Uvod u islam
ISLAMSKO NEGIRANJE RASPEĆA
Yüklə 3,08 Mb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Korijeni kuranskog negiranja
- Razlozi islamskog negiranja
- ODGOVOR NA ISLAMSKO NEGIRANJE
- Dokaz koji potvrđuje raspeće
ISLAMSKO NEGIRANJE RASPEĆA Kuran prikazuje muslimanima problem vezan uz raspeće Isusa Krista. Čini se da islamska Sveta knjiga glatko negira Kristovu smrt na križu. Muslimanski komentatori su dali čitav niz interpretacija u naporu da daju prihvatljivo objašnjenje za ono što se dogodilo. Kao rezultat imamo stanje da većina muslimana negira smrt Isusa Krista kako to opisuje Biblija. U ovom ćemo dyelu lekcije navesti moguće povijesne korijene tog negiranja i razmotriti glavne razloge zbog kojih muslimani odbijaju kršćansko učenje o raspeću. Korijeni kuranskog negiranja Većina tumača Kurana se slaže da je umjesto Isusa bila razapeta druga osoba. Međutim, oko identiteta te navodne osobe postoji vrlo malo slaganja. Neki od predloženih su: Juda Iskariotski; Šimun Cirenac, Sargus, Titan, Ašiju i Faltajanus. Ova teorija zamjene u skladu je s logikom Kurana i opće islamske misli koja tvrdi da Bog Pravednik nikada ne bi dozvolio da tako dobar prorok kao stoje bio Isus bude razapet. On nije mogao biti razapet jer je križ znak slabosti i kukavičluka. Kako to muslimani vide: Isus je trebao ili je bio u stanju poraziti svoje neprijatelje ili im pobjeći (kao što je to radio njihov prorok Muhamed kad god bi se suočio s neprijateljima). Bog ga ne bi ostavio da umre. Kada su Židovi odbili njegovu poruku i pokušali ga razapeti, drže oni, Bog je trebao djelovati i spasiti ga. Kako se odnositi prema ovom negiranju raspeća? Ako i Židovi i kršćani kroz povijest tvrdili da je Isus razapet na križu kako onda Muhamed može govoriti suprotno? Čini se da su neki gnostički koncepti, heretičke ideje i pseudo-krš-ćanska učenja prokrčila svoj put u Muhamedov dio svijeta. Neka od njih propagiraju nerazapetog Krista i mogla bi biti izvor kuranskog stava. Navodimo kratki popis nekih pogrešnih učenja koja su kružila prije pojave Muhameda:
I zaista je moguće da su takve hereze utjecale na Muhamedovo razmišljanje glede Krista. Struje konfliktnih religrjskih misli prolazile su njegovom zemljom, obližnjim Havranom i Nabatinskim okrugom gdje je običavao putovati kao gonič deva. Osim što su stvarala prirodnu mrežu za trgovačke putove koji su povezivali Siriju, Egipat i Perziju, ta su područja postala utočiSte za mnoge skupine čija su učenja odbacivana od strane poglavarstva Istočne crkve. Paralelno s ortodoksnim kršćanstvom cvjetale su hereze do takvih razmjera da su ortodoksni kršćanski pisci toga doba pisali o tom području da obiluje herezom. Stoga se poganski Arapi Muhamedovog doba ne smiju smatrati kao da nisu imali religijskih ideja. Bili su u čestom kontaktu s nekim od svojih zemljaka koji su prihvatili kršćanstvo. Osim toga, oni su živjeli u okruženju u koje su prodirali Židovi i židovska učenja. 1 Hereza poznata kao doketizam naglašavala je ideju da:
2 Religijski kontekst u kojem je Muhamed živio može se opisati kao onaj u kojemu je bilo:
Razlozi islamskog negiranja Upoznali smo se s mogućim izvorima za neke od islamskih ideja o Isusovoj smrti. Sada ćemo ispitati dva osnovna razloga tog negiranja. Prvo, muslimani negiraju raspeće na temelju njihovih interpretacija Kurana; drugo, negiraju ga na temelju implikacija križa. Interpretacije Kurana Kao što smo rekli, mnogi muslimanski tumači Kurana tumače kuranske navode kao da Isus nije umro i da nije bio razapet. Navodimo kuransku tvrdnju o raspeću: Mi smo ih (Židove) kaznili zbog toga što su prekršili obavezu i što su porekli Božje znakove i što su ubijali poslanike bespravno i govorili: "Naša su srca zastrta.." Ne, nego je Bog stavio pečat na njih zbog njihova nevjerstva - a malo je njih Koji su vjerovali. I zbog njihova nevjerstva i zbog njihovih riječi - velikih kleveta protiv Merjeme ..."Mi smo ubili Mesiha Isa, sina Merjemina, Božjeg poslanika. A oni ga nisu ubili niti objesili nego im se pričinilo. On koji se u tome razilaze, oni su bez daljnjeg u sumnji o njemu. Oni o njemu ništa ne znaju, nego slijede samo nesigurna mišljenja. Oni ga zaista nisu ubili, nego ga je Alah Sebi uzdigao. Bog je silan i mudar (Sura 4:155-158). Proučavajući različite komentare ove tvrdnje naišli smo na nejasnoće, zbrku i kontradikcije, Velika većina muslimana tumači odlomak kao apsolutno negiranje Isusovog raspeća i smrti. Vrlo ih mali dio tumači kao da je Isus zaista bio razapet. Ja ću ukratko sažeti ove stavove većine i manjine. Stav većine: Isus nije bio razapet. Oni koji prihvaćaju stav da Isus nije bio razapet su podijeljeni u dvrje različite skupine. Prva tvrdi daje netko drugi bio razapet umjesto Isusa. To ću nazvati pozicija zamjene. Druga skupina tvrdi da nitko nije bio razapet i da je cijeli događaj zapravo imaginaran. To ću nazvati pozicijom iluzije
Zaključak, pak, ove dvije različite pozicije je isti: Isus nije bio razapet i tvrdnja Židova da su ga ubili je laž. Manji dio stavova se ne slaže s ovim zaključkom. Stav manjine: Isus je bio razapet, ali nije umro. Ovaj stav je stav skupine poznate kao ahmedije. Sekta ahmedija je držana heretičkom od strane ortodoksnog islama i u nekim je muslimanskim zemljama zabranjena. Unatoč činjenici da je vrlo misionarski nastrojena i aktivna u tražnju obraćenika ona uključuje vrlo mali postotak ukupne populacije muslimana. Ahmedije vjeruju da je Isus bio razapet, ali da je još bio živ kada je skinut s križa. Mirodije i mirisi u grobu su ga oživjeli- Zatim je ustao i otišao u Kašmir, Indiju, gdje se oženio, dobio djecu i umro kao starac. Iako kuranski stihovi o raspeću čine velike probleme za muslimanske tumače, nekolicina je spremna objasniti te stihove i prihvatiti biblijsko učenje da je Isus zaista umro na križu. Kao rijetka iznimka jest mislilac Mahmoud M. Ayoub sa Sveučilišta u Torontu. On je došao vrlo blizu biblijskom učenju u svojoj hrabroj tvrdnji: Kuran... ne poriče smrt Isusa Krista već izaziva ljude koji su se u svojoj gluposti uljuljali u vjerovanje da bi mogli pobijediti božansku riječ, Isusa Krista, Glasnika Božjeg. Isusova smrt je potvrđena nekoliko puta i u raznim kontekstima (1980,106). Međutim, kao što sam već rekao, vrlo malo će muslimana prihvatiti ovakvo razmišljanje. Većina je uvjerena da Kuran negira raspeće. Stoga, oni imaju svetu knjigu koja je u kontradikciji s povijesnom činjenicom koja je potvrđena i od strane kršćana i nekršćana, rođaka Isusovih i bliskih prijatelja, sljedbenika i njegovih kritičara. Suočeni s ovom dilemom, samo nekolicina je pokušala naći načina da usklade kuranski stav s poviješću! 3 Islamska teorija daje Isusov lik bio „bačen" na drugu osobu pri raspeću uvelike nalikuje na herezu povezanu s
4 Ahmadije tvrde da Isus
Implikacije križa Osim kuranskih izjava o raspeću i načina na koje se ono tumači, što to križ podrazumijeva, a čini da ga musliman kategorički odbija? Prvo, križ podrazumijeva smaknuće okrivljenika. Križ je odvratna ideja. Čak i u rimskoj civilizaciji gdje je njegova upotrjeba bila vrlo raširena, raspeće je bilo najokrutnije i najgrublje sredstvo smaknuća. U knjizi Židovski ratovi, židovski povjesničar Josip Flavije opisuje to kao najodvratniju smrt (5.11.1). Umrijeti na križu značilo je umrijeti na najsramotniji mogući način. Viseći naga, žrtva je bila podređena jezovitom, mučeničkom i sramotnom poniženju. Ako bi umro u roku nekoliko sati, bio bi sretan; ali obično bi visjeli na križu i do deset dana. Židovima i poganima, Grcima i Rimjjanima, Perzrjancima i Feniča-nima, Kartanjanima i Egipćanima, civiliziranima i neciviliziranima, raspeće je bilo smaknuće izvedeno na najuvredrjiviji i potpuno ponižavajući način. U Rimskom carstvu, bilo je to sredstvo kažnjavanja za strance, kriminalce, pljačkaše, robove, za zle i prevarante, ali rijetko za rimske građane ili klasne pojedince. Ciceron je u svom govoru Protiv Vereso raspeće nazvao najokrutnijom i najodvratnijom kaznom (2.64.165). A u svom govoru U obranu Ribirija rekao je da se čak ni pomisao ili spomen riječi „križ" ne bi smjela naći blizu rimskog građanina (5.16.467). Stari rimski svijet ne bi nikada pozitivno gledao na križ kao što to danas čini kršćanstvo. Nikada nijedna državna figura ili filozof ili osoba s ugledom nije bila osuđena na smrt na križu (Hengel 1977,64). Križ je bio odvratnost, užas. Bilo je to mjesto snažnog izrugivanja i gorke odbačenosti. Tamo, u potpunosti oplijenjen od ljudskog dostojanstva, žrtva je bila odbačena, očajna, bespomoćna i beznadna. Islam nastavlja gledati na križ kao okrutni instrument degradacije, što je i bio. Stoga što je ogromna sramota bila na raspetima, muslimani odbacuju ideju da bi tako dobar prorok poput Isusa mogao trpjeti takvo poniženje i nedostojanstvo prilikom svoje smrti. Na arapskom postoji bogohulna kletva koju koriste muslimani kako bi izrazili nepoštovanje i izrugivanje križu: „Proklet bio križ na koji tvoja majka pripada." S Na temelju materijala iz ove lekcvje kakvo je tvoje mišljenje o muslimanskom razumijevanju križa kao sredstva smaknuća? Ukratko argumentiraj svoje odgovor. Drugo, križ podrazumijeva otklanjanje lažnog proroka. Tijekom staro zavjetnog vremena, smrt je bila kazna za svakoga tko je pokušao okrenuti Božji narod od Njega poticanjem da slijede tuđe bogove. Čak i onaj koji je izvodio znakove i čudesa kako bi okrenuo narod od Boga bio je ubijen. Također su i svi oni koji bi slijedili lažne proroke bili smaknuti (Ponovljeni zakon 13,18:20). Kada proučavamo evanđelja, možemo primijetiti da su neki židovski vođe i Isusa smatrali lažnim prorokom. Vidjeli su ga kao oskvrniteLja zakona, ismjehivača tradicije starih i bogohulnika (Matej 12:10; 15:2; Luka 5:20-21). Ljubomora je obuzela njihova srca jer nisu mogli parirati njegovom silnom učenju niti moćnim djelima. To ih je nagnalo da pretpostave da su njegova čuda bila dio njegovog plana da zavede narod -okrene od Boga i proroka, Htjeli su opravdati svoje stajalište. Govorili su da on izgoni zle duhove uz pomoć Belzebula, poglavice zlih duhova (Luka 11:14-16). Ovi vođe su postali uvjereni da ih njihova religijska dužnost poziva na djelovanje. Odlučili su da se moraju riješiti Isusa - i unatoč njegovim djelima i zbog njih. Ukloniti Isusa iz naroda značilo je poslušati Ponovljeni zakon 13 koji je zapovjedio uklanjanje proroka koji su poticali narod da se okrenu od Boga. Dok je Isus visio na križu, židovski umovi su bili ispunjeni mislima da je on bio lažni prorok. „Prolaznici su ga grdili mašući glavama i govoreći: 'Hm! Ti, koji hram razvaljuješ i u tri ga dana opet sagrađuješ, siđi s križa i spasi sam sebe!"' (Marko 15:29). Drugim riječima, kod križa su se konačno mogli uvjeriti da je Isus bio lažni prorok. Kako bi se njegovo proroštvo o hramu moglo ostvariti sada kada mu je smrt bila zajamčena? Ipak, niti jedan musliman se ne slaže sa židovskim zaključkom, jer islam tvrdi da je Isus bio dobar i pravedan prorok. Kao što ste naučili u prethodnim lekcijama, Kuran mu posvećuje broj počasnih naslova više nego ijednoj drugoj osobi spomenutoj u islamskoj Svetoj knjizi. Za muslimane bi vjerovanje da je bio razapet bilo prihvaćanje židovske optužbe da je bi lažni prorok. Oni to ne mogu učiniti. 6 Zašto muslimani odbijaju ideju da je Isus bio razapet? Treće, križ implicira otkupljenje za grijeh. Ova je točka od najveće važnosti! Krit Isusa Krista prikazuje da bi se muškarci i žene izmirili s Bogom, žrtva treba biti prinesena za njihove grijehe. Vitalna činjenica koju ovdje treba naglasiti je daje Bog pokrenuo obred žrtve, a ne čovjek (Post 3:21115; Iz 12). U doba Starog zavjeta žrtve su imale nekoliko svrha. One su bile živi podsjetnik ozbiljnosti i realnosti grijeha te su bile sredstvo kojim je Bog zapečatio svoj zavjet sa svojim narodom. Kroz njih su Izraelci dobili potvrdu Božjeg prihvaćanja i opraštanja. Ali, u isto vrijeme, one su bili ograničene u djelovanju, jer nisu imale snagu da stvarno uklone grijeh (Heb 10:4). Poput proročkih slika, one su ukazivale na istinsku, vječnu žrtvu koju će trebati učiniti. U ispunjavanju proročanstva, Isus Krist je došao da bude ta žrtva. On je bio Božji Jaganjac koji se potpuno predao za dobrobit čovječanstva. I dok muslimani razumiju kršćansku doktrinu žrtve, oni je ipak ne prihvaćaju. Abdulah Jusuf Ali kaže da je ortodoksnom kršćanstvu smrt Isusova "neophodna za teološku doktrinu žrtve u krvi i posredno otkupljenje grijeha, što islam odbacuje" (1934, 30). Postoji mnogo muslimanskih primjedbi na ovu doktrinu. Prema Muhammad Dinu: Niti jedna razumna osoba neće, niti za trenutak, podržati ideju da necjja krv može iskupiti grijehe drugih. To je protiv prirode, to je u suprotnosti s ljudskim iskustvom...to čini Vrhovno biće žedno krvi i tiraninom, u suprotnosti s božanskim idejama Milosti i Pravednosti i ne obazire se na božansku vladavinu zakona kojeg smo svjedoci svuda oko nas... to je u suprotnosti sa Božjom svetošću (1924,25).
Stoga, doktrina da Bog spašava muškarce i žene kroz smrt Isusa Krista na križu nije prihvaćena u islamu. Muslimani to drže glupošću, skandaloznim, uvredljivim, nepravednim i nemogućim. To je neprihvatljiv pojam. Zapravo, njihov nas stav ne bi trebao iznenaditi. Paralele za takav stav se mogu naći n Novom zavjetu, što ćemo objasniti kod predstavljanja kršćanske obrane doktrine. ODGOVOR NA ISLAMSKO NEGIRANJE U ovom odjeljku iznosimo dvije glavne teme kao odgovor na islamsko negiranje raspeća. Prvo, ukratko ćemo sažeti dokaz koji potvrđuje smrt Isusa Krista na križu. Drugo, nudimo reinterpretaciju poglavrja o križu iz Kurana koji se temelji na arapskim i kuranskim egzegetskim načelima.
Intenzivnim, živopisnim jezikom, i Novi i Stari zavjet ukazuju na križ. Međutim, muslimani ne prihvaćaju Bibliju kao Božje konačno otkrivenje čovjeku. Tako ćemo u ovom dijelu predstaviti van-biblijsko svjedočenje iz područja povijesti, iskustva i logike. Oni potvrđuju biblijske izjave. Svjedočenje povijesti Postoje mnogi povijesni svjedoci Isusove patnje, raspeća i smrt. Evo nekih od njih: Tadt (55-120 po.K.). Tacita su nazivali najvećim povjesničarom starog Rima. On je snažno kritizirao kršćane. U Analima opisuje Isusovu sramotnu smrt sljedećim riječima: "Krist... je trpio tešku kaznu za vrijeme Tiberijeve vladavine od jednog od naših prokuratora, Poncija Pilata" (15.44). Josip Flavije (37-97 po.K.). Židovski povjesničar Josip Havije je vrlo kratko govorio 0 Kristu u djelu Drevnost Židova: „U ono doba btfaše mudar čovjek koji se zvao Isus. Njegovo je vladanje bilo dobro i bio je poznat kao krepostan čovjek. I mnogi su ljudi, od kojih Židovi i drugi narodi, postali njegovi učenici. Pilat ga je osudio na smrt raspećem. I oni koji su postali njegovi učenici nisu napustili njegovo učenje. Oni su izjavljivali da im se ukazao tri dana nakon raspeća i da je bio živ; prema tome on je možda bio Mesrja (18.3.3).
Uoči Pashe Jesu (Isus) je bio obješen. Četrdeset dana prrje toga, izvikivač je objavio: „Bit će kamenovan jer je prakticirao čarobnjaštvo i navodio Izrael na odmetništvo. Tko god kaže nešto u njegovu obranu, neka istupi i zauzme se za njega." Ali budući da nitko nije istupio, objesili su ga uoči Pashe (Epstein, 1935, 281), Lucijan (120-180 po.K.). Lucrjan je bio grčki retoričar i satiričar. On je često kritizirao kršćane koji prema njegovim riječima „štuju čovjeka - istaknutu osobu, koja je uvela nove obrede i koja je razapeta zbog toga" (Habermas 1977,100).
Što su Židovi dobili smaknućem njihovog mudrog Kralja? To je bilo baš nakon stoje njihovo kraljevstvo uništeno. Bog ga je pravedno osvetio... on je živo i dalje u učenju koje je dao (Habermas, 100). Svi oni upućuju da drevni van-biblijski izvori doista govore o Kristovoj patnji i smrti na križu. Osim postojanja ovih teških svjedoka, također postoji veliki nedostatak kontradiktornih svjedočenja. Ovdje je prisutan drugi povijesni čimbenik. Crkva je od svog početka jasno tvrdila da su židovski svećenici i rimski vladari krivi za Kristovo raspeće. Ako ove optužene strane nisu krive za njegovu smrt, zašto nisu oni ili oni poslije njih, opovrgli stoje crkva proklamirala? Činjenica je da ne postoji niti redak ili riječ obrane nigdje ni u kakvom pisanom tekstu religijske ili povijesne vrijednosti. 9 Proučavanje van-biblijskih povijesnih rukopisa iz doba Novog zavjeta otkriva da
0 stvarnosti raspeća c) židovski svećenici i rimski vladari poriču daje Isus bio ikada razapet Svjedočenje iskustva Svi su učenici napustili Isusa kada su ga Židovi uhapsili (Mt 26:55). Nakon njegovog raspeća sakrili su se iza zaključanih vrata u strahu (Iv 20:19) Ali ne zadugo! Uskoro su bili vani na ulicama i tržnicama, otvoreno 1 bez straha propovijedali o njegovoj smrti i uskrsnuću. Palestina i cijeli
Što može objasniti promijenjene živote? Kada ljudi u svome jadu, krivici i beznađu dođu - kao stoje to bilo u posljednjih dvije tisuće godina - i predaju se razapetom, uskrsnulom Spasitelju, teret grijeha i srama otpada i otvara se put miru i nadi, što je tomu razlog? To mora biti oslobađajuća snaga otkupljenja; oslobađajuća snaga križa. Kako, što i tko je promijenio Johna Newtona iz pijanice i trgovca robova u uglednog propovjednika, pjesnika, sveca? Nitko drugi nego Isus Krist. Iz generacije u generaciju, promijenjeni životi milijuna kršćana svjedoče snagu spasenja kroz Njegovo ime. 10 Svjedočenje iskustva se poziva na određena zapažanja za koja se većina ljudi slaže da su točna. Koja od sljedećih izražava to zapažanje? a Da bi se pojavila neka posljedica, mora postojati određeni uzrok b Religijska iskustva su uobičajeno obilježje ljudskog života c Većina ljudi vjeruje da postoji Bog d Ako ljudi znaju daje nešto lažno, oni neće biti voljni za to umrijeti
Ako Isus nije bio razapet, stoje onda nagnalo njegove sljedbenike da izmisle takvu priču? Oni su svi bili vrlo svjesni Mojsijevog zakona koji kaže da je svatko tko je obješen na drvo proklet od Boga. Ta optužba ne dozvoljava izuzetke, bez obzira tko je žrtva ili zbog čega je bio obješen. Smrt na križu je bila velika sramota, konačni poraz i strašna stigma. Dakle za sljedbenike je razapeti Mesija bio uznemirujući paradoks. Oni nikada ne bi izmislili takvu ideju. Zapravo, oni su odbili vjerovati da će Isus umrijeti na križu i nisu ga mogli razumjeti kada im je rekao da će se to dogoditi (Lk 9:45). Jasno je da su morali premostiti mnoge prepreke kako bi prihvatili i propagirali ono što se stvarno dogodilo njihovom Gospodaru. Nitko nikada ne bi mogao propovijedati takvo što zbog ljudskog ponosa. Martin Hengel se poziva na dvije rane, antikršćanske karikature koje izražavaju podsmjehivanje razapetom Isusu. Prva je razapeti lik koji ima glavu magarca. Druga je osoba kojoj visi jezik iz ista i koja vuče teški križ (1977, 19-20). Takvi podrugljivi pojmovi su bolni. Ako su rani kršćani htjeli izmisliti priču o njihovom junaku, bi li bili toliko glupi i izmislili takvu koja bi izazvala veliku sramotu i beskrajnu bol? Kako bi to glupo bilo da su rekli da je njihov Gospodar, koji je tvrdio da je Sin božji, umro na križu, a nije si mogao pomoći u trenutku najveće potrebe. Prvi su kršćani bili svjesni onoga što implicira raspeće. Crkva u Korintu je tražila da izbjegne besmislicu i uvredu koju on donosi. Pričati samo o otkrivenju, ekstazama, misterijima i sličnome bilo je inteligentnije, privlačnije i prihvatljivije. To je bio pristup učenih i mudrih, rekli su. AH Pavao ne bi imao ništa od toga. On je znao što znači nositi križ svakog dana i slijediti Gospodara. On je isticao Korinćanima da je novi život u Kristu došao zbog snage križa - križ koji je za Židove bio kamen spoticanja (to je bilo neprikladno) i ludost za Grke {to je bilo nepotrebno). Martin Hengel zapaža da je razapeti Mesija bio kontradikcija u izrazu za sve: Židova, Grka, Rimljanina i barbara. Bilo je uvredljivo tražiti da se vjeruje u tako glupu ideju (1977,10). Ipak, skandalozno raspeće je postala središnja kršćanska tema i Razapeti je postao naš objekt štovanja i obožavanja! Kako to objasniti, posebice ako Krist zaista ruje umro? S druge strane, ako je netko drugi umro umjesto Isusa ili ako je cijeli događaj samo iluzija kako bi ta vijest bila dobrodošla za Isusove učenike. Kakvo olakšanje i zadovoljstvo bi osjećali da znaju da je njihov Gospodar, nakon svega, spašen poniženja i prokletstva križa. S ljudskog stajališta, takav trijumf nad svojim neprijateljima bi dokazivao njegovu veličinu. Kao što se kaže u Dj 10:38, Isus se svojim uskrsnućem ukazao samo odabranoj skupini - svojim učenicima - ne svima. Pitanje je, zašto se nije ukazao svima koji su ga poznavali, koji su ga slušali kad je poučavao i vidjeli da radi čuda? Zašto se prikazao samo tako maloj skupini ljudi? Ako nije bio razapet, kao što to kažu muslimani, bilo bi logično da se ukazao svima kako bi razotkrio "laž" raspeća. Ali Isus je umro na križu. On nije odabrao put svijeta, već volju svoga Oca. Kao poslušan Sin Božji on je postao žrtvom za grijehe svijeta. On nije umro kao bespomoćna žrtva. On je mogao narediti božanskim anđelima da mu dođu pomoći (Mt 26:53). Mogao je pobjeći svojim neprijateljima kao stoje to i prije činio (Lk 4:29). Ali ne, Isus je došao ponuditi sebe u ime posrnulog čovječanstva. Nema logike u izmišljanju priče da je bio razapet, a da se to stvarno nije i dogodilo.
Yüklə 3,08 Mb. Dostları ilə paylaş:
|