Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

“Obećao si da ćemo večerati, slušati muziku i razgovarati o veselijim temama’’, napomenuo je Vladimir.

“Obećao sam i da ćemo se napiti”, dodao je Maks i požurio izvršiti obećanja. Uskoro se vratio, a za njim su počeli stizati hrana, piće, djevojke i glazbenici-tamburaši. Vladimirovu pozornost najprije su privukli ovi posljednji. Zbog njih je prekršio svoje vlastito pravilo da ne postavlja pitanja.

“Otkud Slavonci u Dalmaciji?”, upitao je.

“Sa njima se osjećam kao da sam kod kuće”, odgovorio je Maks. “Pjesmom su mi najbliži. Uživam ih slušati, a kada poželim i sam zasvirati i zapjevati, ništa lakše nego se umiješati među njih.”

Maks je dao znak i Slavonci su zasvirali. Žestoko, oporo i sladunjavo u isto vrijeme, sve zajedno smiješano u jednoj pjesmi. Njihovo je pjevanje u Vladimirovoj duši gomilalo radost, ali je i izazivalo želju da zaplače. Učinilo je da se napokon otkači od one neprekidne usredotočenosti na dva pola svog vremena. Na dan današnji, koji ne donosi ništa, i na dan davnašnji, koji je sa sobom odnio sve što je mogao dati. Učinilo je da se pokrene i da se kreće, kao na vrtuljku, obodima sve manjih kružnica, sve brže i sa sve manje straha od mogućeg pada.

U tom mahnitom kretanju jedino mu je bilo važno da se ne zaustavi prije nego što dosegne visinu sa koje će, u jednom jedinom trenutku, moći sagledati cjelokupno vrijeme koje mu je dato na raspolaganje. Nekoliko puta se već uspinjao do tih visina i znao je da će uspon zahtijevati da do kraja ogoli dušu, a to može biti izuzetno opasno. Ostavljena bez zaštite, duša lako može biti povrijeđena.

“Fantom je zaslužan prije svega za to što me je upoznao sa muzikom”, rekao je Maks. “Da ništa drugo nije učinio za mene, morao bih mu biti zahvalan do groba. Ne mogu ni zamisliti kako bih bez muzike preživio proteklih četrdeset godina, čime bih se branio od onih silnih gluposti koje nas opsjedaju i kao prosjaci neprekidno kucaju na naša vrata.”

U ovom i sličnim iskazima Vladimir je ponovno pronalazio onog nekadašnjeg Maksa, ali nikako nije mogao zanemariti ovog sadašnjeg, koji se ponašao kao vlasnik ili, točnije, kao onaj koji posjeduje nešto i koji ni za trenutak ne može prestati biti svjestan te činjenice. Iako je odlučio tu večer posvetiti Vladimiru i vlastitoj zabavi, ipak je svaki čas ustajao od stola i odlazio u restoran da bi obavio neke svoje poslove.

To, međutim, nije usporavalo Vladimirov vrtuljak. Već je bio toliko popio da nije mogao prekinuti piti i prebaciti se na neko drugo mjesto ili u neko drugo raspoloženje. Morao je i dalje piti, sve dok se svijest ne uruši sama od sebe. Jasno mu je bilo kamo ide i gdje će stići, ali se nije ni najmanje brinuo šta će se dogoditi sa njim. Dan kroz koji se kretao već je bio otpisan, a sljedećeg dana biće na putu kući.

Vladimir je sjedio licem okrenut moru, Maks naspram njega, a na bokovima su sjedile dvije djevojke ili mlade žene, čija se ljepota Vladimiru već na prvi pogled učinila toliko prosta da još nije dobio želju promatrati ih. One su povremeno ćaskale sa Maksom ili između sebe. Na Vladimira nisu obraćale pozornost, kao ni on na njih.

“A i zašto bi?”, pomislio je Vladimir u jednom trenutku. “Šta mogu naći na meni osim loše odjeće, zapuštenosti i mnoštva znakova starosti?”

Nije se osvrtao pa nije odmah mogao reći kome pripada glas koji je počeo pjevati. Međutim, poznavao je pjesmu, a već i zbog toga učinilo mu se da poznaje i glas. Pogledao je Maksa, koji se urotnički osmjehivao. Morao se okrenuti, da bi ugledao Fantoma na podijumu za glazbenike. Fantom je svirao zajedno sa Slavoncima, a pjevala je žena koju nije mogao ne poznati i pored okrupnjalog tijela i vremenom nagrđenog lica. Ali prije svega zbog toga što je pjevala “Heleninu pjesmu”.

Čim je po prvim taktovima shvatio šta pjevaju Fantom, Jelena i Slavonci, Maks je požurio da im se pridruži. Vladimir je ostao sjediti, iskrenutog tijela i vrata, gledajući u ženu sa kojom je, uz manje prekide, živio gotovo pet godina i pokušavao uočiti sve one nijanse u kojima se pjesma koju je slušao razlikovala od one koju je učiteljica iz Nemile otpjevala u njegovom stanu u naselju baraka posljednjeg dana 1955. godine. Bilo je isuviše mnogo razlika koje su zaokupljale njegovu pažnju da bi se mogao u punoj mjeri uživjeti u pjesmu i uživati u njoj. Prije trideset i devet godina Jelena je pjevala za svoje zadovoljstvo i da bi utrošila nešto od svoje suvišne energije, a sada je pjevala kao što to čine profesionalci, vodeći računa da što je moguće racionalnije troši svoju snagu.

Vladimir je mnogo puta slušao “Heleninu pjesmu”. Najčešće u Eleninom izvođenju, ne naročito kvalitetnom, ali ipak neprevaziđenom. Sada ju je prvi put slušao sa pripjevom koji je dodala neka od djevojaka iz naselja baraka nakan što je Elena odselila u Ameriku. Dok je bio u vojsci, dobio je nepotpisano pismo koje je sadržavalo samo čitko napisan tekst “Helenine pjesme” i još dva dodatna stiha, koja nije poznavao, a koja su bila napisana krupnijim slovima:

UVENUO NEVEN, ELENINO CVIJEĆE,

UMORAN JE JELEN, USKORO UMRIJEĆE.
Rukopis je bio ženski i Vladimir je pretpostavio da pripada nekoj od njegovih mladih susjeda.

“Helenina pjesma” je još više ubrzala Vladimirov vrtuljak, a njezina posljednja dva stiha su njegovom lijetu kroz slobodan prostor dodala krila. Kada su Maks i Jelena završili sa pjevanjem i prišli Vladimirovom stolu, u ušima su mu još zvučali dobro poznati akordi.

Jelena je sjela sučelice Vladimiru i šutke se zagledala u njega.

“Kaži šta hoćeš, samo nemoj brojati godine”, rekla je.

“Brojao ili ne brojao, nećemo ih moći preskočiti”, odvratio joj je Vladimir, nadajući se da ni Jelena neće imati volje vraćati se u prošlost.

“Zar ste se već uplašili starosti?”, upitao je Maks, još uvijek uzbuđen od pjevanja.

“Da sam se samo uplašila, bilo bi dobro”, odgovorila mu je Jelena. “Prestravila sam se.”

“Ali si sačuvala gotovo neoštećen glas”, primijetio je Vladimir. “Sada pjevaš bolje nego nekada.”

“Jelena je profesionalac”, rekao je Maks. “Kada bi samo znao koliko smo puta zajedno pjevali “Heleninu pjesmu””.

“Nikad mi o tome nisi rekao ni jednu riječ.”

“Zato šta sam ga ja molila da ti ne govori o tome”, umiješala se Jelena. “Nisam željela da te podsjeća na mene.”

Bez i jednog pitanja Vladimir je saznao da je Maks održavao vezu sa Jelenom i nakon njezinog odlaska iz njihovog stana u Crkvicama i da se povremeno sastajao sa njom na zajedničkom poslu. Maks je rekao da je Jelena profesionalac, a i Maks je sa Fantomom godinama svirao po kafanama i restoranima. Otuda potječe i Maksova veza sa Jeleninom kćerkom, čije ime ili nije čuo ili nije zapamtio. “Šta bih tek doznao kada bih postavljao pitanja”, pomislio je. “Ali neću. Nije mi potrebno da saznam više od onog što već znam. Osim toga, sutra se vraćam kući.”

“Nije bilo razloga da se skrivaš od mene”, rekao je Jeleni. “Nikada nisam rekao ništa protiv tebe niti sam učinio nešto da bih te naveo da odeš.”

Vladimir je tek tada zapazio da su on i Jelena sami za stolom. Osvrnuo se. Maks je plesao sa jednom od djevojaka koje su donedavno sjedile sa njima.

“Nisi ti, ali jeste Elena.”

Spominjanje Eleninog imena na Vladimira je djelovalo tako da je zaboravio svoju odluku da ne postavlja pitanja.

“Šta ti je Elena mogla učiniti?”, upitao je.

Prije nego što je odgovorila, Jelena je ispila piće iz Maksove čaše.

“Elena je mogla učiniti sve, jer je skoro cijelo vrijeme stajala između nas. Nestajala je samo onda kada smo radili ono što se naziva “voditi ljubav” i vraćala se istog trenutka kada bi ti zadovoljio svoju želju za mojim tijelom.”

Vladimir najprije nije bio siguran da je dobro shvatio Jelenine riječi.

“U redu”, rekao je. “To što si rekla za svoje tijelo točno je. Privlačilo me je toliko da mu se nisam mogao oduprijeti ni onda kada sam bio sa Elenom. Međutim, ne mogu se složiti sa tobom da je Elena mogla stati između nas i našu vezu za tebe učiniti nepodnošljivom.”

“Ipak jeste”, kazala je Jelena. “Možda bi bilo točnije reći da Elena nije stajala između nas nego da si je nosio u svojoj glavi i u svojoj duši. Možeš dokazati da nisam u pravu samo ako mi potvrdiš da si plakao kada sam konačno odlučila otići, jer sam ti nedostajala više nego što može nedostajati sâmo tijelo.”

Vladimir je promatrao Jelenino debljinom deformirano lice i tijelo koje nikada više neće dotaknuti njegova strast i morao je priznati da je ona u pravu. Nedostajalo mu je samo njezino tijelo. Često je pomišljao na njega, ali nikad nije zaplakao za njim.

“Pretpostavljam da se ljudi sasvim dobro mogu razumjeti i onda kada ništa ne govore”, rekao je, nadajući se da će Jelena shvatiti njegovu želju da završi razgovor o prošlosti. “Sutra se vraćam kući i mogu ti reći samo toliko da si u pravu. Elena je uvijek bila tamo, u onom našem stanu u Crkvicama. I još je uvijek tamo. Zbog toga žurim da se vratim.”

Jelena se bez riječi podigla i otišla na podijum za glazbenike, gdje su je očekivali Fantom i Slavonci. Vladimir je ostao da okonča svoj posljednji krug. Poslije razgovora sa Jelenom osjećao se neobično. Kao da je dospio na mjesto iz kojeg nema izlaza, a ipak se ne plaši, jer zna da je upravo to mjesto ono pravo. Zadnja čista misao koja se rodila u njemu tog dana nerazmrsivo je povezala Elenu i Jelenu. “Dok sam pokušavao biti jedno sa Elenom, između nas se, i bez svog znanja, ubacivala Jelena, a kada je Elena otputovala, njezina sjena naselila se u Jeleni. I opet se sve ponovilo, ali obrnutim redom.”

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Sedamnaesto poglavlje

Nakon zimskog raspusta Jelena je prestala dolaziti u Zenicu, ali se nismo prestali viđati. Krajem siječnja Damaskin, Elena i ja smo otišli k njoj u Nemilu i od tada pa do sredine lipnja posjećivali smo je najmanje dva puta mjesečno. Obično smo u Nemilu odlazili subotom popodne, a vraćali se u nedjelju uvečer.

Naše prvo gostovanje u Jeleninoj kući, koja se nalazila na padini neposredno ispod jelove šume na lijevoj obali rijeke Bosne, ostalo je najtrajnije i najpotpunije zabilježeno u mom sjećanju. Vjerojatno zbog toga što je bilo prvo i što su ga pratile nesvakidašnje vremenske prilike.

Dan ranije, kada mi je Damaskin prenio Jelenin poziv, bilo je neuobičajeno toplo vrijeme za posljednje dane siječnja i padala je kiša. U subotu je, međutim, osvanuo snijeg i nastavio je padati u takvim količinama da sam se plašio krenuti na put.

“Ne budi lud”, rekao mi je Damaskin. “Putovaćemo vlakom, a tih dvadesetak kilometara možemo, ako bude trebalo, preći i pješke.”

I Elena je dijelila njegovo mišljenje. Smatrala je da zbog snijega ne bismo smjeli propustiti jedan ugodan izlet.

“Ovo nam je jedna od rijetkih prilika da cijelu noć provedemo zajedno”, rekla mi je.

“Misliš?”, upitao sam.

“Znam”, odgovorila je.

Putovanje vlakom proteklo je bez problema. Na željezničkoj postaji u Nemiloj dočekala nas je Jelena sa kišobranom na kojem je bilo nataloženo nekoliko centimetara snijega. Snijega je bilo i na svim ostalim predmetima, i to toliko da se neka druga boja jedva nazirala ispod njegove bjeline. Kada smo skočili sa posljednje stepenice vagona, našli smo se u njemu do koljena.

“Dobro došli u Sibir”, rekla nam je Jelena i povela nas svojoj kući, koja se, kako nam se činilo, nalazila na dohvat ruke. Ali da se nalazila i mnogo dalje, putovanje do nje ne bi ni za jedan stupanj oborilo naše raspoloženje. Osjećao sam, čim smo krenuli, da mi se cipele pune snijegom, koji se brzo topi i kvasi vunene čarape. Znao sam da su i sva tri moja suputnika izvrgnuta sličnim neugodnostima, možda i većim, ali je naša radost bila takva kao da koračamo travnatim sagom obasjanim svibanjskim suncem.

U Jeleninoj kući dočekala nas je zagrijana prostorija i ručak na kakav nismo bili naviknuti. Odmah smo sjeli za stol u prostranoj blagovaonici, a posluživala nas je Jelenina tetka, najprije gustom juhom sa rezancima, potom pečenom kokoškom sa krompirima, kuvanom šunkom, knedlama i na kraju kolačima. Prije objeda morali smo popiti po čašicu rakije, a zatim po čašicu prije svakog jela. Dok smo objedovali, s vremena na vrijeme bacali smo poglede kroz oba prozora, prema šumi i prema dolini Bosne, ali se nismo mnogo zabrinjavali što snijeg i dalje pada u jednako gustim rojevima.

Nakon ručka pili smo kavu, a potom vino.

“Moraćemo se, na žalost, odreći šetnje”, rekla je Jelena i predložila da igramo karte. Karte su, u stvari, bile samo povod da u dobrom raspoloženju produžimo razgovor do kasno u noć.

Razgovoru i igri je ipak morao doći kraj i morali smo poći na spavanje. Interesiralo me je kako će nas Jelena smjestiti. Učinila je to bez ikakvog izmotavanja.

“Vas dvoje ćete spavati u sobama u potkrovlju”, rekla je meni i Eleni i dovela nas do stuba koje su vodile u potkrovlje. “Gore je sve pripremljeno. Samo se popnite.” Nije ništa rekla o tome gdje će spavati ona i Damaskin. Njezina tetka se još davno povukla u svoje sobe u prizemlju.

Ja i Elena smo se popeli uz dvadesetak drvenih stepenika i našli se pred jednim jedinim vratima. Nije tu bilo nikakvih soba nego jedna prostorija, toliko velika da se u njoj moglo smjestiti i desetak osoba. Mogli smo birati gdje ćemo spavati: na krevetu, na kožnom kauču ili na nekoj vrsti ugaone sećije. Izabrali smo veliki bračni krevet, koji je obećavao udobnost i toplinu.

Prije nego što smo se počeli svlačiti, Elena me je zamolila da isključim svjetlo. Sjetio sam se njezinog svlačenja u čajnoj kuhinji čitaonice i kasnijeg kajanja zbog njega.

“Stidiš se?”

Nije mi odgovorila pa sam okrenuo prekidač.

Nisam osjećao hladnoću dok sam svlačio odjeću u tami i pipajući se smještao u krevet. Elena je to činila na drugoj strani. Susreli smo se ispod pokrivača.

“Nemoj žuriti”, rekla mi je Elena prije nego što mi je dopustila da je zagrlim. “Pred sobom imamo cijelu noć.”

Nisam imao namjeru žuriti. Želio sam da jedno drugom prilazimo korak po korak, da se međusobno istražujemo i da se udomaćimo u onom drugom tijelu. U isto sam vrijeme bio svjestan da će se događaji ipak drugačije odvijati. Onog trenutka kada smo ušli u kuću i svukli zimsku odjeću, moje su se oči zaustavile na Jeleninom tijelu i tu su ostale sve dok se ja i Elena nismo odvojili i krenuli prema potkrovlju.

Obuhvatio sam Elenu rukama i potražio njezine usne, riješen da učinim sve da bih je usrećio, ali su moje ruke, klizeći duž Eleninih mršavih leđa, već započele izdaju. Nisam se morao uvjeravati da je Elena uz mene i da njoj pripadaju te malene grudi i te duge krhke noge, ali nisam mogao niti spriječiti da se Jelenin lik ubaci između nas i da me primora da ga zgrabim i da se utisnem u njega brzo i žestoko, upravo onako kako je zahtijevao.

“Bože moj, opet sam pala pod kamion”, rekla je Elena kada je sve bilo gotovo i kada se Jelenin lik izgubio.

Osjećao sam da sam počinio nevjerstvo ili da sam, najblaže rečeno, mnogo toga ostao dužan Eleni. Zbog toga je nisam pustio iz zagrljaja. Držao sam je uz sebe i nastavio milovati, ne nalazeći riječi kojima bih nju utješio, a sebe opravdao. Uskoro mi je Elena počela uzvraćati i njezino narastajuće uzbuđenje mogao sam pratiti kao toplinu koja se širi i prelazi i na mene. A upravo kroz tu toplinu između nas se ponovno uvuklo Jelenino puno tijelo, krcato obećanjima. Izazivački se ispriječilo, odgurnuvši Elenu duboko u pozadinu. Vidio sam joj lice ozareno zadovoljnim osmijehom, u rukama sam držao njezino tijelo, koje se nudilo široko otvoreno, i osjećao sam da nema nikakvog razloga da ne zaronim u toplu tamu koja me je zvala.

“Dragi moj Vladimire, definitivno si me uvjerio da nisi onakav kakvim sam te zamišljala”, rekla mi je Elena i ozbiljno me uplašila.

“Zar sam te razočarao?”

“Plašim se da bi mogao biti sličniji svom ocu nego što sam vjerovala.”

“Hoćeš reći da misliš kako me žene privlače kao i njega?”

“Tako nekako.”

Nije mi bilo teško reći da se vara, jer sam cijelim svojim bićem stajao iza svake riječi koju sam joj uputio te noći. Ležali smo priljubljeni jedno uz drugo u udobnom krevetu, pokriveni toplim pernatim pokrivačem, i među nama nije bilo nikakvih prepreka. Nisam joj mogao govoriti o uljezu u Jeleninom liku, jer onda ne bih mogao objasniti da ne želim Jelenu nego baš nju, Elenu. Sve bih lakše objasnio da sam mogao govoriti o ljubavi, ali sam, kao i uvijek, i tada imao na umu upravo njezin savjet da se ne koristim praznim riječima. Time je vjerojatno htjela reći da ono što osjećam moram dokazati djelima.

“Što se tiče drugih žena, možeš mirno spavati”, rekao sam joj i dodao da se u to i sama mogla uvjeriti. U proteklih godinu i pol dana, koliko smo se nas dvoje družili, nisam ni pokušao pobliže upoznati neku drugu djevojku, premda je nekolicina pokazivala interes za to.

“Nisi, što ne znači da nećeš”, odvratila mi je Elena, ali nisam zapazio da je loše raspoložena.

Zaspali smo tek negdje pred zoru i spavali smo gotovo do podne. Prvo što mi je palo na pamet kada sam otvorio oči bilo je da odem do prozora i da pogledam šta se zbiva napolju. Snijeg je još padao, iako znatno rjeđe nego prethodnog dana, i bilo ga je toliko da sam stekao dojam da je zatrpao doslovno sve živo i neživo i da je prigušio čak i šum riječnih valova.

Probudio sam Elenu i rekao joj da požuri sa odijevanjem. Želio sam izbjeći mogućnost da se Damaskin popne k nama i da ustanovi da se u potkrovlju ne nalaze dvije nego samo jedna soba. Sišli smo u blagovaonicu, gdje su nas Jelena i Damaskin očekivali. Sjedili su za stolom i, kako mi se činilo, dosađivali se.

“Moraćemo krenuti ranije nego što smo planirali”, rekao je Damaskin. “Trebaće nam mnogo vremena da se probijemo do pruge.”

Ručali smo ranije nego prethodnog dana i odmah poslije objeda krenuli. U stvari, nije moglo biti ni riječi o kretanju nego o teškom radu na probijanju staze kroz sniježne naslage. Jelena je donijela lopate i ja i Damaskin smo, stojeći naporedo, odbacivali snijeg svatko na svoju stranu. Odmicali smo veoma sporo pa su se Jelena i Elena vratile u kuću i kroz prozor promatrale naše probijanje. U nekoliko navrata Jelena je dolazila do nas sa bocom rakije da okrijepi naša tijela i podrži naše raspoloženje, koje je opadalo sa svakim novim korakom.

Tek u sumrak stigli smo do željezničkog kolosijeka, odakle smo mogli nastaviti prema željezničkoj postaji, krećući se između tračnica. Jelena je pošla sa nama i sačekala da dođe vlak.

“Žao mi je što se sve svelo na sjedenje u kući”, rekla je, preuzimajući lopate od mene i Damaskina.

“Ništa za to”, odvratio je Damaskin. “Ako nas i ubuduće budeš ovako dobro hranila, bićemo ti česti gosti pa makar stalno sjedili u kući.”

Mogao sam se složiti sa njim. Nisam imao šta zamjeriti našem boravku u Jeleninom domu, ako izuzmemo snijeg. Ipak sam odahnuo kada je vlak krenuo. Tek tada sam se mogao opustiti i posvetiti se analizi proteklih događaja. U svemu mi je najzagonetnije bilo to što smo u toj velikoj kući zatekli samo Jelenu i njezinu tetku.

“Zar nema nekih drugih srodnika?”, upitao sam Damaskina.

Odgovorio mi je da ima samo starijeg brata, koji je građevinac, a usto i samac, pa najveći dio svog vremena provodi na različitim gradilištima. Da ne bi bila sasvim sama, Jelena je iz Kladnja dovela tu ženu koju je nazivala tetkom, a koja joj je, u stvari, neka daleka srodnica.

Elena je sjedila uz Damaskina, na suprotnoj klupi u kupeu. Činila mi se zamišljenom, ali ne i neraspoloženom. Dok je Damaskin govorio o Jeleni, pogledala me je i u jednom trenutku namignula.

“Kada bi je oženio, dobio bi polovinu kuće”, rekla je bratu.

“Ne bih se oženio ni za cijelu kuću”, odgovorio je Damaskin bez razmišljanja.

“Zašto ne?”, upitala je Elena. “Više nikad nećeš imati tako lijepu djevojku.”

“Ne postoji djevojka zbog koje bih propustio otići u Ameriku.”

“Zar je ne bi mogao oženiti i povesti sa sobom?”, upitao sam.

Objasnio mi je da ne mogu povesti nikog tko nije na spisku članova njihove obitelji koji su još prije nekoliko godina dostavili američkom useljeničkom uredu. Činilo mi se kao da mi želi reći da se ne mogu nadati da ću, oženivši se Elenom, poći sa njima preko oceana, premda na to nikad nisam ni pomislio.

Damaskinov odgovor je u mene unio nemir, kao što se to redovito događalo svaki put kada je Elena govorila o Americi. Nisam želio slušati nikakve priče o njezinom odlasku, iako sam gotovo svakodnevno razmišljao o njemu. Teško mi je bilo shvatiti da će Elena pristati da se odvoji od mene i od svega što je sačinjavalo njezin tadašnji život i potom se toliko udaljiti da, praktično, neće ostati nikakva mogućnost da se nekad u budućnosti ponovno sretnemo.

Elena se odsutno nasmiješila i taj osmijeh, koji kao da je bio okrenut prema unutra, govorio mi je da će saopćiti neku svoju skrivenu misao.

“Zar nije sudbina nepravedna?”, upitala je. “Zar ne bi bilo bolje da je sastavila Jelenu i Vladimira umjesto Jelenu i tebe?”, rekla je Damaskinu.

Trnci su mi se popeli uz tijelo i učinili da mi se poviju ramena i obori glava. Sa zebnjom sam se upitao da li je moguće da sam nečim odao svoju tajnu žudnju za Jeleninim tijelom. Elena je nastavila raspredati svoju misao.

“Njih dvoje bi se savršeno uklopili. Jelena ne može nigdje otići i ako bi to željela, a Vladimir se neće pomaknuti iz Bosne, iz Zenice i iz naše ulice i kada bi ga tjerali. Oboje su školovani i gospođa Jasmina bi mogla biti zadovoljna snahom. A njih dvoje bi mogli biti zadovoljni jedno drugim i u svemu ostalom.”

Bilo je to prvi put da je Elena, posrednim putem, govorila o sebi kao nedovoljno obrazovanoj i nedovoljno lijepoj za mene. Govorila je o tome kao da se šali i morao sam to tako i ja prihvatiti. Nisam mogao u Damaskinovoj nazočnosti kazati ništa što bi je utješilo i uvjerilo da griješi. Kazao sam samo to da nemam namjeru žaliti se na svoju sudbinu.

I Damaskin se pridružio Eleninoj šali.

“Ako namjeravaš ostati ovdje, dobro bi ti došla Jelenina kuća.”

Nije mi preostalo ništa drugo nego da i sam kažem nešto u sličnom tonu.

“Sumnjam da mi je ta kuća potrebna pored mog stana u baraci’’, rekao sam.

Tada sam se osjećao kao griješnik prema Eleni, a kasnije sam se često pitao nije li Elena namjerno htjela u mene usaditi misao o tome da je Jelena za mene bolje rješenje od nje. Ili je željela samo da me poštedi patnje zbog rastanka.

Kod kuće su me čekali mama i nastavak razgovora o Eleni i Jeleni. Najprije sam mami morao ispričati kako nam je bilo u Nemiloj, izostavljajući detalje koji nisu bili za njezine uši. Mamu je prije svega zanimala Jelena i sve ono što je bilo vezano za nju - njezina kuća, njezini srodnici, njezin posao i njezin izgled. Nije krila da joj se Jelena sviđa i da joj odgovara u svakom pogledu. Odobravajući je kimala glavom kada sam joj rekao da Jelena ima samo jednog brata, i to inženjera, i kuću u kojoj bi mogle živjeti bar dvije obitelji a da ne smetaju jedna drugoj.

Sva mamina pitanja odnosila su se na Jelenu, ali je meni bilo savršeno jasno da je središnja tema našeg razgovora i mamina glavna meta bila, u stvari, Elena. Hvaleći Jelenu, mama je željela postići to da ja sam dođem do zaključka da je Elena manje vrijedna i da ne zaslužuje moju ljubav i moju pažnju. Ljutilo me je to što je nastojala mene usmjeriti protiv Elene a da pri tome ni jedan jedini put nije izgovorila njezino ime. Upotrebljavala je taktiku kojoj se nisam mogao suprotstaviti. Da je nastupila otvoreno, da je jasno rekla da ne voli Elenu i da je ne želi u obitelji, bar bih imao mogućnost da se opredijelim, za nju ili za Elenu.

Nakon što je saznala sve što ju je zanimalo, mama je, samo prividno, promijenila temu razgovora. Upitala me je šta bih želio raditi nakon što završim gimnaziju. Nisam morao razmišljati da bih joj odgovorio. Još davno sam odlučio zaposliti se.

“Zar nisi nikad razmišljao o fakultetu?”, upitala je mama, a morala se sjećati da smo u više navrata razgovarali o mojoj budućnosti i da smo se svaki put suglasili da naše finansijske mogućnosti ne dozvoljavaju ni da pomišljamo na to da ja nastavim školovanje nakon što završim gimnaziju. Pri tome smo i ja i mama imali u vidu da se Josip neće zadovoljiti srednjom školom i da ću ja morati raditi da bi on mogao poći na studije.