Te u zagrebu filozofski fakultet

Mr. Alica Knezović: POPIS RADOVA

A. RADNJE I MONOGRAFIJE

1. Fonologija i fonetika židovsko-španjolskog govora u Sarajevu  neobjavljena magistarska radnja, 153 tipkanih str., Zagreb 1987.

B. ZNANSTVENI RADOVI

1. “Grafija u natpisima na Starom židovskom groblju u Sarajevu”, Sveske, god. II, br. 7-8 (Stvaralaštvo Jevreja u kulturnoj baštini i razvoju Bosne i Hercegovine), Sarajevo 1984, str. 125-127.

2. “Unas características específicas del judeo-español de Sarajevo, Bosnia”, Verba hispanica, I, Ljubljana 1991, str. 97-103.

C. STRUČNI RADOVI (PRIJEVODI, PRIKAZI, RECENZIJE, PREDGOVORI I Sl.)

1. Danilo KIŠ, Una tumba para Boris Davidovich (prijevod na španjolski, u suradnji s Pilar Gil Cánovas), Seix-Barral, Barcelona 1983, 142 str.

2. José Antonio MARAVALL, “Velázquez u intelektualnom horizontu svoje epohe” (prijevod sa španjolskog), Treći program Radio-Sarajeva, god. XIII, br. 46, Sarajevo 1984, str. 120-132.

3. Manuel TUÑÓN DE LARA, “Arhaizam, pobuna i suvremenost” (prijevod sa španjolskog), Treći program Radio-Sarajeva, god. XIII, br. 46, Sarajevo 1984, str. 133-157.

4. Wolfram KRÖMMER, “Romantizam u Španjolskoj i u zemljama njemačkog govornog područja” (prijevod sa španjolskog), Izraz, knj. LX, god. XXX, br. 12, Sarajevo 1986, str. 650-660.

5. Juan MARINELLO, “Četiri eseja (Vanvremenski Picasso, Pjesnik klasik, U povodu stogodišnjice rođenja Rubéna Daría, Američki podvig i trijumf Nicolása Guilléna)” (prijevod sa španjolskog), Treći program Radio-Sarajeva, god. XV, br. 57-58, Sarajevo 1987, str. 391-419.

6. Octavio PAZ, Labirint samoće (prijevod sa španjolskog), Treći program Radio-Sarajeva, Sarajevo 1988, str. 5-92.

7. Julio Cortázar, “Fame, nade, vremenoopojnici” (prijevod sa španjolskog), Hrvatsko slovo, god. I, br, 3, Zagreb, 12-5-1995, str. 11.

8. Carlos Fuentes, “Drugi K.” (prijevod sa španjolskog), Hrvatsko slovo, god. I, br, 6, Zagreb, 2-6-1995, str. 16-17.

9. Horacio Quiroga “Nošen strujom” (prijevod sa španjolskog), Hrvatsko slovo, god. I, br, 11, Zagreb, 7-7-1995, str. 10.

Radovi objavljeni nakon zadnjeg izbora:

1. Leksikon stranih pisaca (Školska knjiga, Zagreb, Zagreb, ¹2001, ²2005):

77 natuknica o španjolskim i hispanoameričkim piscima: Delmira AGUSTINI, str. 10-11; Rafael ALBERTI, str. 18-19; Ignacio ALDECOA, str. 19; Vicente ALEIXANDRE, str. 21; Dámaso ALONSO, str. 26; Ignacio Manuel ALTAMIRANO, str. 26-27; Joaquín i Serafín ÁLVAREZ QUINTERO, str. 27-28; Manuel ALTOLAGUIRRE, str. 27; Enrique AMORÍM, str. 31; Carlos ARNICHES Y BARRERA, str. 54; Juan José ARREOLA, str. 56; Max AUB, str. 62-63; René AVILÉS FABILA, str. 67; Francisco AYALA, str. 67-68; AZORÍN, str 68; Mariano AZUELA, str. 69-70; Pío BAROJA Y NESSI, str. 69; Andrés BELLO, str. 102; Jacinto BENAVENTE Y MARTÍNEZ, str. 104; Mario BENEDETTI, str. 104-105; Juan BENET GOITIA, str. 105; Rufino BLANCO FOMBONA, str. 127; Vicente BLASCO IBÁÑEZ, str 127-128; Antonio BUERO VALLEJO, str. 163-164; Rosario CASTELLANOS, str. 169-170; José Camilo CELA, str. 201-202; Gabriel CELAYA, str. 202; Luis CERNUDA, str. 205; Miguel DELIBES, str 265; Gerardo DIEGO, str. 276-277; Carlos FUENTES, str. 361; Eduardo GALEANO, str. 366; Rómulo GALLEGOS, str. 267; Ángel GANIVET GARCÍA, str. 268-269; Federico GARCÍA LORCA, str. 370; Ramón GÓMEZ DA LA SERNA, str. 396; Enrique GONZÁLEZ MARTÍNEZ, str. 398-399; Juan GOYTISOLO GAY, str. 401; Luis GOYTISOLO GAY, str. 401-402; Jorge GUILLÉN, str. 418; Manuel GUTIÉRREZ NÁJERA, str. 424; Luis GUZMÁN MARTÍN, str. 424; Julio HERRERA Y REISSIG, str. 454; José HIERRO, str. 458; Miguel HERNÁNDEZ, str. 452; Juana IBARBOUROU, str. 486; Jorge IBARGÜENGOITIA, str. 486-487; Juan Ramón JIMÉNEZ, str. 520; Carmen LAFORET, str. 598; Ricardo LEÓN, str. 618; Manuel MACHADO Y RUIZ, str. 656-657; Antonio MACHADO Y RUIZ, str. 656; Gregorio MARAÑÓN, str. 677; Luis MARTÍN SANTOS, str. 689; Ana María MATUTE, str. 694-695; Gabriel MIRÓ FERRER, str. 722-723; Juan Carlos ONETTI, str. 790; José ORTEGA Y GASSET, str. 791-792; Blas de OTERO, str. 795; Miguel OTERO SILVA, str. 795-796; Octavio PAZ, str. 815-816; Ramón PÉREZ DE AYALA, str. 822; Emilio PRADOS, str. 852; Horacio QUIROGA, str. 872-873; José Enrique RODÓ, str. 903; Juan RULFO, str. 915-916; Rafael SÁNCHEZ FERLOSIO, str. 935; Ramón SENDER, str. 960-961; Gonzalo TORRENTE BALLESTER, str. 1072-1073; Miguel de UNAMUNO, str. 1087-1088; Francisco UMBRAL, str. 1087; Arturo USLAR PIETRI, str. 1093; Ramón María del VALLE-INCLÁN, str. 1099, Xavier VILLAURRUTIA, str. 1118; Agustín YÁÑEZ, str. 1163; José ZORILLA DE SAN MARTÍN, str. 1176-1177.

2. Leksikon svjetske književnosti - Djela, Školska knjiga, Zagreb 2004.

9 natuknica o književnim djelima – Federico GARCÍA LORCA: Ciganski romancero, Federico GARCÍA LORCA: Dom Bernarde Albe, str. 115; Federico GARCÍA LORCA: Krvava svadba, str. 302; Pío BAROJA Y NESSI: Nespokojni Shanti Andía, str. 393-394; Vicente BLASCO IBÁÑEZ: Trstika i mulj, str. 673; Camilo José CELA: Pascual Duarte i njegovi zločini, str. 449-450; Miguel de UNAMUNO: O tragičnom osjećanju života, Juan RULFO: Pedro Páramo, Carlos FUENTES: Smrt Artemija Cruza.
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA FILOZOFIJU
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Na sjednici Fakultetskog vijeća od 31. listopada 2006. odlučeno je da se izvrši izmjena u sastavu stručnog povjerenstva koje će dati mišljenje o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavna zvanja od docenta do redovitog profesora za područje humanističkih znanosti, polje filozofija, grana povijest filozofije, na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a budući da smo tom odlukom imenovani/e za članove/članicu dotičnog povjerenstva, podnosimo Vijeću sljedeći

IZVJEŠTAJ

Na natječaj objavljen u dnevnim novinama 17./18. prosinca i u Narodnim novinama 28. prosinca 2006. javili su se: dr. sc. Anto Mišić i dr. sc. Hrvoje Lasić.
Dr. A. Mišić

ŽIVOTOPIS

Dr. sc. Anto Mišić rođen je 20. rujna 1953. u Živinicama (BiH) gdje je pohađao osnovnu školu. U Zagrebu je1972. godine završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, a potom 1976.i gimnaziju «Vl. Vitasović», također u Zagrebu.

Godine 1976. diplomirao je filozofiju na Filozofsko-teološkom institutu (FTI) u Zagrebu. Teologiju je diplomirao 1983. na teologijskom studiju FTI-a, afiliranom studiju sveučilišta Gregorijana u Rimu.

Sve poslijediplomske studije završio je u inozemstvu. Prvi magisterij postigao je 1988. na Pontifica Universitas Lateranensis - Istitutum Patristicum «Augustinianum» (Papinsko sveučilište Lateran, Patristički institut «Augustinianum»), i to iz patrologije i patrističkih znanosti s temom rada: I ministri ordinati nell'epistolario di s. Girolamo (Zaređeni služitelji u poslanicama sv. Jeronima). Na istom je institutu upisao i doktorski studij, položio sve propisane ispite, no nije napisao niti obranio doktorsku disertaciju.

Drugi poslijediplomski studij iz filozofije upisao je na Pontifica Universitas Gregoriana (Papinskom sveučilištu Gregoriana) u Rimu, te magistrirao 1991. s temom: Itinerario dall'anima al Dio nelle Confessioni di s. Agostino (Put od duše Bogu u Ispovijestima sv. Augustina). Na sveučilištu Gragoriana u Rimu doktorirao je 1994. s temom doktorskom disertacijom pod naslovom Metafisica della luce in "Nova de universis philosophia" di Franciscus Patricius (Metafizika svjetla u «Novoj sveopćoj filozofiji» Frane Petrića). Dio disertacije objavljen je u Rimu 1994.

Nakon studija i povratka iz inozemstva habilitirao je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu (FFDI), i to habilitacijskim radom: Od duše do Boga - Elementi Augustinove filozofije. Od 1989. predaje na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, prvo kao asistent i viši asistent (od 1994.). Za docenta je izabran 17. travnja 1994, a za izvanrednog profesora 12. prosinca 2000. godine, ali prema međunarodnim pravilima koja vrijede za katolička visoka učilišta. Nekoliko je godina vršio dužnost prodekana spomenutog fakulteta. Izbor za dekana FFDI-a potvrdila je vatikanska Kongregacija za katolički odgoj 14. svibnja 2001. Prvi je trogodišnji mandat produžen na još tri godine i on završava 2007. godine.

Na studiju filozofije FFDI-a predaje: Metafiziku, Filozofiju prirode, Povijest renesansne filozofije. Na studiju religijskih znanosti FFDI-a predaje predmet Povijest ranokršćanske književnosti. Povremeno drži seminare i izborne kolegije tematski povezane s navedenim predmetima. Predavao je, više godina, predmete Metafiziku i Kozmologiju na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, a 2006. godine pozvan je da predajem predmet Kozmologija na KBF-u u Đakovu, Sveučilišta u Osijeku. Kao gostujući profesor povremeno predaje i u Puli.

Dosada je bio mentor pri izradi 24 diplomska, jednog magistarskog i jednog doktorskog rada.

Uz nastavni rad, tj. predavanje filozofijskih i religijskih disciplina (metafizike, kozmologije, ranokršćanske književnosti), te mentorstvo u izradi diplomskih i poslijediplomskih radova, redovito sudjeluje na domaćim i stranim znanstvenim skupovima. Objavio je knjigu Rječnik filozofskih pojmova (2000.), te uredio zbornike Crkva i zdravo društvo (Zagreb, 1999.) i Oči vjere (Zagreb, 2002.). Napisao je nekoliko udžbenika za studente (scripta), kao i veći broj znanstvenih i stručnih članaka iz filozofije i ranokršćanske književnosti u znanstvenim i stručnim publikacijama na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku (navedeno u bibliografiji). Pisao je i popularne članke te sudjelovao u radio i televizijskim emisijama.

Dobro poznaje talijanski jezik a služi se engleskim, španjolskim, njemačkim i latinskim jezikom.

Član je Stručnog vijeća Hrvatskih studija, Vijeća društveno-humanističkog područja Sveučilišta u Zagrebu, uredničkog vijeća časopisa «Obnovljeni život», kao i Editorial Consultans časopisa «Disputatio philosophica – International Journal on Philosophy and Religon». Član je evropske udruge isusovačkih filozofa (JESFIL) i hrvatskog društva za promicanje filozofije.

ZNANSTVENI RAD
Dr. Mišić autor je niza radova, od kojih je dobar dio iz područja teologije i religijskih znanosti. Među filozofijskim radovima mogu se istaknuti sljedeće knjige te članci:

Knjige

Doktorska disertacija Metafisica della luce in Nova de universis philosophia di Franciscus Patricius, Roma 1994. (Metafizika svjetla u "Novoj sveopćoj filozofiji" Franje Petrića, Rim 1994.). Disertacija ima ukupno 289 stranica, a napisana je na talijanskom jeziku. Dio disertacije (107 stranica) objavljen je u Rimu 1995. Disertacija je podijeljena u sedam poglavlja. U prvom je poglavlju kratko donesen Petrićev životopis i predstavljena njegova glavna filozofska djela (La Citta felice; Della historia diece dialoghi, Della retorica dieci dialoghi; Discussiones peripateticae; Nova de universis philosophia), te stavljanje toga djela na listu zabranjenih knjiga. U drugom dijelu su obrađeni izvori Petrićeve filozofije s osobitim naglaskom na hermetičke spise te izvore njegova neoplatonizma. U trećem poglavlju se raspravlja o Petrićevoj teoriji o svjetlu, u četvrtom o odnosu svjetla i Petrićevom poimanju o deset stupnjeva bića. U petom poglavlju se raspravlja o odnosu svjetla i fizičkog svijeta i homogenosti kozmosa. U šestom je poglavlju iznesena kritička prosudba Petrićeve filozofije a u sedmom se govori o recepciji Petrićeve filozofije sve do danas.

Rječnik filozofskih pojmova, «Verbum», Split, 2000. str. 295. U ovom rječniku se, abecednim redom, obrađuju filozofijski pojmovi. Cilj rječnika nije bio stvaranje neke nove hrvatske filozofijske terminologije stoga se koristi uglavnom tradicionalnom terminologijom. osim u slučajevima kada su pojmovi općenito prihvaćeni kao «bit» ili «bitak». Pojmovi su obrađeni na stručan no ujedno i pristupačan način. Radi boljeg i lakšeg razumijevanja prvo se donosi etimologijsko tumačenje pojma a potom i njegovo tumačenje. U rječniku su detaljnije obrađeni pojmovi iz aristotelovsko-skolastičke filozofijske tradicije, ali se uzimaju u obzir i ostale značajnije orijentacije. Ovaj rječnik želi biti i poveznica prema filozofiji srodnim disciplinama, te su stoga obrađeni i mnogi pojmovi iz religije, sociologije, psihologije, itd. Rječnik je po svom karakteru veoma korektan i može se ocijeniti kao vrijedan prilog filozofijskoj kulturi.

O Bogu i duši – elementi Augustinove filozofije (monografija, izdavač «Obnovljeni život», Zagreb, izlazi u prvoj polovici 2007.). U ovoj knjizi autor sintetizira svoja dosadašnja vrijedna istraživanja filozofijskih pogleda Aurelija Augustina.

Članci

Uspon čovjeka do Boga - u "Ispovijestima" sv. Augustina, u: «Obnovljeni život», XLVII (1992) 215-230. (izvorni znanstveni članak). Autor vrši rekonstrukciju Augustinove koncepcije spoznaje, prema kojoj je polazna točka bilo kakvog istraživanja i, konačno, spoznaje Boga, za Augustina uvijek i samo čovjek; on je sposoban shvatiti i otkriti iz svjedočenja stvarnosti, nužnost Prvog Principa. Ali prije svega čovjek po svom djelovanju, otrkiva vlastiti JA, kao samosvjestan subjekt u svom djelovanju. Ova prva i neporeciva istina, postaje polazište unutarnjeg puta k Istini, na kojoj participira svaka druga istina, a to ne može biti nitko drugi doli Bog, sveukupna Istina i vrhovno Biće. Spoznaja čovjeka i spoznaja Boga, idu skupa, međusobno se prožimaju u uzajamnoj međuovisnosti. Ne može se upoznati Boga bez poznavanja čovjeka. Drugim riječima, što se više silazi u unutarnje dubine čovjeka, to se više uspinje prema Bogu.

Samosvijest - temeljna sigurnost na putu k apsolutnoj Istini, prema sv. Augustinu, u: «Obnovljeni život», LI (1996) 373-386. (izvorni znanstveni članak). U ovom članku se, slijedeći Augustinove tekstove i misli, pokazuje mogućnost sigurne spoznaje barem neke istine, koja bi potom mogla biti temelj u pronalaženju puta k spoznaji apsolutne Istine. Prvo se pokazuje neodrživost posvemašnje sumnje tako što se ističe važnost samosvjesnog subjekta koji i u sumnji ima neposredno iskustvo vlastitog bivovanja. Augustin drži da i sama sumnja može biti polazište u otkrivanju neporecive stvarnosti koja se najjasnije očituje u iskustvu postojanja i življenja onoga koji sumnja. Izraz "ja sumnjam" implicitno uključuje subjekt sumnje i nije moguće nijekati egzistenciju sumnjajućeg subjekta, čija se sigurnost ne oslanja na podatke izvanjskih osjetila, nego je izravno iskustvo (experientia), samosvijest djelujućeg subjekta. Augustin razlikuje dvije razine sampospoznavanja, od kojih prvu i temeljnu naziva "nosse se» (samosvijest), u kojoj nije moguća zabluda, i "cogitare se" (poznavanje sebe), gdje je moguća zabluda. Od unutarnje sigurnosti svjesnog subjekta vodi unutarnji put k otkrivanju Istine same - Boga - a taj put nije ništa drugo nego sam čovjek, svjesno djelujući subjekt, koji na temelju vlastite samosvijesti, u sebi i iznad sebe, otkriva Boga.

Frane Petrić o fizičkoj i metafizičkoj naravi svjetla, u: "Dubrovnik" 1-3 (1997) 109-117. (izvorni znanstveni članak). U nastojanju za sustavnim i jedinstvenim tumačenjem svemira Petrić je našao uporište u tjelesno-netjelesnoj strukturi svjetla. Razlike među tjelesnim izvorima svjetlosti pretpostavljaju postojanje prvog svjetla koje nužno mora biti netjelesno. Ono je u sebi "Očinska dubina (Paternum Profundum)". Svjetlo u prostoru (extra Patris profundum) također je netjelesno jer u njemu sjaji prvo sjvetlo, ali je istodobno tjelesno jer se širi kroz trodimenzionalni prostor. U svojoj metafizici svjetla Petrić, dakle, koristi termine iz helenističke tradicije i uvodi metaforu "Paternum Profundum " i "extra Patris profundum", tumačeći ih kao unutarnje i vanjsko Božje djelovanje. Fizičko svjetlo objave je božansko svjetlo, jedinstvo fizičkih, psihičkih i duhovnih procesa. To znači da se Petrić zalaže za jednu monističku viziju svijeta, a svjetlo je temelj toga jedinstva. Razlike između materije i forme i između prirode i duše samo su posljedica odabranog pristupa tim odnosima. U osnbovi istovjetan članak objavljen je na engleskom, u publikaciji koja se referira u Current Contents (CC): The Croatian Philosopher Frane Petrić (1529-97) on the Physical and Metaphysical Nature of Light, "Ultimate reality and meaning" vol. 22, no. 4 (1999) 256-263.

O smrti i umiranju u ranokršćanskoj literaturi, u: Mijo Nikić (uredio), "Reinkarnacija i/ili uskrsnuće", Zagreb 1998, str. 91-109. (izvorni znanstveni članak). U ovom članku koji je značajnim dijelom filozofijske (a ne tek teologijsko-patrologijske) naravi, autor rekonstruira ranokršćanske koncepcije smrti, polazeći od uvida u novost koju kršćanstvo unosi u antički svijet, a to je optimizam, što prožima kršćansku nadu u uskrsnuće, u kojemu ravnopravno sudjeluje i čovjekovo tijelo. Kršćani su odbacivali istovremeno platoničko shvaćanje tijela kao "zatvora", iz kojega se duša smrću oslobađa, kao i mogućnosti preegzistencije duše i njezine reinkarnacije. Stariji kršćanski pisci, osobito apologeti iz drugog stoljeća, više se oslanjaju na biblijsku tradiciju, naglašavajući čvrstu povezanost i jednakovrijednost duše i tijela, koji zadržavaju svoju identičnost i nakon uskrsnuća. Ranokršćanski pisci koji su stvarali nakon Origena, poput Grgura Nisenskoga, oslanjaju se više na platoničku i neoplatoničku tradiciju po kojoj je tijelo manje vrijedno od duše.

Bauerova kritika materijalizma, u: «Obnovljeni život», LIV 2 (1999), 211-217. (izvorni znanstveni članak). Materijalizam druge polovice devetnaestog stoljeća, kako ga je prikazao Bogoslav Šule, nailazi na žestoku kritiku Antuna Bauera, koji s neoskolastičkih pozicija kritizira materijalistička stajališta o isključivo senzualističkoj spoznaji, postojanju samo tvarne stvarnosti, nerazlikovanja čovjeka i životinje, kao i pokušaj utemeljenja materijalističke etike. Ako je ljudska spoznaja samo osjetilna, čovjek ne bi bio sposoban ništa definirati niti spoznati vječna i nepromjenjiva načela stvarnosti. Ono što osjetilima nije dostupno, ne može biti predmet sigurne spoznaje, poput početka svijeta ili beskonačnosti svemira. Duša nikako ne može biti produkt materije a različitost ljudske i životinjske duše Bauer dokazuje na temelju nepostojanja općih pojmova kod životinja. On posebice kritizira materijalističku teoriju spoznaje, jer ako nema apsolutno sigurnih načela, onda nema istine, znanost je neodrživa, a materijalistička teorija spoznaje nužno vodi u skepticizam. Bauer smatra da je materijalistička etika neodrživa, jer ako nema Boga, ako čovjek nema duše i slobodne volje, ako svuda vladaju vječni i nepromjenjivi zakoni, svaki govor o etici je besmislen.

Otački vidici odnosa “vjere i razuma” u: «Obnovljeni život», LV, 1 (2000) 53-63. (stručni članak). Poniklo u židovskoj religioznoj tradiciji, kršćanstvo se vrlo brzo susrelo s grčkom filozofijom i poganskim ambijentom. Susret kršćanstva i filozofije, vjere i razuma, bio je neizbježan što su dobro shvatili i ranokršćanski pisci koji su iskoristili dobre plodove do kojih je filozofirajući došao ljudski razum. Većina ranokršćanskih pisaca ima pozitivan odnos prema filozofiji i nastoji uskladiti bogatstvo Objave (vjeru) i plodove filozofije (razum). Kao važnije predstavnike enciklika Fides et ratio ističe Justina, Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Augustina i druge koji će ostati i u budućnosti dobar primjer skladnog povezivanja vjere i razuma, teologije i filozofije. Ovaj se članak uvrštava među autotrove radove na razmeđima filozofije i patrologije.

Sličnosti u Plotinovu i Petrićevu poimanju jednog (-unum), u: "Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije", zbornik Instituta za filozofiju, Zagreb, 2000, str. 319-329. (izvorni znanstveni članak). U članku se raspravlja o Plotinovom i Petrićevom shvaćanju "Jednog". Zahtjev za jedinstvom prirođen je misli, ali i poriv da nadilazi i samu sebe. Zato "Jedno" može biti definirano na neki način samo u dijalektičkoj opoziciji mnoštvenosti, i to ne stoga što bi "Jedno" i mnoštvo bili metafizički suprotni, nego zato što je "Jedno" prvi uzrok svakom mnoštvu. Prema Plotinu i Petriću "Jedno" je prije svega izvor stvarnosti, ali i konačni cilj svakog bića. Ono je apsolutni uvjet misli i volje, života i kozmičkog reda. "Jedno" je uvjet i samom mnoštvu, koje iz njega izvire i u nj uvire. Premda je "Jedno" prvi izvor i samoj misli, životu, duši... ono samo nije ni intelekt, ni samosvijest, ni duša ni ljubav... Prema Plotinu i Petriću "Jedno je iznad svakog bitka (bića), što ipak ne znači da nije ništa, da je ne-postojeće, nego to ponajprije znači da "Jedno" nadilazi sve te objekte, pa prema tome nadilazi i sam pojam koji se temlji na tim objektima.

O preranoj smrti, u: «Obnovljeni život», LVI 2 (2001) 163-174. (izvorni znanstveni članak). Polazište ovog patrologijsko-filozofijskog rada jest uvid prema kojemu svaka smrt, a pogotovo prerana, predstavlja filozofijski i religijski problem, što je važilo i za drevna vremena. U ovom se članku iznose stavovi antičke i ranokršćanske književnosti o umrloj djeci, čiju smrt svi označuju kao preranu. Drevna je književnost, poganska i kršćanska, bogata tekstovima u kojima se oplakuje smrt malenih te nastoji dati neka objašnjenja i razloge utjehe za ožalošćene. Stavovi antičkih poganskih pisaca često ovise o njihovu shvaćanju tjelesnog života. Mislioci koji su skloni pesimističkim stavovima shvaćaju smrt kao oslobođenje iz ropstva tjelesnosti i kraj svim bolima. Kršćanska, pak, tradicija, koja se oslanja na onu starozavjetnu, doživljava smrt u okvirima djelovanja Božje providnosti na dobro svakog pojedinca. Ranokršćanske pisce, više od prerane smrti, zanima sudbina umrle djece, osobito one koja nisu bila krštena. Na taj su problem ranokršćanski pisce različito odgovarali. Dok jedni, poput Grgura Nisenskog, ističu usmjerenost ljudske naravi prema punini života, koja treba da bude omogućena i umrloj djeci, drugi pak, poput Augustina, smatraju da je svaka smrt posljedica grijeha, od kojeg spašava samo Božja milost. Ipak, svi pokušaji da se odgovori na problem prerane smrti, bili oni mitologijski, filozofijski ili teologijski, ostaju, zaključuje autor, blijedi pred odrom umrlog djeteta.

Franciscus Patricius - Elemente der physischen Welt, u: "Der Aufgang der Wahrheit, die Konstruktion der Wirklicheit" - Festschrift für Carlo Huber S.J., Zagreb 2001, str. 259-273. (izvorni znanstveni članak). Prema Patriciusovoj filozofiji prirode fizički svijet je sastavljen od četiri elementa: prostor, svjetlost, toplina i fluid. Prvi je prostor i u njemu se nalazi sve što je stvoreno izvan "Očinske dubine". Sam je prostor neovisan od tjelesnih stvari, prije njih je postojao prazan u svojoj beskrajnoj trodimenzijonalnosti. U jednom ograničenom dijelu prostora, nepokretnom mjestu, stvoren je dinamični svijet. Svojim tumačenjem prostora i materijalnih promjena koje se u njemu događaju, Patricius je razvio koncepciju dijaletktičkog jedinstva djeljivog i nedjeljivog, heterogenog i homogenog, konačnog i beskonačnog, koncepciju prostora kao pravog i mogućeg mjesta. Realnost prostora je temelj mogućnosti i opstojanja stvari i tjelesnih procesa, stoga je upravo studij prostora temeljni studij filozofije prirode. Svi su elementi fizičkog svijeta: prostor, svjetlost, toplina i fluid, međusobno povezani. Ustvari su jedno, premda se umski razlikuju, jer proizlaze iz istog stvarateljskog izvora, prostor i svjetlost izravno a toplina i fluid su kondenzirana svjetlost. Interakcijom ovih elemenata nastaju prirodna tijela, koja od prostora imaju trodimenzionalnost po svjetlu su vidljiva, po toplini se održavaju i žive, a njihov otpor dolazi od fluida. Patriciusova četiri principa koji čine tjelesni svijet, u biti su isti elementi različitih naziva. Patricius, dakle, smatra da je svemir homogen, ispunjen materijom i harmoničnim zakonima. Fluid koji stvara jedinstvo materijalnog svijeta, nije osjetna tvar, nego ga treba shvatiti kao neku plazmu od koje u prostoru nastaju prirodna tijela. Između beskrajno pokretnog svjetla i po toplini kondenziranog fluida u tijelima, može se staviti znak jednakosti (identičnosti). Suvremenije rečeno, može se ustvrditi da je Patricius u svojoj kozmologiji razvio svojevrsnu energetsku teoriju materije. Stvaralačka se energija ipak ne smije shvatiti u kvantitativnom smislu nego kao aktivni proces Dobra i Svjetla, koji prožima čitavu ljestvicu bića, dajući im bitak i djelovanje. Najbolji instrument te aktivnost je svjetlost, tjelesno-netjelesna energija koja ispunja cijeli svemir, kao pankozmička veza među najudaljenijim bićima.