Te u zagrebu filozofski fakultet


Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta



Yüklə 1,9 Mb.
səhifə35/36
tarix19.01.2018
ölçüsü1,9 Mb.
#39331
1   ...   28   29   30   31   32   33   34   35   36

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta



Predmet: Ocjena magistarskoga rada Ede Jurage
Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici 31. listopada 2006. godine u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Ede Jurage. Na temelju donesene odluke podnosimo ovaj

IZVJEŠTAJ

Magistarski rad Ede Jurage Govori otoka Murtera podijeljen je u šest većih cjelina.

U uvodnome poglavlju pristupnik donosi neke opće podatke o otoku Murteru (položaj, građa, vegetacija, stanovništvo, gospodarstvo), piše o povijesti naselja otoka Murtera, njihovim imenima i stanovništvu te daje pregled dosadašnjih istraživanja govora otoka Murtera. Pristupnik određuje predmet i metodu istraživanja koje obuhvaća govore Murtera, Betine, Tisnog i Jezera.

U prvome poglavlju govori o glasovima sinkronijski i dijakronijski. U dijelu o vokalizmu utvrđuje inventar i raspodjelu vokala, u dijelu o konsonantizmu utvrđuje inventar i raspodjela konsonanata, piše o konsonantskim skupovima, glasovnim promjenama itd.

U drugome poglavlju opisuje akcent i kvantitetu, najprije općenito, a onda s obzirom na svaku vrstu riječi. Poglavlje završava zaključkom o akcenatsko-kvantitativnom sustavu murterskih govora.

Treće je poglavlje posvećeno morfologiji i sintaksi murterskih govora.

Veći dio rada bogat je rječnik (od 66. do 309. str.). Rječnik obuhvaća više od 4.000 natuknica, koje su leksikografski dobro obrađene. Kao polazište za izradu rječnika pristupniku je poslužio govor mjesta Murtera, a riječi iz ostalih mjesta (ako se razlikuju od murterskoga lika) posebno su označene odgovarajućim kraticama.

Rad završava popisom literature.

Cilj je istraživanja bio opisati govore otoka Murtera, o kojima se do sada pisalo, ali nisu bili prikazani monografski.

Rad je bio vraćen na doradu. Preostale će se nejasnoće razjasniti na obrani.

Smatramo da je tema pod naslovom Govori otoka Murtera zanimljiva ne samo za čakavsku i hrvatsku dijalektologiju, nego i za slavensku dijalektologiju općenito.

Pristupnik je uspješno svladao metodologiju istraživačkoga rada: služenje literaturom, analiziranje problema i donošenje jezikoslovno utemeljenih zaključaka. Ostvario je postavljeni zadatak i pridonio boljemu poznavanju dijela čakavskih govora.

Na temelju izloženoga povjerenstvo predlaže Vijeću da Edu Juragu uputi na obranu rada.
Članovi:

________________________________

dr. sc. Mira Menac-Mihalić, izv. prof.

predsjednica povjerenstva


_______________________________

dr. sc. Josip Lisac, red. prof. Sveučilišta u Zadru,

mentor i član povjerenstva

________________________________

dr. sc. Anđela Frančić, izv. prof.

članica povjerenstva

Zagreb, 5. ožujka 2007.

Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže, znanstvena savjetnica, Hrvatskog instituta za povijest, predsjednica povjerenstva

Dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof. Filozofskog fakulteta u Zagrebu, član povjerenstva



Dr. sc., Ivica Šute, član povjerenstva
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj XX. ožujka 2007. imenovani smo u povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Hrvoja Volnera pod naslovom „S. H. Gutmann d. d.“ u industriji međuratne Jugoslavije i razvoj Belišća.
Podnosimo Vijeću sljedeći
I Z V J E Š T A J
Magistarski rad Hrvoja Volnera ima ukupno 169 stranica računalnog ispisa. Popis literature i vrela sadrži 76 jedinica knjiga i rasprava, 19 novina i godišnjaka, četiri fonda neobjavljene građe iz Državnog arhiva u Osijeku te 22 priloga (tablice).
Magistarski rad se sastoji od: Uvoda (3 – 7.) i poglavlja: Salomon Heinrich Gutman njegova obitelj i Belišće u vrijeme osnutka s podnaslovima: Iskorištavanje šuma valpovačkog kraja do osnutka Belišća 1884.; Tri generacije obitelji Gutmann; Drvna industrija Slavonije u vrijeme „slavonske politike“ bana Dragutina Khuena Héderváryja; Struktura proizvodnje i poslovna politika obitelji Gutmann (osnutak Belišća); Ratno stanje na području Belišća i implikacije; Razvoj Belišća po popisima stanovništva između 1880. i 1921. godine; Razvoj Belišća po popisima stanovništva između 1880. i 1921. godine (7–45.); Položaj S. H. Gutmanna u industrijskoj strukturi međuratne Jugoslavije s podnaslovima: Društveni i politički odnosi u Hrvatskoj nakon ujedinjenja; Provedba agrarne reforme na šumskom veleposjedu; Gutmanni i industrija međuratne Jugoslavije; Posebnost drvne industrije u međuratnoj Jugoslaviji; Gospodarenje šumama u Kraljevini Jugoslaviji; Strani kapital u drvnoj industriji; Drvna industrija u sklopu konkurencije na domaćem i stranim tržištima (46–90); „S. H. Gutmann d. d“ poslovna politika u međuratnom razdoblju (ulaganje u infrastrukturu, industrijski krediti, tržišta) s podnaslovima: „S. H. Gutmann d.d.“ – posebnosti industrijskog poduzeća; Ulaganje u infrastrukturu poduzeća; Zaštitne carine i karteli; Kartel taninske industrije; Kartel suhe destilacije drveta; Kartel tvornica parketa; Kartel proizvođača ogrjevnog drveta; Bankovni krediti poduzeća „S. H. Gutmann d.d.“ (91 – 130.); Lokalne prilike s podnaslovima: Industrijsko naselje i srednjovjekovno trgovište; Prirezi političkih općina prema dioničarskim društvima i poduzeće „S. H. Gutmann d.d.“; Nastanak općine Belišće; Sindikalne aktivnosti u Belišću (131 – 164.) te Zaključka (165–169), navedenog naslova Literatura i vrela (170).
U Uvodu kandidat definira da je cilj njegovog rada istražiti i rekonstruirati nastanak tvrtke „S. H. Gutmann d. d“ u Belišću i njezin daljnji razvoj u sklopu ukupnih industrijalizacijskih procesa u drvnoj industriji međuratne Jugoslavije. U tom cilju je koristio literaturu na zadanu temu koju je kritički analizirao. Za pisanje rada koristio je i objavljeno i neobjavljeno arhivsko gradivo, uz napomenu da je jedan dio građe o tvrtci „S. H. Gutmann d. d“ u Belišću nestao, tj. nedostaje. Korisnu nadopunu tomu pronašao je kandidat Hrvoje Volner u literaturi i vrelima koje je koristio kao nepresušni izvor informacija o nastanku i razvoju Belišća te o radu, djelovanju i ulaganju tvrtke „S. H. Gutmann d. d“ u Belišću u izgradnji industrijskih postrojenja – od pilane, pogona za proizvodnju drvnih prerađevina (parketa, bačava itd.) do pogona za kemijsku preradu drveta (taninski ekstrakt te niz proizvoda suhe destilacije drveta). Iscrpno je naznačio i značenje belišćanske tvrtke u industriji međuratne Jugoslavije, koja je uz „Našičko d. d.“, jedan od najvećih pogona u drvnoj industriji zemlje toga vremena, jer je drvna industrija u navedenom razdoblju imala važan udio u ukupnom poduzetništvu međuratne Hrvatske i Kraljevine Jugoslavije.

U poglavlju: Salomon Heinrich Gutman njegova obitelj i Belišće u vrijeme osnutka pristupnik Volner naglašava tri značajke posebnosti poslovanja poduzeća obitelji Gutmann na područje Slavonije čiji su članovi došli iz Mađarske u kraj uz Dravu s jasno zacrtanim proizvodnim i razvojnim planovima koje su, uslijed jake konkurencije u drvnoj i ostalim industrijama, morali strogo provoditi. Slijedi opis slavonskoga kraja, klimatskih prilika i kvalitete slavonske drvne građe; opis valpovačkog i donjomiholjačkog vlastelinstva od prve polovice 18. stoljeća do 1884.; tabelarni prikaz stanja šuma valpovačkog kraja do osnutka poduzeća u Belišću. Kandidat je vrlo opsežno dao biografske podatke tri generacije židovske/mađarske obitelji Gutmann istaknuvši posebno značenje Salomona Heinricha rodonačelnika i utemeljitelja tvrtke Gutmann. Naznačeni su i problemi koje su Gutmanni imali u odnosu prema vlastima, središnjim i lokalnim, javnim mnijenjem uglavnom u međuratnom razdoblju. U cjelini promatranja kandidat uočava, uz ograničenu državnu pomoć, ostvarenja Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku u razvoju suhozemnih putova (cesta i željeznice) te riječne prometnice; ulaganje sredstava u eksploataciju slavonskih šuma i u drvno-prerađivačku industriju s posljedicom jačanja Slavonije u drugoj polovici 19. stoljeća. Opširno, uz tabelarne priloge, opisana je struktura proizvodnje i poslovna politika obitelji Gutmann, kronologija otvaranja pogona poduzeća „S. H. Gutmann d. d“ te osnutak i razvoj Belišća kao i demografska kretanja i nacionalni sastav radnika, tj. stanovnika Belišća. U razdoblju od osnutka poduzeća 1884. do 1918. proteklo je razdoblje od trideset i četiri godine u kojima je poduzeće proživljavalo stalnu izgradnju i rast. Posebice je naglašena orijentacija na dugoročno iskorištavanje drvne mase, kako od predstavnika vlasti tako i od radne snage koja je u Belišću vidjela mogućnost trajnog zaposlenja. Pri tome su poslovi poduzeća podijeljeni na primarne: šumsko gospodarstvo, mehanička prerada drveta, proizvodnja tanina, suha destilacija drveta, proizvodnja likalit briketa, ribnjičarstvo. Navedeni su i sporedni poslovi – popravka i gradnje željezničkih vagona, lokomotiva te svih vrsti motora i strojeva, izgradnja drvenih stambenih zgrada, električna centrala, izgradnja drvenih i željezničkih lađa, poljodjelstvo sa svinjogojstvom, impregnacija željezničkih pragova, a sve u smjernici da se ukaže na razvojni smjer dioničkog društva, tj. tvrtke „S. H. Gutmann d. d“. U poglavlju su obrađene i posljedice nastale zbog ratnog stanja u vrijeme Prvog svjetskog rata što je u konačnici dovelo do određenog zastoja u proizvodnji, kao i poremećaja u prometu što je u tom razdoblju, uz nezapamćeno nizak vodostaj rijeke Drave, na tržištu usporio plasman drvne građe, i to uglavnom ogrjevnog drveta.

U poglavlju Položaj S. H. Gutmannu industrijskoj strukturi međuratne Jugoslavije istraženi su i opisani društveni i politički odnosi u Hrvatskoj nakon raspada Austro-ugarske monarhije i stvaranja Kraljevine SHS, tj. Jugoslavije; izbjegavanje (ne)prilika izraženih u pobunama i paleži koje su mimoišle poduzeće u Belišću koje je od te sudbine spašeno akcijom rukovodstva poduzeća i visokom svijesti zaposlenih radnika koji su, pod geslom obrane vlastitih radnih mjesta, organizirali straže u krugu naselja i poduzeća da bi poduzeće obranili od napada pljačkaša. Kandidat je u poglavlju sažeto opisao provedbu agrarne reforme na šumskom veleposjedu što se negativno odrazila na obitelj Gutmann i belišćansku drvnu industriju u međuratnom razdoblju. Obrađene su i novonastale političke prilike koje su u cjelini stvarale u desetljeću potom dominaciju srpskog građanstva što je dovodilo do sukoba oko monopola nad političkim institucijama. Budući da je nova vlast krenula od načela da vlasništvo nad šumama mora biti državno „S. H. Gutmann“ uspjelo preživjeti u novim prilikama jedino zbog razumijevanja vlade. Da to nije bilo ni lako ni jednostavno kandidat je posvjedočio analizirajući velik broj dopisa povjerljivog karaktera napisani od direkcije poduzeća preko različitih povjerljivih osoba, članova parlamenta ili ministara. Opisujući posebnost drvne industrije u međuratnoj Jugoslaviji, gospodarenje šumama, utjecaj stranog kapitala u drvnoj industriji te promatranje drvne industrije u sklopu konkurencije na domaćem i stranim tržištima pristupnik je sve promotrio u sklopu agrarne reforme koju nije protumačio isključivo političkim razlozima nego je novonastalim (ne)prilikama dao i socijalni sadržaj. Posebno je istaknut odnos države prema velikim šumskim posjedima u obliku nadzora preko različitih zakona; odnos države prema vlasništvu i vrijednost šuma u kojem je država vidjela profit iz trgovine drvetom pa su vlastodršci centraliziranjem poslovanja s devizama osigurati stabilan priliv deviza u Narodnu banku Kraljevine, jer je gotovo cjelokupna produkcija drvne industrije išla u izvoz.

U poglavlju „S. H. Gutmann d. d“ poslovna politika u međuratnom razdoblju (ulaganje u infrastrukturu, industrijski krediti, tržišta) pristupnik rekonstruira „S. H. Gutmann d.d.“ i posebnosti industrijskog drvnog poduzeća u međuratnoj Jugoslaviji koja se svodila uglavnom na eksploataciju šumskog i poljoprivrednog bogatstva te radne snage. Obrazložena je poslovnost dioničkog društva „S. H. Gutmann“ koja je i nadalje zadržala status jednog od bolje organiziranih i tehnički opremljenijih pogona u drvnoj industriji, i to najviše zbog dobre povezanosti s europskim tržištem. Unatoč svemu Volner je istražio da iako su zadržane ranije poslovne veze nastaju problemi prvo u poslovnosti (nastali zbog nesigurnosti u novonastalo državi koja je, ipak, krupnom kapitalu osiguravala stabilno poslovanje u raspolaganju sirovinama i širenju na tržištu), a ubrzo i zbog kadrovskih promjena, i to ne samo zbog generacijske smjene već i zbog promjene u udjelima nad poduzećem. Kandidat je to obrazložio po razdobljima: do uspostave Kraljevine Jugoslavije razvoj Belišća bio isključivo investicijski, a u međuratnom razdoblju nastaju nesuglasice između vlasnika na poslovanje tvrtke kao dioničarskog društva što je dovelo do prestrukturiranja poduzeća. Rast proizvodnih pogona uvjetovao je i jačanje Belišća kao administrativnog središta poduzeća. Analitičkom analizom arhivskog gradiva Volner je opisao djelovanje poduzeća „S. H. Gutmann d. d.“ u međuratnom razdoblju kao dioničko društvo sa sličnom upravljačkom strukturom koju je imalo do promjena te ulaganja u infrastrukturu koja su bila smanjena. U poglavlju je posebice naglašena poslovnost u razdoblju svjetske gospodarske krize te slabiju poslovnost kandidat obrazlaže smanjenom prodajom, padom cijena, poskupljenju kredita, u poteškoćama plaćanja računa zbog nedostatka novčanih sredstava. Pa, ipak, iako u međuratnom razdoblju nije bilo većih investicija pogoni poduzeća su tehnološki modernizirani što je dovelo do rekonstrukcije pilane u kojoj se uvodi suvremenija oprema; modernizirao se proces usitnjavanja drveta, iskuhavanje i unutrašnji transport, moderniziraju se komore za suhu destilaciju drva, proces dobivanja octene kiseline i formaldehida te stvaranje pogona za proizvodnju likalit-briketa koje su se dobivale iskorištavanjem otpadaka nastalih destilacijom drveta. Opisani su „gospodarski potresi“, snažna konkurencija na svjetskom i domaćem tržištu, carinska politika te solidno poslovanje kojem je umnogome pomogao kombinatski oblik organizacije poduzeća i traženje izlaza u stvaranju kartela.

U posljednjem poglavlju naslovljenom Lokalne prilike Volner opisuje kontinuirani rast Belišća, industrijskog naselja, koje se razvijalo prema prilikama / neprilikama na međunarodnom tržištu drvnih proizvoda. Istaknuto je povećanje stanovništva koje je mijenjalo karakter naselja – od privremenog naselja Belišće poprima oblike urbane sredine sa stanovništvom zaposlenom isključivo u industriji, transportu, trgovini i drugim uslužnim djelatnostima. Belišćansko drvno poduzeće „Gutmann d. d.“ u međuratnom razdoblju istaknuto je kao primjer velikog industrijskog poduzeća koje je bilo, iako u okruženju poljodjelskog stanovništva i kraja, žarište djelovanja krupnog stranog kapitala i uglavnom visokokvalificiranog i običnog radništva. Na kraju je magistrant opisao prostor koji nije bio zahvaćen nacionalno-integracijskim procesima karakterističnim za Hrvatsku međuratnog razdoblja, i to zbog izrazito izmiješane nacionalne strukture naselja pa je politizacija života u Belišću imala često za posljedicu zaoštravanje socijalnih problema jer se „politika u Belišću“ vodila oko sindikalnih pitanja.

U Zaključku Hrvoje Volner rekapitulira značenje „S. H. Gutmann d. d.“ u drvnoj industriji međuratne Jugoslavije, uz razvoj Belišća, parcijalno analizirajući pet poglavlja iznoseći pri tome u posljednjem, zaključnom, poglavlju konačne postavke povijesnog istraživanja o vrijednosti „S. H. Gutmann d. d.“ u drvnoj industriji međuratne Jugoslavije, njihovu različitost od ostalih proizvođača u toj industrijskoj grani zaključujući da je „njihova predanost obiteljskom poslu“ prebrodila sve poteškoće u cilju osiguranja obiteljskog kapitala nastupajući drugačije od tada uobičajenog načina upravljanja sirovinama dugoročno ulažući u nove proizvodne oblike.


Na kraju je naveo pod 7. Literaturu. Budući da nije dao popis literature i vrela preporučamo da to kandidat napravi prije uvezivanja magistarskog rada.
U cjelini magistarski rad Hrvoja Volnera predstavlja solidno, utemeljeno i dokumentirano djelo u kome su, na primjeru belišćanskog „S. H. Gutmann d. d.“, sustavno i jasno prikazane gospodarske, ali i političke, prilike u drvnoj industriji međuratnog razdoblja n Kraljevini Jugoslaviji. Tema rada nije do sada u cijelosti istražena, a značajna je za povjesničare gospodarske povijesti, analitičare, a budući da se bavi nastankom industrijskog naselja, tj. mjesta Belišća, zanimljiva je i demografima. Autor je pokazao sposobnost samostalnog istraživanja i obrade građe primjenom potrebnih metoda.
Stoga Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati ovaj izvještaj o pozitivnoj ocjeni magistarskog rada Hrvoja Volnera pod naslovom „S. H. Gutmann d. d.“ u industriji međuratne Jugoslavije i razvoj Belišća i omogući nastavak procedure za stjecanje magistra znanosti iz područja hrvatske povijesti.

U Zagrebu, 20. veljače 2007.


Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže, znanstvena savjetnica, predsjednica povjerenstva
Dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof., član povjerenstva
Dr. sc., Ivica Šute, član povjerenstva
dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

dr. sc. Božena Vranješ Šoljan, redoviti profesor

dr. sc. Stjepan Matković, znanstveni savjetnik
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je na svojoj sjednici održanoj 25. siječnja 2007. god. u povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Ivana Bulića pod naslovom Vojna cenzura u Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji za vrijeme Prvog svjetskog rata, te Vijeću podnosimo sljedeće

i z v j e š ć e:


Magistarski rad Ivana Bulića Vojna cenzura u Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji za vrijeme Prvog svjetskog rata obuhvaća 191 stranicu računalno složenog teksta s podnožnim bilješkama. Rad se sastoji od uvoda (4-8), poglavlja o metodi istraživanja te izvorima i literaturi (9-15), pet poglavlja temeljnog teksta (16-180), zaključka (181-186) i popisa izvora i literature (187-191).

U istraživanjima se kandidat koristio arhivskim fondovima središnjih upravnih ustanova za sjevernu Hrvatsku u Zagrebu (Predsjedništvo zemaljske vlade, Unutarnji odjel zemaljske vlade, Državno nadodvjetništvo) i u Budimpešti (Kraljevski ministar hrvatsko, slavonsko, dalmatinski) koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu te nekim osobnim arhivima, suvremenom publicistikom i relevantnom literaturom.

U magistarskom radu je kandidat obradio cenzuru u sjevernoj Hrvatskoj (Hrvatskoj i Slavoniji) i Dalmaciji u vrijeme Prvog svjetskog rata (1914.-18.) s posebnim obzirom na vojnu cenzuru. Naime, nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, koji je otpočeo ratom Austro-Ugarske protiv Srbije, u Austro-Ugarskoj su uvedene mjere cenzure koje su provodile civilne i vojne vlasti, ali su – napose u prvom dijelu rata – tijela civilne cenzure bila u znatnoj mjeri podvrgnuta tijelima vojne cenzure, a općenito je cenzura bila u funkciji ostvarenja ratnih ciljeva. Cilj cenzure bio je kontroliranjem informacija s jedne strane osigurati utjecaj na raspoloženje stanovništva u prilog rata i onemogućiti širenje vijesti koje bi mogle djelovati defetistički ili dapače stvarati proturatno raspoloženje te time umanjiti potporu stanovništva ratnim naporima zemlje, a s druge strane ograničiti mogućnost da neprijateljske sile saznaju podatke vojne i civilne naravi koje bi im omogućile uspješno vojno, političko i propagandno djelovanje. Cenzuri su zbog toga bila podvrgnuta sredstva širenje informacija – tisak, te poštanski (pisma i distribuiranje inozemnog tiska) i telegrafski saobraćaj. Pod kontrolom su bile vijesti o vojnom djelovanju, rasporedu vojnih postrojba itd., jednako kao i o gospodarskim problemima koje je donijelo dugotrajno iscrpljivanje zemlje ratom, socijalnim problemima, političkim sporovima i sl.

Kandidat je djelovanje cenzure stavio u širi okvir represivnih mjera izvanrednog stanja uvedenog odmah nakon objavljivanja rata Srbiji u kolovozu 1918. god. kada je bilo sistirano ustavno stanje, obustavljen parlamentarni život a zakonodavna i izvršna vlast koncentrirana u rukama bana kao komesara, kada je općenito bilo ograničeno političko djelovanje, a veći broj osoba iz političkog života bio utamničen pod izlikom da su “politički sumnjivi” ili pod sumnjom zbog “veleizdaje”. Pritom je kandidat s jedne strane pokazao kako su zbivanja na području sjeverne Hrvatske i Dalmacije bila uvjetovana općim okvirom Habsburške monarhije, a s druge strane je pokazao kako su mjere “iznimnog stanja” na različit način djelovale u Dalmaciji, koja je bila pokrajina u sklopu zapadnog, austrijskog dijela “dvojne monarhije”, i u sjevernoj Hrvatskoj koja je bila uključena u zemlje ugarske krune.

Razumijevanju čitavog kompleksa odnosa kandidat je bitno pridonio time što je iznio cjelovitu strukturu i na osnovi podataka iz građe rekonstruirao djelovanje tijela zaduženih za provođenje cenzure, od onih u središnjih u Beču, zatim tijela zasebnih za austrijski dio Monarhije i time za Dalmaciju, do onih u Budimpešti i zasebnih za područje sjeverne Hrvatske. Istodobno je njihovo različito funkcioniranje prikazao u sklopu unutrašnjepolitičkih odnosa, s obzirom na dualističko uređenje Monarhije i na sukob centralističkih intencija vojnog vrha s jedne strane, koji je istodobno želio ostvariti snažni utjecaj vojske na unutrašnju politiku, te s druge strane dualističkih krugova u Beču i napose u Ugarskoj koja je željela zaštititi ustavnost i svoj zasebni politički položaj ustanovljen dualizmom. Te su suprotnost došle do izražaja već u razdoblju prije rata, kada su – s obzirom na očekivani i planirani rat protiv Srbije – u središnjoj te austrijskoj i ugarskoj vladi i u austrijskom i ugarskom parlamentu, također u sjevernoj Hrvatskoj, pripremani i donošeni zakoni o “iznimnom sanju” u slučaju rata, a u sklopu toga i o cenzuri, a napose su se iskazale u vrijeme rata.

Intencijama vojnog vrha na čelu sa zapovjednikom Glavnog stožera Conradom von Hötzendorfom suprotstavljao se – pokazuje kandidat – mađarski ministar predsjednik Istvan Tisza s osloncem na zajedničkog ministra vanjskih poslova u Beču Burianom, što je osiguralo u Ugarskoj manji utjecaj vojske na politiku od onog u austrijskom dijelu Monarhije. Zbog toga su mjere “iznimnog stanja” – od uhićenja političara, do mjera cenzure i kažnjavanja urednika i novinara (upućivanje na ratište i sl.) bile u sjevernoj Hrvatskoj provođene blaže nego u sjevernoj Hrvatskoj. Kandidat ističe u tom ulogu bana (i u vrijeme rata komesara) Ivana Skerlecza, unioniste i bliskog Tiszina suradnika koji je slijedio intencije Tiszine politike

Kandidat je provođenje mjera cenzure, koordinaciju i sukobljavanje vojnih i civilnih tijela koja su provodila cenzuru u sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji prikazao slijedom etapa u razvoju na ratištu, te unutrašnjih i vanjskopolitičkih odnosa. Prikazao je pisanje hrvatskih novina različite političke orijentacije nakon atentata na Franju Ferdinanda u Sarajevu i zatim, nakon početka rata, organiziranje linije tijela vojne i civilne djelatnosti cenzure, specifičnosti njihova djelovanja i općenito mjera izvanrednog stanja u sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Nove uvjete donijela je 1915. godina kada je – nakon Londonskog ugovora kojim su sile Antante Italiji obećale znatne dijelove hrvatske obale, čime je bio ugrožen teritorijalni integritet Austro-Ugarske – obnovljena saborska djelatnost, pri čemu se od Hrvatskog sabora očekivalo izjavu lojalnosti Monarhiji i dinastiji, što je Sabor – s većinom Hrvatsko-srpske koalicije koja je od vremena uoči rata bila “pri vlasti” – i učinio. Time je bila dijelom obnovljena politička djelatnost, ali je tisak ostao i dalje pod kontrolom vojne i civilne cenzure.

U zasebnim poglavljima kandidat je prikazao djelatnost vojne i civilne cenzure na područjima njezina djelovanja: u kontroli poštanskog i telegrafskog saobraćaja te napose tiska. Ograničavanje u iznošenju podataka i političkih komentara u tisku pokazao je analizom arhivskih dokumenata vojnih i civilnih tijela nadležnih za cenzuru i samih političkih listova različitih političkih opredjeljenja, od listova političkih stranaka i skupina zastupljenih u vladajućoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji i oporbenih listova do nezavisnih listova (“Obzor”). Svim je tim listovima, nekima rjeđe a nekima češće, zabranjivano objavljivanje pojedinih članaka ili dijelova članaka, pojedini su njihovi brojevi bili plijenjeni, ili je i samim novinama zabranjivano daljnje izlaženje, a urednici i novinari su kažnjavani globom ili i zatvorom ili su također bili mobilizirani i poslani na bojišnicu da se neki od njih odatle nikad ne vrate. Postupanje vojne cenzure ilustrirao je također na slučaju Krležina članka “Barun Conrad”, tiskanog u “Obzoru” 1915., u kojem je Krleža naizgled apologetski a zapravo ironično glorificirao zapovjednika bojišnice u Galiciji feldmaršala Conrada čiji su porazi i neprestano povlačenje pred ruskom vojskom u tisku na osnovi vojnih izvješća prikazivani kao pobjede.



Kandidat se napose zadržao na razdoblju nakon smrti Franje Josipa 1916. god. i stupanja na prijestolje Karla I., što je koincidiralo s gospodarskom, socijalnom i političkom krizom u Monarhiji (vrhovi Monarhije očekivali su brzi završetak rata i Monarhija nije bila pripremljena za dugo i iscrpljujuće ratovanje) zbog čega je novi car pokušao sklopiti sa silama Antante separatni mir, tj. istupiti iz rata neovisno o Njemačkoj, te je prihvatio mogućnost reforme unutrašnjeg uređenja Austro-Ugarske s obzirom na sve izraženije nezadovoljstvo nenjemačkih i nemađarskih naroda dualističkim sustavom, kao i mogućnost demokratizacije političkog sustava. To ta promjena u politikom usmjerenju u vrhovima Monarhije dovela do otpuštanja zapovjednika Glavnog stožera Conrada von Hötzendorfa te demisije Istvana Tisze s mjesta mađarskog ministra predsjednika i Ivana Skerlecza s mjesta bana i do imenovanja banom Antuna Mihalovicha, također unioniste koji se oslanjao na Hrvatsko-srpsku koaliciju, ali koji se pokazao sklonim obnovi građanskih sloboda i demokratizaciji političkog sustava. U skladu s novim političkim usmjerenjem već je ban Skerlecz u svibnju 1917. svojom naredbom ograničio vojnu cenzuru na isključivo vojna pitanja. Premda su od tada u čitavoj Monarhiji bile dozvoljene rasprave o političkim reformama, i dalje je – pokazuje kandidat – ograničavano pisanje o pitanjima koja su mogla “uznemiriti” javnost kao što su bili pregovori o separatnom miru, nesuglasice između Austro-Ugarske i Njemačke, djelovanje Jugoslavenskog odbora, nesporazumi između Beča i Budimpešte, nestašice i glad, nemiri u vojsci i mornarici te, dakako, općenito podatci za koje se ocjenjivalo da bi njihov objavljivanje štetilo vojnim naporima. Izvanredne mjere uvedene na početku rata 1914. ukinute su tek naredbom bana Mihalovicha od 30. listopada 1918., tj. dan nakon što je Hrvatski sabor 29. listopada proglasio prekid državnopravnih veza Trojedne kraljevine s Ugarskom i Austrijom.
Kandidat Ivan Bulić je u svojem magistarskom radu dao prilog poznavanju prilika u sjevernoj Hrvatskoj (Hrvatskoj i Slavoniji) i Dalmaciji u vrijeme Prvog svjetskog rata u uvjetima proglašenog izvanrednog stanja čime je bilo ukinuto ustavno stanje i ograničeno političko djelovanje. U radu su napose istražene institucije i djelovanje civilne i vojne cenzure kao jedne od represivnih mjera uvedenih “iznimnim stanjem”, i pritom su istražene prije svega institucije, djelovanje i područje djelovanja vojne cenzure u njezinoj koordinaciji ali i nadređenosti civilnim tijelima zaduženim za provođenje cenzure. Kandidat je pritom razumijevanje zbivanja u sjevernoj i Hrvatskoj i Dalmaciji i razlike između tih upravno odvojenih dijelova Trojedne kraljevine omogućio stavljajući ih u okvir zbivanja u Austro-Ugarskoj i odnosa između Beča i Budimpešte u sklopu dualističkog uređenja Monarhije, tj. u okvir nastojanja vojnih vrhova da osiguraju svoj politički utjecaj, u čemu su u većoj mjeri uspjeli u austrijskom dijelu Monarhije i time i u Dalmaciji, i nastojanja mađarske vlade da osigura ustavni život i zasebni položaj Ugarske u dvojnoj monarhiji, što se reflektiralo i na položaj sjeverne Hrvatske kao dijela zemalja ugarske krune. Promjene u sustavu i provođenju cenzure te odnosu između vojne i civilne cenzure kandidat je objasnio promjenom u politici vrhova Monarhije uvjetovanih novim unutrašnjepolitičkim i vanjskopolitičkim prilikama. Magistarski rad Ivana Bulića zasnovan na relevantnoj literaturi te temeljitom uvidu u arhivsku građu i suvremenu publicistiku, što je kandidatu omogućilo da iznese nove podatke i oblikuje kompleksnu sliku o odnosu unutrašnjih i vanjskih čimbenika u definiranju i provođenju civilne i napose vojne cenzure kao dijela izvanrednih mjera uvedenih u sjevernoj Hrvatskoj u Dalmaciji u vrijeme Prvog svjetskog rata. Svojim magistarskim radom je pokazao da je savladao bitne elemente metode i tehnike povijesne znanosti. U skladu s iznesenim Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
predlažemo
da prihvati podneseno izvješće o magistarskom radu Ivana Bulića pod naslovom Vojna cenzura u Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji za vrijeme Prvog svjetskog rata i da kandidatu odobri pristupanje obrani magistarskog rada u sklopu postupka za stjecanja znanstvenog stupnja magistra znanosti.
U Zagrebu, 19. veljače 2007. godine

Povjerenstvo:

dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

dr. sc. Božena Vranješ Šoljan, redoviti profesor

dr. sc. Stjepan Matković, znanstveni savjetnik
Stručno povjerenstvo za ocjenu

magistarskog rada Arijele Fabrio


dr. sc. Iva Grgić, doc. (Sveučilište u Zadru)

dr. sc. Sanja Roić, red. prof.

dr. sc. Vesna Deželjin, v. lektor

Na sjednici održanoj 25. siječnja 2007. godine Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je stručnim povjerenstvom za ocjenu magistarskog rada Arijele Fabrio pod naslovom Poetika Marchese Colombi.


Stoga podnosimo Vijeću sljedeći
IZVJEŠTAJ
Magistarski rad Arijele Fabrio Poetika Marchese Colombi obasiže 197 stranica kompjuterskog ispisa, koje se artikuliraju kao Uvod, sedam poglavlja (s odgovarajućim podpoglavljima), Zaključak, te slikovni prilozi, primarna i sekundarna bibliografija, sažetak i ključne riječi na hrvatskom i talijanskom jeziku, životopis kandidatkinje i kazalo.

U Uvodu Arijela Fabrio obrazlaže važnost odabrane teme – bavit će se spisateljicom čiji je opus opsežan i raznolik (zbirka pjesama, deset romana, dva libreta, dvadeset i dvije knjige priča za djecu, eseji, članci, prijevodi, polemike), a više od pola stoljeća, nakon uspjeha za spisateljičina života, u Italiji je bio zanemaren, gotovo zaboravljen. Dodat ćemo kako pristupnica takvim izborom prati novija kretanja u talijanskoj književnoj povijesti i kritici, koja su ovu autoricu (kao i neke druge) suvremenijim pristupima oslobodila etikete krajnje trivijalnosti što i bijaše razlogom dugotrajne marginaliziranosti. Pritom joj pogled s (ne-talijanske) distance pruža mogućnosti i za samostalne zaključke o autorici, recepcija koje je u hrvatskom kontekstu dosada, uz davne i sporadične iznimke (koje pristupnica navodi), izostala.

Prvo poglavlje rada koncizno ocrtava situaciju na književnoj sceni u kojoj djeluju (brojne) ženske autorice u Italiji u drugoj polovici i pred kraj devetnaestog stoljeća, kad nastaju najvažnija djela Marchese Colombi. Ta se situacija (čiju će unutarnju asimetriju feministička kritika od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća uporno prokazivati) ukratko može opisati kao dvojaka – popularnost i čitanost nisu popraćene adekvatnom kritičkom valorizacijom. Pritom bismo samo preporučili stanoviti oprez u uporabi sintagme “žensko pismo” u hrvatskom. Pristupnica je, naime, rabi pod utjecajem talijanske kritike koja, bez obzira na razdoblje i stilske osobine pojedinih opusa, govori o “scrittura femminile”, što, međutim, ne bi valjalo prevoditi na isti način kao francusko “écriture feminine”, nastalo u specifičnom teorijskom kontekstu francuske feminističke književne kritike druge polovice dvadesetog stoljeća. Drugo poglavlje bavi se okolnostima koje su dovele do postupnog stvaranja spisateljske 'persone' Marchese Colombi (pseudonima Marije Antoniette Torriani, rođene, prema različitim izvorima, 1840. ili 1846. godine – pristupnica spominje samo prvu od tih dviju godina; umrle1920.), kroz njezin feministički i novinarski angažman (u prvome ona rabi svoje djevojačko prezime, u drugome prezime supruga), kao i kroz sudjelovanje u intelektualnom životu Milana toga vremena, kada su u punom jeku polemike oko dviju već zakašnjelih poetika: kasnorealističkog verizma i kasnoromantičarske scapigliature. U trećem poglavlju među mogućim poetičkim konstantama koje bismo mogli izdvojiti u tekstovima Marchese Colombi Arijela Fabrio kao najvažniji izabire ironiju, postupak kojim spisateljica, prema novijim čitanjima kojima se priklanja i pristupnica, provodi kritiku stanja rodnih odnosa u društvu. Ne samo u romanima - ironijski pristup materijalu pristupnica naglašuje i kad, u četvrtom poglavlju, prikazuje priručnik lijepog ponašanja La gente per bene (Pristojni ljudi), koji se upravo takvim tonom izdvaja iz niza sličnih djela kojima je talijansko (i europsko) književno tržište pretkraj devetnaestoga stoljeća preplavljeno.

U petom poglavlju rada pristupnica će se koncentrirati na četiri romana: In risaia (U rižinom polju), Prima morire (Radije umrijeti), Il tramonto d'un ideale (Sumrak jednog ideala), Un matrimonio in provincia (Brak u provinciji) nastala osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Za njih drži kako, prikazani u svojemu odnosu na prevladavajuće poetike svojega vremena, najbolje pokazuju poetičke mijene, ali ujedno i konstante u proučavanom opusu. Kod romana In risaia možda je najzanimljiviji sraz (pod)žanra kojemu deklarativno pripada (“Božićna priča”, importirana u Italiju prijevodima djela Charlesa Dickensa, koja diktira i “sretan kraj” romana) i socijalne tematike koja, onkraj verizma, svjedoči o kontinuitetu socijalnog angažmana u talijanskoj književnosti, što će mnogo kasnije svoje najpoznatije književno ostvarenje doživjeti u neorealizmu. Ovaj će aspekt romana stajati optužbe za “pretjerani folklorizam” unutar talijanskog kulturnog establishmenta neospornog Benedetta Crocea. U romanu Prima morire naturalistički postupci, prividno upregnuti za ciljeve građanskog “romana za čitanje” široke (ženske) publike (roman je pisan u epistolarnoj formi), zapravo su namijenjeni dvostrukoj kritici: onoj uobičajene “lektire” i onoj ustaljenih rodnih odnosa u društvu. Lektira (u kojoj loše prolazi i “otac” Alessandro Manzoni) odigrat će značajnu ulogu i u sljedećem romanu, Il tramonto d'un ideale, čiju subverzivnost većina današnjih kritičara (i pristupnica) naratološki otčitava u ulozi lika imena La matta (Luđakinja) u romanesknom zapletu. Četvrti pak razmatrani roman, Un matrimonio in provincia, ustanovljuje pristupnica, reskripcija je kasnoromantičnog građanskog romana prema novom diktatu, koji bi se u drugim sredinama (engleskoj, hrvatskoj) kvalificirao za oznaku modernizma.

U šestom se poglavlju pristupnica još jednom osvrće na kritičku recepciju djela Marchese Colombi, dodajući podatke o interesu koji je ono osamdesetih godina dvadesetog stoljeća izazvalo kod engleskih talijanista rodnostudijske orijentacije. Taj interes, premda afirmira već spomenute ironijske postupke koji podrivaju prividno beskofliktno pisanje, ponovno se vodio logikom autoriteta. Kao što je početkom dvadesetog stoljeća djelo Marchese Colombi svaku šansu za ozbiljniju valorizaciju izgubilo negativnim pravorijekom Benedetta Crocea, tako je poslije re-afirmativan sud Itala Calvina (autora velike rezonancije u angloameričkom kontekstu) autorici priskrbio ozbiljnija kritička bavljenja. Sedmom poglavlju (koje bi u konačnoj verziji, radi postizanja logičnije strukture cijelog rada, s prethodnim svakako moralo zamijeniti mjesto), cilj je upozoriti na spisateljičino književno djelovanje nakon razdoblja romana razmatranih u petom poglavlju, uglavnom na području dječje književnosti, koja se kod ženskih autorica tradicionalno drži stanovitim “sigurnim mjestom”, unaprijed pošteđenim od napada akademske književne kritike.

U Zaključku je pristupnica izložila stanovište do kojega je došla čitanjem najznačajnijih djela Marchese Colombi i kritičke literature o njemu: spisateljica se u pojedinim stvaralačkim etapama priklanja različitim poetikama (realističkoj odnosno verističkoj, romantičarskoj odnosno njezinoj, tada, suvremenijoj izvedenici, poetici scapigliature). Nikada ni uz jedan od tih poetičkih pravaca ne prianja, međutim, dokraja, što je njezinu djelu onemogućilo jasniju identifikaciju tj. kanonsko mjesto, makar i u nekom od ograničenijih okvira, kao reprezentativno, ako već ne “klasično”. Današnja čitanja, prema pristupničinom mišljenju, kadra su prepoznati spisateljičine odmake (na planu sadržaja, točnije likova romana, kao protivljenje zakašnjelom, ali tada još itekako važećem idealu “kućnog anđela”, kao i na planu izraza, u inkrustiranim obraćanjima ženskom čitateljstvu) kao potencijalno zanimljivu “tihu inovativnost” i nositelje upravo osobne poetike, koja anticipira mnoge kasnije pojave u književnosti što je pišu žene.

Arijela Fabrio u svojemu je magistarskom radu Poetika Marchese Colombi primjereno istražila i kontekstualizirala opus izabrane autorice i unutar njega izdvojila s jedne strane neke poetičke konstante, a s druge opisala poetičke mijene, čime je obavila zadatak postavljen u uvodnom dijelu rada. Predlažemo stoga Fakultetskom vijeću da našu pozitivnu ocjenu njezinog magistarskog rada prihvati i da je uputi na daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja magistra u području filologije (talijanska književnost).

U Zagrebu, 10. ožujka 2007.


------------------------------

dr. sc. Iva Grgić, doc. (Sveučilište u Zadru)

------------------------------

dr. sc. Sanja Roić, red. prof.

------------------------------

dr. sc. Vesna Deželjin, v. lektor


Prof. dr. sc. Ante Čović

Prof. dr. sc. Borislav Mikulić

Prof. dr. sc. Miljenko Jurković



Dekan Filozofskog fakulteta
Prof. dr. sc. Lino Veljak

Pročelnik Odsjeka za filozofiju

Fakultetsko vijeće



Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu


Predmet: Ostavke na članstvo u stručnim povjerenstvima za davanje mišljenja

o ispunjavanju uvjeta kandidata u natječaju koji su Hrvatski studiji

Sveučilišta u Zagrebu raspisali 17.-18. prosinca 2005. ("Vjesnik"),

odnosno 28. prosinca 2005. ("Narodne novine")



Poštovani gospodine Dekane,
putem tri dopisa od 13. veljače 2007. godine (KLASA:640-03/06-04/28, URBROJ:3804-100-07-4; KLASA:640-03/06-04/45, URBROJ:3804-100-07-4, te KLASA:640-03/06-04/33, URBROJ:3804-100-07-4) uputili ste nam kao članovima stručnih povjerenstava požurnicu za hitno ("odmah"!) dostavljanje mišljenja i prijedloga za natječajne predmete s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. U svezi s Vašom požurnicom želimo Vas


  1. podsjetiti na splet činjenica koje su Vam poznate, te

  2. upoznati s nekim činjenicama koje Vam najvjerojatnije nisu poznate.



Ad 1)
Poznato Vam je da je Odsjek za filozofiju tijekom veljače 2006. zaprimio 17 natječajnih predmeta s Hrvatskih studija za koje je, radi davanja mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbore u znanstveno-nastavna zvanja, Vijeće odsjeka trebalo predložiti stručna povjerenstva. Poznato Vam je također da je Vijeće odsjeka tom prilikom zaključilo kako je radi ujednačenog pristupa i zakonitog postupanja u tim predmetima prethodno potrebno razjasniti prisutne nedoumice, te da je u tom smislu formirano pred-povjerenstvo sa zadaćom da na temelju natječajne dokumentacije ustanovi pravo stanje, formulira probleme i predloži načine njihova rješavanja. Poznato Vam je nadalje da je povjerenstvo u sastavu prof. dr. Lino Veljak (predsjednik), prof. dr. Ante Čović, prof. dr. Branko Despot i prof. dr. Borislav Mikulić izradilo dokument pod nazivom "Analiza natječajnog materijala u postupku davanja mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor pristupnika u znanstveno-nastavna zvanja na Hrvatskim studijima i prijedlozi za daljnje postupanje". Vijeće Odsjeka za filozofiju na sjednici 12. svibnja 2006. odlučilo je navedenu Analizu uputiti Fakultetskom vijeću, pa ste dopisom pročelnice Odsjeka za filozofiju od 17. svibnja 2006. zamoljeni da tu točku uvrstite u dnevni red slijedeće sjednice Fakultetskog vijeća. Tako ste i postupili pa se Analiza našla u dnevnom redu 8. redovne sjednice Fakultetskog vijeća, koja je održana 31. svibnja 2006.
Međutim, na samoj sjednici Vašom intervencijom promijenjen je smisao tog dokumenta, ali i najavljene točke dnevnog reda. Vi ste naime kazali "da je analiza natječajnog materijala u postupku davanja mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor pristupnika u znanstveno-nastavna zvanja na Hrvatskim studijima koju je izradilo povjerenstvo Odsjeka za filozofiju, Fakultetskom vijeću upućena kao informacija" (Zapisnik sjednice). Nakon što je pročelnica Odsjeka za filozofiju, kako stoji u Zapisniku, pojasnila stavove Odsjeka, zaključili ste raspravu "informiravši Vijeće da su sporni postupci izbora u tijeku i da će biti provedeni". Nakon toga ste, očigledno kao nadomjestak za obezvrijeđenu Analizu, ponudili zamjensku strategiju, o čemu svjedoči Zapisnik: "Ujedno je informirao Vijeće da je formirao Povjerenstvo od pročelnika četiriju odsjeka koji su zainteresirani, koje je imalo već nekoliko radnih sastanaka, koje razrađuje stavove strateškog karaktera i s kojima će točno kada procijeni s Upravom fakulteta izaći pred relevantne institucije."
Vama su zacijelo poznati razlozi zbog kojih je dokument koji je Fakultetskom vijeću bio upućen na raspravu i odlučivanje, a ne ad informandum, trebalo prekvalificirati u "informaciju". Naime, već je iz samog naziva dokumenta vidljivo da se u njemu nalaze "prijedlozi za daljnje postupanje". Prijedlozi, o kojima je Fakultetsko vijeće trebalo održati raspravu i donijeti odluku, precizno su navedeni u završnoj točki Analize. Budući da je aktualnost tih prijedloga Vašim požurnicama samo dodatno potencirana, u ovoj prilici navodimo ih u cijelosti:

5. Prijedlozi

Sama definicija problema sugerira i način njegova rješenja: Hrvatske studije se može i treba dovesti u okvire Sveučilišta i to tako da ih se dovede u zakonske okvire. Povodom natječajnog materijala, koji nam je podnesen, smatramo da bi na toj crti Fakultetsko vijeće trebalo formulirati prijedloge i pokrenuti inicijative prema sveučilišnim i državnim tijelima.

To konkretno znači da bi izvođenje nastavnih programa na HS trebalo prvenstveno povjeriti nastavnicima sa Sveučilišta, a u pogledu zakonskog okvira, to znači da bi bilo nužno obaviti nadzor nad zakonitošću ukupnog rada i financijskog poslovanja HS, te da bi sve utvrđene nezakonitosti, uključujući i one koje su ovdje izložene, trebalo sankcionirati pred sveučilišnim i državnim tijelima.
U tom smislu predlažemo da Fakultetsko vijeće zatraži od Senata Sveučilišta u Zagrebu donošenje sljedećih zaključaka u odnosu na Hrvatske studije, kojima bi trebalo:


  1. poništiti predmetni natječaj zbog katastrofalnih nalaza u natječajnom materijalu, koji onemogućuju daljnje provođenje postupka (u vezi s tim bi također trebalo provjeriti i regularnost raspisivanja samog natječaja);



  1. raspisati interni natječaj na razini Sveučilišta za izvođenje nastavnog programa HS u akad. god. 2006./2007.;




  1. imenovati sveučilišno povjerenstvo na zajednički prijedlog Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti koje bi imalo zadaću:

    • provesti raspisani interni natječaj na razini Sveučilišta;

    • predložiti Senatu raspisivanje javnog natječaja za mjesta nositelja kolegija koja se ne popune internim natječajem;



  1. zatražiti od Ministarstva znanosti obrazovanja i športa da, u skladu s čl.113. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, obavi upravni nadzor nad zakonitošću rada i općih akata HS;




  1. pokrenuti odgovarajuće postupke pred sveučilišnim, državnim i pravosudnim tijelima za sve utvrđene nezakonitosti, te za povrede akademskih uzusa, dobrih običaja i moralnih normi;




  1. status studijskih smjerova Filozofija i Religijska kultura, koji se izvode na

Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, kao i status nastavnika na tim

smjerovima, riješiti u sklopu općeg reguliranja pravnog statusa FFDI u

sustavu visokog školstva Republike Hrvatske.
Smatramo da je Vašom intervencijom onemogućena meritorna rasprava i s njom povezano meritorno odlučivanje Fakultetskog vijeća o ovom sve zamršenijem problemu. Umjesto toga, problem ste prebacili na teren arbitrarne procjene nepostojećeg fakultetskog tijela (Fakultetska uprava ?), koje je time dobilo zaduženje da s najvjerojatnije nepostojećim "stavovima strateškog karaktera" ad Kalendas Graecas izađe pred postojeće relevantne institucije. Blokiranjem rasprave zapravo ste otklonili mogućnost da se autoritetom i predloženim odlukama Fakultetskog vijeća relevantne institucije, dakle Sveučilište i Ministarstvo znanosti, potaknu da gordijski čvor Hrvatskih studija konačno ozbiljno uzmu u razmatranje i odgovorno razriješe.

Ad 2)
Najvjerojatnije Vam nije poznato da smo se kao imenovani članovi povjerenstava, nakon što je izostala institucionalna potpora fakultetskih tijela u razrješavanju zakonskih i proceduralnih dubioza u povjerenim natječajnim predmetima, samostalno obratili nadležnim sveučilišnim i državnim instancijama. Dopise, koje smo 15. srpnja 2006. uputili Ministru znanosti, obrazovanja i športa, te Rektorici Sveučilišta u Zagrebu, dostavljamo Vam u prilogu.
Želimo Vas obavijestiti da s navedenih adresa ni nakon više od sedam mjeseci nismo dobili odgovor. Također nismo upoznati ni sa "stavovima strateškog karaktera" koji bi nam eventualno mogli pružiti orijentaciju u spornim natječajnim predmetima, a još manje s procjenama kada bi ti stavovi mogli biti stavljeni u stratešku uporabu.

****************

Smatramo da "natječajni val" izbornih predmeta koje su Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu dostavili Filozofskom fakultetu početkom 2006. godine nije moguće zakonito i akademski odgovorno riješiti bez aktivnog uključivanja i institucionalne potpore viših razina nadležnosti (Dekana, Fakultetskog vijeća, sveučilišnih tijela, te Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa). Osobno ne možemo preuzeti ingerencije niti snositi odgovornosti tih razina u predmetnom natječajnom postupku.
Stoga podnosimo ostavke na članstvo u povjerenstvima u sklopu tog natječajnog postupka, te Vas molimo da ovaj dopis s prilozima proslijedite na slijedeću sjednicu Fakultetskog vijeća.
S izrazima poštovanja,

Prof. dr. sc. Ante Čović


Prof. dr. sc. Borislav Mikulić


U Zagrebu, 2. ožujka 2007.




Prilozi:

  1. Molba za očitovanje i naputke za daljnje postupanje (upućena Rektorici Sveučilišta u Zagrebu)

  2. Molba za očitovanje i zakonsko tumačenje (upućena Ministru znanosti, obrazovanja i športa)

  3. Kopije potvrda o poslanim preporučenim pošiljkama

Na znanje:


  1. Prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš

Rektor Sveučilišta u Zagrebu

Trg maršala Tita 14

10000 Zagreb


  1. Prof. dr. sc. Dragan Primorac

Ministar znanosti, obrazovanja i športa

Trg hrvatskih velikana 6

10000 Zagreb

SAVJETOVALIŠTE ZA STUDENTE
FILOZOFSKOG FAKULTETA

Odsjek za psihologiju


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Zagreb, 2.2.2007.


Dekanskom kolegiju Filozofskog fakulteta


Yüklə 1,9 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   28   29   30   31   32   33   34   35   36




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin