Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Kako sam bio stariji od svoje braće, mama me je ovlastila ili, bolje rečeno, zadužila da je zamjenjujem u stanu kada je ona odsutna. To je podrazumijevalo da svakodnevno odlazim u pekaru, a u piljaru i druge prodavaonice s vremena na vrijeme, zavisno od novca kojim smo raspolagali, te da spremam objede, koji su se najčešće sastojali od čaja i pekmeza za doručak, od graha, krompira, kupusa ili nekog drugog povrća za ručak, te od juhe načinjene od uprženog brašna, vode i nekog dodatka u vidu riže, kockica krompira ili tjestenine za večeru. A tu su bile i moje stalne obaveze čišćenja i loženja peći, donošenja ugljena i cijepanja drva, te donošenja potrebnih količina vode za piće i pranje.

Mogao sam zahtijevati od braće da preuzmu jedan dio navedenih poslova, međutim, rado sam pristao da ih i nadalje obavljam sam pod uvjetom da oni nastave onako kako su krenuli. Želio sam da Josip zadrži tempo koji ga je na kraju prvog polugodišta izveo na vrh liste najuspješnijih učenika prvog razreda tehničke škole. Što se tiče atletskih treninga, savjetovao sam mu da smanji njihov intenzitet. Plašio sam se da će mu višečasovno trčanje po snijegom zavijanom Zmajevcu, u tankoj odjeći i obući koja je propuštala vodu, više štetiti nego što će mu donijeti koristi. Kazao sam mu neka sačeka pogodnije vrijeme. Nije me poslušao.

Maksu nisam mogao povjeriti nikakav posao, jer je njegova tjelesna temperatura spala na normalu tek krajem godine. Prvi put je, još blijed i slab, proveo više sati izvan kreveta na novogodišnjoj zabavi, kada je sa praga male sobe promatrao plesače i zaneseno slušao Fantomovo sviranje. Maksov oporavak tekao je sporo i tek mu je sredinom veljače omogućio da ponovno krene u školu. Troipomjesečni izostanak sa nastave načinio je ogromnu, reklo bi se zjapeću, prazninu u Maksovom znanju, koja se možda mogla ispuniti samo upornim svakodnevnim učenjem

Za Maksa je to bio prevelik zahtjev. Dok je trajala zima i dok je još osjećao posljedice bolesti, on je nekako prisiljavao sebe da ostane u stanu i da pokuša nadoknaditi nešto od izgubljenog gradiva. Međutim, kada je došlo proljeće i kada je osjetio bolešću potisnuti nagon za lutanjem, ne samo da je prestao nadoknađivati ono što je propustio naučiti za vrijeme bolesti nego je propuštao pratiti i redovan tempo nastave.

I pored svih obaveza koje sam imao, ostajalo mi je dovoljno slobodnog vremena, koje sam želio utrošiti na Elenu, ali se, na moju žalost, njezino slobodno vrijeme nije poklapalo sa mojim. Onda kada sam se ja dosađivao, kasno poslijepodne i uveče, ona se nalazila na tečaju krojenja i šivenja. Ostajalo mi je samo da je sačekam ispred Radničkog doma i da je otpratim do njezinog stana, te da nakon toga odem sam u kino ili da sa prijateljima šetam smrznutim ulicama i razgovaram dok me hladnoća ne otjera kući.

Zima mi je teško padala i izgledala mi je isuviše duga, prije svega zbog toga što sam malo vremena provodio sa Elenom. Jedino mjesto gdje smo mogli provesti izvjesno vrijeme u toplini i u relativnoj osamljenosti bilo je kino. Nevolja je, međutim, bila u tome što je Elena spadala među one zanemarljivo rijetke ljude koji nisu podlijegali čarima filma. Smatrao sam se dobitnikom ako bih je uspio jednom mjesečno nagovoriti da pođe sa mnom na kino-predstavu i pored toga što sam se redovito uvjeravao da se ona dosađuje. Više je vremena provodila osvrćući se oko sebe nego što je gledala u ekran.

“Nisi ni pokušala pratiti filmsku radnju”, rekao sam joj jednom prilikom kada smo izišli iz kino-dvorane.

“Pokušala sam, i te kako sam pokušala”, odvratila mi je. “Ali ne mogu prevariti samu sebe i reći da to nisu samo slike na platnu”, dodala je.

Prema kazalištu je imala drugačiji odnos.

“U kazalištu su ljudi stvarni”, govorila je i pristajala je otići sa mnom na poneku predstavu. To se ipak nije dešavalo često.

Ma koliko se činila jednostavnom i otvorenom, Elena je za mene uvijek bila vrelo zagonetki. Želio sam o njoj saznati sve i postavljao sam joj mnoštvo pitanja. Izgledalo mi je da mi rado odgovara, ali sam iz njezinih odgovora najmanje saznavao o njoj samoj. Njezina svijest kao da je bila upravljena prema vani, a ne prema njezinoj unutrašnjosti. Zapažala je sve, do najmanjih pojedinosti, što se događalo oko nje, zbog čega su njezine priče bile bogate i slikovite. Ali me nisu zadovoljavale, jer u njima nije bilo nje. Osjećao sam da to nije posljedica skromnosti ili neke svjesne odluke da koliko god je moguće izbjegava govoriti o sebi. Ponekad mi se činilo da je potpuno nezainteresirana za samu sebe kao odvojeno biće i da o sebi može razmišljati samo kao o dijelu neke cjeline.

Mama nikada nije krila da joj se Elena ne sviđa. Rekla mi je zbog čega.

“Prazna je”, kazala je mama. “Prazna je kao prazna puška. Ako dovoljno dugo ostanete zajedno, i sam ćeš se uvjeriti da je to što ti se sada na njoj sviđa samo maska, iza koje se ne krije ništa. Ni dobro ni loše.”

Time što je uspjela u jednu kratku rečenicu tri puta ugurati riječ “prazna” mama je učinila neusporedivo više nego što se mogla nadati. Zarila mi je u srce, ne nož, nego vremenski pakleni stroj, koji je imao zadaću djelovati postupno i razarati neosjetno. Učinila je veću štetu nego da je o Eleni rekla sve najgore. A kazala je čak i to da se u Eleni ne krije ništa loše. Ali i ništa dobro. Drugim riječima, ustvrdila je da je Elena ništa.

Nisam odmah mogao shvatiti šta je mama namjeravala reći i trebalo je da prođe nekoliko dana dok sam pronašao gdje se u njezinim riječima skrivala uvreda. Uvreda a ne istina, jer sam tada još bio beskrajno daleko od toga da priznam da je mama bar donekle u pravu. Vjerovao sam da mamina antipatija prema Eleni dolazi otuda što je Elena bila seljačkog podrijetla i što je otvoreno priznavala da ne žudi za obrazovanjem niti za takvim životom kakav je mama smatrala jedino vrijednim.

Ljutio sam se na mamu, jer je njoj bilo dobro poznato da je Elena o njoj imala izuzetno dobro mišljenje i da je smatrala i govorila kako mama zaslužuje bolju sudbinu od one koja ju je dotjerala u naselje baraka i na recepciju hotela „Balkan”.

Upravo je Elena bila ta, i vjerojatno jedina, koja je mami rekla da ima pravo poslužiti se svim sredstvima kako bi sačuvala svoju ljepotu i nosila je kroz ovaj svijet onako kako to ljepota i zaslužuje. Možda su upravo te Elenine riječi pokrenule lanac događaja, koji se začeo maminim prelaskom u hotel „Balkan”, a završio njezinom smrću u jednom belgijskom gradiću kojem nikad nisam zapamtio ime.

O onom što se dogodilo sa njom na samom početku rada na novom radnom mjestu mama mi nikad nije rekla ni riječi. A da se zbiva nešto nesvakidašnje, mogao sam zaključiti već i po njezinom ponašanju. Najveći dio dana provodila je izvan stana, a kada je bila u stanu, bavila se uglavnom sama sobom. Točnije, svojom vanjštinom. Ako nije šila novu ili prepravljala neku od starih haljina i bluza, onda je bila zauzeta pranjem i uređivanjem kose i svim onim brojnim, meni tada neshvatljivim, aktivnostima koje imaju za cilj uljepšavanje ženskog tijela, a koje su se meni često činile besmislenim. Možda zato što je meni uzor bila Elena, čiji napori na uljepšavanju nisu bili ništa veći od mojih. Bilo joj je potrebno jednako malo vremena, kao i meni, da se odjene i da sa dva-tri poteza češljem uredi kosu pa da bude sasvim spremna pojaviti se u javnosti.

Mama je, naravno, i prema Eleninom priznanju, bila nešto drugo. I za Elenu i za sve naše susjede ona je bila “gospođa Jasmina” i imala je, ne samo pravo, nego i obavezu da se gospodski ponaša i da gospodski izgleda, ma šta se pod tim podrazumijevalo.

Elena mi je prva saopćila novost o maminoj vezi sa Belgijancem.

“Pogledaj na tu stvar i sa njezine bolje strane”, rekla mi je nešto kasnije, kada je opazila da novost nisam primio lako. “Možda vam je taj Georg prilika da upoznate i nešto izvan Bosne.”

“Zašto nama?”, upitao sam je. “Zar se mene za nešto pitalo?”

“Pa i tebi”, odgovorila je. “Zašto ne?”

Ljutito sam odmahnuo glavom, odlučan da unaprijed odbacim sve koristi koje bi za mene mogle proisteći iz mamine veze. Elena me je promatrala iskreno začuđena.

“Moram priznati da vas Bosance ne mogu do kraja razumjeti. Kao da ste izrasli iz ove zemlje. Ništa vas ne može pokrenuti odavde. A ja ovdje ne vidim ništa toliko vrijedno da bi se ostajalo po svaku cijenu.”

I ne htijući, sjetio sam se da sam samo u dva navrata izbivao iz Zenice duže od jednog dana. Oba puta proveo sam po tri tjedna na moru i oba puta, od prvog do posljednjeg dana, žudio sam da se što prije vratim u rodni grad. I ne samo ja nego i većina dječaka sa kojima sam se u odmaralištu družio. Najradosniji trenutak našeg ljetovanja, u oba slučaja, bio je onaj kada je vlak iz lašvanske klisure ušao u zeničku kotlinu.

Umjesto da se složim sa Eleninom konstatacijom, rekao sam da su Grci, naravno, nešto drugo.

“Ako sudiš po tome da nas ima svuda po svijetu, onda jesmo nešto drugo. Ali ako misliš da ne osjećamo ništa prema zemlji u kojoj smo se rodili, onda se varaš. Volim i Bosnu i znam da će mi biti žao kada je budem napuštala, ali sâmo žaljenje me neće spriječiti da odem tamo gdje ću moći živjeti bolje.”

Podsjećanje na odlazak povrijedilo me je u tolikoj mjeri da sam osjetio čistu tjelesnu bol, možda zbog toga što je došlo iz Eleninih usta. Međutim, tek kasnije sam shvatio da je Elena rekla i to da je sâmo žaljenje neće spriječiti da ode, a to je značilo da bi nešto drugo moglo učiniti da ostane. Nisam je upitao šta bi to drugo moglo biti. Vjerovao sam da će biti još dovoljno prilika da se postave sva moguća pitanja. Pa i to najvažnije.

Da sam bio u mogućnosti, odgodio bih rješavanje i nekih drugih problema. Sredinom ožujka stigao je poziv od općinskog suda da se mama javi radi okončanja brakorazvodne parnice. Vjerovao sam da je taj posao automatski završen još onda kada je mama stupila na posao u čitaonicu, jer je prije toga potpisala neku izjavu o tome da pristaje razvesti se od muža. I mama je bila sličnog uvjerenja pa se iznenadila kada je saznala da je još uvijek u braku. Ipak joj nije ni palo na pamet da joj se pruža prilika da odustane od prvobitne odluke.

“Dakle, ipak ću morati ići na sud”, rekla je kada je pročitala poziv.

Otišla je i sve je završila za nekoliko minuta. Postala je slobodna žena, odrekavši se jednog dijela svoje prošlosti, ali i jednog dijela prošlosti svoje obitelji, u zamjenu za neku budućnost, za koju je samo ona dala suglasnost. I, koliko sam mogao zaključiti prema njezinoj vanjštini, bila je zadovoljna zbog toga, premda je u tom zadovoljstvu bila sama. Čak ni Josip nije ničim pokazao da se ovog puta slaže sa njom. Preko cijelog je događaja prešao kao da ga nije ni zamijetio ili kao da ga se uopće i ne tiče.

Maks je i ovog puta bio bijesan na mamu, ali nije reagirao. Stekao sam dojam da mu je upravo taj događaj poslužio kao povod da definitivno okrene leđa ne samo mami nego i cijeloj obitelji i da, kao i Josip, krene ka nekim samo njemu znanim ciljevima. Osjećao sam, ne baš sasvim jasno, da me njih dvojica napuštaju, da u onim svojim najskrivenijim planovima, koji se protežu na budućnost, ne računaju na mene. Osjećao sam da će to uskoro početi činiti i mama i da ću ostati sam, ali da se, i kada ostanem sam, neću moći odreći ni jednog od njih troje, bez obzira na obećanja koja se budu najavljivala u budućnosti.

Nekoliko dana kasnije, vraćajući se iz škole, pred vratima stana zatekao sam poštara, koji mi je rekao da za mene ima pismo. Bila je to, u stvari, dopisnica i tek što ju je poštar izvadio iz torbe, znao sam da dolazi sa Golog otoka, od oca. U proteklih godinu i pol dana dobili smo više istih takvih, na kojima je otac sitnim slovima složenim u guste redove pisao da je živ i zdrav i da se nada da smo i mi, isto tako, živi i zdravi. Potom je od nas zahtijevao da mu obavezno pišemo i da mu javimo šta se u međuvremenu događalo kod nas, ali da se pri tome poslužimo takođe dopisnicom.

Upravo to što je pisao na dopisnici i što je od nas zahtijevao da mu odgovaramo na isti način kazivalo je o tome kako mu je na Golom otoku daleko više nego sam tekst. Govorilo je da mu se dozvoljava samo toliko da svojim najbližim može uputiti golu konstataciju da je još živ i da od njih može dobiti takođe samo ogoljene činjenice o životu i smrti. Još više me je poražavalo to što je tekst na svim tim dopisnicama bio isti, kao da je slijedio neki uzorak. Da nisam poznavao očev rukopis, mogao sam pomisliti da ga je pisao neki stroj.

Posljednja se dopisnica umnogome razlikovala od prethodnih. Najprije po tome što je bila naslovljena na moje ime, a ne na mamino kao prethodne, a zatim i samim sadržajem. Kada sam dopisnicu preuzeo iz poštareve ruke, toliko sam se iznenadio što je bila upućena osobno meni da sam glasno rekao: “Zašto je pisao meni?”

“To ja ne znam”, odgovorio mi je poštar i nasmijao se.

Da je prošlo više vremena od sudske rasprave na kojoj je razveden brak mojih roditelja, mogao sam vjerovati da je otac saznao šta se dogodilo i da više ne želi kontaktirati sa ženom koja ga je napustila. Međutim, od tada je bilo proteklo tek nekoliko dana.

Sadržaj dopisnice ne samo da nije riješio ovu zagonetku nego ju je još više zamrsio. Ovog puta otac se nije trudio da na poleđinu dopisnice ugura što je moguće više riječi. U dvije rečenice obavijestio me je da se vraća 30. ožujka i moli me da ga sa braćom sačekam na željezničkoj stanici.

Vijest o očevom dolasku u isto me je vrijeme silno obradovala, ali isto toliko i zabrinula. Moram priznati da se, s vremenom, radost povlačila u pozadinu i da ju je veoma brzo, gotovo u cijelosti, prekrila briga kako ću se opravdati pred ocem. Ni jednog se trenutka nisam prestajao osjećati sukrivcem za razvod. Bio sam svjestan činjenice da je mamin pristanak na razvod bio uvjet da mama dobije posao, ali sam, svejedno, osjećao da sam preko svega olako prešao i da sam morao učiniti nešto više, bar toliko da taj razvod ne postane više od formalnosti.

Mogao sam pokušati nagovoriti mamu da se ne odazove na sudski poziv, premda sam jasno vidio da je mama poziv dočekala kao priliku da se jedna davno donesena odluka i formalno sprovede u život. To mi je i ona sama nedvosmisleno potvrdila isto to popodne.

“Pisao je tebi i tebe je pozvao da ga dočekaš na stanici pa ćeš tako i učiniti”, rekla mi je mama nakon što je pročitala dopisnicu. “Objasnićeš mu kako stvari sada stoje, da ne bi pomislio da može doći ovamo.”

“Zašto ja?”, upitao sam, ne misleći pritom zašto da ga ja dočekam nego zašto da mu ja saopćavam neugodne činjenice.

“Netko mora”, odgovorila mi je mama.

Nisam upitao više ništa, jer sam shvatio da ću ja to što se mora obaviti uz najmanje štete.

Braća su vijest o očevom povratku primila sa manje uzbuđenja od mene ili mi se tako samo činilo zbog toga što su izostali njihovi komentari. Jednoipogodišnje odsustvo i sve ono što se u tom periodu sa nama i u nama dogodilo učinili su da su se osjećanja prema ocu izmijenila, čak i kod mene.

Upitao sam ih da li će poći sa mnom da dočekaju oca. Josip me je samo pogledao, slegnuo ramenima i nastavio pisati zadaću.

“Ja mu ne idem na oči”, odgovorio je Maks. “Oni koji su zapetljali neka i otpetljavaju.”

Iste večeri požalio sam se Eleni da su me mama i braća ostavili na cjedilu.

“Pa šta?”, upitala me je ona. “Zar je to nešto strašno poslije toliko vremena ponovno vidjeti oca i razgovarati sa njim?”

Pokušao sam joj objasniti čega se plašim.

“To što tvoja mama i tvoja braća žele da se izvuku neka bude njihov problem”, rekla mi je na to Elena. “Za tebe je najbolje da ne odlažeš objašnjenje sa ocem. Kaži mu odmah sve što imaš reći, a na njemu je da reagira kako hoće.”

Elena je najbolje znala kako da me umiri i redovito je to postizala, više svojim uvjerljivim nastupom nego onim što je govorila.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan sedmi - 25. lipnja 1994.

Telefon je zvonio uporno. Već i po toj činjenici, a i po tome što se javljao rano ujutro, Vladimir je pretpostavljao da ga zove otac. Nije se prevario. Kada je nevoljko podigao slušalicu, zasula ga je bujica uzbuđenih riječi.

“Umro sam”, bilo je prvo što mu je otac rekao, a potom je odmah nastavio kazivanje.

Da nije bio još bunovan od sna i ljut zbog ranog buđenja, Vladimir bi se vjerojatno samo nasmijao. Umjesto toga, viknuo je u mikrofon koliko je mogao jače.

“Čekaj malo! Kako te mogu čuti ako si umro?!”

Otac ga ili nije čuo ili nije želio čuti. Nastavio je sa pričom, od koje Vladimir nije shvatao ništa. Znao je da mora prekinuti razgovor i otići na lice mjesta, u očev stan, da bi utvrdio šta se zapravo dogodilo.

Jutarnji zrak je još bio svjež kada je izišao iz zgrade, prešao preko puste raskrsnice i uputio se prema rijeci Bosni i Blatuši. Na ulaznim vratima očevog stana dočekala ga je maćeha. Želio je najprije od nje čuti o kakvim se novostima radi.

“Ništa se nije dogodilo”, rekla mu je rezignirano. “Samo bunca. Otkako je dobio pare od Maksa, ne prestaje piti.”

Dok su njih dvoje tiho razgovarali, otac ih je podozrivo promatrao.

“Ne vjeruje mi da sam umro i da sam se vratio”, rekao je otac Vladimiru nakon što su se smjestili za stol na balkonu.

“Kako znaš da si bio tamo?”, napisao je Vladimir na listu papira, koji se uvijek nalazio na stolu. Napisao je “tamo”, jer je osjećao da je previše već i to što otac spominje smrt i umiranje.

“Po tome što sam putovao”, odgovorio mu je otac spremno. “Putovao sam kroz svjetlo. I što sam išao dalje, svjetla je bivalo sve više. Bilo ga je toliko da sam morao zatvoriti oči. Nemoguće je opisati kako je sve to izgledalo.”

“Kako si se vratio?”

“Pomislio sam: pa to je smrt i bilo mi je žao. Još nisam bio spreman i odlučio sam poduzeti nešto da prekinem putovanje. Ne znam ni sam kako mi je palo na pamet da se počnem udarati rukama po cijelom tijelu. Udarao sam se svom snagom i toliko dugo dok nisam počeo osjećati bolove. Tada sam već bio siguran da sam prekinuo putovanje i da ću se vratiti.

Vladimir je okrenuo glavu i pogledao maćehu, koja je stajala naslonjena na dovratak i sa kiselim izrazom na licu slušala.

“Je li bilo tako?”, upitao ju je.

“Istina je da se udarao, za ostalo ne vjerujem”, odgovorila mu je.

“Vidim da mi ni ti ne vjeruješ”, rekao je otac Vladimiru.

“Kako da ti vjerujem”, pisao je Vladimir, “kada si uvijek govorio da ne postoji ništa osim ovog vidljivog, materijalnog svijeta?”

Otac je bespomoćno raširio ruke.

“Jesam, govorio sam.”

“Govorio si da vjeruješ samo u ono što možeš opipati, čuti, vidjeti i pomirisati.”

Otac je bio zbunjen. Želio je govoriti o onom što mu se te noći dogodilo, ali ne i odgovarati na Vladimirova pitanja. Nije mu mogao reći da se u jednom trenutku temeljito promijenio, da je prestao vjerovati u ono u što je do sinoć vjerovao.

“Skuhaj nam kavu”, rekao je ženi, a sam je otišao donijeti bocu sa pićem i čaše.

Vladimira je najviše iznenadilo to što je otac zašutio i što izgleda izgubljeno. Osjećao je želju da mu postavi još neka pitanja, ali to nije učinio, jer je pretpostavio da bi ga učinio još izgubljenijim. Umjesto toga pokušao se sjetiti šta je Elena rekla za njegovog oca.

“Taj bi čovjek pošao i u pakao da potraži društvo”, rekla je.

“Zar ti se čini toliko lošim?”, upitao ju je Vladimir.

“Kada sam spomenula pakao, nisam mislila na to da mu je tamo mjesto. Htjela sam reći da bi radije otišao tamo sa društvom nego ostao sam u raju.”

Elenin ga je duhoviti odgovor i ovog puta oraspoložio. I zamalo se nasmijao naglas, pomislivši da se otac vratio u ovaj svijet samo zbog toga što se u onom drugom osjetio osamljenim.

“Možda je upravo tako”, pomislio je. “Možda ćemo na drugom svijetu biti oslobođeni svega onog čega bismo se na ovom svijetu rado lišili, ali ćemo za to morati platiti visoku cijenu da budemo sami. Možda je otac upravo to naslutio i okrenuo se da bježi natrag.”

Nije, međutim, nikako mogao naći odgovor na pitanje kako je otac shvatio da se jedini put koji vodi natrag u ovaj svijet sastoji od čistog bola.

“Možda je u svakom čovjeku, i prije rođenja, ugrađeno saznanje da se putovati može samo putevima patnje. I sreća je samo neka vrsta bola.”

Maćeha je donijela kavu i pridružila im se za stolom, ali nije našla za shodno da nešto kaže pa su nastavili šutjeti i razmišljati svatko za sebe.

Vladimir je osjećao potrebu da ocu uputi nekoliko riječi, da ga utješi, ali su riječi koje bi bile pogodne za to izmicale ispred njegove svijesti. A i šta je mogao reći čovjeku iza kojeg su stajale njegove osamdeset i dvije godine i rječitije od svega govorile da je kraj sada samo pitanje trenutka? Žalio ga je zbog staračke nemoći, ali i zbog straha, koji ga je prepunio i virio mu iz očiju. Žalio ga je još i više zbog toga što je doživio da se sruši sve ono na čemu se temeljila njegova vjera pa i uvjerenje da izvan ovog, čvrstog, svijeta ne postoji ništa. Ugledao je svjetlo, mnogo svjetla i, umjesto da se raduje, uplašio se i rastužio. Nije želio raj u kojem će biti sam. Radije bi sa svima ostalim otišao u ništavilo.

Vladimir je odlučio da ipak nešto učini. Uzeo je olovku i počeo pisati.

“Kada bi se mogao vratiti na početak, da li bi pokušao izmijeniti svoj život?”

Otac je pročitao pitanje i lagano zavrtio glavom.

“Možda samo utoliko što bih ga pokušao intenzivnije proživjeti.”

“Ne bi se odrekao ničeg? Ni Golog otoka?”

“Ne bih. Ničeg. Ja nisam živio da bih stvarao užitak pa nema razloga ni da se odričem patnji. Ni svojih niti onih koje sam ja prouzročio drugim ljudima.”

Maćeha je uzdahnula.

“Možeš mu vjerovati da se neće kajati za zlo koje je učinio drugima”, rekla je, ustala i uputila se u pravcu kuhinje.

Vladimir je pomislio da je i njemu vrijeme da pođe. Ali prije nego što je krenuo, otac ga je upitao da li zna gdje mu se nalaze braća i šta rade.

Vladimir je odmahnuo glavom.

“Vjerujem da se oni za nešto bore i da ne čekaju da netko drugi donese sve važne odluke umjesto njih”, rekao je otac.

“Hoćeš reći da ne čine ono što ja činim”, napisao je Vladimir.

“Iskreno rečeno, tvoj život prolazi kao što prolazi ova rijeka. Uzalud. Ponašaš se kao da nije tvoj, kao što ni ova rijeka nije tvoja. Umjesto da si do grla u njemu, ti sjediš na obali i promatraš kako teče i odnosi godinu za godinom.”

To što je otac rekao Vladimiru nije bilo ništa novo. U proteklih četrdeset godina slušao ga je bezbroj puta kako mu govori da živi na pogrešan način ili, bolje rečeno, da i ne živi nego da tek životari. Da vegetira umjesto da svoj život pograbi za gušu i da ga primora da se kreće tamo kamo ga on sam usmjeri. Slušao ga je i nije mu zamjerao na kritikama, ali nije niti pokušavao njegove savjete iskušati u praksi.

“Neću, naravno, ni sada”, pomislio je, a zatim je ispio preostalo piće iz svoje čaše, potapšao oca po ramenu i uputio se prema izlaznim vratima.

Kada se našao izvan zgrade, odlučio je poći obalnim bulevarom, iako je to bio duži put do Crkvica i premda je bio više izložen granatama. Osjećao je potrebu da se kreće i da se pritom zadrži u neposrednoj blizini rijeke. Otac bi mu rekao da je to kukavičluk.

“Ako ti je potrebna svježina rijeke, zašto ne zagaziš u nju?”, upitao bi ga.

“A možda meni nije potrebna ona nego moj san o njoj”, pomislio je Vladimir, ne podrazumijevajući pod “ona” ništa određeno, i lagano krenuo stazom ispod dvostrukog drvoreda javorova.

“Još jedan dan koji je izgubljen i prije nego što je započeo. Zar otac još ne uviđa da voditi ovakve razgovore znači samo uvećavati čamotinju i beznađe?”

Koračajući sporo obalnom stazom, zaboravio je zbog čega je tog jutra napustio svoj stan i želio je samo to da se vrati u njega, da legne u krevet i da što prije zaspe. I kada se, pola sata kasnije, ne svlačeći se, srušio u postelju, posljednje što je pomislio bilo je to da on, za razliku od oca, ne bi učinio ništa da se vrati ako bi ga san odveo u svijet blještave svjetlosti. Makar ostao i sam.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Osmo poglavlje

Elena je otklonila od mene strah od susreta sa ocem, ali je nelagoda ipak ostala. Možda zbog toga što sam oca imao dočekati sasvim sam i što sam mu morao saopćiti neke po njega neugodne činjenice. Zamolio sam Elenu da pođe sa mnom. Pristala je, kako mi se činilo, bez imalo ustezanja.