Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

“Otkud ti toliko znaš o vlasti?”, upitao sam.

“Mogao bi i ti znati isto toliko kada bi htio gledati ono što se oko tebe događa”, rekla mi je, a to nije bio odgovor koji sam želio čuti. “Tvoj je nedostatak u tome što pokušavaš vidjeti ono što se dešava sa druge strane brijega pa zbog toga propuštaš vidjeti i ono što se događa ispred tvojih očiju.”

Elena se često izražavala slikovito pa su i njezine ocjene ponekad bile, blago rečene, neprecizne. Nisam joj zamjerao zbog toga. Volio sam i nju i sva njezina pretjerivanja.

Prvi hladni jesenski dani donijeli su nam i prvu istinsku nevolju nakon što smo se doselili u naselje baraka u Ulici žrtava fašizma. Maks se razbolio. Odmah je bilo jasno da će njegova bolest biti teška i da će dugo trajati. Počelo je tako što me je mama probudila prije nego što je budilnik zazvonio i pozvala da dođem u spavaću sobu. Ona je, čini se, ozbiljno namjeravala meni povjeriti ulogu glave obitelji.

Prije nego što sam ušao u sobu, bilo mi je jasno da je Maks u pitanju. Čuo sam njegov glas. Jecao je, a njegovi su jecaji odavali patnju. Bio sam siguran da je njegova patnja velika, jer da je bilo drugačije, ne bi joj se predavao naglas. Sklonio sam pokrivač i otkrio Maksa kakvog još nisam poznavao. Crvenog, sa grimasom straha na licu.

Opipao sam mu čelo. Bilo je vrelo, kao i cijelo tijelo. Upitao sam ga šta ga boli. Lijevom rukom pokazao je na dio grudi ispod desne ruke. Želio je nešto kazati, ali mu to nije dozvolila bol. Jauknuo je. Opazio sam da je trenutak ranije udahnuo zrak. Rekao sam mu da ne pokušava govoriti i da zrak uzima kratkim i plitkim udisajima. Požurio sam se odjenuti da bih ga odveo liječniku.

Na sreću, ambulanta se nije nalazila daleko. Planirao sam posuditi kolica da bih ga prevezao, ali Maks o tome nije htio ni čuti. Krenuo je uz mene i mamu pješice, iako je bilo očito da mu svaki korak zadaje bol.

Dežurni liječnik u ambulanti nije se dvoumio. Rekao je da se radi o jakoj upali plućne maramice, koja, na sreću, nije praćena vodenim otokom, ali koja takođe može donijeti teške posljedice ako se ne počne odmah energično liječiti.

“Kako?”, upitala je mama.

“Penicilinom”, odgovorio je liječnik.

Meni se tu nešto činilo nelogičnim. Ako liječnik zna o kakvoj se bolesti radi i koji lijek treba upotrijebiti, pitao sam se zašto onda oklijeva. Zašto odmah ne poduzme energično liječenje?

Mami ništa nije bilo nelogično. Upitala je liječnika koliko je injekcija potrebno i koliko koštaju. Liječnik je kazao obje brojke, a ja sam po izrazu maminog lica zaključio da se ne uklapaju ni u naše poboljšane materijalne mogućnosti. Mama je rekla liječniku da Maksu odmah da jednu injekciju, a za ostale će se naknadno dogovoriti. Nisam bio nazočan njihovom dogovoru, jer mi je mama rekla da Maksa odvedem kući i da ostanem uz njega dok ona ne dođe. Morala je prije toga očistiti i otvoriti prostorije čitaonice i knjižnice.

Ja i Maks smo se, lagano se vukući, vratili u stan. Smjestio sam Maksa u krevet i učinio jedino što sam osim toga mogao. Skuhao sam i njemu i sebi čaj od šipka. I dok sam bespomoćno sjedio, čekajući da vidim kako će djelovati injekcija penicilina, nisam se morao mučiti pitanjem kako se Maks razbolio. Dovoljno često sam ga gledao kako se kreće po kiši i raskvašenoj zemlji bez kišobrana, u tankoj odjeći i šupljoj obući, pa sam mogao pretpostaviti da će bolest, ranije ili kasnije, neminovno doći.

Mama se u stanu pojavila oko podne. Rekla mi je da je od Elene posudila nešto novca i da je sakupila toliko da je liječniku platila još tri injekcije.

“Osigurali smo, dakle, četiri, a to je samo polovina od potrebnog broja”, zaključila je.

Ostavio sam mamu u stanu i otišao u čitaonicu zamijeniti Elenu. Interesiralo me je kakav su sporazum sklopile mama i ona u vezi novca.

“Dala sam joj svoju prošlomjesečnu zaradu i dogovorile smo se da sva zarada u idućih mjesec dana pripadne meni”, rekla mi je Elena.

Moram priznati da nisam osjećao nikakvu zahvalnost. Naprotiv, nalazio sam da je u meni prisutno razočaranje. Očekivao sam od Elene više velikodušnosti, a manje trgovačkog obzira u trenucima kritičnim za mog malog brata.

Moje neraspoloženje Elena je protumačila kao zabrinutost za Maksovo zdravlje.

“Nemoj previše brinuti. Nije to neka bolest koja se ne bi mogla izliječiti”, rekla mi je.

Nisam joj odvratio, jer sam mislio o tome kako bih ja postupio da je situacija obrnuta. Bio sam uvjeren da bih joj ponudio sav svoj novac i da mi pritom ne bi ni palo na pamet da se dogovaram o njegovom vraćanju. Da sam tada znao kako će Elena reagirati kada bude saznala da svoj novac možda nikada neće dobiti natrag, sigurno se ne bih osjećao tako loše i ne bih tako strogo sudio o Eleninim poslovnim potezima.

Često se čuje da nesreća ne dolazi sama. Da ova poslovica ima čvrsto korijenje u stvarnosti, uvjerili smo se već narednog dana. Dok smo ja i mama razmještali novine po stolovima, u čitaonicu je ušla kurirka iz Općine i rekla mami da se mora odmah javiti kod nadležnog službenika. Odmah sam pomislio da je taj poziv vezan za naše neovlašteno kuhanje kave i sjetio sam se Eleninog upozorenja da naše blagostanje neće dugo trajati.

Mama me je zamolila da je sačekam, što je značilo da ću još jedan dan izostati sa nastave. Vratila se uskoro i nije izgledala nimalo nezadovoljna. Uzela mi je iz ruke krpu kojom sam brisao prašinu sa stolica i stolova.

“Ostavi to”, rekla mi je. “Nema više čišćenja”, dodala je, a po njezinom glasu ocijenio sam da je uzbuđena. “Dobila sam novo namještenje.”

Zamolila me je da nam skuham kave, kako bismo mogli sjesti i kako bi mi mogla bez žurbe ispričati šta se dogodilo. Njezina priča, u stvari, nije bila duga i nije me uzbudila. U Općini su mami kazali da je u Hotelu „Balkan” smješteno nekoliko inženjera iz Belgije, koji će raditi na izgradnji koksnih baterija u željezari. Oni su čuli da mama poznaje francuski jezik pa joj nude da se zaposli na recepciji Hotela.

Nisam imao potrebe pitati mamu da li je prihvatila ponudu. Znao sam da joj je već i sama mogućnost da kontaktira sa stranim ljudima, i to na njihovom jeziku, bila više nego dovoljna da pristane na premještaj. A ako je plaća veća za pedeset procenata, utoliko bolje. S te strane ni ja nisam imao nikakvog razloga maminu odluku smatrati pogrešnom. Nisam se mogao požaliti zbog toga što ću ubuduće spavati sat i pol duže i što neću morati svakog jutra gutati prašinu i znojiti se čisteći prostorije čitaonice i knjižnice. Ipak, nisam bio veseo. Nisam mogao a da ne pomislim da Elena i ja vjerojatno nikada više nećemo naći tako pogodno mjesto, na kojem ćemo se sastajati i boraviti kao u našem vlastitom stanu.

Nakon što smo popili kavu, mama je otišla kući praviti društvo Maksu i pripremati ručak, a ja sam ostao da sačekam Elenu i da joj saopćim novost.

“Dogodilo se upravo ono što sam očekivala i upravo onako kako sam predviđala”, rekla mi je nakon što me je saslušala. “Sigurna sam da nitko nikad i nigdje nije zvanično spomenuo kuhanje kave u Narodnoj čitaonici i biblioteci kao razlog za premještaj tvoje mame. I da je cijela operacija izvedena rukama u rukavicama. Tvojoj su mami rekli da zaslužuje bolji posao i veću plaću, što je, svakako, istina, i tako su je bez ikakvih problema uklonili odavde, a da pritom nisu morali spominjati kavu. A upravo je to bio njihov cilj: bez buke osloboditi ovaj prostor, da bi ga mogli prepustiti nekom drugom.”

“Radi čega?”

“Radi ovog što smo ja i ti ovdje započeli. Radi novca kojeg smo nas dvoje mogli zaraditi, a nećemo, jer će taj novac ubuduće odlaziti u džepove punije od naših.”

Preostalo nam je samo da pokupimo stvari koje su pripadale nama i da sačekamo da se pojavi netko kome ćemo predati ključeve.

“Da ne zaboravimo naše vino od šipka”, podsjetila me je Elena.

Nakon toga je uzela ključ od terase i ispred mene se uputila uz stražnje stubište.

“A sada da vidimo kakvi smo vinari”, rekla je kada smo tri desetlitarske boce snijeli u čajnu kuhinju.

“Vinari bez vinograda”, dodao sam.

Otvaranje boca pratio je prasak nagomilanog ugljičnog dioksida i pjenušanje tečnosti, koja je svojim okusom samo podsjećala na vino.

“Moraš priznati da nije loše i da osvježava”, kazala je Elena nakon što smo oboje ispili po čašu svijetlo-crvene tekućine, iz koje su se neprekidno izdvajali mjehurići plina.

“Podsjeća me na šampanjac, kojeg nikad nisam probao”, rekao sam, pokušavajući se našaliti.

“To baš liči na tebe”, rekla je Elena. “Podsjeća te na nešto što nikad nisi upoznao.

U tom sam se trenutku sjetio onog što je rekla o meni: “Želiš vidjeti ono što se događa iza brijega, da ne bi vidio ono što se događa ispred tvojih očiju.” Pritom sam osjećao da je Elena u pravu, premda se nisam u svemu slagao sa onim što je kazala o meni. Takvo protivrječno osjećanje moglo je potjecati otuda što ja sebe u tom trenutku još nisam mogao u cijelosti sagledati, a na neki sam način bio svjestan da to mogu učiniti samo upravljajući poglede u daljinu. A čineći upravo tako, mogao sam, s vremena na vrijeme, postati svjestan dijela svoje sadašnjosti i nazrijeti komadiće puta kojim će se kretati moja budućnost.

“I to se završilo”, rekla mi je Elena dok smo čekali pored pruge uskog kolosijeka da prođe teretni vlak i podigne se rampa.

Šipkovo vino je bilo ukusno, ali i jako. Ono nekoliko čaša što smo ih popili dok smo ga cijedili i pretakali ugrijalo nas je, ali nije podiglo naše raspoloženje. Elenina žalost bila je više nego očigledna. Vjerovao sam da najviše žali zbog novca, kojem se nadala, a neće ga moći zaraditi. Zbog toga me je iznenadilo ono što je rekla.

“Izgubili smo najbolje od svih mjesta u ovom gradu na kojem smo se mogli sastajati”, kazala je. “I to baš sada, kada su počele kiše, a zima je na pragu.”

“Nije ti žao zbog nečeg drugog?”, upitao sam.

“Čega, na primjer?”

“Novca kojeg smo mogli zaraditi.”

“Jasno da mi je žao”, rekla je Elena. “Ali novac ću možda nekada nadoknaditi, a izgubljeno vrijeme, izvjesno je, neću nikada.”

Tog dana, dok smo se kroz upornu i hladnu jesenju kišu kretali od čitaonice prema našem naselju u Ulici žrtava fašizma, noseći dvije desetlitarske boce sa vinom od šipka, shvatio sam da Eleni značim i više nego što sam pretpostavljao. A shvatio sam i to da mi ona, ma koliko otvorena izgledala, nikada neće reći nešto više. Nikada neće reći da me voli, premda će primiti kao normalno da ja o svojoj ljubavi prema njoj govorim i glasom, i pogledima, i svim dijelovima svog tijela.

“Dakle, moraću se ipak upisati na neki tečaj”, rekla mi je Elena kada smo se između baraka rastajali. “Moji me odavno nagovaraju da pođem na tečaj krojenja i šivenja. Ne brini, naći će se vremena i za nas dvoje.”

Mamin premještaj iz čitaonice u Hotel imao je, ipak, i nekih dobrih strana, prije svega za nju samu, ali takođe i za cijelu obitelj. Mama se oslobodila napornog tjelesnog rada, koji ju je vezivao za čitaonicu svih sedam dana u tjednu. U Hotelu se nije mogla požaliti na uvjete rada, ali se morala pomiriti sa radom u smjenama.

Ja sam imao razloga da budem nezadovoljan, jer sam izgubio priliku da svakodnevno provodim više sati sa Elenom, ali već narednog jutra osjetio sam i zadovoljstvo, jer nisam morao ustati sat i pol prije moje braće.

Maminim premještajem dobili su nešto i Josip i Maks, jer je sada mama mogla posvetiti više pažnje i njima i našem kućanstvu. A to je bilo najpotrebnije u vrijeme kada se Maksova bolest još uvijek kretala uzlaznom putanjom.

Prva injekcija penicilina Maksu nije donijela nikakvo poboljšanje. Temperatura je ostala jednako visoka, a bolovi su se i dalje javljali pri svakom pomjeranju tijela i pri svakom jačem udisaju. Krajem prvog dana Maks je ipak uspio da organizira svoje obrambene snage i da, prije svega, savlada strah, što je bio prvi preduvjet za pokušaje pronalaženja položaja najmanjeg bola. Našao ga je i nastavio održavati tako što je najveći dio vremena provodio sjedeći u krevetu naslonjen leđima na visoko podignute jastuke.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan peti - 14. lipnja 1994.

Za Vladimira je dan započeo neočekivanim telefonskim pozivom. Sa druge strane veze bio je Fantom. Tako se i predstavio. “Fantom je ovdje”, rekao je. Nije trebalo da objašnjava koji. Postojao je samo jedan Fantom i samo je njemu mogao pripadati taj ravni metalni glas, neljudski, kao što je neljudsko bilo i njegovo lice - lice fantoma. Vladimir ga je izbjegavao koliko god je mogao i nije skrivao svoju antipatiju prema njemu. I vjerojatno bi bez riječi prekinuo vezu da nije bio siguran da će mu upravo Fantom prenijeti neku poruku od Maksa. Tamo gdje je bio Maks obavezno se nalazila i njegova fantomska sjenka.

Vladimir nikad nije saznao šta je njegovog brata tako čvrsto vezalo sa Fantomom i zašto se nije mogao odvojiti od njega. Da li zato što to nije želio ili zato što je sila kojom su bili vezani bila jača od njegove volje?

“Ako ćeš biti u stanu, došao bih do tebe”, rekao je Fantom.

Nije želio razgovarati telefonom, što je za Vladimira bio znak da će razgovor biti povjerljive prirode.

“Poslao me je Maks da te odvedem k njemu”, rekao je Fantom kada je stigao, a na Vladimirovo pitanje donosi li neku pismenu poruku odgovorio je: “Nema pisma i nema novca.” Potom je objasnio da Maks namjerno nije poslao ni pismo ni novac, jer je pretpostavljao da Vladimir, kada sazna da su mu braća živa i da se nalaze na sigurnom, neće pristati da krene.

“Dobio si, dakle, nalog da mi ne kažeš ništa o njima?”

Fantom je kimnuo glavom. Nije želio govoriti. Čekao je odgovor. Vladimir se i sam začudio kako je brzo i lako donio odluku. Odlučio je ostati, a da nije pokušao dobiti odgovor ni na pitanje gdje bi imao poći ako bi krenuo.

“Kada sretneš moju braću, pozdravi ih u moje ime i kaži im da se osjećam isuviše starim da bih poželio mijenjati mjesto stanovanja. U stvari, nema potrebe da im bilo šta govoriš. Znaju oni sasvim dobro kako sa mnom stoje stvari.”

“Tvoja volja”, odvratio mu je Fantom i izišao iz stana.

Prije nego što je detaljno analizirao šta mu je donijela Fantomova posjeta, Vladimir je mogao utvrditi jedino to da se osjeća povrijeđenim. Prije svega zbog Maksovog ultimatuma. Ali i zbog činjenice da je po njega poslao upravo jedinog čovjeka prema kojem nikad nije mogao sakriti svoje neraspoloženje. Da je poslao bilo koga drugog, šanse da krene bile bi daleko veće.

“Do vraga i Maks!”, rekao je u sebi ljutito. “Ni sada se ne može pomiriti sa malim potezima. Zar mi nije mogao napisati nekoliko riječi o sebi i Josipu? Zar ja moram otići k njemu da bih nešto saznao?”

Otkako je, prije četiri dana, navršio pedeset i sedmu godinu života, Vladimir je neprekidno osjećao da se život za njega završio, a da se novi dani javljaju samo zbog toga da bi ih progutala noć. To se osjećanje u njemu pojavljivalo i ranije, prije svega u trenucima kada se uzaludno pokušavao sjetiti događaja iz neposredne prošlosti, dok su slike, zvuci i mirisi iz daleke mladosti i još daljeg djetinjstva izvirali kao voda iz vrela i sklapali film, koji se, sa kraćim prekidima, vrtio satima i danima.

Do pedeset i sedmog rođendana se nečemu nadao. Poslije njega nije ostalo ništa, osim osjećanja da se jedan veliki krug zatvorio. Dokaz za to bila je i njegova još svježa odluka da odbije Maksov poziv. Da je došao samo četiri dana ranije, odluka bi vjerojatno drugačije glasila, bez obzira tko bio donosilac poruke.

Bilo je perioda kada se Vladimirov telefon danima ne bi oglasio, kao da je bio mrtav ili kao da su umrli svi oni koji su pamtili njegov broj. Danas je zazvonio i drugi put. Vladimir se nije nadao novom iznenađenju. I nije ga bilo. Javio se njegov otac.

“Dođi”, rekao je, a glas mu je odavao uzbuđenje.

Vladimiru je i ovog puta bilo jasno da bi bilo uzaludno pitati oca zbog čega bi trebalo da dođe. Mogao je učiniti samo dvije stvari - otići ili ignorirati očev poziv. Pomislio je da je možda preostalo nešto od majstor-Rašidove rakije i odlučio je poći. Nikad prije rata nije osjećao preveliku želju za alkoholom. Rat je i tu stvari okrenuo naglavačke. Češće nego na hranu pomišljao je na piće, osjećajući pri tome da bi čaša vina, rakije, konjaka ili bilo kakvog drugog alkohola možda odvezala neki od čvorova koji su se neprekidno i neprimijetno vezivali u njemu, a koji su možda ispleli i tu mrežu koja je za njegovu svijest čvrsto vezala osjećanje da je njegov život završen.

Nije žurio. Ako otac ima dobre vijesti, pomislio je, ništa neće smetati ako ih čuje kasnije. A ako su vijesti loše, neće umnožiti njihove posljedice ako kasnije stigne do njih. Odlučio je popeti se na Kamberovića ravan, proći pored Gradskog groblja, a zatim se spustiti na petlju auto-ceste i preko mosta prijeći u Blatušu, gdje je otac stanovao.

Dok je prolazio pored groblja, nešto ga je nagnalo da se provuče kroz žičanu ogradu i da zađe među grobove. Nikad ranije nije to učinio, osim za vrijeme pogreba umrlih prijatelja i poznanika. Nitko njemu blizak nije bio pokopan u tom groblju. Nije mu bilo poznato gdje su pokopani bliski srodnici njegovih roditelja. Nije ih ni poznavao, izuzev nekolicinu, i to uglavnom iz viđenja. Kada su u mladosti krenuli svojim putem, koji se nadaleko razilazio sa tradicionalnim životom njihovih predaka, njegovi su se roditelji udaljili od svojih obitelji, a kada su odlučili život nastaviti zajedno, i ona tanka veza koja ih je još vezivala sa roditeljima i drugim srodnicima zauvijek je prekinuta.

“Nećeš se nikad sjetiti tko mi je ovo poslao”, rekao je otac Vladimiru kada je ušao u njegov stan i našao ga kako sjedi na balkonu i promatra površinu malog stola zatrpanu bocama pića i omotima sa hranom.

Vladimir se ipak sjetio. Izbor nije bio veliki. Majstor-Rašid je bio taj koji je prije dva dana poslao rakiju i duvan. Novu pošiljku mogli su poslati samo Maks ili Josip. S obzirom na činjenicu da je Fantom tog jutra bio u Zenici, sve je ukazivalo na Maksa.

Vladimir nije ništa rekao, jer ga otac ne bi čuo. Sjeo je za stol pored njega i rukom pokazao da napuni i njegovu čašu. Očeva je već bila puna.

“Sjetio me se onaj od koga sam to najmanje očekivao”, rekao je otac kada su ispili piće.

Vladimir je uzeo olovku i na listu papira, koji se već nalazio na stolu, napisao: “Gorki?”

“Gorki”, potvrdio je otac. Maksa je uvijek nazivao tako. “Naš Maksim Gorki.”

Nakon toga, suprotno svojoj prirodi i svojim dugogodišnjim navikama, neko je vrijeme šutio. Bilo je očito da u glavi premeće neku krupnu misao, pitajući se pri tome da li da je objelodani.

“Vidiš”, rekao je najzad, “vrijeme ipak sve postavlja na svoje mjesto. Od vas trojice Gorki najviše liči na mene i logično je pretpostaviti da mi je i po svim drugim osobinama najbliži.”

Vladimir se sjetio da nikad nije rekao ocu da mu je Maks jedini ostao odan u trenutku kada se donosila odluka da li će mama zatražiti razvod njihovog braka.

“Ali, eto, nikad mi nije došao”, nastavio je otac. “Na ulici me je izbjegavao, vjerojatno zbog toga da me ne bi morao pozdraviti.”

“Vjerojatno je Maks bio jedini od nas koji se stidio što smo te napustili kada ti je bilo najteže”, pomislio je Vladimir, ali nije rekao ništa. Pustio je oca da naglas ispreda svoje nove misli, začete tim paketom sa pićem i hranom.

Otac je ponovno zašutio. Očito ga je Maksov dar dirnuo u mjesto gdje je čuvao svoje tužne uspomene.

Vladimir je ponovno uzeo olovku i na papiru napisao: “Tko ti je donio paket?”

“Onaj njegov prijatelj, onaj neobičnog izgleda.”

“Da li je bilo neko pismo u paketu?”

Otac je kimnuo glavom i iz džepa izvadio omotnicu, na kojoj je bilo napisano: “Šaljem ti ovih tisuću maraka da ih potrošiš u zdravlju i dobrom raspoloženju. Gorki.”

Ispili su još po jednu čašu, a onda su šuteći nastavili promatrati kupače u rijeci Bosni. Činjenica da je Maks poslao ocu novac, mnogo novaca, nije u Vladimiru ostavila nekog traga, osim kratke misli da će otac izvjesno vrijeme biti oslobođen bar nekih briga.

“A Josip?”, napisao je Vladimir na papir.

“Šta Josip?”, upitao je otac kada je pročitao pitanje. “To je majčin sin. Šta ja imam sa njim?”

“A da te se sjetio ovako kao Maks, da li bi i tada odgovorio isto?”, upitao je Vladimir, svjestan da neće dobiti odgovor, jer otac nije čuo njegovo pitanje.

To što je spomenuo svoju prvu ženu najvjerojatnije je utjecalo na oca da povrati svoje uobičajeno žustro raspoloženje i da nastavi svoju staru priču o ratu i miru na Balkanu. Vladimir ga je slušao jednim uhom, a nije morao nikako, jer je sve te misli čuo već mnogo puta.

Te ga priče i nisu osobito zanimale. Želio je saznati ono o čemu njegov otac nikad nije govorio. Napisao je: “A Goli otok?”

“Šta te zanima o Golom otoku?”, upitao ga je otac.

“Šta vam je on predstavljao?”

Otac je odmahnuo rukom.

Vladimir je odlučio ići do kraja. “Imam pravo saznati”, pomislio je. “Taj je otok odlučivao i o mojoj sudbini.” Ponovno je uzeo olovku.

“Kako objašnjavaš činjenicu da su tamo komunisti bili i robijaši i njihovi mučitelji?”

Izgledalo je da se otac naljutio. Ipak je progovorio.

“Goli otok je bio naš obračun. Bio je: mi ili oni.”

“Koji vi? Koji oni? Zar niste svi bili komunisti?”

“Ti to ne možeš shvatiti. Ne možeš razumjeti razliku. Ne možeš shvatiti da smo mi bili oni pravi, oni koji su ostali vjerni do kraja. Protiv nas su bili oni koji su ideale pretvorili u privilegije.”

“Šta bi se dogodilo da ste vi pobijedili?”

“Isto.”

“I Goli otok?”

“I Goli otok.”

“Zašto?”

“Zato što je ovo Balkan. Ovdje ne uspijevaju srednja rješenja. Mora se ići do kraja.”

“Do istrebljenja?”

“Na žalost, do istrebljenja. Ali na našu sreću, ovdje nitko nije toliko jak i nitko toliko slab da bi se moglo ići do samog kraja.”

“Znaš li na što me podsjeća to što govoriš?”

Otac je upitno pogledao Vladimira.

“Podsjeća me na obitelj. Na odnose u običnoj, prosječnoj i ne samo našoj obitelji, čiji se članovi ne razbacuju ljubavnim izjavama, jer ono što osjećaju često stoji nasuprot ljubavi. A ma šta osjećali i izjavljivali, svjesni su da jedni pored drugih mogu opstati samo ako ne dozvole da ih oni drugi nadvladaju.”

Vladimiru je bilo potrebno nekoliko minuta da ispiše ove tri rečenice, nakon čega je osjetio da mu je dosta takvog razgovora. Nije više bio voljan slušati oca niti razbijati glavu pitanjima do čijih mu odgovora nije bilo stalo. Ustao je sa stolice, izišao iz stana i iz zgrade i istim se putem, onim kojim je i došao, uputio prema Crkvicama.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Šesto poglavlje

Mamino novo namještenje pomoglo je da se osigura potreban broj injekcija penicilina za Maksa. Morao sam sačekati nekoliko mjeseci da bih saznao na koji način, jer mama ranije nije željela govoriti o tome. Nisam je ispitivao. Meni je prije svega bilo stalo da se pronađe način za Maksovo ozdravljenje, a sve ostalo je bilo u drugom planu. I pored toga mogao sam pretpostaviti da je nabavku omogućio jedan od maminih novih znanaca iz hotela “Balkan”.

Kako Maks propisani broj injekcija nije primio u optimalnom roku nego se desilo da je između pojedinih bilo i po nekoliko praznih dana, njegova se upala plućne maramice opirala dugo i uporno. Istina, bolovi su nestali poslije nekoliko dana, ali se vrućica često vraćala i uvijek iznova prijetila da izazove nove komplikacije. Bilo je dana kada se temperatura Maksovog tijela približavala normalnoj, ali takođe i trenutaka koji su nas uvjeravali da sve kreće iz početka.

Maks je rijetko napuštao krevet. Ustupio sam mu svoju sobicu, jer se nalazila uz kuhinju i mogla se zagrijati onim sredstvima kojima smo raspolagali. Ja sam spavao na kuhinjskoj sećiji, da bih i noću bio u Maksovoj blizini. Mogu reći da Maks nije bio od onih bolesnika koji svojim zahtjevima zagorčavaju život svojoj okolini. Sve što je od nas tražio bilo je da mu donosimo nove knjige iz knjižnice.

Videći da ga knjige ozbiljno zaokupljaju, mama ga je pokušala nagovoriti da, s vremena na vrijeme, čita školsko gradivo, kako bi koliko-toliko nadoknadio ono što je gubio izostajanjem sa nastave. Njezine pokušaje Maks je odbio tako što je ponuđene udžbenike bez riječi sklonio pod krevet i nastavio čitati romane koje smo mu donosili iz knjižnice. Tim je potezom i meni učinio uslugu, na kojoj sam mu ostao trajno zahvalan.