Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Sjedeći pored njega na krevetu ili na svom ležaju u kuhinji, i sâm sam počeo čitati knjige koje sam donosio njemu.

Otkako su prestale moje obaveze u čitaonici, na raspolaganju sam imao više vremena nego što sam ga mogao utrošiti na učenje i na poslove u kućanstvu, koje ja i moja braća nismo mogli izbjeći ni nakon maminog prelaska u Hotel. Mama, jednostavno, nije stizala sve obaviti sama, jer su se njezine obaveze u “Balkanu” neprekidno povećavale.

Tako smo Josip i ja, i protiv svoje volje, morali preuzeti dobar dio njezinih poslova u domaćinstvu. Nisu to bili neki veliki poslovi. Održavanje jednog tako malog i tako oskudno namještenog stana, kao što je bio naš i svi ostali u našem susjedstvu, nije zahtijevalo ni mnogo vremena niti mnogo napora. Bilo je dovoljno mokrom krpom obrisati daščane podove i istresti prašinu iz nekoliko ponjava, namjestiti posteljinu na krevetima i oprati posuđe, uz već uobičajeno i svakodnevno donošenje vode sa česme, čišćenje i loženje peći, cijepanje drva i pripremu uglja.

Čak ni generalno godišnje spremanje stana, koje je uključivalo i bojenje svih zidova i tavanica, nije predstavljalo neki problem od kojeg bi zaboljela glava. Trebalo je sačekati sunčan i topao dan, da bi se namještaj i krupnije stvari mogli iznijeti napolje, što je bio možda najlakši dio cijelog posla, a zatim velikom četkom nanijeti krečno bjelilo na stropove i zidove. Ako smo željeli imati imitaciju tapeta na zidovima, mogli smo to dobiti tako što smo gumenim valjkom sa utisnutim cvjetnim uzorkom, umočenim u boju, povlačili po zidu od tavanice do poda. Nakon toga ostajalo je još da se izribaju podovi i operu prozori i vrata, te da se namještaj i ostale stvari vrate na svoja mjesta. Time je cijeli posao bio gotov, a mogao se okončati za jedan jedini ljetni dan.

Iako sam morao priznati da mi je mamin prelazak u “Balkan” ostavljao mnogo više slobodnog vremena pa, samim tim, i više mogućnosti da se zanimam aktivnostima koje su me privlačile, kao, na primjer, da idem u kino bar jednom tjedno, u kazalište bar jednom mjesečno, ili na nogometne utakmice kada se uspijem neopaženo prebaciti preko ograde stadiona, ipak nisam mogao preboljeti gubitak čitaonice. Osjećao sam ga prije svega kao svoj vlastiti gubitak, jer sam se sada sa Elenom mogao sastajati samo tako što bih je uveče sačekao ispred zgrade u kojoj se održavao tečaj krojenja i šivenja i zajedno sa njom vratio se kući.

Ta šetnja, na žalost, nije mogla trajati dugo, bez obzira što smo najčešće birali najzaobilaznije puteve. U Zenici su u to vrijeme sve staze za mene bile kratke i, ma kuda se kretao, moglo se dogoditi jedino to da na odredište stignem ranije nego što sam želio, ponekad točno na vrijeme, ali nikada suviše kasno. Tom osjećanju je umnogome doprinijela i činjenica da su, nakon što je propalo moje i Elenino ortaštvo sa kavom, članovi Elenine obitelji izmijenili odnos prema meni. Najprije im nije smetalo što smo nas dvoje u zatvorenoj čajnoj kuhinji čitaonice, iz dana u dan, provodili zajedno više sati, a onda su, najedanput, došli do zaključka da za Elenu ne bi bilo korisno da se suviše često i suviše dugo zadržava sa mnom na ulici.

Iako smo stanovali u susjednim barakama, tako da su prozori njezinog stana gledali u vrata mog, Elena je gotovo prestala da me posjećuje. Činila je to samo u slučaju da je u stanu bila moja mama ili ako je uz Elenu bio jedan od njezine braće. Na moje pitanje otkuda ta korjenita promjena odgovorila mi je da su tako odlučile žene iz njezine obitelji. Rekla mi je da njezina majka, njezine babe i njezina strina smatraju da djevojci ne priliči da se često pojavljuje uz muškarca za kojeg se neće udati.

“A priličilo je da se sastajemo u čitaonici?”, upitao sam je, ne bez prijekora.

“To je nešto drugo”, odgovorila mi je.

“Zašto drugo?”, inzistirao sam.

“Zato što je to bio posao.”

“Znači li to da žene u tvojoj obitelji, kada je u pitanju posao, odnosno novac, imaju sasvim drugo mišljenje?”

Elena je slegnula ramenima, kao da je htjela pokazati da je moje pitanje sasvim suvišno.

“Da poznaješ žene, znao bi da se svaka može kupiti’’, rekla mi je.

Trenutak koji je uslijedio nakon ove Elenine izjave, izrečene tako ležernim glasom da sam mogao pomisliti da ona i sebe ubraja među žene koje se mogu kupiti, bio je najkritičniji u našem dvogodišnjem druženju. Ne pomišljajući na to da bih svojim sljedećim pitanjem mogao srušiti cijelu građevinu našeg prijateljstva, koju sam gradio sa ljubavlju, nadom i strahom, upitao sam Elenu da li se i ona može kupiti.

Pogledala me je tako da iz njezinog pogleda nisam mogao ništa zaključiti.

“Rekla sam da se svaka žena može kupiti i ne vidim razlog zašto bih sebe iz toga isključila.”

Njezine su riječi djelovale na mene tako kao da je nešto teško i žitko zatrpalo moju svijest. U sebi sam mogao pronaći još samo jednu jedinu riječ.

“Kolika...”

Bio sam izbezumljen i vjerojatno sam izgledao smiješno, jer se Elena slatko nasmijala.

“Želiš znati kolika je moja cijena?”, upitala je i, ne čekajući odgovor, nastavila. “Moja cijena nije mala i moraćeš se pomučiti da je platiš.”

Potom je načinila stanku, da bi naglasila riječi koje je tek namjeravala kazati.

“Nadam se da ti je poznato bar toliko da se žena, osim zlatom i novcem, može kupiti i manje vrijednim darovima. I pažnjom, i lijepim riječima, makar i ne bile istinite, ali i ljubavlju, a ljubav, ako je ima, ne može ne biti istinita.”

Bilo je to prvi i posljednji put da je Elena u mojoj nazočnosti govorila o ljubavi. I možda me je upravo zbog toga odmah napustila, ostavljajući me da neometano razmišljam čime ću kupiti tu ženu, koja je po broju godina bila skoro moja vršnjakinja, a koja je djelovala na mene tako da sam se često pitao da li se sve žene rađaju već potpuno formirane ili je Elena izuzetak.

Posljednji dani 1954. godine prolazili su ničim pomućeni. Maksova je bolest krenula na bolje, ali se poboljšanje kretalo sitnim koracima. Mama je na novom poslu stekla potrebno iskustvo i, koliko sam mogao ocijeniti, uživala je u njemu. Josip je punom parom ostvarivao svoje planove i u školi i na atletskoj stazi, a ja sam sa nestrpljenjem očekivao Novu godinu. Svaki put kada bih otvorio vrata šupe, da bih uzeo ugljen i drva, ugledao bih boce sa šipkovim vinom i sjetio bih se Eleninog obećanja da ćemo ga popiti za Novu godinu. Očekivao sam da će svoje obećanje održati bez obzira na izmijenjen odnos njezine obitelji prema meni.

I mama je sa nestrpljenjem očekivala smjenu godina, ali za razliku od mene, ona se nije pitala gdje će je dočekati. Službeno je bila zadužena da na dočeku bude domaćica belgijskim inženjerima i s tim u vezi dobila je u nekom skladištu komad tkanine da načini sebi svečanu haljinu. Uz tkaninu nije dobila i novac da plati krojačicu pa se sama poduhvatila krojenja i šivenja. Šivaći stroj je posudila negdje u susjedstvu, ali je sama morala osmisliti ideju o tome kako bi njezina haljina trebalo izgledati.

Sve su žene iz susjedstva bile upoznate sa zadaćom koja je mami povjerena, a mnoge od njih, uglavnom one mlađe, dolazile su u naš stan da makar posredno sudjeluju u njezinoj realizaciji, odnosno da bar promatraju kako napreduje izrada mamine haljine i da se pitaju kako će izgledati novogodišnja svečanost, na kojoj će se okupiti svi važniji ljudi iz gradske i okružne vlasti, a takođe i strani stručnjaci koji rade na izgradnji željezare. Dolazila je i Elena, premda po njezinom ponašanju nisam mogao zaključiti da ju je zanimala mamina haljina. Više se zanimala samom mamom i promjenama kroz koje je prolazila.

“Gospođa Jasmina ipak ima izgleda da se izvuče”, rekla mi je jednom prilikom dok je promatrala mamu kako svojim mladim susjedama objašnjava kakvu haljinu želi načiniti. “Njoj nije mjesto ovdje”, ponovila je po tko zna koji put.

“Ako nije njoj, onda nije ni meni”, rekao sam, pokušavajući je zbuniti.

“Nemoj se trpati tamo gdje ti nije mjesto”, odvratila mi je Elena. “Ne možeš biti i sa njom i sa mnom”, dodala je, zadajući mi još jednu zagonetku, kojom sam se, bez rezultata, morao baviti nekoliko narednih dana, a koja je svoje rješenje otkrila tek osamnaest mjeseci kasnije, u trenutku kada je Elena u rukama imala ovjerenu vizu za Ameriku.

“Sviđa li ti se mamina nova haljina?”, upitao sam Elenu, spuštajući ruku na njezino koljeno prekriveno tkaninom kojoj nisam znao naziv i kojoj se ni pored najbolje volje nisam mogao diviti, a koja je ipak za mene bila dragocjenija od svih drugih, jer je prekrivala ono što sam najviše želio imati.

Prije nego što mi je odgovorila, pogledom je ispratila kretanje moje ruke i, na moju veliku radost, prešutno joj odobrila da ostane tamo gdje se zaustavila.

“Haljina je lijepa”, odgovorila je, “ali ona nije presudna. Tvoja bi mama bila lijepa i kada bi odjenula vreću.”

Upitao sam je kako bi se ona osjećala u toj haljini, a njezin me je odgovor iznenadio i još jedanput upozorio da ja o njoj, u stvari, ne znam mnogo.

“Kada je u pitanju odijevanje, mogu reći da zavidim vama muškarcima. Osjećala bih se na svom mjestu kada bih mogla uskočiti u te tvoje hlaće, čije nogavice više nalikuju na zgužvane oluke, i navući taj sako, koji kao da je krava žvakala.”

Premda sam bio svjestan činjenice da je odijevanje posljednja stvar kojoj sam mogao posvećivati dužnu pažnju, ipak sam bio povrijeđen svojom slikom u Eleninim očima. Međutim, ne u tolikoj mjeri da se ne bih nasmijao, jer u toj slici nisam našao zlobu nego jedino dobronamjernu karikaturu.

Novu 1955. godinu nisam dočekao onako kako sam planirao - nasamo sa Elenom. U stvari, bio sam spreman otići sa njom i na novogodišnju premijeru u kinu “Central”, gdje bismo bar za vrijeme filmske predstave, u mraku, mogli dočarati iluziju da smo sami. Elena nije pristala ni da ide u kino niti da Novu godinu dočeka sa mnom samim u mom stanu.

“Mama će ti biti odsutna pa zašto onda ne bi načinio pravu zabavu?”, upitala me je. “Pozovi Damaskina, pozovi i druge prijatelje i prijateljice. Vina imamo dovoljno i za veće društvo.”

Elenin prijedlog nije mi se sviđao samo zbog toga što je isključivao mogućnost da makar i na kratko vrijeme ostanemo sami. Ipak sam ga prihvatio, prije svega da bih njoj udovoljio, ali i zato što mi je pružao mogućnost da se pobliže upoznam sa nekim od svojih susjeda.

Razmišljajući o tome koga bih mogao pozvati na novogodišnje slavlje, sjetio sam se Ljubice. Ona je bila Josipova djevojka do trenutka kada je Josip saznao da će njezina obitelj useliti u naš raniji stan. Često sam je susretao u gimnaziji i svaki put mi se javljala i zastajala da porazgovaramo. Rijetko je kada propustila priliku da ponovi kako žali zbog našeg preseljenja u baraku, što je ona, kao i Josip, vidjela kao tragičan čin zle sudbine. Ona, naravno, nije mogla znati da sam ja u toj selidbi vidio nešto sasvim suprotno i da sam bio sretan što se sudbina svakom od nas prikazivala u drugom obliku.

Pomislio sam da bi Nova godina mogla biti dobra prilika da se Josip i Ljubica ponovno zbliže, ali nju nisam mogao pozvati a da za to ne dobijem Josipovu suglasnost. Odbio je bez trunke kolebanja, kao da je danima razmišljao o mom prijedlogu i na kraju donio neopozivu odluku.

“Suviše je rano za to”, rekao mi je kao obrazloženje.

“Hoćeš reći da je suviše kasno?”, upitao sam ga.

“Rekao sam ono što sam mislio reći”, odbrusio je i ostavio me da razmišljam i odgonetam još jednu zagonetku. “Zašto rano?”, pitao sam se. “Da li to znači da Josip svoju vezu sa Ljubicom nije definitivno prekinuo i da je želi obnoviti, ali u nekom drugom, za njega pogodnijem trenutku?”

Jedno pitanje obično priziva i druga pitanja pa se nisam začudio kada su na površinu moje svijesti isplivale još neke dvojbe, kojih tamo donedavno nije bilo. Povezao sam sa njima neke već poznate činjenice, kao što je Josipova odluka da se upiše u tehničku školu, zatim njegovo gotovo fanatično svakodnevno okapanje nad udžbenicima i sveskama, ali takođe i odluka da se počne baviti atletikom, i dobio sam rezultat koji me je začudio, a čiju sam valjanost mogao provjeriti tek poslije nekoliko godina. A taj zaključak je bio da Josip želi ostvariti neke izvanredne rezultate, kako bi nekom dokazao svoju vrijednost. Kome? Ljubici? Zašto?

Ova su pitanja ostala visiti u zraku. Isuviše je bilo tih “zašto” i u meni i oko mene da bih stizao nalaziti odgovore na svako od njih. A bilo je i vrijeme da počnem rješavati neke druge probleme. Prije svega one oko organiziranja novogodišnje zabave. Između ostalih zaokupljalo me je pitanje koga pozvati. Imao sam nekoliko dobrih drugova sa kojima sam se družio uglavnom u školi i za koje sam pretpostavljao da bi se rado odazvali mom pozivu. Nisam, međutim, bio siguran da će biti zadovoljni onim što sam im mogao ponuditi - stanom, jelom, pićem i mojim novim prijateljima i prijateljicama iz barakaškog naselja.

Moram priznati da sam se najviše kolebao zbog Elene, pitajući se kako će gimnazijalci gledati na nju i da li će se ona i u njihovom društvu ponašati slobodno i otvoreno, kako je navikla. Nisam se plašio toga da bi moji školski drugovi mogli loše ocijeniti njezin izgled ili njezino ponašanje. Bila mi je draga takva kakva je i bio sam spreman prijeći preko svih mogućih kritika i prigovora, ali sam na kraju došao do zaključka da ipak nema svrhe praviti nepotrebne probleme. Pozvao sam samo barakaške prijatelje.

Došli su svi koje sam pozvao pa i neki koje nisam. To me je zabrinjavalo samo zbog toga što je stan bio mali pa smo se svi osjećali stiješnjeni. I to je, međutim, imalo neke prednosti, jer je Elena sjedila pored mene i nije imala nikakve šanse da se odmakne ni za milimetar.

Na početku zabave obavijestio sam svoje goste da im mogu ponuditi samo vino od šipaka, koje sam prethodno iz boca presuo u kante za vodu, i kestenove, koje je kupila Elena. Vinom su se mogli poslužiti odmah, a kestenovima tek nakon što ih ispeku na peći. Moja je ponuda prihvaćena oduševljeno, kao poziv na gozbu, i u skupu je odmah zastrujala živost. Vino je bilo jako i bilo ga je dovoljno za sve, a posao oko pečenja i ljuštenja kestenova bio je dovoljno zabavan da, zajedno sa vinom, nekoliko narednih sati raspoloženje nazočnih održi na željenoj visini.

Tek blizu ponoći osjetili smo da nešto nedostaje. U stanu nismo imali radio-aparat niti nešto drugo što bi moglo proizvoditi muziku. A bez muzičke pratnje pjesma koju su započinjali pojedini gosti zvučala je prazno.

“Da pozovemo Fantoma?”, upitao me je netko.

Ja sam bio zadovoljan i samo tim da sjedim pored Elene na sećiji i da pratim šta se oko mene dešava. Rekao sam neka pozovu koga hoće.

Uskoro nam se pridružio još jedan gost, koji je odmah privukao moju pozornost i već od prvog pogleda sagradio u meni nesavladivu odbojnost. Bio je to još dječak, možda godinu dana stariji od Maksa, ali ne veći od njega. Imao je nesvakidašnje lice, ukočeno, više nalik maski, zbog kojeg su ga najvjerojatnije uspoređivali sa fantomom. Najneobičnije na njemu su ipak bile oči ili, točnije, njihov pogled. Kada bi ga upravio prema nekom od nazočnih, izgledalo je kao da se zakačio za promatrani objekat i kao da ga na neki svoj, poseban, fantomski, način ispituje. To je obično trajalo toliko dugo da se promatrani najčešće počinjao osjećati neugodno i zbog toga je na kraju odvraćao glavu.

Fantom je donio nešto što je nalikovalo nekom od muzičkih instrumenata srodnih gitari. Bio je manji od gitare i imao je samo četiri žice. Ali je zvučao sasvim dobro. Prije nego što je počeo svirati, Fantom je bez riječi stajao na sredini sobe. Čekao je da mu se kaže šta će svirati i da mu se plati.

Jedan od mladića je izvadio papirni dinar i zakačio ga za Fantomov instrument, a zatim se okrenuo prema Eleni i rekao: “Hajde, Grkinjo, ti počni”.

Elena je pogledala u mene, ustala i obratila se prisutnima pitanjem.

“Treba li da pitam koju ćete pjesmu?”

Sa svih strana podigli su se uzvici da to nije potrebno, iz čega sam zaključio da im je Elena i ranije pjevala i da zna koja im se pjesma najviše sviđa. Dok sam je gledao kako se priprema za pjevanje, osjećao sam kako me zahvata uzbuđenje, a kada je počela pjevati, zadrhtao sam, kao da sam iz tople postelje bio izbačen u studenu noć.

Elena je pjevala na grčkom i od svega sam mogao razumjeti samo to da pjeva pjesmu o Heleni, jer se ovo ime spominjalo u nekoliko navrata. Kada je došla do refrena, pridružio joj se i Damaskin. Elena je pjevala privlačnim, tek malo promuklim glasom. I pored grozničavog uzbuđenja, koje me je gotovo vidljivo treslo, osjećao sam da u njezinom pjevanju nešto nedostaje. Izgledalo mi je kao da Elena izgovara dobro naučene stihove. Sve je bilo točno, sve na svom mjestu, a i lijepo je zvučalo, ali kao da je bilo naučeno samo zbog toga što bi moglo biti korisno. Premda sam se ljutio na samog sebe, ipak sam zaključio da Elena ne pjeva iz neke duboke, samo njoj znane, potrebe, nego zbog toga što zna da se njezino pjevanje može nekom dopasti.

Nisam mogao reći da je Elena bila tašta, još manje da je bila koristoljubivo proračunata, pa ipak nisam mogao otkloniti dojam da u svom pjevanju ne sudjeluje i dušom. Taj je dojam bio prisutan u meni i kasnije, kada sam plesao sa Elenom, a bio je još izrazitiji kada sam je promatrao kako pleše sa drugima. Zbog toga mi, međutim, nije postala ništa manje draga.

U početku, zbog uzbuđenja izazvanog Eleninim pjevanjem, nisam obraćao pozornost na Fantoma pa me je njegova svirka nemalo iznenadila kada je konačno doprla do moje svijesti. Možda i zato što se muzikom nisam zanimao i što sam o njoj malo znao, učinilo mi se da Fantomova vještina daleko nadilazi njegov uzrast. Uspjela je do kraja ovladati svim nazočnim i diktirati raspoloženje sve do ranih jutarnjih sati.

Osim svojom muzičkom vještinom, Fantom me je iznenađivao još nečim. Uporno je i bez riječi odbijao svirati ako mu se ne bi unaprijed platilo. Nije tražio mnogo. Njegova je cijena bila najmanje jedan dinar po pjesmi. Moji barakaški prijatelji imali su malo novaca, ali, koliko sam primijetio, nisu žalili izvaditi iz džepova i posljednji dinar i ubaciti ga u otvor Fantomove gitare. Zahvaljujući tome, doček Nove 1955. godine protekao je u sjajnom raspoloženju.

Ali je ostavio i trag koji sam uvijek smatrao zlokobnim. Povezao je Maksa sa Fantomom, i to na način koji nikad nisam uspio do kraja razjasniti. Svezao ih je kao palicu i bubanj. Meni se činilo da je Maks bio bubanj, dakle onaj koji je proizvodio zvuk, a da je Fantom bio palica, kojom se moralo udarati u bubanj da bi se dobio zvuk.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan šesti - 18. lipnja 1994.

Vladimir se probudio sa osjećanjem da sada, kada je propustio priliku da se sastane sa braćom, i nema nekog smisla otvarati oči. Dan koji se pružao pred njim nije obećavao ništa više od onog jučerašnjeg. I on će se vući jednako sporo kao i oni prije njega i jednako će brzo utonuti u zaborav. Sastojaće se od uvijek istih briga i napora da se zadovolji tijelo. Zasvijetliće samo u trenucima sjećanja, a završiće se i prije nego što se spusti tama. Sve u svemu, biće to samo još jedan u nizu dana koje je pojela noć.

Ne može se reći da nije učinio ništa da bi se oslobodio tog lanca sačinjenog od bespomoćnosti i beznađa, ali je sve što je postigao bilo saznanje da mu ne preostaje ništa osim da čeka, jer je osuđen na ulogu nevoljnog sudionika ili, u najboljem slučaju, dobrovoljnog statista. Nije pripadao ni jednoj od dvije skupine ljudi, koji su, po njegovom mišljenju, odmatali i namatali konce rata. Ni junacima niti kukavicama.

I ma koliko da je pokušavao, nije uspijevao oštro razgraničiti ove dvije kategorije niti dokučiti kojoj od njih pripadaju veće zasluge za nastanak i rast sukoba među ljudima. Jedino što je uspio bio je zaključak da su svi ostali ljudi, koji bi se mogli nazvati kategorijom običnih, normalnih, predodređeni da budu gubitnici, bilo šta da učine pa je, po njegovom dubokom uvjerenju, za njih bilo najkorisnije da djeluju što je moguće manje. Njihovi ratni dani bili su izgubljeni i prije nego što su osvanuli.

Pa iako je dan što ga je čekao unaprijed bio izgubljen, Vladimir je bio svjestan da će ga morati na neki način potrošiti. Moraće se pokrenuti i učiniti nešto od onog što se nije dalo izbjeći. Bilo je krajnje vrijeme da nabavi nešto za jelo, a i nešto što bi se moglo naložiti, da bi se jelo skuhalo. Da je imao novaca, mogao je to učiniti na nedalekoj tržnici. Novca, međutim, nije imao i morao se osloniti na ono što je dobivao od dobrotvornih organizacija i na ono što je mogao naći u prirodi. Još od ranog proljeća izlazio je na okolna brda i sabirao samonikle jestive biljke ili je silazio na obalu Bosne da bi zajedno sa mnoštvom sebi sličnih lovio uveliko prorijeđene ribe.

Dan je bio topao, a obećavao je da će biti i vreo pa je pomisao na svježinu vode mamila Vladimira da pođe prema rijeci. S druge strane, mogućnost da na brdima, uz biljke, nađe i drvo za loženje opominjala ga je da krene u suprotnom pravcu. Odlučio se za brdo iako je lako mogao zamisliti da će se penjanje neminovno pretvoriti u kišu vlastitog znoja.

Uzeo je ranac i u njega stavio nekoliko plastičnih vrećica, a zatim obukao duboke cipele. Iskustvo dugogodišnjeg planinarenja govorilo mu je da se teret najlakše nosi na leđima, a tako nošen ostavlja slobodne obje ruke, te da se noge najmanje zamaraju u obući koja obuhvata i gležnjeve. Na kraju je uzeo i čvrst štap, bez kojeg nije kretao u prirodu. Izišao je iz stana, prešao preko Babine rijeke i uputio se istočno od Crkvica u pravcu Klopačkih stijena.

Već je imao dovoljno iskustva sa sakupljanjem jestivog samoniklog bilja i znao je da ga u prvom ljetnom mjesecu ne očekuje nikakva gozba, ako je uopće moguće bosanske šume i livade povezivati sa pojmom gozbe. U proljetnim mjesecima situacija je bila znatno povoljnija, jer se tada gotovo na svakom koraku moglo pronaći izdanaka ili mladih listova divljeg zelenog povrća, ali je i tada bilo potrebno nabrati cijelu gomilu zeleniša da bi se od njega skuhao jedan čestit obrok, u kojem je bilo vitamina, minerala i drugih važnih sastojina, ali ne i dovoljno energije.

Kao što je i pretpostavljao, morao je potrošiti gotovo cijeli dan da bi sakupio pregršt ne previše starih listova koprive, sljeza i bokvice. Sa drvima je išlo lakše i brže i mogao se nadati da će mu količina koju je donio u rancu potrajati nekoliko dana.

Kada se vratio u stan, bio je toliko umoran da je osjećao kako bi za njega bilo najbolje da odmah legne. Bio je, međutim, svjestan i činjenice da bi mu sav trud koji je uložio na branje propao ukoliko doneseno lišće ne bi odmah skuhao. Znao je, takođe, da to što trenutno ne osjeća glad ne znači da njegovom organizmu nisu hitno potrebni građa i energija. Stoga je naložio peć i nakratko prokuhao lišće. Potom je upržio nekoliko kašika brašna i dodao mu isječeno i ocijeđeno lišće.

Dok je pripravljao svoj jedini objed za taj dan, Vladimir je skuhao i lonac čaja. Istog onakvog kakvog je kuhao prije četrdeset godina, od plodova šipka, cvjetova zove, vrhova mravinca i lišća metvice.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Sedmo poglavlje

Kada sam početkom jeseni prvi put probao doručak koji se sastojao od čaja, spravljenog od vlastoručno nabranih dijelova biljaka - plodova divlje ruže, cvjetova zove, gornjih dijelova divljeg origana i lišća metvice - te od kruha premazanog šljivovim pekmezom, učinio mi se ukusnom kombinacijom. Tri mjeseca docnije okus se potpuno izgubio i ostavio iza sebe želju za promjenom. Bilo kakvom promjenom.

Ta želja, međutim, nije trajala duže od samog doručka i nestajala je onog trenutka kada bih ustao od stola. Početkom 1955. godine život me je opkoljavao sa isuviše mnogo izazova a da bi mi ostavljao dovoljno vremena da razmišljam i o tome kako ispuniti i tako sitne želje. Jeo sam ono što mi se našlo na dohvatu ruke, da bih utolio glad i nastavio se kretati sve dalje, ne znajući ni sam kuda. Znao sam šta moram, šta želim i šta mogu činiti i prema ta tri orijentira upravljao sam svoje svakodnevne aktivnosti. Ne planski, ali ne i isključivo nagonski. U školu sam išao redovito, jer mi je prijao boravak u toj sredini, među drugovima i drugaricama, sa kojima sam činio zajednicu više od šest godina, od polaska u gimnaziju. Sa nešto manje volje prihvatao sam se učenja školskog gradiva, ali ipak je to bilo dovoljno da izbjegnem veće probleme.