Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Elena je podijelila posao. Mene je zadužila da metalnom šipkom, koja je na oba kraja bila savijena u obliku kuke, dohvatam izbojke koji su sadržavali najviše plodova, da ih izvlačim izvan živice i da držim korpu, kako bi ona mogla, bez teskoća i sa obje ruke, brati šipke i stavljati ih u korpu. Bila je to racionalna podjela rada, u kojoj je ona imala punu slobodu djelovanja, ali sam se zato ja vratio kući poderane košulje i izgrebanog tijela.

Svo vrijeme dok smo brali šipke Elena je pričala. Činilo mi se da je to ponekad radila mehanički, ponekad bez ikakve potrebe i bez logične veze sa datim trenutkom. Kada sam je, najzad, nakon mnogo oklijevanja, upitao zbog čega govori tako glasno, rekla mi je da želi izbjeći mogućnost da neočekivano naletimo na neki od ljubavnih parova, koji su se za lijepa vremena neprekidno vrzmali po Zmajevcu i skrivali se po njegovim šikarama i nedavno posađenim nasadima bora i smreke.

“Zašto ne nađu neko drugo mjesto?”, upitao sam, na što se Elena nasmijala.

“Koje mjesto?”, upitala je ona mene.

Nisam joj mogao dati odgovor pa je odgovorila sama.

“Ako ne stanuju u kasinama i samačkim blokovima, gdje ponekad i mogu biti sami, onda, kao i mi, stanuju u jednosobnim ili dvosobnim stanovima sa brojnim obiteljima”, rekla je, a zatim mi je, nasmijavši se, postavila škakljivo pitanje: “Možeš li zamisliti šta bi se dogodilo kada bi ti pokušao mene krišom uvesti u svoj stan? To bi se još nekako i dalo izvesti, jer imaš svoju posebnu sobu, pa zato pokušaj zamisliti šta bi se desilo kada bih ja pokušala tebe prokrijumčariti u svoj krevet.”

Takvo što sam, naravno, mogao zamisliti i ne bi mi bilo prvi put da to činim. Pitanje na koje nisam znao odgovor bilo je ono koje sam nešto kasnije postavio.

“Da li bi to željela?”

“Ne budi glup”, rekla mi je Elena na to. “Nikad ne pitaj djevojku šta bi željela. Ako nisi u stanju pročitati joj želju iz očiju, radije ne poduzimaj ništa.”

Pogledao sam joj u oči i tamo nisam našao ništa što bih mogao identificirati kao želju pa ništa nisam ni poduzeo. Nastavili smo brati šipke i u sumrak smo se, sa punom korpom, vratili u naselje.

“Zadrži korpu kod sebe i ujutro je odnesi u čitaonicu”, rekla mi je Elena na rastanku.

Poslušao sam je. Narednog jutra odnio sam korpu sa šipcima u čitaonicu, a zatim sam otišao na nastavu. Kada sam se vratio, zatekao sam Elenu spremnu za spravljanje našeg vina od šipka. Sama je iz podruma iznijela tri desetlitarske boce opletene prućem i dobro ih oprala, a onda smo zajedno šipke iz korpe podijelili na tri jednaka dijela i usuli ih u boce. Dodali smo im jednaku količinu šećera i na koncu boce dopunili vodom.

“I to je sve?”, upitao sam.

“Sve za sada”, odgovorila mi je Elena.

Preostalo nam je još da boce prenesemo na terasu, koja se nalazila iznad knjižnice, a koja se nije koristila i zbog toga je uvijek bila zaključana.

“Ovdje će stajati tri tjedna i tek onda imaćemo vino.”

“Zašto ovdje?”, upitao sam.

“Zbog sunca”, odgovorila je Elena. “Bez sunca nema vina.”

Nedugo nakon toga ponovno sam se popeo na vrh Zmajevca. Ovog puta bio sam u društvu sa Josipom, koji je želio testirati svoje atletske mogućnosti. Kako je želio izbjeći svjedoke, za svoj poligon izabrao je ovo osamljeno mjesto na vrhu nama najdražeg brijega. Od potrebnog pribora imali smo samo jedan običan stolarski drveni metar na sklapanje i budilnik kojim se vrijeme moglo mjeriti i sekundama.

Najprije smo izmjerili sve četiri stranice zaravni i njihovim zbrajanjem dobili smo obim jednog, uslovno nazvanog, kruga. Potom smo izračunali koliko bi krugova trebalo trčati da se dobiju staze dužine 100, 200, 400, 800 i 1500 metara. Josip je planirao isprobati svoje mogućnosti i na dužim prugama. Nije bilo potrebno da ga odgovaram od te nakane, jer je i sam odmah shvatio da bi dobijeni rezultati bili daleko ispod realnih vrijednosti zbog zamora nakupljenog u vrijeme trčanja na pomenutih pet dužina.

Ja sam bio i starter i mjerilac vremena. Znak da Josip krene sa starta davao sam spuštanjem podignute ruke, a vrijeme sam mjerio tako što sam pratio kazaljku sekundaricu na budilniku i istovremeno bacao poglede na ciljnu crtu. Ne sjećam se vremenâ koje je Josip postigao, ali se sjećam da smo obojica bili zadovoljni. Ponešto smo se razilazili u mišljenjima. Josip me je uvjeravao da mu najbolje leže srednje pruge, one od 800 do 3000 metara, a moje mi je osjećanje govorilo da su srednje pruge možda najbliže njegovom osjećanju, ali da bi se njegove tjelesne mogućnosti najracionalnije mogle iskoristiti u sprintu.

Nisam, međutim, ni pokušao utjecati na njegov izbor. Prepustio sam mu da sam odluči o svemu što se ticalo njegovog života. Bio sam zadovoljan već i time što je odlučio ozbiljno se baviti atletikom, jer sam vjerovao da će mu svakodnevni naporni treninzi odvratiti pozornost od oskudne stvarnosti i spriječiti ga da sažaljeva samog sebe. Slutio sam da je njemu potrebno da nađe neki solidan oslonac ili neku uporišnu točku, od koje bi mogao krenuti, pa da postane sam sebi dovoljan.

U Josipa sam imao povjerenja. Mogao sam se pouzdati u to da će se on pobrinuti za sebe. On nije bio taj koji me je zabrinjavao. Bio je to Maks, čije je ponašanje postajalo sve neovisnije i tajanstvenije. Otkako je počela nova školska godina, još manje se zadržavao u stanu. Ja sam od kuće odlazio rano, prije nego što bi se on probudio, a vraćao sam se kasno, kada je on već spavao. Mogao sam ga susresti jedino u knjižnici, ali tamo nismo imali priliku razgovarati.

Nisam mogao znati kuda se kreće i šta radi. Mama se žalila da ona iz njega ne može izvući ništa. Međutim, već prvi roditeljski sastanak u njegovom razredu pokazao je da Maks često izostaje sa nastave, opravdavajući svoje izostanke bolešću. Tješio sam mamu, govoreći joj da je Maksovo ponašanje vjerojatno proizišlo iz činjenice da je, prešavši u nižu gimnaziju, promijenio sredinu i da će ponovno sve biti u redu kada se navikne na novo društvo.

Oduvijek sam imao dojam da je moj najmlađi brat sudbinom predodređen za osamljenički život. Teško se prilagođavao svojoj okolini, a još je teže sklapao poznanstva. Njegovo osamljivanje i šutnju dugo sam pogrešno tumačio kao stabilnost i snagu, premda sam bio u pravu videći u njemu onog najmlađeg od tri brata iz narodnih priča, koji je jedini spreman suočiti se sa svim mogućim izazovima i opasnostima na putu do savršenstva. On se, u stvari, povlačio u sebe, jer još nije bio siguran kako da se postavi prema svojoj okolini, a šutio je, jer je osjećao da riječi rasipaju samo oni koji riječima na pridaju odgovarajuću vrijednost.

Sa Maksom ne bi bilo nikakvih problema da se zadovoljavao osamljenošću i šutnjom i da nije, s vremena na vrijeme, kretao u akcije. I to obično u takve akcije koje su se lako mogle tumačiti kao provokacije. Za jednu od njih saznao sam jednog ranog jutra krajem listopada. Mama me je, kao i obično, probudila u šest sati i desetak minuta kasnije nas smo se dvoje uputili prema čitaonici. Pospano smo koračali kroz prohladno maglovito jutro i ne pokušavajući razgovarati.

Dok smo prilazili raskršću, slučajno sam pogledao tablu sa nazivom ulice, koja se nalazila na prvoj od tri stambene zgrade koje su nekada pripadale pravoslavnoj crkvi pa su se zbog toga nazivale “crkvene”. Nešto mi je na toj ploči bilo čudno, ali ne toliko da bih se zaustavio i provjerio. Produžio sam put i sljedećih sat i pol sam, gotovo bez ikakvih misli, obavljao svakodnevne poslove na čišćenju prostorija Narodne čitaonice i biblioteke.

Tek kada sam se vraćao prema gimnaziji, sjetio sam se ploče sa nazivom moje ulice i odlučio sam je ponovno pogledati, kako bih ustanovio zbog čega je tog jutra privukla moju pozornost. Bio mi je dovoljan već prvi pogled da otkrijem u čemu se sastojala zagonetka. U nazivu ulice “Ulica žrtava fašizma” nedostajala je posljednja riječ. Nije nestala nego je bila prebrisana plavom bojom, koja se sasvim utapala u sličnu boju podloge.

Na ploči je, dakle, pisalo “Ulica žrtava”. Istog trenutka kada sam shvatio šta piše na tabli, okrenuo sam se, prešao preko ulice i provukao se kroz ogradu u gimnazijsko dvorište. Osjećao sam neku nelagodu kojoj nisam mogao odrediti podrijetlo. Kao da sam i sâm na neki način bio povezan sa preimenovanjem moje ulice.

Jasno mi je bilo da je riječ o šali, koja će većinu mojih sugrađana nasmijati, ali koju će vlasti ocijeniti, u najboljem slučaju, političkom provokacijom neprijatelja naroda i države. Nije mi bilo potrebno veliko iskustvo da bih procijenio nastavak događaja. Mogao sam pretpostaviti da će mene i moje susjede od tog dana nazivati žrtvama, a moglo se dogoditi i to da se i sami počnemo osjećati takvim, ukoliko se neki od nas nisu već i ranije vidjeli u ulozi žrtve.

O svojim osjećanjima, naravno, neće smjeti govoriti glasno, najprije zbog toga što će im morati biti jasno da nisu sasvim u pravu, jer su se u žrtve mogli ubrojiti i mnogi drugi, ako ne i svi stanovnici grada, a zatim i zato što je svima bilo dobro poznato da se sve izgovorene riječi negdje zapisuju i vagaju. Svatko od nas je znao nekog tko se još nije vratio sa Golog otoka ili drugih sličnih mjesta, kamo su upućivani neoprezni.

Slučaj sa izmjenom naziva moje ulice ni u kojem slučaju nije mogao proći nezapaženo niti se mogao nekako zataškati, jer su sve ploče na kojima je on bio napisan na isti način prepravljene. Nije se, dakle, moglo dogoditi da promjenu zapazi manji broj ljudi i da vlast nakon toga brzom intervencijom preduprijedi štetu. Naprotiv, dogodilo se to da se vijest raširila kao da je oglašena i nikakva intervencija nije mogla učiniti ništa više osim da uporno traga za počiniteljima.

Ne za počiniteljem, jer se vjerovalo da to ne može biti djelo pojedinca. Govorilo se o organizaciji koja namjerava potkopati temelje države. Prema aktivnostima koje sam ja mogao zapaziti, vlasti su ocijenile da je ta organizacija prikrivena negdje u mojoj bližoj okolini. Zbog nečeg, čemu nisam mogao otkriti podrijetlo, i sâm sam vjerovao da se uzročnik afere nalazi u mojoj blizini.

Nisam, naravno, mogao ni sanjati da je to moj mali brat Maks, koji je krajem travnja navršio tek jedanaest godina.

“Šta ti, u stvari, znaš o njemu?”, upitala me je Elena kada sam joj rekao da Maks nikako ne može biti umiješan u akciju farbanja tabli.

Elenini argumenti su bili jači od mojih uvjerenja i moje ljubavi za Maksa. Njezine su oči zapazile trag plave boje na zemlji i otkrile kutiju sa njezinim ostacima, koja je bila ovlašno prikrivena u našem cvijetnjaku, gotovo kod samih stepenica koje su vodile u naš stan.

Elena mi je skrenula pozornost na kutiju sa bojom, nimalo se ne uzbuđujući, a potom je razgrnula bokore nevena da mi je i pokaže. Nju ta afera nije plašila. Naprotiv, bila joj je smiješna ili, u najmanju ruku, zabavna.

“Zašto misliš da je to Maksovo djelo?”, upitao sam je i uplašeno se osvrnuo oko sebe. “Mogao je to učiniti bilo tko i kutiju sa bojom ostaviti ovdje.”

“Mogao je to učiniti bilo tko, ali je samo Maksu takvo što moglo pasti na pamet”, odgovorila mi je Elena, a pri tome je izgledala veoma zadovoljna.

Nije me uvjerila, ali sam ipak učinio sve da prikrijem dokaze i da otklonim sumnju od brata. Uzeo sam iz stana papirnu vrećicu i u nju stavio kutiju sa bojom, riješen da je negdje spalim ili zakopam.

“Daj to meni”, rekla mi je Elena i preuzela vrećicu. “Ti nisi stvoren za takve stvari i bolje će biti, i za tebe i za druge, da ne čuvaš nikakve tajne.”

Elena je bila u pravu, i to toliko da mi je mogla učiniti još i veću uslugu da je sklonila kutiju sa bojom iz našeg cvijetnjaka ne govoreći mi o tome ništa. U tom slučaju mogao sam se mnogo odlučnije suprotstaviti sumnjama milicije da je Maks doista umiješan u subverzivnu aktivnost.

Međutim, bez obzira šta sam ja mogao reći, milicija je imala obavijest jednog od svojih suradnika iz garaža, koje su se nalazile na drugoj strani ulice, preko puta barake u kojoj je bio naš stan, da se kritičnih dana Maks motao po prostoru između garaža i gimnazijskog dvorišta i da se lako moglo dogoditi da je upravo on ukrao kutiju plave boje, kojom su se u to vrijeme bojili kamioni autotransportnog poduzeća.

Nitko, naravno, nije optuživao Maksa da je zamislio, organizirao i izveo akciju premazivanja uličnih naziva, jer kada to učini jedanaestogodišnje dijete, onda to ne može biti nešto što bi ugrožavalo temelje države. Zbog toga je trebalo pronaći nekog od odraslih koji bi mogao imati motive da učini to što je učinjeno. Na listi sumnjivih lako smo se mogli naći, i to na prvom mjestu, mama i ja, ali je, na našu sreću, bilo mnogo onih koji su se u to vrijeme s pravom osjećali žrtvama.

Maksa su ispitivali u susjednoj stanici milicije u maminoj nazočnosti. Nije rekao ništa. Ni jednu riječ. Kako su ga ti isti milicajci koji su ga ispitivali svakodnevno susretali, znali su da od njega neće saznati ništa, bez obzira kakva pitanja postavljali i na kakav način. Poslije nekoliko uzaludnih pokušaja, ostavili su ga na miru i počeli ispitivati mamu. Ona im nije mogla reći ništa osim istine - da o svemu tome nema pojma.

Mene nisu pozivali u stanicu milicije, ali mi je susjed milicajac u prolazu zaprijetio.

“Pazite šta radite”, rekao mi je. “Imaćemo vas stalno pred očima.”

Nisam se uplašio. Još sam bio daleko od toga da povjerujem u Maksovu krivicu. Nikako nisam mogao naći motiv koji bi ga pokrenuo na djelovanje takve vrste, a osim toga nisam mogao ni objasniti na koji bi se način nešto takvo moglo učiniti danju a da ostane nezapaženo. Noću je Maks bio u svom krevetu. Njegovo sudjelovanje u akciji farbanja uličnih tabli moglo bi se objasniti jedino tako da se iskrao iz stana dok smo mi ostali spavali i da se vratio prije nego što smo se probudili.

Ta mi je mogućnost bila toliko strana da je nisam ni pokušao provjeriti. A mogao sam, ako ništa drugo, upitati o tome samog Maksa. Vrijeme je, međutim, učinilo da sam i bez provjere došao do uvjerenja da je akcija premazivanja uličnih ploča upravo tipična za Maksa i za njegov stav prema svijetu.

Ta mi je akcija donijela još jedno saznanje, koje se odnosilo na Elenu, a koje je povećalo moje divljenje prema njoj. Nekoliko dana kasnije otišao sam na Golubak, u vrt Elenine obitelji, i tamo zatekao Elenu kako spokojno farba vrtni stol. Zamakala je četku u onu istu kutiju koju smo izvadili iz maminog cvijetnjaka i onu istu plavu boju razmazivala po ploči stola. Bio sam toliko zaprepašten onim što sam vidio da nisam mogao progovoriti prvih nekoliko trenutaka. Elena se nasmijala kada je vidjela kako izgledam i nastavila svoj posao. Čekala je da se oporavim. Nije mi htjela ništa objašnjavati prije nego što postavim pitanje.

“Rekla si da je bolje da ja ne čuvam tajnu”, napokon sam uspio izraziti nešto od onog što sam osjećao. “Zar je to što ti radiš...”

Htio sam upitati zar ima nekog smisla to što ona radi, ali mi je njezino nasmijano lice oduzelo riječi.

“Moram ti reći, pa makar se i naljutio, da ti nemaš pojma o životu”, rekla mi je Elena, i dalje se smijući. “Da sam ovu kutiju najprije zapalila pa onda zakopala dva metra ispod zemlje, milicija bi je možda pronašla. Ovako, kako sada stvari stoje, milicajci mogu slobodno doći ovdje, sjediti za ovim stolom, gledati u ovu kutiju, koju ću ostaviti tu negdje, i da im do sudnjeg dana ne padne na pamet da upravo ovu kutiju i ovu farbu traže. Tajne se najteže otkrivaju ako su nam stalno pred očima.”

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan četvrti - 13. lipnja 1994.

Već u zoru bilo je jasno da će i novi dan biti izuzetno topao. Vladimiru je bilo žao što se probudio rano, jer je ranim buđenjem povećavao problem utroška suvišnog vremena. A svo njegovo vrijeme, izuzev onog koje je provodio u snu, bilo je suvišno. Već i odlaskom u mirovinu, tri godine ranije, na neki se način odrekao aktivnog života, a okolnosti koje su došle sa ratom njegovu su aktivnost svele ispod razine pukog vegetiranja.

Pogledao je kroz prozor. Ispred samousluge već se okupilo nekoliko desetaka ljudi. Čekali su u nadi da će se tog dana dijeliti neka pomoć. Ako se i bude dijelila, odlučio je, neće im se pridružiti. Osjećao se poniženim svaki put dok je stajao u redu za nekoliko kilograma brašna, šolju ulja i šaku sećera.

“Možda je istina”, pomislio je, “da u ovim našim krajevima svatko tko dovoljno dugo poživi mora proći kroz dva rata. Jedan za rođenje, drugi za smrt. Jedan za stradanje, drugi za osvetu. Oba za patnju.”

Znao je da takvim mislima neće sačuvati mir, a neće ih moći izbjeći ako ostane u stanu. Morao se pokrenuti, izići i otići bilo kuda. Otići negdje na brijeg, gdje ne padaju granate, i sjesti ispod nekog još neposječenog stabla. Bilo je još rano i mogao se ponadati da će pronaći neku od gljiva koje nije uzbrao netko od onih koji su se probudili prije njega.

“Kuda?”, upitao se kada je izišao iz zgrade. Gdje može otići? I zašto da pođe na jednu, a ne na sasvim suprotnu stranu?

Nije prošao ni jedan dan a da se nije sjetio da ga je majka, uporno, godinama, pozivala da dođe kod nje u Belgiju. Nije otišao. Nikada. Ni da vidi gdje i kako ona živi. Nije mu se išlo, a ni sâm nije znao zbog čega. Kada je majka umrla, Josip ga je nastavio pozivati. Pristao je samo da ode do Beča, da bi sa bratom proveo jedan dan. To je bio jedan od njegovih rijetkih odlazaka iz grada u kojem se rodio i proveo cijeli život, osim onih petnaest mjeseci u vojsci.

“Šta me to drži ovdje?”, pitao se dok je koračao stazom pored Babine rijeke. “Ne mogu reći da ovaj grad volim nekom posebnom ljubavlju. Naprotiv.”

Ponekad je pomišljao da ga je nakon Eleninog odlaska bespovratno zamrzio. Često je osjećao, premda mu grad nije učinio ništa nažao, da ne može ostati u njemu. Ipak je ostao. A ostao je vjerojatno zbog toga što nije imao smjelosti samom sebi priznati da je pravi uzročnik njegove nesreće on sâm. Zbog toga je grijeh sa svojih leđa prebacio na sredinu u kojoj je živio, a koja mu je bez Elene izgledala beznadežno izgubljena i očajno prazna.

Posljednji poziv Josip mu je uputio neposredno pred rat. Pozvao ga je da iziđe iz Bosne dok je vrijeme i da se nastani gdje hoće, a on će mu pomoći. Nije mu ni odgovorio. I Maks ga je, kada je krenuo, pozvao da ostavi sve i pođe sa njim. Nije mu rekao gdje ide, samo ga je upozorio da ratne okolnosti neće biti blagonaklone prema njegovom zdravlju. Naprotiv.

Vladimiru je bilo jasno da je svoje kronične upale godinama održavao u stanju snošljivosti samo zahvaljujući skupim lijekovima i dijeti koja je iziskivala namirnice koje je u ratu teško nabaviti.

Ipak nije pošao sa Maksom. Ostao je sam. Bez lijekova i bez hrane koja ne napada već ranjeni organizam. Ostao je bez ičega. Ostao je ne razmišljajući zašto to čini.

“Slagao bih samom sebi”, pomislio je, “kada bih rekao da ne znam zbog čega sam uporno ostajao ovdje. Nadao sam se da bi se Elena mogla vratiti.”

Produžio je koračati uz korito Babine rijeke. Zaustavio se tek u njezinom kanjonu.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Peto poglavlje

Jesen je u punoj mjeri pokazala koliko je Elena bila u pravu kada je govorila da ćemo od prodaje kave u čitaonici ostvariti dobru zaradu. I ne samo od kave nego i od čaja. I od ruma, kojeg smo dodavali u čaj. Već prve kiše napunile su čitaonicu i meni i Eleni donijele pune ruke posla. Posebno u kasnim poslijepodnevnim i večernjim satima, kada smo ponovno morali raditi zajedno.

Za kratko vrijeme u moju se obitelj uselilo blagostanje, a zajedno sa njim i svakodnevno dobro raspoloženje. Ja sam prije svega bio zadovoljan time što je Elena opet bila više sati dnevno uz mene. Mama je bila zadovoljna, jer nije morala razbijati glavu kako što racionalnije iskoristiti ono malo novca kojeg je imala od svoje plaće, a bila su zadovoljna i moja braća, i zbog toga što je poboljšana ishrana, a i zbog prinova u vidu odjeće i obuće.

Ne mogu reći da smo ranije, dok je otac bio sa nama, bili oslobođeni oskudice i problema zbog nemogućnosti zadovoljenja najraznovrsnijih potreba, često i onih najosnovnijih. Naš veliki stan na trećem katu takozvane “kadrovske” zgrade odjekivao je prazninom, jer nije imao ni prostirki niti zavjesa. U našoj, dječijoj, sobi na golom parketu nalazila su se samo dva kreveta i nešto nalik na polukauč, ako ne računamo vješalicu pričvršćenu na zid. Soba naših roditelja razlikovala se samo po tome što je, uz dva kreveta, imala još i noćne ormariće i dva ormara za odjeću.

U dnevnoj sobi, koja je služila i kao kuhinja, koncentracija predmeta bila je nešto veća, ali nije bila takva da smo se spoticali o pokućstvo. Tu smo na raspolaganju imali sećiju, stol sa tri stolice, kredenac i veliku zidanu peć obloženu keramičkim pločicama, koja ja zauzimala skoro četvrtinu prostorije. Ta peć je bila jedino što sam sa žaljenjem ostavio u starom stanu i čega sam se još dugo sjećao. Premda smo u novi stan preselili početkom ljeta, nisam mogao zaboraviti kakvu je blagodat ta peć predstavljala zimi. U vrijeme kada je ostali dio stana, onako poluprazan i zamrznut, izgledao kao napušten, kuhinja je naprosto sjala toplinom i svjetlošću. Uzdignuti dio peći, onaj iznad pećnice, bio je dovoljno veliki da se na njemu smjesti cijelo jedno društvo pa je bio mjesto na kojem smo ja i moja braća, a sa nama i naši prijatelji, proveli mnoge zimske sate u razgovoru, čitanju ili u spavanju.

Stan u baraci bio je mnogo manji pa se doimao ispunjenijim od starog stana. Oskudica se, međutim, nije mogla sakriti, a odavali su je mnogi detalji, kao što su papir za pakovanja na prozorima umjesto zavjesa, ponjave na podu umjesto sagova, slamarice u krevetima umjesto vunenih dušeka. Na oskudicu u našem stanu ipak me je najviše i najčešće podsjećalo potkradanje dasaka iz sećije.

Vatru smo morali ložiti svakodnevno, čak i u dane ljetnih žega, da bismo skuhali bar onaj glavni objed. Svakog dana, međutim, nismo imali pri ruci odgovarajuća drva za potpaljivanje peći pa smo ponekad pribjegavali rješenju kojim se nismo mogli pohvaliti. Činio sam to i ja, a uvjerio sam se da su to činili i mama i braća. Krišom smo vadili jednu od dasaka koje su sačinjavale sjedište na sećiji, otkidali od nje komadiće drveta i ono što je ostajalo vraćali natrag u sećiju, pod uvjetom da je ostatak daske zadržao istu dužinu. Ma koliko da smo pri tome bili pažljivi i štedljivi, broj dasaka u sećiji se neminovno smanjivao, što znači da se razmak između njih istovremeno povećavao. Sećija je postajala sve neudobnija i opasnija. I kada bi se netko od nas ukućana ili netko od naših gostiju iznenada našao na podu, preostajalo nam je samo da nekom šalom pokušamo prekriti stid i da obećamo sami sebi da se to više neće dogoditi.

Jedino je Elena sasvim trijezno dočekala naš novi izvor prihoda. Nije pokazivala da mu se previše raduje, možda zato što ga je predskazala i očekivala kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Svake je večeri uzimala svoju polovinu dnevne zarade i govorila da to što nam se događa neće dugo potrajati. Na moje pitanje zašto tako govori odgovorila mi je da je već i to što još nitko nije reagirao na našu inicijativu jasna indikacija da netko prati šta radimo. I kada taj netko provjeri o čemu se radi i kakva se korist može izvući iz ovog posla, i mi ćemo saznati kakvu je odluku donio.

“Misliš da će nam zabraniti prodaju kave?”, upitao sam.

“Sve je moguće”, odgovorila mi je Elena, “ali je malo vjerojatno da će uopće i spomenuti zabranu. Da su to htjeli, mogli su reagirati odmah nakon što smo počeli.”

“Možda još nisu saznali”, rekao sam, ni sam ne vjerujući da je to moguće.

Elena me je rukom pomilovala po licu.

“Ti ponekad razmišljaš kao dijete”, rekla mi je. “Oni znaju sve. Ništa se ne može dogoditi a ostati nezapaženo. Vlast ima bezbroj očiju i bezbroj ušiju.”

Elena me je često iznenađivala. U pojedinim trenucima ponašala se kao da je stekla bar dvostruko više iskustva nego što ga je i objektivno mogla steći u svojih šesnaest godina. Prema takvoj pretpostavci nisam mogao ostati ravnodušan, jer bih, prihvatajući je, samog sebe gurnuo toliko duboko u podređen položaj da bi naš prijateljski odnos pretrpio nepopravljivu štetu. Priznavao sam sebi, a bio sam spreman priznati i njoj i bilo kome drugom, da je Elena zrelija od mene, ali zrelija u smislu da brže i temeljitije usvaja neke životne činjenice i da se njima racionalnije koristi.