 1. Ima stupanj doktora znanosti od 2002. godine u području humanističkih znanosti, polju znanosti o književnosti. 2. Ima dovoljan broj znanstvenih radova (28) objavljenih u knjigama, časopisima i publikacijama (od toga 9 ima međunarodnu recenziju) te jednu znanstvenu monografiju (knjigu). 3. Sudjelovao i sudjeluje kao istraživač na više znanstvenih projekata pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. 4. Predavao je kao honorarni profesor na državnim sveučilištima u Napulju odnosno Rimu. Predavao je na Sveučilištu u Zagrebu.
1. Trinaest (13) izvornih znanstvenih radova (a1) 2. Jednu knjigu (znanstvenu) s odgovarajućim recenzentima koja je ekvivalentna trima (3) izvornim znanstvenim radovima (a1). 3. Petnaest (15) ostalih izvornih znanstvenih radova (a2) Temeljem navedenog utvrđuje se da dr. sc. Inoslav Bešker udovoljava Uvjetima znanstvenog područnog vijeća društvenih znanost za polje informacijskih znanosti za izbor u znanstveno zvanje znanstveni savjetnik jer ima ekvivalent od ukupno 31 znanstvenog rada, od toga 16 a1., i 15 a2. Budući da je povjerenstvo pregledom pristupnikovih radova utvrdilo da pristupnik zadovoljava uvjete za znanstvenog savjetnika, a ne samo za višeg znanstvenog suradnika, predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Matičnom povjerenstvu za informacijske znanosti i Znanstvenom područnom vijeću za društvene znanosti da se slože s predloženom ocjenom i iznesenim mišljenjem da se pristupnik dr. sc. Inoslav Bešker izabere u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika u području društvenih znanosti, polju informacijskih znanosti, grani leksikografije. Zaključak i mišljenje Povjerenstva Zaključno, Povjerenstvo je utvrdilo da dr. sc. Inoslav Bešker ispunjava sve uvjete Znanstvenog područnog vijeća za društvene znanosti i uvjete Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju za izbor u znanstveno zvanje znanstveni savjetnik za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana leksikografija Stručno povjerenstvo: Dr.sc. Damir Boras, redoviti profesor Dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, redoviti profesor Dr. sc. Nenad Prelog, redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dr. sc. Tonko Maroević, znanstveni savjetnik Dr. sc. Hildegard Auf-Franić, redovni profesor Dr. sc. Ivo Maroević, redovni profesor Zagreb, 8. siječnja 2007. Na sjednici od 17. svibnja 2004. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo je Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor dr. sc. Snježane Knežević u znanstveno zvanje za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijesti i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija. Kao članovi imenovanog povjerenstva, u gore navedenom sastavu, a u skladu s odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/93) podnosimo sljedeći Yüklə 1,9 Mb. Dostları ilə paylaş:
|