Te u zagrebu filozofski fakultet


Međunarode studije i elaborati



Yüklə 1,9 Mb.
səhifə6/36
tarix19.01.2018
ölçüsü1,9 Mb.
#39331
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   36

3.1.3. Međunarode studije i elaborati
Spajić-Vrkaš. V. Teacher Training Issues and Options for Reform of the Croatian Teacher Training System: Report to the World Bank. rujan, 1998.

Riječ je o opširnoj studiji koju je autorica sačinila za potrebe Svjetske banke, a na preporuku Ministarstva znanosti RH. U njoj se prikazuju problemi izobrazbe i stručnog usavršavanja učitelja te ocrtavaju smjernice reforme toga sustava u skladu s prioritetima hrvatskog školstva, pozitivnim iskustvima drugih zemalja i međunarodnim načelima i strategijama izobrazbe učitelja. Nakon detaljne raščlambe promjena u izobrazbi učitelja tijekom dvadesetog stoljeća, autorica razmatra sadašnji sustav izobrazbe u svim njezinim bitnim aspektima. Nadalje govori o ulozi dvaju ministarstava u izobrazbi učitelja i znanstvenom istraživanju u tom području. Na kraju se osvrće na glavne probleme današnjeg sustava izobrazbe učitelja u Hrvatskoj i iznosi prijedloge za njegovo unapređenje u kontekstu pozitivnih iskustava razvijenih zemalja i preporuka međunarodne zajednice.



Cjelovitost i usustavljenost prikaza povijesnih promjena i stanja izobrazbe učitelja u Hrvatskoj, detaljna raščlamba najvažnijih problema i jasno ocrtavanje pravaca promjena, što je do sada izostalo u našoj pedagogijskoj teoriji, čine ovu studiju jedinstvenim znanstvenim doprinosom pedagogiji i općenito znanstvenom promišljanju strategija reforme izobrazbe učitelja u Hrvatskoj. Referira se na Internetu: http://www.osi.hu/iep/SEE/resources/resource%20centre/Bibliograhy%20Country.doc i http://www.ifc.org/ifcext/CHEPublication.nsf/c6e5e5adcc6e4f2985256bdd00684090/6c4b38758090212085256c2c0057bf6b/$FILE/edco_croatia_report_2002-jl.pdf.

Spajić-Vrkaš, V. (u suradnji s Bozić, J. Pirsl, E.) Education for Democratic Citizenship: From Policy to Effective Practice Through Quality Assurance: Stocktaking in Southeast Europe: Country Report: Croatia. Zagreb: Research and Training Centre for Human Rights and Democratic Citizesnhip, Faculty of Philosophy University of Zagreb i Strasbourg: Council of Europe, 2003.

Objavljena u objedinjenom izvještaju: Project Education for Democratic Citizenship: From policy to Effective practice through Quality Assurance: Stocktaking Study on Quality Assurance in Education and EDC: Country Reports. Pariz: UNESCO, 2004., 37-66, doc. ED-2004/WS/52.

Ovaj nacionalni izvještaj dio je projekta 'Obrazovanje za demokratsko građanstvo: Od politike do učinkovite prakse osiguranjem kvalitete», koji se provodio u 9 zemalja jugoistočne Europe tijekom 2003. godine pod pokroviteljstvom Vijeća Europe i Pakta o stabilnosti. Svrha projekta bila je analiza politika i zakonodavstva te teorije i prakse osiguranja kvalitete u obrazovanju za demokratsko građanstvo u sklopu postojećih reformi. U istraživanju u Hrvatskoj korištena je metoda intervjua i fokus-grupe na pedesetak predstavnika ministarstava, lokalnih vlasti, inspektorata, istraživačkih instituta, fakulteta, ravnatelja, učitelja, profesionalnih udruga učitelja, učiteljskih sindikata i nevladinih udruga. U izvještaju su predočeni rezultati analize reformskih dokumenata i zakonodavstva u području obrazovanju te podaci o tome kako predstavnici najvažnijih čimbenika obrazovanja shvaćaju reformu obrazovanja, decentralizaciju, obrazovanje za demokratsko građanstvo i sustav osiguranja kvalitete. Komentirajući podatke, autorica ukazuje na problem poistovjećivanja koncepata ocjenjivanja i kontrole kvalitete s vrednovanjem i osiguranjem kvalitete kod dijela naših stručnjaka, što može biti smetnja koncipiranju i provođenju učinkovitih obrazovnih promjena kod nas.



Znanstvena vrijednost ovog rada proizlazi iz odabira teme, uzorka, metoda i postupka istraživanja, ali i iz stila izvještavanja. Metodološki obrazac, osobito diskusija u fokus-grupi, utjecao je na kasnije sveeuropsko istraživanje o politikama i praksama obrazovanja za demokratsko građanstvo. Izvještaj je dostupan na nekoliko internetskih stranica, uključujući Centar za ljudska prava Filozofskog fakulteta i Vijeće Europe (http://www.coe.int/t/dg4/education/edc/Source/Pdf/Documents/By_Country/Croatia/2003_%20EDC_QA_Stocktacking_Croatia.PDF)

Spajić-Vrkaš, V. All European Study on Policies for Education for Democratic Citizenship: Croatia: Follow-up to the Stocktaking Research on Policies for Education for Democratic Citizenship in Southeast Europe: Country Report: Croatia. Zagreb: Research and Training Centre for Human Rights and Democratic Citizesnhip, Faculty of Philosophy University of Zagreb i Strasbourg: Council of Europe, 2003.

Ovo je drugo nacionalno izvješće o politikama i praksama obrazovanja za demokratsko građanstvo, koje je pokrenuto u sklopu sveeuropskog istraživanja o obrazovanju za demokratsko građanstvo. Osim prikaza sustava obrazovanja u Hrvatskoj i popisa ključnih aktera, autorica analizira promjene od 2000. i identificira prepreke punom uvođenju obrazovanja za demokratsko građanstvo u hrvatske škole. Osobito se bavi pitanjima političkog okvira za promjene, pravnog uređenja tog područja i strategijama provođenja. Ističe nužnost političke volje, kompetentnost i koordinaciju svih čimbenika u provođenju obrazovanja za demokratsko građanstvo u praksu. Izvješće je dostupno na web-stranici Centra za ljudska prava Filozofskog fakulteta i Vijeća Europe (http://www.coe.int/t/dg4/education/edc/Source/Pdf/Documents/By_Country/Croatia/2001_45_AllEuropeanStudy_Croatia_follow_up.PDF).

3.1.4. Znanstveni radovi objavljeni u međunarodno priznatim publikacijama
Wintersteiner, W.; Spajić-Vrkaš, V. i Deutsch, R.“Europe, education and peace challenge.” U: W. Wintersteiner, V. Spajić-Vrkaš i R. Deutch (ur.) Peace Education in Europe: Visions and Experiences. Münster/New York/München/Berlin: Waxmann, 2003., 11-19.

Riječ je o uvodnom tekstu u kojemu autori govore o potrebi izgradnje post-blokovske Europe kao područja mira, te raspravljaju o izazovima i preprekama u postizanju tog cilja. Naglašavaju važnost preispitivanja ciljeva i smjernica europskih integracija (ekonomska dobrobit, društvena kohezija i društvo znanja) u kontekstu potrebe za izgradnjom kulture mira kao ključa za globalnu stabilnost te objašnjavaju zašto je važno pristupe miru izmjestiti s moralne na političku odgovornost i zašto je europske građane prijeko potrebno pripremati za uspostavu i održanje mira. Argument za promicanje Europe kao «snage za mir» nalaze u shvaćanju da europski prostor nije samo povijesni prostor sukoba i ratova nego i kolijevka globalnog pokreta za prava i prosvjećenost svih. U skladu s tim, autori ističu nužnost promicanja mirovnog obrazovanja temeljenog na načelima ljudskih prava, jednakosti i pluralizma, kao odgovora na terorizam i porast nasilja u Europi i svijetu.



Znanstveni doprinos ovoga rada općoj pedagogiji i pedagogiji mira je u otvaranju novih prostora teorijske refleksije o ulozi obrazovanja u europskim integracijskim procesima na temeljima normativne opredijeljenosti Europe za mir i stabilnost, zaštitu ljudskih prava, pravdu i pluralizam. Autori uvjerljivo dokazuju da jačanje jedinstvene Europa u uvjetima globalne nesigurnosti nužno traži promjenu političkih prioriteta u obrazovanju u pravcu izgradnje kulture mira.

Spajić-Vrkaš, V. “Peace and peace education: A long lasting search for global solution.” U: W. Wintersteiner, Spajić-Vrkaš; V. i Deutch, R. (eds.) Peace Education in Europe: Visions and Experiences. Münster/New York/München Berlin: Waxmann, 2003., 45-70.

Pristupajući miru i mirovnom obrazovanju u okvirima dugotrajne potrage za globalnim rješenjem, autorica kritički raspravlja o povijesnim promjenama u pristupu miru, objašnjava razvoj i djelovanje međunarodnog sustava promicanja mira iz europske perspektive i opisuje postignuća nekih od najvažnijih međunarodnih nevladinih organizacija u tom području. Posebno se bavi promjenama u shvaćanju mira, od mira kao političke i pravne teme, preko mira kao moralne i religijske vrijednosti, do mira kao općeg ljudskog prava. Nadalje, raščlanjuje koncepte oružanog i pozitivnog mira; pojašnjava ukorijenjenost oružanog mira u hijerarhijskom uređenju svijeta i ideji moći nad drugima, odnosno “sudjelovanja u ratu”, a pozitivnog mira u egalitarnom shvaćanju svijeta temeljenog na ideji “moći s drugima i “sudjelovanja u miru”. U završetku proširuje svoju analizu na međunarodni sustav zaštite i promicanja mira te propituje standarde, instrumente i aktere u međuvladinom i nevladinom sektoru u odnosu na najnovije izazove miru u Europi i svijetu.

Smještanjem obrazovanja za mir u složeni kontekst međunarodnog sustava promicanja mira i objašnjavajući kako se on konceptualno i strategijski mijenja pod utjecajem ratova na prostorima bivše Jugoslavije, autorica je ovim radom dala izvorni znanstveni doprinos sistematskoj pedagogiji, mirovnoj pedagogiji i međunarodnim politika obrazovanja.

Spajić-Vrkaš, V. “Human rights and nonviolence: Peace education in Croatia." U: Wintersteiner, W.; Spajić-Vrkaš, V. i Deutch, R. (ur.) Peace Education in Europe: Visions and Experiences. Münster/New York/München/Berlin: Waxmann, 2003., 262-291.

U tekstu se analizira mjesto obrazovanja za mir u hrvatskom obrazovnom sustavu i Nacionalnom programu odgoja i obrazovanja za ljudska prava te raspravlja o rezultatima istraživanja o shvaćanju mira i obrazovanja za mir među hrvatskim nastavnicima i studentima nastavničkih fakulteta. Podaci otkrivaju velike razlike u konceptualizaciji i kategorizaciji mira i obrazovanja za mir među ispitanicima. Tako su npr. kod obrazovanja za mir identificirane četiri široka pristupa: obrazovanje za mir shvaćeno kao proces, kao sposobnost, kao područje djelovanja i kao pozitivan-negativan mir. Svaka kategorija sadrži nekoliko potkategorija. Tako se ispitanici koji obrazovanje za mir shvaćaju kao proces dalje dijele ovisno o tome shvaćaju li proces kao nastavnikovo podučavanje (teacher-centred), ili kao učenikovo učenje (learner-centred). Obrazovanje za mir shvaćeno kao razvoj sposobnosti može značiti stjecanje znanja o miru, razvoj vještina za mir, usvajanje miroljubivih stavova i nenasilnog ponašanja, ili pak razvoj kulture mira. U kategoriji u kojoj se obrazovanje za mir dovodi u vezu s područjem djelovanja, pojavljuju se tri pristupa: intrapersonalni mir, interpersonalni mir i međunarodni mir.

Utvrđivanje razlika u konceptualizaciji mira i obrazovanja za mir među nastavnicima i studentima nastavničkih fakulteta značajan je znanstveni doprinos mirovnoj pedagogiji te teoriji i praksi izobrazbe nastavnika za učinkovito upravljanje sukobima, prvenstveno stoga što ukazuje na važnost utvrđivanja postojećih znanja u procesu izobrazbe nastavnika za podučavanje u ovom području.

Spajić-Vrkaš, V. “Međunarodni standardi i strategije učenja za ljudska prava.” U: Vučinić, N.; Spajić-Vrkaš, V. i Bjeković, S. (ur.) Ljudska prava za nepravnike. Podgorica: Centar za ljudska prava Univerziteta Crne Gore i Zagreb: Istraživačko-obrazovni centar za ljudska prava Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2003., 53-86.

U radu se daje pregled razvoja i primjene međunarodnih i regionalnih standarda i smjernica za razvoj obrazovanja za ljudska prava. Ističe se da je već više od pola stoljeća promicanje obrazovanja za ljudska prava prihvaćeno kao jedna od najvažnijih međunarodnih obveza države, civilnog društva i građana. Temelj te obveze je Opća deklaracija o ljudskim pravima, u kojoj stoji ne samo da je obrazovanje jedno od općih, neotuđivih i nedjeljivih ljudskih prava nego i da ono mora jačati ljudsko dostojanstvo i međukulturno razumijevanje. Analizirajući primjenu međunarodnih i europskih standarda u obrazovanju, autorica dokazuje da se oni počinju ostvarivati tek početkom devedesetih godina 20. stoljeća, ponajviše pod pritiskom civilnog društva. Među uzrocima ranijeg zapostavljanja, ona izdvaja elitizam međunarodnog sustava ljudskih prava koji se oslanja na pravno-specijalističke i diplomatsko-administrativne krugove, te zaključuje da je neučinkovitost i kriza međunarodnog sustava ljudskih prava u najvećoj mjeri posljedica nepoznavanja općih standarda i mehanizama njihove zaštite od strane samih građana. Njihova puna primjena, objašnjava autorica, ne ovisi samo o jasnoći i obuhvatnosti standarda niti o pojedincima koji posjeduju ekspertna znanja, nego ponajviše o tome razumije li te standarde svaki pojedini građanin.

U zaključku autorica ističe da je, usprkos postojanja globalnih načela i smjernica te globalnog opredjeljenja za zaštitu ljudskog dostojanstva obrazovanjem, učinkovitost obrazovanja za ljudska prava i danas vrlo mala zbog pojmovne i terminološke zbrke, formaliziranosti školskih programa, neprimjerenosti metoda učenja, odsustva indikatora kvalitete, zapostavljanja praćenja i vrednovanja te nedostatka pouzdanih komparativnih analiza. Detaljan opis međunarodnih i europskih standarda, smjernica i mehanizama te identifikacija smetnji njihovu provođenju čine ovaj rad vrijednom dopunom dosadašnjih znanstvenih propitivanja u tom području.

3.1.5. Uredništvo međunarodno priznate znanstvene publikacije

W. Wintersteiner; Spajić-Vrkaš, V. i Deutch, R. (eds.) Peace education in Europe: Visions and Experiences. Münster/New York/München Berlin: Waxmann, 2003.

Knjiga je rezultat dvogodišnjeg međunarodnog projekta EURED (Education for Europe as Peace Education), koji se vodio pri Sveučilištu u Klagenfurtu, a okupio je istraživače, sveučilišne nastavnike i aktiviste mirovnog obrazovanja iz sedam europskih zemalja i Izraela sa svrhom analize mogućnosti i prepreka razvoju mirovnog obrazovanja u kontekstu post-blokovske Europe. Posvećena je analizi postojećeg političkog, pravnog i filozofskog okvira te praktičnih rješenja za jačanje mira i razvoj mirovnog obrazovanja u Europi i Izraelu. Svrha objavljivanja knjige jest, osim pregleda stanja, potaknuti raspravu o europskoj dimenziji osiguranja mira putem obrazovanja polazeći od ideje moći s a ne moći nad. U drugom dijelu knjige predstavljeno je stanje obrazovanja za mir u osam odabranih zemalja Zapadne i Istočne Europe: Italije, Mađarske, Njemačke, Nizozemske, Francuske, Hrvatske, Španjolske i Austrije.

Knjiga predstavlja značajan doprinos komparativnoj mirovnoj pedagogiji i praksi odgoja i obrazovanja za mir. Informacije o knjizi nalaze se na više desetaka web-portala, a referira se u nekoliko europskih baza, uključujući Library of US Congress (http://catalog.loc.gov/cgi-bin/Pwebrecon.cgi?Search%5FArg=spajic%20vrkas&Search%5FCode=NAME%5F&CNT=25&PID=28263&BROWSE=1&HC=3&SID=1) i bibliografiju radova o suvremenim istraživanjima militarizacije i demilitarizacije (http://www.watsoninstitute.org/pub/Militarization_Demilitarization_Bibliography.pdf ).

Vučinić, N.; Spajić-Vrkaš, V. i Bjeković, S. (ur.) Ljudska prava za nepravnike. Podgorica: Centar za ljudska prava Univerziteta Crne Gore i Zagreb: Istraživačko-obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko građanstvo Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2003.

Knjiga je rezultat zajedničkog rada istraživača okupljenih u projektu Mreža centara za ljudska prava u Jugoistočnoj Europi. Sadrži priloge iz Banja Luke, Beograda, Podgorice, Prištine, Sarajeva, Skopja i Zagreba te iz Europskog centra za izobrazbu o ljudskim pravima i demokraciji iz Graza. Publikacija je priređena sa svrhom predstavljanja različitih područja bavljenja ljudskim pravima iz perspektive različitih znanstvenih disciplina i/ili interdisciplinarnosti. Obuhvaća tekstove u kojima se međunarodni standardi ljudskih prava i disciplinarni pristupi stavljaju u kontekst niza suvremenih tema, kao što su gospodarski razvoj, kulturne razlike, društvena jednakost i kohezija, sloboda vjeroispovijesti, odgoj i obrazovanje, ustavnost, mediji, sigurnost, vođenje i upravljanje, znanost i znanstvena istraživanja te nove informacijsko-komunikacijske tehnologije.

Opsegom tema i raznolikošću pristupa, ova knjiga predstavlja značajan doprinos propitivanju održivosti interdisciplinarnog diskursa u području ljudskih prava i obrazovanja za ljudska prava. Referira se u više e-baza, uključujući UNHCHR-ovu bazu publikacija iz obrazovanja za ljudska prava,

(http://www.unhchr.ch/hredu.nsf/d0b9639a436b20eac1256ad8002ec4b4/c301e64551a8801fc1256e190038cd57?OpenDocument),



Obrazovni portal za Jugoistočnu Europu (http://www.see-edc.info/contenido/bosanski-hrvatski-srpski/database/products/ljudska-prava-za-nepravnike-priruenik-za-izobrazbu.html), a uvrštena je u bazu Social Sceince in Eastern Europe, September 2005. (http://www.gesis.org/en/publications/magazines/newsletter_eastern_europe/nl053/nl2005_3.pdf).

3.2. ZNANSTVENI RADOVI U KATEGORIJI 'a2'




      1. Znanstveni radovi objavljeni u časopisima i kategorizirani kao originalni znanstveni radovi, pregledni radovi ili prethodna priopćenje (od posljednjeg izbora, 1999.)

Spajić-Vrkaš, V. "Jedinstvo u raznolikosti: Promicanje ljudskih prava i sloboda odgojem i obrazovanjem." Obrazovanje odraslih (Zagreb): 43, 1999., 1-4, 11-31.

U tekstu se raspravlja o novim polazištima i pristupima obrazovanju kojima se promiču ljudska prava i slobode kao pretpostavke razvoja suvremenih demokracija. U prvom dijelu se govori o pojavi ideje i povijesti kodifikacije ljudskih prava, dok su drugi i treći dio posvećeni višerazinskoj analizi društvenih promjena koje su potakle uvođenja novih sadržaja i metoda obrazovanju, uključujući obrazovanje za ljudska prava. Autorica objašnjava da je različitost pristupa ljudskim pravima kroz obrazovanje posljedica razlika u izboru središnjeg odgovora na izazove i krize suvremenog svijeta, ali i da sve te pristupe povezuje isti cilj – stabilan razvoj kulturno pluralnih demokratskih društava s osloncem na zaštitu ljudskih prava i sloboda. U skladu s tim, iako ih nalazimo pod različitim imenima, kao što su obrazovanje za ljudska prava, građansko obrazovanje, obrazovanje za mir i nenasilno rješavanje sukoba te interkulturalno/multikulturalno obrazovanje, te iako često izrijekom ističu posebne ciljeve, svim tim pristupima polazište je ljudsko biće u interakciji sa svojom društvenom, kulturnom ili političkom okolinom (građanin, osoba koja pripada određenoj grupi i sl.), zbog čega svi jednako zagovaraju načelo holizma, interdisciplinarnosti, cjeloživotosti učenja te iskustveno i aktivno učenje.

Znanstvena vrijednost teksta nije samo u preglednosti i pojašnjenju sličnosti i razlika u obrazovnim pristupima ljudskim pravima nego, prvenstveno, u rasvjetljavanju veza između očuvanja mira, zaštite ljudskog dostojanstva i obrazovanja te dužnosti države i odgovornosti pojedinca. Upravo je osjetljivost tih veza, kako kaže autorica, stavila pedagogiju i obrazovnu praksu pred kušnju kakvu nisu prolazili od reformnih pokreta ranog 20. stoljeća.

Spajić-Vrkaš, V. "Međunarodni standardi za izradu medijske politike okrenute djeci i mladima." Dijete i društvo: 5, 2003., 2-3; 165-187.

Autorica analizira standarde za izradu medijske politike kojom se štite interesi djece i mladih kao dio složenog procesa razvoja međunarodnih i regionalnih standarda kojima se, s jedne strane, jača sloboda medija i, s druge strane, osigurava puna zaštita općih prava djece i mladih. Intenziviranje tog procesa zadnjih godina objašnjava porastom svijesti ne samo o neograničenim mogućnostima nego i o neograničenoj šteti koju razvoj i globalno širenje novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija mogu imati za čovjeka ako se ti procesi nastave odvijati s onu stranu općih načela ljudskih prava i prava djeteta. S obzirom da rješenje tog problema ona vidi u izradi djelotvornijih pravnih i političkih smjernica za regulaciju i nadzor nad djelovanjem medija, ona nadalje analizira međunarodne i europske dokumente koji sadrže eksplicitne ili implicitne smjernice za izradu medijske politike osjetljive na razvojne potrebe nepunoljetnih osoba. Na globalnoj razini izdvaja temeljne instrumente ljudskih prava iz sustava UN-a te posebne dokumente o slobodi medija. Na europskoj razini raščlanjuje pravne standarde Europske unije, instrumente Vijeća Europe, uključujući Europsku konvenciju o prekograničnoj televiziji, te preporuke i odluke o slobodi izražavanja, sprječavanju štetnog utjecaja medija, doprinosu medija razvoju demokracije, medijima u obrazovanju i novim informacijsko-komunikacijskim tehnologijama. U zaključku se upozorava da ne postoji cjelovit, sveobuhvatan i održiv odgovor na pitanje o tome kako formalno i sadržajno urediti medijski prostor da on istodobno zadovolji i interese medija i potrebe djece i mladih.

Tekst je u časopisu objavljen kao pregledni rad. Njegova osobita znanstvena vrijednost za medijsku pedagogiju je u originalnosti izbora i klasifikacije međunarodnih i regionalnih standarda za izradu medijske politike osjetljive na razvojne potrebe djece i mladih, kao i u kritičkom pristupu koji omogućeje sagledavanje prednosti i nedostataka dosadašnjih standarda i procesa njihove izrade.
3.2.2. Znanstveni radovi objavljeni u zborniku radova s međunarodnog znanstvenog ili ekspertnog skupa (od posljednjeg izbora, 1999.)
Spajić-Vrkaš, V. "Pluriculturality and education: Beyond the folklore of separation and the rhetoric of integration." (Međunarodna konferencija Challenges of Pluriculturality in Europe, Zagreb, 23.-25. travnja 1999.). U: S. Bayer-Allen i Lj. Čućić (ur.) The Challenges of Pluriculturality in Europe. Baden-Baden: Nomos Verlagsgesellschaft u suradnji s Europskim domom Zagreb, 2000., 155-166.

U radu se kritički promatra odnos između teorije i prakse interkulturalnog obrazovanja i promicanja ideje o Europi kao «širokom području demokratske stabilnosti obogaćenom svojom raznolikošću». Autorica se bavi trima pitanjima: a) koji se posebni zadaci nalaze pred obrazovanjem i, posebno, interkulturalnim obrazovanjem u procesu osnaživanja jedinstvene Europe kad se taj proces promatra u kontekstu tenzija između općeeuropskih i nacionalnih interesa; b) promiču li glavni trendovi razvoja teorije i prakse interkulturalnog obrazovanja ideju međuovisnosti i c) može li interkulturalno obrazovanje postati instrumentom jačanja višekulturalne Europe. Posebna pozornost usmjerena je na analizu različitih teorijskih i praktičnih pristupa interkulturalnom obrazovanju. Autorica uvjerljivo dokazuje da većina tih pristupa pati od redukcionizma i da europsku kulturnu raznolikost svodi na "etnocentrični interkulturalizam" koji pojedinca zarobljuje u mitološkim granicama osobnosti, pa je, kako ona kaže, više «folklorni izraz razdvajanja» i «retorički izraz uključivanja» nego instrument izgradnje jedinstvene Europe «obogaćene svojom različitošću».



Rad predstavlja izvorni znanstveni doprinos općoj pedagogiji i interkulturalnoj pedagogiji zbog svojih polazišta, terminologije, kritičko-analitičkog diskursa i, osobito, zaključaka, u kojima stoji da se bitni nedostaci interkulturalnog obrazovanja mogu ukloniti samo uvođenjem načela razmjene i dijaloga jednakih glasova, što znači njegovo konceptualno utemeljenje na ljudskim pravima i programsko povezivanje s obrazovanjem za ljudska prava i demokratsko građanstvo.

Spajić-Vrkaš, V. "Croatian public administration and NGO in the educational arena: Is there a forgotten ally waiting to join in?" (Međunarodni seminar NGOs and Public Administration, IRO, 15.-16. lipnja 2001.). U: I. Vidačak (ur.) NGOs and Public Administration: Perspectives of Partnership in the Process of European Integration: Proceedings. Zagreb: Institute for International Relations (IMO), 2001., 105-121.

U radu se analiziraju promjene odnosa između državne administracije i civilnog sektora u području obrazovanja u kontekstu šire teme poticanja demokratskog razvoja Hrvatske. Ističe se da su tijekom 1990.-ih prijelazom iz humanitarnog na obrazovno područje nevladine udruge potakle demokratske promjene u obrazovanju i putem obrazovanja uvođenjem novih sadržaja, metoda i organizacije formalnog obrazovanja, no da je, usprkos porastu suradnje, sam obrazovni sektor zakazao kao tranzicijski čimbenik zbog niza strukturalnih, institucionalnih i psiholoških prepreka, koje autorica opisuje oslanjajući se na rezultate svog kvalitativnog istraživanja o stanju obrazovanja za demokratsko građanstvo u Hrvatskoj. S obzirom da početkom 2000. dolazi do poboljšanja suradnje između države i civilnog društva općenito, a posebno u području obrazovanja, ona postavlja pitanje je li to dovoljno za punu transformaciju obrazovanja prema potrebama demokratskog razvoja. Kako bi odgovorila na to pitanje, uspoređuje tranzicijske i europske razvojne prioritete i upozorava na nerazmjer u nizu vitalnih područja, te sugerira da povećanje državne potpore obrazovnim projektima civilnog društva nikako ne smije dovesti u pitanje poticanje razvojno-istraživačkih aktivnosti u području obrazovanja.

Otvarajući pitanje odnosa između države, civilnog društva, znanosti i obrazovanja, autorica je ukazala na probleme koji u našoj pedagogiji do danas nisu analizirani, zbog čega ovaj rad ima sve oznake izvornog znanstvenog rada.

Spajić-Vrkaš, V. "From monoculture to multiculture: A critical perspective on the development of pluralism in education.” (Međunarodni kongres antropoloških i etnoloških znanosti XV ICAES: Humankind/Nature Interaction: Past, Present and Future: Firenca, 5.-12. srpnja.2003.). U: Abstracts, Vol. 2, 2003., 1295. (dostupno na: http://www.icaes-florence2003.com/icaes_pdf/abstracts.pdf).

U tekstu se kritički analiziraju ključne točke procesa priznavanja kulturnih razlika i prihvaćanja načela pluralizma u obrazovnoj teoriji, politici i praksi. Upozorava se na terminološke i pojmovne razlike te razotkrivaju znanstvene perspektive koje stoje u temeljima terminoloških razlika u ovom području u Europi i SAD. Autorica osobito razmatra problem promicanja prikrivenog asimilacionizma u programima interkulturanog ili multikulturnog obrazovanja, što se očituje u predstavljanju drugih kultura kao izoliranih egzotičnih stilova života bez kritičkog osvještavanja njihova položaja u sklopu hijerarhijskog uređenja društva. Bavi se i fenomenom za koji rabi izraz «etnocentrični multikulturalizam», a koji se očituje u odsustvu dijaloga i razmjene vrijednosti među kulturama, zbog čega se njime izokreću temeljne ideje interkulturalizma.

Prilog predstavlja važan doprinos općoj pedagogiji, interkulturalnoj pedagogiji i antropologiji obrazovanja zbog svoje dobro argumentirane kritike interkulturalnog obrazovanja. Ideja da se ciljevi interkulturalnog obrazovanja ne mogu postići nabrajanjem i opisivanjem razlika među kulturama nego, prvenstveno priznanjem jednake vrijednosti svih kultura i promicanjem njihova poštivanja, predstavlja važan izazov za teoriju i praksu interkulturalnog obrazovanja u demokratskom društvu kulturnih razlika.

Spajić-Vrkaš, V. "The emergence of multiculturalism in education: From ignorance to separation through recognition.” (Međunarodna konferencija Experience and Perspectives of Multiculturalism: Croatia in Cooperation with Other Multicultural Societies, Dubrovnik, 9.-11. prosinca 2003.). U: Mesić. M. (ur.) Experience and Perspectives of Multiculturalism: Croatia in Comparison to Other Multicultural Societies. Zagreb: FFPress i Croatian Commission for UNESCO, 2004., 87-101.

Rad je posvećen analizi utjecaja znanstvenih ideologija na teoriju, politiku i praksu obrazovanja u kulturno složenim društvima. Autorica razlučuje dvije faze i niz podfaza utjecaja. U fazi pred-priznanja kulturnih razlika identificira tri podfaze (Zlatno doba neznanja, Uznemirujuće doba retorike i Obećavajuće doba prilagodbe) i objašnjava zašto je obrazovanje u tim razdobljima bilo zapostavljeno kao instrument društvene promjene. U fazi priznanja kulturnih razlika obrazovanje dobiva na važnosti, ali njegova uloga ovisi o prihvaćenoj perspektivi. U monokulturalnoj perspektivi, koja je pod utjecajem socijalnog darvinizma i doktrine o modernizaciji, razlike su i dalje shvaćene kao društvena anomalija koju treba «riješiti» asimilacijom, pa se od obrazovanja očekuje da svu djecu što brže pripremi za integraciju u dominantnu kulturu. Prihvaćanjem ideje kulturnog pluralizma uvodi se multikulturalna perspektiva u sklopu koje se kulturne razlike shvaćaju kao društvenu stvarnost, što se u obrazovanju očituje kao uvođenje politika kulturne retencije i provođenje stereotipnih manjinskih programa koji završavaju u tzv. «etnocentričnom multikulturalizmu». Interkulturalna perspektiva polazi od razlika kao društvene snage ili bogatstva, no interkulturalni obrazovni programi ne moraju nužno promicati tu ideju. Autorica tvrdi da su tom cilju usmjereni samo oni programi u kojima se prakticira međukulturni dijalog i razmjena na načelu «glasova jednake važnosti». U protivnom, kako novija istraživanja pokazuju, interkulturalno obrazovanje može dovesti do zahtjeva za segregacijom koju potiču manjinske skupine.

Određujući pojmove “kulturne razlike», «kulturni pluralizam», «interkulturalizam» i «interkulturalno obrazovanje», autorica objašnjava zašto je izjednačavanje tih pojmova pogrešno, usobito u svezi s razumijevanjem uloge znanstvenih teorija u pojavi i opravdanju rasizma. Odrediti životne tragedije npr. Saartjie Baartman i drugih «divljaka» koji su desetljećima prikazivani posjetiteljima europskih muzeja sve do 1970-ih kao "nehumane" i "rasističke" akte, znači iskorijeniti te akte iz njihova povijesnog, socio-kulturnog, političkog i znanstvenog konteksta u sklopu kojega su se opažali kao normalno ljudsko ponašanje, a ne kao društveni problem, uglavnom zbog autoriteta znanstvenih ideologija, kao što je socijalni darvinizam i funkcionalizam.

Spajić-Vrkaš, V. «European values and higher education: An attempt at a research-centred strategic planning for change.” (Međunarodna konferencija Towards Intercultural Communication Competence in Europe & Beyond, Koper, Slovenija, 16. - 18. 06. 2005.) U Čebron, N. i Marc Bratina, K. (ur.) Glasnik: Mednarodni znanstveni sestanek: Poti do Medkulturne Sporazumevalne Zmožnosti (ur.). - Koper, Slovenija: Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno Središče Koper , 2005., 61-63.

U tekstu se propituje uloga visokog obrazovanja u promicanju ljudskih prava, pluralizma i demokratskog građanstva kao jedne od najvažnijih dimenzija europskih integracijskih procesa. Zagovara se stav da se europske vizije, politike i prakse obrazovanja moraju povezati u jedinstvenu cjelinu temeljenu na istraživačko-strategijskom planiranju obrazovnih promjena ako se europske vrijednosti žele u punom smislu uključiti u obrazovne procese. Takav pristup olakšava identifikaciju institucionalnih i drugih prepreka, što bi moglo pridonijeti smanjenju jaza između političke retorike i obrazovne prakse kojega zadnjih godina dokumentiraju istraživanja u svim europskim zemljama. Postojanje tog jaza čini promicanje ljudskih prava i demokratskog građanstva u visokom obrazovanju krajnje osjetljivim budući da među glavnim akterima obrazovanja ne postoji jasan dogovor o tome koje koncepte treba učiti i kako u disciplinarno ograđenim sustavima visokog obrazovanja kojima se danas priznaje instrumentalna uloga u osiguranju ekonomskog rasta i društvene kohezije. Kako će se taj dualni cilj ostvariti kroz visoko obrazovanje krajnje je nejasno. Autorica ističe da promicanje europske dimenzije u sklopu Lisabonske strategije traži niz pojašnjenja, osobito u svezi s zahtjevom za jačanjem europskog građanstva i identiteta. Kako bi locirala neka od pitanja i na njih ponudila rješenja, autorica na kraju iznosi iskustva iz projekta Sveučilišni kurikulum za ljudska prava i demokratsko građanstvo kojeg provodi Centar za ljudska prava Filozofskog fakulteta. u Zagrebu.

Ovdje je riječ o izvornom znanstvenom doprinosu općoj, međunarodnoj i europskoj pedagogiji te teoriji i praksi obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Osim originalnosti u izboru teme i njenoj obradi, značajan znanstveni doprinos predstavlja autoričina pozicija da učinkovito promicanje središnjih europskih vrijednosti u visokom obrazovanju ovisi o kvaliteti strategijskog planiranja oslonjenog na širok raspon empirijsko-analitičkih podataka te razvoju interdisciplinarnih programa i sveobuhvatnog sustava osiguranja kvalitete.

Spajić-Vrkaš, V. «Profile of teaching profession.». 3rd Informal Conference of Ministers of Education of South-East Europe Strengthening the Teaching Profession as a Driving Force for Development (Istambul, 24.-25. travnja 2004.). (objavljeno kao separat na engleskom i francuskom jeziku: Strasbourg: Vijeće Europe 2004., Doc. MED-SEE 3-6).

U tekstu se analiziraju izazovi, rješenja i prepreke koje stoje na putu europskim i, posebno, učiteljima iz Jugoistočne Europe u kontekstu složenih društvenih, ekonomskih političkih, kulturnih i tehnoloških promjena. Autorica iznosi stav da učinkovitost obrazovnih sustava ovisi o podizanju kvalitete podučavanja, a da ono opet ovisi o tome kako interveniramo u sustav obrazovanja i stručne izobrazbe učitelja, zapošljavanja, plaća i radnih uvjeta. Zagovarajući holistički i inkluzivan pristup reformama, odnosno promjenama obrazovanja, posebno se bavi pitanjima europskih prioriteta u obrazovanju i izobrazbi učitelja; ograničenjima u poboljšanju tog sustava u Jugositočnoj Europi; najnovijim pravcima reformi u EU i zemljama Jugoistočne Europe te stavovima učitelja kao zanemarenom dimenzijom suvremenih promjena obrazovanja. Na kraju identificira uvjete pod kojima je moguće očekivati kvalitativne promjene u obrazovanju u Jugoistočnoj Europi, kao što su korijenita promjena stavova o obrazovanju, izgradnja kulture prikupljanja i analize empirijskih pokazatelja, unaprjeđenje politike i implementacijskih mjera obrazovanja učitelja te poboljšanje radnih uvjeta učitelja i njihovo promicanje njihova liderstva u obrazovnim promjenama.

Analitičnost i sveobuhvatnost, osobito višerazinski komparativni uvidi u probleme obrazovanja i stručne izobrazbe učitelja u Zapadnoj i Jugoistočnoj Europi bitne su odrednice ovoga rada zbog čega on predstavlja značajan znanstveni doprinos općoj pedagogiji te teoriji i praksi obrazovanja učitelja i europskog obrazovanja.

3.2.3. Znanstveni radovi objavljeni u zborniku radova s domaćeg znanstvenog skupa
Spajić-Vrkaš, V. "Pokušaj redefiniranja naobrazbe elita i modernizacije školovanja u kontekstu europskih integracija." (Sociološki susreti Upravljačke elite i modernizacija, Zagreb, 23. studenoga.2000.) U: D. Čengić i I. Rogić (ur.) Upravljačke elite i modernizacija. Zagreb: Institut društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’, 2001., 167-194.

Pristupajući pojmovima "elita" i "modernizacija" kao dijelu kolonijalnog diskursa povezanog s mehanizmima reprodukcije društvene nejednakosti među kojima obrazovanje ima važno mjesto, u tekstu se daje pregled teorija kojima se pokušava objasniti kako je modernizacija preokrenula prosvjetiteljske vizije i obrazovanje podredila interesima dominantnih društvenih grupa. U tom kontekstu razmatraju se najnovije promjene u europskom prostoru i pokušava naznačiti kako one redefiniraju ulogu obrazovanja u razvoju pojedinca i društva. Pozornost se posvećuje obrazovnim promjenama koje proizlaze iz potrebe za, s jedne strane, osiguranjem konkurentnosti na svjetskom tržištu i, s druge strane, prihvaćanja ideja održivog razvoja, ljudskih prava i društvene kohezije. Autorica nudi tezu da uvođenje ideje kontinuiranog i koordiniranog cjeloživotnog obrazovanja za sve, kojim gospodarski najrazvijenije zemlje nastoje učinkovito iskoristiti sve svoje ljudske resurse u kontekstu društva znanja, predstavlja velik problem onoj "drugoj" Europi", tj. osiromašenim i strukturalno manjkavim tranzicijskim zemljama koje izlaz vide u što bržem priključenju "prvoj Europi". U zaključku se sugerira da položaj tranzicijskih zemalja u zajedničkoj Europi bitno ovisi o što učinkovitijem pripremanju svih njihovih ljudskih resursa, odnosno o uvođenju elitnog obrazovanja za sve.



Ponuđena teza o nužnosti uvođenja elitnog obrazovanja za sve kao uvjeta za brže uključivanje tranzicijskih zemalja u europske integracijske procese u kontekstu jačanja društva znanja i potkrjepljivanje te teze teorijama o ulozi obrazovanja u reprodukciji društvene nejednakosti, predstavlja značajan znanstveni doprinos pedagogiji, antropologiji obrazovanja te teoriji i praksi europskog obrazovanja.

Spajić-Vrkaš, V. "Antropologija odgoja i obrazovanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: Retrospektiva i perspektiva". Etnološka tribina: 31, 2001., 204-214.


U radu se analiziraju razvoj i problemi usustavljenja antropologije obrazovanja kod nas u svjetlu europskih i američkih kretanja. U prvom dijelu teksta razvoj discipline se stavlja u kontekst triju škola, nakon čega se pozornost usmjerava na pojavu i razvoj američke antropologije obrazovanja. Objašnjava se njena utemeljenost u kulturnoj antropologiji, analiziraju povijesni razlozi ulaska antropologa u područje obrazovanja te opisuju promjene u pristupu obrazovnim problemima do kojih dolazi primjenom antropoloških teorija, osobito u odnosu na ranije psihološke i sociološke teorije školskog neuspjeha djece koja pripadaju nedominantnim društvenim grupama. U drugom dijelu se govori o istraživanjima kulturne transmisije i odrastanja kod nas, o uvođenju pedagoške antropologije na Filozofski fakultet, o razlozima prelaska na antropologiju obrazovanja te o poteškoćama usustavljenja te discipline. Poteškoće autorica objašnjava sustavnim zanemarivanjem kulturnog konteksta u pristupima obrazovanju, zbog čega su se pedagogija i njoj srodne discipline, kako autorica ističe, «dobrovoljno odrekle širokog i plodnog područja istraživanja, dobrovoljno osiromašujući broj, vrsnoću i složenost svojih spoznaja».

Ovaj rad nudi jedinstven pregled razvoja antropologije obrazovanja kod nas i kao takav predstavlja važan doprinos i toj disciplini i sistematskoj pedagogiji. Autorica jasno ukazuje na teorijske i metodološke nedostatke i opasnosti od zapostavljanja pitanja utjecaja kulture i reduciranja procesa obrazovanja na njegove normativno-formalne dimenzije.

Spajić-Vrkaš, V. «Promjene obrazovanja i sudbina humanističkog/umjetničkog obrazovanja: Strategijski pristup samoosnaženju i održivosti .” (6. konferencija Hrvatskog odbora Europskog udruženja "Medicina i umjetnost" Hrvatska i Europa: Medicina, znanost i umjetnost, Zagreb, 21. travnja 2005.) U: Negovetić, L. (ur.). Hrvatska i Europa: Medicina, znanost i umjetnost. Zagreb: Hrvatski odbor Europskog udruženja "Medicina i umjetnost, 2005., 34.-37.

Posljednjih desetak godina obrazovni sustavi diljem svijeta prolaze razdoblje duboke krize. Ona se ogleda u posvemašnjem gubljenju samosvojnosti obrazovnog sektora, zbog čega se sve glasnije postavlja pitanje smisla, svrhe i zadataka institucionaliziranog učenja i podučavanja. Usredotočujući se na pitanje čemu i kome služi obrazovanje, u radu se određuju neki od središnjih problema, kritički rasvjetljavaju njihova izvorišta i ukazuje na moguća rješenja. Osobita pozornost posvećuje se sve izravnijem utjecaju tržišta na određivanje svrhe, zadataka, sadržaja, metoda i organizacije učenja i podučavanja, uz sve vidljivije slabljenje humanističko-umjetničke dimenzije u obrazovanju. Utemeljenje razvoja ljudskih resursa kao pretpostavke društvene dobrobiti na neoliberalnim načelima učinkovitosti, uz sve vidljivije zanemarivanje cjelovitosti iskustva učenja te marginalizaciju struke i kritičkog znanstvenog diskursa, nužno poziva na preispitivanje suvremenih vizija, politika i instrumenata obrazovnih promjena. U svezi s tim, autorica ukazuje na moguća rješenja na međunarodnoj i nacionalnim razinama te objašnjava važnost humanističko-umjetnički orijentiranog strategijskog pristupa obrazovnim promjenama, ali i upozorava na njegove slabosti u sklopu dominantnih obrazovno-razvojnih paradigmi.

Zbog širine i složenosti područja te brojnosti čimbenika koji se identificiraju, analiziraju i dovode u vezu sa stanjem humanističko-umjetničkog obrazovanja u suvremenim uvjetima posvemašnje «marketizacije obrazovanja», ali i zbog ukazivanja na pravce mogućih promjena, ovaj rad predstavlja vrijedan doprinos sistematskoj pedagogiji i pedagogiji umjetnosti.

3.4.2. Znanstveni radovi u knjizi
Spajić-Vrkaš, V. «Međunarodna polazišta razvoja odgoja i obrazovanja." U: Mijatović, A. (ur.). Osnove suvremene pedagogije. Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor, 1999., 615-638.

Polazeći od shvaćanja da se o reformama obrazovanja danas ne može govoriti bez razumijevanja globalnog konteksta, autorica se bavi pitanjima: što čini okosnicu međunarodnog konteksta nacionalnog sustava obrazovanja, kako on djeluje i koji čimbenici u tome imaju odlučujuću ulogu. Iako šire definira kontekst, pozornost ovdje usmjerava na raščlambu i tumačenje dvaju formativnih čimbenika za koje drži da najsnažnije utječu na nacionalne reforme obrazovanja, i to u pravcu ujednačavanja obrazovnih sustava. Ta dva čimbenika su: a) globalizacijski procesi i b) politike i programi međunarodnih organizacija i nevladinih udruga. Utjecaj globalizacije na promjene obrazovanja analizira kroz četiri dimenzije. Posebno razrađuje elemente tzv. holističkog pristupa održivom razvoju u demokratskom svijetu, među kojima spominje promjene u sustavima znanja i vrijednosti te promjene u sadržajima i metodama prijenosa, odnosno učenja tih znanja i vrijednosti. U drugom dijelu opisuje neke od najutjecajnijih međuvladinih i globalnih nevladinih organizacija te propituje kako se zajednička agenda uključuje u nacionalne sustave obrazovanja.



Znanstveni doprinos ovoga rada sistematskoj pedagogiji i teoriji međunarodnog obrazovanja proizlazi iz jasnog pregleda i sistematizacije međunarodnih čimbenika, pregnantne analize njihova utjecaja i kritičkih uvida u nedostatke međunarodnog sustava.

Spajić-Vrkaš, V. «Peace education: An overview.» U: The EURED Teacher Training Programme: Curriculum of a European Peace Education Course (Boberly, Nagy, E.; Poort-Van Eeden, J; Spajić-Vrkaš, V.; Uranga Arakistan, M. Teutsch, R. Wintersteiner, W.) European Network for Peace Education, Klagenfurt University, 2002., 10.-21.


Tekst je objavljen kao teorijski uvod u Kurikulum za mirovnu izobrazbu europskih nastavnika (EURED). Autorica se poduzela zadatka situiranja Kurikuluma u širi međunarodni, povijesni i teorijski kontekst. S tim ciljem, na početku opisuje tri temeljna modela obrazovanja za mir (usmjereni na programski sadržaj, na učenika i na zajednicu) te objašnjava razlike među njima i njihovu ulogu u razvoju mirovne kulture. Veći dio teksta bavi se promjenama koncepata i praksi obrazovanja za mir od drugoga svjetskog rata do danas. Autorica te promjene opisuje u šest faza: međunarodno razumijevanje i suradnja; istraživanje i razvoj mira; nuklearna prijetnja i razoružanje; nenasilno rješavanje sukoba; međunarodna suradnja, umrežavanje i virtualnost. Na kraju ističe da mirovni pedagozi moraju kritički preispitati svoja teorijska polazišta i prakse u svjetlu najnovijih prijetnji miru i stabilnosti te se zalaže za provjeru značenja mira i nenasilja u obrazovanju i za uvođenje kritičke i ljudskopravne perspektive u sve programe obrazovanja za mir.

Konceptualna jasnoća, kritički uvidi, preglednost, sveobuhvatnost i sustavnost temeljne su odlike ovoga rada zbog čega ga valja svrstati među radove koji svojim sadržajem, pristupom i zaključcima obogaćuju pedagošku teoriju i obrazovnu praksu, a osobito teoriju i praksu obrazovanja za mir i obrazovanja za ljudska prava.

Spajić-Vrkaš, V. «Prvi dio: Uvod u ljudska prava i obrazovanje za ljudska prava.» U: Spajić-Vrkaš, V.; Stričević, I.; Maleš, D. i Matijević, M. Poučavati prava i slobode: Priručnik za učitelje osnovne škole s vježbama za razrednu nastavu. Zagreb: Istraživačko-obrazovni Centar za ljudska prava i demokratsko građanstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2004., 15-220.

Tekst je teorijska podloga izvornom programu obrazovanja za ljudska prava objavljenog u priručniku. U njemu se obrađuje sedam međusobno povezanih tema: Što su ljudska prava (određenje ljudskih prava kao skupa moralnih i pravnih načela te njihovo razgraničenje od drugih prava pojedinca te odnos prava i odgovornosti) ; Teorijski izvori ljudskih prava (od religijskih doktrina, preko teorije prirodnih prava, pozitivizma, marksizma i utilitarizma, do teorija središnjih načela, ljudskog dostojanstva, pravde i jednakost te kulturnog relativizma) ; Međunarodni sustav ljudskih prava (od globalnog, preko regionalnih i nacionalnog, uključujući Hrvatsku, do civilnog društva) ; Bitna obilježja i podjele ljudskih prava (obilježja, generacije, podjele) ; Pravo na obrazovanje i ostvarivanje ljudskih prava ; Obrazovanje za ljudska prava (razvoj međunarodnih smjernica, programi i prakse, odnos obrazovanja za ljudska prava prema drugim srodnim područjima itd.) ; Obrazovanje za ljudska prava u Hrvatskoj (Nacionalni program, doprinos civilnog društva).

Iako je uvršten u priručnik koji se prikazuje među stručnim radovima pristupnice, ovaj tekst kompleksnošću svoga sadržaja, preglednošću, jasnoćom raščlambi, cjelovitošću i sistematizacijom znatno nadilazi standarde stručnog teksta. On predstavlja jedinstven pregledni rad i kao takav značajno doprinosi teorijskom utemeljenju obrazovanja za ljudska prava.

3.3. ZNANSTVENI RADOVI U KATEGORIJI 'a3' (KNJIGE)

Spajić-Vrkaš. V. Vrednovanje likovnog djela: Pristup pedagogiji umjetnosti. Zagreb: Školske novine, 1989.

Knjiga je rezultat teorijskog propitivanja i empirijskog istraživanja odnosa između likovnog obrazovanja, preferencije likovnih radova i sudova o njihovoj umjetničkoj kvaliteti. Temelj složenog istraživačkog instrumentarija bile su skale sudova na kojima su srednjoškolci umjetničkog i neumjetničkog usmjerenja određivali stupanj i kriterije sviđanja i umjetničke kvalitete za niz aktova smještenih na kontinuuumu od realizma do apstrakcije. Svi radovi su spadali u grupu vrhunskih umjetničkih ostvarenja, osim što su realistična umjetnička djela sparivana s neumjetničkim, ali tehnički dotjeranim uratcima. Odgovori ispitanika su dovedeni u vezu sa znanjem, crtama ličnosti, školskim uspjehom i nizom socio-kulturnih obilježja obitelji. Na temelju rezultata, autorica iznosi tezu da su razumijevanje i odnos prema umjetnosti funkcija učenja, no da učenje na općeobrazovnoj razini ne razvija dovoljno analitičko-diskriminativne vještine, kritički uvid u formalno-značenjske odrednice djela i, općenito, vizualno-likovno mišljenje, zbog čega se, kod srednjoškolaca neumjetničkog usmjerenja, predmetna konkretnost i s njom povezana tehnička vještina pojavljuju kao ključni kriteriji preferencije i ocjene umjetničke kvalitete. Ti ispitanici preferiraju samo one radove koji su predmetno-konkretni i «lijepi», kritiziraju impresionizam zbog «tehničkih nedostataka», odbacuju kubizam zbog «deformacija» ili «infantilizma», gnušaju se ekspresionizma zbog toga što ih «rastužuje», a apstrakciju prihvaćaju samo ako im budi ugodne asocijacije, ili ako je mogu povezati s ambalažnim dizajnom. Analizirajući povezanost preferencije i ocjene umjetničke kvalitete, autorica kritizira pristupe u kojima se odnos prema umjetnosti isključivo svodi na subjektivni estetski doživljaj. Kod srednjoškolaca neumjetničkog usmjerenja sviđanje, koje najčešće nije temeljeno na umjetnički relevantnim kriterijima, određuje sudove o umjetničkoj kvaliteti, a ne obratno. Prihvaćanje kao «prave» umjetnosti samo one koja je predmetno-konkretna i kolektivno-iskustvena, dovodi kod njih do toga odbacuju sve radove koji odstupaju od tog pravila, jer njima oni «ništa ne predstavljaju», pa im niječu i umjetničku kvalitetu.



Zbog inovativnosti, opsega pitanja kojima se bavi, korektnosti metodološkog pristupa, teorijske i empirijske utemeljenosti, ova knjiga predstavlja jedinstveni znanstveni doprinos fenomenološkog pristupa pedagogiji umjetnosti, koji kod nas do danas nije u cijelosti nadiđen, a jedan je od rijetkih pokušaja i u međunarodnim okvirima. Uključena je u obveznu literaturu na više fakulteta, odnosno akademija.

Spajić-Vrkaš, V. Hrvatska razotkriva Janusa. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1992.

Englesko izdanje: Croatia Discovers Janus. Zagreb: Croatian University Press, 1992., 91).

Studija je objavljena u siječnju 1992., a predstavlja znatno proširenje članka tiskanog nekoliko mjeseci ranije u časopisu «Theleme». Oslanjajući se na povijesne tekstove, priloge iz srpskih i hrvatskih javnih glasila, časopisa i publikacija, osobito argumente koje srpski novinari, političari i znanstvenici rabe za pripremu i vođenje rata, te službene podatke o stradanjima u Hrvatskoj, uključujući područje obrazovanja, autorica kritički raščlanjuje polazišta, koncepte, strategije, instrumente i aktere velikosrpske politike. Izdvajajući dvoobraznu retoriku o Jugoslaviji i Hrvatskoj kao ključnu strategiju za pridobivanje međunarodne zajednice, a populacionistički diskurs i proizvodnju neprijatelja kao ključne strategije induciranja straha, homogenizacije i mobilizacije srpskog naroda, ona uvjerljivo portretira srpske «velike vođe» kao velike obmanjivače, koji nisu samo prouzročili velika stradanja u Hrvatskoj i doveli u pitanje smisao međunarodne politike mira i sigurnosti, nego i kao one koji su se beskrupulozno kockali dostojanstvom vlastitog naroda i njegove povijesti.



Ova knjiga nije tipično pedagoško štivo, no ona predstavlja vrijedan istraživački dokument o agresiji na Hrvatsku i neposrednim učincima te agresije na, između ostaloga, aktere, institucije i sustav odgoja i obrazovanja. U njoj se u širem kontekstu opisuju stradanja, progonstva i izbjeglištvo učenika i učitelja, organizacija nastave u ratnim uvjetima i stanje odgojno-obrazovnih ustanova. Zbog širine tema koje obuhvaća, utemeljenosti dokaza o dvoobraznosti velikosrpske politike prema Jugoslaviji i Hrvatskoj, kritičke analize povijesnih tekstova i iskaza glavnih aktera agresije, ona značajno doprinosi utemeljenju mirovne pedagogije na kritičkom diskursu, budući da pokazuje kako kritički čitati medijski posredovane političke poruke sa svrhom razotkrivanja strategija kojima je cilj proizvodnja straha i mobilizacija građana za nasilje i rat. Knjiga se referira na više Internetskih stranica, uključujući Hamburški institut za socijalno učenje (http://www.bl.uk/pdf/balkancrisis1.pdf), i baza, uključujući Library of US Congress (http://catalog.loc.gov/cgi-bin/Pwebrecon.cgi?Search%5FArg=spajic%20vrkas&Search%5FCode=NAME%5F&CNT=25&PID=28263&BROWSE=1&HC=3&SID=1).

Spajić-Vrkaš, V. Odrastanje u tradicijskoj kulturi Hrvata: Tučepi. Zagreb: Naklada MD, 1996.

Knjiga je rezultat autoričina višegodišnjeg etnografskog istraživanja odrastanja u tradicijskim kulturama u Hrvatskoj, kojemu je od 1991. do 1996. potporu dalo Ministarstvo znanosti. Okosnicu istraživanja čine podaci iz intervjua vođenih s najstarijim stanovnicima određenog mjesta prema opsežnom upitniku koji se godinama dopunjavao na temelju etnografskih izvještaja studenata Antropologije odgoja i obrazovanja. Svrha istraživanja bila je prikupljanje, opisivanje i tumačenje podataka o odgoju i socijalizaciji djece i mladih tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća, što kod nas nikad nije bilo sustavno praćeno. Ova knjiga opisuje proces odrastanja u selu Tučepi. U prvom dijelu prikazuje se društveni, kulturni, ekonomski i demografski kontekst odrastanja, a u drugome se prati odrastanje od trudnoće, porođaja i razdoblja "nejači", preko djetinjstva, školovanja, mladenaštva i priprema za brak, do vjenčanja i prvih godina života u obitelji.

Temeljne značajke djela, kako navode recenzenti, su njegova izvornost i nedostatak radova s kojima se ono može uspoređivati. Oslanjajući se na interpretativni pristup, analizu slučaja, usmenu povijest i dubinski intervju, autorica je pristupila vrlo zahtjevnoj temi – kontekstualizaciji odrastanja "malog čovjeka" u tradicijskoj kulturi jednoga hrvatskog sela. U detaljnim opisima društvenoga, političkoga, kulturnoga i duhovnog konteksta odrastanja, kao i u opisima sadržaja i metoda odgoja i socijalizacije, stalno se isprepleće znanstveni diskurs i lokalni govor, čime autorica suvremenom čitatelju omogućuje da "prohoda u opancima" svojih pripovjedača. Studija je primjer osjetljivog interpretativnog istraživanja i, kao takva, predstavlja jedinstveni znanstveni doprinos pedagogiji, antropologiji odgoja i obrazovanja, antropologiji odrastanja, kulturnoj antropologiji i etnologiji kod nas. Knjiga se referira na više portala i baza, uključujući Library of US Congress (http://catalog.loc.gov/cgi-bin/Pwebrecon.cgi?Search%5FArg=spajic%20vrkas&Search%5FCode=NAME%5F&CNT=25&PID=28263&BROWSE=1&HC=3&SID=1), a obvezna je literatura na nekoliko fakulteta.





Kataloq: files
files -> Fövqəladə hallar və həyat fəaliyyətinin təhlükəsizliyi”
files -> Azərbaycan Respublikası Kənd Təsərrüfatı Nazirliyi Azərbaycan Dövlət Aqrar Universiteti adau-nun 80 illik yubileyinə həsr edilir adau-nun elmi ƏSƏRLƏRİ g əNCƏ 2009, №3
files -> Ümumi məlumat Fənnin adı, kodu və kreditlərin sayı
files -> Mühazirəotağı/Cədvəl I gün 16: 40-18: 00 #506 V gün 15: 10-16: 30 #412 Konsultasiyavaxtı
files -> Mühazirə otağı/Cədvəl ivgün saat 13 40 15 00 otaq 410 Vgün saat 13 40 15 00
files -> TƏDRİs plani iXTİsas: 050407 menecment
files -> AZƏrbaycan respublikasi təHSİl naziRLİYİ XƏZƏr universiteti TƏHSİl faküLTƏSİ
files -> Mühazirə otağı/Cədvəl Məhsəti küç., 11 (Neftçilər kampusu), 301 n saylı otaq Mühazirə: Çərşənbə axşamı, saat 16. 40-18. 00

Yüklə 1,9 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   36




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2022
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə