Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

“Misliš da nikad nisam opazila kako me promatraš?”, upitala ga je kada je vidjela da oklijeva. “Misliš da to nisu opazili Damaskin i Elena?”

Nije znao šta bi joj odgovorio. I dalje ju je strastveno želio, ali je između njih i dalje stajala uspomena na Elenu, a osim toga je i spominjanje imena njezinog brata učinilo da se osjeća nelagodno.

“Ne mogu zaboraviti ono što se dogodilo”, rekao je najzad.

“Nitko od tebe ne traži da nešto zaboraviš”, odvratila je Jelena. “Traži se samo da nastaviš živjeti. Ti želiš mene, ja želim tebe, a život je ispred nas. Ako ti smeta to što sam bila Damaskinova ljubavnica, slobodno kaži. Razumjeću. Kao što razumijem i to da si ti volio Elenu i da je još uvijek voliš.”

Jelena se svukla i legla u jedan od četiri kreveta.

“Ja ti ne nudim veliku ljubav. Nudim ti sebe i utjehu koju ćeš možda naći u meni. Na tebi je da odlučiš da li ćeš ponudu prihvatiti.”

Vladimir je sjeo pored nje na krevet i, ne govoreći ništa, počeo svlačiti ono što ona sama nije svukla. Prepustio je svojoj strasti da donese odluku, a ona je tražila da se ljepota Jeleninog tijela razotkrije do kraja.

Nikad nije zaboravio ono što je uslijedilo, a sjećanje je uvijek pratilo osjećanje grižnje savjesti. Ma koliko se uvjeravao da se život ne može zaustaviti, nikad nije mogao sasvim ukloniti osjećaj da je tada definitivno iznevjerio Elenu. Njegova je izdaja započela još onda kada je prvi put sa požudom pogledao Jelenu, a nastavljena je kada je kapitulirao pred maminim uvjeravanjima i propustio učiniti bilo šta u korist Eleninog ostanka.

Dok je Jelenin svileni kombinezon pomicao prema gore i otkrivao njezine noge, od čijih oblika mu se mutilo u glavi, znao je da ga nikakva ljubav i nikakvo osjećanje odanosti neće zaustaviti. Drhtavim je rukama nastavio otkrivati Jelenino tijelo i sve je više sagibao glavu, u želji da u te oblike uđe svim svojim osjetilima. Želio je da ih gleda, dodiruje, miriše. Kada mu se to učinilo nedovoljnim, poželio je da ubaci u njih i svoje tijelo, da se stopi sa njima, kako bi najzad pronašao od čega se sastoji sva ta ljepota i odakle dolazi sva ta silna strast.

Imao je dojam da se nalazi na podu čajne kuhinje čitaonice i da su ispod njega Elena i Jelena u jednom biću. Ruke su mu govorile da stežu Jelenino tijelo, a uši su mu donosile Elenine uzdahe. Svakog časa očekivao je da čuje Elenu kako mu se žali da je pala pod kamion, a u isto je vrijeme bio do bijelog usijanja svjestan da je njegovo tijelo u Jeleninom tijelu i da sjedinjeni plove kroz proljetnu noć, oslobođeni svega osim Eleninog upornog prisustva.

“Uvijek sam osjećala da me želiš”, kazala je Jelena kasnije, dok su, pokriveni do brade, pušili cigarete.

“Mnogi te žele”, rekao je Vladimir.

“Za druge me nije briga.”

“Imala si Damaskina.”

“Imala sam. I ne mogu reći da mi nije bio drag. Ali Damaskin je bio leptir. Dođe i ode. Ništa mi ne da i ništa mi ne ostavi. I kada je bio pored mene, nisam ga osjećala kao nešto čvrsto. Nema težine, a i ne može je imati, jer je od onih kojima je namijenjeno da se spuste na bezbroj cvjetova i da ni jedan ne slome.”

“Izgledalo mi je da si bila sretna s njim”, rekao je Vladimir.

“Možeš li biti nesretan sa leptirom?”, upitala je Jelena.

“Odgovorio bih ti kada bih mogao Damaskina poistovjetiti sa nečim tako krhkim”, odgovorio je.

Jelena se nasmijala, a u njezinom smijehu Vladimir je nalazio i mnoštvo ulomaka nečeg što bi se moglo nazvati nježnošću.

“Bio je upravo takav, lagan kao leptir. I njegov je dodir bio upravo leptirski, zbog čega teško mogu reći da sam sa njim nešto zgriješila. Ako se tjelesna ljubav uopće može smatrati grijehom.”

Nakon što je sa Jelenom proveo dva dana i jednu noć, i to uglavnom u hotelskoj sobi, Vladimir se u kasarnu vratio rasterećen. Oslobodio se najvećeg dijela svog podmuklog očajanja i uporne misli da neće moći još dugo izdržati. Na život oko sebe počeo je gledati drugim očima i nalazio je u njemu sve više pojedinosti koje ranije nije zapažao. Kao da se probudio iz nekog mučnog sna.

Otada je sve bilo lakše. Premda nije mogao reći da je Jelenin dolazak unio korjenite promjene u njihove odnose, osjećao je da je upravo on označio prekretnicu u njegovom životu i učinio da mnogo lakše podnosi vojničke tegobe. Sa mnogo više strpljenja gledao je u budućnost i sada mu se dvije godine, koje je imao provesti u vojsci, nisu činile beznadežno dugim.

Jelena mu je redovito slala duga pisma i novac, a kada je nakon obuke premješten u Osijek, dolazila je u posjetu bar jedanput u dva mjeseca. S vremenom se navikao razmišljati o njoj kao o nekom na koga se može u svemu osloniti, kao o nekom tko je bio i više od odanog prijatelja.

Vladimir nije mogao, sjećajući se Jelene, da joj još jedanput ne oda priznanje za ono što je učinila u vremenu koje je uslijedilo nakon maminog bijega iz zemlje u ljeto iste godine. Javila mu je šta se dogodilo i pisala da se ne brine za braću. Ona će se starati o njima tako što će, ako bude bilo potrebno, preseliti u njihov stan i pokušati pronaći posao u Zenici. Ako u tome ne uspije, prodaće kuću u Nemiloj i imaće dovoljno novca za njih troje dok se on ne vrati.

Vladimir je za mamin bijeg saznao prije toga, iz pisma koje mu je mama uputila iz Ulcinja neposredno prije nego što će se otisnuti u avanturu. Pisala je prilično maglovito da odlazi naglo i bez priprema, ali da se nada da će uskoro, ako ništa drugo, moći poslati novac, kako bi Josip i Maks mogli živjeti i školovati se dok im ona ne omogući da dođu za njom. Nije pisala gdje odlazi, s kim i kako pa je Vladimir pretpostavio da sa Georgom odlazi u Belgiju.

Nekoliko je dana pročitavao pismo, ne vjerujući da je mama mogla učiniti takvo što - pobjeći i ostaviti još maloljetnu i nezbrinutu djecu. Uz to se i plašio da bi mogla biti uhvaćena prilikom ilegalnog prelaska državne granice, što bi i za nju i za sve njih moglo imati katastrofalne posljedice. Namjeravao je zatražiti odsustvo, ali nije mogao učiniti ništa dok ne dobije pouzdane vijesti o maminoj sudbini. Brinuo je za braću, jer je znao da nemaju od koga zatražiti pomoć. Sa ocem nisu održavali nikakvu vezu i bilo je teško očekivati da će se on sam sjetiti očinskih obaveza.

Na sreću, uskoro je stiglo Jelenino pismo sa obećanjem da će se ona postarati za njih. Petnaest dana kasnije stigla je i ona osobno sa viješću da je mama preko nekog od stranih stručnjaka, koji su radili na izgradnji željezare, dojavila da se nalazi na putu za Belgiju i poslala novac. Za njezin bijeg saznala je i milicija i već je od Josipa i Maksa zahtijevala da kažu šta znaju o tome. Na njihovu sreću, nisu znali ništa pa su se lakše mogli braniti od policijskih ispitivanja.

“Ali to nije sve što ti imam saopćiti”, rekla je Jelena dok su sjedili na klupi u Gradskom parku.

“Zar nije dovoljno loših vijesti?”, upitao je Vladimir.

“Ova druga je, besumnje, loša, ali bi mogla biti i dobra”, odgovorila je Jelena i rekla mu da je njegov otac ponovno na Golom otoku.

To nije bila vijest koja bi ga mogla zateći nespremnog. Odlazeći ponekad kod oca ili razgovarajući s njim pri slučajnim susretima na ulici, mogao je od njega čuti toliko kritičkih riječi upućenih na račun vlasti da je strahovao od mogućnosti da ih čuje netko od nedobronamjernih, a takvih je uvijek i svugdje bilo više nego dovoljno.

“Nije mi jasno kako bi ta vijest mogla biti i dobra”, rekao je Jeleni.

Objasnila mu je da je on sada jedini hranitelj obitelji, a takvi služe skraćeni vojni rok. Savjetovala mu je da ode u zapovjedništvo i da izloži svoj slučaj.

“Ako uspiješ skratiti boravak u vojsci, biće dobro i za tebe i za mene”, rekla mu je na željezničkom kolodvoru u Osijeku. “Ako ne uspiješ, ne brini za nas. Kuću ću u svakom slučaju prodati.”

Tri mjeseca kasnije ponovno su stajali na istom mjestu i čekali vlak. Ovog puta putovali su zajedno. Jelena još nije bila prodala svoju kuću i kada se putnički vlak zaustavio u Nemiloj, izišla je i doviknula Vladimiru da će ga posjetiti u subotu popodne.

“Zašto joj nisam rekao da pođe sa mnom?”, upitao se Vladimir, stojeći pored prozora i promatrajući kako se Jelenin skladni lik udaljava od pruge i kreće prema padini brijega, na kojoj se nalazila njezina kuća.

“Jednog dana ću je morati pozvati da živi zajedno sa mnom”, pomislio je.

Učinio je to šest mjeseci kasnije u vlaku kojim su se vraćali iz Travnika. U trenutku kada o takvoj mogućnosti uopće nije razmišljao. Gledao je kroz prozor vagona, a onda mu je pogled zapeo za metalnu pločicu koja se nalazila na donjem dijelu prozorskog okvira i na kojoj je pisalo “Opasno je nagnuti se”.

Nikada nije uspio shvatiti zbog čega je to “nagnuti se” u jednom kratkom trenutku poistovjetio sa “sjećati se”. U stvari, nije pomislio ni na šta određeno. A odmah potom uradio je nešto što je i njega samog iznenadilo.

“Ako želiš, preseli se kod mene i ostani koliko ti se bude sviđalo”, rekao je Jeleni. “Možeš napustiti svoje mjesto u Nemiloj i ako ne nađeš posao u Zenici.”

Ipak joj nije rekao da nema namjeru ženiti se. Nije želio objašnjavati da u svom nevjerstvu prema Eleni ne može otići tako daleko.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Devetnaesto poglavlje

U istoj zgradi u Crkvicama stanovali smo točno petnaest dana. Najveći dio tog vremena proveli smo, u stvari, izvan zgrade. U šetnji, kupanju, pecanju, na izletima i u beskrajnim razgovorima. Pokušao sam poslušati Elenu i biti veseliji i mislim da mi je to pošlo za rukom. Bar toliko da je ona bila zadovoljna.

Mama me je ostavila na miru. Nije mi predbacivala što ne učim i što dane provodim sa Elenom. Dane i veći dio noći. Ne znam šta su Eleni govorili njezini roditelji kada se kasno noću vraćala u svoj stan. Znam samo da ni ona nije žurila da se rastanemo. Iako smo cijeli dan i cijelu večer proveli zajedno, uvijek smo imali još nešto reći jedno drugom.

Dogovorili smo se da mi Elena, kada ode, neće pisati. Neće mi javiti svoju novu adresu, tako da ni ja neću moći pisati njoj.

“Biće bolje da jedno drugo sačuvamo u uspomenama nego da se podržavamo u nerealnoj nadi da ćemo se jednog dana ponovno sastati”, rekla mi je Elena.

Nije mi htjela dati svoju fotografiju niti bilo šta što je njoj pripadalo.

“Ne želim ostaviti nikakvih tragova, osim onih u sjećanju.”

Posjedovao sam samo nekoliko zajedničkih fotografija sa prijateljima i susjedima iz barakaškog naselja, na kojima se Elenina plavokosa glava jedva nazirala.

“Što me prije zaboraviš, biće bolje za tebe. Nemoj zaboraviti da ćeš ovih dana napuniti tek devetnaest godina. Još je cijeli život ispred tebe.”

Ovog puta nije zaboravila moj rođendan. Upitao sam je šta će mi sada darovati.

“Ono isto što i prošli put. Ako želiš, i na istom mjestu.”

“U čajnoj kuhinji čitaonice deset minuta nakon pola noći?”

“Ako treba, i tamo.”

Moj devetnaesti rođendan ipak nije bio događaj koji sam očekivao sa nestrpljenjem. Naprotiv, želio sam da dođe što kasnije. Eleninih darova nije mi manjkalo, kao ni mjesta pogodnih da mi ih nesmetano uruči.

Cijelo to vrijeme proveli smo uglavnom sami. Damaskina smo rijetko viđali. On je najčešće bio u pokretu zajedno sa svojim kamionom i kući je dolazio kasno uvečer, ako je uopće i dolazio. Josip i Maks su se rijetko zadržavali u stanu. Josip je redovito odlazio na treninge ili na sastanke sa Ljubicom, a Maks se ponašao tako kao da se i nije preselio zajedno sa nama. Najčešće je boravio u starom kraju, družeći se sa svojim prijateljem Fantomom.

Mama je takođe cijeli dan provodila izvan stana i vraćala se kasno. Ona je već drugog dana počela otkrivati i loše strane našeg novog mjesta stanovanja. Jedna od njih je bila prevelika udaljenost od grada i nepostojanje bilo kakvog javnog prijevoza. Dok je bilo ljeto i lijepo vrijeme, mogla je na posao i u grad ići prijekim putem preko Kamberovića polja, s tim što se u takvim slučajevima na drugu obalu Bosne morala prebacivati plitkim i nestabilnim čamcem. Međutim, već joj je i tada bilo jasno da će u ostala godišnja doba morati pješačiti cestom, koja je pratila Babinu rijeku do njezinog ušća u Bosnu i preko drvenog mosta ulazila u stari dio grada, odakle je morala utrošiti još toliko vremena da bi stigla do hotela “Balkan”.

Drugi nedostatak našeg novog prebivališta bio je u tome što u Crkvicama nije postojala ni tržnica niti bilo kakva prodavaonica pa su se hrana i sve ostale potrepštine morale donositi iz grada.

Svi ti i drugi nedostaci i budući problemi u to me vrijeme nisu odviše zaokupljali i nisu mi se činili značajnim. Točnije bi bilo reći da sam ih odbacivao od sebe, kao da ja imam za koji dan krenuti preko oceana. Ako je trebalo zbog nečeg otići u grad, to mi nije teško padalo, jer nisam išao sam. Išli smo redovito Elena i ja. Da me je netko od poznatih tih dana susreo samog, vjerujem da bi se iznenadio.

Vrijeme koje se ponavlja brzo prolazi. Prvih dvanaest dana lipnja ja i Elena smo činili uglavnom iste radnje, tako da mi nije moguće izdvojiti ni jedan od njih, čak ni deseti dan tog mjeseca, kada sam navršio devetnaest godina.

Promjene su započele trinaestog dana. Za jedanaest sati imao sam zakazan ispit iz matematike, a dva sata kasnije iz maternjeg jezika.

I Elena je, kao da se to razumije samo po sebi, krenula sa mnom. Ostala je sjediti na niskom zidu koji je odvajao park ispred gimnazije, a ja sam otišao u svoju učionicu. Ispit iz matematike sastojao se samo iz pismenog dijela. Kada sam na ploči ugledao tri zadatka koja smo imali riješiti, pretpostavio sam da će se Elena načekati. Bio mi je poznat početak puta kojim sam mogao krenuti u njihovom rješavanju, ali nisam ni nazirao njegovu sredinu, a o mogućem završetku u tom trenutku nije moglo biti ni govora.

Radio sam najmanje pola sata prije nego što sam pogledao kroz prozor, da bih se uvjerio kako me Elena čeka na istom mjestu. Profesor je sa svog povišenog mjesta za katedrom opazio moj pokret pa je i sam pogledao kroz prozor. Nakon toga je pogledao u mene, kao da želi povezati ono što je vidio napolju sa mnom. Uzeo je olovku i neko vrijeme pisao, a onda se podigao i krenuo između redova klupa.

Kada je došao do moje klupe, zastao je i prignuo glavu.

“Hoćeš li moći riješiti zadatke?”, upitao je tiho.

Odgovorio sam da jedan vjerojatno hoću, a da za rješavanje preostala dva neću imati vremena.

“Šteta bi bilo da te djevojka dugo čeka”, šapnuo je profesor i potom spustio šaku na klupu ispred mene. Kada ju je uklonio, ostao je papirić sa dva riješena zadatka.

Ostalo mi je samo da ih prepišem, da svoj rad predam ispitnoj komisiji i da požurim vani.

“Zar je moguće da si ti prvi završio?”, upitala je Elena.

“Nisam ja nego si ti prva završila”, odgovorio sam joj i objasnio da sam izišao ranije samo zahvaljujući tome što ju je profesor matematike zapamtio i što je zbog nečeg simpatiše.

“Ako budem imala priliku, zahvaliću mu”, kazala je Elena, a lice joj je sijalo od zadovoljstva.

Do početka ispita iz maternjeg jezika preostalo je nešto više od jednog sata pa smo odlučili posjetiti naše nekadašnje naselje. Kada smo krenuli, nisam ni slutio da ćemo prisustvovati novoj vatrenoj predstavi. Ne spontanoj, kao što je bila ona prva, u kojoj su izgorjele moja i Elenina baraka, nego dobro planiranoj predstavi, koja je imala i scenariste i redatelje i čiji su sudionici znali šta im je činiti.

Moglo bi se reći da je počela točno u podne. Upravo se čulo zvono sa Crkve svetog Ilije kada smo primijetili da neki od stanara barake u središnjem dijelu naselja iznose stvari iz svojih stanova. Još nije bilo ni traga dimu, a uveliko se govorilo o požaru, dok je posao na iseljavanju tekao bez suvišne žurbe, ali i bez zastoja. Začuđeni, ušli smo u jedan od stanova sa namjerom da pomognemo i već na prvi pogled ustanovili smo da je gotovo prazan.

“Ovi kao da su još juče saznali da će danas izbiti požar”, rekao sam.

“Žure dok u Crkvicama još ima praznih stanova”, dodala je Elena.

“Misliš da će namjerno zapaliti baraku da bi dobili nove stanove?”, upitao sam, ne vjerujući da je takvo što moguće.

“Vidjećemo”, odgovorila je Elena i krenula prema izlazu.

Vidjeli smo kako je baraka uskoro planula, ali tada u njoj nije bilo ni njezinih stanara niti njihovih stvari. Kada su dojurili vatrogasci, mogli su samo pokušati spriječiti da se požar proširi na cijelo naselje. Izgorjele su četiri barake i sve je proteklo bez panike, bez galame i bez napetosti.

Nisam mogao ostati do kraja predstave, jer sam u jedan sat ponovno morao biti u gimnaziji. Dogovorio sam se sa Elenom da ona prati zbivanja i da me sat kasnije sačeka pred školom.

“Da su nas smjestili u neku drugu baraku, sigurna sam da do novih požara ne bi došlo”, rekla mi je Elena nešto kasnije. “Vidjećeš da uskoro neće ostati ni jedna od naših baraka, premda vjerujem da će milicija od sada na sve budno motriti”, dodala je dok smo išli prema Crkvicama.

To me je saznanje zbog nečeg oneraspoložilo.

“Nešto ti nije jasno?”, upitala je Elena.

Priznao sam da mi mnogo toga nije jasno.

“Ništa za to”, rekla je Elena. “Okupaćeš se i sve će ti se razjasniti. I ja ću se kupati s tobom.”

Pogledao sam je, vjerujući da se šali. Do tada je samo sjedila na obali dok sam se ja kupao u rijeci.

“Odmah?”, upitao sam.

“Odmah”, odgovorila je.

Istog trenutka skrenuli smo prema Bosni.

“U čemu ćeš se kupati?”, upitao sam Elenu kada smo stigli na obalu.

Elena je bez riječi svukla haljinu i ostala u kupaćem kostimu.

Promatrao sam je i pitao se, ne bez srdžbe i ne bez čuđenja, zbog čega je morala čekati gotovo do samog kraja da bi odlučila svući se i ući u rijeku. Elena je shvatila da mi mora dati neko objašnjenje.

“Bolje ikad nego nikad”, rekla je, a meni je bilo jasno da ta poslovica nema nikakve veze sa njezinom odlukom.

I ja sam se svukao i od odjeće načinio zamotuljak, koji sam držao lijevom rukom. Desnom sam uzeo Elenu za ruku i poveo je. Zagazili smo u rijeku i preko klizavog kamenja polako, korak po korak, uputili se ka drugoj obali. Na drugoj strani rijeke mogli smo biti sasvim sami, a tamo smo bili bliže Crkvicama. Po grčevitom stisku Elenine šake mogao sam zaključiti da se plaši, ali su njezini pogledi govorili da ima povjerenja u mene.

Ništa nam se, u stvari, nije moglo dogoditi, osim da se okliznemo i skvasimo odjeću, koju smo držali iznad vode. Razina rijeke na tom mjestu nije prelazila visinu naših nogu, a ni njezina snaga nije prevazilazila našu.

“Tek ćeš nakon današnjeg dana moći reći da si bila u Bosni”, rekao sam joj kada smo se primakli suprotnoj obali.

Izišli smo, ostavili odjeću na travu ispod jedne od velikih topola, a onda se ponovno vratili u rijeku i potražili dublja mjesta, gdje smo mogli, držeći se jedno za drugo, plivati ili se samo prepustiti riječnoj struji. Poslije smo se sunčali na vrelom pijesku pa opet kupali. Elena je bila oduševljena novootkrivenim užitkom, ali nije rekla da žali što mu se nije ranije prepustila. I ja sam uživao, imajući Elenu u vodi pored sebe. Nikada mi kupanje nije tako prijalo. Bio sam gladan, kao vjerojatno i Elena, ali nisam ni pomislio krenuti kući prije nego što je ona predložila.

“Vjerujem da si sada bistriji i da te manje muči to što netko tamo pali barake”, rekla mi je Elena dok smo se odijevali.

Bila je u pravu, premda mi je i dalje mnogo toga ostalo nejasno. Provukli smo se kroz kukuruze, prešli pružni nasip i uspeli se na Kamberovića ravan. Odatle je do naše zgrade preostalo samo nekoliko minuta laganog hoda.

“Dajem ti samo pola sata da jedeš”, rekla mi je Elena kada smo se rastajali ispred mojih vrata, a potom mi je zakazala sastanak u vrbaku pored vodenice na Babinoj rijeci.

U stanu sam zatekao mamu, ali i njezinog inženjera Belgijanca. Odmah sam pomislio da će me Elena čekati duže nego što smo se dogovorili. Međutim, prevario sam se. Sa maminim prijateljem sam se samo pozdravio, jer moje znanje francuskog jezika nije omogućavalo da se upuštamo u razgovor. Mama me je upitala kako su prošli ispiti i kada je čula povoljan odgovor, rekla mi je da odem u kuhinju jesti.

“Znam da žuriš”, kazala je, “a i mi ćemo uskoro krenuti.”

Bilo je to prvi put da je mama Georga dovela u naš stan. Dok sam u kuhinji večerao, pitao sam se zbog čega to nije ranije učinila. Da li se stidila našeg stana u baraci? Odgovor sam dobio nekoliko minuta kasnije, kada sam pred zgradom ugledao parkiran željezarin džip kojim su se služili strani stručnjaci.

Elena me je već čekala pored vodenice. Ona nije imala ni toliko strpljenja da večera u stanu nego je odrezala komad kruha, kojeg je sada zagrizala, dodajući mu komadiće tvrdog suhog sira. Ispričao sam joj za Georga i za džip.

“Tvoja mama zaslužuje i jedno i drugo”, kazala je Elena. “Belgijanac je čovjek koji zna cijeniti ljepotu i od kojeg se može očekivati da će joj odati dužno priznanje.”

Pokušao sam se našaliti, a u isto vrijeme i nešto saznati.

“Nikada nisi rekla kakav sam ja.”

Elena je prestala jesti i okrenula glavu prema meni.

“Nije bilo potrebno da ti to govorim”, kazala je. “A, osim toga, nikad me nisi naljutio toliko da bih osjetila potrebu reći cijelu istinu.”

“Znači li to da nešto tajiš od mene?”

“Dragi moj Vladimire, plašim se da nikad nećeš odrasti. U svojoj dvadesetoj godini pitaš me da li ti nešto tajim. Trebalo bi, prije svega, da se zapitaš kakvi bi bili odnosi među ljudima kada bi svi oni ono što misle i ono što osjećaju iznosili u javnost. Ja ne bih željela živjeti u takvom svijetu. Svijet bez tajni za mene ne bi imao draži. Zamisli samo kako bi se osjećao kada bi svake večeri informirao svoju majku o svemu onom što smo ja i ti uradili i rekli jedno drugom.”

Pokušao sam zamisliti i odmah sam Eleni priznao pravo da neke misli zadrži samo za sebe.

“Tajim, jasno da tajim, kao što svi mi tajimo”, nastavila je Elena. “U tome je možda prokletstvo zajedničkog života, ali je možda i jedan od nužnih uslova da opstanemo kao izdvojena bića.”

Razgovarali smo još o koječemu i nismo mogli izbjeći da se ponovno dotaknemo teme dana - novog požara u Ulici žrtava fašizma. Kada smo se tog popodneva, nakon kupanja u Bosni, približavali novoizgrađenim stambenim zgradama u Crkvicama, očekivao sam da ću pred njima zateći gužvu. Bio sam, naime, čvrsto uvjeren da će se stanari izgorjelih baraka još istog dana doseliti u naše susjedstvo. Međutim, pala je i noć, a oni se nisu pojavljivali.

“Bilo je i više nego očito da je u pitanju namjerna paljevina i teško da će vlast prešutno prijeći preko toga”, kazala je Elena.

I kao obično, imala je pravo. Damaskin nam je iste večeri potvrdio da milicija sumnja i da istražuje. Stanari izgorjelih baraka smjestili su se u prazne garaže i tu će najvjerojatnije ostati dok se ispitivanje ne završi.

“Ovog puta netko će morati otići u zatvor”, zaključio je.

“Misliš da će netko odati krivce?”, upitao sam, imajući pri tome na umu da je u pepelu izgorjelih baraka nemoguće pronaći neki dokaz za paljevinu.

“Vjerojatno hoće, bez obzira što je svima podjednako stalo da dođu do novog stana. Vlast ima svoje suradnike svugdje. Ali ako i ne pronađe stvarnog krivca, kazniće nekog tko bi to mogao biti. Netko mora biti proglašen odgovornim, makar samo radi opomene.

Moj otac je o požarima u barakaškom naselju imao nešto drugačije mišljenje. Sreo sam ga narednog jutra dok sam išao u školu. Bio sam sâm, jer sam uspio nagovoriti Elenu da ostane u stanu. Tog sam jutra imao tri ispita, a prvi je počinjao već u osam sati.

“Lumpenproletarijat”, rekao mi je otac, a kada je shvatio da ga ne razumijem, objasnio je. “To su ovi naši radnici-polutani, koji su dušom u starom, a tijelom u novom vremenu, koji bi da se sami ne mijenjaju dok se sve oko njih mijenja.”

Upitao sam ga da li govori o paljevini baraka.

“Upravo o tome govorim”, odgovorio je. “Govorim o tom nesretnom spoju radnika koji nisu pravi radnici i vlasti koja nije prava vlast. Niti je tim radnicima stalo do njihove države niti je toj državi stalo do svojih podanika. Šta se može očekivati od jedne takve veze? Ništa dobro. Ako jedna grupa ljudi uništava društvenu imovinu sa namjerom da samo za sebe osigura neki dobitak, to je, besumnje, zločin. A ako vlast preko takvog zločina prelazi kao da ga nije ni bilo, onda može sa sigurnošću računati da će veoma skoro propasti.”