Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

“Mislim da ne bi bilo pametno da se već sada odrekneš mogućnosti da studiraš samo zbog toga što misliš da neće biti novaca za to. Sada nismo u povoljnoj materijalnoj situaciji, međutim, vjerujem da će se ona uskoro promijeniti nabolje.

Dok sam slušao te riječi, bio sam siguran da mama misli kako se želim zaposliti da bih se mogao oženiti Elenom. Nagovještavala mi je mogućnost studiranja samo zato da me pokoleba u namjeri. Kasnije sam shvatio da su njezini planovi bili kompleksniji, premda ni u jednom svom dijelu nisu uključivali Elenu.

Mama je Elenu otpisala već prvog dana, vjerojatno onog trenutka kada ju je prvi put ugledala. Sve ono što je o njoj kasnije saznala samo ju je učvrstilo u uvjerenju da se radi o beznačajnoj osobi, zbog koje ne treba trošiti čak niti riječi. Vjerujem da bi mama ostala kod tog zaključka i da je Elena nastavila školovanje i da je pripadala nekoj drugoj obitelji. Tu, jednostavno, nije bilo pomoći. Mama se u tom, a i u nekim drugim slučajevima, ponašala aristokratski nadmeno, dajući svo svoje povjerenje svom prvom dojmu i ostajući mu vjerna do kraja, čak i onda kada su činjenice glasno i orkestrirano govorile protiv njega.

Elena je, naprotiv, bila plebejski dobroćudna, uvijek spremna korigirati svoje procjene. Zbog toga me je uvijek iznova iznenađivalo saznanje da nikad nije izmijenila svoje izuzetno visoko mišljenje o mami, čak ni u onim posljednjim danima uoči odlaska u Ameriku, kada je već svima bilo jasno da je mama ne cijeni ni toliko da bi je udostojila i najmanje pažnje i kada se u njezinoj nazočnosti ponašala kao da je i nema.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan sedamnaesti - 6. kolovoza 1994.

Tek je bilo svanulo kada je, jedva odvajajući kapke, otvorio oči. Iznad sebe ugledao je Maksa, koji se nagnuo i drmao ga.

“Moraš odmah ustati ako želiš poći kući”, rekao je Maks, ali Vladimir nije bio siguran da ga sasvim razumije. Piće koje je popio prethodnog dana nije bilo izvjetrilo i još mu je bučalo u glavi.

“Zar ti nikada ne spavaš?”, upitao je da dobije na vremenu.

“Odspavam dva, tri sata i to mi je dovoljno”, odgovorio je Maks.

Vladimir nije mogao shvatiti kako je moguće da Maks ne izgleda ni izbliza tako loše kako se on osjeća.

“Popio si bar dvostruko više od mene pa ipak si na nogama.”

“To je samo stvar navike”, objasnio je Maks i ponovio da mora što prije ustati i spremiti se.

“Danas za Bosnu odlazi konvoj Crvenog križa i on ti je jedina mogućnost da do večeras budeš kod kuće. Ako ga propustiš, moraćeš čekati još danima. Ili možda želiš ostati?”

Vladimir je odlučno odbacio ovu posljednju mogućnost tako što je odmah iskočio iz kreveta i počeo se odijevati. Nije želio još jedanput suočiti se sa Jeleninim ogrubjelim licem, prorijeđenom i gotovo već mrtvom kosom i tijelom koje nije mogao ni zamisliti bez odjeće.

“Pretpostavljam da ti u ovom trenutku nije stalo do jela pa predlažem da odmah krenemo, a ješćemo negdje usput”, rekao je Maks i krenuo prema automobilu.

Uskoro su se vozili cestom koja se udaljavala od mora.

“Pozadi imaš piva u limenkama”, napomenuo je Maks. “Kada popiješ nekoliko, osjećaćeš se mnogo bolje.”

Vladimir je otvorio jednu od limenki, riješen da ne posluša Maksov savjet do kraja. Ako bi ih popio nekoliko, znao je da bi se ponovio jučerašnji dan, a to sebi nije smio dozvoliti. Vraća se kući, a tamo ga očekuje oskudica svega i svačega, protiv koje se moglo boriti samo bistrom glavom.

Neko su se vrijeme vozili šuteći.

“Da li se moglo dogoditi da je netko u međuvremenu provalio u tvoj stan i uselio se?”, upitao je Maks.

Vladimir je najprije primijetio da je Maks rekao “tvoj stan” umjesto “naš stan”, a tek potom je postao svjestan šta ga pita. “Znači li to da se nepovratno udaljio i od mene i od mjesta u kojem se rodio i proveo najveći dio svog života?”, upitao se.

“Šta ćeš raditi ako nekog zatekneš u stanu?”

“Ne znam”, odgovorio je Vladimir na oba Maksova pitanja. “Kada sam krenuo, ostavio sam uključena neka svjetla pa ako je struja u međuvremenu dolazila, izvana se mogao steći dojam da sam u stanu. Ipak se više pouzdavam u to što nisam kontaktirao ni s kim i što mi nitko nije dolazio.”

“Slaba ti je to utjeha”, rekao je Maks.

“Znam, ali zar u ratu možemo ozbiljno govoriti o nekoj utjehi?”

Opet su se neko vrijeme vozili šuteći.

“Neću te nagovarati da ostaneš”, rekao je Maks. “Znam koliko si privržen Zenici. Međutim, moram ti reći da ne vjerujem da se ona neko vrijeme ne može voljeti i iz daljine. Da sam na tvom mjestu, sačekao bih da se rat završi pa bih se onda vratio. I ne bih se vratio u Crkvice nego bih kupio jednu od onih kuća pored Kočeve u našoj nekadašnjoj ulici.”

Vladimir je samo odmahnuo glavom. Nije imao volje objašnjavati nešto što se podrazumijevalo samo po sebi. Bio je samo to što jeste. Puž sa kućom na sebi, kako je govorila Elena, šaleći se. “Da bar nemaš stana”, kazala je, “mogla bih se nadati da ćeš negdje otići. Na žalost, imaš ga i osuđen si da ga do smrti nosiš na sebi. Cijelo vrijeme ćeš osjećati njegovu težinu, a nećeš znati da te upravo on najviše muči.”

Maks je samo kratko pogledao Vladimira, ali nije postavio novo pitanje. Desetak minuta kasnije pogledao je na sat i nedugo zatim zaustavio je automobil pored ceste.

“Vrijeme je da se dogovorim za tvoj prijevoz”, rekao je, izišao iz automobila i uputio se prema najbližoj kući. Vladimir je bio zadovoljan što nije morao poći sa njim. Mogao se nasloniti na sjedalo i bar nakratko zaspati.

Prije nego što je utonuo u san, pomislio je da se nije uzalud opirao pozivima svoje braće da im se pridruži. Njegovo predosjećanje je bilo u pravu kada mu je savjetovalo da ostane tamo gdje se otvorio sav njegov život. I ovaj kratki izlet nepopravljivo je oštetio ono što je u sebi smatrao najdragocjenijim. Jedino vrijedno što je iz njega izvukao bilo je saznanje da je njegov izlazak iz Zenice bio sasvim izlišan i da bi njegov sastanak sa braćom imao nekog smisla samo u njihovom stanu u Crkvicama.

Kada se probudio, automobil je još bio parkiran na istom mjestu. Maks je sjedio na sjedalu pored njega i pio pivo iz limenke.

“Imaš sreće”, rekao je Maks kada je opazio da je Vladimir budan. “Uspio sam te ubaciti u spisak vozača i pratilaca konvoja. Ići ćeš pravo u Zenicu. Ako ne bude nekih nepredviđenih problema, noćas ćeš spavati u svom krevetu.”

Nakon toga je pokrenuo automobil i izvezao ga na cestu.

“Preostaje mi još da te odvezem na mjesto sastanka sa konvojem. Ali prije nego što stignemo tamo, moram ti reći nešto što sam, kao posljednji adut, čuvao za kraj. Međutim, plašim se da nisam sposoban naći prave riječi za to pa ću morati krenuti najkraćim putem.”

“Zar nisi uvijek tako radio?”, upitao je Vladimir.

“Jesam, ali ovo je posebna prilika. Najkraće rečeno, dužan sam ti prenijeti Eleninu poruku.”

Te dvije riječi, “Elenina poruka”, djelovale su na Vladimira kao da dolaze iz nekog drugog svijeta i učinile su da napokon shvati zbog čega je izbjegavao razgovarati o Eleni i zbog čega nije želio slušati kada je netko govorio o njoj. Nije želio dopustiti mogućnost da ona postoji izvan njega i izvan njegovog sjećanja.

“Samo mi nemoj reći da ne želiš ništa čuti ni o Eleni ni o onom što ti je poručila”, rekao je Maks sa prizvukom razočaranja u glasu.

Tek tada je Vladimir do kraja shvatio da je Maks govorio o Eleni koja se nalazi u Americi i koja će kroz nešto više od mjesec dana navršiti pedeset i šest godina života.

“Najbolje bi bilo da svoju priču počneš iz početka”, rekao je. “Od toga kako si uspio uspostaviti vezu sa Elenom.”

“Sasvim slučajno”, kazao je Maks i ispričao kako je, pretražujući kompjutorske zapise sa porukama Međunarodnog crvenog križa, bez neke određene namjere utipkao svoje ime kao jednog od mogućih dobitnika poruke. Iznenadio se kada mu je kompjutor odgovorio pozitivno i saopćio mu broj pod kojim je bila registrirana poruka iz Silverstone-a, Ohio, USA. U pismu, koje je nakon toga lako pronašao, a koje je bilo naslovljeno na imena sva četiri člana njihove obitelji, Elena je napisala da bi željela znati da li su živi i da li im je nešto potrebno. Navela je svoju adresu i broj telefona.

“Evo, ovo je to pismo”, rekao je Maks i predao Vladimiru tiskanicu na kojoj su se slale poruke preko međunarodnih organizacija Crvenog križa. “Ako želiš, možeš još ovog trenutka pozvati Elenu telefonom.”

Potom je rukom segnuo u pretinac, izvukao mobilni telefon i pružio mu ga.

“Ja sam sa njom već razgovarao i obećao sam joj da ću te dovesti ovamo, kako bi joj se mogao javiti.”

Vladimir je od Maksa preuzeo pismo, ali nije osjećao želju da ga čita. Skoro četrdeset godina čekao je pismo potpisano Eleninim imenom ili telefonski poziv u kojem će već prva izgovorena riječ zamijeniti njezino ime i sada, kada je pismo držao u ruci, bilo mu je jasno da je zakasnilo, da je stiglo bar jedan dan prekasno.

Pogledao je Maksa, koji mu je pružao telefon, i polako odmahnuo glavom.

“Ne preuzimaš na sebe nikakvu obavezu ako je nazoveš i porazgovaraš sa njom”, rekao mu je Maks.

Vladimir je ponovno odmahnuo glavom.

“Nećeš me uvjeriti da u proteklim godinama nikad nisi razmišljao o Eleni.”

“Neću, jer nikad nisam ni prestajao razmišljati o njoj.”

“Onda ne razumijem zbog čega je ne želiš pozvati.”

“Zar ne shvataš? Cijelo ovo vrijeme sa mnom je bila Elena koju sam poznavao, koja je imala manje od osamnaest godina, koja je težila pedeset i pet kilograma i čija je kosa bila čvrsta i svileno sjajna.”

“Shvatam”, rekao je Maks. “Vidio si Jelenu i uplašio si se od onog što su godine učinile njezinoj ljepoti. Međutim, moraš računati s tim da vrijeme ni tebe nije poštedjelo.”

“Naravno, ali to je samo razlog više da ostanemo svatko na svom mjestu.”

Maks je sklopio telefon i vratio ga u kazetu.

“Čini kako hoćeš”, rekao je nešto kasnije. “Možda si u pravu. Možda se više isplati sačuvati lijepe uspomene nego od sadašnjosti dobiti nešto što će nas samo podsjećati na to da sve prolazi i propada. Kažem možda, a znam da bih ja postupio sasvim suprotno. Otišao bih da je vidim pa makar se i razočarao.”

Vladimir ni sada nije želio razgovarati o Eleni. Njezino je pismo stavio u džep. Odlučio je pročitati ga kada bude sam i kada bude pripravan usvojiti činjenice koje su se, pretpostavljao je, nalazile u pismu. “Nema razloga”, pomislio je, “da u ovom trenutku donosim bilo kakvu odluku i da zbog toga odgađam povratak kući.”

Maks je shvatio bratovu želju pa su se nastavili voziti u tišini. Progovorio je tek kada su stigli na odredište. Uzeo je Vladimirovu torbu iz automobila i ponio je do kamiona.

“Stavio sam unutra nešto hrane i nešto novca”, rekao je Vladimiru, dodajući mu torbu. “I jednu bocu mog vina od šipaka. Možda će ono učiniti da promijeniš mišljenje.”

Mahnuli su jedan drugom rukom i to je bio sav njihov oproštaj.

“Sa Josipom se nisam ni pozdravio”, pomislio je Vladimir. “Ni sa Jelenom niti sa njezinom kćerkom, kojoj ne znam ni ime, a Ljubicu nisam ni vidio. I to je dokaz da nije trebalo da napuštam Zenicu.”

Spavalo mu se. Upitao je vozača može li koristiti njegov ležaj.

“Naravno”, odgovorio mu je ovaj. “Ako imate tako dobre nerve da možete zaspati.”

“Smrt mi se ionako sve brže približava. Volio bih da me nađe u snu.”

Rekao je to više za sebe. Potom se prebacio preko sjedala i uvukao na ležaj. Bio je žedan, ali mu je san bio bliži od želje da ugasi žeđ. Zaspao je sa osjećanjem da se nalazi na krevetu u svom stanu u Crkvicama i da kroz otvoren prozor sluša buku prolazećih automobila.

Nitko ga nije budio pa je spavao dugo i mirno. Kada je predvečer na križanju ulica u Crkvicama sišao sa kamiona, osjećao se sasvim svjež i u sebi nije nalazio ni traga dojmu da je putovao gotovo cijeli dan.

Još izdaleka je zapazio da je svjetlo upaljeno samo u njegovoj kupaonici. Odahnuo je. Još je imao svoj stan i mogao se bar njime ograditi od svih nedaća vanjskog svijeta i od svega onog što ga je guralo sa njegovog puta.

Najprije se okupao, a onda je otvorio torbu da pogleda šta mu je Maks spremio od hrane. Između različitih omota odmah je zapazio bocu i kazetu za magnetofon. Na kazeti je olovkom bilo napisano “Helenina pjesma - varijacije”. Gotovo nesvjesno stavio ju je u kazetofon i pritisnuo tipku za start.

Ponovno je čuo Jelenin glas. Na snimku je pjevala približno onako kao i prethodne večeri, ali u pozadini njezinog pjevanja nisu bili slavonski tamburaši.

Vladimir je stajao pored kazetofona i čekao da se pjesma završi. Međutim, pjesma se nije završila nakon uobičajene tri minute nego se produžila na taj način što je pjevanje nastavio neki muški, njemu nepoznat, glas. Bitne izmjene pretrpjela je i muzička pratnja zbog sudjelovanja drugih glazbala, zbog nešto drugačijeg ritma i sasvim drugačijeg aranžmana. Ali je i to, i tekstom i melodijom, bila sasvim prepoznatljiva “Helenina pjesma”.

Drugu verziju smijenila je treća, a ovu četvrta, koju je, očigledno, pjevao Maks. Dok je pažljivo slušao Maksovo izvođenje “Helenine pjesme”, Vladimir je iz torbe izvadio bocu sa ojačanim šipkovim vinom, otvorio je i iz nje otpio tek toliko da osjeti okus. Ne, ipak to nije ono nekadašnje njegovo i Elenino vino, pomislio je. U isto vrijeme je osjećao da mu ni “Helenina pjesma”, koju je slušao već u petom izvođenju, nije pružala isti užitak kao kada ju je pjevala Elena.

Ipak je pustio da kazetofon odvrti vrpcu do kraja. Nakon toga je ugasio svjetlo i legao u krevet, vjerujući da zadugo neće moći zaspati. Kroz otvoren prozor promatrao je zvjezdano nebo i osjećao kako ga preplavljuju spokojstvo i neka tiha radost. Pomislio je da je ipak imao neke koristi od svog izleta. Jače je nego ikad spoznao svoju sudbinu i bio je odlučniji nego ranije da je slijedi bez otpora.

Nije osjećao potrebu da razmišlja o danu koji se približavao svom kraju. Čim je zaklopio oči, znao je da će ga uskoro progutati noć

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Osamnaesto poglavlje

Što se više bližio kraj školske godine, moj život je postajao sve kompliciraniji i sve se više udaljavao od spokojstva, koje me je obavijalo skoro pune dvije godine. Saznanje da je odlazak Elenine obitelji u Ameriku sasvim izvjestan oduzimalo mi je volju da idem u školu, da učim i da obavljam sve one mnogobrojne i već uobičajene poslove. Želio sam se izvući iz tog kruga, jer sam osjećao da Eleninim izlaskom iz njega postaje besmislen.

Najradije sam odlazio na Zmajevac, na jedan od njegovih nižih brežuljaka, koji je na svom vrhu imao prirodno udubljenje, u kojem sam se mogao smjestiti tako da sam napola sjedio a napola ležao. Tu sam ostajao satima, potpuno sam, i bez nekih određenih misli promatrao kretanja u barakaškom naselju, koje je ležalo ispod mojih nogu.

Sa sobom sam nosio školske knjige, uglavnom samo zbog toga da bih svoje izbivanje iz stana mogao opravdati izgovorom da se pripremam za završne ispite. Međutim, rijetko se dešavalo da ih otvorim i pročitam nešto u njima.

Mamine intervencije su stvarale dodatnu zabunu u meni, jer mi je ona sve češće napominjala da će me ipak poslati na studije, zbog čega je poželjno da veliku maturu položim sa boljim ocjenama.

Nisam joj se suprotstavljao, ali nisam ni namjeravao poslušati njezine savjete. Znao sam da ću završne ispite u gimnaziji položiti i bez nekih posebnih priprema, zbog čega sam mogao bez grižnje savjesti ležati u svom udubljenju, dok su mi knjige služile samo kao podmetač za glavu.

I Elena me je, vjerujući da učim, najveći dio dana ostavljala samog. Tek kada bi ocijenila da sam učio dovoljno za taj dan, a to se obično događalo sredinom popodneva, uspinjala se uz Zmajevac i smještala na zemlju pored mene. Najčešće smo, nakon pozdrava, dugo šutjeli. Nismo mogli iz svojih misli odstraniti ono što nas je bez prekida mučilo, a nismo nalazili u sebi snage da o njezinom odlasku govorimo i da pokušamo pronaći neko rješenje. Novac za putovanje u Ameriku već je bio uplaćen i karte za brod bile su rezervirane. Elena je, ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, imala otputovati dan nakon što se definitivno oprostim od gimnazije.

Najteže mi je padalo to što se Elena iz dan u dan sve više pribijala uz mene. Kao da je željela što potpunije iskoristiti preostalo vrijeme. Ne spominjući ni jednom jedinom riječju ono što osjeća, ona me je grlila i čvrsto držala objema rukama. Nije plakala, nije uzdisala, samo bi se ponekad zagledala u mene, kao da me je željela što dublje utisnuti u sjećanje.

Ako je nešto govorila, onda je to bilo o meni. Ispitivala me je kako napredujem u učenju, nudila se da mi pomogne tako što će mi čitati pitanja i provjeravati moje odgovore i sve češće se interesirala šta bih želio studirati i šta bi mi najviše odgovaralo. O svojim željama i potrebama govorila je samo onda kada smo se dogovarali oko redovitih posjeta Jeleninoj kući u Nemiloj. Tada sam joj u očima vidio radost, a u izrazu lica žudnju.

Posljednjeg dana svibnja Jelena mi je poslala kratku poruku, u kojoj je pisalo da se Damaskin nalazi kod nje i da njih dvoje očekuju da im se ja i Elena što prije pridružimo. Bio je radni dan, ali u to vrijeme nisam više išao na nastavu. Otišao sam do Elene i upoznao je sa Jeleninim pozivom. Nisam bio raspoložen za putovanje i nadao sam se da će Elena odbiti da pođe.

Međutim, ona kao da je samo čekala taj poziv. Požurila je da se spremi i uspjeli smo stići na željezničku stanicu prije nego što je radnički vlak krenuo prema sjeveru. Kao i obično, vlak je bio pun radnika željezare, koji su se nakon završene prve smjene vraćali kućama u selima i gradićima smještenim duž rijeke Bosne nizvodno od Zenice.

U vlak smo uskočili tek kada je krenuo i ostali smo stajati na platformi vagona. Elena je željela da budemo sami, premda nismo imali šta skrivati od drugih ljudi, jer smo tek s vremena na vrijeme razmjenjivali poneku riječ. Dok je vlak prolazio kroz vrandučki tunel, morali smo zbog dima ući u vagon, ali tu je, praktično, već bio i kraj našem putovanju.

Jelenu i Damaskina spazili smo i prije nego što se vlak zaustavio u Nemiloj. U stvari, najprije smo na obali Bosne uočili Damaskinov kamion, a zatim i njih dvoje. Sjedili su na travi u odjeći za kupanje i smijali se. Gledajući ih tako, naizgled bezbrižne, zanemario sam činjenicu da i nad njihovim glavama visi mač zvani “Amerika” i zavidio sam im. Oni su odlučili zabavljati se, uživati jedno u drugom koliko god je to moguće, ali ne i po svaku cijenu. Po onom što su govorili i kako su se ponašali zaključio sam da će, kada se rastanu, nedostajati jedno drugom, ali da zbog toga neće patiti.

Uskoro smo im se pridružili i zatekli ih kako jedu trešnje. Krupne svijetlo-crvene plodove vadili su iz već dopola ispražnjene korpe, stavljali su ih u usta, a potom njihove koštice uzimali između palca i kažiprsta i pritiskom izbacivali u rijeku.

“Da niste došli, sami bismo pojeli sve”, rekao nam je Damaskin.

“I bilo bi nam zlo od toga”, dodala je Jelena.

Sjeli smo pored njih na travu, a Damaskin je korpu sa trešnjama stavio između mene i Elene.

“Vi jedite, a mi se idemo okupati”, rekao je pritom.

Smatrao sam da je voda još uvijek prehladna za kupanje.

“Zaboravljaš da ću u Bosni biti još samo šesnaest dana”, rekao mi je Damaskin. “Hoću da od nje uzmem sve što još mogu”, dodao je, a zatim je, zajedno sa Jelenom, skočio u rijeku.

Da je voda bila i hladnija nego što sam vjerovao, mogao sam zaključiti po tome što su njih dvoje, čim su izronili na površinu rijeke, odmah zaplivali prema obali. Elena i ja nismo namjeravali iskušavati temperaturu vode u rijeci. Nastavili smo jesti trešnje, dok su Jelena i Damaskin opruženi na vrelom pijesku pokušavali doći do daha i umiriti uzdrhtala tijela.

Kada je, pola sata kasnije, savladao šok izazvan naglim ulaskom u hladnu vodu, Damaskin nam je saopćio da se mora kamionom odvesti u Tešanj, da bi tamo natovario neku robu.

“Vjerujem da ću se vratiti prije pola noći”, rekao je i, kada se već nalazio u kabini kamiona, dodao da ne odemo spavati prije nego što se on vrati. Mahnuo nam je rukom, pokrenuo kamion i odjurio niz cestu, ostavljajući iza sebe oblak prašine.

Jelena je dohvatila praznu korpu pa smo nas troje, preko ceste i preko njiva, krenuli prema njezinoj kući, koja se mogla vidjeti iz svake točke Nemiljanske doline. Sama kuća, međutim, nije bila naš neposredni cilj. Vrijeme je bilo isuviše lijepo da bi nas mogao privlačiti zatvoreni prostor.

Jelena nas je provela kroz voćnjak iza kuće i povela stazom uz jelovu šumu. U šumi je bilo tiho, polumračno i svježije, ali mi se baš zbog toga nije dopadalo. Želio sam se ponovno naći na nekom osunčanom mjestu, po mogućnosti povišenom, odakle je pogled mogao dosegnuti šire vidike. Međutim, ma koliko da smo se uspinjali, mogli smo vidjeti samo stabla ili nedaleke padine drugih brda.

Elena mi je već jednom rekla šta misli o skučenim bosanskim vidicima. Ovog puta izrazila se nešto drugačije. “Ova brda varaju”, kazala je. “Dok se uspinješ uz njih, obećavaju ti mnogo toga. Međutim, kada im dođeš na vrh, shvatiš da ništa ne možeš dobiti, osim pogled na još jedno ili na mnogo istih takvih brda. To mi se čini monotonijim od bilo kakve ravnice.”

“Šta bi tek govorila da si rođena i odrasla u mojoj kući i u ovoj uskoj dolini?”, upitala ju je Jelena.

Nije dobila odgovor. Vjerojatno zbog toga što je Elena smatrala da se odgovor podrazumijeva sam po sebi.

“Stotinu puta sam poželjela da mi kuća izgori pa da budem prisiljena maknuti se odavde, ispod ovih brda i ispod ove šume. Ne možete ni zamisliti kako se čovjek ovdje osjeća u kasnu jesen dok kiša danima pada, a noć se spušta već sredinom popodneva. Hladno je, mračno, a vlaga se uvlači ne samo u kuću i tijelo nego i u dušu. Svuda okolo je blato i sve što možeš je da sjediš u kući, da trpaš drva u peć i da zavidiš onim srećnicima koji imaju bar na nešto baciti pogled. Onda zavidim i vama u vašim barakama. Premda ste i vi okruženi sličnim brdima i istim blatom, lakše vam je, jer vas je mnogo sličnih nevoljnika.”

“Svakako”, potvrdila je Elena. “Lakše nam je kao što je i zatvorenicima u zajedničkim ćelijama lakše nego onima koji se nalaze u samicama.”

Dok je Elena to govorila, kretali smo se suncem obasjanom padinom, obraslom travom koja nam je dosezala do pojasa, a koja je bila prošarana bezbrojnim ljubičastim i crvenim cvjetovima. Negdje u blizini snažno je mirisala rascvjetala zova, a u obližnjem grmlju ptice su pjevale da je nadaleko odzvanjalo. Pitao sam se šta je prouzročilo Elenino i Jelenino tmurno raspoloženje. Ono o čemu su govorile ili nešto sasvim drugo? Možda bliski rastanak?

“Znači li to da bi radije stanovala u našim barakama nego u svojoj kući?”, upitao sam Jelenu.

“Naravno da ne”, odgovorila je. “Ali bih radije živjela u gradu pa makar morala stanovati u vašim barakama nego ovdje u Nemiloj u svojoj kući”, dodala je i uputila mi pogled koji nisam mogao protumačiti. Nakon toga mi je postavila dva pitanja, na koja sam mogao samo slegnuti ramenima: “Zbog čega me to pitaš? Nudiš li mi nešto?”

Morala je znati da joj nisam mogao ništa ponuditi. Svi moji napori bili su usmjereni na to da pronađem nešto što bih mogao ponuditi Eleni.

Još smo se neko vrijeme nasumično kretali uz brdo i niz brdo i u sumrak smo se spustili do Jelenine kuće. Ne znajući kako da utrošimo vrijeme, koje se od dolaska noći vuklo sporije nego što smo željeli, večerali smo ranije i onda smo ostali sjediti za stolom, ali nam nije polazilo za rukom oživjeti razgovor. Očito je bilo da nam nedostaje Damaskin. Njegovim je odlaskom poremećena ravnoteža u našem malom krugu i raspoloženje se neminovno moralo pogoršati.

Elena je zijevala, zatvarala oči i odavala sve znakove pospanosti. I meni se odlazak na počinak činio najboljim rješenjem, ali sam smatrao da ne bismo korektno postupili ako bismo ostavili Jelenu da sama čeka Damaskinov povratak.

“Zašto se mučiš?”, upitala je Jelena Elenu. “Pođi spavati, a Vladimir će mi praviti društvo dok se Damaskin vrati.

Pretpostavljao sam da Elena neće prihvatiti ovaj prijedlog, ali sam se prevario. Odmah je pristala i čini se da je bila zadovoljna što se može udaljiti iz sredine koja je disala dosadom. Pošao sam sa njom, da je otpratim do sobe u potkrovlju. Odmah se svukla, uvukla u krevet i zaklopila oči, napomenuvši mi da je probudim kada ponovno dođem.