Te u zagrebu filozofski fakultet

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Na sjednici Fakultetskog vijeća od 31. svibnja 2006. imenovani smo u Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta ili više za područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija na Filozofskom fakultetu u Rijeci. U skladu s odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja i Odluke Rektorskog zbora o nužnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja donosimo slijedeći
IZVJEŠTAJ
Na natječaj objavljen u „Narodnim novinama“ od 5. travnja 2006. g. i u „Novom listu“ od 2. travnja 2006. godine za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta ili više prijavila se dr. sc. Marina Vicelja-Matijašić. Prijavi za Natječaj priložila je svu potrebnu dokumen­taciju. Temeljem toga sačinjeno je i zatraženo mišljenje.

Podaci iz životopisa pristupnice:

Marina Vicelja-Matijašić rođena je 1962. u Rijeci. Diplomirala je 1986. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost. Nastavivši studije III. stupnja na istome fakultetu 1991. je obranila magistarski rad a 1999. postigla i stupanj doktora povijesnih znanosti (povijest umjetnosti). Od 1987. god. Marina Vicelja je zaposlena na Filozofskom fakultetu u Rijeci (tada Pedagoški fakultet, Odsjek za likovnu kulturu), Odsjek za povijest umjetnosti, kao asistent na predmetima Ikonologija, Umjetnost srednjeg vijeka, Umjetnost srednjeg vijeka u Hrvatskoj, a 2000. godine birana je za docenta na istom fakultetu.

Više je puta boravila na stipendijama i stručnom usavršavanju u Italiji, Engleskoj, SAD-u. Od 2001. do 2003. godine pristupnica je sudjelovala u organizaciji studija povijesti umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Dr. sc. Marina Vicelja-Matijašić trenutno je zaposlena kao docent pri Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, obnaša funkciju pročelnice istog Odsjeka, voditelj je nekoliko kolegija na tri preddiplomska, a sudjeluje i na dva poslijediplomska studijska programa u Rijeci i Ljubljani.

Jedan je od osnivača Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, Primorja i Istre te udruge za promicanje kvalitete nastave u visokom školstvu UNIVERSITAS.

Znanstveni radovi prije izbora u zvanje docenta

Kvalifikacijski radovi M. Vicelje, magisterij "Ranosrednjovjekovna plastika u Istri - spona između kasne antike i srednjeg vijeka” iz 1991, i doktorat "Bizant i kamena skulptura u Istri - ishodišta i utjecaji” iz 1999. pokazuju da je njezina znanstvena djelatnost usmjerena na starija povijesno-umjetnička razdoblja i istarski poluotok. Unutar šireg kronološkog raspona poglavito se bavi ranobizantskim 6. stoljećem i predromaničkim dobom 8-10. stoljeća, usmjeravajući svoja istraživanja isključivo skulpturi.

U doktorskoj disertaciji je Marina Vicelja nastojala analizom reprezentativne građe Poreča i Pule dati tumačenje stilskih osobitosti skulpture 6. stoljeća, vežući je u ikonografskom programu, kompozicijama, a katkad i na semantičkoj razini s djelatnošću carskih radionica Konstantinopolisa. U analizama je inzistirala na predmetu kao likovnom djelu, koncentrirajući se na karakteristike dekorativnih shema i prikaza. Posebno je važno njezino praćenje kontinuiteta tih shema na skulpturi slijedećeg tzv. prijelaznog razdoblja 7. i 8. stoljeća.
Prema podacima iz priložene bibliografije, Marina Vicelja-Matijašić objavila je do izbora u zvanje docenta 8 znanstvenih radova i jedno izlaganje sa znanstvenog skupa bez znanstvene aparature, koje nećemo uzeti u obzir. Zbog manjka bodova od posljednjeg izbora izvršit ćemo bodovanje i ovih radova.

Jedna je grupa radova vezana uz temu razrađivanu magisterijem, dakle uz ranosrednjovjekovnu skulpturu Istre, pa ćemo ih zajedno prikazati, kao i izvršiti njihovo bodovanje.

Radovi: ”Utjecaj bizantskog faktora na formiranje kompozicijskih shema na spomenicima ranosrednjovjekovne plastike u Istri”, Zbornik vizantološkog instituta, Beograd, 29-30, 1991, 23-27.

bodovi: 0,5 araka x 1,5 (a1) x 0,75 (pregledni rad) = 0,56 bodova

i “Centric Compositional Scheme of the Early Medieval Slabs in Istria”, objavljen u Zborniku radova “Umjetnost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europske tradicije”, Rijeka 1993,165-175.

bodovi: 1 arak x 1 (a2) x 1 (izvorni zn. rad) = 1 bod

su povezani. Na primjerima pluteja oltarnih pregrada M. Vicelja analizira centričke kompozicijske sheme tumačeći ih kao prežitak ranobizantskih shema u skulpturi predromaničkog doba Istre. Kako prvi rad nije kategoriziran, a pokazuje se da je u biti sažetak drugoga rada, možemo ga smatrati preglednim znanstvenim radom. Naime, cijeli je uvodni dio prvoga rada (str. 23. i 24.) identičan engleskom tekstu u drugom radu (str. 165-166.), a ostatak samo sažetiji prikaz iste teme.

Rad “Južnoistarska grupa spomenika ranosrednjovjekovne skulpture”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 16, Zagreb 1993, 11-17. je klasificiran kao izvorni znanstveni rad. U tom članku M. Vicelja nastoji razlučiti regionalnu produkciju skulpture uglavnom vezanu uz pulske radionice, oslanjajući se na obilježja kompozicijskih shema i jače tradicionalne ranobizantske komponente u oblikovanju.

bodovi: 1 arak x 1,5 (a1) x 1 (izv. zn. rad) = 1,5 bodova

U radu “The Justinianic Sculpture at Pola: A Reconsideration”, u : Radovi XIII. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju, Split 1998, 1037-1046. inzistira na činjenici da bizantska vlast u Istri u 6. stoljeću bitno utječe na likovnu produkciju ne samo importom već i djelovanjem domaćih radionica.

bodovi: 1 arak x 1,5 (a1) x 1 (izv. zn. rad) = 1,5 bodova

U radu “La scultura del periodo postgiustinianeo nell’Istria meridionale”, Hortus Artium Medievalium 1, Zagreb 1995, 134-140., M. Vicelja određuje karakter skulpture postjustinijanskog doba inzistirajući na terminološkim odrednicama. Skulpturu od kraja 6. do 8. stoljeća, tumači na doista slabo očuvanom materijalu, razrađujući postavke o kontinuitetu oblika i kompozicijskih shema.

bodovi: 1 arak x 1,5 (a1) x izv. zn. rad) = 1,5 bodova

Rad “Elementi kronološke stratifikacije kamene skulpture u Istri od antike do rane romanike”, u : Starohrvatska spomenička baština. Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, Zagreb 1996, 297-303., klasificiran je kao pregledni rad. Na temelju uvida u klesarsku produkciju Istre, M. Vicelja pokušava odrediti karakteristike za svaki od tri kronološka sloja: ranobizantski 6. stoljeća, tzv. «prijelazni» 7. i 8. stoljeća i predromanički 9. i 10. Pri tome naglašava, kao i u većini drugih radova problem kontinuiteta, vrlo karakterističan za istarski poluotok, i pitanje jačeg bizantskog utjecaja nego u drugim hrvatskim prostorima.

bodovi: 0,6 araka x 1 (a2) x 0,75 (pregledni rad) = 0,45 boda
U dva rada objavljena izvan Hrvatske pa utoliko važna za prezentaciju naše kulturne i umjetničke baštine u svijetu koji se ne služi hrvatskim jezikom dalje je razradila već iznesene postavke. Tako u radu “La scultura dell’alto medioevo nell’Istria meridionale : scelte formali e motivi iconografici”, Atti e memorie dela Societa Istriana di archeologia e storia patria 43, Trieste 1995, 27-57., razrađuje problem kompozicijskih shema na predromaničkoj skulpturi južne Istre, obogaćujući spoznaje i komparacijama sa susjednim friulanskim područjem. Ovdje međutim valja naglasiti da je rad kompilacija drugih autoričinih radova, većim dijelom čak i doslovno prenesenim, kako navodimo: str. 34-35. su prijevod teksta sa str. 298-299. članka Elementi kronološke...; str. 36-44. su doslovno preneseni iz str. 135-138. članka La scultura del periodo..., što je gotovo cijeli tekst; potom, str. 54-56. prijevod su sa str. 302. članka Elementi kronološke....

bodovi: 2 arka x 1,5 (a1) x 0,75 (pregledni rad) = 2,25 bodova

Gotovo jednako vrijedi i za rad „The Order and Its Interpretation on the Early Medieval Sculpture in Istria.“ Art and Symbolism in Medieval Europe vol.5, Brugge, 1997., u kojem su pojedini dijelovi doslovce preneseni iz rada Centric..., a u svakom je slučaju rad kompilacija već ranije objavljenih stavova o skulpturi ranog srednjeg vijeka u Istri.

bodovi: 1 arak x 1,5 (a1) x 0,75 (pregledni rad) = 1,125 bodova
Ukupan je zbroj bodova radova prije izbora u zvanje docenta: doktorat + 9,88 bodova

Znanstveni radovi nakon izbora u zvanje docenta

Nakon izbora u zvanje docenta pristupnica je, prema podacima u priloženoj bibliografiji, objavila 4 znanstvena rada (dva a1 i dva a2 rada) i predala rukopis knjige za tisak.

Pristupnica je priložila rukopis knjige pod naslovom ISTRA I BIZANT (Neki povijesno-ikonografski aspekti u interpretaciji umjetnosti 6. stoljeća u Istri). Riječ je o rukopisu koji broji 193 stranice računalnog sloga čiji je ukupan opseg 14 araka teksta (224 daktilografirane stranice prema izračunu u jednoj od recenzija rukopisa). Sam naslov s pripadajućim podnaslovom uglavnom precizno upućuje na sadržaj rukopisa.

Rukopis je podijeljen u nekoliko poglavlja, a započinje jednim kratkim PROLOGOM u kojem se jezgrovito upozorava da je riječ o umjetnosti justinijanovog perioda te da su u fokusu interesa autorice ostvarenja monumentalne umjetnosti u Istri toga doba (u Poreču i Puli) s usredotočenjem na (citiramo) funkciju i sadržaj likovnog djela u datom prostoru i vremenu s posebnim naglaskom na ulogu «slike» i njezinu mijenu u okviru teoloških učenja i rasprava koje su obilježile period o kojem govorimo.

Prvo poglavlje nosi naziv POVIJESNI PREGLED (6-44) u kojem autorica u podpoglavlju pod naslovom Justinijan i njegovo doba na nekoliko stranica (6-16) predočava povijesne okolnosti u doba justinijanove vladavine, a to znači kroz 6. stoljeće, zatim u manjem podpoglavlju Teološka misao 6. stoljeća (17-21) više se bavi karakterom vladavine samog Justinijana nego onim o čemu bi trebalo biti riječi ako je suditi prema naslovu. Ipak upozorava na složene probleme oko poimanja kristove naravi toga doba, a naznačuje i spor oko Triju poglavlja s koncila u Konstantinopolu iz 553. godine jer će taj ostaviti dubokog traga u povijesti sjevernog Jadrana. U slijedećem podpoglavlju Istra unutar Justinijanovog carstva (22-32) raspravlja se o Istri kao žitnici Ravenne te o ulozi toga prostora u Gotskom ratu. Ocrtava se i način uprave, te slijedom toga i novo stanje u provinciji Venetia et Histria koja je nakon upada Langobarda razdijeljena na bizantski (Istra s lagunom) i langobardski dio (Friuli). Ovo se poglavlje zaključuje podpoglavljem Ecclesia Histriensis – počeci i razvoj u 6. stoljeću. Tu se raspravlja o ranim kultovima u Puli i Poreču, više o štovanju sv. Maura, o naravi njegove «svetosti» i vremenu kada je njegovo tijelo s groblja prebačeno u biskupski kompleks. Natpisu koji o tome govori ipak nije posvećena dužna pažnja, a propušteno je spomenuti njegove recentne interpretacije (N. Cambi, Ideo in honore duplicatus est locus..., Radovi Fil. fak. u Zadru str. 79-88.). Zatim se upozorava na «velikane» istarske crkve tijekom 6. stoljeća, Maksimijana nadbiskupa Ravenne i Eufrazija biskupa Poreča. Ponovno se aktualizira shizma Triju poglavlja i stav gradeške (akvilejske) crkve oko pristajanja uz kalcedonsku vjeru. Govori se o podjeli stare akvilejske patrijaršije na gradešku (bizantsku) i cormonsku (langobardsku), a zatim se pažnja usredotočuje na Eufrazija, graditelja bazilike u Poreču. Raspravlja se i o problemima identifikacije nekih istarskih biskupija toga doba o čemu su u literaturi izražena različita stajališta, posebice oko biskupija Cisse i Novigrada ali se ne nude konačna rješenja.

Drugo poglavlje nosi naziv MONUMENTALNA KRŠĆANSKA UMJETNOST U ISTRI ZA JUSTINIJANA (55 – 109). Nakon kratkog komentara o općim prilikama u to doba autorica opisuje građevinski biskupski sklop u Poreču, posebice baziliku, a posebice krstionicu. Veliku pozornost posvećuje činu i obredu krštenja u kasnoantičko doba pokušavajući na taj način kontekstualizirati i krstionicu u Poreču, no ove primjedbe, iako mogu nekima biti korisne, ne pomažu mnogo interpretaciji same porečke krstionice. Zatim svoj interes usmjerava na Pulu u kojoj središnje mjesto pripada bazilici Sv. Marije Formose. Nastojanje oko kontekstualizacije grobne kapele u toj crkvi (podpoglavlje Grobna kapela Svete Marije Formose) može se ocijeniti jednako kao i ono oko krstionice u Poreču, vrijedno i korisno no bez znanstvenih novosti u interpretaciji samog spomenika u Puli. Poglavlje završava podpoglavljem De divinis oficiis – crkveni obred u 6. stoljeću u kojem se ukazuje na obrede tijekom liturgijske godine unutar vremenskog razdoblja o kojem se raspravlja i uopće na ceremonijal, no također bez izravnijih povezivanja s istarskim spomenicima.

Treće poglavlje naslovljeno SLIKA I RIJEČ U 6. STOLJEĆU (110- 140) u cjelosti se odnosi na problematiku porečkih mozaika. U podpoglavlju Mozaici u Poreču detaljno su opisani mozaici i njihova restauracija, da bi se u slijedećem podnaslovu Ikonografski program mozaika u apsidi Eufrazijeve bazilike pristupilo ponajprije opisu donatorske kompozicije. I u slijedećem podpoglavlju Marija Theotokos nastavlja se rasčlamba oko ikonografskih prikaza na mozaiku u porečkoj apsidi, posebno isticanjem rastućeg kulta Bogorodice u vremenu iza sabora u Efezu (431) i kasnije. Davno je uočeno da je u porečkoj apsidi sačuvan najstariji cjelovit monumentalni program vezan uz Mariju što se razabire i iz ovoga teksta. Upozorava se na to kako tada sve više njezin lik zauzima središnje mjesto u apsidama, pa se u Poreču njezina pojava može tumačiti kao instrument inkarnacije (str. 127) što je bez sumnje točno. Tu se više prostora posvećuje pratećim scenama te pojedinačnim likovima i njihovoj ikonografiji pa je pojava Zaharije i Ivana Krstitelja vezuje uz Kristov zemaljski život i obitelj što svakako nije i konačan odgovor na njihovu pojavu u Poreču. Detaljna analiza ukupne kompozicije i svih prikaza pojedinačno ipak nije rezultirala interpretacijom koja bi izravnije objasnila izbor svih pojedinačnih prikaza i scena te njihovu uzajamnost. Propušteno je pritom koristiti ili barem komentirati recentnije interpretacije u domaćoj literaturi, one koje se odnose na taj problem. Nisu ponuđena suvislija obrazloženja zašto je i s kojom svrhom pojavljuju u porečkoj apsidi pojedine scene (Navještenje, Vizitacija) odnosno kako se one usklađuju s izborom pojedinačnih likova (Zaharija, Ivan Krstitelj i sl.) pa je interpretacija ikonografskog programa, možda i najvažnija tema ove knjige, ostala bez suštinskih pojašnjenja. Ikonografske se teme obrađuju i nadalje u podpoglavlju Sveti ljudi u slici i značenju ranog kršćanstva, a odnose poglavito na pojavu svetica u medaljonima na intradosu porečke bazilike. Ukazuje se na izvorišta tavog načina prikazivanja u bizantskoj umjetnosti toga doba, osobito u Raveni, a nastoji se pojasniti i konkretan pojedinačan odabir protagonista. No tu je zaista valjalo komentirati ponuđena konkretnija tumačenja u domaćoj literaturi (N. Cambi, Bilješka uz ikonografski program apsidalnih mozaika Eufrazijeve bazilike u Poreču, Radovi Fil. fak. u Zadru 25, Zadar 1999, 101-112; D. Milinović, Ikonografski program mozaika u središnjoj apsidi Eufrazijeve bazilike u Poreču: Carsko pokroviteljstvo i uloga Bogorodice, Prilozi pov. umj. u Dalm. 38, Split 1999-2000., 73-88). Ikonografski se opis zatim seli u bočne apside (Mozaici u bočnim apsidama u Eufrazijani), da bi poglavlje okončalo zaključkom (Slojevitost čitanja porečkog mozaika). Tu se zaključuje kako je prikaz u porečkoj apsidi «višedimenzionalan i kompozicijski se potpuno uklapa u jezik ranog Bizanta. Njegova je struktura višeslojna i temeljena na precizno elaboriranoj ideji koja pretpostavlja više razina čitanja i razumijevanja datih prikaza». Autorica kao da odbija u konkretnom ikonografskom programu naći potvrdu o vjerskim sukobima naglašavajući da «je ikonografija ipak puno konzervativnija od teološke misli koja se u 6. stoljeću gubila u smjerovima teško razumljivim vjernicima» dodajući da su «teološke rasprave ipak ostajale unutar vrlo hermetičnih krugova, a nijanse u različitim tumačenjima teško su mogle naći put do vizualnog jezika». Ovakvim se stavom po našem mišljenju relativizira teološka cjelovitost ikonografskog sadržaja u kojem autorica svaki pojedinačni lik, skupinu likova ili pak scenu rasčlanjuje izdvojeno s tim da se poveznice uočavaju na općoj razini, a ne unutar konkretno osmišljenog ikonografskog programa s jasno definiranom porukom, odnosno s jasno definiranim teološkim stajalištem.

Peto je poglavlje naslovljeno KAMENA SKULPTURA 6. STOLJEĆA U ISTRI. (143-173). Tu se detaljnije razrađuju Kapiteli porečkog crkvenog kompleksa te se navode relevantna mišljenja u literaturi, kako o kapitelima samima tako o tipologiji i njihovoj provenijenciji. Drugi se podnaslov vezuje uz temu oltarne ograde, Oltarna ograda – oblik i simbolična uloga u crkvenom prostoru. Pažnja je usmjerena ponajprije na onu ogradu u Eufrazijani koja je u današnjem svojem obliku rezultat rekonstrukcije iz 1937. godine. Nedoumice oko vremena nastanka nekih oltarnih ploča s pomalo «neobičnim» motivima navele su E. Russa i A. Terry da ih interpretiraju kao falksifikat čemu se Vicelja protivi pokušavajući iznaći uporišta ponajprije na ikonografskoj razini u obranu njihove izvornosti, priznajući doduše da se klesarska obrada povšine razlikuje od većine ostalih originala. Inače je u tom podpoglavlju ponajviše prostora posvećeno ikonografskim aspektima. Zatim se pažnja usmjerava na katedralu u Puli, tj. na ostatke njezine oltarne ograde. Iznose se relevantna ranija mišljenja o tome zašto dijelovi liturgijskog namještaja pokazuju različite osobine i različitu kvalitetu, te se konačno u podpoglavlju Ishodišta i utjecaji (172-173) pokušava na taj problem i odgovoriti. Liturgijska oprema prema posebnim regionalnim potrebama dorađivala se ponekad na licu mjesta, što znači da je iz velikih centara bivala plasirana kao poluproizvod, naravno, uz one potpuno dorađene.

Knjiga završava poglavljem ZAKLJUČNA RIJEČ (174- 181) u kojoj se najvrijednije munificijencije u Istri, a to su Eufrazijana u Poreču i S. Maria Formosa u Puli interpretiraju kao ostvarenja nastala u «duhu umjetnosti velikih centara» usađenih u provincijskim središtima. Ne isključuje se mogućnost «imperijalnog sponzorstva preko Ravene». Rukopis završava relativno bogatom i uglavnom dobro ažuriranom bibliografijom.

Zaključujući ocjenu rukopisa može se izreći i konačna njegova ocjena. Rukopis pokazuje da autorica vrlo dobro poznaje građu o kojoj raspravlja i da joj je bila dostupna relevantna recentna literatura o pojedinim problemima. Dva se velika i važna istarska spomenika iz Justinijanovog razdoblja promatraju u kontekstu onovremene imperijalne umjetnosti, pa se u tom smislu upozorava na ikonografska rješenja, na kvalitetu i na izbor vrsnog materijala. Puno je prostora povećeno dogmatskom i liturgijskom okruženjenju u kojem nastaju velike građevine justinijanove epohe, no riječ je poglavito o općim uvjetima. Ipak nedostaju nova rješenja koja bi ovom, relativno dobrom tekstu priskrbila atribute izvornog znanstvenog djela.

bodovi: 14 araka x 1 x 0,75 (pregledni rad) = 10,5 bodova
U radovima nastalim nakon izbora u zvanje docenta M. Vicelja se uglavnom bavi ikonografskim temama. Tako u radu „Ulomak poklopca sarkofaga iz Arheološkog muzeja u Puli“ Zbornik Tomislava Marasovića, Split, 2004., 118-126. raspravlja o prikazima na bočnoj strani poklopca jednog istarskog sarkofaga. Uočava pritom da središnji motiv crux invicta nije posve u skladu s prikazima likova umrlih u akroterijima, no ne daje konačno rješenje radi li se o kasnijim preklesavanjima ili pak o jedinstvenom radu, kao što se ne odlučuje za čvršću dataciju ulomka. Rad nije kategoriziran, a zbog nedorečenosti zaključaka smatramo da ga treba valorizirati kao prethodno priopćenje.

bodovi: 1 arak x 1 (a2) x 0,9 (prethodno priopćenje = 0,9 bodova

U radu „Fragments from Daruvar in the City Museum of Bjelovar: Framework for Investigation“, Peristil 48, Zagreb, 2005., 19-32. (koautorstvo s Vladimirom Gossom) se raspravlja o dvije poznate ali nedovoljno obrađene skulpture iz bjelovarskog muzeja, dakle izvan njihova izvornog konteksta. I ovdje su dva pitanja u prvom planu – datacija i ikonografija. Raspravljajući o predmetima, autori iznose različite pretpostavke o njihovu vremenu nastanka, no bez ponude konačnog rješenja. Konačno, i sami autori ustvrđuju (citiramo) da im «namjera nije bila da «objave» daruvarske predmete, to je ionako nemoguće bez petrografskih i kemijskih analiza, već da prikupe što se s razumnim stupnjem sigurnosti može danas za njih znanstveno ustvrditi.» Stoga nam se čini da je dodijeljena klasifikacija izvorni znanstveni rad ipak pretjerana, jer se radi o klasičnom prethodnom priopćenju, mada ga bodujemo kako je i klasificiran.

bodovi: 1,6 arka x 1 (a2) x 1 (izv. zn. rad) = 1,6 bodova

I rad „La croce nella scultura in area bizantina con particolare riferimento all'Istria nei secoli V-IX.“ La croce. Interpretazione e Iconografia, Napoli, 2003., 49-69., bavi se ikonografskom temom, ovog puta križa, u kasnoantičkoj i ranosrednjovjekovnoj Istri. Na odabranim primjerima istarskih ranobizantskih pluteja razvija tipologiju križa, a potom razrađuje kompozicijske sheme i ikonografske detalje

bodovi: 1,4 arka x 1,5 (a1) x 1 = 2,1 bod

Rad „Byzantium and Istria: Some Aspects of Byzantine Presence in Istria“, Acta histriae 13, Koper, 2005., 185-204., je pregled već više puta izrečenih stavova autorice o spomeničkoj baštini 6. stoljeća u Istri. Ovoga se puta uz opće konstatacije o Justinijanovu vremenu zadržava više na ikonografskom sadržaju porečkih mozaika, i tumačenju njihova značenja, kako je izneseno u gore opisanoj knjizi. Rad je klasificiran kao izvorni znanstveni rad.

bodovi: 1 arak x 1,5 (a1) x 1 (izv. zn. rad) = 1,5 bodova
Ukupan broj bodova od posljednjeg izbora = 16,6 bodova

Ostala znanstvena i znanstveno-stručna djelatnost

M. Vicelja je sudjelovala u radu i vodila više znanstvenih i stručnih projekata. Kontinuirano je bila angažirana na projektima Ministarstva znanosti, kao suradnik (projekt

“Umjetnička baština Istre od 4. do 15. stoljeća”,1991.–1995.; projekt “Ranokršćanska i starohrvatska arhitektura i skulptura”, 1996.–2000.), a potom i voditelj podprojekta „Ranosrednjovjekovna skulptura južne Istre“ (1997.-1999.) te voditelj projekta „Srednjovjekovna kamena skulptura u Istri i na Kvarneru“ (2003.-2006.).

Pri Central European University (RSS program), M. Vicelja je 1994.-96. vodila i projekt “Sign and Symbol of the Medieval Sculpture in Istria between Mediterranean and Central European Tradition.

Istovremeno je M. Vicelja angažirana na nizu stručnih i studentskih projekata: pokretač je studentskog projekta „Srednjovjekovna kamena plastika kvarnerskog područja“, Sveučilište u Rijeci (voditelj Daniel Ciković, 2005.–2007.); sudjeluje u razvoju sustava za unapređenje kvalitete studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (2005.-06.); suradnik je info-projekta Reti Medievali. Universita degli Studi di Firenze (voditelj Andrea Zorzi). Jednako je sudjelovala u raznim radionicama poput: Međunarodna interdisciplinarna radionica, 2000., Centar za baštinu Dobrinj i od 1991. do 1996. – jedan je od organizatora i voditelja ljetne škole za kamenu skulpturu Montraker, Vrsar.
M. Vicelja je do sada održala 16 izlaganja na znanstvenim skupovima, i/ili pozvanih predavanja vezanih uz stručna usavršavanja (od toga je 6 domaćih znanstvenih skupova i 10 izlaganja na međunarodnim skupovima ili pozvanih predavanja).

K tome je bila jedan od organizatora znanstvenog skupa “Umjetnost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europske tradicije”, Opatija 1992, a nakon toga jedan od urednika zbornika proizašlog sa skupa, Rijeka 1993. Isto tako sudjelovala je u organizaciji skupa «L'Istria tra le due sponde», Rim 2004.

M. Vicelja je bila korisnik više stipendija za usavršavanje u inozemstvu: 1992. na Sveučilištu u Udinama, 1994. na sveučilištu u Trstu, 1997. u Oxfordu, 1999. na Warburg Institute u Londonu, a od 2001. do 2002. stipendije fondacije Fulbright, Princenton Univerity, SAD.

Član je Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, Hrvatskog primorja i Istre (gdje je član Upravnog odbora), Hrvatskog arheološkog društva, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, INSEA i CERANEO.