Bosna I Hercegovina

Dosadašnja zakonska zaštita

Gazi Husrev-begova džamija i prateći objekti u Sarajevu su rješenjem broj 670/50, 672/50, 673/50, 754/50, 755/50, 756/50 od dana 9. i 17. lipnja 1950. godine, izdatim od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Sarajevo, stavljeni pod zaštitu države pod reg. brojem 15.

Rješenjem broj 02-616/3 od dana 18. travnja 1962. godine, dobro je upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture. Rješenje je postalo pravomoćno 24. listopada 1962. godine.

Prostornim planom BiH iz 1980. godine Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu je valorizirana u I. kategoriju.

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu nalazi se na Privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH, pod rednim brojem 506.

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
1755. godine – restauracija enterijera džamije – oslikavanje;

1772. godine – obnova starog šadrvana. Opravka koštala 1000 groša;

1861./1862. – obnovljena i proširena istočna vrata na džamiji;

1885. godine – urađene levhe koje je izradio kaligraf Muhammed Rekim Islamović;

1886. godine - unutrašnje uređenje džamije (slikarski radovi) nakon požara iz 1879. godine. Austrougari su ovom prilikom skinuli staru žbuku sa zidova, stavili novu žbuku i nanovo oslikali džamiju. Ta dekoracija stajala je sve do pred posljednji rat 1992./1995.;

1898. godine – uvedena električna rasvjeta u objekt;

1997. godine - napravljen novi krov na šadrvanu, po uzoru na stari koji je bio oštećen u ratu. Sa donje strane drvenog krova je dodat kaligrafski izveden citat iz Kur'ana. Isti ovaj citat je ispisan u svih osam potkrovnih polja krovne konstrukcije, ali svaki put drugim stilom arapskog pisma;

2001./2002. godine – konzervatorsko-restauratorski radovi u i oko džamije –

• 
  nakon što na zidovima džamije nisu pronađevi tragovi ranijih oslikavanja, skinuta je dotrajala austrougarska slikarija. Sadašnju kaligrafiju Begove džamije uradio je Hazim Numanagić, a ornamentiku su radili Nihad Čengić, Hazim Numanagić i Nihad Babović;
  
• 
  mihrab, minber, mahfil i ulazni portal su restairirani. Restauratorske radove radio je Nihad Čengić;
  
• 
  na ulaznom portalu ostavljeni su dijelovi austrougarske slikarije;
  
• 
  izvršeno demontiranje kompletnog zida harema sa označavanjem blokova i sanacijom podloge;
  
• 
  izvršena promjena drvenih greda natrozornika novim betonskim gredama koji su nakon toga sakrivene drvenom daskom;
  

2002. godine šadrvan je doživio definitivnu restauraciju kada je potpuno rastavljen i kada je zamijenjena vodovodna instalacija koja je ispucala.

5. Sadašnje stanje dobra

Dobro je nakon posljednjih intervencija u dobrom stanju.

6. Specifični rizici

Nema ih.
III. - ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, broj 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:

A. Vremensko određenje

B. Povijesna vrijednost

C. Umjetnička i estetska vrijednost

C. I. Kvaliteta obrade

C. II. Kvaliteta materijala

C. II. Proporcije

C. IV. Kompozicija

C. V. Vrijednost detalja

C. VI. Vrijednost konstrukcije

D. Čitljivost

D. II. Svjedočanstvo o povijesnim mijenama

D.III. Djelo značajnog umjetnika ili graditelja

D. IV. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru

D. V. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju

E. Simbolička vrijednost

E. I. Ontološka vrijednost

E. II. Sakralna vrijednost

E. III. Tradicionalna vrijednost

E. IV. Vezanost za rituale ili obrede

E. V. Značaj za identitet skupine ljudi

F. Ambijentalna vrijednost

F. I. Odnos oblika prema ostalim dijelovima cjeline

F.II. Značenje u strukturi i slici grada

F.III. Objekt ili skupina objekata je dio cjeline ili područja
Sastavni dio ove odluke su:

- kopija katastarskog plana,

- posjedovni list,

- fotodokumentacija,

- grafički prilozi:

• 
  fotografije Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, uradio Mirzah Fočo.
  

Korištena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja Gazi Husrev-begove džamije nacionalnim spomenikom, korištena je sljedeća literatura:

1912. Truhelka Ćiro, Gazi Husrev-beg – njegov život i njegovo doba, GZM XXIV, 1,2 , 1912.
1932. Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice
1952. Šabanović, H., Dvije najstarije vakufname u Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, II, 1951., Sarajevo, 1952.
1964. Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, Sarajevo, 1964.
1973. Bejtić, Alija, Ulice i trgovi starog Sarajeva, Sarajevo, 1973.
1981. Ayverdi, Ekrem Hakki, Avrupa'da Osmanli mimari eserleri, Yugoslavya, Istanbul, 1981.
1983. Redžić, Husref, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo
1988. Čelić, Džemal, Graditelj Gazi Husrev-begov, Radio Sarajevo, III. program, broj 60/1988, godina XVI

1990. Bećirbegović, Madžida, Džamije sa drvenom munarom u BiH, Sarajevo, 1990.

1997. 
      Zlatar, Behija, Zlatni period Sarajeva, Prilozi historiji Sarajeva, Institut za istoriju, 1997.
      

1997. 
      Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine I, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1998.
      

2005. Mehmedović, Ahmed, Gazi Husrev-beg i njegove zadužbine, Sarajevo, 2005.

- dokumentacija Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu

- printani materijali – brošura Gazi Husrev-begov vakuf

Nosilac istraživanja i izrade Prijedloga odluke:

Mirzah Fočo, diplomirani inženjer arhitekture,

saradnik za graditeljske cjeline i kulturne krajolike

u Povjerenstvu za očuvanje nacionalnih spomenika

1 To upućuje da je dvor već tada bio podignut. Kako je izgledao dvor bosanskih namjesnika iz ranijeg vremena, zna se samo na temelju svjedočanstva suvremenika, kako putopisaca, tako i dubrovačkih poslanika. Oni su, snabdjeveni kredencijalnim pismom, raznim dokumentima koji su sadržavali privilegije dobivene od sultana, dolazili kod paše u saray sa raznim poklonima.

2 Krajem XV. stoljeća grad je imao tri muslimanske mahale, džemat kršćana i džemat Dubrovčana, a krajem XVI. stoljeća 91 muslimansku mahalu, dvije kršćanske i jednu Jevreja. (Ankara, Tapu ve kadastro (TK), no. 474, Popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine)

3 Broj vakufa u BiH neosporno je bio veći od 1000, broj vakufnama koje su do danas sačuvane u originalu ili prijepisu cijeni se na oko 400. Uz ime vakifa i podatke o zavještanju, u svakoj je označen kadija kod koga je spis legaliziran, označeni su svjedoci, no imena graditelja se nigdje ne spominju. Na mnogim objektima danas srećemo spomen-ploče sa kronogramom i imenom utemeljitelja, a najčešće i pjesnika koji je sročio kronogram, no ni u jednom slučaju se ne spominje graditelj koji je objekt ostvario. (Čelić, str. 371.-372.)

4 To pokazuje nekoliko popisa vakufa sadržanih u defterima Bosanskog sandžaka. Tokom XV. i XVI. stoljeća u Sarajevu je sagrađeno 70 mesdžida i 35 džamija. Vremenom, neki mesdžidi su pretvoreni u džamije, i u tom slučaju je traženo dopuštenje od Porte u Carigradu.

5 Prva monumentalna građevina bila je Džamija Mustafa-paše Skenderpašića, sina poznatog bosanskog sandžak-bega Skender-paše, čiji je otac bio iz Đenove, a majka Grkinja. Obrazovan na dvoru sultana Mehmeda Fatiha, ovaj slavni vojskovođa, nakon silnih ratovanja po Bosni, sagradio je niz zadužbina u Sarajevu. Na lijevoj obali Miljacke podigao je tekiju nakšibendijskog reda, do nje imaret i musafirhanu, do kojih je doveo vodu sa Soukbunara, te nekoliko česama. Na desnoj obali Miljacke sagradio je dvor, karavan-saraj, dućane i sve te zadužbine povezao mostom preko Miljacke. Na Skender-pašu i njegovog sina Mustafu danas nas podsjeća samo lokalitet Skenderija. Ubrzo poslije izgradnje džamije Skenderije, sagrađene su u Sarajevu još dvije potkupolne džamije, i to Muslihudina Čekrkčije 1526. i džamija Havadže Duraka pod imenom Baščaršijska, 1528. godine.

6 Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svoga imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti.

7 europski dio Osmanskog carstva

8 Ove tri vakufname predstavljaju dokumente koji čine pravni temelj formiranja Gazi Husrev-begovog vakufa kao jedne do u detalja organizirane složene institucije. Ove vakufname također predstavljaju, gledajući iz kuta suvremenih propisa, sve neophodne pravilnike potrebne za funkcioniranje bilo koje suvremene organizacije. Zbog ovoga je Gazi Husrev-begov vakuf specifičan kao institucija kod koje su pri njezinom formiranju opisana sva radna mjesta. U doba uvakufljenja, ovih radnih mjesta je predviđeno ukupno 46, i to vezanih za upravu vakufa, džamiju, hanikah, medresu, mekteb i imare. Jasno je da se ovaj broj službenika vakufa vremenom morao mijenjati i prilagođavati aktuelnim potrebama. Tako je u spomenici proslave 400-te godišnjice vakufa iz 1932. godine u prikazanom budžetu iskazano 65 službi, a na popisu angažiranih izvršitelja ukupno 121, jer je tada vakuf posjedovao i poduzeće za eksploataciju šume. Gazi Husrev-beg je u svojim vakufnamama detaljno opisao sve što je neophodno za trajno funkcioniranje vakufa. Ovim vakufnamama su ustanovljeni hajrati (dobrotvorne ustanove) koji će biti njegova ostavština za budućnost. Opisane su sve djelatnosti koje treba da se izvršavaju u vakufu kao i objekti u kojima su uspostavljene pojedine djelatnosti i to:

1. 
   džamija i funkcije vezane za džamiju,
   
2. 
   medresa i funkcije medrese u oblasti obrazovanja,
   
3. 
   hanikah (škola za derviše) i ibadeti koji se obavljaju u hanikahu,
   
4. 
   imare i musafirhana (humanitarna kuhinja i prenoćište) sa obavezama i načinom rada.
   

Sve službe u okviru organiziranih djelatnosti su detaljno opisane i definirano je pojedinačno nagrađivanje za svako radno mjesto izraženo u dirhemima (1 dirhem = 3,207 g srebra). Uvjeti za zapošljavanje na pojedinim radnim mjestima kao i potrebna školska sprema opisani su do posljednjih detalja. Definirani su dodatni vjerski ibadeti (obredi) koji treba da se obavljaju u džamiji mimo propisanih 5 vakata namaza (dnevnih molitvi) i opisani na koji način se provode. Ovdje je važno napomenuti da su učenje hatme i tevhida Gazi Husrev-begu ibadeti koji se u džamiji svakodnevno obavljaju od njegovog preseljenja (smrti) 1541. godine do danas. Prema odredbama prve vakufname, hatma se uči tako što iza podne namaza, svaki dan, 30 džuzhana (učača džuza) istovremeno prouči svaki svoj džuz (30-i dio Kur'ana od 20 stranica) i zajednički predaju hatma-dovu pred dušu Gazi Husrev-bega. Opstanak i izdržavanje objekata i propisanih djelatnosti u njima je predviđeno da se ostvaruje iz prihoda od druge uvakufljene imovine kao i da se ta imovina dobrim upravljanjem oplođuje i uvećava. Detaljno je pobrojana i opisana sva uvakufljena imovina. Za izdržavanje vakufnamama ustanovljenih hajrata Gazi Husrev-beg je uvakufio ogroman imetak koji je osobno posjedovao, a neka državna zemljišta (erazi mirije), koja su mu bila data na uživanje mulknamom (odlukom) sultana Sulejmana, upisana su mu u mulk (vlasništvo) da bi ih mogao uvakufiti radi izdržavanja hajrata. Na taj način su ogromni zemljišni prostori oko grada Tešnja, Teslića, izmedu Ključa i Ostrovica, oko Obrovca, Mlinovi na rijeci Zrmanji i drugi prostor »koji nisu u nečijem posjedu, nego pusti, osvojeni carevom snagom, te leže neki blizu grada Kobasa, a neki međaše sa hrvatskim vilajetom«, pridodati već ogromnom imetku vakifa. Tako je nastao ovaj, kod nas najveći vakuf.

Ovu mulknamu potvrdili su i svi nasljednici sultana Sulejmana. Jedna originalna mulknama sultana Osmana II. nalazila se je do Drugog svjetskog rata u državnoj knjižnici u Drezdenu, a vjerojatno je odnesena prilikom upada princa Eugena u Sarajevo 1697. godine. Ovom vakufu, kao i drugima, zadavali su teške udarce razni požari, a najkatastrofalniji je bio onaj iz 1697. godine kada je upadom austrijske vojske Sarajevo popaljeno, a iz ovog vakufa odneseni mnogi izvorni dokumenti i razne uvakufljene dragocjenosti. Vakufu su strašne udarce zadali i drugi požari i to: 1724., 1759., 1765., 1769., 1776., 1788., 1831., 1842., 1852. i 1879. godine, ali svaki put se ovaj vakuf oporavljao, zahvaljujući jakim temeljima na koje je postavljen Gazi Husrev-begovim vakufnamama.

9 „Pod Ozrenom imade češma a više nje se nalazio majdan, iz koga je Gazi Husrev-beg vadio mramor i za džamiju i za hamam. To mi je kazao jedan stari rob Kalauz-zade Ahmed efendija. Bilježim, neka se znade.“(Mehmedović, str. 41.)

10 Ovdje se misli na Mimar Hajrudina Starijeg koji je bio vodeći graditelj u vrijeme Bajazita II. (1491.-1512.). U nekim povijesnim djelima govori se da je gradio Bajazitovu, Firuz-aginu i Atik Ali-pašinu džamiju, dok se kod nekih drugih autora može pročitati da je ovu posljednju gradio Mimar Kemaludin. Ovaj Hajrudin se u svakom slučaju razlikuje od Mimara Hajrudina Mlađeg koji je radio most u Mostaru.

11 Esir Ali je kao glavni graditelj carstva sagradio, koliko se zna, unutarnju kapiju u Top-kapi saraju zvanu Bab-us-selam, monumentalan portal na kome nalazimo detalje koji podsjećaju na iransko-azerbejdžanske oblike tog vremena. Godine 1523. dovršio je Džamiju sultana Selima u Istanbulu, vrlo seriozno ostvarenje jednostavnih i strogih oblika. U djelu „Islamic architects and their works“ Leona Meyer-a (Ženeva, 1956.), gdje su inače najpotpunije sažeti podaci o ovom graditelju, citira se da je gradio: Džezari Kasimovu džamiju, Bali-pašinu džamiju, Piri Mehmed-pašinu džamiju, sve u Isanbulu, Sulejmaniju u Čorlu-u, Ajas-pašinu u Tekirdagu, Sejfudin kadijinu u Sofiji, Carsku džamiju u Manisi, Čoban Mustafa -pašinu u Gebze-u... Mimar umire u Istanbulu 1537./1538. godine, a sahranjen je uz džamiju koju je sagradio iz vlastitih sredstava na svoje ime, nedaleko od mevlevijske tekije na Jenikapu u Istanbulu. U vakufnami koju je ostavio sam se nazvao Esir Ali.

12 Truhelka daje sljedeći opis ovih vrata: “Vrata su vrlo umjetnički izrađena i lijepo urešena ornamentiranim klincima sa širokim plosnatim glavicama, a gornje polje svakog krila urešeno je krasno stilizovanim arabeskama, bogato ornamentiranim pozlaćenim natpisom, koji je izrađen u reljefu. „

13 Prvi opširan opis Gazi Husrev-begove džamije dao je Ćiro Truhelka. U svojoj monografiji «Gazi Husrev-beg», ovaj autor između ostalog piše: „Tambur je prasvođen oblim kubetom, kome je unu­tarnji vrh nadvisio osnovicu za 4,5 m. I tako je to kube nadvisilo pod­nicu džamije za 26 m. Sravnimo li tu mjeru sa širinom pri dnu, opažamo da je visina upravu prema osnovici u razmjeru kao 2:1, a tom razmjeru, štu ga je graditelj jamačno svjesno i pomno pro­računao, pripisao bi upravo veličanstveni dojam, kojim se ova kupola doimlje promatrača, jer čudo, i ako tu nema golemih dimenzija, čini se taj prostor daleko većim, nego je u istini." Ćiro Truhelka pripisuje uspjelo prostorno rješenje proporcioniranju potkupolnog prostora u odnosu 1:2, gdje prvi broj označava stranicu kvadrata, a drugi visinu od poda do tjemena kupole. Mjere koje navodi nije poslije njega niko provjeravao, pa su brojni autori koji su poslije njega pisali o Gazi Husrev-begovoj džamiji ponavljali iste konstatacije. U ovom slučaju bilo je realno posumnjati u date mjere, pošto renesansni arhilektonski omjer 1 : 2 nije karakte­rističan za osmanske građevine. Ako shematiziramo prostorne proporcije mnogih velikih i srednjih osmanskih džamija, vidjet ćemo da se njihovi bočni presjeci baziraju na istostraničnom trokutu. Ovaj način proporcioniranja primijenjen je kod Atik Ali-pašine džamije, a također i kod Gazi Husrev-begove džamije. Truhelka očigledno nije imao točne visinske mjere Gazi Husrev-­begove džamije, a kasniji obrađivači uzimali su ove njegove mje­re kao točne, bez provjeravanja. Vršeći detaljno arhitektonsko snima­nje Gazi Husrev-begove džamije, dobili smo mjere koje se i u tlocrtu donekle razlikuju od njegovih, te visinske koje se bitno razlikuju. Visina od poda do tjemena kupole ne iznosi 26,00 m nego 24,40 m. Dakle, proporcijskog odnosa l : 2 nema, nego je proporcioniranje izvedeno na principu istostraničnog trokuta. Za proporcioniranje nije uziman u obzir samo glavni potkupolni prostor, nego i bočni potkupolni prostori. (Redžić, str. 202)

14 Na temelju satelitskog snimka sa aplikacije GoogleEarth izračunata je zračna udaljenost ovog vrela od objekta koja iznosi 4,8 km.

15 Prije ovog vodovoda postojali su u Sarajevu Skender-pašin, Isa-begov, Ajaz-begov i Firuz-begov vodovod, ali niko u gradnji vodovoda nije sustigao Gazi Husrev-bega. (Kreševljaković) Voda je sa izvora najprije vođena putem drvenog akvadukta, a zatim keramičkim cijevima napravljenim na konus. Vodovod je napajao sjeveroistočni dio tadašnjeg Sarajeva, do tada izgrađene objekte Gazi Husrev-begovog vakufa, dio stare sarajevske čaršije i završavao se u Tašli hanu i pred Ferhadijom džamijom. Na ovoj trasi vodovoda bilo je više terezija (rezervoara) nasutih šljunkom za pročišćavanje vode, a od ovih terezija odvajali su se krakovi vodovoda za napajanje javnih česama rasutih po Sarajevu. Na zapadnoj strani džamije, izvan zidova harema, 1529. godine je izgrađen javni toalet – Begove hale. Ovaj javni toalet se od tada do danas, uz povremene adaptacije, kontinuirano koristi. Kanalizacioni odvodi su u to vrijeme zidani od lomljenog kamena, imali su pravokutni presjek, bili su prekriveni kamenim pločama i svedeni u rijeku Miljacku.