Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

“Mogli ste mi se odužiti”, pomislio je Vladimir, “samo tako da ste se vratili tamo gdje sva trojica pripadamo. Ne može se govoriti o vraćanju duga izvan mjesta i izvan vremena u kojem su dugovi načinjeni.”

“A sada mi reci kako je otac.”

Vladimira je iznenadilo Josipovo pitanje. O očevoj je smrti toliko razmišljao da mu se činilo da je ona opće-poznata činjenica.

“Nadam se da je dobro”, odgovorio mu je mehanički. “Umro je.”

Josip ga je rasijano pogledao, a onda je, nekoliko trenutaka kasnije, kada su Vladimirove riječi dospjele na površinu njegove svijesti, skrenuo automobil sa ceste i pritisnuo kočnicu.

“Umro je?”

Vladimir je kimnuo glavom.

“Zašto si rekao da se nadaš da je dobro?”

Vladimir nije imao ni najmanje želje da daje bilo kakvo objašnjenje, ali je znao da ga ne može izbjeći.

“Prije nego što je umro, otac je doživio nešto nesvakidašnje. Sanjao je, ili je doista doživio, veliku svjetlost, koju je poistovjetio sa smrću. Shvativši da je potpuno nespreman za umiranje, jer je vidio da se život ne završava tamom i ništavilom nego blještavom svjetlošću, koja je svojom snagom i bojama skrivala ono što se iza nje nalazilo, otac se uplašio i počeo je da se udara rukama po glavi i po tijelu. Udarao se toliko jako i toliko dugo dok nije izazvao toliku količinu bola koja je bila dovoljna da prekrije svjetlost i vrati ga u ovaj naš svijet, svijet polutame. Može se reći da je doživio prosvjetljenje, ali ga ono nije učinilo sretnim. Naprotiv, učinilo je da se osjeća poraženim. Njega ni najmanje nisu zanimali neki drugi svjetovi i neki životi koji bi mogli postojati izvan ovog. Želio je samo to da svoj život, za kojeg je vjerovao da je jedini, proživi temeljito i da od njega ne izgubi ni jedan jedini trenutak.”

“Čini se da mu je doživljaj sa velikim svjetlom pokazao da nije bio u pravu, da je potpuno pogrešno živio i da će imati još mnogo prilika da svoje greške ispravi. Svoje posljednje dane proveo je vidljivo ogorčen, bez volje da bilo šta učini i bez želje da pokuša izvući neko saznanje iz svega što mu se dogodilo. Umro je bez svjedoka i ne možemo znati šta je na kraju osjećao. Oči su mu ostale širom otvorene, a meni se učinilo da su sačuvale tragove straha.”

Josip je sjedio nepomično na svom sjedištu i slušao, držeći ruke na upravljaču i ukočeno zureći kroz vjetrobran.

“Ne bi trebalo da zaplače”, pomislio je Vladimir. “Time bi srušio predstavu koju sam godinama gradio o njemu.”

Josip nije zaplakao. Samo je snažno zatresao glavom, kao da želi nešto zbaciti sa nje, a potom je pomjerio ručicu mjenjača i pokrenuo automobil.

“Stid me je priznati, ali ja, zapravo, i nisam poznavao tog čovjeka”, rekao je.

“Ali si zato dobro poznavao očuha”, dobacio mu je Vladimir bez želje da mu bilo šta predbaci.

“Da. Georga sam izvrsno poznavao”, priznao je Josip i dodao da mu je drago što ga je upoznao i što je imao mogućnost godinama se družiti sa njim. “Bio je od onih malobrojnih ljudi koji osjećaju da su živi samo onda kada rade i za druge. Za mene i moju obitelj učinio je više nego što sam se i u snu mogao nadati, a što je najvažnije, mama je uz njega provela sretnih gotovo trideset i pet godina.”

Vladimiru je došlo da se nasmije iz sveg glasa, što već godinama nije učinio.

“Ti si prošao mnogo bolje od mene”, rekao je Josipu. “Izgubio si jednog oca, sebičnog i svojeglavog, koji je cijelog svog dugog života propovijedao o neophodnosti djelovanja u zajednici i za zajednicu, a koji za svoje bližnje i svoje daljnje nije učinio ništa, a u zamjenu si dobio drugog oca, koji je najveći dio svog života proveo trudeći se da bez mnogo riječi usreći ljude oko sebe. Meni je ostao onaj prvi otac, a izgubio sam majku, koju sam volio i kojom sam se ponosio, ali koja mene, na žalost, nije ni voljela niti se mnome ponosila. Umjesto nje dobio sam dvije maćehe, žene priprostog duha, nikakvog obrazovanja i srca koje se ni u čemu nije razlikovalo od očevog.”

“Zaboravio si Maksa”, napomenuo je Josip.

“Nisam ga zaboravio. Namjerno sam ga izostavio, jer je on u našoj obitelji najveći gubitnik. Izgubio je oba roditelja, a u zamjenu nije dobio ništa.”

Josip ga je prekinuo primjedbom da mora imati na umu da je takav ishod bio, najvećim dijelom, rezultat osobnih opredjeljenja.

“Ti nisi htjeo doći za nama, a što se tiče Maksa, dok je boravio u Belgiji, mama i Georg, pa i ja sâm, činili smo sve da mu pomognemo, ali on, jednostavno, nije mogao savladati neke prepreke u sebi i dopustiti ljudima da mu se približe. Izgledalo mi je kao da govorimo različitim jezicima pa ne uspijevamo dogovoriti se.”

Vladimir se sjetio onog što je Elena govorila o Maksu i njezinog upozorenja da ne učini nešto što bi ga moglo slomiti prije vremena. Nije želio glasno izgovoriti njezino ime, ali je izgovorio njezine riječi.

“Maks nije načinjen od iste građe kao nas dvojica, još manje od mamine i tatine. Možda je bio predodređen za nešto što nas dvojica ne možemo biti, ali je sticaj nesretnih okolnosti učinio da njegova sudbina krene drugim putem.”

“Na žalost, krivim putem”, dodao je Josip nakon stanke koja je slijedila Vladimirove riječi.

Poslije toga su se vozili šuteći. Vladimir je pretpostavljao, sudeći prema kamenitom okolišu kroz koji su prolazili, da se nalaze u blizini mora. Činilo mu se da osjeća i njegov miris, a uskoro ga je i ugledao.

“Hoću li vidjeti Maksa?”, upitao je.

“Sutra”, odgovorio mu je Josip. “Danas ćeš biti samo moj gost. Ujutro se ja vraćam na dužnost, a preuzeće te Maks.”

“Moraš li ići ili ne želiš biti sa Maksom?”

“Moram ići, a i ne želim biti zajedno sa njim.”

“Zar ste se razišli tako daleko?”

Prije nego što je odgovorio na Vladimirovo pitanje Josip je neko vrijeme šuteći vozio. Spuštali su se uskom zavojitom cestom, koja je od vozača zahtijevala punu pozornost.

“Na žalost, jesmo”, rekao je kada se automobil našao na ravnijem dijelu puta. “Ja sam vojnik, a on je kriminalac. Premda nalazi bezbroj opravdanja za ono što radi, ipak je samo kriminalac, koji se udružio sa sebi sličnim, sa ciljem da iskoriste rat i zgrnu novac i imutak, služeći se pri tome svim sredstvima - od obične trgovine do ucjena i ubojstava.”

Vladimir je, sasvim nesvjesno, počeo odmahivati glavom.

“Vidim da mi ne vjeruješ”, rekao je Josip.

“Ne vjerujem. Ne mogu Maksa dovesti u vezu sa ucjenama i ubojstvima. Sposoban je za mnogo šta, ali ne i da ubija za novac.”

“Nisam rekao da to čini osobno nego da se druži sa ljudima koji su za novac spremni učiniti sve.”

“I ti se družiš sa ljudima koji su spremni ubijati, i za novac i bez novca.”

“To nije isto. Vojnik nije ubojica, jer ne ubija iz osobnih razloga.”

“Bogu je svejedno kojim ćeš razlogom prekriti svoj zločin. Natjeraće te da ga platiš već i zbog toga što si se usudio prisvojiti pravo koje pripada isključivo njemu.”

U Vladimirovom glasu bilo je i gorčine i neskrivenog bijesa, ali ipak najviše tuge, zbog čega je Josip odlučio promijeniti temu razgovora.

“Ne izgledaš mi baš sjajno’’, rekao mu je kada su napustili automobil i uputili se uz stepenice prema prizemnoj kući, okruženoj vrtom, koja se nalazila na vještački načinjenoj zaravni iznad ceste.

“Trebaće ti dosta vremena da se oporaviš, ali nemoj brinuti, imaćeš sve što je potrebno za normalan život.”

Vladimir je zastao. Nije mogao slijediti žustri Josipov korak, a želio je, osim da predahne, da ga brat jasno čuje i do kraja razumije.

“Nemoj računati na to”, rekao je. “Da sam odmah shvatio da ste ti i Maks poslali vojnike po mene, ne bih pošao. A pošao sam da ne bih pravio suvišne probleme ni sebi ni drugima. Sada, kada sam tu, odvojiću vam obojici po jedan dan, što znači da bih prekosutra trebao krenuti natrag.”

Josip ga je, iznenađen onim što je čuo, promatrao kao da ga gleda prvi put tog dana. Vidio je umornog starog čovjeka, toliko mršavog da je košulja na njemu stajala kao na praznom kosturu. U odnosu na lik svog starijeg brata kojeg je čuvao u sjećanju ovaj koji je stajao tri stepenika niže djelovao je kao sjena, ali kao sjena koja se odvojila od tijela, riješena da ide svojim putem.

“Teško da će biti moguće u tako kratkom roku dogovoriti prijevoz”, rekao je, “ali o tome ćemo razgovarati kasnije.”

Nastavili su se uspinjati.

“Kuću sam iznajmio na mjesec dana, ali neće biti problema sa produženjem zakupa ako se predomisliš i odlučiš ostati”, rekao je Josip dok je otključavao vrata u zidu koji je okruživao vrt i kuću.

Vladimir je šutio. Osjećao je da mu ni ovo putovanje, kao ni sva ona prethodna, neće donijeti ništa novo. “Osim, naravno, razgovora”, pomislio je. “Osim dobro poznatih riječi. Praznih riječi, kako ih je nazivala Elena. Bilo bi idealno kada bi čovjek živio samo toliko koliko mu je dovoljno da sazna šta želi dobiti od života. Dakle, najviše dvadeset i pet godina. Zašto bi mu bilo neophodno produžavati život samo zbog toga da bi saznao da se njegove želje ne mogu ostvariti?”

“Planirao sam da najprije nešto pojedemo pa da siđemo na plažu da se okupamo”, rekao je Josip i odmah zatim svukao košulju i odbacio cipele.

Vladimir je osjećao da bi redoslijed morao biti nešto drugačiji.

“Najprije ćemo popiti nešto za dušu naših roditelja”, rekao je i, ni sam ne znajući zbog čega, sjetio se kako su on i Elena sjedili na nadgrobnoj ploči u jevrejskom groblju preko puta Bojinog vira, iznad pruge uskog kolosijeka, odakle su mogli vidjeti tri rodne kuće: očevu na brijegu desno od njih, maminu na lijevoj strani između ceste i rijeke Bosne i njegovu i njegove braće, koja se nalazila pravo ispod njih. Elena je pitala zašto su njegovi roditelji odlučili stanovati baš tu, u središtu mržnje, gdje su bili obuhvaćeni, kao kracima kliješta, tim kućama u kojima su se rodili i odrasli, a koje su isključivale i jedna drugu i njih dvoje. Da li su to učinili iz prkosa ili su se možda nadali da će svojom nazočnošću, a kasnije i nazočnošću svoje djece, otkloniti mržnju i premostiti provalije, i one koje su sami načinili u svojim obiteljima i onu koja je odvajkada dijelila kuću na obali i kuću na brijegu iznad pruge? Nije znao odgovoriti na njezina pitanja.

“Na žalost, u kući nema nikakvog pića”, obavijestio ga je Josip. “Moraćeš sačekati da ga odem kupiti.”

“Imamo vremena. Dan je tek počeo.”

Josip je otišao u prodavaonicu, a Vladimir je izišao u vrt i naslonio se na zid koji ga je okruživao. Promatrao je život koji je tekao ulicom ispod njega i motao se po plaži preko puta, ali se nije osjećao njegovim sastavnim dijelom. Bilo mu je jasno da bi mogao uživati u tom životu, jednako kao što bi mogao uživati i u morskoj vodi, ali bi to bio užitak koji osjeća gost u tuđoj sredini. Privremen i površan.

“Da li se i Elena osjećala kao gost u Zenici?”, upitao se, ali nije ni pokušao tražiti odgovor. Znao je da bi to bio uzaludan napor. A znao je i to da bi se on sam uz Elenu svugdje osjećao na svom mjestu.

Josip se vratio, otvorio bocu, stavio je na zid, a zatim je otišao u kuću i donio dvije čaše.

“Dakle”, rekao je, “popićemo najprije za tatinu dušu, nadajući se da je ponovno našla veliko svjetlo i da je ovog puta bila spremna za susret sa njim.”

Kucnuli su se čašama i jednim potezom ispili njihov sadržaj. U očima upravljenim ka nebu Vladimir je ugledao Elenino nasmijano lice. Nije mogao odoljeti a da se i sam ne nasmije.

“Sjetio si se nečeg lijepog?”, upitao ga je Josip.

“Sjetio sam se šta je Elena rekla za našeg starog. Moram se nasmijati svaki put kada se sjetim njezinih riječi, jer ga nitko nije točnije niti duhovitije nacrtao u jednoj jedinoj rečenici.”

“To što je kazala Elena mora da je nešto izuzetno kada još i danas, četrdeset godina kasnije, djeluje na tebe.”

“Kazala je da bi naš otac radije otišao sa društvom u pakao nego ostao sam u raju.”

Josip se nije nasmijao. Ozbiljnog lica kimnuo je glavom u znak slaganja sa onim što je čuo.

“Tvoja je Grkinja imala pametnu glavu i velika je šteta što je tako rano prekinula školovanje. Međutim, to što je rekla moglo bi se odnositi na mnoge ljude, ne samo na našeg oca. U stvari, na veliku većinu onih koje poznajem. Pa i na mene. I ja bih radije sa društvom pošao bilo kuda nego ostao sam u raju. Prije toga bih odlučno osporio mogućnost postojanja raja za samo jednu osobu. Biti osuđen na samoću za mene je veća kazna od bilo koje druge koju čovjek može podijeliti sa drugim ljudima. Nimalo se ne čudim što je otac, užasnut, ustuknuo ako je u velikoj svjetlosti našao upravo takav raj. Raj za jednu dušu. A možda to i nije raj nego pakao.”

Vladimir nije žurio da se uključi u Josipova razmišljanja, premda je i sam došao do sličnih zaključaka. Osjećao je da bi teško mogao objasniti bratu da njega takav raj ili pakao, svejedno, ne plaši. Ni najmanje. Čak šta više, sve mu se neprihvatljivijom činila pomisao da bi i neki budući život morao dijeliti sa nekim.

“Ljudi se toliko međusobno razlikuju da je ista stvar jednima kazna, a drugima nagrada”, rekao je, a zatim je pokušao zamisliti na šta bi sve bila prisiljena duša osuđena na samoću, ili samoćom nagrađena.

Bila bi primorana djelovati, a to bi mogla samo na samoj sebi. Bila bi, dakle, i objekt i subjekt, i onaj koji mijenja i onaj koji se mijenja. U slici koju je zamislio bilo je i nečeg strašnog, ali i nečeg veličanstvenog. Božanskog.

“Popićemo i jednu čašu za mamu”, rekao je Josip. “Zaslužila je da je se sjetim bar jedanput svakog dana.”

Čaše su, već pune, stajale na zidu. Ispili su ih, odložili na njihovo ranije mjesto, ponovno se leđima oslonili o zid i nastavili razgovor.

“Znam da ti je mama učinila zlo, ali moraš shvatiti da je sve činila u dobroj namjeri”, rekao je Josip.

“Jasno”, odvratio mu je Vladimir. “Rekla mi je da za mene ima velikih planova. Ali zašto da o tome razgovaramo. To je prošlost, a ja tamo odlazim samo po ugodne uspomene.”

“Ipak je mamin bijeg imao za mene i jednu pozitivnu posljedicu”, dodao je nešto kasnije, da nečim zatrpa pukotinu u razgovoru. “Omogućio je da me proglase hraniteljem obitelji i da zbog toga u vojsci provedem devet mjeseci manje.”

“Za to podjednako moraš zahvaliti i ocu. Da nije kovao novu zavjeru protiv svoje partije i da nije ponovno otišao na Goli otok, on bi, umjesto tebe, bio zadužen da se stara o meni i Maksu.”

“I to je prošlost po koju ne odlazim”, rekao je Vladimir. “Ali me, ipak, ponešto iz te prošlosti još uvijek zanima. Još mi nije sve jasno, kao, na primjer, to sa maminim bijegom iz zemlje. Već si mi govorio o tome, ali te tada nisam pažljivo slušao. Bio sam ozlojeđen i nisam želio prihvatiti nikakva opravdanja.”

Josip se nasmiješio.

“Osjećam se radosno svaki put kada se sjetim te priče. Romantične priče, mladalačke po svemu osim po godinama njezinih glavnih aktera. Georg je u to vrijeme imao 45, a mama 40 godina. Godine im, međutim, nisu ni najmanje smetale da se odluče na avanturu koja više priliči mladim ljubavnicima, koji se ničeg ne plaše, jer iza sebe ne ostavljaju ništa vrijedno, a naprijed ih gura sama ljubav.”

Vladimir ga je prekinuo.

“Ne zanima me šta ih je guralo nego sama tehnika kojom su se poslužili da ilegalno napuste zemlju.”

“Prije nego što o tome počnem pričati, popićemo jedno piće u znak sjećanja na Georga i na njegov podvig.”

Ispili su piće i Vladimir je zapalio cigaretu.

“Da čujemo: u čemu se sastojao taj podvig?”

“U tome što je Georg u Ostendeu iznajmio brod i čovjeka koji će ga obučavati upravljati njime i što je odmah, ne čekajući da nešto nauči, zaplovio u pravcu Jadrana. Svom instruktoru nije rekao šta, u stvari, namjerava i kada je ovaj, došavši u Dubrovnik, saznao da je Georg čvrsto odlučio na brod ukrcati mamu, ilegalno je izvesti iz zemlje i prebaciti u Belgiju, uplašio se i otkazao daljnju suradnju. Georg mu je rekao da je kukavica i dao mu je novac da se u Belgiju vrati kopnom.

A on i mama su, ploveći uz obalu, krenuli prema jugu. Posljednje pismo od mame, u kojem nije napisala ništa o tome da napušta našu zemlju, dobili smo iz Ulcinja. Uskoro nakon toga, kada je stekao sigurnost i uvjerio se da će moći i sam upravljati brodom, Georg je odlučio krenuti na pučinu. Mama se zavukla u već pripremljeno skrovište i jedne noći zaplovili su prema Otrantskim vratima.”

“Zar nije bilo jednostavnije da su se prebacili do Italije?”, upitao je Vladimir.

“Bilo je jednostavnije, ali bi u tom slučaju mama morala ostati u nekom od italijanskih izbjegličkih logora i tko zna kada bi dobila dozvolu da ode u Belgiju. Ovako su išli ravno prema svom odredištu. Istina, bio je to dug put, kojem nije manjkalo svakojakih opasnosti, od kojih je najveća bila ta što je Georg bio tek početnik u navigaciji i što nije raspolagao nikakvim dokumentima, ni lažnim, koji bi mu dozvoljavali upravljanje ni najmanjim plovilom, kao što ni mama nije imala drugih dokumenata osim osobne karte.”

Josip je predahnuo tako što je ponovno napunio čaše, jednu od njih dodao Vladimiru, a drugu podigao do usta i ispio, kao i prethodne, jednim pokretom.

“Lude i hrabre obično prati sreća”, nastavio je. “Georg i mama su izbjegli kontrolu naših pograničnih patrola, a druge se nisu mnogo zanimale tko su i kamo plove. Putovali su polako i dugo. Vrijeme im je bilo naklonjeno, a more mirno. Kada su stigli u Ostende, Georg je već bio iskusan pomorac, u što sam se i sâm kasnije uvjerio ploveći sa njim i mamom do Danske, Švedske i do mnogih otoka u Atlantiku.”

Vladimir je pokušao zamisliti mamu kako se kreće po nemirnoj palubi broda, ali mu to nije pošlo za rukom. Umjesto toga iz sjećanja je izronio prizor u kome on i Elena stoje ispod balkona Doma kulture i promatraju kišu, koja pada u mlazevima i od prašine na cesti pravi žitko blato. Elena je najprije, sa napregnutim izrazom lica, gledala ispred sebe i slušala njegove ogorčene prosvjede zbog nekih maminih postupaka, a onda se okrenula prema njemu i pokušala ga umiriti.

“Čovjeka je lako osuditi, ali ga je teško razumjeti”, rekla mu je. “Tvoja mama ima pravo poslužiti se svim sredstvima da se izvuče iz ovog blata. A sigurna sam da se ona sa tim Belgijancem nije vezala tek tako, a da pritom nije mislila i na vas trojicu.”

“Elena je gotovo do samog kraja branila mamino pravo na bolji život”, pomislio je Vladimir, “a za uzvrat je dobila samo prezir.”

Ni poslije četrdeset godina nije mogao bez gorčine dovesti u vezu te dvije žene. “Mama je svoje pravo izborila, ali ga je zato uskratila Eleni.”

Osjećao je da mora prekinuti taj razgovor o majci, jer je znao da na drugi način neće moći zaustaviti negodovanje prema njoj, koje je u njemu sve više raslo. Jednim dijelom svoje svijesti priznavao je da je to negodovanje neopravdano usmjereno samo prema njoj, ali ni taj njegov najsvjesniji dio nije još bio pripravan priznati da je, ipak, on sam odlučivao o svemu. Elena mu je rekla: “Sada sve zavisi samo od tebe. Ako odlučiš da ostanem, ostaću. Ako odlučiš drugačije ili ne doneseš nikakvu odluku, odlazim.” Nije donio nikakvu odluku, osim što je jalovo očajavao.

“Zar nisi namjeravao okupati se?”, upitao je Josipa.

“To još uvijek namjeravam”, odgovorio je Josip i upitao ga da li će poći sa njim.

Premda nije planirao ništa takvo, Vladimiru se učinilo da bi možda bilo korisno pokrenuti se i uraditi bilo šta, umjesto što stoji tu, uz ogradu, zagledan u dio prošlosti koji mu nije bio drag, jer u njemu nije bio nasamo sa Elenom. Osim toga, predosjećao je da će ga, ako ostane, uskoro savladati piće, a onda će mu biti potrebni dani, možda i mjeseci, da ponovno uhvati ravnotežu.

Odnijeli su bocu i čaše u kuću, presvukli se, a zatim se uputili na plažu. Josip je odmah ušao u vodu, a Vladimir se ispružio na pijesak. Prije nego što je zatvorio oči, pogledom je pretražio površinu mora i, spazivši brod, pomislio: “Ubuduće neću moći vidjeti more i lađe a da se, uz Elenu, ne sjetim i mame.” Nije mu se sviđala misao da će njih dvije u jednom dijelu njegovih uspomena biti nerazdvojne, ali je znao da protiv toga ne može ništa učiniti. Potom je zaspao.

Probudio se uz osjećaj da mu nešto nedostaje. Nije se, međutim, potrudio da otkrije šta nedostaje, jer ga je osjećanje manjkavosti već odavno pratilo pa se navikao nalaziti ga u sebi. Možda je samo gladan, pomislio je. Okrenuo je glavu i ugledao Josipa kako leži na pijesku pored njega. Pošto se pokrenuo, nije se mogao vratiti u raniji položaj i nastaviti spavati ili samo glumiti spavača.

Pitao se šta da kaže, kako da nastavi razgovor sa bratom. Da je bilo moguće, još zadugo ne bi otvorio usta. Međutim, znao je da razgovor ne može izbjeći. Mogao ga je samo odgoditi ako neko vrijeme bude proveo u moru. Podigao se i polako krenuo kroz vodu. Nije pomišljao na plivanje. Želio je samo stajati, do brade zaronjen u vodu, i promatrati plavetnilo oko i iznad sebe.

Voda ga je osvježila, ali nije podigla njegovo posustalo raspoloženje.

“Nekad je bilo dostatno i ono malo vode u Kočevi da mi pruži vrhunski užitak”, pomislio je. “Sada mi ni cijeli ocean ne može dati ništa više osim ponovljenog saznanja da su dani namijenjeni pamćenju davno prošli.”

Dani koji su stajali pred njim nisu mu ništa obećavali.

Kada se ponovno našao na obali, Josip ga je dočekao sa sendvičima i pivom.

“Pomislio sam da po ovoj vrućini ne bi bilo ugodno ići u restoran”, rekao mu je. “Učinićemo to večeras, kada zahladi.”

Vladimiru su, najprije sendviči, a zatim i pivo, pružili izgovor za novo odgađanje razgovora. Zbog toga je jeo polako, a pio još sporije.

“Nadam se da si se predomislio i da ćeš ostati”, rekao je Josip. “Budi tu dok se ne odmoriš i ne oporaviš, a za kasnije ćemo se dogovoriti. I nemoj ni o čemu brinuti. Ja i Maks smo ti toliko dužni da ti to ne možemo vratiti do kraja svog života.”

Josipova izjava natjerala je Vladimira da se pokrene. Nije vjerovao da će je ikada čuti. Istina, nije ni priželjkivao da je čuje, ali sada, kada je izrečena, morao je reagirati.

“Ništa mi niste dužni”, rekao je. “Ništa nisam učinio radi toga da bi mi se nešto vratilo.”

“Nisi, ali nisi ni svjestan šta si učinio za nas dvojicu, i za mamu, pa i za oca. Da si sebi posvetio samo polovicu pažnje, vremena i truda koje si odvajao za nas, naš bi životni put bio sasvim drugačiji. Samo zahvaljujući tome što si najveći dio kućnih obaveza natovario na svoja leđa, što si išao na haldu po ugljen, što si donosio vodu, cijepao drva, kupovao, prao, kuhao, učio sa Maksom i njegovao ga kada je bio bolestan i uz to obavljao veliki dio maminog posla u čitaonici, ja sam mogao biti odličan učenik i državni reprezentativac, Maks je mogao ostati koliko-toliko normalan, a mama je mogla odvojiti za sebe dovoljno vremena da do kraja zaludi našeg dragog Georga.”

“Zaboravi sve to”, rekao je Vladimir. “Bili ste moja obitelj, volio sam vas i nije mi bilo teško bilo šta učiniti za vas.”

“Ne mogu zaboraviti”, odvratio mu je Josip. “To što ja sada imam svoju obitelj stalno me podsjeća da si ti ljubav prema nama plaćao odricanjem. Nismo mi bili jedini koje si volio.”

Vladimir je dobro pazio da ne izgovori Elenino ime i da ne podstakne druge da o njoj govore. Činio je to nagonski, osjećajući da bi sve ono što je od nje ostalo u njegovim uspomenama uskoro nestalo, da bi isparilo kao voda u plitkoj bari na jakom suncu, ako bi svoju prošlost izložio pred vrijeme koje teče i učinio je vidljivom i za druge ljude.

“Ne vrijedi o tome razmišljati”, rekao je. “Ne mogu se bez štete povezati dva tako udaljena i toliko različita vremena. Svako od njih ostaje za sebe, kao otok u moru. Ono što čovjek učini u mladosti može, ali ne mora, ostaviti posljedice za starost. Međutim, ono što propusti učiniti ne može više nikada nadoknaditi. Nije, dakle, u pitanju to što sam ja učinio za vas nego to što sam propustio učiniti za sebe. To je ono što ni ja sebi, a niti bilo tko drugi meni, ne može nadoknaditi. Zato o tome više nećemo razgovarati.”

Josip nikada nije bio malodušan i Vladimirovo odbijanje nije ga moglo natjerati da odustane.

“Naravno, nisam ni mislio da ti mogu pružiti takvu vrstu nadoknade. Ali ti mogu omogućiti bar to da se ne patiš bez stvarne potrebe. Ne vidim nikakav razlog zbog kojeg bi se morao vratiti u Bosnu i nastaviti gladovati, smrzavati se i strijepiti da te netko ili nešto ubije. Nemaš tamo više nikog o kome bi se morao brinuti i nemaš ništa što bi bilo vrijedno sačuvati. Ne možeš mi reći da ti je stalo do tog stana u Crkvicama i do stvari koje imaš u njemu. Znam da si u duši proleter i da su ti važniji ljudi kojima si okružen nego zemlja na kojoj si rođen. Znam, isto tako, da je jedino što žališ doba u kojem smo živjeli sa barakašima. Nisam nikada ničim pokazao da se zanimam tvojim životom, ali sam ga doista pažljivo pratio. A i sasvim površan promatrač mogao je zapaziti da si bio najsretniji u one dvije godine, koliko smo proveli u naselju baraka.”