Nagrađeni radovi u knjizi „vetar po ocu



Yüklə 353,34 Kb.
səhifə3/4
tarix01.11.2017
ölçüsü353,34 Kb.
#26291
1   2   3   4

SLOBODAN STEFANOVIĆ

Srbija, Beograd. Diplomirani istoričar umetnosti, rođen u Beogradu 1948. g. član je UKS, UNS i ULUPUDUS-a. Dobitnik je više književnih nagrada i društvenih priznanja. Objavio je knjige: „Žali se Marksu“, „Satanski aforizmi“, „IN VINO VERITAS“, „Stepenice koje nikud ne vode“, „Beograd u Beogradu“ i „Libero aforizmi“.

BUDILNIK


Kad ujutro sat počne da zvoni, obično me razbesni i dovede do ludila. Ako uspem da ga prekinem pritiskom na taster sa znakom off, obično nastavim da spavam kao novorođenče i obavezno zakasnim na posao. E, onda se dosetim, pa sat stavim malo dalje, da ne mogu da ga dohvatim. Ne vredi, opet napravim sranje. Dobro gađam, pa kad ga pogodim malim jastukom, šteta, ne pitaj. Poslednji put sam razbio jednu lepu vaznu i figuru. Doduše, figura me je nervirala i već sam se spremao da je bacim, ali žao mi je za vaznu, pa ako hoćete iskreno, i za sat, jer mi je uspomena od roditelja.

To za sat, kao da vam nisam rekao. Kad sam ga pogodio jastukom, direktno u centar, sat se odbio od zida, odskočio visoko, pa se obrušio pravo na parket. Od siline udarca, njegovi komadići su se razleteli po celoj sobi. Dakle, nije mu bilo spasa, jer ga ni fabrika ne bi sastavila. Zbog toga sam morao da kupim nov budilnik. Tako vam je to kad ste dobar nišandžija. Vazna i figira su takođe ljosnuli na parket, jer sam i njih pogodio jastukom. Ustadoh iz kreveta da vidim koliku sam štetu napravio, kad mi se jedan komadić stakla zari u petu. Onako krmeljiv ništa nisam video, pa sam dobro prošao, jer je u sobi bilo toliko srče kao da ste u nekoj kafani pored železničke stanice, pred zoru. Odmah sam se razbudio jer je iz pete curila krv, pa sam morao da je uvijem zavojem. Grdno sam se uplašio da ne iskrvarim.

Obukao sam odelo i stavio kravatu pa pođoh u prodavnicu da kupim sat. Prodavačica ljubazna, nemam primedbu, lepo me je uslužila. Donela je nekoliko satova da izaberem, a ja kreten hoću da uštedim pa uzeh najjeftiniji. U poverenju, izvedem prodavačicu na kolače, a posle odemo i u bioskop, trudila se, nema šta. Posle kažem sebi, možda je bilo bolje da sam kupio skuplji sat, a da nju nigde nisam vodio, ali pusto muško, kad ti se krv uskovitla na žensku - to je to. Možeš da se joguniš, al’ ne vredi. Doduše, neću da grešim dušu, riba je ok. Mnogo je vredna, usisala mi je kuću, skuvala ručak i čekala me je u krevetu ko od maj… Eto, zaboravih šta sam počeo. Da, sat. Novi sat.

Da, da, taj odvratni sat. Skoro sam poludeo. Ovaj je bio još gori. Strašno je jako zvonio. Ja prstom jako pritisnem na okruglo dugme na kome takođe piše off, a ono ništa. Ja ponovim radnju još nekoliko puta - opet ništa. Zvonio je, zvonio, neće da sarađuje s gazdom, hoće na svoju ruku skroz da me razbudi. Feder za zvono je dugačak pola kilometra, pa dok se ceo odvije zvonio bi do jutra. Tad počnem i pesnicom da udaram po dugmetu, ali ne vredi. U stvari, šta je po sredi. Dosetila se fabrika da ima još takvih kao što sam ja pa napravili da nikako ne možeš da ga isključIš. Ja ga dohvatim, i tres u zid. Opet puna soba delova. E, u tome je fazon, prodaju satove kao ludi.

Odem ponovo kod prodavačice i kupih novi sat. Posle više nije dolazila jer joj je trebalo dva sata da pronađe i pokupi sve deliće od sata pa je zakasnila na posao, a baš šteta. Lepo smo spavali i družili se, a ima tako dobre… Opet ja što nije tema. Da, budilnik.

Dok je tako zvonio do besvesti, razbudiše se i komšije. Počeli su da se bune. Jedni udaraju cipelom u zid, a oni nervozniji počeli su da lupaju šipkom u radijator. To je već poprimilo gadne razmere, al’ šta ću ja kad neće da stane. Počeli su posle svi da lupaju u radijatore. Jednima smeta zvonjava mog sata, a ostalima ovi prvi koji lupaju kao neki kreteni. Bože, stvarno bez veze. Pre nego što sam ga tresnuo u zid, ja stavih tampone u uši da ne slušam ovu groznu lupnjavu. Tu sam strašno pogrešio, majke mi. Nisam čuo pa mi je iskipela kafa. Voda je isparila pa mi se džezva zalepila za plotnu. Po podne sam zvao jednog majstora, a on kaže:

- Čoveče, ovo nisam doživeo. Džezva ti se zavarila za plotnu.

Moja prodavačica je dotle bila pod jorganom jer se strašno uplašila, a uopšte ne znam zašto. To su ti žene. Gledam je, pokrila glavu jorganom, a ovamo joj je izvirila gola zadnjica. Kažem vam da je k’o izvajana. Kakva Pamela Anderson, ona je samo naduvala sise, a zadnjica ništa, a moja prodavačica, ona je kompletna! Ne znam samo zašto se toliko uplašila.

Sutradan sam otišao kod prodavačice da joj kažem da je sat ipak jako dobar. Učinak buđenja je 100 %, jer niko nije ostao neprobuđen, majke mi. Međutim nije htela da razgovaramo, jer tobože ima posla. Trt. Doduše, stvarno. Prodavala je satove odlično.

Moram opet da se vratim na tampone. Ujutro uopšte nisam čuo sat, pa sam se probudio tek u 10 sati. Kad sam izašao, imao sam šta da vidim. Komšije su potpuno razlupale radijatore, pa je voda curila niz stepenice od zadnjeg sprata do prizemlja. Meni je procurelo u sobi od komšije, al’ baš me briga, mora da mi omala sobu i tako sam mislio da je malam jer je sva požutela od duvana.

Sutradan sam opet napravio štetu. Kad je počeo da zvoni bacio sam ga u akvarijum. Jadne ribice, potpuno su odlepile, jer se on dugo drmusao, sve dok se valjda nije udavio. Ribice su udarale u zid akvarijuma, pa nad onima koje nisu crkle, izvršio sam eutanaziju. Da vam ne pričam za sat. Sušio sam ga dva dana, al’ ništa nije vredelo. Uveče ga navijem, a ujutro, ništa. “Kako bre ništa, pederčino jedna. Mene si mislio da zezaš, srce ću da ti izvadim. Zbog tebe sam se opet uspavao”. Otvorim ga, bio je pun trave iz akvarijuma, a našao sam i tri ribice za koje sam mislio da su negde pobegle. Sat je potpuno zarđao. Takvi su oni, ne vole da plivaju, pa to ti je. Pošto sam imao loše iskustvo s budilnicima, rešio sam da ih više ne kupujem.

Setim se da možda nije loše da naručim buđenje preko telefona. Šta da vam kažem, nije mi se dopao glas iz automata: “Bang! Tačno je 7 časova, pet minuta i 40 sekundi”. Bez veze! Ne možeš ni da popričaš s njim. Automat ko pokvarena ploča kad preskače, uvek isto. Pravo da vam kažem, nisam se ni nadao bolje od PTT-a. Račun na kraju meseca, da se smrzneš u sred leta. Doduše, neću da kažem, zvao sam i moju prodavačicu na mobilni nekoliko puta, al’ me je otkačila, sreća moja, jer bi inače račun bio još veći.

Bio sam strašno ljut. Vala neću više da kupujem satove, naročito ne kod nje. Uđem u jednu drugu prodavnicu, a ono još lepša prodavačica. Oči mi se zacaklile, rade k’o na federe. “Jao majko, odmah bih da je ženim”. Ona kao, poslovna, “ imate ovaj model, pa ovaj. Možete na rate”. Ja se približio što sam mogao bliže, pa pitam.

- Jel’ Vi skupljate rate na kraju meseca?

- Ne, ostavljate čekove.

- A, jel’ Vi proveravate adresu? Mislim, ostaviću telefon i adresu na čeku, pa da li proveravate da li su tačni?

- Ne, to ide u našu blagajnu, pa u banku.

- Dobro, a jel’ Vi uključujete radio, ako neko ne zna da ga priključi u struju? Pokušavam uporno da je nekako namamim kod mene.

- Da!

Opa, tu smo, sad je moja kad dođe da priključi radio. Sve sam već isplanirao. Kupiću pljeskavice i to s kajmakom i tri piva, pa ćemo da vidimo. Platim račun, pa pokazah utikač i pogledah je upitno. Iz očiju mi se vidi: “Maco, kad ćeš doći da ga priključimo. Može i posle pola noći”.



- Ah, da, skoro sam zaboravila. Žiko, hajde pođi da čoveku priključiš uređaj.

Iza zavese izađe jedan kolos, skoro dva metra sa dobrih 120 kila. Ja odmahnuh rukom i brzo izađoh na ulicu.

Radio je imao sat, a buđenje je bilo s muzikom. E, moj čoveče. Toliko si se namučio sa budilnicima. Ovo je ono pravo. Našao sam dobru stanicu, samo puštaju “evergreen” melodije. Uživao sam uz muziku, pijuckao sam kaficu i tako sve do 10 sati. Opet sam zakasnio. Baš nemam sreće da stignem na posao, tačno na vreme.

Jednog dana dođe mi koleginica i donese viršle koje sam naručio preko sindikata. Imao sam svežu “panju”, pa ona skuva viršle, da probamo. Nisu bile loše. Koleginica ostade te noći, a ujutro, čitav sat pre nego što će da se upali radio, ona se priljubi uz mene, kao mače, pa poče da se umiljava i da me ljubi. Nema više onaj manijak da zvoni i uzbuni celu zgradu - ona ga je sprečila. Samo malo ću da vam kažem. Bilo je super, majke mi. Znate, ono…

To je bio pravi pogodak. Sve se promenilo ođednom. Tako me je budila svaki dan. Nema više sulude zvonjave, već samo njen umilni glasić. Šapuće mi tiho na uho nežne reči. Ja se raspilavio, donese mi posle i kaficu u krevet. Još nešto, nisam bre, više nervozan. Potpuno je zamenila “Bensedin”. Stignem da se istuširam, ali i da doručkujem, pa krenem zadovoljan na posao, samo cvrkućem. Nije kao Pamela, al’ bar me budi.

Tamo, na poslu me svi gledaju. Ja pogledam da mi nije otkopčan šlic - nije. Moja koleginica iz sobe mi priđe.

- Počeo si da dolaziš na vreme, dobra ti je frizura, izgledaš uredno, nisi nervozan, oči ti cakle. Da se ti nisi zaljubio?

“To je to”, pomislih, a imam i buđenje. Kupio sam ogroman buket ruža pa požurih kući. Kad je otvorila vrata i ugledala ruže, oči su joj bile k’o sarme koje je pravila moja mama:

- Hoću da se ženim! - rekoh.

* * *


Eto, dragi moji i drage moje, oženio sam se i za sve je kriv budilnik. Lažem vas. Volimo se i imamo bebu. Sad sam naučio jako rano da ustajem jer se beba budi da jede. Ona je naš lični budilnik, nepogrešivo se javi u isto vreme, u pola četiri ujutro, mada još uvek ne zna da gleda na sat.

RONZANI ALBATROS - BIJELA 2012.

ABID JARIĆ

Bosna i Hercegovina, Zenica. Rođen je u Duvnu 1950.g. Radi kao profesor u Drugoj gimnaziji. Autor je tri knjige: „Podgradinske priče“, „Velika propunta“ (roman) i „ Bijelo na crno“ Nagrađivan je više puta na konkursima za priču.

ČIZME BROJ 47

„Je li moguće?“, otkinu se hrapavo u njemu dok je stajao pred kućnim vratima i nijemo promatrao ono što se moglo viđeti pod svjetlošću sijalice koja je žmirkala na cesti udaljenoj stotinjak koraka.

„Jesam li zbog ovog došao da vidim svoju sramotu?“, siktao je čovjek pred zaključanim vratima vlastite kuće dok je snjegovita studen sve jače grizla razjapljenih čeljusti Grofovo nezaštićeno lice i ogromne šake u kojima su se grčili prsti koji su u ovoj zimskoj noći igrali neku svoju tajanstvenu igru. Najprije bi srednji prst snažno obgrlio palac tako da su kažiprst, domali i mali prst bili gotovo ispruženi. Srednji prst je nekoliko sekundi očajnički gnječio palac, a onda bi ga naglo otpustio tako da bi oslobođen pritiska naglo iskočio što je za posljedicu imalo da su se palac, kažiprst i mali prst potpuno pružili i tako dali mogućnost srednjem i domalom da se još više ukrute. Šaka bi se tako ukazivala u svoj svojoj veličini o čijoj su se snazi već godinama ispredale najnevjerovatnije priče u podgradinskom kraju.

Govorilo se, a pritom je bilo i svjedoka , kako je ova šaka tamo negđe u dalekom svijetu bila jača od snage koja je pritiskivala drvenu oplatu na jednom gradilištu i prijetila da tonama zemlje zatrpa četvericu Grofovih drugova koji su se nalazili dolje u iskopu. Oni dolje, kasnije su pričali, kako su čuli dok su se brzinom munje izvlačili iz kanala, kako gore pod oplatom pucaju ljudske kosti, ali je Grof izdržao baš onoliko koliko je bilo potrebno da se ta sila kamena i zemlje obruši u kanal u kojem više nije bilo ljudi. Grof se, pričali su još, u posljednjem trenutku vinuo poput opruge, poletio zrakom i tijelom pao iza jednog betonskog bloka koji je bio jači od siline nadolazeće zemlje.

Odbio je ponuđenu nagradu svoga poslodavca, pozdravio se sa prijateljima na radilištu i otišao u drugi grad. Gazdu je zamolio da mu plaću pošalje na adresu koju će mu kasnije dostaviti, još su pričali u podgradinskoj dolini.

„E, bolje nisi ni zaslužio, Grofe“, tiho izgovori čovjek na pragu vlastite kuće u noći kad je i kamen pucao od hladnoće. Onda se ruka naglo podigla u visinu glave, šaka stegla u čvrst malj i krenula ka vratima. Je li moguće da je to ona ista šaka koja je tako elegantno dijelila sreću dvojici ljudi zakrvavljenih očiju za kartaškim stolom u Gluck- hoffu. To je bilo čuveno posljednje dijeljenje. Svi su gledali u tu šaku. Svi, oni koji su bili blizu stolu i oni koji su s pristojne udaljenosti promatrali „ partiju godine“ kako je već bila nazvana. Prsti su izmiješali karte takvom brzinom kakva se u Gluck- hoffu nije viđela još od vremena čuvenog Čeha Jerga. Prsti desne ruke krenuli su ka lijevoj šaci, a onda zastali.

„Zašto je zastao? Rekao sam ti da će se predomisliti. Ipak, ulog je velik“, škripnuo je tiho glas u gomili.

„Ne govori gluposti. Ovaj se u životu još ničega nije uplašio. Pogledaj ga kako je miran. On je đavo, a ne čovjek“, odvrati drugi glas.

„Tristo hiljada je puno, čovječe. Ovo je neviđeno. Jedan od ove dvojice će se noćas ubiti.“

„Grof se već ubio. On večeras dijeli karte da bi se vratio iz mrtvih. A ovaj drugi, Walter, i on je Gluck- hoff dobio za istim ovim stolom. I tada sam bio ovđe. Pogledaj moje nesreće da dvaput budem svjedokom partije godine.“

„Ja ovo ne mogu gledati, idem“, gotovo nečujno izusti jedan od ona dva glasa.

Prsti ogromne šake ponovo se pokrenuše i vrhovima dodirnuše ono što se nalazilo u lijevoj ruci. Ljudi prestadoše disati.

Prekosutra su lokalne novine objavile kako se u stanju duševnog rastrojstva ubio Walter Pilz poznati ugostitelj i bivši vlasnik Gluck- hoffa.

Silina udara bi bila poput groma da neka nevidljiva sila nije šaku zaustavila u trenutku kad su se vrata trebala raspuknuti na dva dijela. Šaka se blago spustila na površinu hladnog drveta, čovjek se malo pogurio u ramenima i da je neko promatrao tu čudnu figuru na kućnom pragu u noći kad je granje drveća pucalo od hladnoće, zaključio bi da se čovjek toliko iscrpio da nema snage da pokrene ruku i dohvati kvaku na vratima.

„Gavran je bio u pravu, svako kopa svoj vlastiti grob“, muklo jeknu u Grofu i figura se još više poguri pod strahotom tereta kojeg je ovaj čovjek nosio u sebi.“Tada mu nisam vjerovao kad sam ga posljednji put vidio dok je sjedio na Gavranovoj stijeni prije one strašne paljevine. A izgledao je potpuno miran kao da neće do slijedećeg svanuća odvesti sam sebe u grob.“

Gavran je bio jedan od onih ljudi u Podgradini pored kojeg je život prolazio nečujno. Sa svima je bio dobar, ni sa kim nije prijateljevao. Brinuo se za svoja tri sina jer im je morao zamijeniti majku kad je jadnica zamijenila svjetove na posljednjem porodu. Prošlo je i nekoliko dana, a sinu nije dao ime. Kad su ga neki radoznali pitali zašto mu je dao ime Kulaš kad je to ime u tom kraju bilo namijenjeno konju, Gavran je samo slijegao ramenima i tiho mrmljao.

„Ime kao ime. Zašto bi neka imena bila za ljude, a druga za konje. Ako bi se samo po tome trebali razlikovati, onda je bolje da te razlike i nema.“

Kako su sinovi porasli, pozavršavali škole i zanate, to samo Gavran zna. Kad su i kako odlučili otići od kuće to je Gavranu ostalo nepoznato. „Jednostavno“, govorio bi Gavran, „otišli su tamo kamo ih je sudbina povela.“ Sinovi su prvih godina ponekad i navraćali. Kad su počeli brinuti o svojoj đeci, zaboravili su na oca. Godine su prolazile, a Gavran nije gubio nadu da će se čudo desiti. Da će se, bar, jedan od njih trojice vratiti. I otrgnuti oca od stijene koju su već svi nazivali Gavranovom. Ranim jutrom bi izlazio izvan grada, na raskrižje dvaju puteva u čijem centru se nalazila kamena gromada. Gavran se sve više osamljivao.

Kad se pročulo da Gavran namjerava prodati imanje, javiše se i prvi kupci. On se još uvijek nećkao. Ljubazno ih je odbijao istim riječima: „Hvala ti što cijeniš mene i moju zemlju, ali zemlja se posljednja prodaje. Ona se ne može platiti nikakvim novcem ako nije muka.“ A onda, iznenada, prodade Podvornicu, livadu koju je put doticao u njenoj dobroj dužini. Dvanaest dunuma najbolje zemlje u Paljkovcu koju mu je žena donijela u miraz čuvao je za svoje sinove. „Svakom po četiri dunuma“, mislio je i nadao se, „pa neka budu blizu jedan drugom, najpreči je brat.“ Nekad su mu nudili pravo bogatstvo za ovu zemlju, a on nije ni pomišljao da je proda. A onda je prodade onom koji je najmanje nudio.

U Podgradini se govorilo: „Opet su Gavrana omađijali. Sihiru se još niko nije oteo.“

Ne prođe dugo, a Gavran prodade i kuću i preseli u šupu na komadiću zemlje okruženom sa nekoliko desetina stabala brijestova drveta.

„Viđeli su ga“, puče glas po čaršiji „kako mu službenica u pošti ispunjava tri čeka sa novčanim uplatnicama na različite adrese. Službenica je pričala kako već odavno nije viđela veću svotu novca.“

„ E, Gavrane, crni nesretniče“, jadikovao je Brico „ti im sve dade, a oni ni iza uha da se počešu. Ko može biti veći dušmanin od đeteta kad se dijete nađe hrđa. Najeo se nije čestito otkad ga ostaviše, rakiju nije popio kao čovjek, a vidi sad ovo. Ode kao prosjak živjeti u onu šupu na Duvnjakušinom rukavcu. Tako mu i treba kad je sav satkan od osjećaja , a ne od pameti kao sav njegov rod.“

Jedne noći Gavrana je nešto probudilo, skočio je iz postelje, upalio lampu petrolejku, uzeo sjekiru i komad brijestova drveta i počeo tesati.. Jutro ga zateklo čilog i odmornog kao da je čitavu noć prespavao najzdravijim snom. U drvetu se mogla razaznati čovječija figura. Britva, zakrivljena čakija, među njegovim prstima zmijoliko je migoljila. Ravnala, pravila kosine. Izvlačila krajeve, dotjerivala sve dok trećeg dana na poleđini tom istom čakijom nije urezao riječi: Moj najmlađi sin Kulaš.

Dani su prolazili, a Gavrana nije bilo ni na stijeni ni među ljudima. Mogao se naći među desetinama figura izrezbarenih u brijestovu drvetu. Na poleđini su imale nevještim, krupnim slovima urezan natpis: moj drugi sin Hek; moj prvi sin Hak; moj otac; moja majka;, moja žena. Sve mrtvi i nestali, nijednog živog i bliskog u ovoj neobičnoj galeriji nastaloj u šupi na Duvnjakušinom rukavcu.

„ Najteže je, ipak, kad čovjeku bog pamet uzme“, govorili su u čaršiji.

Onog jutra kad se Grof spremao napustiti grad i otići nekamo daleko u tuđinu, buknula je vatra u brijestovom gaju. Sve se završilo za manje od jednog sata. Kad su prvi gasitelji pristigli, na mjestu gđe se nalazila Grofova šupa, na zgarištu su trnuli posljednji plamičci vatre.

„Ove lovačke čizmetine mjeri samo njegova noga, ničija druga. Sad spava na mom jastuku, tamo unutra s njom i ne sanja da ja sada stojim kao beskućnik na vlastitom pragu. Kud ne pustih da se ona zemljetina obruši i zatrpa i mene s njima? A zahvaljivao mi je Grbač kao da će mi biti dužnik čitavog života. Ustvari, rugao mi se, sad vidim, kad je ono govorio:

„Jedan si ti Grofe. Nije što smo zajedno odrasli, nego i drugi to kažu. Grof je to. Ima on u sebi nečega gospodskog kao niko drugi. I kad karta, karta na poseban način, kad hoda kao da zemlju ne dodiruje, a sve pod njim stenje i puca. Nikad ga niko nije vidio pognute glave. Svaka ti čast Grofe. Mislio sam da će ti snaga prepući pod onom silinom. Viđelo se kako ti košulja puca na leđima kad su mišići počeli skakati kao janjci na livadi. Mi dolje već smo kukali: Gotovo je, neće izdržati! Kad si kriknuo: Šta čekate? Iskačite! Ne mogu više! viđeli smo svoj kraj. Zemljetina, sva smrdljiva i teška od vlage, počela se surlati dolje u kanal. Oplata se razdvojila napola, ti si nekuda nestao, a mi više nismo bili dolje u iskopu. Svaki od nas je bio spašen, ali nije znao da li je onaj drugi živ. Rasuli smo se niz jalovinu kao đečiji klikeri. Svako od nas se kotrljao svojom stazom spasa.“

Grof još uvijek nije mogao vjerovati svojim očima. Doduše u posljednje vrijeme uši su ga mučile povremenim zvucima koji bi prestajali nakon napora kojeg bi učinio da zadrži dah i da stvori pritisak u glavi koji bi otjerao te nesnosne šumove, ali mu se pred očima još nikada nije priviđalo. Sagne se i vrhovima prstiju dotaknu kožne kaiševe na čizmama.

„Istina je, ipak“, prosikta.

Slušao je on da se Grbač vratio prije dvije godine i da obilazi tuđe žene po gradu. Ali, ovo što gleda ni u najgorem snu nije mogao sanjati.

„Zar da mi ovako vrati? A ja sam mu život spasio.“

Snaga kao krupna životinja riknu u njemu, kao onda kad je svoja leđa podmetnuo pod onu oplatu koju su pritiskale tone iskopane zemlje.Tijelo se nape u želji da proleti kroz zaključana vrata. I krenu.

Odjednom, neka nevidljiva čelična ruka obujmi Grofa oko prsa i ukoči ga u mjestu.Volja se rasprsnu, a snage, u času, nestade. Grof poče drhtati, iako mu se tijelo u ovoj hladnoj noći neobično znojilo. Nije više bio ljut na njega nego na Malicu, majku njihove dvoje đece. Doduše, sedam godine nije dolazio kući, ali je slao pare. Godine i poslovi koje je mijenjao učinili su svoje. Želja za kućom i porodicom sve više je tanjila, ali je obaveza i dalje ostajala. Svaka tri mjeseca slao je novac koji ih nije mogao puno usrećiti, ali je bilo taman toliko da ih odvrati od kucanja na tuđa vrata. Stisnuta Grofova šaka klonu i umorno se spusti do kvake na vratima. Hladnoća metala kao da vrati Grofa iz nekog polusna u kojem je sve do tada bio.

Nebo iznad Orlovskog vrha počelo se bijeljeti. Čaršija je još uvijek bila obavijena koprenom sna.

„Neka ih, nek' im bude“, neko muklo uzdahnu u Grofu. „Možda je čula za Gretu pa mi ovako vraća.“

Sjenka se tiho odvoji od vrata i krenu ka dvorišnoj kapiji. Kad iziđe, još je dvjestotinjak metara bahuljala, a onda sjede u auto. Motor se teško javi. Konačno auto krenu ugašenih svjetala i nestade iza Gavranove stijene. Sa Duvnjakušinog rukavca oglasi se ptica rugalica. Još malo pa će svanuti.

Hladno jutro kasno je otvaralo kućna vrata u čaršiji. Ipak, ljudi su izlazili umotani u šalove i kape i nevoljko kretali u različitim pravcima. Na jednim vratima pojavi se ni đečak ni mladić, a gorostas. Širokih ramena, jakih nogu, krupnih šaka i velikih stopala. Činilo se da su mu i čizme broj 47 bile tijesne. Uputi se ka kapiji.

„Majko“, pitomo se oglasi gorostas „u sandučiću je pismo koje smo poslali. Vratilo se. Pogledaj, poštar se jutros nešto dugo vrtio ispred naših vrata. Svuda uokolo je ugaženo.“

„Neka sine, neka. Mi ćemo opet pisati. Jedno će ga, ipak, naći. A ne znam šta bi poštar radio ispred vrata kad je sandučić na kapiji. Noć je bila hladna. Možda se neka skitnica sklonila od hladnoće. Ko će to znati.“

Mladić blago odmahnu rukom. Čvršće pritegnu kaiševe na lovačkim čizmama broj 47 i zamaknu iza kuće.

POHVALA ALBATROS - BIJELA 2012.

MIODRAG KOJADINOVIĆ

Kina, Huizhou City. Srpski i kanadski pesnik, prevodilac, teoretičar kulture i nauke o rodu koji trenutno, posle više godina u Evropi, opet predaje na univerzitetu u Južnoj Kini (blizu Hong Konga). Govori sedam jezika tečno, drugih šest prilično dobro, i čita na još jedanaest. Njegova poezija, akademski tekstovi, pripovetke, putopisi, erotika, eseji i kritika (literarna, filmska, pozorišna i likovna) objavljivani su na sedam jezika u Sjedinjenim Državama, Srbiji, Kanadi, Holandiji, Rusiji, Kini, Engleskoj, Crnoj Gori, Indiji, Škotskoj, Sloveniji, Francuskoj itd.

ANIN VIKEND

Na amsterdamskoj centralnoj železničkoj stanici nêma klupā. Pored dve metalne ležeće figure (nazovimo ih za ovu priliku sfingama), na mermernim postoljima dremaju beskućnici, mladi koje i decenijama posle provoda i Vudstoka bezdušno srce crnog pauka kapitalizma što prodaje iluziju sreće u nazovi - slobodi, skućenog sred mreže na prvi pogled ljupkih kanala, privuče iz radničkog, prljavog Mančestera, uporno fašistoidnog Milana, sa toplih brazilskih plaža, iz sumornih baltičkih zemalja čiji je najveći uspeh da su bile en vogue jedne sezone. Oni koji su došli iz Magreba, sa polja hašiša, mogli su jedino da postanu dileri droge na sitno. ili svodnici. Neurotično landaraju okolo, izlaze i na perone.

Voz iz Hanovera kasni. Posle kesice sušenih račića, mentol bombona ima plastični ukus, otprilike kao kompot u ekonomskoj klasi na interkontinentalnom letu. Meki randstadski dijalekat objavljuje ulazak. Ana izlazi među prvima, o ramenu joj ranac, u ruci beli krin; prilazi — zagrlimo se, poljubi me u obraz.

„Za tebe“, kaže, „Bogorodičin cvet“. Bizarno je kad muškarac dobija cveće od žene.

Promenili smo se, oboje. Peter mi je nagovestio da mu se uopšte ne dopada to što ona namerava da tokom tri noći svoje posete spava u mojoj sobi, jer takva mogućnost nije pomenuta u ugovoru o iznajmljivanju. Na šta ga ja podsećam da je obećao da će ansnjering machine biti stalno uključena, za slučaj da neko od rasutih širom sveta uspe da se probije tek kad već zaspimo, a nije bivala. Ko kome više duguje? I zar nije rekao da je mazohista? Jeste? Hmmm... Zar ga činjenica da je neko, šta više žena, sa mnom, za kim on tako beznadežno žudi, neće violentnije i slađe mučiti? Zbilja, trebalo bi mu staviti lisice da se ne bi dirao do jutra! Način na koji je motao shag stavio mi je do znanja da, i ako ogorčen što ga i dalje tretiram pre kao uspaljenog prljavog starca nego zatelebesanog stanodavca, pristaje na žrtvu. Ipak, Ana je ostala samo jednu noć, sutradan je prešla kod sestre od tetke neke svoje prijateljice (ili prijateljice svoje sestre od tetke?), u naselju novopodignutom na polderima na pola sata od centra grada, valjda svesna da nije dobrodošla za sve u kući, a možda i razočarana što se ništa nije dogodilo među nama dvoma. Ja sam spavao sasvim mirno, sanjao sam plantaže čaja, prijatelje iz Beograda čije sam duše otkupljivao za večnost, u snu sam plesao u tmini barova, redom niz Varmustrât. U tmurno jutro me probudila potmula lupnjava.

„Telefon“, doviknuo je iz hodnika Peter. „Opet neko na oglas. Stigla je i pošta. Izveštaj iz banke.“ Holanđani i njihovo protokapitalističko ranoranilaštvo, uzdahnuh. Miss Dräger je, ispostavilo se, prolazila kroz krizu identiteta. Pseudo - budistički nihilizam je više nije zadovoljavao. Razmatrala je selidbu u Ameriku ali je htela da sa sobom ponese nešto „autentično evropsko, eto na primer vizantijsku duhovnost“. I tako smo na Svetog Đorđa otišli u zagraničnu rusku crkvu u Ulici-što-ide-za-Utreht (Utrechtsednjarsstraat). Trebalo je da dođe i D'Arse-Levi, poreklom rumunski Sefard, sa svojim prijateljem, konvertiranim Hamburžaninom. Sveštenik, Holandez, kome sam rekao par reči na srpskom, odgovorio mi je na rđavom ruskom; njegov staroslovenski guturalno je kotrljao r. Mulatkinja i ostareli par (možda od onih autentičnih Belih, sa Nansenovim pasošem?) u jednom trenutku su klekli. Malobrojna kongregacija je sledila. I Ana. Sveštenik se okrenuo, ja sam jedini stajao, ruku otvorenih, podignutih u nebo, isuviše mi je bila idolatrijska duboka pogruženost. Sutradan je bila zajednička rođendanska proslava troje ljudi sa tematskom muzikom u jednom klubu na Singelu. Ana, kći industrijalca iz Libeka, obukla je crnu krinolinu, kupljenu u second - hand shop - u za sitne novce. Kao dve čavke mlatarali smo rukama u ritmu kasnih osamdesetih. Na Akademiji je, u vremena davna, umelo da bude bolje. Ali je jedino stari DOK bio mesto potpune slobode. Mislim da sam crninu skinuo tog jutra, kad me je čangrljavi beli tramvaj provezao niz Plantáže - Midelân; svratio sam da u pekari na uglu pojedem s nogu kolač sa bademom. U kupatilu je, kad sam ušao, kapala voda na slavini tuša. Nisam zatvorio vrata, topli mlaz sprao je sa mene juče (koje se rasteglo do u zoru). Nežna i utešiteljska,

POHVALA ALBATROS - BIJELA 2012.

VLADIMIR BULATOVIĆ BUČI

Srbija, Beograd. Rođen 1979.g. u Beogradu, gde je i diplomirao na Akademiji lepih umetnosti, smer solo pevanje. Radi u Mladenovcu. Uspešno se bavi pisanjem satiričnih priča.

KAKO ME JE OBUZELA JEZA OD SAME

POMISLI NA TO

Jednog zimskog poslepodneva sedeo sam za stolom u svojoj dnevnoj sobi. Bledunjava sunčeva svetlost koja je kroz prozor obasjavala moje garderobom natrontano telo imala je dvostruku ulogu: osvetljavala mi je papir po kome sam pisao i grejala ledenu unutrašnjost našeg stana. Radijatore sam prodao još pred početak prošle grejne sezone, dok struje nemamo već par godina unazad.

Cupkajući nogama, utopljenih sa nekoliko vunenih čarapa, i huktajući povremeno u promrzle i od hladnoće pomodrele prste na svojim rukama, pisao sam roman. Još jedno moje kapitalno delo za generacije koje odlaze. Udubljen u svoje genijalne misli nisam primetio da mi se iza mojih leđa povezanih sa par vunenih šalova, prišunjalo rođeno dete. Devojčica, natrontana i utopljena poput malih Eskima, stade me vući rukom za džemper.

- Tata! Moram nešto da te pitam!

- Tata je zauzet, piše.

- Srela sam na ulici jednog izdavača. Ponudio mi je da izdam knjigu.

- Dobro, dobro, evo čim završim petnaestu glavu pričaćemo o izdavaču... Izdavač! – digao sam pogled sa lista papira i izbečio se na ćerku. – Kakav bre izdavač! – zaprepašteno sam uzviknuo.

- Prosed muškarac, malo stariji od tebe. Bio je veoma ljubazan. Rekao mi je da će mi izdati knjigu po vrlo povoljnoj ceni. Dao mi je i bombonu. – kazala mi je moja dvanaestogodišnja ćerka, trepćući okicama koje su se sjajile ispod njene krznene kapuljače.

- Pobogu dete! Jesam li ti kazao hiljadu puta da ne razgovaraš sa nepoznatim izdavačima na ulici i da ne primaš od njih bombone! – kazao sam ćerki ljutito preteći joj kažiprstom koji mi se uzgred potpuno ukočio od hladnoće.

Ona obori svoju glavicu, pa gledajući u prazan pod reče plačnim glasom:

- Nije tata on nepoznat, kaže da je izdao nekoliko hiljada naslova prošlog meseca...

- Dobro de, nemoj plakati... – ne bih li je utešio nežno sam je potapšao rukom po od hladnoće otvrdloj kapuljači.

Iz druge sobe pojavila se moja žena, takođe pisac. Ona ne voli poput mene da piše u dnevnoj sobi. Pogotovo ne onda kada je sa mnom u istoj prostoriji, jer kaže da joj idu na živce moje huktanje i šmrktanje. Zbog toga ne može da se skoncentriše na pisanje svoje, kako kaže, „isceliteljske poezije“. I ona je natrontana odećom i utopljena, ali za razliku od naše devojčice ona podseća na eskimsku ženu.

- Zašto dete plače? – upitala je.

- Kaže da je na ulici srela nekog izdavača koji joj je ponudio da izda knjigu! – odgovorio sam joj.

- I, šta ćeš učiniti po tom pitanju? – upitala me je žena napućivši svoja lepa usta i načmorivši tanke obrve.

- Ne znam. Sve što smo imali vredno u stanu ja sam prodao. Znaš i sama da još nismo otplatili sve dugove a čeka nas do kraja godine i izdavanje mog najnovijeg romana i tvoje najnovije tri zbirke pesama! A nije mi ni jasno otkad su deca to počela da izdaju knjige?

- Tata, svi moji drugari u školi su već izdali po jednu knjigu. Samo ja nisam. Nemam šta da čitam za lektiru. Nastavnica iz srpskog jezika mi je rekla da pod hitno moram da nađem sebi izdavača inače ću ostati neocenjena! – odgovorila mi je pokunjeno ćerka.

- Pobogu, pa što ne odneseš u školu neku moju knjigu? Eto ti kvalitetne lektire! Što bi ti morala da pišeš kada tvoj tata piše! – kazao sam ushićeno.

- Da li ti to namerno izostavljaš moje književno ime ili je to samo jedan običan lapsus jednog osrednjeg pisca čije romane samo on čita i niko više? – ironično me je upitala moja žena.

- Draga! – ustao sam i raširenih ruku krenuo prema njoj – Pa zar zaista misliš da sam namerno izostavio tvoje prelepo ime? Ja kada bih pravio antologiju srpske lirike samo bih tvoje pesme stavio u nju, da svi ostali pesnici puknu od zavisti! A što se tiče čitanja mojih romana, ti dobro znaš da nemam para da plaćam još i lektora. – kazao sam joj pokušavši da je zagrlim.

Žena mi se izmače pa reče:

- Nemoj da si stipsa, već otiđi kod tog izdavača i dogovori se sa njime. Neću da ćerka „kraljice“ srpske lirike nema izdatu knjigu! Zašto da ostala deca tih mediokriteta i žalosno loših pisaca imaju izdate knjige, a naše čedo da ne dobije priliku da, sigurna sam u to, prevaziđe i daleko nadmaši i samog Andrića, koji je, uzgred rečeno, po meni potpuno deplasiran.

Pošto je to kazala „kraljica“ je napravila elegantnu piruetu i otišla nazad u svoju sobu da piše, ostavivši me samog sa ćerkom koja me je gledala tužnim pogledom poput foke.

Seo sam na stolicu i kazao joj da mi sedne u krilo.

- Tata ti obećava da će otići kod tog izdavača. Ali, obećaj i ti svome tati jednu stvar: Da nećeš pisati poeziju već ćeš pisati prozu kao i tvoj otac! Sve bih mogao da podnesem, ali još jedan poeta u kući bi za mene već bilo previše!

- Obećavam ti tata! – odgovorila mi je ćerka, poljubila me u obraz, skočila mi sa kolena i radosno otrčala da se igra.

Za sobom mi je ostavila omot od bombone koju je dobila od izdavača. Na omotu je bio upisan broj telefona za zakazivanje sastanka sa direktorom izdavačke kuće.

Otišao sam kod komšije da ga zamolim za jedan poziv, pošto sam telefon prodao još u vreme dok sam izdavao svoju, čini mi se, tridest i petu knjigu po redu. Javila mi se sekretarica i kazala mi da mogu još istog dana da dođem i da će me direktor izdavačke kuće sa zadovoljstvom primiti.

Izašao sam na pustu ulicu i konačno se malo zagrejao. Napolju se polako smrkavalo, ali je bilo par stepeni više nego u stanu. Sa sobom sam za svaki slučaj poneo i nekoliko svojih knjiga, ako bude bilo prilike da ih nekome poklonim.

Razmišljajući kako ću da razrešim veliku dilemu glavnog junaka svog budućeg romana, koji pokušava da da odgovor na velika pitanja srpske istorije i srpskih stradanja, nisam odmah primetio jednu zanimljivost. Naime, fasade zgrada, bandere, saobraćajni znakovi, kontejneri, klupe i dečija metalna raketa, bili su oblepljeni mnogobrojnim promotivnim plakatima. „Pisac taj i taj, izdaje tu i tu knjigu, dođite obavezno na promociju tog i tog dana, u to i to vreme...“ Mislim da sam do autobuskog stajališta, do kojeg mi treba oko jedanaest minuta hoda, izbrojao pedesetak različitih imena pisaca i njihovih najnovijih knjiga. Ali, ni za jednog nisam nikada čuo. Na samom stajalištu ipak prepoznah jedno ozbiljno lice i naslov knjige „Srbi, počujte šta vam imam kazati!“ Bio je to plakat za moj poslednji roman, štampan od para koje sam zaradio tako što sam prodao radijatore, kako sam već kazao, i parket iz svog stana, što sad prvi put pominjem.

Prevezao sam se autobusom dve stanice. Taman toliko da pročitam trećinu pogovora iz jedne svoje zbirke pripovedaka. Zgradu izdavačke kuće sam jedva pronašao. Na nekom kontejneru za smeće, montirali su ogromnu neonsku reklamu sa nazivom izdavačke kuće. Pošto sam zavirio u kontejner i uverio se da u njemu nema ničeg zanimljivog, ušao sam u zgradu preko puta da pitam znaju li gde je izdavačka kuća. Prvo na šta sam naleteo bio je ogroman, kristalni hol, ispunjen gomilom ljudi koji su stajali u gusto zbijenim redovima ispred desetak šaltera. Svi od reda držali su knjige u svojim rukama i čitali. „Bogami, izgleda da sam na pravom mestu!“, pomislio sam. Zatim sam prišao jednoj dami u redu i ljubazno je upitao šta čekaju svi ti silni ljudi. Ona mi je odgovorila da se na šalterima predaju potrebna dokumenta za izdavanje knjige. Iz šuštave kese izvadila je vizit kartu i dala mi je. Objasnila mi je da je na njoj upisan link njenog književnog sajta. Zatim mi se pohvalila sa knjigom koju je dražala u svojim srebrnim prstenjem načičkanim rukama kazavši mi:

- Pipnite korice, hajde pipnite, da osetite kako su tvrde!

Obećao sam joj da ću posetiti njen sajt, prećutavši da sam pored televizora i mini linije, još pre dve godine prodao kompijuter da bih platio izdavanje ženinog najtiražnijeg romana „Uspaljenica sa Dorćola“. Dao sam joj na poklon jedan svoj roman, na šta se ona kiselo nasmešila i kazala:

- Uopšte mi ne ličite na pisca. Lice vam je nekako prozračno, poput jutarnjeg šlajma! Ah, to sam tako poetski i metaforično kazala! – uzviknula je razdragano poput nekog deteta i zatim izvadila blokče i olovku iz kese i pribeležila tu svoju misao.

Prošetao sam se holom, ne bih li prepoznao slučajno nekog od gomile svojih kolega. Dok sam zagledao njihova, meni potpuno nepoznata, ali samozadovoljna lica, zaronjena u knjige pred sobom, primetio sam kod velike većine da veoma liče upravo na lica sa korica knjiga koje su čitali. Svi su čitali svoje knjige. Povremeno bi se neko od njih okrenuo ka kolegi do sebe i uzviknuo: „Slušaj samo ovo da ti pročitam, kako sam dobro sročio!“, i potom bi pročitao par pasusa iz svoje knjige, na način vrlo blizak detetu koje tek počinje da uči da čita.

Razmišljajući kako ću u povratku pokušati nekome da poklonim knjige koje sam poneo sa sobom, uputio sam se ka kancelariji direktora izdavačke kuće.

Pokucao sam na vrata i ušao. U prostranoj, dobro ugrejanoj i osvetljenoj sobi, sedeći za stolom sa računarom, telefonom, faksom, fotokopir mašinom, laserskim štampačem i svime onime što sam i ja nekada imao, dok nisam postao pisac, dočekala me je direktorova sekretarica sa kojom sam bio razgovarao preko komšijinog telefona. Bila je veoma mlada i izuzetno zgodna.

- Direktor vas čeka! – ustala je sa svoje stolice, nežno me uhvatila za ruku i uvela u kancelariju njenog direktora.

Direktor izdavačke kuće delovao je kao pravi gospodin. Bio je obučen u crno, štraftasto odelo, sa braon maramom našušurenom pod vratom i obuven u lakovane, bele cipele. Zaista je bio prosed, kao što mi je kazala ćerka, ali bio je i upadljivo zrikav, što je verovatno namerno izostavila. Nije izvlačio šlajm iz nosa, nije ridao i mljackao, i što posebno cenim kod ljudi nije imao stresni zadah iz svojih usta. Čvrsto mi je svojom šapom stegao ruku, ne puštajući je za sve vreme svoje tople dobrodošlice:

- Hm. Dobro mi došli!

Stežući me čvrsto za ruku i vukući me poput pijačnog džaka, proveo me je kroz svoju prostranu i ukusno opremljenu kancelariju. Pokazao mi je trofejne losove rogove, koji su štrčali iz zida iznad njegovog kancelarijskog stola pretrpanog svakojakim kovertama sa molbama pisaca. Pokazao mi je i rasporeno krzno belog medveda koje nikako nije služilo kao otirač za cipele (mada je krzno bilo ponegde izbrljano i blatom sa cipela), kao i muzičku kutiju načičkanu beličastim školjkama koje su imale majušne prilepljene oči. Ipak najponosniji mi je izgledao kada me je dovukao do „oltara“ na kom je stajala izložena diploma na kojoj je pisalo: „Specijalna nagrada najboljem lovcu - izdavaču“. Ispred uramljene diplome, pored dve sveće, stajala je i mala kasica u obliku jarca u ratobornoj pozi, u koju sam, slobodnom rukom, ubacio otkucanu kartu za prevoz pošto nisam imao „siće“ kod sebe.

- Vi baš volite životinje. Ko voli životinje taj mora da voli i ljude... – procedio sam kroz zube, osećajući da mi je ruka pod njegovom šapom potpuno utrnula.

Pustio mi je konačno ruku i potom nemarno domalim prstom pročačkao svoj nos.

- Hm. Vi ste mi poznati odnekud? Šta pišete i koliko ste knjiga, hm, do sada izdali? – kazao mi je gledajući me svojim zrikavim očima.

- Pišem romane i pripovetke. Izdao sam do sada preko pedeset istorijskih romana i dvadeset zbirki ratnih pripovedaka! Spremam upravo najnoviji roman, budući hit!

- Hm. A vaša supruga?

- Ona je izdala do sada petnaest romana i osamdeset zbirki pesama. Upravo sređuje svoje tri buduće zbirke „isceliteljske“ poezije.

- Hm. Malo je to. Ali, ne brinite. Ja ću vam pomoći da zajedno, hm, dođete do svoje hiljadite knjige!

Zatim je u kancelariju ušla sekretarica noseći u rukama emajlirani poslužavnik sa jednom čašom viskija. Pružila je poslužavnik ka direktoru koji je uzeo čašu, kazao „Hm. Živeli!“, i potom eksirao alkohol iz nje i još dodao: „Pa neka nam je sa, hm, srećom! Za naš novi istorijski roman i naše, hm, tri zbirke „isceliteljskih“ pesama!“

Vratio sam se u svoj hladni stan gde me je još sa vrata čekala moja slatka, ubundana ćerka.

- Tata, jesi li ugovorio izdavanje moje knjige?

- Valjda jesam.

- I, jesam li sada postala profesionalni pisac?

- Valjda jesi.

- Ti si najbolji tata na svetu! – kazala je i otrčala.

Ostavši sam u hodniku stajao sam neko vreme i razmišljao. Zamišljao sam kako će verovatno u skoroj budućnosti doći dana kada pisci u Srbiji neće postajati pisci za života, već će to postajati pre nego što se budu rodili. Tako će konačno potpuno nestati jedna već sada potpuno nepotrebna vrsta Srba – čitaoci tuđih knjiga. Mada, to nije ni malo optimistička misao, jer ako svi budemo pisci onda bi to značilo da bi izumrela i trenutno najgospodstvenija vrsta ljudi u Srbiji – izdavači. A onda ne bi bilo nikog da nam štampa knjige koje smo napisali ili ćemo tek napisati! Auh, naježih se od same pomisli na to...

POHVALA ALBATROS - BIJELA 2012.

MILAN TODOROV

Srbija, Petrovaradin. Rođen 1951.g. u Banatskom Aranđelovcu, Vojvodina, Srbija. Diplomirao književnost u Novom Sadu. Izdao je zbirku satiričnih priča „Uhom za kruhom“, zbirke pesama „Boca pod pritiskom“ i „Predkani Srbi“, knjige aforizama „Crveni i plavi“,“Sirotinjska zabava“, „Ostrvo blaga“, dramu „Kuninsko leto“ i knjigu priča „Bezbroj nasih Života“. Prevođen je na više jezika.

VETAR PO OCU

Kad smo došli u Varadin otac je stalno govorio o važnosti vazdušnih strujanja. Radio je u Institutu za rak u Sremskoj Kamenici i tamo je od nekoga profesora doktora čuo da Varadin dobija najbolji vazduh dolinom koja se prirodno proteže od Popovice do Dunava i logično, blago zaobilazeći Tvrđavu, udara pravo u naše dvorište u Jurišićevoj.

Stalno je trebalo da osećamo taj vetar sa Popovice, naročito u sezoni lipa.

- Evo ga – rekao bi otac i ja i sestra bismo istrčavali na dvorište, okretali se na peti, vlažili prste u pokušaju da lovimo vetar koga često i nije bilo ili ga je bilo toliko da lomi cveće u zemljanim saksijama na podestu iznad malog podruma.

Moj otac se ni tada, kada bi majka blago iznervirana njegovom opsesijom vetrom vrtela glavom ili krišom plakala, nije ljutio ni na koga pa ni na sebe. Šta više, bio je vrlo zadovoljan odlukom da preseli porodicu u veći grad i kao da je smatrao da je time njegova dužnost glave porodice u potpunosti izvršena. Sve što se posle tog preseljenja dešavalo, njegovo blago dementno zaostajanje u poimanju poslova i stvarnosti uopšte, kriza u kojoj se lako gubio posao, njegovo nazadovanje u činovničkom poslu, seljakanje po sve slabije stojećim preduzećima, izazivalo je kod njega sve veću opčinjenost vazdušnim strujanjima.

U kući smo imali sve više nepotrebnih predmeta: zavesa na dvorišnim vratima načinjenih od polivinilskih konopčića koji bi plesali na promaji i tako, po očevom mišljenju, sprečavali muve i komarce da ulaze u letnju kuhinju. Tu su zatim bili mali limeni petlovi na odžacima, ventilatori na pritkama za paradajz, zvončići koji zvone kad zaboravimo da predveče zatvorimo prozore. Nastojao je da i mene uvuče u tu svoju opsesiju, učeći me da pravim avione od hartije ili kartonske propelere za cepeline. Vrhunac je predstavljalo zimsko pravljenje zmajeva od trske, celofana i konca koje bismo sa prvim martovskim vetrovima vrlo uspešno puštali sa Tvrđave, navodeći ih da se sruše tik pred našom kućom, na njenom krovu a ponekad i pravo u dvorište.

Otac se šišao vrlo kratko, pa sam i ja po ugledu na njega, primio tu naviku i zavoleo, kao on, strujanje vetra među ušima. Otac je mnogo šetao i mene je takođe naučio da volim promene ambijenta.

Iako je postojao tramvaj, a docnije i autobuska linija po varoši, stalno smo išli peške. Preko mosta, u park, u grad, na reku.

- Osećaš vetar? – pitao bi me na Varadinskom mostu.

Kad bi prošao Vodenu kapiju i ugledao Molinarijev park, otac bi veselo konstatovao da je ovde vazduh svežiji i prijatniji terajući i nas da duboko dišemo i uverimo se u tačnost njegovog zapažanja.

Otac se nije zatvarao u svoj eolski svet nego je i nas postepeno uvlačio u njega smatrajući hujanje vazduha neophodnim, dobrim i radosnim promenama kojih u životu čvrsto utemeljenom na zemlji nije bilo uopšte ili nedovoljno. Osim toga, počeo je da iz knjižnice u Frankopanskoj ulici donosi neke stručne meteorološke časopise i knjige koje su opisivale nastanak tajfuna i uragana, pojave ruže vetrova, prognoze nastanka oluja nad Pacifikom, vazdušna strujanja po zemaljskim paralelama. Tvrdio je da je vetar univerzalna pojava uzrokovana eksplozijama na Suncu i da isti vetar, samo u različitom intervalu, opajava, recimo, Floridu i Varadin. Ponekad, govorio je, možete da prepoznate arome gradova sveta u predvečernjem zapadnom vetru sa Fruške gore.

Svet vetrova ujedinjuje naš svet i ništa ovde nije propalo dok nas obujmljuje makar jedan vetar sveta. Vetar ne zna za granice, govorio je, i zato će one nestati jednog dana kao nepotrebne a sa njima će nestati i vojska. Prognozirao mi je da će se to dogoditi pre nego što postanem punoletan i da nikada neću nositi pušku niti ići u rat.

Otac je sa gnušanjem posmatrao crveno obojenu zgradu zvanu Vatrogasni dom koja se nalazila tačno preko puta naše kuće. U svojim šetnjama Molinarijevim parkom, koje postadoše sve učestalije kako je poboljevao, trudio se da izbegne one staze na kojima je vatrogasni podmladak u plavim preširokim uniformama vežbao gašenje požara. Sva ta prskanja vodom, te povike „Prvi mlaz – vodu daj“, „Drugom mlaznicom na sprat“ smatrao je opasnom i štetnom lakrdijom i čudio se kako država dozvoljava te, kako je rekao, paravojne formacije, tu buduću vojsku koja će jednog dana, ako joj se ne stane na put, da nas uvuče u građanski rat. Strogo mi je zabranio da odlazim da se igram u vatrogasnom domu, između zavojitih stepeništa, starih kamiona cisterni, mlaznica, cevki, pumpi, merdevina, šlemova, sekirica... između stvari koliko živopisnih toliko primamljivih. Postaćeš njihov rob, rekao mi je i nikada više na život nećeš gledati kao na trajanje u blagosti i lepoti sveta nego ćeš, loše podučen, tražiti put paljenja i rušenja. Ti hitri i strasni mladi „dobrovoljni vatrogasci“ za njega nisu predstavljali ništa drugo do li pritajene palikuće.

U šetnje je odlazio, kako je govorio, samo da uzme vazduh. Međutim, brzo se vraćao iz njih govoreći da vazduh postaje zagušljiv i nesnosan. Postajao je manje govorljiv i sve više privržen dvorišnom prostoru. Oraspoložilo bi ga samo kada bi se u kakvo jesenje predvečerje brza i neočekivana pesma vetra s naše fruškogorske planinice spustila na varoš, čineći da na čas zaboravimo na bedu koja nas je sve više opasavala.

Na neki čudan način otac je bio u pravu. U novinama je bilo sve više vesti o dolasku izbeglica, o zločinima, o samoubistvima, pljačkama. Činilo se i da je ona očeva eolska veza sa ostatkom sveta prekinuta.

Moj otac je, na žalost, umro pre bombardovanja. Ali, za mene je još živ.

Dakle, kada počeše da nas bombarduju, u rano proleće jedne godine, počesmo da osećamo neverovatnu samilost prema svemu i svačemu.

Molinarijev park je bio stecište čopora i čopora pasa. Kad bolje razmislim verujem da je i pre rata bilo tako, ali sada sa učestalim sirenama koje su ionako neizvestan život činile dramatičnim, svi su ostavljali ljubimce na ulici. U početku bi povremeno dolazili da ih hrane, plakali kad bi im pas koga su pre neki dan izbacili iz stana prišao umiljavajući se, mašući repom, trljajući se o njihove cipele, a posle zaneti strahom za sopstvenu kožu, potvrdiše dobro poznatu priču o nestalnosti plemenitih ljudskih osećanja.

Otac bi u šetnju uvek poneo kesu sa ostacima hrane i za njim bi se poslušno vukla armija napuštenih pasa svih rasa. Hranio bi ih uvek u isto vreme, ne osvrćući se na znake za vazdušnu opasnost, često bih ga viđao sa krova kuće na koji sam se penjao i posmatrao avione koji su nas bombardovali. Otac bi stajao u središtu parka, uspravan, kao da prkosi, divna ljudska meta a prazna kesa u ruci mu je lepršala kao zastava i psi bi se ukočili i počinjali da se otimaju oko bačene hrane tek kad bi ođek bombi postao dalek i brujanje avionskih motora utihnulo. Uostalom, ni mi se nismo ponašali drugačije. Rat je probudio u nama animalne instikte.

Nagađali smo kad će prestati da nam ruše grad. Sve je delovalo sasvim nestvarno, kao neki ružan san u kome ste nemoćni da učinite bilo šta da biste se spasili, i zato je bilo tako onespokojavajuće.

Već smo se maltene navikli na avione koji su lebdeli na nebu kao da su zmajevi zakačeni za vazduh. Iz njih bi, ne proizvodeći pritom nikakav zvuk, povremeno samo sevnuo crvenkasti plamen, kao kres upaljača u podrumu u kome smo se uglavnom sakrivali, znajući da nam ništa ne garantuje spas u slučaju direktnog pogotka u našu kuću ili vatrogasni dom preko puta. A takve stvari su se sve češće dešavale. Uostalom, bombe su sada izbacivali bez ikakvog pravila i na vojne ali još češće, činilo se, na civilne objekte. Nimalo nije bila utešna činjenica da se preko puta naše kuće nalazilo to spasilačko vatrogasno društvo čiji su članovi, valjda, uvežbali ovakve situacije. Vatrogasci su jednostavno iščezli a njihovi neispravni stari crveni kamioni izvučeni na ho - ruk iz garaža stajali su u Molinarijevom parku nudeći se kao vojne mete. Čak su i psi izbegavali da se zavlače pod njih, nego su jednostavno ležali na mestima gde bi se zatekli, čvrsto priljubljeni uz zemlju, čiju su boju postepeno poprimili.

Otac ne bi nikada pominjao bombardovanje. To se nije slagalo sa njegovom teorijom o eolskom povezivanju sveta u ljudsku harmoniju. Tako i za kraj ovih strahota ne bi govorio „prestaće rat“ nego „izlečićemo se sa prvim miomirisom lipa sa Popovice“.

Zaista, kao što je rat iznenada počeo u predvečerje, u isto takvo, samo junsko predvečerje neočekivano u vazduhu zamirisaše lipe sa Popovice.

- Evo ga, najzad – rekao bi otac uzbuđeno.

Bio je to savršen vetar. Vetar koji nema središte, nego pokreće sve. Zapravo, to i nije bio vetar kakvog poznajemo nego više neko lagano, ali stalno strujanje u kome ponovo osetismo privrženost spoljašnjem svetu.

Zima i rat su imali nešto slično. Bila je to zatvorenost prema spoljnem svetu i trebalo je čekati na boga vetra da ponovo unese zanos u naše stisnute živote.

Psi prvi to osetiše. Postepeno počeše da nestaju iz parka.

Otac bi živnuo. Od njegove bolesti ostali bi još samo povremeni kratki tikovi ispod oka i usporeno pomeranje desne noge u šetnjama Molinarijevim parkom, kojima bi se ponovo vratio.

Bar, po meni, kao što već rekoh.

POHVALA ALBATROS - BIJELA 2012.

NIKOLA BELOŠEVIĆ BELE

Srbija, Kragujevac. Rođen je u Kragujevcu 1991.g. Student je Pravnog fakulteta u Kragujevcu. Bavi se pisanjem od srednje škole. Ovo mu je prvo učešće na nekom konkursu.

DOGOVOR SA ĐAVOLOM

Želeo bih da vam ispričam jednu priču čiji sam svedok. Ta priča je povest mog prokletstva, povest mog života. To je trebalo da bude dan koji sam dugo čekao. Tog dana je konačno pred oltar trebalo da se nađemo Ana i ja. Veza naša dugo je trajala i bilo je samo pitanje vremena kada ćemo našu ljubav da krunišemo brakom; svetim zavetom i zlatnim prstenom. I ona je, koliko i ja, čekala taj dan. I ako smo mogli da uradimo suprotno, mi smo odlučili da naše venčanje bude obavljeno u što intimnijoj atmosferi. Obavestili smo par najboljih prijatelja, a familiji ćemo da javimo tek posle venčanja, ustvari posle medenog meseca u Veneciji.

Te večeri, pred venčanje, društvo je odlučilo da me odvede u jedan kafić u kojem je trebalo da se oprostim od momačkog života, pa se zato i prekomerno popilo i boga mi, dobro provelo, ali sutra je trebalo biti spreman i ustati rano, pošto je venčanje kod matičara zakazano u jedanaest sati, a posle toga je trebalo da zavet potvrdimo, pred matičara i pred Bogom. Zato ni ta proslava nije dugo trajala, koliko se meni čini u pola dvanaest, već sam sam hodao ulicom okupanom uličnim svetlom koje u krug bacaše ulične svetiljke. Polako sam se približavao stanu, kada sam ušao i sručio pripito telo na krevet mislio sam da ću lepo odspavati. Ali san me nije hvatao.

Priznajem, bio sam nervozan. Sutra je pred mene bio veliki dan. Pokušavao sam još neko vreme da sebe smirim i utonem u san, ali bezuspešno, pa zato odlučih da napravim još jedan krug okolo, po komšiluku i nekako smirim strasti.

Izašao sam napolje u trenutku kada je dunuo jedan ledeni vetar. Malo sam se naježio, ali put sam nastavio baš onom ulicom iz koje sam, malo pre došao. Ulična svetiljka koja je bacala svetlost na ulicu više nije radila, ali to mi nije skrenulo misli: šta će Ana reći kada je upitaju da li želi u brak sa mnom? Bila je to čista budalaština, obična beznačajna trica koja je mučila moju svest. Znao sam da će potvrdno odgovoriti u to nema sumnje, ali eto, to me je brinulo.

Kad sam konačno obratio pažnju na moju lokaciju shvatio sam da se nalazim ispred raskrsnice na kojoj se put završava i deli na dve strane. Leva strana je vodila ka parku, a desna koja je vodila pravo ka centralnoj gradskoj ulici bila je potpuno pusta i ne osvetljena. Posle kraćeg razmišljanja odlučih da se prošetam mračnim parkom kroz koji smo, čvrsto pribijeni jedni uz druge, Ana i ja često šetali. Park je bio isti kao i ranije. Isti kao i onog dana kada smo se, prvi put, u tami drveća sa kojih je vetar vodio uvelo lišće u poslednji ples, poljubili. Šetao sam tako sećajući se te naivne i srećne prošlosti. Srce mi je zatreperilo kao tog dana, kao tog časa, kao tog trenutka, kada su se naše usne susrele. Lupalo je srce sve jače i jače kao i tog trenutka, a onda se u daljini ukaza nekakva svetlost. Ličilo je na vatru. No nisam hteo da posvetim svoju pažnju toj svetlosti pa sam skrenu na stazu sa desne strane u nameri da se vratim do ulice sa koje sam skrenuo u park, ali i u tom smeru se javila ista svetlost. Pogledao sam svuda oko sebe i imao sam šta da vidm. Sa svih strana me je opkoljavala ista svetlost. Prvo što mi prođe kroz glavu je da sam pijan i da haluciniram, ali da li sam baš toliko popio? Reših da pokušam ponovo, pa zaklopih oči na trenutak u nadi da će to priviđenje nestati, ali kad sam otvorio oči plamen koji je stvarao tu svetlost je bio bliži. Bio sam zarobljen u prstenu plamena, ali njegovu toplotu i pored te blizine nisam osećao. To je bio dovoljan znak da zaključim da sam definitivno pijan.

Pokušao sam ponovo da očima otklonim priviđenje, ali plamen je samo više rastao. Brzo sam se pribrao i pokušao da izađem, ali plamenu nije bilo kraja. Hodao sam kroz plamen koji nema toplotu. Počeo sam u panici i da trčim, ali plamen je postajao sve jači i jači, sve veći i veći. U daljini se ukazala neka crna silueta koja je bila sve bliža i bliža. Kada se konačno razbistrilo video sam zastrašujući prizor.

Ispred mene je stojala senka, sablasni duh. Kao pokošen nekim jakim udarcem pao sam na kolena grčeći se od straha i užasa. Uspeo sam da skupim snage i podignem pogled ka sablasnom duhu. Pogledao sam ga u lice u nadi da ću naći nekakav izraz, ali sve što sam našao ispod crne kapuljače je bila tama. Tama u kojoj su se nalazili svi moji strahovi. To je bio pogled Smrti. Pogled bez želje, pogled bez straha, pogled bez bola, pogled bez mržnje, pogled bez ljubavi, pogled bez života. To je Smrt došla po mene. Ali zašto sada? Zašto u ovom trenutku?

Iz te tame iznenada izađoše užasni krici koji uništavaju sve. To su bili krici hiljade grešnika, njihovih patnji, njihovih proklestava. Iznenada Duh je progovorio.

„Ja sam izaslanik pakla. Ja sam smrt i tama. Strah i patnja. Greh i bol. Duše prokletstvo. Dođoh po tebe grešniče, preplašeni smrtniče. Gospodar podzemlja, vladar pakla, šalje me da tvoju spoznaš sudbinu. I zato me sledi u kraljevstvo tame i užasa. Sledi me i nemoj na putu ustuknuti. Sledi me i tvoju dušu smrtniče oslobodi i očisti, ali sačuvaj ono što ti je duši najmilije. Čuvaj svoju dušu, trebaće ti.“

Pre nego što sam uspeo nešto da kažem, nešto da pomislim, ja stajah uspravno na nogama. Ta sablasna pojava smrti je krenula ka velikom tamnom procepu koji se stvorio tu pred nama i ja pođoh njegovim koracima. U tom trenutku nisam imao snage da pomislim da li je to ispravno. U tom trenutku nije bilo ni straha, ničega osim sećanja na Anu.

* * *

Kad prođosmo kroz, procep kojeg je sačinila tama, on se zatvori za nama i mi se nađosmo u kraljevstvu tame, a ispred nas se ukaza grad i duga, prava ulica. Pogledah na tablu sa desne strane. Na njoj je pisalo „grad Grehova“.



Lagano smo koračali kroz taj užas. Grad je bio razrušen i zapaljen, a sve zgrade i kuće su gorele. Na ulicama su ležali leševi, preko kojih su gazila demonska bića najgroznijih oblika ljudima poznatim i nepoznatim. Svi su se u strahu sklanjali pred strašnom pojavom Smrti koju sam u stopu pratio. Nebo je bilo tamno, ali krvavo, zagušeno od dima. Zvuci pakla su bili isti oni koji su izlazili iz tame, lica Smrti. U daljini se čulo duboko odzvanjanje bubnjeva, a u pravcu tog zvuka je nebo odzvanjalo i sevalo prateći taj pakleni ritam. Neki od leševa bi oživeli i puzali. Neki bi ustajali i proždirali one pored sebe. Neki koji su i dalje ličili na ljudska bića, bežali su dok su ih demoni jurili i kad bi ih stigli, glave bi im odsecali. Ispred nas trojica su silovali neku devojku, ali kad videše Smrt oni pobegoše ostavivši beživotno telo devojke za sobom. Na trotoaru sa leve strane videh malu devojčicu u pocepanoj roze haljini. Uz svoje grudi je pritisla malu odrpanu lutku koja nije imala desno oko. Plakala je, a njeno nevino, detinje, nedužno, prljavo lice se grčilo od straha i užasa. Hteo sam da joj pomognem, ali kad pustih korak Smrt ispruži ruku i zaustavi me.

„Pusti je. Ona je osuđena na večnu patnju. Njenu je dušu majka prodala kako bi spasila svoju. Ona će večno ispaštati zbog grehova koje je njena majka učinila. Sledi me i nemoj na putu ustuknuti. Imaš dobru dušu trebaće ti.“ Teška srca i nekako protiv svoje volje, ostavih tu jadnu devojčicu. Nekoliko puta sam se osvrtao, ali nje više nije bilo tamo.

Kako smo išli dalje kroz grad, okolina je postajača sve užasnija. Na ulicama je bilo sve više leševa iz kojih je curela krv na sve strane. Iz jedne kuće koja je gorela, izlete žena bez obe ruke, unakaženog lica koja pade pred mene grčeći se u bolu i užasu.

„Molim te! Pomozi! Pomozi! Spreči ovaj pakao! Moje oči, moje proklete oči, peku! One gore! Užasno peku! Molim te pomozi! Izvadi ih! Iskopaj oči koje me peku, ja ovo više ne mogu da podnesem!“, žena se uhvati za oči urlajući još glasnije. „To si ti! Ne ponovo! Odlazi!“

Smrt se okrenula ka ženi i pogledala je licem bez lika koje je samo pojačalo njene muke. Ona otrča u upaljenu kuću. Tada Smrt ponovo progovori.

„I ona je bila nekada kao i ti. I ona je nekada živela u svetu u kojem i ti živiš grešniče. Ona ispašta zbog svojih grehova i zato nemoj da prljaš svoju dušu njenim grehovima i ne osvrći se više za takvima. Samo me sledi i u duši neka ti ostane ono najmilije.“

* * *

Polako smo izlazili iz grada Grehova. Na jednoj zgradi uspeo sam da vidim ime te duge ulice kojom smo prolazili i oko koje se nalazio ceo grad. Nisam uspeo da pročitam celo ime pošto je bilo oštećeno, ali sam prepoznao: „22 Ac... Ave...u“. Poslušao sam Smrt i nisam se osvrtao za patnicima kojih je bilo mnogo i koji su izgledali još užasnije nego li ona devojčica ili ona žena.



Ubrzo se grad našao iza nas, a ispred je bila jedna ogromna crna ravnica bez kraja koja je bila pusta i mrtva, skoro kao i sve što je bilo ovde. Želeo sam da ponovo vidim grad, ali kada sam se okrenuo njega više nije bilo, a na tom mestu je bila crna ravnica bez kraja. Hodali smo ka nekoj velikoj steni ka čijem vrhu je bila velika kuća koja je imala visoki zvonarnik. Odatle je dopirao taj dubok zvuk bubnjeva.

Peli smo se uz strme stepenice koje su vodile do ulaza koji su čuvala dva demona u crnim u metalnim oklopim, sa desne strane u dvorištu ispred kuće se nalazio jedan stari nakrivljeni grob. Po prvi put sam se usudio nešto da kažem i upitao sam Smrt čiji je to grob. Ali odgovor nisam dobio. Pre nego što smo ušli, na samom ulazu, put nam blokiraše dva demona u metalnim oklopima ukrstivši svoja koplja.

„Sklonite koplja drevni čuvari prestola. Ja sam izaslanik pakla i dovodim grešnika kako bi mu gospodar rekao sudbinu. Sklonite koplja.“

I tek tako, po naredbi, demoni svoja koplja skloniše i u narednom trenutku ispred nas se ukazaše duge spiralnne stepenice koje su vodile na dole. Zidovi koji su se nalazili oko mene nisu bili obični. Bili su živi. Ti zidovi nisu bili izgrađeni od blokova, niti od cigala, niti od betona, ni od teških stena i kamenja, već od užasnih lica i njihovih duša zarobljenih u tom zidu. Dok smo silazili zidovi su sve glasnije u urlicima izgovarali moje ime i zvali me k’ sebi. U jednom trenutku osetih, po prvi put od kada se nađoh u paklu, strah i iz zida se pojaviše ruke koje me ščepaše. Uplašen i bespomoćan, pomoć sam potražio od Smrti. Pokušavao sam de se izvučem iz čeličnog stiska te ruke, ali sve više sam tonuo unutra. Mislio sam da je kraj i u tom trenutku kao munja bljesnu sećanje na veče kada sam zaprosio Anu i u sledećam trenutku ruke nestadoše i ja bi oslobođen.

„Tvoja ljubav je jaka. Ona pokreće tvoju dušu. Dobro je da je tako. Trebaće ti kada se upoznaš sa gospodarom pakla.“

Celim putem na dole mislio sam na nju.

* * *

Konačno se ukazao kraj tim stepenicama. To je bila velika odaja ista kao crkva iznutra. Oko šest stubova koji su se tu nalazili, kružili su nekakvi crni oblici koji se raziđoše i Smrt ode sa njuma. Ostao sam sam pred oltarom. Tada se iz gornjeg dela pojavi pop koji stade pred mene, za oltarom.



„Grešniče ti bedni smrtniče. Ja sam gospodar pakla. Ovo je moje kraljevstvo u koje sam te ja pozvao da bih ti rekao sudbinu koja te čeka. Smrtniče, ljubav tvoja neće biti srećna, ljubav tvoja neće biti večna. Izgubićeš je pre nego što počneš sa uživaš u njenim čarima. U tvojoj nevesti, kao i u svima vama grešnim ljudima, je seme smrti i ono će uskoro pustiti svoj koren i ubiti je vrlo brzo; budi siguran u to. Ja sam njen tvorac. Ja sam njoj podario lepotu na kojoj bi joj i anđeli pozavideli. Ja sam joj podario i mudrost filozofa. Ja sam joj podario život. Ja sam joj podario i ljubav kojoj mnogi tvoji prijatelji zavide. Ja sam joj podario dušu. Ali znaj smrtniče da sve ima svoju cenu. Baš kao što je cena lepote, lepota sama. Cena vaše ljubavi je tvoja duša. Daj mi svoju dušu ako hoćeš da spasiš voljenu i ako želiš da život na zemlji živiš srećno. Ipak, dobro razmisli, jer kad odlučiš povratka nema, a ja ću ti pomoći da odlučiš.“

* * *


Odjednom, eto me u bolničkoj sobi u kojoj je samo jedan krevet. Na tom krevetu leži telo unakažene devojke koju aparati održavaju u životu. Prepoznao sam je. To je bila Ana.

„Ovo će se grešniče desiti trinaestog dana vašeg braka. Poći ćete na medeni mesec na koji nikada nećete stići. Ti ćeš voziti kroz noć, a onda će na nebu sinuti munja i ispred tebe će se naći mala uplakana devojčica, odbačena od sopstvene majke, koju ćeš pokušati da izbegneš, ali sa automobilom ćeš izgubiti kontrolu i pašćete niz klisuru. Ona će jedva preživeti. Ti ćeš biti nepovređen zato što si ti njegovo delo grešniče i zato što on poseduje tvoju dušu, i ja tu ništa ne mogu učiniti. Ali isto tako nemoj tražiti njegovu pomoć da spasiš svoju nevestu. Ona je moja i on ti tu ne može pomoći i ona će umreti tri dana posle udesa. Tvoje proklestvo je da ćeš sa patnjom i tugom do kraja živeti i da ćeš sa patnjom i tugom u raju večnost provesti.“

* * *

Vratili smo se u crkvu, a đavo ispruži desnu ruku.



„Vreme je da odlučiš grešniče. Predaj mi svoju dušu i spasi voljenu od prerane smrti i svoju ljubav od prerane propasti ili zadrži svoju dušu za sebe, izgubi ljubav i večno pati u raju. Ali da te upozorim kada odlučiš povratka nema. Dobro razmisli da li je voliš i da li ona voli tebe. Dobro razmisli da li želiš da zbog nje žrtvuješ svoju dušu. Dobro razmisli da li je ona toliko vredna da svoju dušu daš meni, jer tada ćeš postati moj rob, a video si kako pate moji robovi. Spašavaš li svoju dušu ili spašavaš svoju ljubav? Dobro razmisli.“

Nije mi trebalo mnogo vremena da razmislim.

i

AFORIZMI


ZLATNI ALBATROS - BIJELA 2012.

MIJO MIRANOVIĆ

Crna Gora, Berane. Rođen na Cetinju 1943.g. Završio je Ekonomski fakultet. Aforističar je i satiričar. Objavio je dve knjige aforizama:” Romani u prahu” i “Padanje na pamet”. Uvršten je u svim značajnijim antologijama humora i satire. Dobitnik brojnih priznanja.

On ima vatrenu ženu a ona – vatrogasno društvo.

Prva žena mu je bila crna, druga – još crnja.

Srećna žena ima potkovicu a pametna konja.

Ako nastavi da gleda ljude Mona Liza će prestati da se smiješi.

Da su Adam i Eva upotrebljavali sredstva za kontracepciju

danas ne bi bilo nezaposlenih.

Loš suprug je kao loš učenik. Često mu drugi uradi domaći zadatak.

Drugovi se trude a drugarice ostaju trudne.

Oženio se i postao srećan čovjek. A onda je, jednog dana, stigla tašta.

Da bi ljubavno gnjijezdo bilo toplo moraju da budu svježa jaja.

Sve stjuardese su zgodne, da bi avion mogao da se digne.

Više volim crne, nego plave žene! Manje se prljaju.

Za vjenčanje su potrebna dva svjedoka, a za razvod - jedan komšija.

Muškarcu su kod žena i automobila najvažnije dvije stvari: kakva im je linija i koliko troše.

U ljubavi muškarac pravi prvi korak a žena – raskorak.

Samo da se ne puca! Pa, kud puklo da puklo.

Danas je na ratištima mirno. Niko živ se ne javlja.

Najbliži je cilju onaj ko ga postavlja.

Minirao je sastanak da ne bi došlo do eksplozije.

Ovako rascjepkani dobri smo samo za potpalu.

Drže nas kao malo vode na dlanu. Čekaju da isparimo.

Najopasnije oružje su ljudi malog kalibra.

Slika svake države je lijepa ako se slika državnim aparatom.

SREBRNI ALBATROS - BIJELA 2012.

DRAGAN MATEJIĆ

Srbija, Kruševac. Rođen 1950 g. u V. Šiljegovcu kraj Kruševca. Satiričar, aforističar, dramski i pisac za decu. Objavio knjige: Provera znanja, Ubilo se vreme, Pisanje niz vetar, Ram za našu sliku, Slamka spasa, Babadedići, Zavičaj na brdu duše i Beg od pameti. Komedije Aerodrom i Drug prababi. Drame: Bora, Taksista je znao adresu i prekobrojni na koridoru 13. Naučno fantastične drame: Đavolji trougao i Sazvežđe blizanaca. Dobitnik više nagrada..

Imao sam siromašno detinjstvo koje sam uspeo da sačuvam do današnjih dana.

Idem, a nikako da dođem sebi.

Nigde ne radim. Izgleda da sam primljen za stalno.

Držim sve konce u rukama, ali oni ušivaju.

Sečem uši krpim dupe. Ja sam Van Gog.

Ne smem da štrajkujem glađu. Ovi moji bi me pustili da umrem.

Originalan sam. Lud sam na svoj način.

Kad bih imao pameti koliko godina ovoliko godina mi ne bi trebalo.

Dajte mi obećanje. Da imam bar nešto.

Koristim najbolju pastu za zube. Ne jedem.

Provetravam glavu. Da mi ne dune.

Ostao sam sa suprugom bez posla. Sreća po mene što mi deca nigde ne rade.

Sit gladnome ne veruje, ali me podržava.

Retko stajem ispred ogledala. Izbegavam susrete sa idiotom.

Hamlete, nemoj ništa da me pitaš, biju.

Došlo mi iz dupeta u glavu. Po principu spojenih sudova.

Napraviću bum u proizvodnji pšenice. Posejao sam je na minsko polje.

SREBRNI ALBATROS - BIJELA 2012.

RADMILO RISTIĆ

Srbija, Kragujevac. Rođen 1933. u Sokobanji. Diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Piše poeziju i satiru na maternjem srpskom i nemačkom jeziku. Dobitnik je brojnih nagrada. Autor je objavljenih knjiga: „Peglanje vijuga“, „Ptice van kaveza“, „Zvižduci u vetar“, „Java od snova“, „Nije sve crno“, „San pod Ozrenom“, „Farbanje mraka“, „Pravda je slepa“, „Peglanje vijuga 2“, „Peglanje vijuga 3“, „Nikad bolje“.

Štrajk glađu nije uspeo. Svi su preživeli!

Ako smo svega siti, udelimo malo i – gladnima!

Oružane pljačke su staromodne. Savremenija je privatizacija!

Pravda nema cenu, oni koji je dele – imaju!

Naš napredak ne može da zaustavi nikakva provalija pred nama!

Rekoše mi da treba da podmitim advokata. Mislim da bi bilo bolje da podmitim – sudiju!

Dobro je što imamo zakone, inače bi moralo da se sudi – po pravdi!

Naša bolja budućnost biće u budućnosti – bolja prošlost!

Morao sam, iako nevin, da priznam krivicu, inače bi me džabe osudili!

Snajperisti su svi ljudi bliski!

Naša zastava lagano bledi. Na kraju je ostala samo bela boja!

Budimo optimisti. Polovina ljudi jeste nepismena, ali druga polovina – nije!

Kod nas se ne krade, kako ko hoće. Vlada je i tu zavela red!

Nema zime, dok nam – gori pod nogama!

Počasni plotun je bio uspešan: niko nije preživeo!

Krv nije voda. Zato vodu treba – štedeti!

Što manja zemlja, to veće inostranstvo!

Ko zna kad bi se ogrejao, da ga nisu – kremirali!

Sabrali su mu sve olakšavajuće okolnosti u jednu – otežavajuću!

Svi smo svedoci napretka, ali se za počiniocima još traga!

Korupciju ćemo suzbiti, kad dobro podmitimo one, koji se protiv nje bore!

Ne laj, ako nemaš pedigre!

BRONZANI ALBATROS - BIJELA 2012.

VESELIN MILIĆEVIĆ

Srbija, Vrbas. Rođen u Bačkom Dobrom Polju 1953.g. Objavio je knjigu aforizama „Sa uma na drum“, knjige poezije za decu „Pokrivač od zvezda“ i „Dodirnite dugu“. Dobitnik je mnogih nagrada na međunarodnim i domaćim konkursima za satirične priče i pesme.

Kada dođu gladne godine, bićemo siti svega!

Danas za posao nije potrebna radna knjižica, već partijska.

Mnogi godišnjicu braka proslavljaju minutom ćutanja.

Moram da idem na sahranu moje tašte! Takvu svečanost ne smem da propustim!

Evo ti lekovi! U zdravlju ih trošio!

Sastale se dve budale, da malo pametuju!

Nije lako biti nadprosečna budala. I tu moraš biti najbolji!

Lako je nama da štrajkujemo glađu kad nemamo šta da jedemo!

Udružili se besposleni i nezaposleni, pa ne znaju šta da rade?!

Ništa vam ne vredi da imate toliko konjskih snaga u motoru, ako magarac sedi za volanom.

Od sredstava za život, ostao nam je samo život!

BRONZANI ALBATROS - BIJELA 2012.

ŽIVKO ĐUZA

Bosna i Hercegovina, Mrkonjić Grad. Rođen je 1953. godine u Podrašnici kod Mrkonjić Grada. Bio je dugogodišnji urednik ''Radio Mrkonjić Grada'' i časopisa ''Novotok''. Piše aforizme i objavljuje u brojnim časopisima: ''Jež'', ''Politika'', ''Ekspres'', ''Večernje novosi'', ''Književne novine'', ''Glas Srpski'', ''Nosorog'', ''Šipak'', ''Fokus''. Zastupljen je u nekoliko antologija:Antologija satiričnog aforizma Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, kao i u Antologiji Balkanskog aforizma i sl.Do sada je objavio tri samostalne zbirke aforizama:''Prognoze iz vode'' (2008. godine), ''Istraga je u toku'' (2010. godine) i ''Bukva livadarka'' (2011. godine).

Moramo biti ponosni na djecu bar onoliko koliko su oni razočarani u nas.

Praznike smo nekad obilježavali radno, a sada radne dane neradno.

Najgore nije prošlo. Kada prođe, postaće dio naše slavne prošlosti.

Mijenjamo svoje mišljenje za promijenjeno mišljenje o nama.

Časnu riječ ne dajem više ni na revers.

Imamo sreće da se inflacija nije motorizovala. Još uvijek galopira.

Novac brzo mijenja agregatna stanja. Omiljen je u čvrstoj valuti, ponekad kapa, ali najčešće ispari.

Moramo započeti proces zaštite gografskog porijekla Alajbegove slame.

Dozlogrdilo nam je dobro od biranja najboljih.

Da smo na vrijeme mislili, nikada oni ne bi saznali šta mislimo o njima.

Nova vlast je u najamnom odnosu prethodne. Iznose njihov prljav veš.

Sedma sila je najčešće talac prvih šest.

Psttt! Borimo se za slobodu štampe!

Eh, kad bismo iz ove teške situacije imali bar sporedni izlaz.

Živim kao pas! Psi lutalice čak su u prednosti, jer više putuju!

Spustio se nisko. Leži na parama.

Na tuđim gradim svoje stavove.

Konačno smo svojski povukli. Svako na svoju stranu.

Na današnjim aukcijama Evin kostim dostiže vrtoglavu cijenu. 

POHVALA ALBATROS - BIJELA 2012.

LJUBOMIR BULATOVIĆ

Crna Gora, Podgorica. Rođen 1986.g. u Podgorici Završio postdiplomske studije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Piše poeziju, aforizme, satiričnu prozu. Dobitnik više nagrada. Zastupljen u antologijama crnogorskog aforizma.

Ne treba da brinemo za budućnost, jer čega nema bez toga se može.

Prije je bilo glavno da imaš diplomu, a sada da ne otkriju da je lažna.

Niko ga nije ćerao da se ženi, a izabrao je kao da jeste.

Ima nas raznih, reče majmun vidjevši čovjeka.

Loše nam se piše, zato niko ništa i ne čita.

Imali bi mi čega da se stidimo ali je za to neophodan obraz.

U kući treba da se zna ko je muško, samo da nisu obadvoje.

Ne treba razbijati glavu sitnicama. Treba uzeti nešto krupnije.

Žena mi odgovara, zato se svaki dan prepiremo.

Umislio sam da sam meta, ne znam odakle mi puca.

Svi su muškarci isti zato žene nisu ni svjesne kada ih prevare.

Jebeno gore zvuči nego što izgleda.

Ko živi od ljubavi neće dugo.

Nije ni čudo što smo ovako pukli kada se skoro svako duva.

Ko ne vjeruje u bolje sjutra, a ko vjeruje!?

Mnogima je lako popisati pamet ali nije imovinu.

Danas nije lako pročitati žene većina su pohabane.

Čovjek razmišlja glavom ali ga vodi zadnjica.

Ogledalce, ogledalce jebem li te lažljivo.

Rekla mu je da joj je prvi, a on je mislio i da je nevina.

Osuđen sam na smrtnu kaznu. Pustili su me da živim.

Žene su mi bolest zato odbijam da se liječim.

Potkovica mu donijela sreću. Sad ga manje tovare.

Stanovi će sigurno da padnu, prognoziraju seizmolozi.

Od nas je i Bog digao ruke, tako reći predao se.

Ženi je bolje da bude sama sa sobom, nego sa muškarcem bez sobe.

Redovno je upražnjavala oralni seks, samo joj je tada nešto ulazilo u glavu.

POHVALA ALBATROS - BIJELA 2012.

NIKOLA ČEDDAR PEŠIĆ

Srbija, Niš. Rođen 1948. Semče, Zaplanje. Penzionisani ekonomista. Piše priče, epigrame, haiku, aforizme, zagonetke i druge sitnice. Zastupljen u novinama i časopisima, zbornicima i antologijama, na sajtovima.

Sablja bi presekla lanac kriminala da joj vrh nije bio toliko tup !

Da je Hitler imao ove medije, niko još nebi znao da je izgubio rat !

Tek kad te nužda natera da uđeš u politiku, uvidiš koje je to sr(lj)anje !

Ako se uzdaju samo u istinu i pravdu, Srbi su slabo naoružani !

Kad gledam kako je paljena Skupština nekada, ja bih to mnogo bolje danas !

Bratstvo i jedinstvo smo kovali na hladno, bez vatre. Zato je i moralo – da pukne !

Stvorili su novoga čoveka, prirodnom metodom – jebali mu majku !

Kosovo smo izgubili, ali smo spremni da poštenog nalazača nagradimo sa polovinom !

Narod sve više misli svojom glavom - kako da preživi!

Ako se niko ne javlja za reč, konstantujem da je sve već rečeno!

POHVALA ALBATROS - BIJELA 2012.

SAVO MARTINOVIĆ

Srbija, Beograd. Rođen je 26. januara 1935. godine u Danilovgradu, Crna Gora. Objavio je knjige aforizama: Ništa između (1991), Hazardni rječnik (1994), Puna kapa (2000), Mala glava puna kapa aforizmi za one koji rastu (2005), Pitamteja aforizmi od pitanja (2008); knjige epigrama Mrtvi uzao (1994) i Kocka je okrugla epigrami za one koji rastu (2005); romane od priča Saga o Sagu (1996) i Novela o Novelji (2000) o istoimenim mitskim likovima crnogorskog narodnog duha, kao i monokomediju Novelja ničiji (2006), Dijalog sa sobom epiforizmi (2011). Koautor je Antologije crnogorskog aforizma Rijetke čestice (2006). Prevođen je na ruski, engleski, poljski, italijanski i neke balkanske jezike. Član je Udruženja književnika Srbije, Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade, Udruženja humorista i satiričara Crne Gore i Beogradskog aforističarskog kruga.

Učlanite se u našu partiju. Obezbeđeni stan, hrana i - mišljenje.

Oproštajni govor je bio takav kao da pokojnik nije bio živ čovek.

Da je pokojnik čuo oproštajnu reč, obradovao bi se. Pomislio bi da je umro neko drugi.

Pošto živim u Srbiji, pitam se gde ja živim?!

Država nam je sve manja. Zato nam je inostranstvo sve veće.

Majmuni su žrtve evolucije. Postali su ljudi.

U ekološkoj državi narod sere u prirodi, a poslanici u parlamentu.

Mesečna primanja prilagođena su dnevnim potrebama.

Mi nismo za prodaju. Ali o ceni možemo da razgovaramo.

Svi na nas kidišu. Jedino nam Rusi okreću leđa.

Ja vam govorim aforizme, a vi mi se smejete u lice.

Da nismo dovde dogurali, daleko bismo stigli.

Ko ne može da živi od rada, mora nešto da radi od života.

Ne idi za onim koji te prati!

Ko vidi sebe – vidi daleko.

Razum je pobedio: Silu valja poštovati.

Narod je zaslužio da mu vođa podigne spomenik.

Sam čovek ne može da učini ništa, jer sve zavisi od jednog čoveka.

Policija nije spala tako nisko da se obračunava s podzemljem.

Predsednik je obišao ugrožena područja. On se sa najugroženijim građanima rukovao!

Vlada je narodnim kuhinjama obezbedila dovoljne količine zaprške.

POHVALA ALBATROS - BIJELA 2012.

VELJKO RAJKOVIĆ

Crna Gora, Podgorica. Rođen 1954. godine u Dujevi, Rijeka Crnojevića, Cetinje. Diplomirani je pravnik. Piše aforizme, epigrame, satirične priče i satirične pjesme. Objavio je tri knjige aforizama: U znak(u) uzvika (1999), Čovjekoliki ljudi (2007), Ljudnica (2011) i knjigu epigrama Darvine, Darvine… (2011). Jedan je od autora Antologije crnogorskog aforizma rijetke čestice (2006). Više puta je nagrađivan na Crnogorskom festivalu

Sa velikima sarađujemo na principu reciprociteta: koliko oni požele, toliko mi prežalimo!

Zemlja će biti vraćena svima. Prednost imaju oni koji su već jednom nogom u grobu.

Posjetio sam mnoge parlamente. U svakoj sali ima po malo istine.

Crna Gora je podijeljena. Preovlađuju Nemanjići, a vladaju Imamovići.

Kada sam ugledao brata, zasuzile su mi oči i... promašio sam!?

Bili smo odmakli na putu demokratije. A onda je došlo do zamora materijalista.

Pametnima su centri u malom mozgu. Nama su mali mozgovi u centru.

Naš kandidat je najbolji. To što je jedini dokaz je da je bez konkurencije.

Prijavio sam policiji svoju imovinu. Ne mogu od nje da živim.

Političari na vlasti zaslužuju svaku osudu. Osim uslovnu.

Nemam dosije. Pratili su me nepismeni.

Budžet je zakon koji se usvaja većinom, a prisvaja manjinom.

Istina je naše najjače trofejno oružje!

Ne idem u crkvu. Krstim se u čudu!

Kod nas su na visini zadatka samo oni koji se spuštaju ispod svakog nivoa.

Muvu nije zgazio. Kupile su se na njega.

Ne daju na nas muva da padne. Veća su govna,

Pomaže bog! – oglasi se vjernik. Bog mi pomog’o! – uzvarti vjerenik.

Niko nas ne može napraviti budalama. Bog je tvorac svega.

Možemo i o poštenju. Nije izborna godina.


Yüklə 353,34 Kb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin