Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka



Yüklə 1,06 Mb.
səhifə13/25
tarix01.11.2017
ölçüsü1,06 Mb.
#26289
1   ...   9   10   11   12   13   14   15   16   ...   25

“Ne zvuči loše”, konstatirala je, a potom je lijevom rukom obuhvatila vrat gitare i tri srednja prsta namjestila na prve tri žice.

“Kada se nešto jednom dobro nauči, onda se teško zaboravlja”, rekla je i dodala: “Ali ja sam naučila samo one pjesme koje su bile popularne u doba moje mladosti.”

“Svejedno nam je, mama, šta ćeš svirati”, rekao je Josip. “Samo sviraj.”

Maks je pogledao u mene, a iz pogleda mu je isijavala sumnja. Ipak, nije rekao ništa.

Mama je palcem desne ruke trgnula četvrtu, praznu, žicu, a zatim je kažiprstom prevukla preko prve tri žice i nastavila je istim redoslijedom ponavljati navedene pokreta. Ono što sam čuo iznenadilo me je, jer je to bila sasvim jasna i upotrebljiva podloga za pjesmu, koju je mama započela nekoliko trenutaka kasnije. Pjevala je jasnim, tek malo drhtavim glasom, koji mi je bio dobro poznat, a koji već dugo nisam imao priliku čuti u pjesmi.

“Zašto, dragi, ostavi me? Zar te nije strah od Boga?”, pjevala je mama glave nakrenute prema vratu gitare i očiju prikovanih za prste lijeve ruke.

“Pa ona stvarno svira’’, šapnuo mi je Maks. Bilo je očigledno da je njegova sumnja bila veća od moje pa je takvo bilo i njegovo iznenađenje.

Mama je otpjevala još nekoliko starih pjesama, a onda je gitaru vratila Maksu.

“Ima čist zvuk, dobro je kotirana, ali je ponešto tvrda”, izrekla je mama svoju ocjenu. “Ne vrijedi 3000 dinara. Spremna sam dati najviše 1500.”

Maks je pokušao nešto reći, ali ga je mama prekinula.

“Vjeruj mi da znam o čemu govorim. Vrijedi toliko i ni dinara više. Ako taj koji je prodaje misli drugačije, onda je to njegov problem. Tako mu kaži pa ako se ne bude složio, mi ćemo gitaru potražiti na drugoj strani.”

Za mene je bila velika novost da se mama oko nečeg cjenjka. Obično je, i na tržnici, plaćala onoliko koliko je prodavač tražio, ne pitajući ni zašto ni kako. Pomislio sam da ovog puta čini iznimku možda zbog toga da bi naglasila svoju stručnost.

Maks je bio nezadovoljan maminom procjenom. Plašio se da prodavac neće pristati na njezinu ponudu.

“Bolje da je rekla da ne vrijedi ništa”, šapnuo mi je prije nego što je krenuo.

Ipak se vratio zadovoljan. To što je vratio gitaru bio je znak da je prodavac u svoju cijenu uračunao i mogućnost popuštanja.

“Dakle, šta je rekao?”, upitala je mama Maksa.

“Rekao je da bi mogla biti dobar trgovac.”

Mama je prezrivo otpuhnula. Prodavčev komentar, očigledno, nije smatrala komplimentom. I to mi je dokazivalo da mama nije oborila cijenu zbog toga da bi sačuvala novac. Ciljala je na nešto drugo.

Osim mene i moje braće Elena je bila jedini svjedok mamine predstave sa ispitivanjem i procjenjivanjem buduće Maksove gitare. Kao i uvijek, gledala je u mamu sa neskrivenim divljenjem, ali nije rekla ništa dok smo se nalazili u stanu.

“Lijepo”, rekla je kada smo izišli i sjeli na stepenice ispred vrata ostave za ugalj. “Sve što čini mora biti lijepo. Bilo bi šteta da ostane ovdje i da se do kraja zaglibi u ovom zeničkom blatu.”

Rekao sam joj kako mi se čini da je njezina najveća želja da mamu što prije udalji iz Bosne i što je moguće dalje od nje.

“Griješiš, nije to moja želja”, rekla mi je Elena na to. “Ja samo želim da se njezina ljepota i druge njezine vrijednosti ne izgube kao da ih nikada nije ni bilo. A griješiš i što se Bosne tiče. Ne poznajem je dobro da bih joj sudila.”

“Želiš li je upoznati?”, upitao sam.

“Ne naročito”, odgovorila mi je. “Željela bih, u stvari, upoznati sredinu u kojoj je živjela tvoja mama dok je bila mojih godina i mlađa. Voljela bih vidjeti kuću u kojoj si se ti rodio i mjesta u kojima si se kretao dok nisi došao ovdje da te ja upoznam.”

Nitko nije bio kao Elena. Nije dozvoljavala da se u njezinoj nazočnosti govori o ljubavi, ni sama to nije činila, osim u iznimnim slučajevima, pa ipak je svim onim što je govorila i što je činila umnožavala građu kojom sam ja u sebi podizao spomenik našem prijateljstvu.

Rekao sam joj da su njezine želje skromne i da ću joj još sutra pokazati sve ono što želi vidjeti.

“Sutra ću se sjetiti tvog obećanja.”

Rekao sam joj da ću svoje obećanje izvršiti pod jednim uvjetom.

“Kojim?”


“Da mi, sada kada imamo i gitaru, otpjevaš onu grčku pjesmu koju si pjevala na dočeku Nove godine.

Elena se nasmijala.

“Zašto ti je bilo potrebno devet mjeseci da je se sjetiš?”

Nisam znao odgovor na njezino pitanje.

“U redu. Prihvatam tvoj uvjet.”

Rastali smo se uz dogovor da ćemo narednog jutra krenuti u obilazak mjesta koja su na neki način bila vezana za povijest moje obitelji, ako je imalo nekog smisla govoriti o takvoj vrsti povijesti. Bilo mi je poznato, bar u osnovnim crtama, ono što bi se moglo nazvati životnim putem mojih roditelja, ali o tome nikad nisam razmišljao kao o nečem od sudbonosnog značaja za mene i moju braću, a ni mama ni otac nikad mi nisu dali povoda da pomislim drugačije.

Narednog jutra, točno u dogovoreno vrijeme, Elena me je čekala na prozoru sobe u kojoj je spavala. Čim sam izišao iz stana, mahnula mi je rukom i lako, kao srna, držeći se jednom rukom prozorskog okvira, iskočila iz sobe.

“Tebi nisu potrebna vrata”, rekao sam joj. “Dovoljan ti je prozor tvoje sobe za iskakanje, ali moraš imati i neki prozor kroz koji bi mogla uskakati.”

Elena je bila u vedrom raspoloženju, koje nije tražilo oslonac i potvrdu u riječima. Dovoljno joj je bilo da se nasmiješi, da me uhvati za ruku i povuče niz Ulicu žrtava fašizma.

Ako sam želio ispuniti obećanje, bilo je dovoljno da Elenu odvedem do Bojinog vira. Da bismo skratili put, prošli smo kroz gimnazijsko dvorište, a kada smo došli na kraj Školske ulice, skrenuli smo desno i nastavili koračati pored pruge uskog kolosijeka. Zbog uske staze išli smo jedno za drugim, Elena naprijed, ja za njom. U takvom položaju razgovor je bio otežan pa smo najveći dio puta prešli šuteći. U blizini Bojinog vira upitao sam Elenu šta bi htjela vidjeti prije: maminu ili moju rodnu kuću.

“Ako želimo ići nekim redom, onda maminu”, odgovorila je.

“U tom slučaju smo na pravom mjestu”, rekao sam joj i uputio je kamo treba usmjeriti pozornost. Sa odignutog pružnog nasipa imali smo otvoren pogled na nekoliko starih prizemnih i jednokatnih kuća, okruženih vrtovima i visokim ogradama, koje su se nalazile lijevo od pruge, između ceste i rijeke Bosne.

Pokazao sam Eleni najveću od tih kuća, koja je stajala upravo preko puta mjesta na kojem smo se nalazili. Visoka daščana ograda na nekoliko je mjesta bila provaljena pa se mogao vidjeti dobar dio pročelja kuće, koja je već na prvi pogled odavala dojam starosti i zapuštenosti. Kaldrma u dvorištu, prorasla travom i korovom, još više je naglašavala taj dojam, kao i podivljala ruža penjačica, koja je rasla između dva mala niska prozora.

“To je mamina kuća”, rekao sam Eleni. “Tu se rodila i odrasla. Nekada je, naravno, bolje izgledala nego sada.”

“Da sjednemo?”, upitala je. “Htjela bih je malo bolje pogledati.”

Nisam imao ništa protiv. Predložio sam da se popnemo nekoliko koraka uz padinu iznad pruge, odakle smo imali bolji pogled. Sjeli smo na već napola uvelu travu i dok je Elena pažljivo razgledala kuću maminih roditelja, ja sam promatrao njezino zamišljeno lice. Pitao sam se zbog čega je zanima mamina sudbina. Da li zbog mame same ili možda i zbog mene?

“U bašti je neka žena”, rekla mi je Elena. “Da li je to neka rođaka tvoje mame?”

Pogledom sam pažljivo pretražio baštu. Tek kada su mi se oči privikle na sjenu, razaznao sam na klupi ispod jabuke neku žensku priliku. Sudeći po marami, koja joj je prekrivala kosu i dio lica, zaključio sam da je riječ o starijoj ženi. Nisam je mogao prepoznati.

“Mamina je majka još živa”, rekao sam Eleni. “Možda je to ona.”

Elena je okrenula glavu prema meni, a u pogledu koji je upravila u mene vidio sam čisto nerazumijevanje.

“Rekao si da bi to mogla biti majka tvoje mame. Dakle, tvoja baba.”

Kazao sam da bi mogla biti.

“Zašto: mogla bi biti? Zar je ne poznaješ?”

Rekao sam joj da sam maminu majku poznavao samo iz viđenja i da nisam siguran da bih je sada mogao poznati. Dugo je nisam vidio.

“Hoće li ti smetati da mi nešto od toga objasniš?”, upitala je. Vidio sam da je zbunjena i da joj je objašnjenje neophodno. Njezino iskustvo vjerojatno nije uključivalo slične primjere.

Odgovorio sam joj da ću to učiniti rado, ali na drugom mjestu. Pomogao sam joj da ustane i da se spusti na pružni nasip, kojim smo zatim produžili još stotinjak metara. Zaustavili smo se kod jevrejskog groblja.

“Ovdje je proteklo moje djetinjstvo”, rekao sam Eleni.

“Ovdje, na groblju?”

“I na groblju, i dolje ispod pruge, u dvorištu one kuće, u voćnjaku pored nje, na njivi i na livadi preko puta ceste, i na obali rijeke.”

Sa druge strane ceste, ispod nas, stajala je moja rodna kuća, naizgled još uvijek onakva kakvu sam je pamtio. Sve je bilo tu: šupa u dnu dvorišta, jorgovan pored nje, velika lipa uz prilazni put i drvene stepenice koje su vodile u potkrovlje, gdje je bio naš stan. Činilo mi se da su i stabla u voćnjaku bila na svom mjestu i sva na broju.

Nisam osjećao nostalgiju niti nešto slično. Tu sam se rodio i proveo prvih devet godina, ali me više ništa nije vezalo za to mjesto. Moje je središte bilo u naselju baraka u Ulici žrtava fašizma. Tamo se nalazilo sve moje i tamo sam bio sretan.

“Je li ovo mjesto odakle ćeš početi svoju priču?”, upitala me je Elena, a zatim me je povukla da sjednem pored nje na jednu od grobnih ploča.

Bilo je to, doista, pravo mjesto, jer smo sa njega mogli vidjeti i treću rodnu kuću. Očevu. Pokazao sam je Eleni. Nalazila se na jednom uzvišenju iznad pruge, nedaleko od nas.

“Lako ti je zamisliti kako su se otac i mama upoznali. I da se nisu tražili, morali su se susretati skoro svakodnevno. Bili su, praktično, susjedi, a išli su zajedno u osnovnu školu i u prva četiri razreda gimnazije.

To je bio početak priče koju bih rado preskočio. I pored toga što sam znao da je Elena želi čuti. Osjećao sam da nemam pravo zalaziti u prošlost koja nije bilo isključivo moja, pa makar pripadala i mojim roditeljima. Rekao sam to Eleni, očekujući da će me shvatiti i da će izgubiti želju da sazna nešto o prošlosti moje obitelji. Moja se očekivanja nisu ostvarila.

“Prošlost tvojih roditelja je, u svakom slučaju, i tvoja prošlost i imaš pravo prekapati po njoj koliko hoćeš”, rekla mi je.

“Nemam ja tu šta prekapati, mogu ti samo reći ono malo što znam. A to je da ni mamina ni očeva obitelj nisu bile sretne što su se njih dvoje udružili i da su činili sve što je bilo dozvoljeno da ih razdvoje. Kada im to nije pošlo za rukom, digli su ruke od njih. Odrekli su ih se i odnosili su se prema njima kao prema tuđincima.”

Sa olakšanjem sam dočekao otegnuti zvižduk parne lokomotive, koji je najavljivao nailazak putničkog vlaka. Mogao sam predahnuti i narednih pedesetak sekundi misliti o tome kako ću se uskoro vratiti u svoje naselje i zaboraviti da je neka prošlost nekad postojala. Meni nije bila potrebna.

“Šta se, u stvari, dogodilo?”, upitala me je Elena kada se tutanj odlazećeg vlaka sasvim izgubio.

“I sama možeš pretpostaviti šta se moglo dogoditi ako znaš da su se moji roditelji, usprkos svim otporima, vjenčali i da su još donedavno živjeli zajedno.”

“Zanima me samo jedno”, rekla mi je Elena na to. “Zanima me ova kuća u kojoj si se ti rodio. Ako su obitelji tvojih roditelja bile protiv njihove veze, zašto su tvoji roditelji izabrali baš ovu kuću da se u njoj nastane? Jesu li željeli stalno biti na očima svojih najbližih srodnika ili su bili prisiljeni da tako učine? Zar nije bilo pametnije da su se nastanili u nekom drugom dijelu grada ili čak u nekom drugom gradu?”

Mogao sam samo odmahivati glavom i govoriti da ne znam odgovore na njezina pitanja. Nisu mi bili poznati razlozi zbog kojih su moj otac i moja majka odabrali upravo ovu kuću, koja se nalazi između njihovih rodnih kuća, da u njoj prožive prvih deset godina zajedničkog života i da im se u njoj rode djeca.

Mogao sam joj reći, a to sam i učinio, da mi moja vlastita sjećanja govore da u toj kući nismo bili naročito sretni i da smo bili osamljeni. Osjećali smo se kao da smo se nalazili između čekića i nakovnja. Čekić su bili stanovnici kuće na brijegu, a nakovanj stanari kuće na obali Bosne. Od najmlađih dana bio sam svjestan činjenice da je u kući na brijegu stanovala očeva obitelj, a u onoj drugoj mamina. Uz to saznanje je na neki način bilo vezano osjećanje da se moja vlastita obitelj, upravo zbog toga što se nalazi između tih dviju kuća, a sa njima nema nikakvih opipljivih veza, ne može uspoređivati sa obiteljima dječaka sa kojima smo se ja i moja braća družili.

“Imao si, dakle, djeda i babu na jednoj i djeda i babu na drugoj strani.”

“Oni koji su živjeli na brijegu, očevi roditelji, o kojima nikad nisam razmišljao kao o djedu i babi, prolazili su pored naše kuće obično nedjeljom, kada su odlazili u crkvu i kada su se iz nje vraćali. Često sam ih u tim prilikama promatrao. Djed je bio košćat i krupan. U svako je doba imao kapu na glavi i duboke cipele na nogama. I nikad nije skretao pogled u pravcu naše kuće, čak ni onda kada bismo se Josip, Maks i ja popeli na ogradu i zurili u njega i babu dok su prolazili cestom. Od babe su mi u sjećanju ostale samo crne široke dimije i navika da zaostane dva koraka iza djeda i da sa nekoliko brzih pogleda temeljito pretraži sve na nama i oko nas.”

“Kako su se ponašali mamini roditelji?”, upitala je Elena.

“Poznavao sam samo njezinu majku i samo iz daleka. Ne sjećam da li je njezin otac bio još živ kada smo mi stanovali ovdje.”

Elena je neko vrijeme šutjela i, zamišljena, gledala u neku točku ispred sebe.

“Mogu shvatiti to što tvoj otac nije kontaktirao sa svojom obitelji. Muškarci su tvrdoglavi i kruti. Ali ne mogu vjerovati da tvoja mama nije održala vezu, barem tajnu, sa svojom majkom. Žene ne mogu biti tako isključive.”

Moje je iskustvo govorilo da i te kako mogu. Mamina majka nikad nije prolazila pored naše kuće, ali smo zato mi često prolazili pored njezine. Ona se u tim prilikama nije skrivala, ali nije činila ni nešto drugo. Samo je stajala, tamo gdje se zatekla, zabrađena maramom, i ukočenim pogledom kroz pukotinu na tarabama pratila naše prolaženje kroz njezino vidno polje. Ni mama nije pokazivala da je zbog nečeg uznemirena. Prolazila je, ne žureći se i ne okrećući glavu prema kući u kojoj se rodila i odrasla.

“Kada dva otpadnika iz suprotstavljenih tabora odluče osnovati novu zajednicu, moraju se pomiriti sa činjenicom da će ostati osamljeni”, rekla je Elena. Iznenadio me je njezin zaključak, jer sam znao da put do njega vodi kroz iskustvo za koje sam pretpostavljao da ga ona nije mogla steći u svojoj obitelji.

“A šta ako je do njega došla razmišljajući o nama dvoma?”, pomislio sam. “Zar nismo ja i ona iz obitelji koje imaju malo toga zajedničkog? Zar ne bismo bili otpadnici kada bismo odlučili osnovati novu zajednicu? A kada bismo to učinili, da li bismo bili osamljeni? Kako bi reagirala moja mama? Kako njezini roditelji i ostali srodnici?”

Bilo je još tih pitanja čijih sam se odgovora plašio. Nisam ih želio postaviti niti pronalaziti odgovore na ona koja su se sama nametnula. Ustao sam i pružio ruku Eleni.

“Mislim da će ti biti dovoljno to što si vidjela i čula”, rekao sam joj. “Pođimo natrag.”

“Kuda? U naše barake?”, upitala je i ostala sjediti. “Zašto žuriš? Ovdje je tako lijepo da bih pristala još danas doseliti se. Mislim da mi ne bi smetalo ni to što se kuća nalazi pored ceste i pruge, između prašine i buke.”

Rekao sam kako ne vjerujem da bi se dobro zabavljala. Bez naših baraka bilo bi joj dosadno.

“Možda si u pravu”, rekla je, podigla se i ispred mene krenula stazom uz prugu u pravcu iz kojeg smo došli. Ponovno smo koračali šuteći. Razgovor smo nastavili tek onda kada smo krenuli Školskom ulicom jedno pored drugog.

Upravo smo prolazili pored gimnazije kada mi je Elena postavila pitanje koje nisam očekivao, a koje sam negdje u podsvijesti sam sebi postavljao.

“Stidiš li se ti mene?”, upitala je.

Mogao sam joj odgovoriti samo pitanjem.

“Zašto to pitaš? Jesi li zapazila nešto što bi te navelo da posumnjaš u moju odanost?”

“Možda”, odgovorila je, “ali najprije želim da mi kažeš da li se osjećaš nelagodno kada se sa mnom krećeš po gradu?”

Povrijedilo me je njezino pitanje, a još više njezino inzistiranje na odgovoru. Ako nisam djelima dokazao svoju privrženost, čemu je dokazivati riječima.

“Trebalo bi da se poslužim tvojim riječima i da kažem: dosta je praznih razgovora o ljubavi.”

Elena je osjetila da sam se uzbudio, ali nije odustajala od svoje namjere.

“Ne govorim o ljubavi”, rekla je. “Ni najmanje ne sumnjam da je u tebi ima dovoljno.”

Morao sam je prekinuti i upitati, ako ne sumnja u moju ljubav, kako onda može ma i na trenutak povjerovati da je se stidim.

“Govoriš kao da ljubav automatski isključuje sva ostala osjećanja”, odgovorila mi je smireno. “A nije tako. Naprotiv, ljubav je često mješavina osjećanja koja djeluju u suprotnim pravcima. Ljubav i stid možda najčešće idu zajedno. Sjeti se samo koliko je ljudi zaljubljeno u svoje poroke, kojih se pred drugima stide i brižljivo ih skrivaju od javnosti. Možda sam i ja samo jedan tvoj porok.”

Zahtijevao sam da mi objasni na čemu zasniva svoju pretpostavku.

“Dobro”, rekla je. “Pođimo od toga da nas dvoje zajedno nikad nismo prošli pored gimnazije dok je u njoj trajala nastava. I još samo jedan primjer: bezbroj puta sam se motala Školskom ulicom u vrijeme dok si bio na časovima. Išla sam i gore i dolje, zaustavljala se na pločniku nasuprot gimnazije, sjedila na gimnazijskoj ogradi i zurila u prozore tvoje učionice, a sve sam to činila u nadi da ćeš me zapaziti, da ćeš mi mahnuti, da ćeš u vrijeme odmora izići, prići mi i razgovarati sa mnom naočigled svojih školskih drugova i drugarica. Ali to nikad nisi učinio, a ja ne mogu vjerovati da me baš nikad nisi zapazio.”

Elena me je podsjetila na moj jedini grijeh prema njoj, zbog kojeg sam, svaki put kada bih ga se sjetio, osjećao stid. Stid zbog sebe, ne zbog nje. Bilo mi je teško i samom sebi objasniti zbog čega sam izbjegavao susrete sa Elenom u nazočnosti mojih školskih drugova, a još manje sam to mogao objasniti njoj. Sve bi se svelo na prazne riječi. Morao sam joj se dokazati djelom.

“Sutra je prvi dan nove školske godine”, rekao sam Eleni. “Poći ćeš sa mnom do gimnazije. Krenućemo ranije, da dođemo prije ostalih učenika, i staćemo pred ulazom u zgradu. Neće se moći dogoditi da nas netko ne vidi zajedno, a osim toga predstaviću te svima onima koji se sa mnom pozdrave.”

Moj prijedlog ju je obradovao. Na licu joj se pojavio osmijeh, koji se tu zadržao za vrijeme preostalog dijela puta do kuće.

“Nećeš se predomisliti?”, upitala me je na rastanku.

“Neću, ali nemoj ni ti zaboraviti da mi nešto duguješ.”

Pogledala me je sa nerazumijevanjem, a onda se sjetila.

“Pjesmu o Heleni?”

Rekao sam da ne znam o čemu je pjesma, jer ju je pjevala na grčkom.

“Kada je sljedeći put budem pjevala, razumjećeš je.”

“Kada će to biti?”

“Onda kada budem potpuno spremna.”

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan dvanaesti - 1. kolovoza 1994.

Probudilo ga je zvono. Nije bio siguran da li ono na ulaznim vratima ili ono u telefonskom aparatu. Nije pošao da provjeri. Ostao je u krevetu. Ako je nekom potreban, pomislio je, zvoniće ponovno.

Kada je sljedeći put zazvonilo, Vladimir je znao da je netko pred vratima njegovog stana. Josip i Maks su imali ključeve, otac je mrtav, mogao je, dakle, biti samo netko nepoznat. Kolebao se da li da otvori. Jutro je bilo tek svanulo. Policijski sat je još bio na snazi.

Zvono na ulaznim vratima nastavilo je uporno zvoniti. Nije se plašio. Već je mnogo puta zamišljao situaciju u kojoj se sada našao. I svaki je put došao do zaključka da mu se ne može dogoditi ništa gore od onog što ga, u svakom slučaju, ranije ili kasnije očekuje.

Otvorio je vrata i nije se iznenadio kada se našao pred dvojicom uniformiranih mladića. Bili su bez oružja, ali nisu čekali da ih pozove. Ušli su sami.

“Obucite se i spremite što brže možete”, rekao mu je jedan od njih, a drugi je bez riječi krenuo u dnevnu sobu.

Vladimir je samo u prvom trenutku namjeravao upitati da li imaju nalog za privođenje i kuda bi trebalo da pođe. Odustao je, sjetivši se da rat ne daje nikakve odgovore. Nije žurio sa odijevanjem, a potom je otišao u kupaonicu da obavi ono što je svako jutro tražilo da se obavi. Dok se umivao i brijao, čuo je zvukove koji su mu govorili da se posjetioci kreću po stanu i da, po svoj prilici, preturaju po ormarima i ladicama. To ga nije uznemiravalo, jer je znao da neće pronaći ništa. Ni za sebe ni protiv njega.

Kada je izišao iz kupaonice, već su ga čekali u hodniku sa njegovom putnom torbom. Činjenica da torbu nisu predali njemu navela ga je na zaključak da su unutra stvari koje su izabrali za sebe. Nije reagirao. Bilo mu je svejedno. Mogli su odnijeti sve što se nalazilo u stanu.

“Idemo”, rekao je onaj isti, dok je drugi otvorio vrata i čekao.

Vladimir je dohvatio jaknu sa vješalice i zakoračio na stubište.

“Ja ću zaključati”, rekao je vojnik koji ga je upućivao šta će raditi i uzeo mu ključeve iz ruke.

Pred zgradom ih je čekao džip. Vladimir se nije potrudio pročitati oznake na njemu. Jutro je bilo svježe i godila mu je pomisao da se pokrenuo i da će negdje ići. Želio je da putovanje potraje što duže, a vjerovao je da će trajati veoma kratko. Šutljivi vojnik je sjeo za volan, a Vladimirovu torbu je smjestio na sjedište pored sebe. Vladimir i drugi vojnik sjeli su pozadi.

“U vašem je interesu da ne pitate ništa”, rekao mu je ovaj drugi i vratio ključeve.

“Naravno”, pomislio je Vladimir. “Bolje je ne znati ništa nego znati samo nešto. Krnje informacije dopunjavaju se sumnjama, a sumnje se najčešće i najradije druže sa crnim pretpostavkama i strahom.”

Suprotno Vladimirovim očekivanjima, odvezli su se na auto-cestu i uputili se u smjeru juga. Vozili su se desetak minuta prije nego su se zaustavili.

“Prijeći ćemo u drugo vozilo, a tamo će važiti isto pravilo: bez ikakvih pitanja”, rekao mu je vojnik koji je sjedio pored njega.

Zaustavili su se neposredno iza bijelog transportera i bilo je dovoljno da načine tek nekoliko koraka da bi se našli u njemu. Vozač džipa ubacio je za njima torbu i zatvorio vrata.

Polumrak, jednolično brujanje motora i točkova i osjećanje da se nema čega plašiti, jer od života ne očekuje nešto što već nije imao, učinili su da zatvori oči i da zaspe. I da sanja kako korača kroz ljetnu noć cestom koja se tek nazire u tami. Osjeća da mu noge do koljena upadaju u mekanu prašinu, ali mu to ni najmanje ne smeta. Svjestan je da se uputio tamo gdje mora stići i da se kreće jedinim putem koji tamo vodi.

“Da li se to i ja krećem u susret prosvjetljenju?”, upitao se u snu, ali nije prestajao koračati.

Zaustavio se tek kada je osjetio da je došao do kraja. Na neki je način znao da će se, napravi li još jedan korak, survati u provaliju. Znao je i to da će se nešto dogoditi i čekao je. Mirno, bez straha i bez želja. Ali se nije dogodilo ništa dramatično. Odnekud se pojavio mjesec i osvijetlio scenu. Duboko ispod sebe ugledao je more, a svuda po moru, dokle mu je pogled dopirao, bili su razbacani otoci. Bili su mali i bilo ih je bezbroj. Usprkos svojoj množini, odavali su dojam osamljenosti.

Nije mogao znati koliko je spavao. Otvorio je oči tek toliko da bi se uvjerio da se ništa nije promijenilo. Transporter se i dalje jednolično kretao, prekrivajući sve oko sebe i u sebi brujanjem motora i zujanjem točkova. Vojnik koji ga je pratio sjedio je oslonjen leđima o zid vozila. Vjerojatno je spavao, jer se suviše jako zanosio na svakom zaokretu.

“Šta rade ljudi koji su primorani boraviti na jednom mjestu i koji su uz to okruženi vječnom tamom?”, upitao se Vladimir. “Vjerojatno spavaju, a u budnom stanju provode tek toliko da bi se uvjerili da su još živi i da su još na ovom svijetu”, pomislio je, a zatim je sklopio oči i zaspao.


Yüklə 1,06 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   9   10   11   12   13   14   15   16   ...   25




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin