Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Željko Antunović

OPASNO JE SJEĆATI SE

roman

Rijeka 2002

Nakladnik:

"GENESIS", doo, Rijeka

Za nakladnika:

Jasmina Kezić

ISBN 953-6752-02-6

Opasno ili ne, putovanje kroz vrijeme nisam mogao izbjeći pa sam ga pokušao iskoristi da bih usput učinio i nešto probitačno za dane koji tek dolaze - da presložim svoju prošlost i uveden neki red u djetinjstvo i mladost, kako se više nikada ne bih morao vraćati tamo. Na ovo putovanje me je, zapravo, prije svega natjerala želja da se na neki način odužim svom najstarijem bratu Mirku, koji je glavni lik ovog romana i čija je rana smrt, prva u mojoj užoj obitelji, ostavila dubok i trajan ožiljak u meni. Sjećajući se i pišući o tome šta je bilo i šta je moglo biti, shvatio sam da sam se bratu mogao odužiti i na drugi, neposredniji, način, još onda dok je bio živ. Međutim, shvatio sam i to da bi bilo nekorisno opterećivati se osjećajem krivnje, jer smo u ovaj svijet ubačeni potpuno nespremni sa ciljem da se pokušamo iz dubina kaosa izvući na neki od rijetkih vrhunaca spokoja. U tome smo prepušteni sami sebi i svojim osjećanjima, koja, na žalost, nisu uvijek pouzdani vodiči. Jasno nam je da je okruženje često neprijateljsko i da se moramo braniti, međutim, obično zaboravljamo ili to ne želimo priznati da nas mogu ugroziti i uništiti i oni koji nas vole, a pogotovo oni koje mi volimo.

Vraćajući se u djetinjstvo i mladost, nisam mogao odoljeti napasti da ih mijenjam i da ih oblikujem prema nekom obrascu koji mi je do kraja ostao nejasan. Zbog toga ova knjiga nije svjedočanstvo o zbivanjima koja su se dogodila, premda jeste i to i mnogo više od toga, nego je pripovijest o ljudima i događajima koji su bili bliski vremenu i sredini o kojima je u knjizi riječ.

Autor

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Prvo poglavlje

“Zašto plačeš?”, upitao sam Josipa dok je kamion na križanju kod pravoslavne crkve iz Školske ulice zaokretao u Ulicu žrtava fašizma.

Upitao sam, a znao sam zbog čega Josip plače i bilo mi je jasno da će odmah nakon što savlada bijes započeti tražiti izlaz iz nevolja koje su se u nama i oko nas započele gomilati sredinom listopada prethodne godine. Jasno mi je bilo i to da ću ja sâm dozvoliti da se događaji u meni talože jedan na drugi sve dotle dok njihova masa sama ne iznudi neku reakciju.

“Plačem zbog toga što smo pali na samo dno”, odgovorio mi je Josip, i ne pokušavajući obrisati suze. “Zbog toga što sam gladan i što ćemo od danas živjeti među posljednjim ljudima.”

Meni se činilo da Josip plače prije svega zbog toga što se osjeća poniženim. I to ne samo zbog toga što je naš otac na Golom otoku i što nas zbog toga izbjegava većina naših srodnika i znanaca nego i zato što u pratnji milicije iz zgrade namijenjene profesorima i općinskim funkcionerima selimo u jednu od brojnih baraka u kojima su stanovali nestručni radnici željezare i rudnika.

Pa ni ta zamjena stanova nije sâma po sebi učinila da Josip zaplače. Zaplakao je tek onda kada je vidio da u naš bivši stan use ljava obitelj profesora Crnkovića. Točnije, kada smo na stepenicama sreli profesorovu kćerku Ljubicu. Zastala je i pružila ruku prema Josipu sa namjerom da ga zaustavi. Vjerojatno mu je željela reći da ona nije mogla spriječiti nepravdu, jer se njezini roditelji nisu osvrtali na njezine molbe.

“Ako ne uselimo mi, useliće netko drugi”, rekla joj je majka.

Josip nije želio slušati nikakva objašnjenja. Sklonio je Ljubicine ruke i požurio niz stepenice.

I ja sam se osjećao poniženim. I zbog selidbe, i zbog očevog zatvaranja, i zbog svih zbivanja koja su se potom nanizala. Ipak, nisam osjećao potrebu da plačem. Moje sedamnaestogodišnje iskustvo govorilo mi je da sa našim ocem nismo bili zaštićeni ni onda kada je bio pored nas pa je bilo sasvim realno očekivati da će nam se jednog dana, bilo kada, dogoditi upravo to što nam se događalo.

“Kao da smo i mi zatvoreni”, nastavio je Josip govoriti ogorčenim glasom, sa očiglednom nakanom da bijesom izbriše ili bar priguši osjećanje poniženosti.

I sâm sam osjećao da smo na neki način zarobljeni. I da su zarobljeni i predmeti našeg domaćinstva, koji su se nalazili na kamionu i koje sam grčevito stezao rukama, pokušavajući ih sačuvati od oštećenja. I da je zarobljena naša majka, koju je prateći milicajac strpao između sebe i vozača u kabinu kamiona. Ipak sam pokušao utješiti i ohrabriti Josipa. Maksa nije trebalo ni tješiti niti hrabriti. On je sjedio mirno i pratio neku svoju misao, koja ga je vodila samo njoj znanim putevima.

“Moramo biti jaki”, rekao sam. “Zbog mame. Ako budemo pokazivali da nam je teško, ona će patiti još više.”

“Moramo postati jaki da jednog dana uzvratimo”, rekao je Josip i te njegove riječi uvjerile su me da je on već sasvim blizu da prebrodi svoju krizu.

Maks nije rekao ništa. Premda je bio najmlađi, često sam imao dojam da je najstabilniji član naše obitelji. Možda zbog toga što je govorio rijetko i malo. Začudo, ja sam se uz njegovu šutnju osjećao sigurnijim.

Naše putovanje kamionom nije bilo dugo. Stotinjak metara Školskom ulicom i još dva puta toliko Ulicom žrtava fašizma. Na cilj smo stigli za nekoliko minuta. Kamion se zaustavio pred jednom od dvadesetak prizemnih montažnih baraka, koje su se nagurale na uskom prostoru između ulice, kazališta, milicijske postaje i pravoslavnog groblja. Bilo je to naselje namijenjeno obiteljima prostih radnika, najvećim dijelom pridošlih sa sela.

Vozač nam je pomogao skinuti stvari sa kamiona i poredati ih uz tri stepenika koja su vodila u naš budući stan, a potom se zajedno sa milicajcem popeo u kabinu vozila i odvezao. Majka, braća i ja stajali smo pored dijelova našeg pokućstva i gledali čas u vrata na baraci, koja je milicajac nekoliko minuta ranije širom otvorio, a čas u promatrače, koji su sa okolnih prozora pažljivo i sa očiglednim sažaljenjem motrili na nas. Neke od njih poznavao sam iz viđenja, jer sam ih susretao gotovo svakodnevno. Bili smo, u stvari, i do tada susjedi. Dijelilo nas je tek nekoliko stotina metara prostora. Među njima je bilo i školskih drugova, mojih ili moje braće, a vjerojatno i maminih bivših učenika. Nekolicini sam znao i imena.

Mama je sjela na stolicu, ne usuđujući se ući u baraku. Josipu je zadrhtala brada. Uplašio sam se da bi mogao ponovno zaplakati, a to ne bi bilo dobro ni za njega niti za nas. Dohvatio sam najbliži predmet i krenuo uz planinu od tri stepenika. Josip je krenuo za mnom.

Ne znam šta sam očekivao da ću zateći u baraci, jer sam cijelo vrijeme otkako sam saznao kamo moramo preseliti nastojao ne razmišljati o tome. Ipak sam zatekao samog sebe kako govorim da i nije tako strašno dok sam sa zrcalom u rukama išao iz jedne prostorije u drugu.

“Dakako da nije strašno”, rekao je netko iza mojih leđa. “Dobili ste najnoviju i najbolju baraku.”

Iznenadio sam se kada sam, okrenuvši se, vidio da me slijedi Damaskin, moj nekadašnji školski drug iz niže gimnazije, kojeg smo zvali Grk. Bio je izbjeglica iz Grčke, kojeg je građanski rat u toj zemlji zajedno sa mnoštvom drugih ljudi pokrenuo, izbacio iz ležišta i dogurao čak do Bosne, do Zenice i do barakaškog naselja u Ulici žrtava fašizma.

Upitao sam ga po čemu se baraka u kojoj smo se nalazili razlikuje od ostalih.

“Po tome što ima klozet i kupatilo”, odgovorio mi je.

Već sam bio uočio da prva vrata na desnoj strani hodnika vode u usku prostoriju sa klozetom čučavcem, ali nigdje nisam zapazio ništa što bi nalikovalo slavini za vodu.

“Zar ti negdje vidiš kupaonicu?”, upitao sam Damaskina.

Otvorio je druga vrata na lijevoj strani hodnika i pokazao mi sobičak dva metra dug i metar i pol širok, potpuno prazan, sa daščanim podom i golim zidovima.

“Kako da se ovdje okupam?”, upitao sam.

“Onako kako se i mi kupamo”, odgovorio mi je Damaskin.

Nisam ga pitao kako se oni kupaju, jer sam pretpostavljao da tom činu prethodi niz operacija, počev od donošenja i zagrijavanja vode pa do potrage za posudom dovoljno velikom da se u njoj smjesti odrasla osoba.

U stanu koji smo upravo bili napustili raspolagali smo prostranom kupaonicom sa kadom, tušem i bojlerom koji se grijao na čvrsto gorivo. U novom stanu nije bilo ništa od toga.

“A voda?”, upitao sam.

“Donosimo je sa česme”, odgovorio mi je Damaskin i kroz prozor pokazao grupu žena koje su sa kantama čekale svoj red ispred jedne jedine javne slavine, udaljene pedesetak metara od naše barake.

“Kada nestane vode na česmi, a to se događa često, na raspolaganju imamo dva izvora - jedan iznad, a drugi ispod groblja. Preporučujem ti onaj iznad.”

Unijeli smo sve dijelove pokućstva i ostale stvari koje smo dovezli, osim stolice na kojoj je sjedila mama. Ona kao da je bila paralizirana ili kao da je, konačno, nakon devet mjeseci naprezanja da se održi na površini, popustila i potonula na dno. Nije plakala, nije se jadala, a upravo je to bio znak da je blizu predaje.

Pozvao sam Josipa da mi pomogne podići je i uvesti u baraku. Znao sam da moram učiniti još nešto. Skuhati kavu ili pozvati nekog tko će biti u stanju pokrenuti mamu iz mrtvila. Međutim, da bi se skuhala kava, trebalo je naložiti vatru i donijeti vodu, a naša peć nije bila sastavljena. Osim toga nismo posjedovali nikakvu posudu pogodnu za nošenje vode.

Preostalo mi je da potražim pomoć. Izišao sam iz stana i otišao do sljedećih otvorenih vrata na istoj baraci, na kojima je do prije nekoliko minuta stajala visoka mršava žena i sa neskrivenim zanimanjem promatrala naše useljavanje. Kroz otvorena vrata mogao sam vidjeti prizor koji me je toliko zaokupio da sam gotovo zaboravio zbog čega sam se tu našao. Vidio sam dio dnevne sobe u kojem je bila smještena neka vrsta ležaja od grubih dasaka prekrivenog šarenom ponjavom. Ono što me je privuklo bio je par koji je sjedio na tom ležaju, a sačinjavali su ga ona ista visoka mršava žena i nevjerojatno debeo muškarac. Koliko je ona izgledala suva i uglata toliko se on činio mastan i zaobljen.

“Ako ti je nešto potrebno, govori”, rekao mi je muškarac glasom koji je imao nešto od oblika njegovog tijela.

Rekao sam da je mami potrebna pomoć, da joj je potrebno društvo neke žene. Potreban joj je ženski razgovor, ženska utjeha i potpora.

“Zar nemate rodbine?”, upitala je mršava žena.

Objasnio sam joj da u gradu imam tetku i ujaka, majčinu sestru i majčinog brata, te da imam stričeve i druge rođake sa očeve strane u neposrednoj blizini grada, ali da nas nitko od njih ne posjećuje jer je otac na Golom otoku. Nisam joj rekao da su naše veze sa našim rođacima i prije bile toliko tanke da ih gotovo i nije bilo.

“Plaše se bijednici. Možda ga je netko od njih i poslao u zatvor”, rekao je debeli, a onda je brzinom koja se od njega ne bi mogla očekivati udario ženu dlanom po leđima tako jako da je odskočila sa ležaja.

“Idi”, rekao joj je potom. “Skuhaj kavu i odnesi je gospođi učiteljici. I sakupi svoje vražije žensko društvo pa pomozite ljudima.”

“Njihovi se rođaci plaše da ih posjete. Misliš da se mi ne trebamo plašiti?”, rekla je žena.

“Šta se ti, vrećo kostiju, imaš plašiti? Hoćeš li nešto izgubiti ako ti kažu da se družiš sa boljim od sebe?”

“Izgubiću govno”, rekla je žena za sebe, a onda mi je prišla sasvim blizu.

“Imate li kave, cigareta ili bilo kakvog pića?”, upitala je tiho.

Rekao sam joj da sam siguran da ima nešto kave i da bi se mogla naći i koja cigareta, ali da alkoholu nema ni traga.

“Dobro”, rekla je mršava žena. “Ti sada idi, a ja ću doći kasnije.

Pola sata kasnije u naš stan je ušla grupica žena predvođena našom mršavom susjedom. Bile su to uglavnom mlađe žene, loše odjevene i sa tek ponekim tragom ljepote, ali ipak nabijene energijom i uočljivom nakanom da od života otmu što je moguće više.

Mama je i dalje sjedila na istom mjestu, bez želje da se pokrene, dok smo ja i Josip pokušavali sklopiti pokućstvo i zavesti neki red u stanu. Maks nije bio prisutan. Čim smo skinuli stvari sa kamiona, negdje se izgubio.

“Vas dvojica ste sada slobodni”, rekla je mršava susjeda meni i Josipu. “Mi ćemo se pobrinuti za ostalo.”

“Hoćemo li na kupanje?”, upitao me je Josip kada smo se našli izvan stana.

Potvrdio sam i krenuli smo prema rijeci Kočevi, koja je protjecala nedaleko od barakaškog naselja. U ljetnom periodu bio je to tek običan potok, u kojem se moglo kupati samo na mjestima pregrađenim kamenim branama. U prvom od njih, do kojeg smo uskoro stigli, ugledali smo Maksa. Zaronjen do brade u vodi, mirovao je i promatrao nas kako se približavamo.

“Mogao sam i pretpostaviti da ćemo ga ovdje pronaći”, rekao mi je Josip glasom u kojem je bila prisutna njegova davnašnja netrpeljivost prema mlađem bratu.

“Opet si se izvukao!”, doviknuo je Maksu.

Maks mu nije odgovorio. Činilo se da zaneseno razmišlja ili da spava otvorenih očiju, a ništa od toga nije bilo moguće u strci i galami koje su ga okruživale. Svakog trenutka sam očekivao da će netko od kupača skočiti ili naletjeti na njega i da će njegova glava iščeznuti sa površine vode.

“Ovo me dijete izluđuje”, rekao mi je Josip kada smo sjeli na obalu rijeke i počeli svlačiti odjeću. Dolazilo mi je da se nasmijem svaki put kada bi Josip o Maksu govorio kao o djetetu, ali mu nikad nisam napomenuo da je sa svojih petnaest godina i sam još uvijek dijete. Zapravo se ni sâm nisam osjećao odraslim.

“Ili je lud ili se pravi ludim.”

Ja, naravno, svog najmlađeg brata nisam vidio takvim. Naprotiv, kada sam razmišljao o njemu, i nesvjesno sam ga identificirao sa najmlađim od tri brata iz narodnih priča, koji je redovito najpametniji i najsposobniji i koji se na kraju pojavljuje u glavnoj ulozi, premda je u priču ušao kao autsajder. Pritom sam bio sasvim siguran da je Maks doista najpametniji od nas trojice, iako u isto vrijeme nisam bio uvjeren da će zbog toga lakše od mene i Josipa prebroditi sve one brojne prepreke i zamke koje nam život priprema. Činilo mi se da je isuviše osamljen, a nisam znao da li je prisiljen da to bude ili se namjerno osamljuje.

Josip je ušao u vodu, a ja sam ostao na obali, jer sam ugledao kako mi se približava Damaskin sa dvije kante za vodu u rukama.

“Oprosti što ti nisam pomogao useljavati”, rekao mi je kada je sjeo pored mene na obalu Kočeve, “Morao sam ići raditi.”

Pitao sam ga šta radi, a već i po kantama mogao sam pretpostaviti o kakvom je poslu riječ.

“Tu gore, na Golupku, imamo baštu pa moram preko dana donijeti dovoljno vode da bismo predvečer natopili nasade”, odgovorio mi je.

“Hoćeš li poći sa mnom da ti pokažem baštu?”, upitao me je nešto kasnije, dok je kantama zahvatao vodu iz rijeke.

Pristao sam, uzeo jednu od kanti i krenuo za Damaskinom stazom uz brdo. Nismo morali ići daleko. Tek što smo zaobišli stijenu koja se nadnosila gotovo nad samom rijekom, ušli smo u vrt. Bujnost raslinja i bogatstvo boja govorili su mi da se tu ulaže mnogo znanja i mnogo truda.

U sredini vrta nalazila se šupa, a ispred šupe stajala su dva metalna bureta, u koja smo usuli vodu iz kanti. Tek što je kantu spustio na zemlju, Damaskin je uskočio u jedno bure i čučnuo, tako da se do brade našao u vodi.

“Uskači”, rekao mi je i rukom pokazao na drugo bure. “Osvježi se dok ne stigne ručak.”

Sljedećih pola sata proveli smo u buradima, potopljeni u mlaku vodu, i razgovarali. Između ostalog pitao sam Damaskina da li mu je teško raditi u vrtu, a već i samo donošenje vode izgledalo mi je izuzetno naporno.

“Ne razmišljam o tome”, odgovorio mi je. “Kada se nešto mora obaviti, onda je najpametnije ništa se ne pitati. Mnogo nas je u obitelji, a svi možemo mnogo pojesti i zato moramo i mnogo raditi, bar mi mlađi.”

Iz razgovora sa Damaskinom saznao sam da u stanu koji se nalazi u baraci nasuprot mojoj živi sa roditeljima, sa jednim djedom i dvije babe, sa stricem, strinom i njihovom kćerkom, te sa svojom godinu dana mlađom sestrom i još mlađim bratom. Njih jedanaestoro su imali na raspolaganju samo dvije prostorije, ne računajući kuhinju i ostavu.

“Kako izdržite?”, upitao sam, pokušavajući zamisliti kako bih se ja osjećao u toj masi ljudi sabijenoj na tako malom prostoru.

“Svoji smo, izdržimo”, odgovorio mi je. “Ali dok je toplo vrijeme, najčešće spavam ovdje u šupi”, dodao je.

Dok smo razgovarali, čučeći svatko u svom buretu, osjećao sam se sasvim ugodno. Samo u jednom trenutku pomislio sam na mamu, ali sam se brzo utješio saznanjem da nije sama i nadom da će je društvo susjeda izvući iz stanja potištenosti.

“Uostalom, ništa nije teško ako imaš neki cilj pred sobom ili ako te nešto gura naprijed”, dopunio je Damaskin svoje obrazloženje.

U tom trenutku ugledao sam kako se na mjestu gdje staza zaobilazi stijenu pojavljuje jedna plavokosa glava. Njezina pojava me je iznenadila, jer ni u snu nisam očekivao da ću je ugledati baš tada i baš na tom mjestu.

Kako se staza strmo uspinjala, imao sam prigodu plavokosu pojavu otkrivati dio po dio. Najprije sam ugledao vrh glave sa nekoliko već prepoznatljivih pramenova kose. Uskoro nakon toga pojavilo se i čelo sa tri strane uokvireno kosom čija je boja nalikovala izblijedjeloj slami. Potom je slijedilo lice: smeđe oči, ravan srazmjeran nos i ne prevelika usta. Lice koje u meni nije pobuđivalo pomisao na ljepotu, ali me je svakog puta iznova privlačilo jednakom snagom. Možda zbog toga što nisam uspijevao prodrijeti kroz njegov oblik i odgonetnuti šta stoji iza njega.

“Stiže ručak”, uzviknuo je Damaskin nakon što je utvrdio šta je to zaokupilo moju pozornost, a zatim je hitro iskočio iz bureta.

Slijedio sam njegov primjer, a da pritom nisam odvojio pogled od plavokose djevojke koja nam je prilazila vrtnom stazom. Nikada je nisam vidio u društvu sa Damaskinom pa nisam imao razloga pomisliti da bi na neki način mogla biti vezana za njega. Osim toga ništa u njihovom izgledu nije upućivalo na neku sličnost.

“Ručaćeš sa nama”, rekao mi je Damaskin dok je djevojka vadila iz korpe posude i zavežljaje sa jelom i raspoređivala ih po baštenskom stolu. “Sa mnom i sa mojom sestrom Helenom.”

Tako sam saznao tko je djevojka i kako se zove. Promatrajući je kako se kreće oko stola, osjećao sam neku podvojenost u sebi. Bio sam u isto vrijeme i uzbuđen, ali i koncentriran na jednu jedinu točku, u kojoj se nalazilo djevojčino ime. Osjećao sam da mi nešto u njemu smeta, kao da je sadržavalo nešto suvišno. Nisam znao šta dok me nije pogledala i izravno mi se obratila. Tada se u meni, sama od sebe, pojavila odluka da je zovem Elenom.

“Ne možeš reći da si ručao, jer se tvoj ručak tek pripravlja”, kazala mi je Elena.

Već i ovlašan pogled na hranu koja se nalazila na stolu bio mi je dovoljan da zaključim da bi možda dostajala za dvije ne naročito gladne osobe, za tri nikako. Bio sam potpuno svjestan činjenice da bi jedino pošteno rješenje bilo odbiti ponudu i odmah otići, ali sam ipak ostao. Nisam mogao ispustiti prigodu koja mi se pružala i jednostavno sam odbio razmišljati o tome da li se ponašam kako treba.

Ostao sam i zajedno sa Damaskinom i Elenom sjeo za stol i podijelio njihov skromni objed, koji se sastojao od povrća iz njihovog vrta i nekoliko komada kruha. Nakon što sam odložio pribor za jelo, osjećao sam gotovo jednaku glad kao i kada sam započeo jesti. Vjerojatno su Damaskin i njegova sestra osjećali isto, ali o tome nisu rekli ništa. Po izrazu njihovih lica nisam mogao zaključiti da su nezadovoljni.

Da bih se odužio za gostoprimstvo, ponudio sam se da im pomognem u obradi vrta.

“Helena će preuzeti brigu o bašti, a ja sam planirao ovo popodne provesti na haldi”, rekao mi je Damaskin, odbijajući moju ponudu.

“Zar i ti ideš na haldu?”, upitao sam ga.

“Dakako”, odgovorio mi je bez oklijevanja. “To je jedini način da osiguramo dovoljno goriva za cijelu godinu.”

Svakodnevno sam susretao ljude, uglavnom mlađe, koji su sa praznim kolicima odlazili cestom uz Đurino brdo prema rudničkom odlagalištu jalovine i otuda se vraćali sa stotinjak kilograma sjajnog crnog ugljena. Pri tome nikad nisam ni pomislio da bi se moglo dogoditi da se i sâm uputim prema haldi, da bih prebirao po odbačenim komadima kamena izvađenog iz dubokih kopova rudnika i odvajao ugljene dijelove koji su se tu zadržali i nakon obrade na rudničkoj separaciji. Sada mi je, međutim, bilo jasno da ću to morati činiti, jer nije bilo drugog načina da nabavimo gorivo za kuhanje i za zagrijavanje stana.

“Imaš li svoja kolica?”, upitao sam Damaskina.

Odgovorio mi je da kolica posuđuje i da za tu uslugu vlasniku kolica daje trećinu ugljena.

“Zar to nije nepravedno?”, upitao sam obeshrabren, jer nisam mogao shvatiti kako bih našao snage da najprije napunim kolica i da se zatim odreknem jedne trećine njihovog sadržaja.

“Nemoj se brinuti”, brzo me je utješio Damaskin. “Ako se udružimo, moći ćemo nabrati i tri puta više ugljena nego što ga naberem ja sam. Bilo bi idealno kada bi ti mogao nagovoriti braću da pođu sa nama. Oni bi čuvali kolica pa nas dvojica ne bismo morali gubiti vrijeme vukući ih svuda sa sobom.”

Kasno poslijepodne Damaskin i ja smo napustili vrt i niz Golubak se spustili do rijeke. Dok smo prolazili pored kupališta, pozvao sam braću da pođu sa nama. Josip je odmah izišao iz vode i krenuo za mnom i Damaskinom, a Maks nas je samo pogledao i ničim nije pokazao da me je čuo i razumio.

Mene i Josipa u našem novom stanu dočekalo je iznenađenje. Sve prostorije su bile svježe obojene, a na zidovima je gumenim valjkom bila otisnuta beskrajna traka sa krupnim zelenim ružama. Daščani podovi su bili izribani, prozori oprani, a ono nekoliko komada namještaja koji su preživjeli našu devetomjesečnu oskudicu stvaralo je dojam više nego siromašnog doma.

Obradovalo me je i to što nas je na stolu čekao ručak i što je mama povratila svoje uobičajeno raspoloženje. Ipak nisam mogao vjerovati da se pomirila sa svim onim što nas je zadesilo, a još manje sa onim što nas je još očekivalo, premda je izgledalo da su žene iz novog susjedstva uspjele potisnuti njezino nijemo očajanje.

“Maksa opet nema”, više je pomireno konstatirala nego što je ljutito izrekla.

“Ako budeš pametna, ostavićeš ga, za kaznu, bez ručka”, negodovao je Josip, kao i uvijek kada je bilo riječi o postupcima našeg mlađeg brata.

“Da sam pametna, možda bih to i učinila, ali nisam i ne mogu biti”, odgovorila mu je mama.

Iznenadilo me je najprije to što mama uopće spominje Maksovu odsutnost, jer mi se obično činilo da je ona i ne zapaža, a zatim i njezino pomalo osorno obraćanje njezinom ljubimcu Josipu, sa čijim se procjenama najčešće u cijelosti slagala.

Maks se pojavio kada smo mi već bili završili sa jelom. Ne govoreći ništa, sjeo je za stol, privukao ponuđeni tanjur i počeo jesti. Odavao je dojam do krajnosti ravnodušnog malog čovjeka, nikako djeteta, koji je iskusio sve što se iskustvom dalo steći i koji slijed životnih događanja prima kao nešto potpuno nebitno, kao riječnu bujicu, koja nam više šteti nego što nam koristi i kojoj se upravo zbog toga ne vrijedi opirati.

Pomislio sam da bi mi možda upravo taj paradoks u Maksovom ponašanju mogao reći da on, u stvari, nije ni sličan onom liku koji ga je zastupao u mojim očima. Točnije, da nije ni ravnodušan niti spreman prepustiti se bujici života. Ali mi, na žalost, u isto vrijeme nije govorio šta on zapravo jeste i za što je sposoban i spreman. Zbog toga sam bio voljan da ga volim više nego Josipa i možda bih ga više i volio da mi je to dopustio.

Nakon što smo završili sa kasnim ručkom, mama nam je rekla da se ne razilazimo i da sačekamo dok ona opere posuđe.

“Moramo se dogovoriti o nekim važnim stvarima”, objasnila nam je svoj zahtjev. “Ja ne mogu svu odgovornost primiti samo na sebe, jer će odluke koje moram donijeti odlučivati i o vašoj budućnosti.”

Nisam mogao ni pretpostaviti o kakvim se odlukama radi. Već je bilo prošlo devet mjeseci od očevog zatvaranja i nevolje su se toliko namnožile da sam osjećao kako nam razgovor o njima ne može donijeti ni najmanje olakšanje. Naprotiv, slutio sam da je za nas mnogo bolje da ih zaboravimo.