Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Cijelog svog života bio je primoran braniti se od nasrtaja koji su išli za tim da ga preoblikuju i ubace u tuđu životnu kolotečinu. Jedino se Elena prema njemu odnosila drugačije. Jedino ona nije imala ništa protiv toga da ostane takav kakav jeste. Ali je zadržavala to pravo i za sebe. A ostavljala je i sebi i njemu mogućnost i pravo da se mijenjaju. Rekla mu je da će ga voljeti ako joj ostane prijatelj i ako joj, uz to, zamijeni roditelje i braću. Dugo se pitao kako je moguće ispuniti takav zahtjev i nikada nije stigao do odgovora na pitanje šta je Elena time htjela reći. Da li to da će mu pripasti i kao žena tek onda kada je on sam bude volio kao što je vole svi njoj bliski zajedno?

Nakon što se kretao manje od pola sata, morao je sjesti na jednu od klupa postavljenih ispod drvoreda javorova duž obalnog bulevara. Osjećao se umornim, a u posljednje vrijeme umor su u njemu izazivala već i sjećanja na događaje koji su donedavno zračili svjetlošću i bojama.

Pogled na mnogobrojne ribolovce, koji su se rasporedili na obje obale rijeke i pokušavali uloviti neku od preostalih riba, podsjetio ga je na hranu, opominjući ga da se pobrine za onaj jedan dnevni obrok koji je posljednjih dana uspijevao obezbijediti. U njegovom životu hrana nikad nije stajala u prvom planu i o njoj je razmišljao samo onda kada ju je organizam zahtijevao i samo onoliko koliko je bilo nužno da se glad zatrpa.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Deveto poglavlje

Početak proljeća više je nalikovao kasnoj jeseni. Sve do sredine travnja smjenjivali su se snijeg i susnježica, a hladnoća je popuštala tek toliko da život u naselju baraka učini još neugodnijim. Snježni pokrivač i zamrznuta zemlja bili su pravi blagoslov u odnosu na vrijeme u kojem je dugotrajna kiša natapala zemljište oko baraka, čineći ga prohodnim samo u gumenim čizmama. Vlaga i blato uvlačili su se u naše prizemne stanove, ma koliko se mi trudili da ih zadržimo na ona tri stepenika koja su vodila do ulaznih vrata.

Pokušao sam loše vrijeme iskoristiti da Maksa duže zadržim u stanu i da ga nagovorim da se više posveti učenju. Znao sam da će to jedva biti moguće u danima kada proljeće nahrupi punom snagom i kada toplinom i zelenilom zaodjene okolna brda.

Maks je nevoljko pristao da iz škole ide ravno u stan i da tamo sačeka da se završi i moja nastava. Dogovorili smo se da će svakog dana učiti bar tri sata i da ću mu ja pri tome pomagati. Ovaj prijedlog Maks je prihvatio samo pod uvjetom da nakon učenja školskog gradiva može otići kod Fantoma i nastaviti učiti svirati na gitari. Premda mi se Maksov novi prijatelj nije ni najmanje sviđao, složio sam se da odlazi u njegov stan u jednoj od onih baraka iza kazališta, jer sam znao da bih odbijanjem načinio veću štetu.

Prijateljstvo između ta dva djeteta dugo me je iznenađivalo, i to baš zbog toga što su mi se, po jednoj svojoj bitnoj karakteristici činili odviše sličnim. Obojica su se svojevoljno otuđivali od svoje okoline i tek su jedan u drugom našli svog prvog prijatelja. U prvo vrijeme nisam mogao odgonetnuti šta je to što ih je međusobno privlačilo, a vrijeme je ovu zagonetku proširilo činjenicom da se njihovo prijateljstvo produbljivalo i sve više izmicalo poimanju bliskih veza između dva čovjeka. Više je, u stvari, nalikovalo na tajni savez, ili na urotu, i nije odisalo naivnošću i nevinošću, koje se očekuju od dječačkih druženja.

Jedino pozitivno što sam u toj vezi vidio bila je Maksova želja da nauči svirati i Fantomova spremnost da mu to omogući. Nadao sam se da će probuđeni interes za muziku djelovati povoljno na Maksa i da će mu pomoći da lakše prebrodi brojne probleme koji prate doba odrastanja.

Kao što sam i predviđao, Maks se držao našeg dogovora sve dok je vrijeme bilo nepovoljno pa i tada je kao odsutan sjedio za stolom i rasijano pratio ono što sam mu govorio ili pokazivao. Bilo je očito da ga učenje školskog gradiva nimalo ne privlači i da bi radije bio na nekom drugom mjestu. Rekao sam mu da znam šta osjeća, ali da ne mogu suosjećati sa njim. Ni on, kao ni mi ostali, nije pred sobom imao veliki izbor mogućnosti. Mogao je ili se ozbiljno potruditi i nastaviti gimnaziju ili se opustiti pa u narednoj školskoj godini prijeći na izučavanje nekog od zanata.

“Ja bih radije išao na zanat”, rekao je Maks, ali se nije činilo da ima u sebi i trunka oduševljenja za tu vrstu obrazovanja. Živio je u sredini gdje se većina dječaka opredjeljivala za zanatske škole i mogao je lako zaključiti da to rješenje ima mnogo manje prednosti u odnosu na nedostatke.

“Ta ti mogućnost uvijek stoji na raspolaganju”, rekao sam mu i dodao da sa njom ne treba žuriti. Bolje je pokušati nadoknaditi ono što je propustio naučiti u vrijeme bolovanja. Za zanat nije bio ni tjelesno dorastao, a ako se i kada se odluči za to rješenje, moraće napustiti Zenicu i preseliti se u Travnik.

Čini se da je prijetnja da će morati prijeći u Travnik, ako napusti gimnaziju, imala većeg učinka od svih mojih uvjeravanja. Maks je prestao govoriti o zanatu, što ne znači da se sa većim žarom prihvatio učenja.

Baveći se Maksom i njegovim problemima, te drugujući sa Elenom i misleći gotovo neprekidno na nju, skoro sam smetnuo sa uma da imam još jednog brata. Tom je dojmu doprinosio i sam Josip ponašajući se kao da je u našem stanu samo podstanar a ne i član obitelji. Spavao je pored nas, jeo za istim stolom i činio sve ono što i nas troje ostalih, ali je rijetko sudjelovao u razgovorima koji su nas činili zajednicom, koji su nas zbližavali. Otkako smo se preselili u baraku, Josip se ponašao kao uvrijeđena osoba, koja u nanesenoj mu uvredi nalazi dovoljno razloga za suzdržanost i distanciranje od sredine koja ga je povrijedila. Problem je, međutim, bio u tome što nikako nije mogao svoju obitelj okriviti za osjećaj poniženosti, jer je i ona dijelila njegovu sudbinu.

Jedino je u dodiru sa mamom bio nešto manje suzdržan i manje krut, ali ni među njima nije bilo one nekadašnje bliskosti, koja je Maksa ljutila, a mene činila ljubomornim, dok je otac u njoj nalazio samo dokaz da su njih dvoje od iste vrste. “On je mamin, a vas ste dvojica moji”, govorio je često.

Novo Josipovo ponašanje nisam primao sa oduševljenjem, jer je isključivalo bilo kakvu pomoć mami i meni u obavljanju kućanskih poslova, ali sam se brzo navikao na njega. Tim prije i tim lakše što se pokazalo da je dovoljan sam sebi u svemu, a prije svega u ispunjavanju svojih školskih obaveza. Od prvog dana bio je jedan od najboljih učenika tehničke škole i ostao je to do samog kraja, a da mu za svo to vrijeme nitko nije morao uputiti ni jednu jedinu riječ prijekora ili ohrabrenja.

To da bude odličan učenik bilo je njegovo osobno opredjeljenje i on je cio stajao iza njega. Nisam, naravno, imao ništa protiv toga da tako i ostane sve dok ne zatraži da i sâm stanem iza njegove odluke. Ja, međutim, nikada nisam težio za perfekcionizmom i sve krajnosti su mi bile jednako strane. Bar one koje su se odnosile na školu i na učenje. Vjerovao sam da je srednji put najracionalnije rješenje i sve one učenike koji su se željeli istaći, bilo visokim ocjenama bilo ignoriranjem svega onog što je sačinjavalo školu, smatrao sam egzibicionistima. Ali im nisam zbog toga zamjerao ako su ostajali pri tome da je to njihov osobni stav i osobni problem.

Josip se ponašao upravo tako i zbog toga sam mu opraštao izostanak bratske solidarnosti u obavljanju onih prljavih i beznačajnih, ali i neophodnih poslova, koji su se morali obaviti da bi naša obitelj funkcionirala kao cjelina.

Prvi topli proljetni dani preobrazili su našu životnu sredinu i donijeli preokret u naše živote. Nestalo je vlage i blata, najprije iz stanova, potom sa trotoara i ulica, a konačno i sa zemljišta među barakama i na okolnim brdima. Mogli smo otvarati prozore i vrata i kretati se u svim pravcima, ne gledajući pri tome u svoje noge. Mogli smo zaboraviti na vodom natopljenu odjeću, koja nas je opterećivala i dok je bila na nama i dok se sušila pored peći ili negdje drugdje u stanu.

Proljeće je otopilo i Josipovu odlučnost da se drži po strani. Po drugi put me je pozvao da mu pomognem. Ponovno je želio čuti moje mišljenje o tome kako da na najbolji način realizira svoje drugo opredjeljenje - da postane uspješan atletičar. Cijele je zime žestoko trenirao, trčeći preko snijegom prekrivenih padina Zmajevca i drugih brda u okolini, i sada je namjeravao provjeriti koliko je napredovao.

Ponovno smo se uspeli do zaravni na vrhu Zmajevca, na kojoj su još bili vidljivi ostaci štapova zabodenih u zemlju, kojima smo prethodne jeseni označili dužinu staza. Josip je ponovno trčao šest utrka sa samim sobom, a ja sam i ovog puta vrijeme mjerio našim budilnikom i brojke zapisivao u istu svesku, pored cifara zabilježenih šest mjeseci ranije. Tako smo odmah mogli vidjeti da li postoji napredak i koliki je.

I ovog puta Josip je najbolje rezultate ostvario na srednjim prugama - od 800 do 3000 metara, a i njegov je napredak na ovim stazama bio najizrazitiji. I pored toga ja sam ostao kod mišljenja da bi se trebao specijalizirati za kratke pruge, od 100 do 400 metara. Znajući njegovu narav, vjerovao sam da istrajnosti ima dovoljno i da bi još morao raditi na tome da poveća snagu i eksplozivnost.

“Možda bih te i poslušao”, rekao mi je dok smo se spuštali niz Zmajevac, “ali ne mogu, jer nemam nikakvih uvjeta da treniram sprint.”

Potom mi je objasnio da u atletskom klubu ne raspolažu ni startnim blokovima niti sprintericama, a staza je pokrivena šljunkom, koji ne dozvoljava brzo trčanje.

“To, praktično, znači da meni naše siromaštvo određuje discipline koje ću trenirati, jer se za trčanje na srednjim i dugim prugama mogu pripremati bilo gdje pa i ovdje na Zmajevcu.”

Nakon što je to izgovorio, potrčao je, kao da je želio pokazati da odmah započinje realizaciju svoje namjere. Sjeo sam na travu i narednih sat i pol promatrao sam Josipa kako trči putevima koji su se provlačili okrajcima livada, pored živica i između njiva. Zavidio sam mu i na njegovoj odluci da se posveti jednoj takvoj aktivnosti, u kojoj je bilo sadržano i nadmetanje sa samim sobom i sa drugim ljudima, ali i sa vremenom. Zavidio sam mu, takođe, i na odlučnosti sa kojom je pristupao ostvarenju svoje odluke, premda sam iza nje nazirao osamljenost, na koju ne bih rado pristao. Dok sam ga promatrao, ni jednog trenutka nisam pomislio da će njegovi napori biti uzaludni. Bio sam siguran da će uspjeti.

Kada se, međutim, radilo o Maksu i o njegovim pokušajima da nadoknadi izgubljeno školsko gradivo, nisam se mogao osloboditi osjećanja da se nalazimo, i on i ja uz njega, usred unaprijed izgubljene bitke. Maks se trudio onoliko koliko mu je njegova priroda dopuštala, ali je nevolja bila baš u tome što ga je njegova priroda razvlačila na sve strane i nije mu ostavljala ni mnogo vremena niti dovoljno snage za učenje.

Da situacija bude teža, lijepi proljetni dani pozivali su i mene da im iziđem u susret i da skratim boravak u stanu. Tako se često, češće nego što sam želio, događalo da sam Maksa puštao da ode i prije planiranog vremena, i to samo zato da bih se mogao uputiti desnom obalom Kočeve i uspeti se strmom stazom do Eleninog vrta.

Obično nisam odmah ulazio u baštu nego sam skretao ulijevo i zaustavljao se desetak koraka dalje, kod velike stijene, čiji se jedan dio nadnosio gotovo nad samom rijekom, a sa koje sam mogao vidjeti tko se nalazi u bašti. Na taj sam način izbjegavao susrete sa starijim članovima Elenine obitelji, jer sam se nelagodno osjećao u njihovom društvu. I to ne samo zbog toga što smo se teško sporazumijevali nego i zbog razloga koje ni sâm nisam shvatao do kraja. Elena je prešutno pristajala na takvo moje ponašanje, možda ne iz istih razloga, ali vjerojatno iz takvih koji bi se mogli svesti na želju da se odnosi između nas dvoje ne kompliciraju više nego što je nužno.

Ako bih opazio da se u bašti, pored Elene i njezine braće, nalazi i netko od starijih, zviždanjem bih dao znak da sam stigao i Elena bi dolazila da mi pravi društvo na stijeni. Pritom nije krila namjeru da se sastane sa mnom, ali se pored mene nije zadržavala dugo ako je imala obaviti neki posao. U takvim slučajevima razmijenili bismo nekoliko rečenica i, ako je bilo moguće, ugovorili bismo sastanak za kasnije i ona bi se vraćala u baštu, a ja bih se spuštao do rijeke.

Ako je Elena bila besposlena, zaobilazili bismo baštu i odlazili šetati po Golupku i Volovskoj glavi. Golubak je bio njezino omiljeno mjesto. Nije mi znala odgovoriti zbog čega, vjerojatno i nije mogla, jer na tom brijegu i nije bilo ničeg osobitog, ničeg što bi ga razlikovalo od drugih brežuljaka u okolini.

“Znam da se tebi više sviđa Zmajevac”, rekla mi je. “I to zbog imena. Zato što je muško, snažno ime, koje ukazuje na mjesto gdje su živjeli zmajevi.”

“Možda i ti voliš Golubak zbog njegovog imena, jer te podsjeća na golubove, a golubovi na nešto nježno”, rekao sam joj na to, premda, u stvari, nisam vidio nikakvog razloga da se brdo na kojem smo se u tom trenutku nalazili naziva Golubak, a ono preko puta, sa druge strane Kočeve, Zmajevac. Niti je na Golupku golubova bilo više nego na drugim mjestima niti je na Zmajevcu ikad bilo zmajeva.

“Možda postoji neko mjesto koje voliš više i od ovog?”, upitao sam, pokušavajući je navesti da mi priča o Grčkoj i o svom rodnom mjestu, što je činila rijetko i samo uzgred.

“Ne postoji ni jedno mjesto na Zemlji za koje bih se željela posebno vezati”, odgovorila mi je. “Ne želim se vezati ni za bilo koje mjesto niti za bilo koje vrijeme. Pristajem ostati vezana samo za svoju obitelj, ovu sadašnju i onu koju ću imati u budućnosti.”

“Znači li to da ti nije žao što ste napustili Grčku?”, upitao sam.

“U Grčkoj nemam nikog”, odgovorila mi je. “Svi su moji tu ili u Americi.”

Želio sam je upitati da li će žaliti kada ode iz Bosne, ali sam se plašio da njezin odgovor ne bude isti kao i prethodni. Vjerojatno bi i bio. Elena se nije kolebala kada je bilo riječi o njezinom sadašnjem i budućem životu. Znala je točno šta želi od njega. Za razliku od mene, ona nije prepuštala sudbini da joj odredi mjesto u svijetu nego se sama stavljala u njezin položaj. Nije to, međutim, činila da bi za sebe izborila neke privilegije nego da bi osigurala samostalnost.

Kada govorim o Eleni, najtočniji moj zaključak bio bi taj da sam, u stvari, o njoj znao jednako malo kao i o samom sebi i da mi se samo činilo da je na njoj i u njoj sve jasno. Elena je za mene bila i ostala nepresušno vrelo zagonetki, koje su mi izgledale providne dok sam bio pored nje, a koje su se u svom zagonetnom svjetlu pokazivale tek onda kada bi se ona fizički udaljila.

Ili je, možda, bilo sasvim suprotno. Možda u njoj nije bilo ničeg tajanstvenog nego su se zagonetke stvarale tek u meni pa su zato i ostajale neriješene. Možda je Elena bila samo jedna prosta i neuka djevojka, koja se, bez ikakvih opterećenja, služila svojim zdravim razumom. Njezin joj je razum, pored ostalog, govorio da osamljen čovjek teško živi i da je najracionalnije ostati odan svojoj obitelji i njezinom načinu života. Sve što je za taj život potrebno dolazi samo po sebi, iz same obitelji, i jedini napor koji je potrebno uložiti je taj da se odbace suvišne želje i prekomjerne emocije, odnosno sve ono što bi moglo voditi izvan obiteljskog kruga.

Da sam Elenu promatrao maminim očima, možda bih vidio da je mršava, nezgrapno odjevena i neprikladna za društvo. Da sam je gledao Josipovim očima, prošla bi nešto bolje i bila bi samo plava Grkinja. Kroz oči mojih mladih susjeda vidio bih je kao samo jednu od njih samih, sličnu njima, dok bi oči mojih prijatelja u njoj našle djevojku sa sela, bez obrazovanja i bez ambicija, koja se ne stidi svog podrijetla i koja bi se bez žaljenja vratila u sredinu iz koje je potekla. Ukupno gledano, bila bi, dakle, mršava plava Grkinja, koja se ničim ne ističe i ništa ne obećava.

Nikad nisam čuo da je netko za Elenu rekao da je lijepa ili da je po nečemu iznad ostalih djevojaka iz susjedstva. To mi ipak nije smetalo da je promatram svojim očima i da u njoj vidim ono što drugi nisu vidjeli, čak i onda kada je to što sam gledao grubo odudaralo od onog što sam navikao gledati.

Elena se nikad nije kupala u rijeci. Ni za najvećih vrućina nisam je mogao nagovoriti da se svuče i uđe u vodu. Najviše što bih postigao bilo je da sjedne na obalu, zadigne haljinu iznad koljena i stavi noge u rijeku. Jasno mi je bilo da stid nije bio razlog njezinog odbijanja da se kupa, jer sam, sjedeći uz nju, kroz izrez njezine bluze mogao vidjeti njezine grudi, a mogao sam, s vremena na vrijeme, vidjeti i njezine gaćice ispod zadignute haljine. Kada bih joj rekao šta vidim, mirno bi mi odvratila da to isto mogu vidjeti i kod svih drugih nazočnih djevojaka.

Na moje pitanje zašto se ne želi kupati najčešće je odgovarala da bi to rado činila ali da nema u čemu. Kada sam joj ponudio jedan od maminih kupaćih kostima, mogla ga je odbiti sa isprikom da joj je prevelik, ali je ona odbila i da ga isproba. Jednostavno, nije željela ulaziti u područje koje je sama za sebe proglasila zabranjenom zonom.

Sličnih područja bilo je još nekoliko. U kino je odlazila samo zato da bi bila sa mnom, a ne i radi toga da bi gledala filmove. Zbog toga smo obično birali predstave sa malo posjetitelja, koje su nam pružale priliku da izaberemo usamljena sjedišta. Tada bi se Elena priljubila uz mene i cijelo bi vrijeme provela okrenuta prema meni ili bi se osvrtala na sve strane. I ne bi prestajala da mi šapuće pa me je neprekidno podsjećala da ni ja nisam tu zbog filma.

Na plesove, međutim, nije pristajala otići ni pod kakvim uvjetima. Na onim rijetkim kućnim zabavama ili na skupovima koje smo ponekad ljeti organizirali na prostoru između baraka Elena je rado plesala i sa mnom i sa drugim mladićima i nije imala razloga stidjeti se svoje plesne vještine. Mogao sam shvatiti što nije željela ići u kino, jer je nisu privlačili filmovi, ali nisam mogao razumjeti zbog čega uporno odbija poći na ples ako voli plesati. Nikada mi nije dala upotrebljivo objašnjenje za to.

Od svih Eleninih zabranjenih zona mene je najviše privlačila ona u kojoj su bili smješteni razgovori o ljubavi. Ne ljubav sama nego riječi koje su govorile o njoj.

“Neću nikakvih praznih priča o ljubavi”, govorila je i to je bio mač kojim je Elena presijecala svaki moj pokušaj da joj kažem šta osjećam prema njoj.

Uzalud sam joj dokazivao da moja priča o ljubavi nije prazna.

“Sve su priče prazne, a najpraznije su one o ljubavi”, odgovarala je ona, nakon čega sam morao mijenjati temu ako nisam želio da se razgovor potpuno ugasi.

Bio sam duboko svjestan svih tih Eleninih nedostataka, ako bi se uopće i mogli nazvati tako, a i mama me je isuviše često podsjećala na njih da bih ih mogao smetnuti sa uma, pa ipak joj ni oni a ni vrijeme nisu oduzimali ništa od prvobitne privlačnosti.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan deveti - 22. srpnja 1994.

Vladimir se nikad nije upitao zbog čega je njegov telefon u posljednje vrijeme zvonio samo rano ujutro. Vjerojatno zato što mu se odgovor toliko nametao da je i sâmo pitanje bilo potpuno suvišno. Nazivao ga je jedino njegov otac, a za njega je rano jutro bilo najpogodnije vrijeme za izdavanje naloga koje je Vladimir imao izvršiti tog dana.

Ovog puta nije ga zvao otac. Sa druge strane linije bila je maćeha.

“Umro je”, rekla je glasom u kojem Vladimir nije nalazio nikakvog osjećanja.

“Opet?”, upitao je.

“Ne opet nego zauvijek”, odgovorila mu je maćeha.

Vladimir je u posljednje vrijeme često pomišljao na smrt. Svoju, očevu ili onu koja je neprekidno pogađala ljude oko njega. Ipak ga je zatekla nespremnog. Gledao je oca kako iz dana u dan, bez nekog vidljivog razloga, osjetno slabi i nije mu preostalo ništa drugo nego da zaključi kako mu se kraj ubrzano približava. Prije svega po tome što je izgubio volju da se pokreće i što mu je organizam odbijao hranu, ali takođe i po tome što se očeva nametljiva govorljivost sve više pretvarala u ogorčenu šutnju. Izgledao je tako kao da je konačno shvatio da ga je život bezdušno prevario ili trajno i teško povrijedio pa je odlučio da mu se prestane pokoravati. Vladimiru se činilo da se takva spoznaja, ako je doista postojala, mogla začeti samo u onoj svjetlosnoj viziji, koju je otac doživio u snu, a koju je poistovjetio sa smrću.

Otišao je u očev stan i našao očevo tijelo sa širom otvorenim očima. Učinilo mu se da se u njima zadržao ukočeni izraz straha.

“Zašto mu nisi zatvorila oči?”, upitao je maćehu, na što je ona samo slegnula ramenima. Nije mu znala odgovoriti niti na pitanje kada je otac umro.

“Spavala sam u drugoj sebi”, rekla je, ne pokušavajući se opravdati.

Njezino ponašanje, kao i ponašanje mnogih drugih prije nje, navelo je Vladimira da se upita da li je rat donio tu ravnodušnost prema smrti ili je ona, u stvari, oduvijek bila prisutna u ljudima.

Bilo mu je jasno da će se on sam morati pobrinuti za sve poslove oko očevog pogreba. Ipak je upitao maćehu za mišljenje.

“Ti si mlađi i pametniji, znaćeš bolje šta treba činiti”, odgovorila mu je.

Bilo mu je teško spominjati novac, ali bez njega nije mogao ništa započeti.

“Jeste li ostavili nešto para za ovakve slučajeve?”, upitao je.

“Ono što smo ostavili, to smo i potrošili”, odgovorila je maćeha.

“Koliko je ostalo od onog što je Maks poslao?”

“Niti znam koliko je bilo niti znam koliko je ostalo. Ako je nešto uopće i ostalo.”

Vladimir je vjerovao maćehi da ne zna koliko je novaca otac dobio od Maksa, ali nije mogao vjerovati da nije već pretražila sva skrovišta i sve zakutke u koje je otac mogao sakriti preostali novac.

Najprije je telefonom pozvao stanicu hitne pomoći i dežurnom liječniku rekao da pošalje nekog tko je nadležan da ustanovi smrt, a zatim se dao u potragu za novcem. Pregledao je očevu odjeću, pregledao je ladicu sa dokumentima i fotografijama, zavirio u peć koja se nije ložila i na police u ostavi i na balkonu. Zadizao je prostirke na podu i odmicao pokućstvo, a na kraju je zavukao ruku u džep očeve pidžame, a kada ni tu nije našao ništa, pomaknuo je očevo tijelo i pažljivo pretražio posteljinu i krevet.

Nije našao baš ništa i to je bilo ono zrnce prašine koje je učinilo da njegova sumnja dobije potrebnu težinu i pretegne sve njegove obzire.

“Pogriješila si”, rekao je maćehi. “Da si mu u džepu ostavila bar jednu jedinu marku, mogao sam povjerovati, premda teško, da je to sve što mu je ostalo od onih tisuću maraka koje mu je poslao Maks. Ovako mi ostaje da vjerujem kako si našla novac i pokušavaš me obmanuti.”

Po maćehinoj reakciji nije mogao ocijeniti da li je pogodio istinu. Stajala je i promatrala ga suvim očima, koje nisu odavale ništa što se u njima nije nalazilo i ranije.

“Optužuješ me”, rekla je mirno, “jer ti je žao da se odvojiš od svojih para.”

“Kojih para?”, upitao je.

“Onih koje ti je poslao Maks.”

Zaustio je da joj kaže da mu Maks nije poslao ni prebijene pare nego je, umjesto toga, poslao Fantoma da ga povede k njemu, ali se sjetio da bi takvo objašnjenje otišlo u vjetar. Zar bi maćeha mogla vjerovati da je Maks novac poslao ocu, sa kojim nije održavao nikakve veze, a da ga istovremeno nije poslao i njemu, koji mu je cijelog života bio onaj bliži i odaniji brat, a uz to mu je dugi niz godina zamjenjivao i oca i majku? Znajući odgovor na ovo pitanje, jasno je osjećao da izlaz iz situacije može naći samo ako bude odlučniji nego što je bio.

“I da imam novac, a nemam ga, ne bih bio dužan trošiti ga na rješavanje tvojih problema. Ovaj čovjek je tvoj muž i ti si ga dužna pokopati. Ja mogu pomoći tako da naručim i polijepim smrtovnice, da ugovorim pokop i da obavim cijeli niz poslova koji se u ovakvim prilikama moraju obaviti. Ali ne moram, i ne mogu, iz ničega stvoriti nešto.”

Nakon što je to izgovorio, Vladimir se uputio prema vratima i izišao iz stana. Osjećao se loše. I zbog toga što u sebi nije nalazio žalost, ali i zbog nemoći koja ga je zapljuskivala sa svih strana. Onog trenutka kada je postao svjestan da neće pronaći očev novac, počeo je razmišljati o tome kako bi ga mogao pribaviti. Razmišljao je o tome i kada je izišao iz očevog stana i svo vrijeme koje je proveo na putu do svog stana u Crkvicama. Umjesto rješenja svuda oko sebe zaticao je samo nemoć, koja je izgovarala samo jednu riječ: “nema”. Nema novaca, nema vrijednih predmeta, nema rođaka, nema prijatelja.