Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Na stanicu smo stigli mnogo prije dolaska vlaka. Upravo je bila počela padati ledena kiša, koja nas je natjerala da potražimo zaklon. Stanični hol, čekaonice i restoran bili su krcati ljudima koji su namjeravali putovati ili su, kao i mi, nekog čekali. Elena me je povukla za sobom na peron i rekla da idemo negdje gdje ćemo biti sami.

Uputila se prema staničnom skladištu. Željezničaru koji nas je pokušao zaustaviti rekla je da idemo podići pošiljku i produžila, ne osvrćući se više na njega. Kada je to htjela, Elena je djelovala veoma ubjedljivo, iako se meni uvijek činilo da njezin lik odgovara nekom tko ima manje od sedamnaest godina.

Popeli smo se stepenicama koje su vodile prema vratima skladišta, a onda skrenuli nadesno ka platformi, na kojoj su se nalazili veliki drveni sanduci, koji su vjerojatno sadržavali neke strojeve. Između dva takva sanduka našli smo dovoljno mjesta da se smjestimo tako da smo bili zaštićeni od vjetra i kiše, ali takođe i od tuđih pogleda. Vlak koji smo čekali nije nam mogao promaći, jer je pruga bila udaljena samo nekoliko metara od platforme.

Iako nismo bili izloženi neposrednom utjecaju nevremena, oboje smo drhtali od hladnoće. Odjeća, koja je trebalo da nas štiti, bila je ista ona koju smo imali na sebi i u toplija godišnja doba, a razlikovala se jedino po količini. Na svoju tanku šarenu ljetnu haljinu Elena je nabacila ono što joj se činilo prikladnim za promjenljive dane ranog proljeća - džemper koji je sama isplela od rukom upredene i loše obojene vune. Na nogama je imala duge smeđe pamučne čarape i cipele od grube kože sa ravnim petama. Ni moja odjeća se nije mnogo razlikovala od one koju sam nosio u najvećem dijelu godine.

“Zagrli me”, rekla mi je Elena kada smo se uvukli među sanduke. “Zagrli me”, ponovila je kada je vidjela da ne reagiram. “Hladno mi je.”

Ipak je ona učinila prvi potez. Priljubila se uz mene i ogrlila me rukama. Nije mi preostalo ništa drugo nego da i ja ogrlim nju.

“Prokleta bosanska klima”, rekla je glasom u kojem je bilo nezadovoljstva, ali ne i ogorčenja. Elena je mogla biti zbog nečeg nezadovoljna, međutim, njezino životno stajalište nije joj dozvoljavalo da se, zbog bilo čega, osjeća bespomoćnom.

“Ako mi nešto u Bosni smeta, onda je to ovo skroz nepravedno vrijeme.”

“Zašto nepravedno?”, upitao sam, vjerujući da bi prikladnije bilo reći surovo.

“Zato što isuviše malo daje u odnosu na to koliko uzima.”

Dok sam Elenu držao u zagrljaju, nije mi bilo ni najmanje stalo do pitanja kakva je bosanska klima. Čak šta više, bio sam joj zahvalan, takvoj kakva jeste, jer da je bila drugačija, vjerojatno mi Elenu ne bi dovela tako blizu.

“Godina se u Bosni sastoji od sedam mjeseci zime i pet mjeseci ljeta”, nastavila je Elena svoje razmišljanje o bosanskom podneblju. “Ne tvrdim da zimi nema i toplijih dana, kao ni to da za vrijeme ljeta ne bude i perioda u kojima se lakše diše, ali su to ipak samo iznimke.”

Lako mi je bilo shvatiti šta je htjela reći. Zima je za nas počinjala onog dana kada smo ložili vatru ne samo radi toga da bismo skuhali hranu nego i da bismo zagrijali stan, a to se obično događalo krajem rujna ili početkom listopada, i trajala je, sa kraćim prekidima, do kraja travnja.

“I samo što se završi zima, bez ikakvog prijelaza dolazi ljeto. Sa minus dvadeset stupnjeva temperatura se penje na plus četrdeset. I, što je najžalosnije, sve se to događa samo zato da bi ovdašnji ljudi patili još više. Ni kod nas u Grčkoj klima nije milosrdna prema ljudima, ali nije ni nepravedna. Ako ih namuči, ona ih i nagradi. Za sve što ulože desetorostruko im vrati. Ovdje u Bosni možeš dobiti najviše onoliko koliko i uložiš, a često je dobitak i manji od uloženog truda.”

Nisam rekao ništa. Želio sam da Elena nastavi govoriti pa makar i o bosanskoj klimi. Želio sam da se u narednih nekoliko godina ništa ne promijeni. Da ostanemo zagrljeni između dva sanduka, koji su ispuštali miris vlažnog drveta, smole i masti za podmazivanje. Na žalost, pisak lokomotive dolazećeg vlaka raspršio je moju želju i natjerao nas da se razdvojimo i izvučemo iz našeg skrovišta.

Ostali smo na uzdignutoj platformi skladišta, odakle smo imali dobar pregled perona. Stanični izlaz nalazio se nedaleko od nas pa nismo pomišljali da bismo se mogli mimoići sa ocem. To se ipak dogodilo. Čekali smo sve dok vlak nije produžio u pravcu Sarajeva i dok i posljednji putnik nije izišao sa perona.

“Možda će doći večernjim vlakom”, rekla je Elena i krenula prema izlazu.

Pošao sam za njom sa pomiješanim osjećanjima. U isto vrijeme sam se radovao što sam izbjegao neugodno objašnjenje sa ocem, ali sam i žalio što je susret odgođen.

Izišli smo kroz vratnice na staničnoj ogradi i uputili se kući. Koračali smo oborenih glava kroz kišu, koja se sve više pretvarala u mokar snijeg, pazeći da ne ugazimo u neko od bezbrojnih udubljenja ispunjenih vodom i da stajemo na ona mjesta na ulici na kojima je bilo manje blata.

Prešli smo možda stotinjak metara kada se neka ruka spustila na moje rame, a neki je glas izgovorio moje ime.

“Pa gdje si ti, Vladimire?”, upitao me je čovjek koji mi je u prvi trenutak izgledao nepoznat. Ali samo u prvi trenutak, jer sam mu poznavao glas i jer me je oslovio imenom. Bio je to očev glas. Međutim, teško mi je bilo vidjeti oca u tom mršavom čovjeku u otrcanom vojničkom šinjelu, koji je na oca u mojim uspomenama nalikovao samo gustom crnom kosom i ponekim crtama lica.

Zbunio sam se. Nisam znao ni šta da kažem niti kako da se ponašam. Na moju sreću, tu je bila Elena, koja je smatrala normalnim da se umiješa svaki put kada bi ocijenila da mi je njezina pomoć neophodna.

“Čekali smo vas na stanici”, rekla je ocu, “ali vas, očito, nismo prepoznali. Mnogo ste se promijenili.”

Kazala je to tako kao da je mog oca ranije dobro poznavala. Otac ju je najprije pažljivo pogledao, a onda joj je pružio ruku.

“U pravu si”, rekao joj je. “Promijenio sam se. Još kako. Nekada ovaj šinjel ne bih mogao ni navući, a sada mi je prevelik.”

To je bilo ono što se nije poklapalo sa mojim sjećanjima, u kojima je otac bio oniži ali krupan, moglo bi se čak reći i debeo, čovjek. Ovaj koji je stajao pored mene zadržao je svoj nekadašnji rast, ali je izgubio sve ranije obline.

“Ne možemo razgovarati na ulici”, rekao nam je otac i poveo nas u najbližu kavanu.

“Donesi nam tri kave i zapiši na moj račun”, rekao je vlasniku kavane.

Kada sam ga čuo kako zahtijeva, a ne moli, bio sam konačno siguran da je to moj otac, koji je, u stvari, izmijenio samo vanjsko obličje, a u suštini je ostao isti.

Sjeli smo za stol i, dok smo čekali da stignu kave, otac je, otvoreno, ne skrivajući znatiželju, proučavao mene i Elenu. Gledao je čas nju, čas mene, da bi na kraju, bez uvijanja, saopćio zaključak svog proučavanja.

“Ne izgledate mi nimalo sjajno”, rekao je, i to na takav način da sam stekao dojam kako nam se želi narugati.

Elena mu nije ostala dužna.

“Pa ni vi se ne možete pohvaliti svojim izgledom”, rekla mu je.

Otac joj je na to dobacio namršten pogled. Bilo je to drugi put da je spomenula njegov izgled i bio sam siguran da joj to neće zaboraviti.

“Vi niste bili tamo gdje sam ja bio i ne možete se uspoređivati sa mnom.”

U tom trenutku vlasnik kavane je donio kave i dok je ispred nas raspoređivao džezvice i šoljice, ispod stola sam rukom dotakao Eleninu nogu i, kada me je pogledala, dao sam joj znak da ne govori. Odlučio sam ocu reći za razvod, popiti kavu i oprostiti se sa njim. Međutim, otac me je preduhitrio.

“Šta je sa tvojom braćom?”, upitao me je. “Zašto nisu i oni došli?”

Rekao sam da su u školi i da nisu mogli dobiti dozvolu da napuste nastavu.

“A ti si mogao dobiti dozvolu?”, upitao je.

“Nisam je ni tražio”, odgovorio sam.

“A ti?”, upitao je Elenu. “Jesi li i ti pobjegla iz škole?”

Elena je nasula kavu u šoljicu, zatim je dodala šećer i gotovo odsutno miješala smeđu, skoro providnu tečnost. Činilo se kao da nije čula očevo pitanje. Shvatila je da je on zbog nečeg loše raspoložen i nije htjela dolijevati ulje na vatru.

“Točnije rečeno, braća nisu došla, jer im majka nije dozvolila.”

To što je otac rekao navelo me je da pomislim kako on ili nešto zna ili nešto naslućuje.

“Moram ti nešto reći”, kazao sam ocu, ali umjesto da nastavim govoriti, zašutio sam, kao da su mi se usta napunila pijeskom. Čak ni kavu nisam mogao popiti, a sve što sam mogao činiti bilo je da nekontrolirano miješam tečnost u šoljici. Moju ukočenost razbio je sam otac.

“Ne moraš mi ništa reći”, kazao je. “Poznato mi je šta se ovdje dogodilo.”

Upitao sam se kako je mogao saznati za razvod kada je sudska odluka o tome donesena tek prije petnaest dana. Otac kao da je pročitao moje misli.

“Saznao sam još ljetos, onda kada je o svemu odlučivano”, rekao je.

Nisam osjećao potrebu da ovim njegovim riječima nešto dodam. I otac je ušutio, a na licu mu se vidjelo tmurno raspoloženje. Ispio sam kavu i ustao.

“Mi bismo morali krenuti”, rekao sam.

“Pa idite”, odvratio je otac, ali je ostao sjediti.

“Gdje ćeš ti?”, upitao sam ga.

“Moram se najprije prijaviti u miliciju, a poslije toga ću već vidjeti.”

Pozdravili smo se, a zatim smo ja i Elena napustili kavanu i uputili se kući.

“Kako se osjećaš?”, upitala me je Elena.

Odgovorio sam joj da se osjećam glupo. Bilo mi je drago što se otac vratio, a istovremeno sam osjećao da nemam pravo radovati se.

“Kao da se, u stvari, i nije vratio”, rekao sam. “Šta će sada raditi? Gdje će se smjestiti?”

“Ne brini ti za njega”, odgovorila je Elena na moja pitanja. “Snaći će se on.”

Njezino uvjeravanje me je iznenadilo. Otkud je ona mogla znati da će se otac snaći. Upitao sam je zna li nešto o ocu što meni nije poznato.

“Reći ću ti kada za to dođe vrijeme, ukoliko prije toga ne saznaš na drugi način”, odgovorila mi je i o tome više nije htjela kazati ni jednu riječ. Samo mi je, kada smo se između baraka rastajali, doviknula da se ne brinem uzalud.

I mama mi je rekla nešto slično istog dana poslijepodne, nakon što sam joj detaljno opisao doček i razgovor sa ocem, naglasivši da nije imao ni toliko novaca da plati kave.

“Neka te to ne zabrinjava. Dovoljno je sposoban da se pobrine za sebe.”

“Hoćeš reći: snaći će se?”, upitao sam.

“I bolje nego što ti možeš vjerovati”, odgovorila je, a zatim je promijenila temu razgovora. Rekla mi je da je bila u Maksovoj školi i da je tamo saznala zaprepašćujuće činjenice o njemu.

“Pretpostavljala sam da nema dobre ocjene, ali nisam mogla ni sanjati da je njihovo stanje katastrofalno.”

Ispostavilo se da Maks ima negativne ocjene iz skoro svih predmeta i da je njegovo znanje na tako niskoj razini da mu nastavnici ne daju gotovo nikakve šanse da bi u preostalom dijelu školske godine mogao nešto popraviti.

Pokušao sam opravdati Maksa dugim odsustvom sa nastave zbog bolesti, međutim, mama je prije svega imala namjeru krivicu skinuti sa sebe i prebaciti je na neka druga leđa. Čini se da su moja bila najbliža i najpogodnija za to.

“A šta si ti učinio?”, upitala me je, a ja u tim trenucima nisam bio ni blizu toga da upitam šta je ona uradila. “Ja sam zauzeta na poslu i nemam vremena za sve, ali zato si ti tu da me zamijeniš.”

Tada sam već dobro znao zbog čega nema vremena, ali ni ovog puta nisam osjećao želju da joj zbog bilo čega predbacujem. Primio sam njezinu kritiku kao zasluženu, jer doista nisam učinio ništa da pomognem najmlađem bratu, premda sam jasno zapažao da Maks uči isuviše malo da bi se moglo očekivati neko poboljšanje njegovih ocjena, te da većinu vremena provodi izvan stana.

Ipak, nisam mogao a da se ne osjetim povrijeđenim maminom posljednjom primjedbom, ne samo zato što je bila nepravedna nego i zato što je obuhvatala i, ni krivu ni dužnu, Elenu.

“Možda si mogao nešto učiniti da se stalno ne skitaš sa onom svojom mršavicom.”

Nakon što je izrekla ovu optužbu, otišla je u spavaću sobu da se spremi za izlazak. Pola sata kasnije napustila je stan, ostavljajući mi da razmišljam o nepravdi, koja ne bira žrtve. To što je, uz mene, i Elena postala žrtvom sâmo po sebi je ukazivalo da mama nju više ne smatra korisnom. Ni dok smo zajedno kuhali i prodavali kave u čitaonici, mama nikad nije rekla ni jednu dobru riječ za Elenu, ali je, takođe, dobro pazila da ne kaže ni jednu lošu.

Kao da je znala, ili osjećala, da sam loše raspoložen, Elena je te večeri zakucala na prozor moje sobe.

“Hoćemo li prošetati?”, upitala je kada sam otvorio prozor.

Rekao sam joj da moram sačekati Maksa, a potom sam joj ispričao zbog čega.

“Hoćeš li da ti pravim društvo?”

Odgovorio sam joj da sam sâm u stanu.

“Znam da si sam. Zbog toga se i nudim da ti pravim društvo.”

To što je rekla iznenadilo me je, jer je u posljednje vrijeme uporno izbjegavala ostati nasamo sa mnom u mom stanu, a još više me je iznenadilo ono što je nakon toga učinila. Osvrnula se oko sebe, širom otvorila krilo prozora i jednim zamahom uskočila u sobu. I odmah se našla u mom krevetu, koji je zapremao tri četvrtine sobe.

“S neba pa u krevet”, rekla je smijući se.

“Zar nisi mogla ući na vrata?”, upitao sam je. “Mogao te je netko vidjeti kako uskačeš.”

“Plašiš li se da bi ti to moglo naškoditi?”, upitala je.

“Plašim se da bi moglo naškoditi tebi”, odgovorio sam.

Elena se prestala smijati.

“Ako želiš sebi dobro, prestani se brinuti za druge ljude i počni se, napokon, brinuti za samog sebe, kao što to rade svi ostali ljudi”, rekla mi je uozbiljena.

Tada, kada mi ga je dala, Elenin savjet nisam mogao shvatiti, jer nisam poznavao sebe ni onoliko koliko me je poznavala ona. Mogao sam samo pomisliti da ona ne želi da se brinem za njezinu djevojačku čast pa sam joj to i rekao.

“Budi pametan”, rekla je. “Ako me je netko vidio da uskačem kroz prozor, mogao je prije pomisliti, zbog toga što mi u tami nije mogao razaznati obrise, a i zbog navike, da si to ti ili da je jedan od tvoje braće ili čak netko od vaših prijatelja.”

Sa Elenom se nije vrijedilo prepirati. Kada bi nešto odlučila, onda je svoju odluku branila svim sredstvima i do kraja.

“Dobro”, rekao sam. “Uzmimo da te nitko nije vidio. Ali ti si ipak ovdje i sami smo.”

“Pa šta ako smo sami?”, upitala je. “Ovdje smo samo kao prijatelji i zato nemoj umišljati nešto drugo. Svojim roditeljima, a i Damaskinu, rekla sam da nas dvoje veže prijateljstvo i ništa više od toga. Za sada. I znam da mi oni vjeruju, jer sam im obećala da ću im reći kada se, i ako se, nešto promijeni. Mogla sam ući i na vrata, da me svi u naselju vide. Ušla sam kroz prozor, jer mi se tako više sviđa.”

Elena kao da se trudila da me što češće iznenadi, ponekad i prenerazi, a ta njezina iznenađenja nikad nisu ostavljala lošeg traga u meni. Nije to učinila ni njezina izjava o prijateljstvu.

“Ne volim prazne priče o ljubavi”, nastavila je govoriti, sjedeći na mom krevetu, tik pored mene, oslonjena leđima o zid i obasjana zrakom svjetlosti koja je padala sa ulične svjetiljke. “Najviše što ljudi mogu ponuditi jedno drugom je prijateljstvo, a ako se iz prijateljstva rodi i ljubav, utoliko bolje. Rijetko, a možda i nikad, događa se suprotno, da se iz ljubavi rodi prijateljstvo.”

Upitao sam je otkud sve to zna.

“Otuda što sam žena”, odgovorila je. “Što sam se rodila sa nekim saznanjima i što znam šta želim uzeti od života.”

Sjedili smo jedno pored drugog. Po mnogo čemu bili smo bliski. Čak smo i stasom i obličjem nalikovali jedno na drugo. Ipak smo bili, bar sam ja tako osjećao, dva svijeta. Ja sam još bio dječak, koji ispred sebe nema nikakvu zaokruženu viziju svijeta i koji tek osjeća da mu je nešto potrebno i da za nečim žudi. Elena je, naprotiv, bila odrasla osoba, koja je raspolagala jednim cjelovitim, funkcionalnim sustavom, koji joj je pružao odgovore na sva njezina pitanja.

Nisam imao ništa protiv ponuđenog prijateljstva, jer ono što sam ja osjećao prema Eleni prirodno je uključivalo i sve odnose i postupke koji bi se mogli označiti prijateljskim. Nisam mogao mirno sjediti pored nje. Želio sam je zagrliti. Želio sam ići i dalje od toga. Želio sam se zavući u njezino tijelo i istražiti ga.

Rekao sam joj da se ne slažem sa njezinom tvrdnjom da je prijateljstvo najviše što ljudi mogu ponuditi jedno drugom. Rekao sam joj da od prvog našeg susreta osjećam da smo prijatelji, da mi je ona prijatelj kakvog još nisam imao, ali da, ipak, osjećam za nju i nešto više ili nešto dublje od toga.

“Pazi, upozorila sam te da mi ne govoriš o ljubavi. Ni sada ni bilo kada u budućnosti. Ja volim svoju majku, volim svog oca, volim svoju braću. Volim ih, jer sačinjavamo zajednicu određenu sudbinom. Nekog izvan svoje obitelji voljeću samo onda kada mi istovremeno bude i prijatelj, i majka, i otac, i brat.”

Elena je podigla ruku i pomilovala mi obraz.

“Dragi moj Vladimire, možda tražim previše, ali ako razmisliš, shvatićeš da nema razloga da se odreknem onog što već posjedujem zbog praznih riječi.”

Strah od praznih riječi o kojima je Elena govorila učinio je da ne kažem ni ono što sam želio i namjeravao reći. A to je da mi ne pada na pamet zahtijevati da se ona odrekne onog što već posjeduje, dakle svoje obitelji, ali i da ne shvatam kako bih joj ja mogao zamijeniti obitelj.

“Šta je sa tvojim zaručnikom?”, upitao sam. “Hoćeš li i od njega tražiti isto?”

“Od njega ću tražiti i više”, odgovorila mi je.

Elena me je razoružala do kraja. Osjećao sam kako se njezino tijelo oslanja o moje, ali mi sada ni na pamet nije padalo da tu blizinu pokušam učiniti još bližom, iako sam, naprosto, čeznuo za tim. Elena je postavila granice u kojima sam se imao kretati i uvjete pod kojima sam ih mogao prijeći. Meni je preostalo ili da prihvatim i ispunim njezine uvjete ili da ih odbacim i izgubim i ono što sam već imao - njezino prijateljstvo.

Razgovor koji smo Elena i ja vodili te večeri, sjedeći na krevetu u mojoj sobici, obasjani samo svjetlom ulične svjetiljke, do kraja je usmjerio i uredio naše međusobne odnose i, može se reći, temeljito ih očistio od svih suvišnih naslaga. Ja nisam prestao da je volim i da žudim za njezinom blizinom, ali sam bio zadovoljan i onim što mi je pružala. Ne znam šta je ona osjećala prema meni, međutim, to mi se pitanje poslije našeg razgovora prestalo nametati, jer je njezino ponašanje, gledano izvana, postalo takvo kao da smo se te večeri javno zaručili i da nam preostaje samo da čekamo dogovoreni dan vjenčanja.

Od tada pa do svog odlaska u Ameriku Elena je ulazila u moj stan ne birajući trenutak kada je tuđe oči ne gledaju i ne ustručavajući se ni pred mamom niti pred njezinim neljubaznim pogledima i riječima. Pratila me je, kao što sam i ja pratio nju, svuda gdje smo se mogli pojavljivati zajedno. Ljudi koji su nas promatrali mogli su o nama steći, a vjerojatno su i stekli, zaključke koji su se bitno razlikovali od stvarnosti, a u kojima se naš odnos nije zasnivao samo na prijateljstvu. Meni je to u početku smetalo, jer nisam mogao saznati kako Elenina obitelj na to reagira. Elena se, međutim, nije osvrtala na ono što je dolazilo izvana sa ciljem da nešto poremeti u našim međusobnim odnosima. Znajući da sam ja podložniji vanjskim utjecajima, pokatkad bi osjetila potrebu da me učvrsti u vjeri u naše prijateljstvo.

“Nemoj se suviše opterećivati onim što ljudi o nama govore. Sjeti se šta smo se nas dvoje dogovorili”, rekla mi je.

Pokušao sam joj ukazati da njezino ponašanje meni može samo podići ugled, ali da može naškoditi njezinom ugledu.

“Znam da može”, rekla mi je na to, “ali me to ni najmanje ne zabrinjava. Dok budem u Bosni, neću mijenjati prijatelje, a kada odem u Ameriku, moj će život krenuti iz početka.”

Ta Elenina Amerika visila je kao mač iznad moje glave, koji se nikad nije gubio iz moje svijesti i kojeg sam mogao samo bespomoćno promatrati, ne nalazeći načina da ga zauvijek otklonim.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan osmi - 2. srpnja 1994.

Vladimir je zapazio da se njegov otac vidno izmijenio od one noći u kojoj je ili sanjao da je prešao prag smrti ili ga je doista prešao, a promjene na njemu nizale su se i dalje. Postajao je sve tiši, što je bio pouzdan znak da gubi snagu i volju za život. Do prije nekoliko dana Vladimir je imao razloga vjerovati da pred ocem stoji još solidan niz godina. Bio je potpuno zdrav, a energije i želje za životom imao je više i od Vladimira i od ljudi mlađih od njega.

Stanje se, međutim, potpuno izmijenilo u samo nekoliko dana. Otac je djelovao kao probušeni balon, koji sve više gubi zrak i zbog toga sve više splašnjava. Prestao je izlaziti iz stana i odlaziti u svakodnevne šetnje. Rekao je da ga bole noge i dane je provodio sjedeći na balkonu i turobno zureći kroz balkonsku ogradu. Bilo je više nego očito da pritom malo šta zapaža od vanjskog života. Tek bi s vremena na vrijeme oživljavao i postajao onaj stari borac kojem je borba važnija od pobjede.

Svaki put kada ga je Vladimir posjećivao, otac je nalazio snage i volje da ga podsjeti da živi pogrešnim životom, ali i ti njegovi napori da svog najstarijeg sina usmjeri na pravi put bivali su sve kraći i slabiji.

“Čovjek izdvojen iz društva nema nikakve vrijednosti”, uporno je ponavljao. “Samo zajednica daje neki smisao životu pojedinca. Za ljudski rod je korisniji čak i onaj njegov član koji mu se direktno suprotstavlja nego onaj koji za njega ne čini ništa.”

Sve su to bile misli koje je otac Vladimiru godinama pokušavao usaditi u svijest, još od onih dana kada se vratio sa Golog otoka, a koje su imale za cilj da ga, kako je sam govorio, razdrmaju i da probude u njemu životvornu snagu. Vladimir je puštao da očeve glasno izrečene misli kliznu mimo njega, ne nalazeći u njima ništa što bi mogao iskoristiti. To je oca posebno ljutilo.

“Ne mogu te gledati takvog. Kao da nisi živi stvor nego predmet, koji nema ni duha niti svoje volje. Pokreni se napokon. Život će ti proći i umrijećeš stotinu metara daleko od mjesta gdje si se rodio. Od tebe neće ostati nikakvog traga niti spomena.”

Vladimir je slušao šta mu je otac govorio, a u ušima su mu bile Elenine riječi koje su imale slično značenje. Ona je čeznula za prostranstvom i putovanjima i bila je daleko od toga da shvati Vladimirovu želju da cijeli život provede u krugu čiji prečnik nije prelazio nekoliko kilometara.

“Bosna mi se ne sviđa zbog skučenih vidika”, govorila je. “Zbog ovih brda, koja nisu prave planine, ali koja su ipak dovoljno visoka da zaustave pogled na svom siromaštvu i da zaklone saznanje da se tamo negdje iza njih prostiru plodne ravnice, velike rijeke i široka mora.”

“I pored svega bila je voljna ostati ovdje i sa mnom podijeliti ovaj skučeni siromašni svijet”, pomislio je, nakon čega se po stoti put upitao da li bi se Elena pokajala da je ostala.

“Da si se oženio i izrodio djecu”, nastavio je otac, “mogao bi reći da si bar odužio onaj osnovni dug prema prirodi i prema društvu. Ili da si stvorio nešto vrijedno. Bilo šta. Ali ti si cijelog svog života sjedio. Sjedeći si radio, sjedeći se zabavljao. I na planine si odlazio da bi sjedio u planinarskim domovima i kartao se. I sada sjediš dok se ljudi oko tebe bore i stradaju.”

Vladimir je napisao na papir: “Šta predlažeš da radim?”

“Učini nešto”, odgovorio mu je otac.

“Šta? Da se borim?”

“Makar i to.”

“Na kojoj strani?”

“Na bilo kojoj.”

Vladimir je pogledao u maćehu, koja je, kao i obično, sjedila negdje postrani.

“Pusti ga neka priča”, rekla mu je ona. “Bog mu nije dao pamet nego golu snagu, ali, eto, čini se da je odlučio da mu i nju oduzme.”

Premda mu očevi savjeti nisu predstavljali nikakvu novinu, sve teže ih je podnosio, jer je osjećao da su izrečeni tek zato da se nešto kaže. Zbog toga je odlučio da im se ne izlaže bar nekoliko dana.

Pružio je ocu ruku, a maćehi je rekao “doviđenja” i napustio njihov stan.

“Da sam stvoren za drugačiji život, vjerojatno bih drugačije i živio”, pomislio je i uputio se stazom koja je vodila pored rijeke Bosne.