Te u zagrebu filozofski fakultet

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Budući da nas je Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na svojoj sjednici održanoj 7. prosinca 2006. imenovalo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Željke Radelić pod naslovom Karakterizacija ženskih likova u dramama Bernarda Shawa, podnosimo Vijeću ovo

IZVJEŠĆE
Magistarski rad Karakterizacija ženskih likova u dramama Bernarda Shawa Željke Radelić ima ukupno 166 stranica računalnoga ispisa, a podijeljen je ovako: Uvod (str. 1-2), 1. Shavianska etika i poetika – dekonstruiranje konvencionalnog morala (3-27), 2. Shawov feminizam i feministička kritika Shawa (28-63), 3. Pigmalionove kćeri (64-147, 4. Shavianska žena kao subjekt (148-158), Zaključak (159-161) i Bibliografija (162-166) s 13 naslova primarne i 57 naslova sekundarne literature, bez iznimke na engleskom jeziku. Bilješke, njih 201 ukupno, uglavnom su bibliografskog značaja, ali je među njima i poneka dopuna glavnoga teksta, raspoređene su kroz rad 'pod crtom'.

Kolegica Željka Radelić za temu svojega magistarskog rada izabrala je u nas razmjerno dobro poznatog, ali istodobno kritički manje-više uzgredno ocijenjivanog i u novije vrijeme iznimno rijetko izvođenog britanskoga dramatičara Georgea Bernarda Shawa, pisca koji je obilježio britansko kazalište na kraju 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća svojim brojnim dramskim tekstovima, popraćenim redovito iscrpnim predgovorima što nerijetko imaju značaj samostalnih ne toliko dramaturških koliko socioloških i filozofskih studija. U kratkom Uvodu autorica ističe kako je njezina nakana pristupiti 'korpusu dramskih tekstova G. B. Shawa kao cjelini koja posjeduje unutarnju homogenost' i prikazati dva moguća feministički utemeljena hermeneutička pristupa tim tekstovima: 'pozitivni', kojemu je cilj pokazati da Shaw svojim dramama 'podriva vladajuću patrijarhalnu ideologiju', i 'negativni', koji 'otkriva njegovo sudioništvo s tom ideologijom' (1). Nakon toga u kratkim crtama izlaže nacrt svojega rada.

U prvom poglavlju, pod naslovom Shavianska etika i poetika – dekonstruiranje konvencionalnog morala, autorica najveću pozornost posvećuje Shawovoj studiji 'Srž ibsenizma' iz koje, koristeći se ponajviše kritičkikm komentarima i tumačenjima koje nude Alfredo Turco i Richard Dietrich, izvodi temeljne postavke njegove etike, psihologije i poetike. Iscrpno govori o njegovu nekonvencionalnom poimanju triju tipova ljudi, naime 'filistara', 'idealista' i 'realista', te, s obzirom na temu svojega magistarskog rada, dodatno zanimanje već ovdje pokazuje za Shawovo shvaćanje žene i postavlja pitanje o tom je li njegovo odbacivanje viktorijanske idealizacije žene zapravo 'korak prema pripremi muškaraca da prihvate žene kao sebi ravne' (25).

Na početku drugoga poglavlja, koje nosi naslov Shawov feminizam i feministička kritika Shawa, ukazuje se na to kako 'rasprava o tome je li Bernard Shaw feminist ili tipični viktorijanac traje već duže od stoljeća', a u njoj se 'polariziraju sva oprečna stava koji nastaju na temelju pozitivne hermeneutike ili na temelju hermeneutike sumnje' (29). 'Pozitivna hermeneutika', koje je vodeća predstavnica Barbara Bellow Watson, autorica knjige A Shavian Guide to the Intelligent Woman, karakteristična je za 60-e godine 20. stoljeća. S tog stajališta, Shawovi se dramski tekstovi i njegovi ženski likovi osvjetljuju kao subverzija dominantnih (patrijarhalnih) stereotipa i suprotstavljanje u biti licemjernoj idealizaciji žene koja zapravo implicira njezinu inferiornost u odnosu na muškarca. S druge strane, u 90-im godinama, primjerice u knjizi Shaw's Daughters Ellen Gainor, na koju će se kolegica Radelić češće pozivati u nastavku rada, prevladava skeptičniji pristup. Shaw se s tog stajališta ipak sagledava prije svega kao autor koji jednostavno zbog svoje povijesne i društvene pozicije nije mogao ostati nedodirnut 'sveprisutnim ideološkim strukturama' (30), unatoč tomu što ih počesto ironizira. Kao primjer te ironizacije navodi se i analizira Shawov književni prvijenac iz 1878. My Dear Dorothea, koji je suvremenike sablaznio naoko amoralnim savjetima viktorijanskoj djevojčici. I Shawovim antitradicionalističkim odbacivanjem vjenčanja kao obreda kojim se, nakon eliminacije niza prepreka, dokida komički sukob te obnavlja izgubljen društveni (i naravni) sklad, potkrepljuje se teza o njegovoj kritičnosti spram svih starih obrazaca (od ideologijskih, preko društvenih, političkih i etičkih, do dramaturških) i fabijevski strpljivom, nenasilnom radu na preobrazbi građanskoga društva. Dok je 'pozitivnoj hermeneutici' sve to dostatno da Shawa ocijeni feminističkim piscem i tvorcem dramskog tipa 'nove žene', 'hermeneutika sumnje' , koju autorica rada nadasve korektno prezentira, ali je dokraja ne prihvaća, ustrajava na tvrdnji da je, unatoč svim odstupanjima od tradicije i tradicionalnih obrazaca, i za Shawa 'temeljni identitet (...) muški' (55) te da se 'njegova pretpostavka o muškom centru koji imaju njegove ''jake žene'' poklapa (...) s njegovom teorijom o jednospolnom ljudskom rodu' (57).

Pigmalionove kćeri najopširnije je i najvažnije poglavlje magistarskoga rada kolegice Željke Radelić. U njemu se na primjerima triju ženskih likova – a ti su Ann Whitefield iz Čovjeka i nadčovjeka 'kao arhetip žene', Barbara Undershaft iz Major Barbare 'kao žena s pozivom' i Eliza Doolittle iz Pigmaliona 'u potrazi za identitetom' – prikazuje, tumači i kritički vrednuju ne samo Shawovo shvaćanje pozicije žene u građanskom društvu na mijeni 19. i 20. stoljeća i njegovi prijedlozi za poboljšanje te pozicije, nego i njegovo poimanje funkcije lika u dramskom tekstu i tehnike karakterizacije kojima se u svojim komedijama koristio. Pred autoricom su, obzirom na način kojim je razvijala uvodne dijelove svojega magistarskog rada, ovdje bila tri puta. Mogla je, naime, poći od Shawovih stavova i kriterija razvrstavanja ljudi/likova u 'filistre'. 'idealiste' i'realiste' te provjeriti kako se, ako se uopće mogu, ti stavovi i kriteriji primijeniti na analizu i tumačenje primjernih likova. Mogla je, zatim, izraditi svoj osobni analitički instrumentarij i primijeniti ga na nekoliko likova te ih potom usporediti i izvesti iz tako provedenih analiza određene zaključke o Shawu i njegovu pretpostavljenom feminizmu ili, naprotiv, antifeminizmu. Mogla je, napokon, svakom liku pristupiti s njemu najprimjerenijega stajališta, koristeći se pritom dostupnom stručnom literaturom. Kolegica Radelić odlučila se za potonji pristup, koji dakako ima stanovitih prednosti, napose što se tiče traženja uporišta u dosadašnjim istraživanjim, ali i nekoliko slabih strana od kojih je, razumije se, najveća slabost izostanak završne sinteze. Umjesto cjelovita i konzistentna uvida u Shawov pristup ženskim likovima, dobli smo tri dobro pisane, ali ne i čvrsto povezane analize triju neprijeporno zanimljivih i s dobrim razlozima izdvojenih ženskih likova. Na početku svake od tih triju analiza autorica daje sažet prikaz širega književnog, kazališnog i društvenog konteksta drame iz koje izdvaja glavni ženski lik, navodi razloge odluke za taj lik, a ne lik iz neke druge drame sa sličnom tematikom i, što je u Shawa gotovo redovito prisutno, istom ili sličnom društveno-političkom i etičkom tezom, a potom govori o postupcima karakterizacije jasno i dosljedno razlikujući kategorije koje je M. Pfister nazvao 'autorskim' i 'figuralnim', 'eksplicitnim' i 'implicitnim' postupcima. Nakon uvodnih dijelova, u kojima pokazuje dobro poznavanje cjelokupnoga dramskog opusa G. B. Shawa i kritičke literature o njemu, poseže za primjernim interpretacijama izabranih drama o koje se oslanja u daljim tumačenjima spomenutih ženskih likova. Ann Whitefield iz Čovjeka i nadčovjeka kolegica Radelić tako sagledava s aspekata što ih predlažu Ellen Gainor, koja taj lik razmatra u kontekstu drugih Shawovih 'paternalno-didaktičkih drama' (78), i Sally Peters Vogt, koja u svojoj analizi površinskih i dubinskih slojeva drame u potonjima otkriva 'mitski obrazac' (86), 'cikličku prirodu ljudske povijesti' (89) i kompleksnu (mitsku) simboliku, te ustvrđuje kako 'Ann kao utjelovljenje žene u dramskoj verziji evolucijskog mita postaje ništa manje nego nada čovječanstva u kretanje prema nadčovjeku' (97). Razumijevanje Barbare Undershaft iz drame Major Barbara temelji se pak uglavnom na radovima Alfreda Turca, kojega prije svega zanima Shawovo viđenje morala i mogućnost usporedbe odnosa Barbare i njezina oca s odnosom Brynhilde i Wotana iz Shawova eseja Savršeni vagnerijanac, i Stuarta Bakera, koji se bavi 'Shawovom religijom' (117), a u istom odnosu, naime Barbare i oca, vidi 'dva lica iste medalje, dvije manifestacije istog duha' (119). Jean Raynolds, koja 'povlači paralelu između Derridina i Shawova odbacivanja dualističkog razmišljanja' (125) i bavi se prije svega 'složenim vezama između riječi i moći' (127), i Charles Berst, koji svoju interpretaciju vodi 'na spiritualnoj razini analizirajući elemente srednjovjekovnoga moraliteta' (131) u drami Pigmalion, pružili su, napokon, autorici uporište za tumačenje lika Elize Doolittle i njezine potrage za identitetom.

U kraćem poglavlju Shavianska žena kao subjekt i Zaključku, gdje zapravo sažeto ponavlja zaključke što ih je formulirala na kraju svakoga od prethodnih poglavlja, Željka Radelić ocjenjuje da svaka od 'tri junakinje' kojima se u svojem radu bavila, svjedoči o Shawovu viđenju 'nove žene' koja je 'u aktivnoj potrazi za samoostvarenjem i opire se postavljanju sebe u poziciju objekta' (155), kao i o tom da se Shaw, 'svjestan utjecaja teatra na opći diskurs svog vremena', nije slučajem opredijelio za kazališnu pozornicu kao najučinkovitije mjesto 'razaranja stereotipnog poimanja žene' (161) i preispitivanje rodnih uloga.

Magistarski rad Karakterizacija ženskih likova u dramama Bernarda Shawa Željke Radelić rezultat je teorijski dobro utemeljenog i metodički korektno provedenog iščitavanja dramskih tekstova i eseja G. B. Shawa i opsežne literature o njemu, dobro je i pregledno napisan i primjerno opremljen te stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu koju mu ovim izvješćem dajemo i autorici odobri pristup usmenoj obrani pred stručnim povjerenstvom u istom sastavu.
U Zagrebu, 28. veljače 2007.
Dr. sc. Ivan Matković, doc.

predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Boris Senker, red. prof.

član povjerenstva

Dr. sc. Andrea Zlatar Violić, red. prof.

članica povjerenstva

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU