Te u zagrebu filozofski fakultet

IZVJEŠTAJ

Dr. sc. Snježana Knežević, znanstveni asistent, podnijela je 6. travnja 2004. godine Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu molbu za pokretanje postupka za stjecanje znanstvenog zvanja pod urudžbenim brojem 011-180-04-1.

Podaci iz životopisa
Snježana Knežević rođena je 9. XII. 1938. u Zagrebu, gdje je 1957. maturirala, a 1963. diplomirala povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1962. zaposlena je u Dramskom programu na Radio Zagrebu, a na Trećem programu od njegova osnutka 1964. godine. Kao novinarka, urednica i komentatorica posvetila se temama iz arhitekture, urbanizma i zaštite spomenika, a s prilozima te vrste učestalo surađuje u dnevnom, stručnom i specijalističkom tisku. Potakla je i najvećim dijelom organizirala akciju «S.O.S. za baštinu» koja je 1977. nagrađena Nagradom grada Zagreba. Višekratno je studijski boravila u Saveznoj republici Njemačkoj proučavajući obnovu spomeničkih objekata i ansambala.

Godine 1990. napušta radno mjesto na Hrvatskom radiju i posvjećuje se isključivo znanstvenom radu kao vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti, a u okviru programa istraživanja umjetničke baštine u Hrvatskoj. Kao gost povremeno predaje na postdiplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta i Arhitektonskog fakulteta. Za knjigu «Zagrebačka Zelena potkova» dobila je 1996. Nagradu grada Zagreba, a za znanstveno-istraživački opus na području arhitekture i urbanizma Nagradu «Neven Šegvić» Udruženja hrvatskih arhitekata 2002. godine.

Kao prevoditeljica s njemačkog jezika uspješno je prenijela niz klasičnih modrenih literarnih djela, a posebno se istaknula prijevodima i interpretacijama teorijskih tekstova iz povijesti umjetnosti (poglavito «Bečke škole»).
Znanstvena djelatnost
Od izbora u znanstveno zvanje znanstvenog asistenta, 28. 12. 1992. godine, Snježana Knežević je još određenije vezana uz djelovanje Instituta za povijest umjetnosti, surađujući na temama: «Urbanistički razvoj Zagreba od 1850. do 1918.» i «Urbanistički razvoj hrvatskih gradova u XIX. stoljeću» te na pripremi 6 svezaka «Djela» Milana Preloga (dosad su objavljene četiri knjige). U međuvremenu je izradila i obranila doktorsku disertaciju («Geneza 'Zelene potkove' u Zagrebu. Prilog povijesti urbanog razvoja Zagreba u 19. stoljeću»), stekla znanstveni stupanj doktorice društvenih humanističkih i teoloških znanosti iz područja povijesnih znanosti.

Do izbora u znanstveno zvanje (1992.) objavila je 1 knjigu, 3 znanstvena rada i 26 stručnih radova, 3 prikaza, 7 publicističkih radova, izradila 2 elaborata, uredila 1 knjigu, sudjelovala referatom na 1 znanstvenom skupu te koncipirala 3 izložbe.

Od izbora u znanstveno zvanje objavila je 3 knjige, 12 znanstvenih i 28 stručnih radova, 22 prikaza, izradila 12 elaborata, uredila 7 knjiga, sudjelovala referatima na 6 znanstvenih i stručnih nacionalnih i internacionalnih skupova, izradila scenarije za 6 dokumentarnih filmova te koncipirala 4 izložbe. U novinama i časopisima objavila je 29 publicističkih tekstova i kritika.

Iz produkcije izdvajamo kao temelj izvještaja sljedeće radove.

1. Regulatorna osnova Milana Lenucija za dio Zagreba od željezničke pruge do rijeke Save iz godine 1907. (Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 16, Zagreb, 1992., 169-197) U studiji se sustavno razlaže najveći problem urbanističkog planiranja, odnosno razvoja grada od početka modernizacije (1850.) i uključivanja Zagreba u željeznički sustav Habsburške monarhije (1862.) do današnjih dana, a to je položaj željezničkih pruga i kolodvora, na lokacije kojih grad nije mogao utjecati nego su bile datost kojoj su se prostorni planovi morali prilagođavati. Studija je artikulirana u tri tematske sekvencije (poglavlja): prva obuhvaća razdoblje od 1850. do 1896. kad su izgrađeni pruga Južne željeznice koja povezuje Zagreb s glavnom austrijskom magistralom Beč-Trst i njezin kolodvor (danas Zapadni) te pruga Ugarskih željeznica od Budimpešte do Zagreba (kasnije do Karlovca i Rijeke) i središnji kolodvor (danas Glavni) te strojarska radionica za popravak lokomotiva i proizvodnju dijelova za njih (danas Tvornica Janko Gredelj), a prikazuje i pokušaje da se «željeznički problem» riješi u drugoj generalnoj regulatornoj osnovi grada iz 1887. uspostavljanjem paralelnih komunikacija u smjeru zapad-istok. U drugoj sekvenciji, koja obuhvaća razdoblje od 1896. do 1907., prikazuju se prijedlozi i projekti za uspostavljanje komunikacije između Donjega grada i Trnja koji imaju palijativni karakter te pregovori između grada i uprave Ugarskih željeznica koja planira proširenje željezničkog koridora gradnjom novog teretnog i ranžirnog kolodvora. U trećoj sekvenciji predstavlja se dotad nepoznata skica generalne regulatorne osnove Milana Lenucija s radikalnim rješenjem problema: premještajem svih pruga iz urbanog područja južno od rijeke Save, što omogućuje spajanje fomiranog središta grada s Trnjem i njegovu urbanizaciju, a golema industrijska zona predviđa se na neurbaniziranom području na istoku grada. Osnova se ocjenjuje kao Lenucijev opus magmum i metropolska vizija Zagreba, a sadrži stilska i morfološka obilježja historicizma i protomodernizma. U četvrtoj sekvenciji prikazuje se kompromisno i nezadovoljavajuće rješenje problema iz 1911. godine koje unatoč niza planova i studija nije prevladano do danas.
2. Zrinjevac 1873.-1993. (Zagreb 1993., 1-80) monografija je Trga N. Š. Zrinskoga: ishodišta i sastojka najvećeg urbanističkog dostignuća razdoblja historicizma u Zagrebu, tzv. Lenucijeve, odnosno Zelene potkove. Prikazuje transformaciju prvog donjogradskog planiranog trga (od 1826. do 1870. glavnog gradskog stočnog sajmišta) u prvi urbani perivoj koji od 1873. – kada je predan javnosti na uporabu – izgradnjom reprezentativnih zgrada stambene i javne namjene poprima karakter nacjelovitijeg skupnog djela historicizma u Zagrebu. Identificirana su tri sloja uređenja perivojnog partera te prikazan niz, uglavnom nerealiziranih projekata njegova opremanja spomenicima, odnosno spomeničkim ansamblima. Rad je zasnovan na pregledu dotadašnjih spoznaja i originalnim novim podacima stečenim sustavnim arhivskim istraživanjem, dijelom prezentiranim u ranijim autoričinim radovima (Mjesto Zrinjskog trga u genezi zagrebačke 'Zelene potkove', Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 11, Zagreb, 1988., 61-92 i Utemeljiteljska kultura – na primjeru reprezentativnih urbanih prostora Zagreba, Peristil, 31-32, Zagreb, 1988/89., 14-15) . Premda je tekst pisan bez bilježaka, znanstvena aparatura sastoji se od detaljne kronologije trga, kataloga pojedinih zgrada s godinama gradnje i kasnijih intervencija, podacima o naručiteljima, projektantima i graditeljima, popisa literature te fotogrametrijskih snimaka cjeline koje omogućuju brzo snalaženje.

U studiji Obnavljanje trga N. Š. Zrinskoga u Zagrebu (Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 26/27, 2000-2001., Zagreb 2003.) autorica iznosi kritiku nesustavne obnove trga od kraja osamdesetih godina do 2002. godine.

3. Britanski trg u Zagrebu. Nastanak i oblikovanje; status i obnova (Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 17/1991., Zagreb, 1993., 9-47). Studija se dijelom oslanja na elaborat Britanski trg: nastanak i urbani status, izrađen 1991. za Gradski zavod za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša Zagreba u sklopu programa na izradu provedbenog urbanističkog plana za trg i njegovu užu okolicu, koji uz povijesni prikaz sadrži urbanističke smjernice i preporuke za etapnu realizaciju očekivanih intervencija.

Geneza i oblikovanje trga uzročno se povezuju s postupnom urbanizacijom šireg gravitacijskog područja, potrebe kojega određuju njegov hibridni karakter: kao prometnog čvora i kvartovskog dnevnog tržišta te igrališta za djecu i odmorišta s parkovnim elementima (potonje nije realizirano). U razdoblju od 1887. do 1905. za oblikovanje trga identificirane su četiri regulatorne osnove koje nastoje zadovoljiti navedene namjene te prema postulatima historicističkog urbanizma teže pravilnosti dviju sastavnih i omeđenih cjelina. Niz regulatornih osnova za komunikacije koje utječu u trg predviđaju njegove ekstenzije na dodirima trga i ulica ne zadirući u njegov definirani karakter. No njegovu radikalnu promjenu sadrži projekt Milana Lenucija iz 1910. za raskošnu aveniju na proširenom potezu ulice Radnički dol (substandardnog radničkog naselja iz 70-tih godina 19. st.), s glavnom idejom povezivanja centra grada s šumskim predjelima Zelengaja i Prekrižja kojima namjenjuje karakter park-šume. U projekt avenije uključuje neuređeni sjeverni dio trga i time ga rastvara u nedogled težeći efektnim vizurama. Ta osnova, s obilježjima novog secesijskog senzibiliteta, nije realizirana, a međuratni i poratni projekti za trg i Radnički dol, odnosno Kukuljevićevu ulicu, imaju praktični i pragmatični karakter, određen zahtjevima za izgradnju i rješenje prometnih problema ne dosežući funkcionalna, oblikovna i estetska obilježja Lenucijevog projekta. Trg do danas obilježavaju fragmenti raznorodnih rješenja, no za razliku od većine donjogradskih tržišnih trgova zadržao je izvornu funkciju i urbanu važnost kao jedini trg zapadnog dijela grada do Černomerca.

4. Trg Petra Preradovića i Trg Petra Svačića u Zagrebu, geneza dvaju donjogradskih trgova (Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 20/21, 1994/1995, Zagreb, 1995., 109-143). Predmet su studije dva jedina trga unutar središta Donjega grada, smještena na njegovoj idealnoj osi. Oba su utvrđena tek u drugoj generalnoj regulatornoj osnovi Zagreba iz 1887. godine, iako se otvaranje jednog od njih (Preradovićeva trga) razmatra od 1872. Od 1900. odnosno 1904. godine namjenjuje im se utilitarna namjena: tržišta za prodaju voća i povrća. U 20. st. želi im se pridati reprezentativan karakter. U osnovi za Svačićev (tada Starčevićev) trg iz 1909. Viktor Kovačić skver s igralištem za djecu i spomen-obilježjima A. Starčeviću i E. Kumičiću kombinira sa zatvorenom tržnicom na južnom rubu trga, a Stjepan Podhorsky u prvonagrađenom radu na natječaju za Preradovićev trg iz 1910. oblikuje trg kao elegantnu pjacetu s dominantom, spomenikom P. Preradoviću (tada još na Strossmayerovu trgu). Dok je Kovačićev projekt dijelom realiziran, drugi nije naišao na odaziv. Iz međuratnog razdoblja predstavljen je nepoznat i nerealiziran projekt Ć. Jegliča za preuređenje skvera na Svačićevu trgu, iz poratnoga projekt Z. Kanija prema kojeg je park preuređen, a održao se do danas u reduciranu obliku te projekt redizajna Preradovićeva trga M. Kranjca i B. Šerbetića iz 1990. (realiziran 1995.) Izvedeni i neizvedeni projekti trgova tumače se kao evolucija od urbanističkih utilitarističkih koncepata druge polovine 19. st. do secesijskih umjetničkih vizija na početku 20. st. te funkcionalističkih i postmodernih obrata u njegovoj drugoj polovini.
5. Zagrebačka Zelena potkova (Školska knjiga-FotoSoft, Zagreb, 1996. 1-468). Knjiga je razrađena i dopunjena verzije doktorske disertacije (Geneza 'Zelene potkove' u Zagrebu. Prilog povijesti urbanog razvoja Zagreba u 19. stoljeću, obranjene 1994.), a tema joj je najmonumentalnije urbanističko ostvarenje 19. stoljeća u Zagrebu i Hrvatskoj: slijed trgova-perivoja koji uokviruju povijesno središte Zagreba u Donjemu gradu, poznato kao «Lenucijeva potkova» ili «Zelena potkova». Artikulirana je u tri dijela: Nastanak ideje (6 poglavlja), Ozbiljenje projekta (8 poglavlja) te Povijest i djelo (2 poglavlja), a sadrži sumarnu kronologiju, kronologije pojedinih trgova s katalogom 127 kuća, obrađenih prema jedinstvenom modelu i opsežan popis literature. Iznosi novu periodizaciju dokazujući da je ideja uokvirenja središta formulirana još 1882. a ne 1887., u drugoj regulatornoj osnovi grada, kako se dotad mislilo, a napose određuje udio Milana Lenucija, kojem se pripisivalo autorstvo ideje, u njezinoj genezi i u dugotrajnoj realizaciji. Utvrđuje i doprinose drugih, dosad nepoznatih autora te potvrđuje tezu da je posrijedi kolektivno djelo nastalo taloženjem ideja i najveći urbani projekt epohe. Porijeklo ideje izvodi iz romantičnog pojma gradskog parka kao novog društvenog prostora ranog građanstva u prvoj polovini 19. st. kojem kasnije utemeljiteljsko doba pridodaje funkciju kulturne reprezentacije građanskog društva. Utvrđuje originalnost tog urbanističkog dostignuća i tumači ga kao svojevrsnu modifikaciju poznatog urbanističkog modela prstena (Ringa) koji je ovdje prilagođen ortogonalnom rasteru Donjega grada te upućuje na specifičnost sadržajnih i estetskih značajki perivoja. Djelo postavlja u kontekst srednjoeuropskog urbanizma 19. stoljeća, te ga utvrđuje kao svojevrsno otvoreno djelo, podesno reinterpretaciji, što potkrepljuje niz kasnijih projekata za preuređenje pojedinih trgova, a u novije vrijeme nastojanja obnove u duhu postmodernističkog eklekticizma.

Premda odgovarajuću pažnju posvećuje i pojedinačnim građevinama, napose arhitektonskim soliterima i njihovim stilskim obilježjima na temelju dosad neuočenih podataka, glavni je cilj rada metodično sagledavanje rasta jednog civilizacijskog projekta i njegove sudbine u mjerilima naše sredine. Knjiga sadrži obilnu vizualnu građu: nacrte, povijesne dokumentarne fotografije te portrete najvažnijih protagonista i simboličkih dominanti, uglavnom javne spomenike.

6. Zagrebačka sinagoga (Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 23/1999., Zagreb 2000., 93-112). Znanstveno-etički cilj bio je rekreacija zagrebačke sinagoge povijesnoumjetničkom i kulturnopovijesnom interpretacijom, budući da je to istaknuto djelo arhitekta Franje Kleina, spomenik romantičnog historicizma i svjedočanstvo židovske nazočnosti u društvenom i kulturnom razvoju Zagreba u razdoblju modernizacije, razoreno 1942. u jeku genocida nad Židovima i primjer je novovjekog kulturocida i memoricida. Studija je artikulirana u tri poglavlja. U prvom se predstavljaju dva tipa trajnog židovskog svetišta: hram, povezan s nastankom i nestankom židovskog kraljevstva i njegovim političkim i religijskim središtem Jeruzalemom te sinagoga, posvjedočena još u doba hrama, a u dvomilenijskoj dijaspori jedina sakralna forma. Upućuje se na razlike kultne prakse (za hram žrtveni, a za sinagogu molitveni ritual) koje određuju arhitektonski koncept ta dva tipa svetišta, na biblijske informacije o hramu, na razmatranja njegovog simboličkog značenja u svim duhovnim disciplinama evropske kulture, višestoljetne pokušaje rekonstrukcije njegova izgleda i utjecaje na prostorna i simbolička obilježja sinagoge te najposlije na stilske dileme povezane s gradnjom sinagoga u 19. stoljeću u razdoblju emancipacije i integracije Židova. Drugo poglavlje donosi sažet prikaz povijesti zagrebačke židovske zajednice od osnutka 1806. i tijekom prve polovine 19. stoljeća, do stjecanje građanske ravnopravnosti te kroniku priprema za gradnju sinagoge. Treće je poglavlje posvećeno sinagogi: uzorima i paralelama u srednjoevropskom kontekstu, njezinim arhitektonskim, stilskim i simboličkim karakteristikama i urbanističkoj važnosti. Predstavljeni su i projekti adaptacije sinagoge za potrebe narasle zajednice u 20. stoljeću i kompjutorska rekonstrukcija sinagoge, izrađena za izložbu «Zagrebačka sinagoga – reliquiae reliquiarum», prigodom 190-e obljetnice osnutka Židovske općine Zagreb 1996., koju je autorica koncipirala i popratila katalogom.
7. Zagrebu u središtu (Barbat, Zagreb, 2003. 1-351) Ovom je knjigom autorica u velikoj mjeri zaokružila svoja znanstvena istraživanja o urbanizmu i arhitekturi Zagreba te svoja kritička razmatranja pojedinih fenomena i situacija. Unutar korica okupila je mnoge prethodno objavljene tekstove i tako sama antologizirala vlastite značajnije prinose poznavanju i čuvanju, zaštiti i obnovi spomeničke baštine Zagreba. Knjiga sadrži 12 studija i 16 kritičko-polemičkih članaka.

Studije su posvećenih nastanku i povijesti pojedinih trgova, ulica, urbanističkih ansambala i arhitektonskih spomenika povijesnog ali i novog, metropolskog središta. Svaka od njih obuhvaća velik vremenski raspon i pokriva razdoblje urbanog razvoja i rasta Zagreba u 19. i 20. stoljeću, do današnjih dana. Dio studija zahvaća pojedina veća, specifična područja grada i prikazuje procese njihovih transformacija. Tako u studiji Povijest Potoka i memorija Tkalčićeve iznosi posve jedinstvene karakteristike podgrađa koje se uz potok Medveščak, ujedno administrativnu granicu dvaju naselja, građanskog Gradeca i biskupskog Kaptola, formiralo najprije kao obrtnička sredina sa slijedom mlinova, potom kao protoindustrijska s različitim manufakturama te najposlije u drugoj polovini 19. st. kao industrijska, s najvećom tvornicom kože (kasnije vojne obuće) u tom dijelu Monarhije. Upućuje na velik srednjovjekovni hidrotehnički zahvat, projekt umjetnog kanala koji prati maticu potoka i služi mlinarskoj proizvodnji, na višestoljetne sukobe dviju jurisdikcija zbog korištenja potočne energije, nastojanja i provedbu izmještanja potoka iz urbanog područja (realizirano potkraj 19. stoljeća) te predstavlja niz regulacija za ne samo bivšu potočnu dolinu (Tkalčićeve i Kožarske ulice te Nove Vesi), kaptolskih podgrađa, napose naselje Dolac, a i samog Kaptola, nego i područja novog potočnog korita, od Ksaverske doline do Ribnjaka od početka 20. st. do tridesetih godina. Najposlije prikazuje projekt revitalizacije Tkalčićeve ulice arhitekta M. Begovića (1976-1983.), njegovu provedbu i konačnu transformacije sredine u pješačku zonu. Studija Gornjogradske stube – zaboravljeni spomenik posvećena je nastojanjima uspostavljanja pješačkih komunikacija, odnosno povezivanju Gornjeg grada s novim, Donjim gradom u drugoj polovini 19. stoljeća i predstavlja tipski model Milana Lenucija prema kojem su stube realizirane, a prvi je primjer modernog, industrijskog dizajna u nas uopće. U proširenoj studiji o Britanskog trgu iz 1991. zahvaća široko područje sjeverno od Ilice i prikazuje njegovu transformaciju u rezidencijalno područje visoke kvalitete, od Rokova brijega do tzv. Radoševićeva brijega s Pantovčakom i spletom ulica do Bosanske ulice te upućuje na pobude, poticaje i aporije koje su određivale taj proces i specifičnost pojedinih mikro-ambijenata. Studija Rudolfova vojarna i Trg Francuske Republike – novi zapadni perivoj posvećena je pak velikom području južno od Ilice, od samog središta grada do njegove zapadne međe u Černomercu, koje je iznuđenom i pogrešnom lokacijom pješačke vojarne s vremenom zadobio karakter periferije s osam kasnije sagrađenih golemih vojnih kompleksa i nizom tvornica, iako je u generalnoj osnovi iz 1887. planirano kao urbana ekstenzija Donjega grada, rezidencijalne namjene. Iznosi ideje o reurbanizaciji tog područja iz sredine 20. stoljeća kad je na mjestu porušene pješačke vojarne princa Rudolfa planiran sekundarni centar s velikom megastrukturom višenamjenskog karaktera, što nije realizirano, a oslobođeni je prostor privremeno uređen kao javna zelena površina te upućuje na njegov urbani potencijal i ideje da se uredi kao gradski park koji bi zadovoljio niz potreba tog dijela grada. U post scriptumu predstavlja projekt arhitekta Nenada Fabijanića za upravo takvo uređenje. U tekstu Ciglana – izgubljeni trg iznosi povijest tog također golemog područja, od Savske ceste do tvornice duhana, Klaićeve i Kršnjavoga ulice, gdje je realiziran tek fragment ideje Školskog foruma Izidora Kršnjavoga (zgrada srednjih škola) te pregršt projekata različitih arhitekata u 19. i 20. stoljeću za njegovo uređenje kao trga i izgradnje različitih javnih objekata, među ostalim sveučilišnog kampusa. Na njegovu južnom dijelu sagrađen je najposlije Tehnički fakultet (danas, Arhitektonski, Geodetski i Građevinarski) te na početku 20. st. u sklopu komunalnog projekta socijalne gradnje kompleks stambenih kuća, dok zapušteno i gotovo napušteno srednjoškolsko igralište otvara izazov da se uredi kao urbani sportski park. – Veći dio tih studija u prvom su objavljivanju poslužile za urbanističke projekte revitalizacije, pa su znanstvene i teorijske spoznaje ugrađene u praksu aktivnog odnosa prema baštini.

Tekst Zelena potkova – geneza, sastojci, obilježja sinteza je i summa spoznaja i valorizacija predstavljenih u monografiji iz 1996. godine, dok u studiji Spomenici i perivoji prikazaje ideje, veći dijelom nerealizirane, za postavljanje spomenika ili spomeničkih ansambala u parkovima i na trgovima središta grada u 19. i 20. stoljeću, upućujući na ideološke i političke pobude različitih kulturnih epoha te njihove umjetničke interpretacije. Dvije su studije posvećen odnosu dvojice istaknutih arhitekata različih epoha, Viktora Kovačića i Milana Šosteriča, prema zatečenom urbanom kontekstu, s time da jedan (Urbanističke vizije Viktora Kovačića) predstavlja protomodernu i modernu, a drugi (Milan Šosterič i Donji grad) kasnomodernizam i postmodernizam. Uz studiju o zagrebačkoj sinagogi, studija Pravoslavna crkva i njezin trg upućuje na simboličko značenje i urbanističku važnost sakralnih objekata u povijesnom središtu grada.

U drugom dijelu knjige okupljeni su kritički prikazi različitih intervencija u povijesnoj, spomeničkoj sredini. Zalažući se za ugrožene vrijednosti, autorica koristi znanje stečeno arhivskim istraživanjima i autoritet povjesničara umjetnosti prekaljenog teorijskim sazrijevanjem i pozitivističkim uranjanjem. Nekoliko tema doslovno ulančava s problematikom prethodno navedenih studija. Dakle, dionica knjige naslovljena «Uskličnici», predstavlja primjenu povijesnoumjetničkog znanja u kritičkom angažmanu i stanovito «prizemljenje» znanosti na scenu svakodnevice i kulture življenja.
Od studija publiciranih u znanstvenoj periodici, a komplementarnih i srodnih onima koji su sabrani u navedenoj knjizi, neka budu spomenuti tekstovi: Akademijina palača i njeni trgovi (Bulletin razreda za likovne umjetnosti HAZU, I, 1994., 35-46), Urbanističko značenje zgrade Rektorata Sveučilišta (zbornik «Zgrada Sveučilišta u Zagrebu», Zagreb 1999. , 7-14), monografski prikaz remek-djela arhitekta Rudolfa Lubinskoga, Zgrada nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (u katalogu izložbe «Secesija u Hrvatskoj» Muzeja za umjetnost i obrt, Zagreb 2003/2004., 92-106) te napokon studija Nadbiskupski/Langov trg: mijene i poništenje (Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 28, Zagreb 2004., 250-270). U njoj je prikazana povijest drevnog Vicusa Latinoruma (Vlaške ulice), najstarijeg zagrebačkog naselja i dijela biskupske jurisdikcije, s težištem na velikom Nadbiskupskom perivoju i Nadbiskupskom (Langovom) trgu, jedinom zahvatu iz druge polovine 19. stoljeća u postupno rastvaranoj cjelini tog naselja te proces transformacije njegovog nekadašnjeg, ruralno-ladanjskog teritorija, dakle, šire okoline, među ostalim Šalate.
Zaključujući, utvrdit ćemo kako je znanstveni doprinos Snježane Knežević iznimno relevantan, temeljan za proučavanje arhitekture, urbanizma i urbanističkog planiranja u 19. i 20. stoljeću u Zagrebu, također za poznavanje djela Milana Lenucija, najvažnijeg prostornog planera potkraj 19. i na početku 20. stoljeća.

Stručna djelatnost

Stručna djelatnost kandidatkinje bogata je i raznolika. Uz pisanje članaka, elaborata (podloga za programe urbanističko-arhitektonskih natječaja za istaknute javne prostore Zagreba) i stručnih ekspertiza, djelovanja u stručnim organizacijama, savjetima i redakcijama časopisa te ocjenivačkim sudovima za javne natječaje i individualna priznanja, ona je još angažirano djelovala u radu «Kulturnog vijeća za arhitekturu i urbanizam» Ministarstva kulture RH, «Komisije za područje zaštite nepokretnih kulturnih dobara» Gradskog zavoda za zaštitu spomenike kulture i prirode Zagreba i «Povjerenstvu za davanje suglasnosti za postavljanje i uklanjanje spomen-ploča, skulpture i sličnih predmeta osobama i političkim događajima iz političkog života Hrvatske» Gradske skupštine Zagreb. Kao vanjska suradnica Trećeg programa Hrvatskoj radija od 2002. uređuje emisiju «Baština, mi i svijet».

Agilnošću i primjerenom specijaliziranošću Snježana Knežević i u stručnom radu predstavlja pravi primjer djelovanja povjesničara umjetnosti u kulturnom životu naše zemlje.

Na temelju iznesenoga Povjerenstvo iznosi sljedeće

MIŠLJENJE

Dr. sc. Snježana Knežević, znanstveni asistent, svojim je radom, objavljenim studijama i knjigama dala je iznimno relevantan doprinos proučavanju arhitekture i urbanizma 19. i 20. stoljeća u Hrvatskoj i Zagrebu te uvećala fond temeljnih spoznaja o njima na razini faktografije i interpetacije. Trima, na svoj način fundamentalnim knjigama obuhvatila je važnu etapu kulturnog i urbanog razvoja Zagreba: razdoblje modernizacije, nastanka građanskog društva i kulture historicizma. Znanstvenim, stručnim, publicističkim i monografskim tekstovima afirmirala je kritičku misao o prostoru i angažiran odnos prema baštini, a elaboratima je pridonijela valorizaciji baštine u projektima uređenja javnih prostora.

Po ostvarenim dometima, po količini i kvaliteti, a i specifičnosti svoje povijesnoumjetničke produkcije, dr. sc. Snježana Knežević nedvojbeno zaslužuje najviši znanstveni stupanj, pa predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koje nas je izabralo u ovo povjerenstvo, da kandidatkinji omoguću odgovarajuće napredovanje, to jest da dr. sc. Snježanu Knežević izabere u zvanje znanstvenog savjetnika na području humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija.

Kandidatkinja se izabire u znanstveno zvanje prema zakonskim uvjetima koji su vrijedili kad je pokrenut postupak za stjecanje znanstvenog zvanja (svibanj 2004.). Ispunjava uvjete za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (čl. 32 i 93): registrirana je istraživačica, ima doktorat znanosti iz područja povijesnih znanosti društvenih humanističkih i teoloških znanosti, a svojim je radom unaprijedila hrvatsku povijesnoumjetničku znanost. Zadovoljava i Minimalne uvjete za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika Znanstvenih područnih vijeća za područje humanističkih znanosti (NN 59/96) time što je od prethodnog izbora u znanstveno zvanje (1992.) objavila 3 knjige i 12 znanstvenih radova, sudjeluje u znanstveno-istraživačkim projektima, nacionalnim i internacionalnim znanstvenim skupovima te postdiplomskoj nastavi na dva fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Tonko Maroević, znanstveni savjetnik

Dr. sc. Hildegrad Auf-Franić, redovni profesor
Dr. sc. Ivo Maroević, redovni profesor

REPUBLIKA HRVATSKA

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Ulica Ivana Lučića 3, Zagreb

12. ožujka 2007.

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu donijelo je na sjednici od 23. veljače 2007.g. odluku kojom nas je imenovalo članovima stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženice dr. sc. Željke Šporer za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika u znanstvenom području društvenih znanosti, polje sociologija.

Predloženica je svojoj molbi za izbor u znanstveno zvanje priložila: životopis, bibliografiju radova, domovnicu i diplomu doktorata znanosti.

Životopis predloženice

Dr. sc. Željka Šporer rođena je 1943. g. u Karlovcu. God. 1967. diplomirala je studij socijalnog rada na Sveučilištu u Zagrebu, a 1971. sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu 1978. g. magistrirala i 1983. g. doktorirala na polju sociologije.

Od 1972. do 1984. bila je najprije asistentica a potom znanstvena asistentica na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i to u nastavi na sociologijskim predmetima. Na istom je fakultetu 1984. postala docenticom, a 1990. izvanrednom profesoricom, gdje je u radnom odnosu do 1992. Od tada nastavlja svoju znanstvenu karijeru u SAD i Australiji.

Još 1982. bila je ISA Scholar na Sveučilištu South Carolina, Columbia, SAD. Od 1991. pa do 1995. držala je različite pozicije u nastavi na Odsjeku za sociologiju i antropologiju na George Mason University, Fairfax, Virginia, SAD. Od 1999.-2004. viša je znanstvena suradnica (senior research fellow) na School of International Business Sveučilišta Južna Australija u Adelaideu, te u istom zvanju od 2004. do danas na School of Management Sveučilišta Južna Australija također u Adelaideu.

Održavala je nastavu iz brojnih predmeta, uključujući Industrijsku sociologiju, Suvremena društva u komparativnoj perspektivi, Političku sociologiju i Sociologiju profesija.

Od 1982. do 1984. bila je voditeljica Odjela za društvene znanosti a potom i Odjela za opće obrazovanje na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Od 1987. do 1991. bila je pročelnica Odjela za opće obrazovanje u području društveno-humanističkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a 1991. predsjedavala je Upravnim odborom Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu.

Bila je član uredništva časopisa Revija za sociologiju, član predsjedništva te predsjednica i potpredsjednica Hrvatskog sociološkog društva, te glavna urednica Biblioteke Revije za sociologiju.

Znanstveni radovi

Znanstveni rad predloženice ogleda se u većem broju objavljenih znanstvenih radova i u radu na više znanstvenih i primijenjenih znanstvenih istraživanja (molimo vidjeti popis u priloženom životopisu). Od objavljenih znanstvenih radova, tri su knjige, dvije u koautorstvu i jedna u kojoj je dr. sc. Šporer jedini autor, četiri knjige kojima je urednica, zatim 32 članka u časopisima ili zbornicima, od čega je jedan rad u postupku recenziranja. Od posljednjeg izbora u znanstveno zvanje (više znanstvene suradnice) objavila je 18 znanstvenih radova, od čega dvije knjige. Od toga, 11 je radova u kategoriji «a1», a 12 radova u kategoriji «a2» (pri čemu smo knjige ubrojili kao 2x4 rada). Od sveukupnog broja od 44 objavljena znanstvena rada, 23 su u kategoriji «a1» i 21 u kategoriji «a2».

U nastavku prikazat ćemo i prosuditi o znanstvenim doprinosima znanstvenih radova predloženice. Njeni radovi mogu se podijeliti u četiri tematske cjeline, pri čemu uzimamo u obzir radove od posljednjeg izbora u znanstveno zvanje. To su: globalizacija, inovacije i razvoj u društvu znanja, društvena isključenost, i istraživanje elita.

1. Radovi o globalizaciji uključuju slijedeće radove: Šporer, Z. (2000) Controversies of Globalization, Revija za sociologiju, Vol. 31, No 3-4, 2000., str.1-20.; Round, D.K.,and Šporer, Z. (2003), ‘Globalisation and consumer protection in East Asia: is it a zero sum game?’ Asian-Pacific Economic Literature, Vol. 17, No. 2 (November), str. 14-28.; Blandy, R., O’Brion, K., Šporer, Z. (2005) Globalisation in China, u knjizi: Globalisation and World Economic policies – Effects and Policy Responses of Nations and their Groupings, Ed. by ClemTisdell, Serials Publications, New Delhi, str. 341-353.

To su radovi teorijske naravi o problemima globalizacije. U prvom radu (2000.) autorica sistematizira povijesne razvojne procese globalizacije, različite teorijske pristupe problemu razvoja i globalizacije, kontroverze vezane uz taj problem kao i pozitivne i negativne posljedice globalizacije. Rad je objavljen na engleskom i hrvatskom u tri različite publikacije, što govori o značajnom interesu koji je pobudio u znanstvenoj javnosti.

Drugi rad (2003.) analizira probleme globalizacije i zaštite potrošača, uzimajući u obzir različite kulturne, političke i razvojne dimenzije, te kako globalizacija ustvari pomaže u diseminaciji problema zaštite potrošača i kako s te strane širi polje demokracije.

Treći rad analizira razvoj globalizacijskog procesa u Kini te primjenjujući teoriju većinskog i manjinskog odnosa među etničkim skupinama obrazlaže zbog čega globalizacija nalazi široku podršku u suvremenoj Kini.

Znanstveni doprinos tih radova sastoji se u primjenjivanju različitih teorijskih pristupa (ekonomskih teorija razvoja, sistemske teorije i teorije etničkih odnosa) na fenomen globalizacije s primjerima iz različitih dijelova svijeta.

2. Drugi skup radova odnosi se na temu društva znanja i inovacije. To su slijedeći radovi: Šporer, Z. (2004) Knowledge Based Economy and Social Capital in Central and Eastern European Countries, Eastern European Economies, Vol. 42. No 6, str. 39-71; Šporer, Z. (2004) Knowledge Based Economy and Social Capital in Central and Eastern European Countries, u knjizi: Transitional Countries in the Knowledge Society – Socioeconomic Analyses, Institut drustvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, str. 127-168

Ti radovi usredotočeni su na komparativnu analizu društava zasnovanih na znanju i ulozi koju inovacije imaju u društvenom razvoju. Radovi osim teorijske elaboracije ovih fenomena i operacionalizacije indikatora za njihovo mjerenje imaju i posebnu vrijednost stoga što se baziraju na velikoj količini podataka sakupljenih iz globalnih statistika Svjetske banke (world indicators), OECD-a, World Value Survey i to za zemlje OECD-a i CEEC-a (Srednje i Istočne Europe).

Prvi rad (2004.) nalazi da postoje veće razlike između sjeverne i južne Europe nego između istočne i zapadne Europe. Tako, na primjer, ljudski kapital u Srednjoj i Istočnoj Europi ne zaostaje za onim u zapadnoeuropskim zemljama. Također, kako pokazuje autorica, stupanj otvorenosti spram globalizacije veći je u većini zemalja Srednje i Istočne Europe, pa i u Hrvatskoj, nego u zemljama OECD-a! Osim toga, zemlje u prvom slučaju manje sredstava ulažu u istraživanja, a s druge srane tradicionalno imaju veći broj istraživača i država više investira u znanost, ali zato privreda manje, što je obrnuto od zapadnoeuropskih zemalja. Sposobnost za promjenu u biti je ovisna o dimenzijama socijalnog kapitala. S tim u vezi, autorica uspoređuje „čvrste“ ekonomske i socijalne indikatore te dimenzije socijalnog kapitala da bi obrazložila različitost dosadašnjeg razvitka između obiju skupina zemalja.

Dva rada objavljena pod istim naslovom sadržajno se dijelom razlikuju. Prvi rad (objavljen u časopisu 2004.g.) znatno je uži i usredotočen samo na različitosti istok- zapad, odnosno sjever-jug Europe, dok je poglavlje u knjizi rad proširen s osobitim obzirom na Hrvatsku, a ima i bogatiju korištenu bazu podataka i dopunjen je preporukama za donositelje odluka.

Rad referiran kao Šporer, Z. (2005) A present stuck in the past, Innovation and commercialization activities in OECD and CEEC, u: The Procedings of the 2005 Triple Helix conference,The capitalization of knowledge: cognitive, economic, social & cultural aspects, Milano, Fondazione Rosselli, str.10-11,- analizira posljedice dva modela razvoja, onog «odozgo prema dolje» karakterističnog za zemlje Srednje i Istočne Europe, i «odozdo prema gore» karakterističnog za zemlje OECD-a. Ti modeli razvoja ostavljaju dugoročne posljedice na institucije sistema, na proizvodnju inovacija i komercijalnu aktivnost. Upotrijebljeni su podaci međunarodne statistike za 19 zemalja OECD-a i 13 zemalja CEEC-a. OECD-ov model pokazuje pozitivnu snažnu povezanost između institucija sustava, koja rezultira visokom djelotvornosti obrazovnog sustava, a njegova učinkovitost očituje se u visokom stupnju inovacija i komercijalizacije. CEEC-ov model zadržava podijeljenost između institucija sistema, a obrazovni je sustav manje efikasan. Stupanj učinkovitosti inovativne aktivnosti je nizak, kao i komercijalizacije. Države/vlade su još uvijek jedini izvor financiranja istraživanja.

Vrijednost i znanstvena originalnost ove skupine radova leži u primjeni ekonomskih indikatora globalne statistike za sociološku analizu problema razvoja i uloge socijalnog kapitala.

3. Društvena isključenost obrađuje se kao pojam u radu: Šporer, Ž. (2004), Koncept društvene isključenosti, Društvena istraživanja, Vol.13, No.1-2,, str.171-194.

U tom radu autorica analizira društvenu uvjetovanost nastanka termina društvena isključenost te njegovu novu teorijsku zasnovanost, za razliku od prijašnjeg značenja pojma i problema siromaštva. Nadalje, članak razmatra ulogu društvenih institucija i sustava vrijednosti, te globalizacije kao procesa društvene promjene koji doprinosi suvremenom obliku društvene isključenosti.

Rad je teorijske naravi i osim pregleda novijih teorija daje jednu novu sistematizaciju značenja društvene isključenosti te, što je posebno važno, novu i jedinstvenu tipologiju problema društvene isključenosti, kao i sustav indikatora za njegovo mjerenje.

4. Istraživanje elita tema je četvrte skupine radova: Sekulić, D. and Šporer, Ž. (2000) Formiranje poduzetničke elite u Hrvatskoj, Revija za sociologiju, Vol.31. No.1-2, str. 1-20; Sekulić, D. and Šporer, Z. (2000) The New Menangerial Elite in Croatia, u knjizi: Elites after State Socialism, J. Higley & G. Lengyel, Eds., Rowman & Littlefield Publication, str.143-162; Sekulić, D. and Šporer, Z. (1998) Elite circulation versus elite reproduction: The case of Croatia, u knjizi: Refashioning Sociology: Responses to a New World Order, TASA Conference Proceedings, Brisbane, str.. 447-479. Ti radovi razmatraju promjene u postkomunističkoj Hrvatskoj, posebno analizirajući promjene u sastavu upravljačke i političke elite.

Prvi rad o upravljačkoj eliti (2000) testira hipoteze različitih teorijskih koncepcija autora kao što su Eyal, Szelenyi, Townsley, Neea i Kitschelta. Ukazuje da svaka od pretpostavljenih teorija ima svoju relevantnost. Prisutna su dva načina formiranja privatnog sektora, koji imaju i različite socijalne osnovice. Jedan je produženje upravljačkog položaja iz bivšeg društvenog sektora, a drugi proizlazi iz spontanog rasta postojećeg privatnog sektora.

Druga dva rada analiziraju političke i upravljačke elite na longitudinalnim podacima socijalističkog i postsocijalističkog razdoblja. Ti radovi polaze od tranzicije kao okosnice promjene i izvorišta cirkulacije-reprodukcije elita u postsocijalističkim zemljama. Dinamika promjena (cirkulacija) mnogo je manja, međutim, nego što se pretpostavlja. Pa ipak postoje kvalitativne promjene u karakteristikama elite u Hrvatskoj (promjena obrazovne strukture i nacionalnog sastava).

Svi ti radovi, pisani u koautorstvu, primjer su izvrsnosti u postavljanju nove metodologije u istraživanju elita.
Od posljednjih objavljenih radova iz 2006 ističemo rad ^{Sekulić, D., Šporer, Ž. (2006) Povjerenje u institucije građana Hrvatske, u knjizi: U kakvu EU želimo? U potrazi za razlozima demokratskog deficita (urednik Vedran Horvat), Henrich Böll Stiftung, Zagreb.} Rad analizira povjerenje koje građani Hrvatske imaju u glavne institucije društva i pokazuje kako socijalni položaj i vrijednosne orijentacije objašnjavaju različite stupnjeve toga povjerenja. Najviša razina povjerenja iskazuje se prema institucijama vojske, crkve i policije. Stupanj povjerenja u različite institucije nije toliko određen socijalnim položajem koliko vrijednosnim orijentacijama. Izostanak varijabli socijalnog položaja, kao valjanog indikatora stavova, objašnjava se turbulentnim socijalnim kretanjima koje su snažno promjenile socijalni položaj velikog dijela stanovništva i time prestali biti valjani prediktor.

Visoko povjerenje u Europsku uniju je dio demokratsko-modernističkog kompleksa, a povjerenje u domaće institucije znanto je više određeno konzervativno-tradicionalističkim kompleksom. Ljudi više skloni tradicionalizmu i konzervativizmu imaju tendenciju iskazivanja većeg povjerenja u “uniforme”. Nasuprot tome više modernistički orijentirani pojedinci iskazuju veći stupanj povjerenja u Europsku uniju.

Znanstveni doprinos ovog rada leži u originalnoj analizi povjerenja u društvene institucije i objašnjavanju vrijednosnih i socijalnih determinanata koje utječu na ocjenjivanje institucija.

Drugi rad iz skorašnje produkcije predloženice – Sekulić, Duško, and Željka, Šporer (2006) Religiosity as a Predictor of Value Orientations, Revija za sociologiju, Vol. 37, No. 1-2., str.1-20. – odgovara na važno istraživačko pitanje, naime što se zbiva sa prediktivnom sposobnošću religioznosti u situaciji povećanja religioznosti u Hrvatskoj u postsocijalističkom razdoblju. Hipoteza izvedena iz analogije sa Starkovom hiptoezom bila bi da će se prediktivna sposobnost religioznosti povećati, a suprotna hipoteza bi bila da će se smanjiti, budući da se može očekivati da je religioznost u postsocijalističkom razdoblju “plića” od one koja je prevladavala u socijalističkom razdoblju. Rezultati potvrđuju prvu hipotezu: religioznost u postsocijalizmu bolje predviđa spolni konzervativizam i autoritarnost, ali ne i nacionalizam. Razlog potonjem, tj. zbog čega ne predviđa i nacionalizam, leži u tome što se razina nacionalizma povećala zajedno sa religioznošću, a razina ostalih vrijednosti je ostala ista ili se smanjila, te se tako povećao jaz između tih i ostalih vrijednosti. Podaci ukazuju da postoji pozitivna korelacija između, na primjer, religioznosti i spolnog konzervativizma u svakoj vremenskoj točci, ali se one kreću u obrnutom smjeru – religioznost raste, a spolni konzervativizam opada. Taj rad predstavlja prvi pokušaj da se longitudinalnim podacima iz četiri istraživanja provedena u Hrvatskoj u rasponu od 1985. pa do 2004. godine objasni prediktivna sposobnost religioznosti s obzirom na ostale vrijednosne orijentacije.

Od posljednjeg izbora predloženica je objavila dvije knjige u koautorstvu. U prvoj knjizi – Živković, I., Šporer, Ž., Sekulić, D. (1995) Asimilacija i identitet: Studija o hrvatskom iseljeništvu u SAD i Kanadi, Školska knjiga, Zagreb – bavi se fenomenom migracija i problemima asimilacije prve i druge generacije Hrvata u SAD i Kanadi. Prvo poglavlje u knjizi napisala je dr. sc. Željka Šporer, a u njima je dat pregled teorija i postavljen je pojmovni okvir za istraživanje problema asimilacije.

Druga knjiga – Sekulić D., Šporer Ž., Hodson R., Massey G., Županov J., (2004), Sukobi i tolerancija – o društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije, Zagreb, Hrvatsko sociološko društvo, Naklada Jesenski i Turk – skup je radova koji su objavljeni u različitim časopisima i publikacijama od 1994. do 2003., u kojima se na strogo analitički način, promišljen sa stajališta više različitih teorija, govori o nacionalnom identitetu, etničkim sukobima i tranzicijskim promjenama u suvremenom hrvatskom društvu.

Mišljenje i prijedlog

Mišljenja smo da znanstveni rad dr. sc. Željke Šporer ima značajke izvrsnosti koje se ogledaju kako u prikladnim teorijskim interpretacijama i inovativnim metodološkim rješenjima tako i činjenici da je dobar broj njenih radova objavljen u prestižnim međunarodnim časopisima i zbornicima radova. Smatramo također da ona ispunjava zakonske uvjete za izbor u najviše znanstveno zvanje, i to u skladu s člankom 32. stavak 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine«, broj 123/03, 105/04 i 174/04), prema kojem za izbor u zvanje znanstvenog savjetnika pristupnik mora imati objavljenih najmanje 35 znanstvenih radova, od kojih barem 10 u časopisima ili publikacijama s međunarodno priznatom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima i publikacijama (kategorija «a1»). Dr. sc. Željka Šporer ima 44 objavljena znanstvena rada, od čega 23 u kategoriji «a1» i 21 u kategoriji «a2».

Stoga predlažemo Vijeću Filozofskog fakulteta da dr.sc. Željku Šporer izabere u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika u znanstvenom području društvenih znanosti, polje sociologija.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof.
Dr. sc. Rade Kalanj, red. prof.
Dr. sc. Katarina Prpić, znanstvena savjetnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu
FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ODSJEK ZA KROATISTIKU

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Predmet: Mišljenje o ispunjavanju uvjeta dr. Barbare Štebih za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta humanističkih i društvenih znanosti imenovalo nas je na sjednici od 25. siječnja 2007. u Stručno povjerenstvo koje će dati mišljenje o ispunjavanju uvjeta dr. Barbare Štebih za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika za područje humanističkih znanosti, polje filologija, grana kroatistika, na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Nakon uvida u priložene dokumente i radove, podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Kandidatkinja dr. Barbara Štebih rođena je 1974. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i jezičnu gimnaziju završila je u Zagrebu. Godine 1998. diplomirala je germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 2004. obranila je magistarski rad Glagolski germanizmi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Doktorirala je 2006. s temom Germanizmi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika.
Dvije godine radila je u Osnovnoj školi Tina Ujevića u Zagrebu. Od 2000. radi u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u Odjelu za povijest jezika i povijesnu leksikografiju, na projektu Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (obradila je građu posluhavati – postuvati, 1. posud – poterati, prah – prčiti se, prevzetje – prigańavka).

Godine 2002. dobila je Österreichisches Stipendium Vlade Republike Austrije (Institut für die Slawistik der Philologisch-kulturwissenschaftlichen Fakultät der Universität Wien, Beč).

2003. bila je stipendistica CEEPUS-a (Institut für die Slawistik der Geisteswissenschaftlichen Fakultät der Karl-Franzens-Universität, Graz).

2005.-2006. usavršavala se u Austriji (Ernst-Mach-Stipendium Vlade Republike Austrije, Institut für die Slawistik der Geisteswissenschaftlichen Fakultät der Karl-Franzens-Universität, Graz).

Objavila je pet znanstvenih radova, jedan pregledni, jedan stručni, pet prikaza, jedan rad na mrežnim stranicama i jedan prikaz. S referatom je sudjelovala na pet domaćih i dva inozemna znanstvena skupa (Minsk, Klagenfurt).
1. Magistarski rad «Glagolski germanizmi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika», Filozofski fakultet, Zagreb, 2004., 230 str. U radu se analiziraju glagolski germanizmi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Zbog intenzivnih političkih i kulturnih veza austrijskih zemalja i Hrvatske u prošlosti germanizmi u hrvatskome kajkavskome književnom jeziku vrlo su brojni.

U radu se proučava podrijetlo kajkavskih glagolskih germanizama te stupanj njihove fonološke i morfološke prilagođenosti kajkavskom sustavu.

Provedeno je istraživanje pokazalo da većina kajkavskih germanizama potječe iz bavarskoaustrijskih organskih govora. S obzirom na svoja fonološka i morfološka adaptacijska obilježja analizirani germanizmi pokazuju veliku uklopljenost u kajkavski sustav što se najbolje očituje u njihovoj tvorbenoj plodnosti.

Pouzdana i precizna analiza dovela je do vrijednih zaključaka o germanizmima u kajkavskom.

2. Doktorski rad «Germanizmi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika» ima 570 stranica i sastoji se od poglavlja: Uvod, Teorijski temelji i osnovni pojmovi dodirnog jezikoslovlja, Povijesni i sociolingvistički kontekst njemačko (austrijsko)   kajkavskoga jezičnog dodira, Fonološke adaptacije, Morfološke adaptacije, Semantičke adaptacije, Korpus kajkavskih germanizama, Zaključak, Popis modela i replika, Popis literature.

U radu se analiziraju germanizami ekscerptirani iz dosada objavljenih devet svezaka Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika i kartoteke Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje s obzirom na njihovo podrijetlo, razdoblje posuđivanja te fonološka, morfološka i semantička obilježja.

Utvrđeno je da u analiziranom korpusu postoji više slojeva posuđenica, od starovisokonjemačkoga (almoštvo < stvnjem. almôsan, almuosan, hiža < stvnjem. hus, kelih < stvnjem. chelich, krofulica < stvnjem. kervola) i srednjevisokonjemačkoga (oltar < srvnjem. altari, burčan < srvnjem. bornstên, figa < srvnjem. vige) do posuđenica iz njemačkoga standarda i bavarskoaustrijskih govora.

Potvrđena je teza da je većina replika preuzeta iz bavarskoaustrijskih organskih govora što se može zaključiti na temelju fonoloških (auspruh < bavaustr. Ausbruch, bajnštajn < bavaustr. Weinstein, cajg < bavaustr. Zeug, nor < bavaustr. Narr), morfoloških (modeli replika cukerlin, kiflin i šnekerlini tipični su bavarskoaustrijski deminutivi) i semantičkih (kiklja «suknja», koh «nabujak», reklja «muška jakna») obilježja kajkavskih germanizama te na temelju znatne zastupljenosti leksičkih austrijacizama (ajngmohc < bavaustr. Eingemachtes, ambrela < bavaustr. Ambrell, konceptpraktikant < austr. Konzeptpraktikant, štrukel < bavaustr. Struckel).

Oko 500 ekscerpiranih replika nije potvrđeno ni u jednom drugom izvoru. Najčešće je riječ o tvorenicama motiviranima germanizmom (cargkarljiv, dretvosmolec, farbeguben, hižar, norogovoravec, vandrač).

Analiza fonološke adaptacije kajkavskih germanizama pokazala je da su se posuđenice, prošavši proces transfonemizacije, u potpunosti ukopile u fonološki sustav jezika primatelja. Utvrđeni su dijafonski parovi njemačkoga i kajkavskoga književnog jezika.

Tijekom analize morfološke adaptacije germanizama pokazalo se nužnim donekle odstupiti od do sada primjenjivanih modela i uvesti razliku između primarnih (uklapanje replike u morfološki sustav jezika primatelja) i sekundarnih (tvorbeni procesi motivirani posuđenicom) transmorfemizacijskih procesa.

Uvedeni su termini kontaktološka transkategorizacija, kojim se označava pojava, da se prilikom jezičnoga posuđivanja, model koji u jeziku davatelju pripada jednoj vrsti riječi u jeziku primatelju adaptira kao druga, i perceptivna univerbacija, koja se odnosi na adaptaciju sintagmi ili čitavih rečenica jezika davatelja kao jedne riječi u jeziku primatelju.

Istraživanje zastupljenosti pojedinih vrsta riječi među kajkavskim germanizmima oblikovanima prema njemačkim modelima pokazalo je da su imenice s 83,4 % najzastupljenija vrsta riječi, slijede glagoli s 12,4 %, pridjevi s

8 % i prilozi s 0,5 %. Mada je zastupljenost interjekcija i partikula neznatna, značajna je jer svjedoči o intenzitetu istraživanoga jezičnog dodira. Navedeni su rezultati u skladu s dosadašnjim spoznajama dodirnog jezikoslovlja.

Najveći se broj imeničkih replika prema njemačkim imeničkim modelima oblikovao zamjenom završetaka koja je najčešće uvjetovana morfofonološki, no izražen je i utjecaj analogije.

Analiza suodnosa završetaka imeničkih replika, zastupljenosti pojedinih indikatora paradigme i uvrštavanja imenica u kajkavski deklinacijski sustav pokazala je da 75 % imenica ima P₀ (a-deklinacija), 24 % P_a (e-deklinacija), a svega 1 % P_o (a-deklinacija)._.U korpusu nisu ovjerene indeklinabile imenice.

Istraživanje adaptacije roda imenica potvrdila je pretpostavku o postojanju tendencije muškoga roda što doktorandica smatra posljedicom frekventnosti konsonantskih završetaka u njemačkome kao jeziku davatelju.

Utvrđeno je da se rod posuđenica formira prema trima kriterijima: dočetku replike, njezinom prirodnom rodu ili semantičkoj analogiji prema indigenim bliskoznačnicama.

Potvrđena je teza da se prilikom jezičnog posuđivanja kategorija imeničkoga broja načelno ne percipira. Ipak, manji se broj replika adaptirao kao pluralia tantum (cajtungi (< nvnjem. Zeitung), galge (< srvnjem. galge), gatre (< nvnjem. Gatter), lojtre, lotre (< srvnjem. bavaustr. loiter(e)). Takva je prilagodba najčešće uvjetovana prirodnom pluralnošću označenoga ili analogijom prema domaćim bliskoznačnicama.

Posebne strategije morfološke prilagodbe imenica čine elipsa, tijekom koje se izostavlja jedna tvorbena osnova modela (kingl < bavaustr. Kingelhase), i kontaktološka kompenzacija, odnosno dodavanje indigenog elementa na repliku oblikovanu elipsom (gablec < bavaustr. Gabelfrühstück, halbec < nvnjem. Halbzyllinder).

Svi su se glagolski germanizmi oblikovali zamjenom završetaka pri čemu je aktivno osam dijamorfa (en > ati, en > eti, en > irati, en > iti, en > ovati, en > uvati, ieren > uvati, eln > ati). Većina replika uklapa se u glagolsku vrstu V, 1.

(74 %), slijedi IV. (10 %), VI. (7 %) te III. i II. (po 4 %) što je pokazateljem razvojnih tendenicja u jeziku primatelju. Četrdesetak glagola tijekom transmorfemizacije dobiva kategoriju povratnosti koje nema u jeziku davatelju (biflati se < bavaustr. büffeln, cargati se < bavaustr. zergen, cvekati se < bavaustr. zweckeln) što je najčešće uvjetovano analogijom prema domaćim bliskoznačnicama.

70 % pridjevskih replika oblikovanih prema njemačkim modelima oblikovalo se zamjenom završetka. Preostalih 30 % čini skupinu indeklinabilnih pridjeva.

Pri sekundarnoj transmorfemizaciji produktivna su sva tri tvorbena načina: izvođenje (sufiksalno, prefiksalno izvođenje i prefiksalno-sufiksalna tvorba), slaganje i preobrazba.

U sufiksalnom izvođenju aktivno je četrdestak imeničkih, 27 pridjevska i 7 glagolskih dometaka. 95% prefiksalnih izvedenica čine glagoli, a ostatak pridjevi.

U korpusu je ovjereno 117 hibridnih složenica, što ukazuje na razvojne tendencije u jeziku primatelju, odnosno na sklonost kajkavskog književnoga jezika kompoziciji. Usporedba sa strukturom složenica u suvremenome standardnom jeziku pokazala je da neke strukture registrirane u našem korpusu u njemu nisu produktivne.

Konverzijom od pridjeva nastalo je tridesetak priloga. Zabilježen je i jedan slučaj popriloženja imenice (mišmaš «u neredu, ispremiješano») i jedan poimeničenja pridjeva (hižni m. plt. «ukućani»).

Analiza transsemantizacije kajkavskih germanizama potvrdila je zaključke o zakonitostima značenjske prilagodbe iznesene u dosadašnjim dodirnojezikoslovnim istraživanjima: nulta ekstenzija i suženje značenja najčešće su pojave pri transsemantizaciji, pejorizacija je frekventnija od ameliorizacije, a kod posuđenica ukopljenih u sustav jezika primatelja često dolazi do proširenja značenja (metaforom i metonimijom).

Germanizmi u hrvatskome kajkavskome književnom jeziku dosada nisu bili predmetom opsežnijih i cjelovitih istraživanja, što predstavlja znatnu prazninu u proučavanju njemačko (austrijsko) - hrvatskih jezičnih dodira. Rezultati provedena istraživanja i iz njih izvedeni zaključci mogu biti jedno od polazišta za daljnja jezikoslovna istraživanja na više područja. Na području kroatistike mogu biti korisni zaključci o stupnju prilagođenosti germanizama i njihovoj tvorbenoj plodnosti i za proučavanje povijest hrvatskoga jezika kao i za proučavanje tvorbenih mehanizama u kajkavskome idiomu. U germanistici se mogu u daljnjim istraživanjima primijeniti zaključci o podrijetlu germanizama, a za dodirno jezikoslovlje zanimljive su spoznaje o primjenjivosti ili neprimjenjivosti postojećih modela adaptacije posuđenica. Rezultati dijakronijske, dijatopske i dijastratičke stratifikacije i klasifikacije germanizama, te zaključci o primarnosti ili sekundarnosti germanizama mogu poslužiti u leksikografskoj praksi – pri izradi dijalektnih rječnika, rječnika stranih riječi i rječnika germanizama u hrvatskome jeziku. Budući da je jezično posuđivanje tek dio kulturnog posuđivanja, rezultati istraživanja mogu biti korisni i pri kulturnopovijesnim ili etnološkim istraživanjima. Rezultati analize adaptacije germanizama na semantičkoj i stilističkoj razini iskoristivi su i u istraživanjima na području književnosti, odnosno stilistike.

Zaključci ovoga rada vrijedan su doprinos dodirnom jezikoslovlju.

3. Izvorni znanstveni radovi:
1. Vojni terminološki germanizmi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 26, Zagreb, 2000., 245 – 260.

U radu se analiziraju germanizmi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, tzv. kajkavski germanizmi vezani uz vojsku i vojno nazivlje. Istražuje se intenzitet utjecaja njemačkog (austrijskog) jezika na vojnu terminologiju te stupanj prilagođenosti tih germanizama kajkavskom sustavu. Replike se s modelom uspoređuju na fonološkoj, morfološkoj i semantičkoj razini. Poredbeni opisi na trima spomenutim razinama svjedoče o velikoj uklopljenosti vojnih terminoloških germanizama u kajkavski sustav. Iz popisa germanizama vidljive su sve kajkavske replike pojedninog njemačkog modela, što svjedoči o tvorbenoj plodnosti kajkavskih germanizama.

Izvorni znanstveni rad, objavljen u domaćem časopisu a₁, kategorizira se kao a1, 2,97 bod.
2. Aneksni rječnik Ignaca Kristijanovića, Filologija 38/39, Zagreb, 2002., 239 – 256.

U radu se govori o slabo poznatom rječniku Ignaca Kristijanovića, objavljenom 1840. kao dodatak njegovoj knjizi Grammatik der kroatischen Mundart. Analizira se struktura rječnika i leksikografskih članaka u njemu. Rječnik se uspoređuje s drugim aneksnim onodobnim rječnicima te se zaključuje da Kristijanovićev rječnik, iako nevelik, predstavlja, zbog činjenice da je jedan od posljednjih kajkavskih rječnika kao i jedan od prvih konverzacijskih priručnika, zbog frazema koje sadrži i načina njihove obrade, djelo koje se pri istraživanju hrvatske aneksne leksikografije ne bi smjelo zaobići.

Izvorni znanstveni rad, objavljen u domaćem časopisu a₁, kategorizira se kao a1, 1,91 bod.
3. Germanizmi u iločkome govoru, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 29, Zagreb, 2003., 293 – 325.

Autorica analizira korpus iločkih germanizama prikupljenih tijekom terenskog istraživanja. Nastoji se utvrditi njihovo podrijetlo, fonološke, morfološke i semantičke prilagodbe te frekventnost njihove uporabe u govoru triju generacija Iločana.

Na kraju rada donosi se glosar germanizama s pretpostavljenim modelima i akcentima.

Autorica se služila relevantnom domaćom i stranom literaturom, terenska istraživanja i interpretaciju rezultata primjereno je i stručno provela. Radu je pristupila ozbiljno i precizno.

Izvorni znanstveni rad, objavljen u domaćem časopisu a₁, kategorizira se kao a1, 6,78 bod.
4. Nazivi za vrste riječi u hrvatskome kajkavskome književnom jeziku, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 30, Zagreb, 2004., 107 – 121. (s K. Lewisom)

U članku se razmatraju nazivi za vrste riječi u hrvatskome kajkavskome književnom jeziku. Analizom su obuhvaćena tri rječnika i sedam gramatika, a rezultati se uspoređuju sa spoznajama dosadašnjih istraživača.

Provedena analiza pokazala je da su kajkavski gramatičari dobri poznavatelji tradicije te ju uzorno slijede i dograđuju. To se u prvom redu odnosi na strukturiranje slovnica pri čemu se ugledaju na onodobne latinske i njemačke uzore. Autori zaključuju da već u 18. stoljeću u hrvatskome kajkavskome književnom jeziku postoji izgrađena i sustavna gramatička terminologija pa se ono s pravom naziva i zlatnim dobom kajkavštine. Usporedba s rezultatima istraživanja drugih autora pokazuje da su gramatičari i leksikografi svih triju hrvatskih književnih jezika poznavali radove svojih prethodnika i suvremenika te svjesno gradili jedinstvenu gramatičku, pa time i lingvističku, terminologiju hrvatskoga jezika.

Autorica je pokazala sposobnost znanstvenog razmišljanja i zaključivanja. Rad je vrijedan doprinos hrvatskoj filologiji.

Izvorni znanstveni rad, objavljen u domaćem časopisu a₁, kategorizira se kao a1, 2,99 bod.
5. Kajkavska gramatika Ivana Vitkovića, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 31, Zagreb, 2005., 329 – 355.

U radu se daje prvi sustavni prikaz prve kajkavske gramatike Gründe der Croatischen Sprache zum Nutzen der deütschen Jugend verfasset autora Ivana Vitkovića iz 1779. godine. Razmatra se njezina struktura, jezik koji se u njoj opisuje, gramatici dodan aneksni rječnik te njezino mjesto među ostalim kajkavskim slovnicama. Autorica s pravom zaključuje da, s obzirom na strukturu slovnice, kao i metode gramatičkog opisa, Vitković u potpunosti slijedi gramatičku praksu svoga doba. Također iznosi mišljenje da, iako je Vitković arhaičniji od kasnijih kajkavskih gramatičara, njegov opis ne zaostaje toliko za njima da bi to bio razlog za neobjavljivanje njegove gramatike, kao što se dosada tvrdilo u literaturi. Autorica je u radu pokaza sposobnost kritičkog mišljenja i izvođenja logičnih zaključaka.

Izvorni znanstveni rad, objavljen u domaćem časopisu a₁, kategorizira se kao a1, 6,34 bod.
4. Pregledni rad

1. Germanizmi u hrvatskim rječnicima, Riječki filološki dani 6, 2006., 183 – 193.

U radu se analiziraju etimološke odrednice koje se donose uz germanizme u hrvatskim rječnicima. Problematizira se uloga jezika posrednika i naglašava potreba dijakronijske, dijatopijske i dijastratičke klasifikacije germanizama. Autorica zaključuje da bi prilikom donošenja etimoloških odrednica u rječnicima trebalo voditi računa o ulozi jezika posrednika, odnosno jezika izvornika i stvarnoga jezika davatelja te se pri identifikaciji modela osloniti na spoznaje povijesti jezika i povijesti kulture, dijalektologije i dodirnog jezikoslovlja i voditi računa o stvarnom podrijetlu i vremenu primanja posuđenice, a ne automatizmom kao modele navoditi riječi suvremenoga standardnog jezika.

Pregledni rad, objavljen u domaćem časopisu a₂, kategorizira se kao a2, 1,33 bod.

5. Stručni rad

Germanizmi u zagrebačkom govoru, Kaj 5/6, Zagreb, 2002., 31– 37.

Temom rada su leksičke posuđenice iz bavarskoaustrijskih organskih idioma u zagrebačkoj kajkavštini. Zaključuje se da su zagrebački germanizmi posuđivani u različitim povijesnim razdobljima, da su fonološki, morfološki i semantički prilagođeni sutavu jezika primatelja te da pripadaju mnogobrojnim područjima ljudske djelatnosti.

Stručni rad, objavljen u domaćem časopisu a₂, kategorizira se kao a2, 0,4 bod.
ZAKLJUČUJEMO

da je Barbara Štebih ispunila sve uvjete predviđene za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika na temelju članka 32. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (objavljenim u »Narodnim novinama«, broj 123/03, 105/04 i 174/04), i na temelju PRAVILNIKA O UVJETIMA ZA IZBOR U ZNANSTVENA ZVANJA Nacionalnoga vijeća za znanost.

Kandidatkinja ima:

- doktorat znanosti,

- 5 objavljenih radova a₁ koji su znatno unaprijedili struku,

- 22,7 bodova i

- devet godina radnoga iskustva u struci.

Stručno povjerenstvo smatra da dr. Barbara Štebih potpuno ispunjava sve znanstvene i stručne uvjete, stoga predlažemo da se izabere u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filologija u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Stručno povjerenstvo

1. dr. sc. Nada Vajs Vinja, viši znanstveni suradnik

2. dr. sc. Mira Menac-Mihalić, izv. prof.
3. dr. sc. Velimir Piškorec, doc.
U Zagrebu, 15. veljače 2007.

Dr. Ivo Goldstein, red. prof.

Dr. Marijan Maticka, red. prof.

Dr. Mira Kolar, red. prof. u miru

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 18. prosinca 2006. temeljem odredbi članka 43. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i članka 95. Zakona o visokim učilištima imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika dr. Josipa Jurčevića za izbor u znanstveno zvanje za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Institutu društvenih znanosti „Ivo Pilar“ u Zagrebu te podnosimo slijedeći