Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Vladimiru se činilo da i Josip nastoji izbjeći spominjanje Eleninog imena. Zbog toga se nije umiješao u njegov monolog i odlučio je pustiti ga da kaže sve što je imao reći.

“Sve ono što je kasnije došlo, nakon našeg preseljenja u Crkvice, bilo je samo potreba da se na nešto utroši vrijeme. Činilo mi se da si sve više tonuo u ravnodušnost i zbog toga sam te onako uporno nagovarao da pođeš sa mnom u Belgiju. Zbog toga sam te i kasnije pozivao da dođeš.”

Vladimir je osjećao da je krajnje vrijeme da se razgovor o njemu završi. Ipak je odlučio progovoriti.

“Zaboravio si na Maksa. Šta bi bilo sa njim da sam ga ostavio samog?”

Možda bi se, bez tvog sigurnog oslonca, napokon uozbiljio i shvatio da se mora sam starati o sebi.”

“Možda”, pomislio je Vladimir. “Sa Maksom je sve moguće.”

“Zašto razgovaramo o događajima koji su se desili prije skoro četrdeset godina?”, upitao je, premda je sasvim dobro znao odgovor.

On i Josip i nisu imali o čemu razgovarati osim o tim davnim događajima, u kojima su bili i sudionici i svjedoci. Nisu imali drugih zajedničkih uspomena. O onom što se kasnije dogodilo mogli su pričati jedan drugom, ali ne i razgovarati.

“Želiš li da razgovaramo o nečem drugom?”, upitao je Josip.

“Odvikao sam se od razgovora. Sve više mi prija tišina.”

“Jasno. Predugo si sam. Možeš li mi reći zbog čega si se razišao sa Jelenom? Izgledalo mi je da se dobro slažete. Jelena se i mami sviđala.”

“Vjerujem da joj se sviđala. Konačno, i ona je bila učiteljica. A bila je i lijepa.”

“Hoćeš reći da Elena nije bila učiteljica niti je bila lijepa?”

“Da, upravo to.”

Josip je neko vrijeme razmišljao prije nego što je nastavio govoriti.

“Ne mogu reći da mama nije pogriješila. Morala je prije svega voditi računa o tome šta ti želiš i šta ti osjećaš pa tek onda uzeti u obzir sve ostalo. Ali moram reći da si i ti pogriješio, bar toliko koliko i ona, što nisi branio svoje pravo izbora. Da si bio uporniji, nitko ti ne bi imao pravo zamjeriti. Vjerujem da nitko o tebi ne bi loše mislio ni da si se suprotstavio maminom mišljenju i da si se opredijelio za Elenu usprkos njezinom protivljenju. Mogao si to. Već si bio završio gimnaziju i bilo je samo pitanje dana kada ćeš početi raditi. Elena je bila voljna ostati unatoč svim preprekama. Mogli ste iznajmiti neku sobu, vjenčati se i živjeti kao što je tada živjela većina mladih bračnih parova. Nije bilo obavezno da mami ostaneš odan baš u svemu i sve do kraja.”

Vladimir nije želio osporavati sve te mogućnosti koje je Josip iznosio pred njega nakon trideset i devet godina, ali se nije ni slagao sa svim onim što je on govorio. I to samo iz jednog razloga. Onda kada je to bilo potrebno Josip nije spominjao ni te niti neke druge mogućnosti. Nije, u stvari, rekao ništa. Da je bar kazao, pomislio je Vladimir, da on osobno nema ništa protiv Elene kao buduće snahe, sada bi možda razgovarali o drugim temama.

“Ponovno činiš grešku”, rekao je. “Na osnovu sadašnjih saznanja i osjećanja sudiš o davno prošlom vremenu, u kojem su te vodili druga saznanja i drugačiji osjećaji.”

“Vjerojatno imaš pravo”, odvratio je Josip, “ali ipak ostaje činjenica da si za svoju sudbinu najviše mogao učiniti upravo ti sam. Možda si zaboravio da mama u početku nije odobravala ni tvoju vezu sa Jelenom pa ju je na kraju ipak prihvatila, jer si bio uporan.”

“Jer mi tada nije bilo mnogo stalo ni do jedne niti do druge”, pomislio je Vladimir, ali nije rekao ništa. Bilo mu je jasno da ne vrijedi govoriti. Josip je uvijek znao šta hoće i preostajalo mu je jedino da slijedi svoje želje. Takvih ljudi nema mnogo. Vladimir je sasvim pouzdano znao da on sam nije jedan od njih nego da spada u onu ogromnu većinu ljudi koji kroz život teturaju, sa jedne strane gurani nagonima i željama, a sa druge spoznajama koje su samo neznatno pomagale da se nagoni ukrote, a želje ispune.

“Mama je bila voljna pristati da Jelenu dovedeš u Belgiju, da si pristao doći. I mogu ti reći da joj je bilo žao kada je saznala da ste se razdvojili. Nisi mi rekao zbog čega.”

“Formalno zbog toga što nisam pristajao da se vjenčamo, a suštinski zato što nas na kraju više ništa nije povezivalo. Nismo dobili djecu, ljubavi među nama nikada nije bilo, a ona silna strast, koja nas je zbližavala na početku, jednog dana se ipak potrošila.”

“To je sasvim prihvatljivo obrazloženje, premda bih ja, da sam na tvom mjestu, žalio što se to dogodilo.”

“Jelena je bila lijepa i možda je za nekog muškarca, ili za više njih, bila fatalna, ali nije bila žena za pjesmu.”

“Zato što je u imenu imala jedno suvišno slovo?”, upitao je Josip. “Možda slovo J?”

“To slovo nije bilo jedino što je u njoj bilo suvišno. Međutim, njezin problem nije bio u suvišku nego u nedostatku ili, točnije, u nedostacima.”

“Kojim nedostacima?”, upitao je Josip.

“Plašim se, kada bih govorio o njima, da bi to nalikovalo ogovaranju nekog tko nije prisutan”, odgovorio mu je Vladimir. “A ja se ogovaranjima nikada nisam bavio. Radije ću se još jedanput okupati, a onda ćemo do kraja dana razgovarati samo o tebi. O meni je već bilo dovoljno priče.”

Okupali su se, potom su otišli do zakupljene kuće, popili po jedno piće, presvukli se i odlučili prošetati prije večere.

“Dakle, želiš li me nešto pitati?”, upitao je Josip kada su završili sa objedom i dok su sa terase restorana promatrali odbljeske svjetlosti na površini mora.

“Kada nekog poznaješ njegovih prvih dvadeset godina, sva su kasnija pitanja sasvim suvišna”, pomislio je Vladimir.

“Možda samo jednu stvar”, rekao je, još ne znajući kako će formulirati svoje pitanje. Želio je saznati da li je Josip zadovoljan onim što je u životu postigao, prije svega u poslovnim aktivnostima, na atletskoj stazi i u obiteljskom krugu. Nije, međutim, želio opširnu priču, koju bi morao podržavati novim pitanjima.

“Zanima me zbog čega si se vratio. Sam si mi govorio i pisao da ti je u Belgiji dobro, da si napravio uspješnu poslovnu karijeru i da još imaš priliku aktivno se baviti atletikom. Rekao si da ste se ti i Ljubica brzo navikli na novu sredinu i odavno srodili sa njom. O vašoj djeci da i ne govorim, jer su tamo rođena i odrasla. Možda te ovo ne bih pitao da si se vratio u doba mira, ali ti si se vratio da bi sudjelovao u ratu.”

“Praktično si sam odgovorio na svoje pitanje”, rekao je Josip. “Vratio sam se da bih sudjelovao u ratu.”

“Ti možda vjeruješ u to, a možda bih i ja vjerovao da imamo trideset godina manje.”

“Zar su za sudjelovanje u ratu presudne godine života?”

“Ne moraju biti, ali najčešće jesu. Iznimka je, naravno, kada je riječ o političarima. Oni su isti i u sedmoj i u sedamdeset i sedmoj godini i svejedno im je da li upravljaju živim ili mrtvim ljudima.”

“Možda si zaboravio da sam ja tehnički stručnjak, specijalist za projektile.”

“Nisam zaboravio, ali i da jesam, ta činjenica ne bi izmijenila moje mišljenje da u ratu aktivno sudjeluju samo dvije skupine ljudi - oni koji manipuliraju ljudima i oni koji su manipulirani.”

“To je, ipak, odviše pojednostavljeno gledište.”

“Pojednostavljeno jeste, ali je zato jedino koje povlači jasnu crtu razgraničenja između onih koji druge guraju u smrt i onih koji, sa manje ili više uspjeha, pokušavaju izbjeći prijevremeno umiranje.”

“Pa dobro”, nevoljko se složio Josip. “Neka je i tako, ali zar se ne bi moglo reći da se ljudsko društvo, promatrano iz tog ugla, dijeli na spomenute skupine i u miru. Uvijek su postojali manipulatori i manipulirani. U čemu je razlika u ratno doba?”

“U tome što u normalnim okolnostima postoji i treća skupina, koju sačinjavaju oni ljudi koji žele i mogu slijediti vlastitu pamet i koji nalaze načina da ostanu izvan spomenutih dviju grupa. U ratnim okolnostima oni su, na obje sukobljene strane, prvi na udaru i prisiljeni su da se opredijele i da budu oni koji će gurati druge ili da budu oni koje će gurati u smrt.”

Josip je sa izrazom neodobravanja na licu odmahnuo glavom.

“Ipak ne mogu prihvatiti taj, rekao bih iskrivljeni, ugao gledanja na rat”, rekao je. “Nisu svi ratovi isti.”

“Ne možeš, jer znaš da te želim pitati za koju si se skupinu opredijelio. U Belgiji si mogao biti tehnički stručnjak i specijalist za projektile, ovdje ne možeš. Ovdje si ili gonič ili gonjeni.”

“Ako ćemo rat promatrati tako pojednostavljeno, možemo reći da postoje takođe dvije skupine sudionika. Jednu sačinjavaju oni koji se bore za svoju zemlju i za svoj narod, a drugu oni koji se bore samo za svoj osobni interes.”

“Hoćeš mi, dakle, reći da si se vratio da bi se borio za svoju zemlju i za svoj narod?’’

“Da. Upravo zato.”

“Znači li to da ti je stalo do zemlje u kojoj si se rodio?”

“Jasno, stalo mi je do nje.”

“Zbog čega onda savjetuješ meni da ostanem ovdje, da se ne vraćam?”

“Zbog toga što je tvoj boravak tamo uzaludna patnja, koja ne koristi ni našoj zemlji, ni našem narodu, ni samom tebi.”

“Govoriš tako kao da bi ovaj rat mogao biti koristan našoj zemlji i našem narodu, pa čak i meni.”

Vladimir je već na samom početku požalio što je započeo ovaj razgovor.

“Kao da nisam znao da je besmisleno sve što je vezano za rat pa i svaki razgovor o njemu”, pomislio je.

Odmah zatim ustao je od stola i rekao da je vrijeme za spavanje.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Petnaesto poglavlje

Ispunjeni uglavnom istim sadržajima, moji su se dani brzo nizali jedan za drugim, noseći me sve bliže Novoj 1956. godini, na koju sam često pomišljao nakon Eleninog obećanja da će mi tada dati dar koji mi je namijenila za moj osamnaesti rođendan. Često sam je podsjećao na njezino obećanje i pokušavao izmamiti od nje saznanje o kakvom je daru riječ.

“Čuvaš li ga dobro?”, pitao sam.

“Nitko ga drugi ne bi bolje čuvao”, odgovarala je sa smiješkom.

“Gdje si ga sakrila?”, pitao sam dalje.

“Na mjestu gdje ga nikad ne bi tražio”, odgovarala je, a obraze joj je nadimao smijeh.

“Negdje u stanu? U šupi? Ili na nekom drugom mjestu?”, pokušavao sam saznati bilo što.

“U svakom je trenutku uz mene”, odgovarala je Elena i počinjala se smijati kao luda.

Kasnije, kada se sve razjasnilo, i sâm sam se smijao, ali ne tako slatko.

Nova godina je, inače, bila česta tema naših razgovora. Ja sam, ne znajući za Elenine skrivene namjere, želio prirediti zabavu za veći broj naših prijatelja, kao i prethodne godine.

“Zar nam svima nije bilo lijepo?”, upitao sam Elenu.

“Bilo je”, odgovorila je, “ali to nikako ne znači da će nam biti lijepo i ovog puta.”

Napravili smo i vino od šipka, a uspjeli smo uštedjeti i nešto novca, koji smo namjeravali utrošiti u organizaciju novogodišnje zabave. Rekao sam Maksu da računam sa njegovom i Fantomovom svirkom, premda smo se u pogledu muzike mogli osloniti i na radio-aparat, koji je mama dobila od svog Belgijanca.

Elena se nije izravno suprotstavljala mojim planovima niti je iznosila svoje nego je, s vremena na vrijeme, izricala primjedbe koje su me, zaobilaznim putem, vodile ka onom stanju svijesti u kojem ću njezine želje proglasiti svojim.

Preokret je započela naizgled spontanim razgovorom sa Josipom desetak dana prije isteka godine.

“Pretpostavljam da ti je teško odlučiti se gdje ćeš dočekati Novu godinu”, rekla je Elena Josipu, iako Nova godina uopće nije bila tema razgovora koji smo do tada vodili.

“Zbog čega tako misliš?”, upitao je Josip, ne shvatajući šta želi reći.

“Ti si sada popularan momak i sigurno se mnoge djevojke otimaju za tvoje društvo”, odgovorila je Elena, a po izrazu njezinog lica zaključio sam da njezine riječi imaju neki drugi cilj.

Uvijek ozbiljni i trezveni Josip nije shvatao Elenine manevre i njezinu je tvrdnju propratio smiješkom koji je govorio da se ona vara.

“Da sam nogometaš ili pjevač, možda bi bilo tako”, rekao je. “Ali ja sam atletičar, a atletičari su popularni otprilike kao i matematičari ili šahisti.”

Nisam se miješao u njihov razgovor. Samo sam ga veoma pažljivo pratio, obraćajući posebnu pažnju na ono što je, a posebno na ono kako je Elena govorila. Za Josipa sam bio siguran da će reći ono što trenutno misli i onako kako trenutno osjeća.

“Zar je atletika manje važna od nogometa”, upitala je Elena i onda je, sasvim neprimijetno, odvukla Josipa na teren gdje su se u svemu slagali. I tek na kraju, i kao uzgred, rekla mu je ono što je od prvog trenutka namjeravala.

“Pa ako nisi zauzet, mogao bi Novu godinu dočekati sa nama.”

Josip ničim nije reagirao na Eleninu ponudu pa sam pomislio da ga ona i ne zanima. Uskoro sam se, međutim, uvjerio u suprotno. Kada smo ostali sami, upitao me tko će još biti na novogodišnjoj zabavi. Odgovorio sam mu da je o tome trebao pitati Elenu, ali mu nisam rekao da su Elenini planovi i za mene tajna.

“Zar ona o svemu odlučuje?”, upitao je Josip.

“Ne bih imao ništa protiv i da je tako”, odgovorio sam, ali ne iz prkosa. Uvijek sam vjerovao da bi Elena donosila bolje odluke od mojih.

Josip nije oklijevao. Upitao me je sjećam li se šta sam mu predložio uoči prethodne Nove godine.

“Predložio sam ti da, u tvoje ime, pozovem Ljubicu na doček Nove godine”, odgovorio sam mu, čudeći se kako je Eleni pošlo za rukom da nas dvojicu navede na razgovor o Ljubici, jer sam bio siguran da njoj Ljubica nije bila niti na kraj pameti.

“Šta misliš: da li bi pristala doći ako bih je sada pozvao?”, upitao me je.

Odgovorio sam mu da bih mogao njegov poziv prenijeti Ljubici. Time sam, praktično, pristao na sprovođenje Eleninog plana, o kojem ona sama još nije bila rekla ni jednu jedinu riječ.

Odlučio sam sa Ljubicom porazgovarati odmah ujutro, prije početka nastave, pa sam je sačekao ispred ulaznih vrata gimnazije. U posljednje vrijeme nismo zastajali kada bismo se sreli nego bismo se pozdravljali u hodu i produžavali put. Ovog puta dao sam joj znak da priđe.

“Sjećaš li se o čemu smo razgovarali otprilike prije godinu dana?”, upitao sam, a imao sam dojam da taj isti razgovor samo nastavljamo.

Kimanjem glavom Ljubica je potvrdila da se sjeća, ali da o tome ne može spokojno razgovarati, jer nas je školsko zvono opominjalo da je krajnje vrijeme da uđemo u učionicu.

“Ako si odlučila čekati, čekanje ti se isplatilo”, rekao sam joj, nakon čega smo zajedno potrčali prema svojim učionicama. Usput sam joj rekao za zabavu koju priređujemo Elena i ja i prenio joj Josipov poziv. Nije mi morala ništa odgovoriti. Njezino ozareno lice govorilo je dovoljno.

Bilo mi je drago što sam Ljubici donio radosnu vijest, ali sâm nisam bio naročito sretan. Mučilo me je pitanje šta to Elena smjera za novogodišnju zabavu. Pozvala je Josipa i Ljubicu. Koga će još pozvati. Nestrpljivo sam čekao da se sastanem sa njom i zatražim objašnjenje.

Elena je, međutim, odlučno odbila da ima bilo kakve posebne planove za doček Nove godine.

“Rekao si da želiš pozvati sve one koji su bili i prošle godine pa sam pomislila kako ne bi bilo loše da Josip i njegova djevojka budu sa nama.”

“Dakle, slažeš se da pozovemo isto društvo?”, upitao sam, ali sam već i po njezinom licu mogao zaključiti da nije ni najmanje oduševljena mojim prijedlogom.

“Bila bih najsretnija kada bismo mogli tu noć provesti sami, ali, na žalost, ne možemo”, odgovorila mi je.

“Jesi li sigurna da ne možemo?”

Elena je odmahnula glavom.

“Uskoro ćeš i ti biti punoljetna.”

“Svejedno. Ti si još učenik, a ja sam ovisna o svojim roditeljima.”

Rekao sam joj, da bih joj podigao raspoloženje, kako je svojom intervencijom učinila jedno dobro djelo.

“Time što si pozvala Josipa na našu zabavu, ubrzala si njegovu odluku da se pomiri sa Ljubicom”, objasnio sam joj i dodao da sam tog jutra sačekao Ljubicu pred školom i prenio joj radosnu vijest. Elena je odmah oživjela.

“Doista? Je li pristala da se pomiri? Da li će i ona doći ovamo?”

Kada sam potvrdno odgovorio na sva njezina pitanja, rekla mi je da Ljubicina nazočnost bitno mijenja cijelu situaciju u vezi sa dočekom Nove godine i da moj plan više ne dolazi u obzir. Objasnila mi je da je Ljubica fina djevojka i da naši barakaški prijatelji nisu društvo za nju.

“Moglo bi se dogoditi da pomisli kako je i Josip postao kao i oni pa da od pomirenja ne bude ništa.”

Rekao sam Eleni da se ne slažem sa njezinim mišljenjem nego da, naprotiv, vjerujem kako bi se Ljubica u takvom društvu izvrsno osjećala i da bi uživala u muzici i plesu.

“Koliko je poznajem, ona je jednostavna i vedra djevojka”, dodao sam.

“Ali je i kćerka profesora”, napomenula je Elena.

“Pa šta?”, upitao sam i, pokušavajući se našaliti, rekao da sam i ja sin učiteljice.

“I ti si nešto posebno”, odgovorila mi je Elena ozbiljno i do kraja me razoružala. Odlučio sam joj prepustiti odluke o svim bitnim detaljima naše novogodišnje zabave.

“Ako mene pitaš, pozvala bih još samo Damaskina i njegovu novu djevojku. Tri para - sasvim dovoljno.”

Elenin mi se prijedlog učinio praznim. Bez muzike, bez plesa, bez gužve i smijeha.

“Šta ćemo raditi?”, upitao sam.

“Ti si, Vladimire, ponekad pravo dijete”, rekla mi je Elena, promatrajući me kao da i jesam dijete. “Josip i Ljubica sigurno imaju mnogo toga reći jedno drugom i jasno je da će to željeti učiniti bez svjedoka. Tvoja im sobica može omogućiti da budu sami. Damaskin će svoju djevojku dovesti kamionom iz Nemile. Vjerojatno će biti umorni i moraće se neko vrijeme odmarati u spavaćoj sobi. Tako ćemo i nas dvoje moći ostati sami. Samo tako ću ti moći predati svoj dar.”

Ma koliko sam žudio ostati nasamo sa Elenom, ipak nisam mogao ne osjetiti izvjesno razočaranje. Rješenje koje je predložila Elena oduzimalo mi je radost koju bih osjećao u velikom, bučnom društvu, uz pjesmu i igru, a u zamjenu mi nije nudilo onu radost koju bih osjećao kada bismo ja i Elena bili potpuno odvojeni od svijeta.

“Sa mojim bratom u jednoj i sa tvojim bratom u drugoj sobi nikako ne možemo računati na samoću”, rekao sam joj.

“Šta nam drugo preostaje?”, upitala je.

Sa Elenom mi nikada nije bilo dosadno. Ili mi je postavljala pitanja na koja nisam mogao odgovoriti bez silnog razmišljanja ili mi je svojim riječima i ponašanjem zadavala zagonetke, na čije sam odgonetanje trošio sate i dane. To što je rekla da će Josip i Ljubica imati mnogo toga reći jedno drugom nasamo, shvatio sam. Međutim, kopkalo me je pitanje kako da shvatim njezinu tvrdnju da će Damaskin i njegova djevojka biti umorni od vožnje na kratkom putu od Nemile do Zenice.

Narednog jutra Ljubica je mene sačekala ispred škole. Rekla mi je da je razgovarala sa roditeljima i da neće biti nikakvih prepreka da dođe na zabavu.

“Može li se reći da tvoji roditelji nemaju ništa protiv Josipa?”, upitao sam je.

“Naravno”, odgovorila je bez kolebanja. “Tata kaže da je on jedan od najperspektivnijih mladića u gradu.”

“Dakle, u tom je grmu ležao zec”, pomislio sam. “Zbog toga je Josip onako dušmanski učio i trenirao. Želio je postići savršenstvo koje mu ni Ljubica niti njezini roditelji nisu mogli osporiti. To me saznanje nije veselilo. Plašio sam se da će Josip, kada opet bude uz Ljubicu, izgubiti motive za rad i da će se vratiti u svoju nekadašnju osrednjost. Tek mnogo kasnije shvatio sam da sam se plašio da mu Ljubica ne postane ono što je meni bila Elena. Ne mjerilo svih stvari nego njihova zamjena.

Zbog toga sam odlučio dobro otvoriti oči i svakodnevno pratiti njegovo ponašanje, kako bih mogao na vrijeme intervenirati. Na moju i njegovu sreću, nikada se nije ukazala potreba da se umiješam, jer je Josip nastavio nesmanjenom odlučnošću učiti i trenirati. Jedino što se promijenilo bile su Ljubicine navike i planovi, jer ih je morala uskladiti sa Josipovim.

Već prvi njihov međusobni kontakt nakon točno godinu i pol dana pokazao je da je njihova razdvojenost bila posljedica više sile. Ljubica je došla rano. Došla je da bi pomogla Eleni i meni u pripremama. U stvari, jedva smo imali šta pripremati. Vino od šipka bilo je odavno spremno i jedino smo njega imali više nego dovoljno. Hrana i sve ostalo nisu izlazili izvan okvira svakodnevne oskudice. Iznimka je bio ugljen, kojeg smo i te, moje druge, zime u barakaškom naselju imali toliko da smo ga mogli ložiti neštedimice.

Stan je, dakle, bio topao, a nas smo četvoro - Elena, Ljubica, Josip i ja - bili dobro raspoloženi. Dok smo čekali da se ispeče meso u pećnici, pili smo kavu, a kada smo popili kavu, svatko je sebi u čašu sipao onoliko vina koliko mu je prijalo. Ugljični dioksid iz vina golicao nam je nepce i tjerao nas da govorimo i da se smijemo. I da se osjećamo ugodno. Toliko ugodno da nikome od nas nije palo na pamet da uključi radio i potraži muziku.

A onda je dotutnjao kamion i zaustavio se točno između ulaznih vrata mog stana i Eleninih prozora. Odmah zatim u stan su upali Damaskin i jedna crnokosa i crnooka djevojka, za koju sam odmah pomislio da mora biti neka nemoguća mješavina dobrog i lošeg: izvana crnog vraga, iznutra najsvjetlijeg anđela. Oboje su bili uzbuđeni. Oči su im se sjajile. Raspoloženje koje su donijeli sa sobom u trenutku je preplavilo stan i gotovo je vidljivo treperilo u zraku. Ja sam bio gotov da mu se prepustim i učinio bih to da nisam zapazio otpor na licima Josipa i Ljubice i ravnodušnost na Eleninom licu.

Zureći kao opčinjen u pridošlice, prvi put sam postao svjestan činjenice da se Damaskin, gotovo preko noći, preobrazio u snažnog muževnog mladića. Izgledao je tako da, premda očigledno mlađi, ničim nije odudarao od te djevojke koja je stajala pored njega. Naprotiv, zajedno sa njom činio je skladan par. Svojom vanjštinom Damaskin je bio Elenina suprotnost, jer je imao tamnu kosu i tamne oči, ali su u duši bili jednaki, otvoreni i do krajnosti dobronamjerni.

“Možda će biti nekih problema sa imenima, jer se moja djevojka zove Jelena’’, rekao je Damaskin i Jelenu posadio na stolicu do moje, a onda se nagnuo prema meni i šapnuo mi da zabavljam njegovu učiteljicu dok se on vrati.

“Gdje ćeš?”, upitao sam ga, takođe šapatom.

“Da nabavim nešto žešće. Od tog vašeg vina neće biti veselja.”

Potom je nešto šapnuo i Jeleni i odjurio kao vihor. Ostao sam sjediti na svojoj stolici bez i jedne misli u glavi. Osjećao sam da me neka neznana sila vuče prema mojoj novoj susjedi kao prema nekoj bezdanoj provaliji. I ne samo da vuče moje tijelo nego i moj pogled i svu moju volju. Nekoliko decenija kasnije pomislio sam da su upravo Jelena i Damaskin ono društvo sa kojim bi moj otac rado otišao u pakao.

Tada, u stvari, nisam bio sasvim načisto šta osjećam, a još manje sam znao šta se sa mnom događa. Tek mnogo kasnije shvatio sam da je to bio moj prvi sudar sa ljepotom, i to onom apsolutnom, savršenom, kojoj se ne mogu staviti nikakva ograničenja. Tek mi je onda bilo jasno šta je Elena htjela reći kada je govorila da mamina ljepota sama po sebi zaslužuje da dobije bolje uvjete življenja.

Da bih provjerio šta se sa mnom zbiva, okrenuo sam se prema Eleni. U njezinom liku ništa nije bilo nejasno. I dalje sam je volio, premda me je Jelena usisavala kao tornado.

Damaskin se uskoro vratio, ali nije bio sam. Doveo je Maksa i Fantoma, a oni su nosili svoja glazbala. Donio je bocu rakije, koju je usuo samo u dvije prazne čaše - svoju i Jeleninu. U ostale četiri već se nalazilo vino od šipka. Damaskin je ustao i podigao svoju čašu.

“Možda je ovo posljednja Nova godina koju ćemo dočekati zajedno”, rekao je. “Zar bismo je zapamtili ako se u njoj ništa ne dogodi? Zato vas molim da mi unaprijed oprostite što ću pokušati da se radujem. Neka vam je sretna godina koja dolazi!”

Svoje piće ispio je u jednom potezu i dok je pokušavao savladati njegovu žestinu i neprijatan okus, rukom je davao znakove Maksu i Fantomu da počnu svirati. Poslušali su ga i već po prvim tonovima pretpostavio sam da je “Helenina pjesma” prva na redu. Elena je sjedila kao odsutna i bilo mi je jasno da ona ne namjerava pjevati.

Na moje iznenađenje, zapjevala je Jelena. Jasnim, treperavim glasom, mnogo ljepšim od Eleninog. “Silnim morem plovi lađa, u lađi je Helena...” U refrenu su joj se pridružili Damaskin i Maks. Ja sam šutio, gledao u Jelenu i pratio kako me najprije prožimaju srsi, a zatim preplavljuje tuga. I to tuga kojoj nisam nalazio ni početka ni kraja, a još manje izvorište i svrhu. Želio sam i sâm zapjevati, ali sam se plašio da ću narušiti već uspostavljeni sklad i odagnati tugu, u kojoj je uz bol bila prisutna i ljepota. Nisam mislio ni na šta, ali mi je u jednom trenutku kroz svijest protrčala misao da se sada u istoj sobi nalaze Elena, Jelena i Helena.