Nagrađeni radovi u knjizi „vetar po ocu

NAGRAĐENI RADOVI U KNJIZI „VETAR PO OCU“

PRIČE

ZLATNI ALBATROS - BIJELA 2012.

ŽELJKO JELIĆ KREMANSKI

Republika Srpska / BiH, Kremna. Rođen 1974.godine u Strasbourgu (Francuska). Diplomirao slikarstvo na Akademiji umetnosti u Banja Luci (RS, BiH). Magistrirao grafiku na istoj Akademiji. Piše likovne kritike, eseje, poeziju i prozu. Višestruki je dobitnik nagrada i priznanja.

GOSPODAR PRIČA

U njegovih uvijek je bilo svega, ali nikad dovoljno za sva ta razjapljena usta: sa zubima i bez zuba. Oranica premala, pa da bi i rastezali svako zrno žita neki bi ostali gladni, a vinograd kratak i tanak, sa bolesnom mirisavkom, godinama je samo mirisao i kapao manje vina nego su oni, napola gladni, mogli iskapati suza. Prodati se nije imalo šta da bi se kupilo nešto, a trebalo je svega. Pisati da su znali - bila bi to najveća knjiga o potrebi ikad’ napisana. Ipak, bilo je radosti u one tri - četiri kokoši što se ganjaše po dvorištu, da otmu jedna drugoj s mukom iskopanog crva. U stvari, nije to bilo ganjanje, to je bio rat. Ako bi neka i uspjela negđe skriti jaja i postati k’očka, izvela bi u šetnju sve te kotrljajuće žutokljunce, a on bi sve to stao do iznemoglosti rastjerivati po dvorištu, na sve strane, poneko bi i zgazio, da su u rodbini i komšiluku posumnjali da nešto sa njim ne valja jer nije kao ostali u kući.

Prošle su neke godine i trebalo je da pođe u školu. Oko podne, a podne je kad sunce prijeđe iza velike trešnje divljake na Mitrovom brdu, a tako se računalo ne gledajući na doba godine, sačekao bi prva dva brata da se vrate, od jednog bi nazuo rasparene opanke, od drugog pogoleme hlače i uzeo tablicu i kredu. Spužvu nije imao, i onako je i tablicu i nos brisao predugim rukavima. Sve preveliko za njega sitnog i niskog, često se saplitao, što o opanke, što od odvraćene nogavice, a i kredu je redovno gubio i nikada je u školu nije donio. A škola je počinjala nekako u nezgodno vrijeme, u jesen, baš kad kući treba svaka ruka i ručica da radi, grabi i pribavlja toliko toga potrebnog gladnom stomaku i još gladnijim očima, i nikako se nije uklapala u tu potrebu.

Brat njegovog oca, pred drugo polugodište je smišljao način kako će sinovca osloboditi te nepotrebne obaveze, da svaki dan ide u školu, u njihovim hlačama i opancima, da nosi tablicu i gubi krede. Prvog dana januara, uoči svetog Ignjatija Bogonosca, uhvatiše ga sitnog i slinavog ko puža beskućnika, dugih nogavica i prevelikih opanaka, kako mašući rukama poderanih rukava i dračovim vrljikama, u obe ruke, mahnito po školskom dvorištu ganja učiteljeve guske. Učitelj, Crnogorac dugih brkova, s revolverom za pojasom, namrgođen, kratko reče ocu:

- Sin ti je lud i nije za školu.

Otac i ne pokuša da se usprotivi učitelju, bojao se žandara, a i učitelja. Ispisnica mu ne pade teško, ali poslije mu bi nejasno kako on od sve škole na svijetu ima samo prvo polugodište prvog osnovne uspješno prikrajčenog s jedinicom. Poslednjeg dana svog naukovanja, izlazeći od učitelja Miluna u rukama stegnu bijeli komad kartona pa pravo kući, dok ih ostala braća donesoše u različitim bojama, kako je koji stizao i pokazivao. Kad ga baba, očeva mati, priupita što je njegova knjiž’ca b’jela, reče joj kako mu u šljiviku komšije Todora upade u rupu s krečom.

Tako je bilo tada, pa je vremenom zaradio, časno i pošteno, ugled veseljaka i čovjeka koji zaobilazi istinu kao kužnu napast, i redovno je, zlo da ne čuje, baca u kreč, kako bi seljaci znali reći. Nekad bi ga i upitali oni koji ga nisu znali, koje je škole završio na šta bi ponosan svečano izjavio da je završio prvo polugodište prvog razreda stare škole podno Ljubića, kod učitelja Miluna, Crnogorca.

Oženio se kažu pred sam veliki rat, trideset sedme ili osme, to nisu znali tačno reći, a ni on sam nije znao, papiri u crkvi pogoreli, a oni od dobra zaboravili. Njegova Desa bješe pametna i pismena ženica, završila je analfabetski tečaj u rodnom selu pod Motajicom, redovno i u roku. Sav u ponosu razgovarao se sa mnogima kako njegova ženica lijepo piše i računa kratke račune, kad treba pripisati ko je odnio jedinu staklenu flašu litricu, da za slavu natoči rakiju, a ko je nije vratio ili kad neko odnese kilo il’ dva ku’ruznog brašna da nahrani gladnu čeljad, a zapisivalo se nije, to se odmah viđelo, ko je u flaši zalomio tekun od ku’ruza i nije ga izvadio već se on muči sa tim, šta i kako: prebija po glavi.

Kasnije je i on, krišom, završio tečaj kod svoje Dese i konačno se naučio potpisati: samo latinicom i štampanim slovima. Ćirilsko pismo mi je, rekao je Desi, preteško, i ona druga slova. Kada bi poneki pogani seljački jezik posumnjao u njegovu pismenost, njegova Desa bi stala u odbranu svoje druge pruge i govorila, kao druga pruga, supruga, kako on piše ljepše od nje, al’ nema kad’.

Dani i mjeseci na obroncima Ljubića tekli su sporo, a nevolje se ubrzano množile ko prozirni crvi na svježoj lešini, punoj smrada, gnoja, čemera i jada svekolikog nesretnog soja. Godine rata u raku gurnuše i onu zeru radosti koja se još koprcala i bacakala, izdisala tu i tamo po selu, pa onada crkla ko krtica, od žarke svjetlosti novog sunca koje ju obasja: sunca nove slobode. Novo vrijeme, ko pogani crveni vjetar, nanese nove pjesme, nove običaje i novo mučenje i ugrebe ga na lica i duše starih i novih nesretnika, na stare nesreće. Nova narodna vlast iz sela pokupi i ono što narod nije imao.

Ako nemate, govorili bi narodni povjerenici, vi kupite pa predajte. Zna se kol’ko je po glavi odrezano, sa Narodnom Federativnom Republikom se ne raspravlja, tom najvećom tekovinom naših naroda i narodnosti i ko zna još koga i zbog čega i do kada, a Narodna Republika prečesto je u selo dolazila, uglavnom ko zvijer, nezvana, da pokupi sve šta i kad joj treba i zatreba.

Zato bi u svom čemeru Mitar, solunac, prekrivljeni starčić, premotan ko pruglo na kosi kad se žito obara, naslonjen, s obe ruke na obijeljen klenov štap, kad se bolje podnapije rakije, jeknuti drhtavo starački, dole ispod kuće i upljuvati sam sebe, kraj praznog tora gđe se u glibu još juče glibila erava kezmica i tri praseta od dva mjeseca, za zimu hranjeno i za druge gladne dane, za cijelu gladnu godinu, za njegove unuke, jednog od dva, drugog od nepuna tri ljeta, za njega najmanje, on i proje može, cijelu zimu i više: Jebem je, ko joj ime dade?

Ne bi mu riječ ponovo o jezik zapela, a zgranuti ukućani bi ga svukli pod kuću bez klenova štapa i iz opanaka ga iščupaše ukliještenih blatom pa u podrum iskopan i ozidan ćerpićem, da zakopaju riječi koje glave sijeku i razbacuju po krčevinama, obroncima brda i potocima uz stare vodenice, da ih utrape i dobro nagaze, da ne izrastu, da neko kasnije od izrasle i razgranate prejake riječi ne bi svirale pravio i sirotinju prokazivao: narod njegovoj narodnoj vlasti. Poslije posjeta, seljacima su njihovi, narodni povjerenici, ostavljali uglavnom samo dva srpa: jedan uz prazan ambar, a drugi na crvenoj petokraki zvijezdi, na novoj zastavi i vojničkoj kapi. Nejač je zijevala gladna, a majke kukale, čupale kose sa glava i klele rat, a kletve se širile novom zemljom, onda se vraćale i udarale o muku onih iz kojih su i iskočile i rađale novu i nove muke kletući one koji kletu.

Kad joj ime promijeniše, seljacima srp iz srca ispade, samo zato što joj novo ime ne prepoznaše kao svoje, već neko tuđinsko, tuđe narodu i njima i svima u nekada narodnoj državi.

Kad tad svi se vraćaju i svi su se već bili vratili ili se iz rata neće vratiti nikada, sa raznih frontova i zarobljeništava, iz ovog i svih onih sela svuda rasutih po novoj domovini, sem njega, nekada sitnog i slinavog, a njega su takvog i pamtili, kao slinavog i sitnog. Pojavio se iznenada, još sitniji i zarazno veseo, onakav kakav je i zapamćen, pa je lako prepoznat, kad se vratio, samo nije slinio. Selom je puklo da je došao iz švapskog zarobljeništva i da je srećnim slučajem donio glavu na ramenima.

Isto veče pola, a možda i više sela okupi se kod njegove kuće: da ga vide i čuju. Svi nešto imaju da pitaju, šmrcaju i pljuju u stranu, oštre jezike pa pitaju i zapitkuju i opet pitaju pa u nedogled, đeca krezuba ko na čudo zinula, a žene podvezuju crne marame i nevidljive u mraku samo odmahuju glavama, jedna drugoj uz uho, kao da nešto krišom treba da se kaže i čuje, a da niko ne vidi i ne zna da je rečeno i da se čulo i ko je rekao i ko je čuo i kad i šta.

E, onda je počeo svoju nevolju, od početka, kako je red i spada da se o nevolji pripovjeda. Bio je, kaže, zarobljen od neke specijalne švapske jedinice, kojoj seljaci ne zapamtiše ime jer se teško pamti, jer nije naše, a i da je naše ne bi ga zapamtili ili bi pamtili kratko ko što sve kratko pamtimo i specijalnim vozom prebačen u Aušvic, u zemlju tad Švapsku.

Tu se, po njegovom slovu, svaki dan strašno dosađivao i nije znao šta bi radio i kako bi i gđe, a on sin sela, u punoj snazi, kad bi mu dali plug bez vola, preorao bi sam pola Aušvica, a i šire mu se otelo ne bi.

I tako, priča on, jedno jutro sjedio je uz betonski stub i bodljikavu žicu i tamo gđe kore ’ljeba nema, on ima, pa mota i puši motanu cigaru.

Rano je jesenje jutro i magla i dim na sve strane, kad primijeti on nekog oniskog naglancanog i uštirkanog, sa kratkim brčićima popola glave, kako se približava odsječnim koracima. On je i dalje sjedio i pušio, nimalo zabrinut.

Naglancani stade pred njega, uperi prst direktno na njegov nos i, oslovivši ga rođenim imenom, onim koje mu je kum na krštenju dao i kojim ga je majka zvala nekada, a Desa njegova sada i drugi iz rodbine i komšiluka i šire iz sela i obeća kako će ga on dobro zapamtiti. Okrenuo se i otišao.

Pritrča mu neki tuberan, pa ga priupita zna li on ko je onaj kratkobrki.

On u čudu, nije imao pojma ko bi njemu tako prijetio.

- Pa, to ti je Hitler - rekao je onaj i pobjegao u dubinu logora.

- Mene taj ’Itler uopšte nije zabrin’o, tvrdo je tvrdio prisutnom selu, tvrđe od sasušene hrastove klupe na kojoj je sjedio, a koju je još otac napravio od hrasta međaša kojeg je očev otac, a njegov đed oborio u sporu sa komšijom oko međe, dovukao Garonjom najjačim volom u selu, pa osušio za japiju, od koje je i pola kuće sastavljeno.

- Stvarno vam velim, nastavio je da priča, ja sam od njega viši za glavu. Da je samo nasrn’o na mene... ma ja bi’ njega pod moje tvrde pete.

Svi su u njemu već viđeli svog heroja, svako ponaosob, ako ne nosioca partizanske spomenice i oslobodioca, onda u najmanju ruku junaka k’o iz starih narodnih priča o vilama i aždajama.

- E , nastavio je on sledeće jutro, bilo je dal’ na jednu il’ na drugu stranu, pa đe vagne. Ustanem ja iz barake, da se malo protegnem prije doručka, kad vidim svjetina ko svjetina, gura se i tiska oko oglasne table, u sred A’švica. Priđem ja da vidim o čemu se tu radi, kad ono na tabli, mili moji, samo jedan list sa, na mašini ispisanim redom, još se tinta nije osušla, pa pročitam vako : t-a-j i t-a-j o-t-p-u-š-t-a s-e i-z l-o-g-o-r-a z-b-o-g n-e-d-i-s-c-i-p-l-i-n-e.

Potpis’o : ’Itler.

Ljut sam bio na ’Itlera, govorio je, teško mi na srcu što moram otić’, a taman se sviko. Reče i kako je pomišljao da piše žalbu na otpust, ali se predomisli kada se sjetio svoje Dese i njenog tečaja i svog sela i svega svoga, pa odustade od nakane i učini pravo.

Tako je on iz logora iz koga se izlazilo kroz veliki dimnjak izašao na glavnu kapiju i vratio se svojoj Desi i dragim komšijama, u maleno selo podno Ljubića. Sve je teklo nekim svojim tokom i specijalnim slučajem: kako zarobljavanje, tako i otpuštanje.

Za tri dana su seoske tračare kroz deset sela pronijele ono što su čule, kako je njihov komšija izbačen iz A’švica zbog nepravilnog držanja i vratio se u selo veseo, svojoj Desi i svima, veseliji nego što su ga pamtili od prije i tako sve do jedno jutro.

Selo i zemlju jedva je prepoznao, a sve su mu ispričali redom, šta, ko i kako i kada, a on se svemu čudio i svi su mu se čudili što se on svemu čudi ; i vinograd što je počupan i popaljena mirisavka koja je kapala manje vina nego oni suza nekada al’ je kapala, a sad samo ostaše suze jer za porez se nije imalo, odakle, i ugar ispod kuće Mitrove, prema Mitrovom brdu i staroj trešnji divljaki, što je zarastao u čičke i šikaru, ostruge i sitnu draču u kojoj samo ptice u gnijezdima snose jaja da ih zmije piju, a trešnja divljaka crna, rascjepljena i prebijena popola, sveti Ilija je na neki Ilindan gromom ocrni i sve to sad narodna zemlja, a nije njegovog pokojnog oca i njegova, a gđe je kuća Mitrova i stari Mitar i još pola sela i crkva brvnara; ne može on to da razumije sa jednim polugodištem prvog osnovne i Desinim tečajem, ne može nikako. Ne razumije on sile koje kralju krunu skinuše.

Sirotinja i glad natjera da se čovjek u svašta i u ništa pretvori, da bi ostao živ. Radio je sve i svašta i svugđe i nizašta. Nije ga obišao ni jedan posao u koji se uklapala njegova stručna sprema od prvog polugodišta prvog razreda prikrajčenog sa jedinicom: izvlačenje klada sa kratkim i zdepastim konjima po potocima i vrletima okolnih planina, kopanje kanala za polaganje ko zna čega, a malo je grbačio i u jednom rudniku drvenog uglja, dopustili mu, na površinskom kopu, iako je on uporno tvrdio da je kop bio jamski i da je silazio nekim stepenicama tri i po kilometra duboko pod zemlju. Ko je želio da razgovori sa njim proteknu u miru, nije trebalo da sumnja u te duge stepenice.

Njegova Desa je pomno slušala njegove zgode i nije se isticala u tome da ga bilo šta priupita. Samo je ćutala i slušala, i opet ćutala. Kako bi god okrenula i opet prevrnula sve to njoj nije ravnalo na ravnu pamet njenog veseljaka.

I selo prorijedi dolaske njihovoj kući pa su zalazili sporadično, kako ko, neki rjeđe a neki češće: nisu valjda bili načisto sa tim kako i šta da misle, a ni on sam nije bivao načisto jel’ to bilo ovako il’ onako, dal’ ove il’ pretprošle godine, il’ juče, a počelo se više misliti nego prije, i u školu ići češće.

On je svakom godinom bivao sve tuđiji i nejasniji i sebi i drugima i svima koji ga znaju i ne znaju od prije ili od skora: svejedno je bilo od kada.Jednom, taman pred Đurđevdan, dođe mu težak iz sela da pozajmi brnače, da pobrna ono malo kisele brazde i ubaci žito za gladne zimske dane. On ga samo upita, provirivši iz kuće, kroz prozor:

- Za kog tražiš? Za sebe il’ za nekog drugog?

- Za sebe, brate, za kog bi drugog?, reče težak.

- E, onda ti ne dam! reče, kratko i kruto i vrati glavu kroz prozor, u kuću.

Jadnik, samo ispod oka zbunjeno pogleda na brnače okačene ispod strehe ambara, na kojima su nedostajala četir’ klina u gornjem i po dva u zadnja dva reda, i klecajući ode kraj isušene i srušene ograde, pa na svoju brazdu.

Desa se nije dala zbuniti! Prvoj komšinici reče kako on nije mogao dati brnače jer njima trebaju zorom, a zna da su oni već sve uradili pa sad drežde da vide šta će biti od težačkog rada, hoće li roditi pšenica bjelica i kukuruz bosančić što se uvrne prije nego što do ruke dođe, pa se skupi sav u pet zrna, pa gladi zasluti, oboje posijani na jednu njivu što im ostavili, da im ne bude previše, a višak oduzeli i dali narodu, a oni u narod nisu spali, ni on ni Desa. Oni su oni:ona i on, a narod je narod.

Godine ispred zlo su izgledale, a nužno se moralo preživjeti. Gladni nisu bili samo ljudi već i malobrojna sermija po dvorištima, štalama i oborima. Trpjelo se i škripalo zubima i ćutalo: glave radi. Veseljak bješe sve veseliji i bezbrižniji, a Desa sve tužnija i zabrinutija. Onomad je na stočnoj pijaci zaboravio konja, svog Sokola, i sa nekim iz sela sa kojim se zapričao i zapio šiše, otišao kući, a njega Soko nije zaboravljao ni ostavljao, ni na žezi ni na čičkavici, kad bi sasuo brdo čokana prepeke pa ošamućen sam legao ili ga drugi nabacili na kola, a Soko ćopav, ragav i sam, polako i kako on hoće i može, preko bregova i dolova pa pred kuću u gluvo doba ili ranom zorom, prije nego pjetao zapjeva i razbudi selo. Glad natjera životinju da krene za zapregom punom zobi voženom u zadrugu na predaju. Srećom neki radnici, dobri ljudi, svezaše ga i tri dana hraniše sa zobi: prepoznali su veseljakovu ragu. Četvrti dan konj je crk’o jedući: nesviko na hranu. Kad dođe i viđe svog Sokola kako leži naduven i isplažena jezika, samo kratko reče prisutnima:

- Dobro je, crk’o je sit.

Iz komšiluka mu pomogoše da zakopa jedinu mu životinju koja je mogla vući kola. Sad su ostala samo kola: četiri gumena i šlajfom izlizana točka, rudo, stočnica, dvoje lotre, dvije štrange i jedan vagijer. Sokolovu ormu ostavio je u ambar, neka stoji, ionako ima mjesta, a kukuruza nema. Samo je praporce u kuću unio. Ostalo je i pokrivljeno ralo i ona brnača ispod strehe ambara kojoj sada nedostaje mnogo klinova: izgubljenih negđe u međuvremenu. Na kraj sela kasnije se pričalo da se Soko izbavio pasijeg života i da je sreća što je crk’o, jer da ne crče tad crko bi sad.

Kažu, da ga je i onomad bio ostavio na žezi, svezanog za neku sitnu jabuku samoniklicu, na sred njive. Kad mu rekoše da bi trebalo konja uvesti u hlad i napojiti, on odmahnuo rukom i reče da pojio ga je prekjuče, pa što će i danas.

Tako sve prolazi i sve je u vremenu i sve vrijeme ništi, polako. U dugim zimama u selu se prelilo, ubrzavajući sporo proticanje mratinjskih noći. Pričale su se svakojake priče i pila kuvana rakija i čaj od šipaka, ubranih jesenas, prije prvih mrazeva, uz planinu. Ubacila bi se pokoja suva šljiva i trnjina. Svi su i svašta pričali:počesto bi i pjevali. Kad bi se on nakanio da nešto ispriča, svi bi naćulili uši da čuju nešto što do sada nisu čuli: on se rijetko ponavljao.

Jednom je ispričao preldžijama kako je čuvao ulaze u egipatskim piramidama, dok je boravio u legiji stranaca, iako se niko nije sjećao kada je on bio u toj legiji.

-’Vol’ki su katanci na vratima piramide - pokazao bi rukama da bi mogao obuhvatiti poveću dinju il’ bujnije ženske grudi.

- I ja sam ti, mili moji, čuvao piramide tri godine i šest mjeseci: danonoćno.

Kada bi ga neki zapitali, a takvih je bilo, zašto je to činio, odmahnuo bi rukom kao da tjera muhu sa nosa i rekao ozbiljno, spuštenim glasom :

- To je vojna tajna.

A svi su znali, koji su služili vojsku, da se o vojnoj tajni ne priča i da se vojna tajna ne odaje i da se za to ubija bez suđenja. Tako preldžije nisu više zapitkivali nego su samo prebirali pitanja po svojim glavama, ne dajući na njih odgovore, iako je tu bilo pametnih ljudi.

Nekih godina počeli su poštenom svijetu da smanjuju penzije i neka druga zaslužena primanja. Sa opštinskim činovnicima se nije htio raspravljati, a ni oni sa njim, niko se nisakim nije htio raspravljati i niko ničiju muku ne htjede saslušati niti se u nju uplitati ni zaplitati, niti je rješavati ili bar pokušati riješiti, već se kao preživjeli logoraš zloglasnog logora, kao otpuštenik iz Aušvica zbog nepravilnog držanja, kao specijalan slučaj, zaputio pješice pravo za Beograd, na konak kod druga Tita, tog najvećeg sina naših naroda i narodnosti, da mu se bratski i narodski izjada i zatraži pravdu.

Selo zna, a Desa možda i više, da je otišao jutrom, sa šarpezom o ramenu sa dva-tri kaiša neke usukane slanine, pola kuruze i čokančićem rakije.

Selo zna, a Desi je možda rekao drugačije, da kod Tita ode, da se požali na to što on nema penzije.

Kad se vratio, nema ko mu nije dosađivao, i ovako i onako, da im ispripovjeda kako je bilo kod Tita, kako Jovanka, kako žive i šta rade oboje. Poslije navaljivanja prvog reda komšiluka i onih izdaleka, jednom se uz kavu i rakiju, i toplu sirnicu svoje Dese nakanio da ispriča: sve potanko i po redu, sve kako je bilo.

Krenu on, k’o da sad ide: - Do’šo sam ti ja brzo u Beograd - poče od samog ulaska u prestonicu, te nastavi, - i odmah se uputim pravo na Dedinje.

- Ma, nije to ljudi k’o što se priča, nije, jok!, iskrenuo je glavu u stranu istovremeno odmahnuvši rukom prema stolu, podigavši naiskap čokan loze, pa nastavi:

- Nije to vel’ka kuća, ma kakvi! To je mala kućica, kućerak na četir’ vode. Okolo voćnjak kog’ je lično Tito ukalemio: dudovi, karamuti, jabuke požegače. Uđem ti ja na malu kapiju pa kroz voćnjak kraj drvarnika, pravo pa na ulaz. Iz kuće se kroz krov dimi. Vrata o’škrinuta, k’o da su malo spala sa gornje baglame, kad spazim ja sjedi Jovanka kraj šporeta i plete, a drug Tito u svojoj fotelji pravi muštiklu od žestike.

- Ljudi moji! Kad mene Tito ugleda!, gotovo poskoči kad ovo reče.

- Sve znam, reče Tito, ništa mi nemoj pričat’!

Kako se odma razumišmo nije više trebalo ništa da mu objašnjavam, Tito je već sve unaprijed znao.

Sjedimo nas dvojica, mezimo sir i kuvanu slaninu i natanko siječemo razgovore o svemu i svačemu, i o ovome i o onome, o svakoj muci i neprilici i prilici, a i o onome malo dobra koje ima kući, u selu, a Jovanka uzela da sprema večeru: skoro kreknu pile na posjeku. Kasnije, malo po malo, pojedošmo pile sa mladim krompirom, iz Jovankine bašte, i popišmo po tri čokana Titove kruške iz Kumrovca. Al’ bi neka grka brate, moraće bit’ da Tito nije izvadio koštice kad je pek’o, il’ su kruške bile nezrele, zelene. Tu sam ti ja prenoćio i ranim jutrom se zaputim nazad, kući. Eto, nisam ni stig’o, a poštar me prestig’o i donio mi tri penzije, sve kako smo se dogovorili Tito i ja.

- Deder Deso, naspi i drugu: na dvije se noge ’oda.

Iskapi još jednu šišu i malo zaškilji na jedno oko: kao da drijema.

Kasnije se čulo nadaleko, u sam kraj sreza, kako on sa Titom druguje, na Dedinju, u Titovom kućerku na četir’ vode, i da za njega nema krize. Al’ svaka godina, iako je Tita znao, njemu i njegovoj čestitoj Desi, bijaše sve teža.

Starilo se i otežavalo u nemoći svakim danom: sve je prolazilo i gubilo se u nepovrat. Bolest je čekala da napadne iznenada: kad joj se ni sjena ne nazire. Štošta je nestalo i njemu i njegovoj Desi. Kao nada, ostala su dva sina, rođena po njegovom otpuštanju i dolasku iz Aušvica: u dvije godine, zaredom. Rano su otišli u svijet, negđe na Zapad, bježeći od blagodeti seoskog života šesdesetih godina: da ne bi završili k’o Soko onomad.

Meka i tuberkulozna Desa je iznenada, od bolesti, posustala. Otimala se k’o plamičak na vjetru, nekoliko uzastopnih godina, potom se ugasila. Od nje su ostali samo neki nepoznati lijekovi u bijelim kutijama i pregršt lijepih sjećanja: u selu i u njemu.

Od veseljaka je ostalo samo ime: veselog ga više vidio nije niko. Promijenio se, uzduž i poprijeko: kažu da na sebe nije ličio. Postao je gorak i zajedljiv: otrovan k’o poskok. Ono malo komšiluka, što se još vuklo po životu, uglavnom bjehu krezubi i sipljivi starci i poluslijepe babe sa kataraktom na očima, još bi ponekim jutrom dolazili kod njega, na prvu kavu. Kada bi polazili, uz još jednu čašicu ljute, za cirkulaciju, kapnuo bi im i po neku otrovnu zamjerku. Jednom, taman dok se zahvaljivaše na kavi, namrgođen ih oštro upita:

- A šećer? Niste vi g’rku popili!

Poslije su ga sve više izbjegavali i zaobilazili: kao nije im usput i imaju nekog posla, kasnije će doći, te sutra će... I sinovi su dolazili rijetko: poslije majčinog pokopa, sve rjeđe.

Kućica njegove sreće počela se urušavati: kako ona u njemu, tako i ona nad njim. Nekoliko koruga je skinuo vjetar i polupao o ambar, a napukli crijepovi, na više mjesta, puštali su kišu pod krov pa u sobu.

Prošlog ljeta dva mu sina odlučiše zidati novu kuću.

- Gđe ćeš, tato, u tome živjeti?, govorili su mu.

Jedva su ga ubijedili da počnu gradnju. Na kraju je popustio i reče:

- More, ali da bude ista k’o ova stara.

Graditi se počelo bez drugih zapitkivanja. Mjesec dana kasnije, bi pozvan da pogleda kuću i da se stvari prenesu iz stare udžerice, dok nije klekla. Poštapajući se ušao je unutra: ćutke. Obišao obe prostorije, potom je zatražio da mu donesu metlu korovaču iz stare kuće, i počeo nešto da kao premjerava po novoj kući.

- Jok, bolan, ne mere ovako, ne mere!, rekao je kratko, odmahujući glavom.

Kad ga upitaše šta sada ne valja, reče da dimnjak treba pomjeriti za pola metra nadesno: tako je u staroj kući.