Te u zagrebu filozofski fakultet


II. Vrednovanje i mišljenje



Yüklə 1,9 Mb.
səhifə33/36
tarix19.01.2018
ölçüsü1,9 Mb.
1   ...   28   29   30   31   32   33   34   35   36

II. Vrednovanje i mišljenje
Disertacija Danijela Tolvajčića prvi je sustavni prikaz ovog vida Jaspersove filozofije u nas. Kandidat je obradio svu relevantnu primarnu i dostupnu sekundarnu literaturu i pritom pokazao solidno poznavanje problematike kako Jaspersove filozofije egzistencije, tako i filozofije religije općenito. Tekst disertacije je jasan, pregledan i logički koncipiran. Tema je obrađena originalno, kvalitetno i u skladu s kriterijima humanističkih znanosti, napose filozofije, te predstavlja pozitivan doprinos znanosti.

Poradi toga doktorsku disertaciju Danijela Tolvajčića pozitivno ocjenjujemo, a Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predlažemo da kandidatu odobri pristupanje obrani disertacije u sklopu postupka za stjecanje doktorata znanosti.

dr. sc. Lino Veljak, red. prof.

Predsjednik povjerenstva


dr. sc. Josip Oslić, izv. prof.

(Katolički bogoslovni fakultet)
Član povjerenstva

dr. sc. Željko Pavić

(Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“)
Član povjerenstva
Filozofski fakultet u Zagrebu

Izabrani u komisiju za ocjenu doktorskog rada mag.sc. Nataše Govedić



Retoričke paradigme dramskog subjekta: intermedijalna analiza Hamleta i Fausta

dajemo sljedeći

IZVJEŠTAJ

Doktorska disertacija obuhvaća 618 stranica kompjutorskog ispisa. Započinje uvodnim obrazloženjem teme i metodologije rada (I, str. 5 – 11). Drugo poglavlje izlaže stavove o „Dramskom subjektu u filozofiji: pristupi, definicije, prijepori“ s pod poglavljima o „procesu dijaloga i participacijskim subjektima“ i „filozofskim pozornicama i dramatizaciji subjekta“ (II, 12 – 66; 67 – 173). Treće poglavlje o „Književnim dramama subjektivnosti“ obrađuje slijedeće teme: „Subjekti: teorije iskaza i figure dijaloga“ (str. 174 – 212), „Dramatologije subjekta, narativni identiteti i participacijske razlike: Kenneth Burke i Branko Gavella“ (str. 213 – 236) te „Subjekti književnih izvedbi ili kako su Hamlet i Faust postali dominantne fikcije?“ (str. 237 – 293). U četvrtom poglavlju kandidatkinja poduzima „prvu retrospektivu“ o dijalogu filozofije i književnosti pitanjem „što se subjektu događa kroz proces dezidentifikacije?“ (str. 294 – 301). Petim poglavljem počinje proučavanje izabranog „korpusa“: pod naslovom „Koncepualna medijacija, svemoćni i nemoćni subjekt, Faust i Hamlet“ potanko se obrađuje niz obrada teme Fausta: „Dramski subjekt i ugovor zapečaćen krvlju i pismom: svjedočenje Faustusu“ bavi se Thomasom Mannom, Mihailom Bulgakovom, Akira Kurosawom, Istvanom Szabom, Alanom Parkerom, Vaclavom Havelom, Janom Švajermekerom, Slobodanom Šnajderom, Markom Ravenhillom i Davidom Mametom (str. 333 – 444) a pod naslovom „Dramski subjekt i odbijanje uloge: Hamlet“ radovima Čehova, Iris Murdoch, Akira Kurosawe, Ingmara Bergmana, Stevena Berkoffa, Krleže, Šnajdera, Brezovca, Branagha, Sama Streleca, Charlesa Borkhuisa, Jacquesa Deridde (str. 445 – 574). Slijedi „druga perspektiva i zaključak: dramativi, etika remedijacije, subjekt ili jezikostvor ponavljanja“ a nakon toga uobičajeni aparat, bibliografija, sažetci na hrvatskom i engleskom jeziku te podaci o autorici.

Riječ je o vrlo impresivnom radu u kojemu se autorica suočava najprije sa središnjim teorijski raspravama u humanističkim i društvenim znanostima a nakon toga s obiljem umjetničkih djela različitih medija. Kandidatkinji je uspjelo srediti građu i uvjerljivo izvesti tezu kako se stalnim radom na temama „Hamlet“ i „Faust“ pokazuje mjesto književnosti i umjetnosti u cjelokupnom proizvođenju značenja. Svojim radom pokazuje znanstvenu strogost nove vrste, one koja priznaje aporije, slijepe pjege, kontekstualnu ovisnost u polazištima i budno prati učinak te neizbježne nepouzdanosti.

Kandidatkinja se koncentrira na umjetničke radove dvadesetoga stoljeća s time da su polazna uobičajena tema Shakespeareov Hamlet i Doktor Faustus Marlowea (izostavivši ranije varijante faustovskog motiva). Njezina je pažnja usmjerena na varijante osnovne situacije a ne na istraživanje potankosti prenošenja modela i izravnog utjecaja. Za kandidatkinju drama je „interdiskurzivna scena uma, tijela i jezika“ odnosno „kognitivni i izvedbeni modus participacijske vlastitosti“ te u tom smislu izravno vezana uz razvijanje subjektnosti, utvrđivanje identiteta. U ovakvom pristupu nema posebne sfere estetičkih zakonitosti: s druge strane nema ni redukcionizma zato što umjetničke pojave nisu „odraz“ nekih drugih zakonitosti nego jedno od poprišta svjetsko-povijesnog zbivanja i kulturnih sukoba u najširem smislu. Nataša Govedić tako izvrsno rekonstruira genealogije dominantnih fikcionalnih modela u kontekstu općeg dijalogijskog konstituiranja subjektnosti i varijanti utvrđivanja identiteta. Upravo to je veliki domet i inovativnost njezinog doktorskog rada. Kandidatkinja suvereno koristi uvide brojnih suvremenih teoretičara, prikazujući najnovije rasprave u zajednici istraživača ali zadržavajući pritom kritičku distancu sve do povremenog korištenja prvog lica jednine da učvrsti svoj stav. Rad Nataše Govedić u punom smislu predstavlja podvig, srčano suočavanje s (post)modernom teorijom kao oruđem tumačenja umjetničkih djela.

Pristup koji joj je to omogućio onaj je iz naslova: polazeći od „retoričkih paradigmi“: uzornih artikulacija nositelja dramskih zbivanja u različitim medijima pronalazi zajedničke elemente. Ti zajednički elementi, međutim, nisu tu da ih se izdvoji kao izvan-kontekstualne konstante nego sudjeluju u uvijek novim konfliktnim situacijama. U poglavlju 3.3. „Subjekti književnih izvedbi ili kako su Hamlet i Faust postali dominantne fikcije?“ to je zbivanje postavljeno u čvrste okvire: „Zajednica u kojoj participiraju Faust/us i Hamlet, zajedno sa svim svojim čitateljima i gledateljima, zaokupljena je pripovijedanjem dviju veoma važnih priča; priča iz kojih izrasta čitavo stablo zapadne kulture. Jedna od njih tiče se pojedinačne hrabrosti (...) dok se druga tiče 'opasnosti' znanja i saznavanja (...) U književnosti kao i u filozofiji, subjekt je izričaj koji oblikuje osobitu konceptualnu svijest o zdvojnosti i dvojnosti, no i o djelatnoj moći mišljenja; svijest o upućenosti 'ja' prema neizbježnom susretu s 'drugim', o dramskoj napetosti toga događaja višestrukosti.“ U interpretaciji varijanti toga zbivanja u suvremenoj umjetničkoj produkciji kandidatkinja ju je uvjerljivo potvrdila.

Mogući manji prigovori radu ne odnose se na središnju tezu i njezino uspješno obrazlaganje. Najviše pada u oči uloga engleskoga jezika. Mnogi su citati navedeni na engleskom pa i onda kada je riječ o prijevodu djela koja su izvorno nastala na nekom drugom jeziku. Nesumnjiva činjenica da engleski djeluje kao lingua franca suvremene znanstvene zajednice možda nije dovoljan razlog za potpuno odustajanje od drugih jezika.

U prikazima dramskih djela možda se moglo odustati od prikaza pojedinosti izvedbi a da se zadrži posebnost medija. Neka citirana djela nisu svrstana u bibliografiju. No sve je to zanemarivo u odličnom radu.

Predlažemo stoga da se doktorski rad Nataše Govedić Retoričke paradigme dramskog subjekta: intermedijalna analiza Hamleta i Fausta prihvati i uputi na daljnji postupak.

Prof.dr.sc. Nadežda Čačinović
Prof.dr.sc. Boris Senker
Prof.dr.sc. Sibila Petlevski, ADU

SVEUČILIŠTE U ZAGEBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za kroatistiku

Zagreb, Ul. I. Lučića 3

Predmet: Ocjena doktorske disertacije mr. sc. Kristine Štrkalj Despot


FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Odlukom Vijeća od 28. prosinca 2006. godine (klasa: 643-02/06-04/69; urbroj: 3804-560-06-2) izabrani u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Kristine Štrkalj Despot pod naslovom Sintaksa složene rečenice u srednjovjekovnim hrvatskim verzijama legende o vitezu Tundalu podnosimo Vijeću sljedeći

I Z V J E Š T A J

Doktorska disertacija Kristine Štrkalj Despot pod spomenutim naslovom podijeljena je u šest poglavlja, i to: Uvod, Teorijska i metodološka polazišta, Složena rečenica, Složene asindetske strukture, Složene sindetske strukture i Zaključak. Tim poglavljima prethodi Proslov, koji sadrži obrazloženje teme i metodologije rada, a nakon zaključka dolaze popisi vrela i literature (na hrvatskom, engleskom, njemačkom i ruskom jeziku).

U Uvodu se doktorandica bavi korpusom koji istražuje, književnopovijesnim značajkama tekstova koje opisuje te donosi potpune transkripcije tih tekstova (uz faksimile pojedinih stranica originalā), a riječ je o trima starohrvatskim (staročakavskim) tekstovima Tundalova viđenja, i to o glagoljičkome tekstu iz Petrisova zbornika nastalom 1468. s naslovom Govorenje pravo i čisto od dobroga viteza Tundala, i dvaju latiničkih tekstova nastalih prema talijanskoj preradbi, prvoga iz Vartla (kraj 16. st.) s naslovom Vidinje Tundalovo i drugoga iz Lulićeva zbornika (oko 1600. godine), s naslovom Od umartja Tundalova. U tim se tekstovima, kojima je u osnovi legenda nastala u 12. stoljeću u Irskoj, opširno pripovijeda o smrti uglednoga viteza Tundala, koji je živio razvratno i nebogobojazno, ali mu je ukazano Božje milosrđe da bude pošteđen paklenih muka. No njegova je duša u pratnji anđela obišla pakao, u kojem je vidjela strašne muke, a zatim i čistilište i raj, koji su opisani kao mjesta sveopćega blagostanja. U Uvodu se također relativno opširno raspravlja i o jezičnim (fonološkim, morfološkim i leksičkim) te stilskim značajkama pojedinih od tih triju tekstova. S obzirom na te značajke ti se tekstovi i međusobno uspoređuju.

Drugo je poglavlje općeteorijske naravi. U njemu se (s obzirom na temu kojom se doktorandica bavi ponešto i preopširno) raspravlja o dihotomijama sinkronija – dijakronija, langue – parole, competence – performance, rečenica – iskaz te o jezičnim promjenama. Posebno upozoravamo na doktorandičinu eksplikaciju pristupa ustrojstvu teksta, u kojem se polazi od pretpostavke da se kohezija teksta postiže četirima načinima, i to referiranjem, elipsom, junkcijom i leksičkim elementima. Referiranje može biti egzoforično (upućuje na nešto izvantekstualno i/ili izvanjezično) i endoforično. Endoforično se referiranje ostvaruje kataforom (upućivanjem na jedinicu koja slijedi u tekstu), anaforom (upućivanjem na jedinicu koja prethodi u tekstu) i homoforom (tzv. samospecificirajućim referiranjem, tj. referiranjem na jedinicu koja dobiva smisao u tekstu). Junkcija pretpostavlja uspostavljanje kohezivne veze među segmentima teksta, koja se ostvaruje povezivačima na razini teksta što se nazivaju junktorima. Razlikuju se četiri tipa junkcije, i to konjunkcija, disjunkcija, kontrajunkcija i subjunkcija. Sredstva (signali) konjunkcije jesu konjunktori (i, također, uz to), disjunkcije disjunktori (ili), kontrajunkcije kontrajunktori (ali, međutim, ipak, samo), a subjunkcije subjunktori (tada, zato, u tom slučaju, prema tome).



U poglavlju Složena rečenica izlaže se pristup rečeničnome slaganju kakav se primjenjuje u disertaciji. U tom se pristupu, između ostaloga, razlikuju tri tipa konektiva (veznih sredstava): veznici, relativizatori i korelativi. Osim toga, posebna se pozornost u ovom poglavlju posvećuje tezama o tzv. «primitivnoj parataksi», prema kojima bi asindetske strukture bile starije od sindetskih, a koordinacija starija od subordinacije. Takve teze doktorandica maksimalno relativizira. Štoviše, sklona je prikloniti se onim mišljenjima prema kojima se čak govori o «mitu primitivne paratakse». Treba reći da njezina relativizacija djeluje uvjerljivo, bar kad je riječ o tekstovima koje razmatra (a u kojima npr. posve dominiraju vezničke strukture, u koordinaciji posebno sastavne s veznikom i/ili intenzifikatorom i, a u subordinaciji relativne s relativizatorom ki /'koji'/). Čini nam se ipak da doktorandica u spomenutoj relativizaciji ponešto i pretjeruje. Mislimo naime da ta relativizacija, bar kad je riječ o subordinaciji, ne vrijedi za sve, nego samo za neke tipove subordiniranih struktura (npr. relativne, vremenske ili općeuzročne), ali da ne vrijedi i npr. i za slučajeve tzv. specijaliziranih subordiniranih struktura, pogotovo za one kojima su svojstveni noviji proizvedeni veznici kakvi su npr. tim više što, s obzirom na to da i sl. Drugim riječima, mislimo da subordinirane strukture sa specijaliziranim i/ili nijansiranim značenjima nisu svojstvene starim tekstovima te da u tom smislu nije posve bez osnove govoriti ni o «primitivnoj parataksi».

U četvrtom poglavlju, u kojem su opisane složene asindetrske strukture u razmatranim tekstovima, doktorandica se ponajviše, posebice kad je riječ o asindetskoj koordinaciji, oslanja na model kakav je u opisu takvih struktura primijenio I. Pranjković (ima čak i potpoglavlje Pranjkovićev teorijski pristup složenim asindetskim strukturama). Kad je riječ o opisu asindetske subordinacije, doktorandica taj model donekle modificira, ponajviše time što među vrstama subordiniranih asindetskih rečenica, osim izjavnih (posebice onih s upravnih govorom, koje u njezinu korpusu dominiraju), upućivačkih, obraćajnih i fatičkih složenih rečenica asindetskoga tipa, razlikuje i participske strukture. Pritom doktorandica polazi od teze, kojoj je npr. bio sklon između ostalih i Tomo Maretić, «da u određenim sintaktičkim uvjetima glagolski prilog može dati obilježje predikativnosti rečeničnom ustrojstvu». Pritom ona posebno misli na primjere u kojima participska / glagolskopriložna konstrukcija pretpostavlja drugačiji subjekt nego što ga ima glavni dio strukture, npr. Došavši ja k svojemu starom prijatelju on zaplaka od radosti (str. 159). Mislimo da je doktorandičina teza o participskim konstrukcijama kao (posebnom) tipu asindetskih konstrukcija načelno sporna, a i kad bi bila utemeljena, mislimo da nedostaju iole jasni kriteriji po kojima bismo participske konstrukcije s obilježjem predikativnosti, a samo takve bi se eventualno mogle smatrati asindetskima, razlikovali od onih koje toga obilježja nemaju. Unatoč tomu međutim dobro je da je doktorandica u svoj opis uvrstila i participske konstrukcije, tim više što tekstovi koje ona analizira većim dijelom potječu iz vremena (početak 16. stoljeća) u kojem se naslijeđeni sustav participskih konstrukcija počinje razlagati, uz izrazito naglo povećanje frekvencije relativnih konstrukcija. Naime u vrijeme iz kojega potječu razmatrani tekstovi još uvijek je bio u tijeku proces departicipijalizacije participa. To je naime vrijeme kad se aktivni participi prezenta i preterita još uvijek «kolebaju« između svoje pridjevske i svoje glagolske naravi. Dok su participi bili doista participi, tj. dok se «participirali» i u vezi sa subjektom i u vezi s predikatom, čuvali su i svoju pridjevsku narav (promjenjivost i sročnost sa subjektom) i svoju priložnu narav (vezu s predikatom i okolnosno značenje). Međutim prekidom veze sa subjektom particip se adverbilalizirao, a prekidom veze s predikatom (što se događalo znatno rjeđe) particip se adjektivizirao. Doktorandica vrlo dobro i opširno analizira primjere adverbijalizacije i adjektivizacije participa. Tako ona posebno govori o participskim strukturama u funkciji atributa (npr. I to čudo vidjevši vsi okolo stojeći, čudiše se), o onima u službi predikata (npr. Anjel taknuvši noge njegove tere reče njemu) te o onima u funkciji predikatnoga proširka (npr. I vsi se žalošćahu okolu njega plačući i ne vidući ča učiniti).

U petom poglavlju, u kojem su opisane složene sindetske strukture, ima najviše novosti u odnosu na kroatističku sintaktičku tradiciju. Tu je naime primijenjen opisni model (uobičajen posebno u anglosaksonskim opisima složenih sintaktičkih struktura) prema kojemu se među sindetskim subordiniranim rečenicama razlikuju relativne, kompletivne i adverbijalne rečenice.

Kad je riječ o opisu sindetske koordinacije, primijenjen je model po kojem se razlikuju sastavne, suprotne i rastavne rečenice (nema dakle isključnih niti zaključnih rečenica). U vezi s opisom sastavnih rečenica posebno upozoravamo na razlikovanje binarne i višestruke koordinacije, a u vezi s opisom suprotnih rečenica posebno upozoravamo na opis adverzativnih rečenica s veznikom da (između ostaloga i zato što taj veznik u suvremenom jeziku više nema suprotno značenje). Štoviše, razlikuje se čak dva tipa suprotnih rečenica s veznikom da: one u kojima taj veznik ima značenje dopusnosti (tada je zamjenjiv veznikom ali), npr. I muke budeš vidjeti prevelike, da ne budeš ih trpjela, i one u kojima taj veznik ima značenje korekture (tada je zamjenjiv veznikom nego), npr. Ne umreš va ovih mukah, da vsagda živa budeš.

Spomenuti opis sindetske subordinacije s razlikovanjem relativnih (odnosnih), kompletivnih (dopunskih) i adverbijalnih (priložnih) rečenica dijelom se oslanja i na opis kakav se susreće u Maretićevoj Gramatici. Tamo se naime razlikuju rečenice s veznicima (namjerne, vremenske, načinske, uzročne, posljedične itd.), rečenice s odnosnim zamjenicama i rečenice koje sadrže neupravna pitanja. Relativne rečenice određuju se u disertaciji kao one zavisnosložene rečenice u kojima zavisna surečenica određuje antecedent u obliku imenice ili koje druge deklinabilne riječi, a svojstven im je i relativizator (npr. Kadi jest sada tvoja velika sila i meč tvoje moćne ruke, ku si ti mnozih ustrašil). Adverbijalne rečenice jesu one u kojima zavisna surečenica označuje okolnost ili tzv. perifernu relaciju, primjerice uzrok, posljedicu, uvjet, cilj, vrijeme i sl. (npr. Kada me imaše pri sebi u družbi i na straži svojoj, nigdar me tako ne zazva), a kompletivne ili dopunske rečenice jesu one u kojima je zavisna surečenica dopuna glagolu, imenici ili pridjevu. Unutar strukture glavne surečenice kompletivne rečenice funkcioniraju kao subjekt ili kao objekt (npr. Poče moliti oca da bi mu dao niki dio blaga svoga).

Relativne rečenice dijele se na relativne u užem smislu, rečenice bez antecedenta (npr. Ki veće prime, veći račun dast), rečenice s formalnim antecedentom (npr. Vidiš ča tarpe oni ki se ne pokaju), posvojne relativne rečenice (npr. Evo oni čigova si se svita daržao), kvalitativne relativne rečenice (npr. Evo tudje dojde strah i zima i smrad neizmirni, kakov još dosle ne bihu čuli ni vidili) i ostale relativne rečenice. Adverbijalne imaju podjelu kakva je uobičajena (tj. podjelu na mjesne, vremenske, uzročne, namjerne, posljedične itd.), a kompletivne se rečenice dijele na izrične (npr. Govoraše da je dostojna bila te muke tarpjeti) i zavisnoupitne (npr. Ne vim ča činim ni kamo grem).

Zaključno možemo reći da je doktorandica ovom disertacijom pod naslovom Sintaksa složene rečenice u srednjovjekovnim hrvatskim verzijama legende o vitezu Tundalu pokazala da dobro poznaje stručnu literaturu i na hrvatskom i na drugim jezicima (posebice na engleskom i ruskom), da je vrlo razložno i metodološki utemeljeno pristupila temi opisa složenih struktura u odabranim starohrvatskim tekstovima te da je rezultat njezinih nastojanja dosada bez sumnje najpotpuniji i najutemeljeniji opis složenih struktura, posebice asindetskih i sindetskih subordiniranih, u hrvatskome jeziku negdje između kraja 15. i prvih desetljeća 17. stoljeća. Taj je rezultat tim vredniji što našoj jezikoslovnoj kroatistici još uvijek drastično nedostaju radovi na temu dijakronijske sintakse, pogotovo dijakronijske sintakse složenih struktura. Apostrofiramo i ovdje još jedanput vrlo zanimljiv, iako po našem sudu ne i posve metodološki primjeren pristup participskim konstrukcijama. Zato predlažemo Fakultetskom vijeću da ovaj naš izrazito pozitivni izvještaj prihvati i doktorandici mr. sc. Kristini Štrkalj Despot omogući nastavak procesa kojim će steći akademski stupanj doktora filologije.

Zagreb, 6. ožujka 2007. STRUČNO POVJERENSTVO

dr. sc. Josip Silić, prof. emeritus

dr. sc. Ivo Pranjković, red. prof.

dr. sc. Dragica Malić, znan. savj. Instituta

za hrvatski jezik i jezikoslovlje

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Imenovani na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 25. siječnja 2007. u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Ivice Matičevića pod naslovom Književna kritika u periodici za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske podnosimo ovaj skupni
IZVJEŠTAJ

Doktorska disertacija mr. sc. Ivice Matičevića Književna kritika u periodici za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ima 260 paginiranih i 15 nepaginiranih stranica, a podijeljena je u 11 poglavlja: I. Uvod: istraživanje izabrana korpusa, (1-5), II. Književna kritika: određenje, narav, žanr (6-24), III. Hrvatska književna kritika od moderne do 1941.(25-51), IV. "Književni tjednik" ili o prevarenu očekivanju (52-67),V. Privlačnost ideologije, vjera u umjetnost: "Plava revija" (68-84), VI. Dijalog Ivaštinović-Miličević u "Plugu" (85-99) VII. Sloboda šutnje u "Hrvatskoj reviji" (100-126), VIII. Slavno ime u novim prilikama: "Vienac" (127-148), IX. "Spremnost" ili anarhija (149-206), X. "Hrvatski narod" između estetike i tendencije (207-248), XI. Zaključak: prostor slobode (249-260). U nepaginiranome dijelu su još Literatura (7 str.), Sažetak i ključne riječi ( 3 str.), Zusammenfassung und Schlüsselworte (4 str.) te Životopis (1 str.).

U uvodnome dijelu autor polazi od zatečenoga stanja u dosadašnjim istraživanjima hrvatske književnosti od 1941. do 1945, tj. u doba Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te ističe da je nakon dugoga zanemarivanja i potiskivanja tek Stanko Lasić u sklopu svoje Krležologije otvorio ovo poglavlje u nacionalnoj književnoj znanosti, a da je do znatnijega pomaka došlo nakon političkih promjena u Hrvatskoj 1990/1991. zahvaljujući radovima Dubravka Jelčića, Branimira Donata, Trpimira Macana i samoga doktoranda koji je sastavio Bibliografiju priloga iz kulture u dnevniku "Hrvatski narod" (10. travnja 1941. – 6. svibnja 1945.). Odlučivši nastaviti dosadašnja proučavanja, autor najavljuje kako će u svojoj doktorskoj disertaciji obraditi najvažnije časopise i novine koji su od 1941. do 1945. izlazili u Zagrebu, odnosno analizirati njihove književnokritičke priloge da bi dobio što vjerodostojniju sliku ne samo o kritičarima i njihovima radovima te o vodećim časopisima i novinama već i o hrvatskoj književnosti dotičnoga razdoblja. Pri tome polazi od pretpostavke da bi provedeno istraživanje moralo konačno ili afirmirati ili negirati tvrdnje da je književna kritika za NDH samo nastavak prijeratne književnokritičke djelatnosti, odnosno da upravo književna kritika u endehaškoj periodici nije pokazivala političke i ideološke znakove – barem ne u onoj mjeri da joj je to moglo štetiti. Ista bi analiza na primjeru jednoga žanra trebala napokon odgovoriti i na pitanje kakav je bio odnos ustaških vlasti prema uredništvima i uređivačkom programu pojedinih glasila.

Zato je sljedeća dva pristupna poglavlja autor posvetio pitanjima kritike – prvo, njezine teorije, a potom i prakse unutar hrvatske književnosti od moderne do 1941 godine. Osim problema određenja pojmovnih i žanrovskih granica književne kritike, autor posebno ukazuje na tijesnu povezanost književne kritike i periodike kao njezina primarnog medija unutar kojega povijest kritike bilježi najrazličitije pojavne oblike – od bilješke i prikaza, preko eseja i recenzija do kritičkih pregleda i rasprava. Sažimajući nacionalnu kritičku praksu od modernističkog pokreta do Drugoga svjetskog rata, autor podsjeća na najznačajnije struje, načela, pojedine slučajeve (polemike) i predstavnike kritičkih metoda ("pozitivističke, moralizatorske, psihološko-socijalne, impresionističke, filološke, estetske i analitičke") te ističe kako su tiskani mediji u tome razdoblju odigrali ključnu ulogu i to ne samo kao poligoni za izrazito sukobljena stajališta o pitanjima uloge književnosti i njezine kritike već i kao moderatori književnoga i društvenog života s kojim je ista periodika dijelila zajedničku, nerijetko nezavidnu sudbinu. Radilo se uistinu o burnome i za nacionalnu književnu kritiku izrazito bogatome razdoblju s nizom jakih autorskih imena najširih ideoloških orijentacija te o jednako tako bogatoj periodičkoj produkciji kao živome prostoru književne kritike koja je upravo tada, pokraj teorije i povijesti književnosti, zaključuje autor, učvrstila svoj generički položaj u nacionalnoj književnoj znanosti.

U sljedećih sedam poglavlja autor potom analizira sedam izabranih periodičkih naslova (novina i časopisa): "Književni tjednik" (1941 – 1942), "Plavu reviju" ([1940] – 1943), "Plug" (1944.), Hrvatsku reviju", ([1928] – 1845), "Vienac" (1944), "Spremnost" (1942 –1945) i "Hrvatski narod" ([1939] – 1945). U obradi pojedinih naslova autor se dosljedno drži dvaju načela, koje naziva formalno-tipološkim i povijesno-funkcionalnim. Prema prvome za svaki se časopis, odnosno novine, utvrđuju žanrovi i tipovi kritičkog pristupa te estetička pozadina (tj. "tko, o čemu i kako piše"), a prema drugome istražuje odnos kritičara prema političkoj i ideološkoj zbilji, određuje karakter periodičke publikacije te funkcija i pouzdanost kritičkog suda. Ovakvim postupkom na kraju se stječe uvid u priloge svakog kritičara u određenome periodiku (horizontalno) i u svima u kojima kritičar surađuje (vertikalno), potom uvid u profil svakog periodika s obzirom na njegove kritičke žanrove, teme, metodološku i teorijsku usmjerenost, a na kraju stječe se uvid i u književnokritičku sliku cijeloga razdoblja 1941-1945.

Nakon pomno provedene analize izabranih časopisa i novina autor dolazi do sljedećih zaključaka.

U prvome redu, napokon se nedvojbenim čini da je književna kritika za NDH nastavak prijeratne književnokritičke djelatnosti. Naime, većina autora koji su se kritikom bavili prije rata nastavili su pisati i za vrijeme rata (Ljubomir Maraković, Antun Barac, Albert Haler, Mihovil Kombol, Petar Grgec, Andrija Radoslav Glavaš, Ton Smerdel, Ivan Goran Kovačić), a pridružili su im se kritičari koji su se pojavili i afirmirali neposredno prije 1941. i za vrijeme rata (Zvonimir Katalenić, Jakov Ivaštinović, Vladimir Miličević). Određena promjena nastaje u dijelu tipologije aktivnih pristupa prosuđivanju i vrednovanju književnih djela, opusa i epoha, pa tako sada posve očekivano izostaje marksistički, lijevo orijentirani pristup, dok su i dalje aktivni filološki, sociološki i protostrukturalistički (Ljubomir Maraković, Antun Barac, Milivoj Magdić, Vinko Nikolić, Radoslav Glavaš, Ton Smerdel, Nikolaj Fedorov, Zvonimir Katalenić, Jakov Ivaštinović, Vladimir Miličević, Stanko Gašparović), odnosno impresionistički (Ton Smerdel, Vinko Nikolić, Antun Bonifačić, Hijacint Petris, Pavao Tijan, Petar Grgec, Marko Čović) te halerovsko-kročeanski kritički modeli (Albert Haler, Ton Smerdel, Vinko Nikolić, Krsto Bakarčić, Zvonimir Katalenić, Vladimir Miličević).

Politički i ideološki uvjeti u novoj državnoj organizaciji te ratni kontekst nisu bitno utjecali niti na temeljnu zadaću kritike. Iako se stanje u periodici osnutkom NDH promijenilo, većina listova obustavljena, a tiskarska poduzeća podržavljena, od prvih dana nove države osnivani su novi naslovi dok su se stari, ukoliko je to odgovaralo ustaškim vlastima, održali i u NDH ("Hrvatska revija", "Hrvatsko kolo" i "Hrvatska smotra"). Brzim pokretanjem "Hrvatskoga naroda", "Spremnosti", "Književnoga tjednika" i "Plave revije", uz stalni tečaj "Hrvatske revije" te kasnije pokrenute "Plug" i "Vienac", književna je kritika dobila prikladan komunikacijski prostor. U takvim okolnostima ona biva i dalje vjerna i budna pratiteljica književnoga stvaralaštva, a estetski kriterij onaj osnovni filtar kroz koji se propuštaju djela nastala u prošlosti ili sadašnjosti. Odstupanja, koja su postojala od kritičara do kritičara, išla su u smjeru većega ili manjega isticanja nacionalnih, odnosno etičkih obilježja kritiziranih djela. Temeljni kriterij, međutim, tijekom četverogodišnjeg endehaškog razdoblja čvrsto je ostao u okvirima estetske vizure: "Kao što ne postoji ustaška književnost, tj. niz djela koja bi u svojoj unutrašnjoj strukturi slijedila misaona uporišta ili ideologiju izraslu iz Načela ustaškog pokreta ili iz svih onih dekreta i zakonskih odredbi što ih je donosio Pavelić i njegova Vlada, tako je pogrešno i naivno pomisliti da postoji tamo neka kritika koju bismo, čak i u tragovima, mogli nazvati ustaškom", zaključuje autor.

Za samu kritiku to pak znači da je i u uvjetima totalitarnoga političkog sustava uspijevala osigurati vlastiti prostor slobode i autonomije zahvaljujući nekim faktorima. Autor prvo ističe slabost i neorganiziranost ustaških vlasti da uobliči i nametne neku vrstu preskriptivne književne poetike, tj. ideološke kritike, potom neodlučnost književnih ideokrata poput Vinka Nikolića, Marka Čovića, Antuna Bonifačića i Ive Lendića koji su se deklarativno i zalagali za uspostavu tzv. ustaške književnosti, ali su u svojoj kritičkoj praksi polazili od estetskoga, a tek onda od nacionalnoga ili etičkog kriterija. Nadalje, radilo se i o posve otvorenome zagovaranju umjetničke slobode i kritičke samostalnosti lišene ikakvih izvanliterarnih, pa tako i ideoloških utjecaja, i to ne samo od strane kritičara poput Tone Smerdela, Branka Gavelle, Milivoja Magdića, Antuna Barca, Alberta Halera, Vjekoslava Kaleba, Jakova Ivaštinovića, Marka Čovića, Zvonimira Katalenića, već i od strane onih koji su bili aktivni članovi ustaškog pokreta poput spomenutih V. Nikolića i I. Lendića. Napokon, za takvo stanje autor ocjenjuje zaslužnima i urednike pojedinih časopisa i novina koji su znali balansirati između obveza spram režima i otvaranja prostora slobode (npr. Tias Mortigjija, Milivoj Magdić i Pavao Tijan u "Spremnosti", Branimir Livadić i Olinko Delorko u "Hrvatskoj reviji", Julije Benešić, Mate Ujević i Pavao Tijan u "Viencu" ili uredništvo "Pluga). Sve u svemu, zaključuje autor, osnutkom i četverogodišnjim postojanjem NDH književna kritika – uza sva svoja specifična književnopovijesna obilježja – nije izgubila kontinuitet niti iznevjerila svoj generički karakter i status slobodnoga tumača primarne književne prakse.

Na temelju navedenog prikaza zaključujemo da je mr. sc. Ivica Matičević u svojoj doktorski disertaciji načinom izlaganja pokazao da je ovladao metodologijom znanstvenog rada. Izabravši temu koja u hrvatskoj znanosti o književnosti do sada nije bila sustavno istražena i izložena, on je svojim rezultatima bitno pridonio znanstvenom sagledavanju hrvatske književne kritike za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Svi otvoreni problemi koji se očituju u njegovoj disertaciji – poput granica istraživačkog korpusa i žanrovske kategorije književne kritike te njezine tipologije kao i same periodike i njezine poetike – zapravo su dio složenosti predmeta ovoga rada, a mogu poslužiti kao polazište za raspravu i daljnji nastavak istraživanja.

Zato predlažemo Vijeću da prihvati ovaj izvještaj i kandidatu omogući nastavak postupka stjecanja doktorata znanosti.

U Zagrebu, 17. veljače 2007.


dr. se. Pavao Pavličić, red. prof.
dr. se. Vinko Brešić, red. prof.
akademik Dubravko Jelčić (HAZU)
Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada ANKICE KNEZOVIĆ pod naslovom Utjecaj rasnog pitanja na profiliranje afroameričkih stereotipa u američkom filmu (od klasičnog američkog filma do novije kinematografije), izabrano na sjednici Fakultetskog vijeća održanog 31. listopada 2006. godine, podnosi sljedeće


I Z V J E Š Ć E
Namjera magistarskog rada Ankice Knezović je obrada teme vrlo aktualne u suvremenom proučavanju američke umjetnosti i kulture u sklopu interdisciplinarnog polja amerikanistike. Radnja broji 157 gusto otisnutih stranica (s aproksimativno 33 retka po stranici), a građa je teksta podijeljena na pet poglavlja; na kraju radnje nalaze se popis bibliografskih jedinica i popis filmova koji su poslužili u svrhu eksplikacije i ilustracije teza i donošenja zaključaka.

U pitanju je izrazito složena tematika koja se odnosi na brojne aspekte američkog društveno-političkog života, potom kulture i umjetnosti, a u radu kolegice Knezović osobit je naglasak stavljen na problem prikaza Afroamerikanaca u dominantnom segmentu američke kinematografije – u hollywoodskom filmu. Taj je prikaz svakako odraz položaja Afroamerikanaca u američkom društvu, karakteriziranog životnim prilikama Afroamerikanaca od vremena njihovog dolaska u SAD u sklopu trgovine robljem, preko prvih ozbiljnijih pokušaja njihove emancipacije u 19. stoljeću, pa sve do najnovijih, uopćeno govoreći sve pozitivnijih trendova.

Loš društveni položaj Afroamerikanaca, međutim, često je opravdavan i određenom ideologijskom nadgradnjom, s pomoću koje se dokazivalo, ponekad i iz jedne neskriveno rasističke vizure, kako je riječ o nižoj, čak subhumanoj rasi ili vrsti živih bića. U tom je smislu teza ovoga rada kako se kroz filmove s afroameričkom tematikom mogu ocrtati ne samo temeljne značajke društvenog, ekonomskog i političkog položaja Afroamerikanaca, nego i ideološka opravdanja takvog društvenog položaja. I položaj afromeričke zajednice i ideološku nadgradnju tog položaja Ankica Knezović obrazlaže u kratkom prvom poglavlju «Porijeklo rasnih stereotipa» (str. 5 – 9), koje ponajviše služi da bi se uvelo u tematiku radnje u najopćenitijem smislu: određuje se metodologija rada i postuliraju neke uvodne pretpostavke. Sve je to naznačeno vrlo jasno, a zatim su obrazložene osnove pristupa bogatoj građi.

Naznačene osnove kolegica Knezović pronalazi u dva bitna elementa koji konstituiraju produkcijsku praksu američke kinematografije, a istodobno i ilustriraju većinu najbitnijih tematsko-problemskih aspekata te kinematografije. Američka kinematografija koja, naime, djeluje po principima drugih industrijskih grana u SAD konstituirala se potkraj I. svjetskog rata, bazirajući se na dvije interferentne komponente: proizvodnja se planirala i usmjeravala oslanjanjem na popularne glumce (»zvijezde») i na popularne žanrove, a taj se dvoslojni modus kroz razne varijacije održao sve do najnovijega razdoblja u povijesti američke kinematografije, što se posebno obrađuje u drugom i trećem poglavlju magistarskog rada kolegice Knezović.

U drugom poglavlju – « Kako su se neki od osnovnih afroameričkih stereotipa modificirali kroz američku filmsku povijest ?» (str. 9 – 84.) govori se o tipičnim likovima Afroamerikanaca što su se pojavljivali u američkoj kinematografiji. Dakako, nije riječ o zvijezdama («stars»), a one su tumačile glavne likove, jer je sve do novijeg vremena bilo gotovo potpuno nedopustivo da Afroamerikanac tumači neku od glavnih uloga u standardnom hollywoodskom proizvodu. Dakle, ti se tipovi gotovo isključivo odnose na epizodne likove u filmovima. Među glavne likove u dominantnoj hollywoodskoj kinematografiji oni prodiru tek od kraja 1960-tih godina. No, iako se ti tipovi odnose na epizodne likove u filmovima, tih je tipova mnogo, učestalost njihova pojavljivanja je vrlo velika, pa oni zato ispisuju oveću stranicu u povijesti američkoga filma.

Kolegica Knezović nalazi sedam naznačenih stereotipova u dominantnom hollywoodskom filmu. Prvi je stereotip «bijelac nacrnjenog lica» («blackface»), odnosno bijelac koji se maskirao u crnca, jer je bilo neprihvatljivo da pravi Afromerikanac tumači važan lik u filmu dominantne kinematografije; povijesna je ironija u tome da je u prvome zvučnom filmu Pjevač jazza (1927) redatelja Alana Croslanda glavni lik i interpret afroameričkog melosa sin židovskog kantora (glumi ga Al Jolson). Drugi stereotip, prema tumačenju kolegice Knezović, unekoliko predstavlja obrat od prvoga – to je «tragična mulatkinja», Afroamerikanka svjetlije puti, svjesna da se na društvenoj ljestvici može znatno više uspeti ako se izdaje za bjelkinju, za što je klasičan primjer važan lik kćerke crne sluškinje u filmu Imitacija života redatelja Douglasa Sirka.

Treći stereotip je «crni grubijan i nasilnik» («the black brute» ili «the buck»), Afromerikanac koji je često oruđe u rukama bijelaca, a ako nije riječ o takvom odnosu, onda je riječ o osobi s urođenim nasilničkim porivima. Četvrti stereotip je «priglupi smiješni crnac» («the coon»), vrlo često u liku sluge bespogovorno odanoga svome gazdi, a čija glupost služi za zabavljanje publike (tzv. «comic relief»).

Peti stereotip je «vjerni sluga» («the Tom»), koji je naslov dobio prema naslovnom liku iznimno popularnog romana Čiča Tomina koliba Harriet Beecher Stowe, koji je doživio i više filmskih ekranizacija. Ovaj se afroamerički stereotip pojavljuje u filmovima koji na romantičan način zagovaraju međurasno prijateljstvo, ali u kojima, usprkos prikrivanjima i humanističkom angažmanu, ipak prevladava pogled na Afroamerikance kao na inferiorna bića. Šesti je stereotip «brižna dadilja» («the mammy»), s reprezentativnim primjerom korpulentne dadilje iz filma Zameo ih vjetar (1939) redatelja Victora Fleminga.

U opisu svih tih šest stereotipova kolegica Knezović prikazuje kako su se oni razvijali tijekom osamdesetak godina njihovoga postojanja (ovisno o vremenskom prostiranju pojedinoga tipa), a istodobno opisuje i načine kamufliranja tih stereotipa, znači načine uz pomoć kojih se otežava njihovo uočavanje i pod krinkom objektivnosti ili kritičnosti u filmovima zapravo «servira» neki stereotip.

Napokon, sedmi je stereotip «integracijski junak», koji je na listi stereotipova najnoviji, jer je ipak plod nešto višeg stupnja liberalne svijesti i sve glasnijih zahtjeva za međurasnom tolerancijom u američkom društvu. Riječ je o Afroamerikancu uglađenih manira koji se odjećom, govorom, ponašanjem, pa čak ni samosvješću, ne razlikuje bitno od pripadnika bjelačke zajednice. Prvi predstavnik ovoga stereotipa koji se spominje u povijestima američkog filma jest lik crnog liječnika u filmu Arrowsmith (1931) redatelja Johna Forda, a najpoznatiji glumac u ovom tipu i prvi Afroamerikanac koji je postao glumačka zvijezda jest Sidney Poitier (s paradigmatskim primjerima takvih uloga u filmovima U vrelini noći i Pogodi tko dolazi na večeru). Međutim, uočava kolegica Knezović, status «integracijskoga junaka» postiže se u filmovima vrlo čestu pod cijenu gubljenja afroameričke crte identiteta takvoga lika.

Raščlamba naznačenih tipova i zaključak ovoga poglavlja, daju bogat uvid u prikaz Afroamerikanaca u hollywoodskoj kinematografiji, u prirodu njihova položaja, potom u ideološke pretpostavke i posljedice takvih prikaza, a čak upućuju i na sižejne razrade. Naime, prepričavajući situacije u kojima se takvi likovi nalaze, kolegica Knezović neizbježivo stvara i pregled čestih i tipičnih sižeja u onom hollywoodskom filmu koji zahvaća i afroameričku tematiku. Šteta je što se pritom nije našlo prostora za kraću digresiju o Juanu Fernandezu, prvom hollywoodskom glumcu koji je (krajem 1940-tih godina) odbio nastupati u stereotipnim ulogama koje obezvrijeđuju njegovu rasu. Također, moglo se naći nešto prostora u kojem bi se obradio složeni odnos između protagonista Fordovog filma Čovjek koji je ubio Liberty Valancea Ransoma Stoddarda (James Stewart) i crnačkoga sluge Pompeyja (Woody Stroode).

Treće poglavlje «Zastupljenost uloga Afroamerikanaca u popularnim hollywoodskim filmskim žanrovima» (str. 85-112.), kao što je ranije naznačeno, ističe činjenicu da se komplementarno utemeljivanje američke filmske industrije u poznatim glumcima zasniva na oslanjanju na popularne žanrove. Stoga se analiza stereotipnih likova Afroamerikanaca u hollywoodskim filmovima nužno prožimlje s analizom žanrova u kojima su učestaliji likovi Afroamerikanaca. U konkretnom slučaju i kada su u pitanju popularni, dominantni hollywoodski žanrovi, treba ustanoviti da u povijesti američke kinematografije, osim u novije vrijeme, ne postoji žanr čija se poetika zasnivala na većim ulogama afroameričkih likova, jer su se žanrovi zasnivali na likovima koje karakteriziraju neka izrazita moć ili autoritet, ili na izrazitom obratu od te moći, kao u komedijama. Zbog toga kolegica Knezović zapravo uglavnom raspravlja o filmovima sa specifičnim temama koje impliciraju pojavljivanje takvih likova.

Tako najprije navodi «plantažni žanr», misleći pritom na filmove kojih se radnja zbiva na plantažama američkog Juga, potom razne «problemske» filmove, odnosno «filmove s porukom», dakle filmove koji se, uz druge društvene probleme usredotočuju i na položaj Afroamerikanaca u SAD, ili u kojima se upravo taj položaj apostrofira te napokon muzičke filmove s potpuno crnačkom postavom. Riječ je o začuđujuće malom broju filmova s temom jazza i afroameričke popularne kulture, u kojima prevladavaju afroamerički glumci ili glazbenici. Naime, uz «poteškoću» što bi tada Afroamerikanac bio protagonist, smetnja je bila i u samome nastojanje da se u temelju improvizirana glazba kao što je jazz uklopi u poetiku i u kanone filmske glazbene komedije.

U posljednjem, četvrtom potpoglavlju trećega poglavlja («U kojim su se hollywoodskim žanrovima afroamerički glumci pojavljivali od 70-tih godina do danas?»; str. 104-112.), kao i u cijelom četvrtom poglavlju – «Afrocentrični film» (str. 113-136.) govori se o hollywoodskoj praksi koja je započela 1970-tih godina. To razdoblje karakterizira sve veći broj filmova u kojima se izbjegavaju opisani stereotipi i u kojemu se javljaju filmovi s gotovo potpuno afroameričkom glumačkom postavom. Pojavu tih filmova treba zahvaliti, pokazuje Ankica Knezović, sve izrazitije uspješnim stremljenjima k poboljšanju međurasnih odnosa u SAD te razvoju liberalne svijeti, potom razvoju svijesti unutar same afroameričke zajednice (osobito u većim gradovima na sjeveru i sjeveroistoku SAD), kao i činjenicom da je dominantna industrija uočila rastuću kupovnu moć afroameričke zajednice kao potencijalno zanimljivog segmenta filmske publike.

Naznačeni filmovi najčešće pripadaju kategoriji tzv. blaxploitacijskog filma, što podrazumijeva niskobudžetne filmove u kojima se zadovoljavala potreba mlađe crnačke publike za akcijskim i avanturističkim sadržajima, smještenima u siromašnim dijelovima urbanih sredina, s prevladavajućim crnačkim stanovništvom. Glavni lik tih filmova najčešće je detektiv, Afroamerikanac s kojim se publika pripadna istoj zajednica mogla lakše poistovjetiti, primjerice popularni junak Shaft (prvi je film iz 1971. godine), a katkada je riječ o crnim prestupnicima koji se bune protiv vladajuće bjelačke korupcije.

Iz ovog se miljea rađa i nešto novija skupina filmova, tzv. «gansta» film, kojem su junaci marginalci, uglavnom adolescenti koji se pokušavaju snaći u nepovoljnim društvenim uvjetima. Za razliku od prethodne kategorije filmova, u kojima se sukob uglavnom može svesti na odnose između rasa, u «gangsta» filmovima često dolazi do sukoba unutar afroameričke zajednice, u kojoj zagovornici različitih ideologija i sustava vrijednosti nude mladim Afroamerikancima različite recepte za izbor karijere ili životnog puta, od pokušaja integracije u dominantnu kulturu do uklapanja u društvene obrasce etničkih kriminalističkih bandi.

U ovom poglavlje kolegica Knezović bilježi i pojavu afroameričke romantične komedije, a budući da cijeli magistarski rad ukazuje na postupni napredak u shvaćanju socijalnih i političkih problema Afroamerikanaca u SAD, kao i proces postupnih mijena, pa i odbacivanja stereotipa, logično je da je posljednje potpoglavlje posvetila Spikeu Leeju, prvom redatelju Afroamerikancu koji se dometima i odjekom svojih filmova nametnuo kao ključan čimbenik s jedne strane promjena u filmovima afroameričke tematike, a s druge strane i promjena u dominantnoj američkoj kinematografiji, odnosno u kulturi u kojoj Afroamerička zajednica polako zauzima sve važnije mjesto.

U «Zaključku» (str. 137-146.) kolegica Knezović rekapitulira glavne teze svoga rada, posebno naglašavajući pitanja ideologije i odnosa filmskih fenomena s drugim aspektima kulture i popularne kulture, ističući i problematiku jezičnih specifičnosti i problema; primjerice riječ «nigger» ima izrazite političke konotacije, ali ne znači isto kada ju koriste bijelci i pripadnici afroameričke zajednice. Napokon, na kraju «Zaključka», kolegica Knezović ističe problem odgovornosti kino-publike i probleme hegemonije i otpora.



Zaključak

Magistarski rad kolegice Knezović Utjecaj rasnog pitanja na profiliranje afroameričkih stereotipa u američkom filmu (od klasičnog američkog filma do novije kinematografije) iskazuje dobro poznavanje građe i obuhvaća većinu ključnih problema koji se nameću u grani amerikanistike koja se bavi proučavanjem kulturnih stereotipa, s posebnim naglaskom na rasnu i etničku problematiku. Bibliografija koja se sastoji od 40 bibliografskih jedinica, uključuje i najnoviju stručnu literaturu, a služila se i internetskim bibliografskim i filmografskim izovrima te primjerima iz više od 120 filmova, od kojih se dobar dio prikazivao u našim kinima i na televiziji, ili je bio dostupan na dvd i video tržištu. Uz amerikanističku, kolegica Knezović se kompetentno i primjereno služi i filmološkom terminologijom te daje problemski, metodološki i faktografski bogat prikaz teme koju je obradila.

Stoga Stručno povjerenstvo pozitivno ocjenjuje magistarski rad Ankice Knezović Utjecaj rasnog pitanja na profiliranje afroameričkih stereotipa u američkom filmu i predlaže Fakultetskom vijeće da pokrene postupak obrane.

Stručno povjerenstvo u sastavu:


1. dr. sc. Sonja Bašić, prof. emeritus

predsjednik povjerenstva

2. dr. sc. Ante Peterlić, red. prof. u miru

član povjerenstva


3. dr. sc. Nikica Gilić, viši asistent

član povjerenstva

Izvještaj je prihvaćen na sjednici Odsjeka 7. ožujka 2007.

Stručno povjerenstvo za ocjenu

magistarskoga rada Željke Radelić


Kataloq: files
files -> Fövqəladə hallar və həyat fəaliyyətinin təhlükəsizliyi”
files -> Azərbaycan Respublikası Kənd Təsərrüfatı Nazirliyi Azərbaycan Dövlət Aqrar Universiteti adau-nun 80 illik yubileyinə həsr edilir adau-nun elmi ƏSƏRLƏRİ g əNCƏ 2009, №3
files -> Ümumi məlumat Fənnin adı, kodu və kreditlərin sayı
files -> Mühazirəotağı/Cədvəl I gün 16: 40-18: 00 #506 V gün 15: 10-16: 30 #412 Konsultasiyavaxtı
files -> Mühazirə otağı/Cədvəl ivgün saat 13 40 15 00 otaq 410 Vgün saat 13 40 15 00
files -> TƏDRİs plani iXTİsas: 050407 menecment
files -> AZƏrbaycan respublikasi təHSİl naziRLİYİ XƏZƏr universiteti TƏHSİl faküLTƏSİ
files -> Mühazirə otağı/Cədvəl Məhsəti küç., 11 (Neftçilər kampusu), 301 n saylı otaq Mühazirə: Çərşənbə axşamı, saat 16. 40-18. 00

Yüklə 1,9 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   28   29   30   31   32   33   34   35   36




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2020
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə