Ummet časnih mu'mina hutba 2



Yüklə 43,21 Kb.
tarix27.10.2017
ölçüsü43,21 Kb.
#15549

Ummet časnih mu'mina - hutba 2.

Braćo i sestre u islamu! Danas 18. ševvala 1429.h., što odgovara 17. oktobru 2008. godine, u drugoj hutbi zaredom uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu “Ummet časnih mu’mina”. I u ovoj hutbi ću inša-Allah, kroz Kur’an, hadis, dva primjera ashaba i sjećanje na našeg prvog predsjednika, rahmetli Aliju Izetbegovića, govoriti na ovu važnu temu. Podsjećam vas da se za dva dana, 19. oktobra navršava pet godina od smrti našeg rahmetli predsjednika.


Allah, dž.š., u 102. ajetu Sure Ali Imran naređuje vjernicima da se samo Njega boje i da umiru samo kao muslimani:

"يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ اللَّهَ حَقَّ تُقَاتِهِ وَلاَ تَمُوتُنَّ إِلاَّ وَأَنتُم مُّسْلِمُونَ" (سورة آل عمران: 102)


“O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i ne umirite osim kao muslimani!” (Suretu Ali Imran: 102)
Prenosi Aiša, r.a.,:

عَنْ عَائِشَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهَا: "مَا أَعْجَبَ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ، شَيْءٌ مِنَ الدُّنْيَا وَلَا أَعْجَبَهُ أَحَدٌ قَطَّ، إِلَّا ذُو تُقىَ" (أحمد)

Prenosi Aiša, r.a.: „Poslanika, s.a.v.s., nije zadivilo ništa od dunjaluka, niti bilo iko ikada, osim muttekije (pobožnjaci).“ (Ahmed)


Kaže Abdur-Rahman ibn Awf, r.a.: “Nikada nisam vidio muttekiju (pobožnjaka), a da nisam poželio da sam u njegovoj koži (da sam kao on).”
Veličina ashaba i naših dobrih predaka je bila u tome što su se vezali za Allaha, s.w.t., shvatajući Njegovu veličinu, a svoju iskrenost u vjerovanju su potvrđivali u svakoj situaciji.

Dolazi Omer ibn El-Hattab, r.a., halifa muslimana, kojem je Poslanik, s.a.v.s., dao nadimak El-Faruk (rastavljač istine i laži) da preuzme ključeve Bejtu-l-Makdisa, pa ga dočekuju ljudi, a vojska je postrojena pod komandom četvorice vojskovođa, pod zastavom Ebu Ubejde El-Mikdama El-Humama, u Džabiji. Kada ih Omer, r.a., ugleda, reče: "La ilahe illallah! – Nema boga mimo Allaha! - Mi smo narod koji je Allah uzdigao sa islamom, pa koliko god tražili veličinu mimo njega, Allah će nas poniziti." Potom je naredio da se vojska raziđe, a on uđe u svoj šator skrušeno. Kada su mu se približili komandanti, povika: "Idite od mene! Gdje je moj brat Ebu Ubejde Amir bin El-Džerrah?" Priđe mu Ebu Ubejde, a Omer, r.a., ga zagrli i zaplaka. Nakon dužeg plakanja, Omer, r.a., reče: "Ebu Ubejde, šta će biti sa nama kada nas Allah upita na Sudnjem danu, šta smo radili poslije Poslanika, s.a.v.s.?" Reče Ebu Ubejde, r.a.: "Vladaru mu'mina, dođi da zajedno plačemo, a da nas ljudi ne vide!" Pa su sišli sa puta, a posmatrali su ih: vojnici, komandanti, svećenici, isposnici i Kršćani i došli su do drveta pored kojeg su dugo plakali.


Omer, r.a., je govorio:"Prije nego sam primio islam, bio sam u većoj zabludi od magarca moga babe".

Braćo i sestre, Omer ibn El-Hattab, r.a., taj veliki halifa muslimana, za kojeg Poslanik, s.a.v.s., kaže „da je od njega bježao prokleti Iblis“, koji je na svojim mubarek ramenima nosi brašno siromašnoj muslimanki, koji je bez obezbjeđenja spava u hladovini drveta, pa je izaslanik Rustema, kada ga je tako vidio, kazao "Uspostavio si pravdu i mirno zaspao!", koji nakon smrtnog ranjavanja govori svome sinu Abdullahu, r.a.: „Spusti mi glavu na pod, ne bi li mi se moj Gospodar smilovao, u takvom stanju!“, u čije vrijeme su bili veliki vojni pohodi i oslobađanja okolnih zemalja, taj veliki halifa je zabrinut kako će položiti račun Allahu, s.w.t., šta je radio poslije smrti Poslanika, s.a.v.s..

Ako je Omer, r.a., tako plakao, kako bi trebali plakati današnji predvodnici muslimana, kako bi trebali plakati oni koji misle da je sve u njihovim funkcijama, udobnim kabinetima, skupocjenim autima, sekretaricama, paušalima i naknadama za odvojeni život, dok naši povratnici u Manji BH Entitet bivaju ostavljeni i zaboravljeni? Kako bi trebali plakati oni koji su oko svojih vila postavili reflektore, dok povratnici u jugo-istočnoj Bosni godinama žive bez struje? Kako bi trebali plakati oni koji za izbore potrošiše silni novac na propagandni materijal, dok studenti napuštaju studije, jer ih roditelji ne mogu školovati od minimalnih plata ili invalidnina? Kako bi trebali plakati oni koji donose zakone u svoju korist, a ne u korist naroda i države, koji ne donose zakon o restituciji, već žele da privatiziraju oteti vakuf i druga dobra, a vakuf je ovdje u ovoj krvavoj Bosni i Hercegovini egzistirao stoljećima? Kako bi trebali plakati oni koji zemlju koja je branjena tijelima, a plaćena životima i krvlju najhrabrijih njenih sinova, pokloniše agresorima ili njihovim pomagačima, a njeni borci postadoše jeftina radna snaga? Kako bi trebali plakati oni koji zaposliše svu svoju familiju, dok demobilisani borci čekaju na trgovima da ih ti isti političari, ratni profiteri ili kapitalisti sa Zapada pozovu da im kopaju temelje vila i poslovnih centara i tako zarade koji dinar, da prežive?..

Rekao je Rustem, perzijski komandant, koji je pod komandom imao dvije stotine i osamdeset hiljada boraca, Sa’du ibn Ebi Vekkasu, r.a., komandantu muslimana: “Pošalji mi od tvoje vojske izaslanika, da sa njim razgovaram!” Sa’d ibn Ebi Vekkas, r.a., posla Rubei' ibn Amira, tridesetogodišnjeg siromašnog muslimana i reče mu: “Idi i ne mijenjaj svoj izgled, jer smo mi narod kojeg je Allah uzvisio sa islamom i koliko god da tražimo veličinu mimo njega, Allah će nas poniziti!” Pa je otišao Rubei’ na njegovom oronulom konju, sa skromnim kopljem, a na njemu je bila vehda odjeća. Kada je Rustem čuo da mu dolazi predstavnik muslimana, sakupio je oko sebe porodicu, ministre i vojsku, kako bi ga uplašili, da se zbuni i ne mogne ni progovoriti. Kada je Rustem sjeo, reče: “Neka uđe!” Uđe Rubei’ vodeći svoga konja, pa se osloni na ćilim kopljem i ošteti ga, kako bi im dokazao da je dunjaluk nevažan i bezvrijedan i da kod Allaha ne znači ništa, a jedan od dokaza njegove bezvrijednosti je da je dunjaluk dao Rustemu, koji je kafir, a S’ad ibn Ebi Vekkas, r.a., spava pod vedrim nebom. Kada je došao pred njega, rekoše mu: “Sjedi!” On odgovori: “Nisam došao, kao gost, već kao izaslanik.” Reče Rustem, a prevodilac je bio između njih: “Šta je vama Arapima, nisam vidio – pa se zakle svojim božanstvima - narod koji je slabiji od vas. Rimljani, Perzijanci, Grci i Hindusi imaju kulturu, a vi ste čobani koji čuvate stoku u pustinji, pa što ste došli?” Reče Rubei’: “Da vladaru, bili smo kao što si rekao i više od toga; bili smo u džahilijetu, obožavali smo kipove, bližnji su ubijali svoje bližnje na pojilištima stoke, nismo poznavali red i principe i nismo poznavali kulturu.“ Onda se ispravi i gromoglasno reče: “Pa nas je Allah poslao da ljude izvedemo iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi, iz tjeskobe dunjaluka u širinu ahireta, iz nasilja vjera u pravdu islama.” Naljuti se Rustem i reče: “Tako mi Boga nećeš izaći dok sa sobom ne poneseš malo zemlje iz moje palače.” Pa mu je na glavu bacio šaku zemlje, a Rubei’ reče: “Ovo je plijen inša-Allah. Predaja naroda i zemlje.”


Kada je došao Sa’du ibn Ebi Vekkasu, r.a., upita ga: “Šta ti je to na glavi Rubei’?” Reče: “Rustemova i Kisrina zemlja”. Muslimani uzviknuše tekbir, tako da su se zatresli šatori. Rekoše: “To je pobjeda i predaja zemlje inša-Allah!” Slijedećeg jutra, kada su se pojavile sunčeve zrake, Sa’d, r.a., je bio u prvim borbenim redovima, pa su se sukobile dvije skupine. Iz borbe koja je trajala tri dana, uz Allahovu, dž.š., pomoć, muslimani su izašli kao pobjednici i srušili su tvrđavu zla. Četvrti dan Sa’d, r.a., ulazi u Kisrine dvorce, gdje je vlast trajala hiljadu godina. U njemu nalazi zlato i dragulje, pa se rasplaka Sa’d, r.a., učeći Kur’anske ajete:

"كَمْ تَرَكُوا مِن جَنَّاتٍ وَعُيُون"(25) "وَزُرُوعٍ وَمَقَامٍ كَرِيمٍ"(26)" وَنَعْمَةٍ كَانُوا فِيهَا فَاكِهِينَ"(27) "كَذَلِكَ وَأَوْرَثْنَاهَا قَوْمًا آخَرِينَ"(28) " فَمَا بَكَتْ عَلَيْهِمُ السَّمَاء وَالأَرْضُ وَمَا كَانُوا مُنظَرِينَ"(29) (سورة الدخان: 25-29)

„Koliko ostaviše bašča i izvora,“(25) „i njiva zasijanih i dvorova divnih,“(26) „i blagodati koje su u radosti koristili?! –„(27) „Tako to bî i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili –„(28) „ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali i nisu pošteđeni bili.“(29) (Suretu Ed-Duhan: 25-29)
To su velikani, koji su završavali “Poslanikovu, s.a.v.s., školu” iz koje je izašla najbolja generacija muslimana. Oni su se žrtvovali na Allahovu, dž.š., putu i govorili su onima koji su ih željeli podmititi zlatom i srebrom, samo da ih ostave: “Naše kuće i naša imanja su dženneti, koji su širine nebesa i Zemlje.”

Naš prvi predsjednik, rahmetli Alija Izetbegović je bez sumnje najmarkantnija ličnost kod Bošnjaka u posljednjih nekoliko stoljeća. Najzaslužniji je za političko organiziranje Bošnjaka, kroz SDA, a njegovi mudri potezi su plijenili čak i one koji ga nisu voljeli. Mudro je vodio BiH u njenom najkritičnijem periodu u kojem je na nju u periodu 1992 – 1995 izvršena oružana agresija. U najtežim trenucima je upozoravao pripadnike Armije i MUP-a, da se ne svete i da ne čine zločine, za koje će jednoga dana svi koji ih budu činili morati položiti račun, pred domaćim ili međunarodnim sudovima. Govorio je generalima da liče na svoj narod. Bio je vrlo skroman i jednostavan čovjek, koji je uvijek nalazio vremena da sasluša ljude i da im pruži adekvatnu pomoć. Važne odluke nikada nije donosio sam i uvijek se konsultirao sa velikim brojem svojih saradnika. Dijelio je sudbinu svoga naroda, tako da u vrijeme totalne blokade BiH, u njegovom skromnom stančiću nije bilo šećera i kahve, u što sam se lično uvjerio, a on kao predsjednik je to mogao imati da je htio. Nikada nije doručkovao ili ručao, a da nije upitao je li to hrana za sve uposlene u Predsjedništvu ili je to za njega posebno. Njegovo radno vrijeme se nikada nije završavalo u 16,00 već u kasnim noćnim satima. Bošnjaci i oni koji vole BiH i osjećaju je svojom zemljom su njegovom smrću izgubili velikog čovjeka, patriotu i mislioca... Neka ga Allah, dž.š., za sve to nagradi posebnom nagradom!

Neka je Allah, dž.š., zadovoljan sa vama, naši dobri preci, kada ste shvatili da život treba potoršiti samo u Allahovom, dž.š., zadovoljstvu!
Braćo i sestre, ispunjavajmo preuzete obaveze i natječimo se u dobru!

Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, učini nas od onih koji se iskreno kaju za učinjene grijehe, od onih koji vole druge muslimane i čuvaju njihovu čast, čak više i od svoje časti, uputi našu djecu i naše potomke i učini ih časnim pripadnicima ummeta, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!



Sarajevo, Džamija “Kralj Fahd: 18. ševval 1429.h./ 17. oktobar 2008.g., Nezim Halilović Muderris



Yüklə 43,21 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin