Te u zagrebu filozofski fakultet

Filozofija i teologija u djelu Mauricea Blondela (izvorni znanstveni rad u : Filozofija i teologija, ur. Damir Barbarić, Zagreb, Školska knjiga, 1993.).U Blondelovim filozofskim djelima autor analizira poimanje odnosa filozofije i teologije, razuma i vjere, naravi i nadnaravi. Pitanje odnosa dviju različitih stvarnosti uvijek je privlačilo pozornost filozofa i teologa. Proučava Blondelovu metodu rada i razmišljanja o zbiljnosti koju istražuje i o «nadnaravnoj» stvarnost koju predpostavlja i s kojom se susreće. Riječ je prvenstveno o neostvarivosti ljudske želje i potrebe za savršenijim oblikom postojanja od onog ovozemaljskoga, kao i o pretpostavci o savršenom nadnaravnom obliku postojanja. Kritički pristupa Blondelovu stavu o odnosu filozofije i teologije, njegovom shvaćanju njihove različitosti u pogledu načela na koja se one pozivaju te na uzajamnu povezanost s obzirom izvor iz kojega crpe njihovo znanje, te njihove samostalnosti u načinu tumačenja naravnog i nadnaravnog poretka stvari, materijalne i duhovne dimenzije ljudskog bića koja se očituje pod različitim vidicima i na razne načine. Istražuje utemeljenost Blondelova stava prema kojemu su filozofija i teologija upućene jedna na drugu, unatoč posebnosti u tumačenju dviju bitno različitih stvarnosti od kojih polaze, koje su predmet njihova proučavanja i o kojima ovisi njihov način spoznaje kao i mogućnost utvrđivanja istinitosti spoznaje.

Maurice Blondel – filozof tolerancije i ljudskog dostojanstva (izvorni znanstveni rad u: Filozofska istraživanja, god. 16. sv. 3, 1996., 587-599, i na francuskom «La philosophie de la tolérance et de la dignité humaine”, u: Synthesis philosophica, 1996, vol. 11, fasc. 2., 283-297). Autor nastoji otkriti na kakvim je temeljima gradio svoje poimanje međuljudskih odnosa i u kojem smislu se može reći za Mauricea Blondela da je bio čovjek tolerancije i ljudkoga dostojanstva. Iznosi nekoliko podataka o samom filozofu, o zbivanjima na znanstvenom i kulturnom planu u njegovo doba, o njegovom načinu i promišljanju zbilje, o njegovoj «filozofiji djelovanja» i pokušaju stvaranja jedne «tehničke filozofije» u kojoj dolazi do izražaja filozofija djelovanja, mišljenja i bića, o njegovoj metafizici i ontologiji «Bića i bića», filozofiji kršćanskog Duha, odnosno filozofiji prožetoj kršćanskim duhom, religioznoj filozofiji ili filozofiji religije.

Kantovo poimanje naravnog zakona u recepciji Hijacinta Eterovića (izvorni znanstveni rad u: Obnovljeni život (60) 1, 2005, 31-43, i na engleskom u: Disputatio philosophica (International Journal on Philosophy and Religion), No 1/2004., 119-132). Autor se osvrće na Kantovo poimanja naravnog zakona u recepciji H. Eterovića, koji je kritički analizirao i proučio Kantov pristup naravnom zakonu usporedivši ga s pristupima značajnih filozofa i filozofijskih pravaca, od Platona pa nadalje. Na temelju istraživanja Eterovićevih djela, autor iznosi njegovo jasno opredjeljenje za tradicionalni pristup metafizici i shvaćanju naravnog zakona, kao i njegov prigovor Kantu za nedosljednost u primjeni metode proučavanja tradicionalnog shvaćanja metafizike, te uvođenja u spoznaju kategoričkog imperativa, koji izlazi iz imanentne i prelazi u područje transcendentne spoznaje.

Dodirne točke Blondelove i Gadamerove hermeneutike (izvorni znanstveni rad u: Gadamer i filozofijska hermeneutika /prir. D. Barbarić i T. Bracanović, Matica hrvatska, Zagreb 2001., str. 93-115). Na temelju proučavanja Blondelove “filozofije djelovanja” i Gadamerovog poimanja “istine i metode”, autor otkriva dodirne točke u hermeneutici dvojice mislilaca s obzirom na prisutnost i potrebu hermeneutike u svim znanostima: pozitivističkim i metafizičkim, naravnim i nadnaravnim, tehničkim i duhovnim; utvrđuje da hermeneutika ima univerzalno značenje i da je bitno povezana sa spoznajom “Bitka i biti”, “Bića i bića”, koji se očituju na različite načine i u različitim oblicima; otkriva da je nenadomjestiva u teoriji spoznaje sveukupne zbilje, u traženju uzroka, smisla i svrhe svega što postoji. Pravi ljubitelji mudrosti bili su svjesni složenosti spoznaje Istine, stoga su pristupali ozbiljno i temeljito njezinom proučavanju i neprestano tražili najbolji način na koji bi je ispravno protumačili i shvatili smisao, značenje i svrhu njezina postojanja. Riječ je o hermeneutici i epistemologiji pojavnog svijeta koji upućuje na skrivenu bit svega postojanja. Blondel je to pokušao protumačiti u svojim filozofijskim djelima i tako ga približiti suvremenoj filozofiji. U svojim istraživanjima Gadamer se bavi istom problematikom i svraća pozornost ne samo na važnost i značenje metode, nego i na njezinu nedostatke u empirijskim i duhovnim znanostima, ističući da hermeneutika nije nauka o metodi duhovnih znanosti, nego pokušaj priopćenja što su duhovne znanosti iznad njihove samosvijesti i što ih povezuje s cjelinom našeg iskustva.

Hildebrandova spoznaja istine (izvorni znanstveni rad u: Obnovljeni život 2, 2002., 181-195). Autor analizira spoznaju istine u djelima Dietricha von Hildebranda u odnosu na tradicionalnu definiciju istine i njezino poimanje u suvremenoj filozofiji. Iznosi Hildebradovo obrazloženje uzroka obezvrjeđivanja i poricanja objektivne istine, te razmatra dalekosežne posljedice podređivanja istine isključivo nacional-socijalnoj ideologiji koja nužno vodi jednoumlju i totalitarizmu u znanosti i u kulturnom društvenom poretku.

Doprinos Tome Vereša hrvatskoj filozofskoj baštini (izvorni znanstveni rad u: Prilozi za istraživanja hrvatske filozofske baštine, god. XXXI. Br. 1-2 (61-62), 2005.) Autor analizira doprinos Tome Vereša hrvatskoj filozofskoj baštini u njegovom znanstvenom i spisateljskom radu. T. Vereš je osvijetlio znamenite likove iz hrvatske prošlosti na području filozofije i religioznih znanosti, te svratio pozornost na postojanje prvih sveučilišnih središta u Hrvatskoj (Zadar, Dubrovnik, Zagreb) koji su bili ravnopravni s onima u Europi (Pariz, Bologna, Padova, Prag, Oxford). U prevodilačkom radu uočio je potrebu i važnost stvaranja vlastitog hrvatskog filozofskog pojmovnika (rječnika) i oblikovao nekoliko pojmova.

Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača (izvorni znanstveni rad u: Obnovljeni život (61) 1, 2006., 41-58). Autor prikazuje lik Dominika Barača, dominikanca, filozofa i teologa koji se bavio socijalnom filozofijom boljševizma u Rusiji. Proučava povijesne korijene i uzrok njezina nastajanja, kao i njezin odraz i utjecaj na kršćanstvo. U ruskoj socijalnoj filozofiji boljševizma, koja počiva na ideologiji, totalitarizmu i diktaturi, autor zapaža materijalističko ateističko usmjerenje. Kritičkim pristupom toj filozofiji, koja upotrebljava dijalektičko-materijalističko-marksističku metodu, on s tomističkog stajališta upućuje na to da pojedinac, ljudska osoba, tu gubi svoju osobnost i dostojanstvo.

Kako je očigledno da je brojčana vrijednost radova veća od traženog minimuma za izbor u zvanje znanstvenog savjetnika, nema potrebe da se radovi kvantificiraju. No, pristupniku nedostaje drugi uvjet za zvanje znanstvenog savjetnika, a to su dvije objavljene knjige. Radovi o Blondelu iz 1996. i 2001. mogli bi se, zajedno s radom o Maritainu i Glisonu iz 1984. i radom o Sertillangesom iz 1986. uzeti kao ekvivalenti druge knjige, te bi se u tom slučaju mogao kvalificirati za izbor.

Pristupnik je održao najmanje četrdeset referata i predavanja na raznim znanstvenim simpozijima, skupovima i tribinama, od toga više od deset na međunarodnim konferencijama.
NASTAVNI RAD

Nakon akademijske godine godine 1975/76., kada je bio asistent na Teološkom fakultetu na Sveučilištu u Fribourgu/Švicarska, dr. Lasić od 1981. kontinuirano drži nastavu, prvo na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu, a od 1989. godine na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje predaje filozofiju i religijsku kulturu, i to: novovjekovnu povijest filozofije, fenomenologiju i filozofiju religije; pored toga drži specijalna predavanja i seminare iz filozofije i religijske kulture: o naravnom i nadnaravnom redu postojanja, o odnosu filozofije i teologije, o svetom i profanom, o ateizmu i indiferentizmu; drži predavanja na Poslijediplomskom studiju na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove; recezent je filozofijskih i teologijskih djela domaćih i stranih autora, mentor studentima u dodiplomskom, diplomskom, magistarskom i doktorskom studiju na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove i na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Gost-profesor je na Katoličkom bogoslovskom fakultetu - Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku, 2006/2007.

Objavio je dva priručnika: Uvod u fenomenologiju i filozofiju religije (Zagreb, 1997., 106 str.), i Filozofija Tome Akvinskoga (1224/5-1274) – Tomizam – Novi filozofski pravac (Zagreb, 1998., 88 str.).
STRUČNI RAD

Pristupnik je član Vijeća Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu, Stručnog vijeća Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu; znanstveni je suradnik Ministarstva za znanost i tehnologiju - Republika Hrvatska (te je u tom svojstvu recenzirao niz publikacija i projekata), Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“, Filozofskih istraživanja, ravnatelj Studija Hrvatske dominikanske provincije i pokretač znanstvenog projekta «Studijski tjedan» u Dubrovniku, 1998.; član je Matice Hrvatske – Odjel za filozofiju; Hrvatskog filozofskog društva – Odjel kršćanska filozofija; uredničkog vijeća časopisa Obnovljeni život i Disputatio philosophica, pročelnik je Odjela za dijalog s nekršćanima Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić” Katoločkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

ZAKLJUČAK

Budući da je dr. sc. Hrvoje Lasić objavio više od 30 znanstvenih članaka, od kojih većinu u publikacijama a1, činjenica da ima samo jednu objavljenu knjigu nije prepreka za izbor u zvanje znanstvenog savjetnika, jer se taj uvjet koji nedostaje može nadoknaditi izuzimanjem skupine objavljenih radova, kako bi se oni mogli proglasiti ekvivalentom druge knjige. Pristupnik ima više od 26 godina nastavnog iskustva na visokim učilištima, objavio je za nastavne potrebe dva priručnika, sudjelovao je referatima na više od deset međunarodnih i velikom broju domaćih skupova, recenzirao veći broj publikacija i projekata, itd. te bi se stoga mogao izabrati i u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u ustanovi na čiji se natječaj prijavio i u području za koje se prijavio.

SKUPNI ZAKLJUČAK

Oba pristupnika zadovoljavaju uvjete za izbor u zvanje znanstvenog savjetnika i redovitog profesora u skladu s odredbama natječaja na koji su se prijavili.

U Zagrebu, 15. veljače 2007.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Žarko Puhovski, red. prof.

Dr. sc. Nadežda Čačinovič, red. prof.

Dr. sc. Lino Veljak, red. prof.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA FILOZOFIJU

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Na sjednici Fakultetskog vijeća od 28. rujna 2006. imenovani smo za članove stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje od docenta do redovitog profesora za područje humanističkih znanosti, polje filozofije, grana spoznajna teorija, na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, te podnosimo sljedeći
IZVJEŠTAJ
Na natječaj objavljen u Narodnim novinama od 28. prosinca 2006 (a prije toga i u Vjesniku) javio se jedan pristupnik, i to dr. sc. Ivan Macan, redoviti profesor Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu.
Životopis

Dr. sc. Ivan Macan rođen je 29. lipnja 1939. godine u Svetojurskom Vrhu, općina Pregrada. Srednju školu i maturu završio je na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu.

Filozofiju je tri godine studirao na Filozofskom institutu Družbe Isusove u Zagrebu a teologiju na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku (4 godine studija), iz filozofije je magistrirao, a potom i doktorirao na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku, i to radom: Bedeutungslehre Ludwig Wittgensteins, (diplomu je nostrificirao Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Na istom je fakultetu postigao i magisterij iz teologije. Godine 1956. stupio je u isusovački red, a 29. lipnja 1968. zaređen je za svećenika.

Na temelju crkvenih propisa 22. lipnja 1975. imenovan je po crkvenim propisima docentom na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove (FTI) u Zagrebu, a 12. veljače 1981. izvanrednim profesorom. Kroz pet godina (od 1975. pa do 1980.) predavao je filozofijske kolegije na Vrhbosanskoj visokoj bogoslovnoj školi u Sarajevu, a od 1995. do 1997. držao je kolegij Neoskolastika u Hrvatskoj na Hrvatskim studijima u Zagrebu. U srpnju 1983. imenovan je za ravnatelja Filozofskog studija na FTI-u. Dana 23. rujna 1989. imenovao ga je prefekt Vatikanske Kongregacije za katolički odgoj (za sjemeništa i institute studija) za redovitog profesora na (od iste Kongregacije osnovanom) Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, a dne 17. studenoga 1989. imenovan je i prvim dekanom istoga fakulteta. Tu je službu obnašao u dva mandata po tri godine, sve do 1995. Od 1995. do 1999. bio je prodekan istog fakulteta. Godine 1999. vrhovni poglavar (General) Družbe Isusove imenovao ga je zamjenikom velikog kancelara Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Od godine 1993. član je Hrvatskoga filozofskog društva, a na godišnjoj skupštini Društva u prosincu 1995. izabran je za predsjednika Društva te je tu dužnost obnašao dvije godine. Također je i član Društva europskih isusovačkih filozofa (JESPHIL) te je sudjelovao na više simpozija i susreta toga društva u inozemstvu.

Znanstvena djelatnost

U prošlih deset godina dr. Macan je objavio četiri knjige: Wittgensteinova teorija značenja (1996.) – prošireno hrvatsko izdanje doktorskog rada; Filozofija spoznaje (1997.); Socijalna etika i druge studije (2002); Uvod u tradicionalnu logiku (2005). Napisao je niz znanstvenih članaka iz područja filozofije (disciplinarno: iz teorije spoznaje, suvremene filozofije, socijalne etike i dr.), i to u časopisima: Obnovljeni život, Bogoslovska smotra, Disputatio philosophica, Filozofska istraživanja, te u zbornicima radova sa znanstvenih simpozija. Sudjelovao je na mnogim znanstvenim simpozijima koje je organizirao Filozofski fakultet D.I. u Zagrebu.

Preveo je i bilješkama popratio djelo Nikole Gučetića Commentarii Libri de Causis, te djelo Alberta Velikoga De fato što je tiskano u nizu Krestomatija filozofije (Školska knjiga, Zagreb). Urednik je i niza: Ludwig Wittgenstein, Djela kod Nakladnog zavoda Globus, a u svesku Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja napisao je pogovor.

Također je sudjelovao na mnogim, većinom filozofskim, simpozijima u zemlji i inozemstvu. Nije nužno poimenično navoditi te simpozije, budući da je očigledno kako njihov broj značajno premašuje minimum zahtjevanih sudjelovanja na znanstvenim konferencijama. Istraživao je analitičku, a osobito Wittgensteinovu filozofiju, sudjelovao u pripremanju i održavanju studentskih simpozija o Wittgensteinu i K. Popperu. Prevodio je filozofijske tekstove, i to: komentar Libri de Causis Nikole Gučetića (objavljeno u Hrestomatiji filozofije) te tekst De fato Alberta Velikoga (također objavljeno u Hrestomatiji filozofije).

Osim četiri knjige, koje prezentiramo u nastavku, pristupnik jed objavio i 42 znanstvena i stručna članka, od toga dobar dio u časopisima međunarodnog ranga, kao i četiri recenzije.

Macanove su knjige sljedeće:

1. Wittgensteinova teorija značenja:

Knjiga je autorski prijevod doktorske disertacije proširen s pogovorom: Poslije dvadeset godina. Ludwig Wittgenstein je među prvima upozorio na važnost značenja jezika i jezičnih izraza kako bi se u filozofiji izbjegli mnogi nesporazumi. U drugoj se polovici 20. stoljeća u središte je mnogih filozofijskih razmišljanja dospio problem značenja jezika te su se javile različite teorije značenja. Ova se knjiga bavi stajalištima što ih je u vezi s tim problemom zastupao Wittgenstein. Autor najprije razlaže što je Wittgenstein zastupao kao značenje u svom prvom djelu (Tractatus logico-philosophicus), zatim njegove prve korekture u «međuvremenu», da bi glavninu razlaganja posvetio njegovu kasnijem (i posthumno izdanom) djelu «Filozof(ij)ska istraživanja. U posljednjem poglavlju daje se usporedba između «ranije» i «kasnije» Wittgensteinove teorije značenja, pri čemu se ističe da razlika nije velika, nego da je tu uočljiv određeni kontinuitet.

2. Filozofija spoznaje:

Knjiga obrađuje spoznajni (kritički) problem, sustavno (1. dio) i povijesno (2. dio). Nakon postavljanja kritičkog problema (u 1. poglavlju) s pitanjima o utemeljenju filozofije sučelice vrlo različitih filozofijskih stajališta i uvjerenja, otvara se pitanje o mogućnosti istinite i sigurne spoznaje. Obrađuje se zatim (u 2. poglavlju) pojam istine: uporaba samog termina, različite teorije istine i njezin kriterij. Autor se priklanja teoriji korespondencije te za kriterij istine odabire evidenciju spoznaje. U sljedećim se poglavljima daje filozofijsko tumačenje i opravdanje ljudske spoznaje, tražeći temelje njezine sigurnosti, koji se najprije nalaze u fenomenu svijesti. Osvrćući se na teorije imanentizma, autor se priklanja kritičkom realizmu, oslanjajući se na aristotelovsku i skolastičku teoriju apstrakcije. Razlikujući neposrednu i posrednu evidenciju kao kriterij istinitosti spoznaja, autor prihvaća činjenicu konvergencije mnogih indicija koji mu utemeljuju sigurnost spoznaje, doduše, samo hipotetsku, ali koja dovoljno isključuje svoju protivnost te se ne mora pasti u skepticizam i relativizam istine. Tako uvijek ostaje prostor slobode za razložno prihvaćanje ili odbacivanje spoznatih istina. Ipak, spoznaja apriornih načela: ne-protuslovlja i uzročnosti, ostaje neupitna. Drugi dio knjige donosi sažet kritičiki prikaz problema kroz povijest filozofije, od predsokratovaca do Kanta.

3. Socijalna etika i druge studije:

Ova je knjiga podijeljena na dva dijela koja se međusobno dopunjavaju. U prvom, sustavnom, dijelu pruža se socijalna etička nauka kako je zastupaju kršćansko orijentirani filozofi. Nakon prikaza glavnih pogleda na čovjekovu društvenu narav i sučeljavanja s jednostranim teorijama o društvu (individualizam i kolektivizam) slijedi prikaz autorova stava koji se uglavnom poklapa s kršćanskim «solidarizmom», a koji se zasniva na dva osnovna načela: na načelu solidarnosti i supsidijarnosti. Kao praktična primjena tih načela ističe se načelo demokracije, premda se u njegovu prikazu upozorava i na njegove nedostatke i mogućnost manipuliranja. Nakon toga općeg prikaza slijede četiri poglavlja specijalne etike, u kojima se obrađuju pitanja juridičkog reda (s isticanjem pojma «naravno pravo»), privatnog vlasništva, zatim dvaju oblika naravnih društvenih zajednica: obitelji i države. U drugom dijelu nalazi se desetak zaokruženih prikaza različitih socijalnih pitanja s pokušajem odgovora na ta pitanja. To su pitanja čovjekova dostojanstva, temeljnih ljudskih prava, socijalno-filozofijskih pretpostavki zdravoga ljudskog društva, analiza totalitarizma, prilozi i razmišljanja o miru (nastala osobito za vrijeme «hladnoga rata» i trke u naoružanju), te izričito kršćanskog pogleda na društvo, oslanjajući se na tada nedavno objelodanjenu encikliku Ivana Pavla II. Centesimus annus. U posljednjem se poglavlju daje i neki pogled u budućnost, koji je zasnovan na kršćanskom humanizmu.

4. Uvod u tradicionalnu logiku

Knjiga je u prvom redu zamišljena kao literatura za studente (ponajprije filozofije, ali i drugih osobito humanističkih znanosti) u cilju njihova upoznavanja s «tradicionalnom», tj. aristotelovskom i srednjovjekovnom logikom, koja ostaje osnovica za razumijevanje moderne «matematičke» logike. Prema tradicionalnoj podjeli logičkih rasprava, knjiga ima tri dijela koja obrađuju termine: pojam, sud i zaključak. Prikaz te građe nastoji razumljivo pokazati vještinu logičkog razmišljanja i zaključivanja, dajući uvijek usporednicu s modernom logikom. Tako su kratko obrađene i iskazna i predikatna logika te njihova povezanost (i nastavljanje) s tradicionalnom logikom. Na kraju je dodan prikaz «skolastičke rasprave» (poznate «disputatio philosophica») koja je u današnje vrijeme potpuno pala u zaborav. Na svršetku knjige dodan je i kratak rječnik najvažnijih logičkih termina za bolju orijentaciju studenata filozofije i drugih zainteresiranih čitatelja.

Među pristupnikovim se člancima mogu kao reprezentativni ili indikativni izdvojiti sljedeći:
1. Istinitost i sigurnost ljudske spoznaje, u zborniku Filozofija ususret teologiji 19-36 (izvorni znanstveni članak).

U tom se članku postavlja epistemologijsko pitanje: možemo li postići istinitu i sigurnu spoznaju nasuprot skepticizmu i relativizmu. Članak najprije pokazuje teškoće s kojima se susrećemo, razne prigovore protiv mogućnosti osobito sigurne spoznaje istine, prikazujući najvažnije teorije istine: teoriju korespondencije, semantičku teoriju A. Tarskoga, teoriju koherencije (s osobitim osvrtom na N. Reschera), da bi se u drugom dijelu članka obradio pojam sigurnosti i s time povezani problemi. Na kraju autor daje vlastiti pogled na te probleme u obliku sedam teza. Tu on opravdava mogućnost prave i sigurne spoznaje istine, ograničavajući je na područje izostanka neposredna uvida u činjenična stanja stvari, kao što je slučaj u povijesnim znanostima, ali i u metafizičkim stajalištima. Autor ipak smatra da to ograničenje ne smije i ne mora biti povod za odbacivanje sigurnog prihvaćanja takvih spoznaja, nego ih moramo staviti u širi okvir našega života u kojem one dobivaju svoje opravdanje.

2. Kršćanska filozofija - da ili ne? u zborniku SYNTHESIS THEOLOGICA, Zbornik u čast p. Rudolfa Brajičića SJ, FTI str. 435-447 (izvorni znanstveni članak).

Autor u tom članku postavlja prijeporno pitanje: je li moguće zastupati «kršćansku» filozofiju, ili je nužno filozofiju osloboditi svih «atributa» da bi bila u pravom smislu filozofija, a da ne padne u «ideologiju». U preciznom određivanju povijesti termina «kršćanske filozofije», koji se rabi brzo nakon od pojave kršćanstva (već u 4. st.), osvrćući se na razloge u prilog toga naziva i protiv njega, autor ulazi u samo određivanje značenja termina «kršćanska filozofija» kako je on shvaća. On se tom se pita: može li se čovjek upustiti u filozofiranje kao neka «tabula rasa»? Filozofiju ipak moramo smjestiti među ljudske djelatnosti koje ovise od cjelovitog čovjeka i njegova života. Zato se nametalo pitanje: je li moguća neka «filozofija bez pretpostavki» ili se i ona mora osvrtati na neku «predfilozofijsku sliku» koja čovjeka nosi i određuje u njegovu životu. Filozofija se nužno suočava s takvim opredjeljenjima i tu se artikulira njezina glavna zadaća: kritički ispitati, obrazložiti i pronaći skrivene temelje takvih uvjerenja. Prema različitosti takvih «nazora na svijet» razlikovat će se i smjerovi filozofiranja. A to znači: svaka filozofija već na samom svom početku dobiva određenu «boju», jer potpuno «bezbojna» ne bi ni bila moguća. Jedna takva «boja» je i kršćansko uvjerenje. Zato se kršćanska filozofija, koju i autor zastupa, može označiti kao «filozofska refleksija koja polazi od kršćanskog svjetonazora utemeljenog na kršćanskoj poruci. Za razliku od drugih znanosti, kao što su matematika, fizika i dr. koje doista ne mogu dobivati atribut 'kršćanska', filozofija taj atribut može nositi jer se osvrće upravo na teme o kojima i kršćanstvo govori.»

3. Savjest - norma moralnog djelovanja, u zborniku LJEPOTA ISTINE, zbornik radova za M. Belića, FTI Zagreb, 1996. str. 206-217 (izvorni znanstveni rad).

U tom članku autor postavlja pitanje savjesti i obveznoga slušanja zova savjesti. Nakon kratkog razjašnjenja pojedinih pojmova izlažu se najvažnije crte fenomena savjesti. Posebno se posvećuje pitanju kako valja postupati onda kad mu savjest nalaže ili dopušta nešto što se redovito mora smatrati nedopuštenim, tj. tzv. «kriva savjest». S tim u vezi autor ističe potrebu oblikovanja savjesti prema opće prihvaćenim moralnim načelima. Konačno, obrađuje se pitanje sukoba između individualnih stavova savjesti i iskaza religioznih autoriteta, što se unutar katoličke religije često događa u odnosu papinskih enciklika. Posljednji praktični sud donosi individualna savjest i taj sud valja slijediti.