Željko Antunović opasno je sjećati se roman Rijeka 2002 Nakladnik: "genesis", doo, Rijeka

Nisam imao ništa protiv svog imena ukoliko se ono nije dovodilo u vezu sa svojim podrijetlom. Nisam primijetio niti da Josipu na bilo koji način smeta njegovo, ali je zato Maks bio ogorčen zbog imena koje su mu roditelji prišili za cijeli život. Ne samo da mu se nije sviđalo nego se može reći da ga je osjećao kao strano tijelo, koje je prisiljen stalno vući sa sobom.

U trenutku kada sam završio pripovijedanje Elena se nasmijala, a zatim mi je rekla da je to samo još jedan od plodova ljudske gluposti, ali da joj se moje ime ipak sviđa.

“Vladimire, mi smo sada ortaci”, rekla mi je na takav način kao da želi naglasiti da smo nešto više od prijatelja. “Sada sačinjavamo jednu zajednicu i ona nam mora biti važnija od nas samih.”

Potom mi je objasnila da se ona u svojoj obitelji osjeća sigurnom, jer zna da su se svi njezini članovi spremni žrtvovati za zajedničke interese.

“Moraš to znati ako želiš da ovu našu ortačku zajednicu održimo”, rekla je, a ja sam pomislio da se to podrazumijeva samo po sebi.

Promjene, koje su se zbile ne samo u mami nego i u meni, učinile su da i ja uradim nešto što ranije ne bih učinio. Svjesno sam propustio reći mami da me je u čitaonici posjetio majstor-Rašid i da mi je ponovno ponudio da se preselim kod njega u Travnik i da počnem raditi u njegovoj stolarskoj radionici. Prije toga mi je napomenuo da želi razgovarati sa mnom nasamo, kako bi bio siguran da mama neće uticati na moju odluku. Potom mi je rekao uglavnom ono isto što je rekao mami i meni nekoliko dana nakon što su oca odveli u zatvor.

“U ovakvim situacijama jedan od vas trojice se mora žrtvovati”, rekao je, podrazumijevajući pod “trojicom” mene i moju braću. “Mora napustiti školu i zaposliti se, kako bi ostalima olakšao život. A jedini koji se može žrtvovati, a da ta žrtva ima nekog efekta, si ti, Vladimire.”

Prva majstor-Rašidova ponuda učinila mi se privlačnom. Napuštanje škole, kojoj nisam bio naročito sklon, i prelazak u Travnik i u Rašidovu radionicu, koji su mi se oduvijek sviđali, nisam smatrao nikakvom žrtvom. Međutim, tada je samo izgledalo da očev stari prijatelj očekuje da ja donesem odluku o tome da li ću prihvatiti njegovu ponudu ili ne. On je i sam, sasvim sigurno, dobro znao da će o svemu odlučiti mama. A mogao je i pretpostaviti da ona neće pristati na njegov prijedlog.

“Hvala ti na ponudi, ali mislim da bi bilo glupo da Vladimir napusti šesti razred gimnazije da bi započeo izučavanje zanata”, rekla je mama, a da, u stvari, nije ni pokušala razmotriti majstor-Rašidovu ponudu, koja je polazila prije svega od toga da se materijalni položaj naše obitelji temeljito izmijenio. Bili smo prisiljeni što hitnije potražiti bilo kakav izvor prihoda i nije bilo pametno odbacivati to što nam se nudilo.

Mama je ipak odbila, a majstor-Rašid nije inzistirao. Vjerojatno mu je bilo jasno da bi to bio uzaludan posao. Otišao je, rekavši da mu se možemo obratiti u svako doba ako nam pomoć zatreba. Vratio se deset mjeseci kasnije, vjerujući da je vrijeme učinilo svoje.

“Mogu pretpostaviti kakva te budućnost čeka ako nastaviš ovim putem”, rekao mi je. “Pomučićeš se da završiš i preostala dva razreda gimnazije i onda će se postaviti pitanje šta dalje. Nećeš moći nastaviti školovanje, jer studije zahtijevaju daleko veće izdatke. A na stipendiju ne možeš računati. Zbog toga ćeš se najvjerojatnije zaposliti. Bićeš službenik negdje u računovodstvu, ili ćeš biti knjigovođa, ili nešto slično, pa ćeš cijeli svoj preostali život provesti nezadovoljan i svojim poslom, i samim sobom, i svima drugima.”

Majstor-Rašid je znao da mi se sviđa rad sa drvetom i vjerovao je da neće biti potrebno dugo me ubjeđivati da prihvatim njegovu novu ponudu. Nije, međutim, znao da u tom trenutku nije postojalo ništa tako primamljivo da bi me moglo odvući od čitaonice i barakaškog naselja ili, točnije, od Elene. Nisam se dvoumio ni trenutak. Rekao sam mu da bih, kada bih bio u prilici birati svoje zanimanje, izabrao njegov zanat. Na žalost, situacija je takva da se izbor nameće sam. Mama bez mene nije mogla obavljati svoje poslove ni u čitaonici niti u stanu i, dok je tako, ne mogu pristati ni na kakvu promjenu.

“Da sam na Josipovom ili na Maksovom mjestu, mogao bih otići a da obitelj mojim odlaskom ništa ne izgubi”, dodao sam i u tom sam trenutku, možda prvi put, bio zahvalan sudbini što me je gurnula u svijet prije moje braće.

Majstor-Rašid je slušao ono što sam mu govorio, ali je nekoliko puta pažljivo pogledao u Elenu, koja je za vrijeme našeg razgovora stajala pored sudopera i, naoko nezainteresirana, prala šoljice za kavu. Možda je naslutio pravi razlog neprihvatanja njegove ponude. Ako bi se sudilo prema tome da nije ni pokušao da me ubjeđuje, vjerojatno i jeste.

Mami nikad nisam rekao ni riječi o majstor-Rašidovoj posjeti. Ni meni samom nije jasno zbog čega sam tako postupio, jer sam mogao biti siguran da bi se mama u potpunosti složila sa mojom odlukom.

DANI KOJE JE POJELA NOĆ

Dan treći - 12. lipnja 1994.

Probudilo ga je uporno zvonjenje telefona. Namjeravao je spavati što je moguće duže, da bi što manje vremena razbijao glavu pitanjem kako utrošiti dan. Sada, kada je rođendan prošao, bio je siguran da sa druge strane telefonske linije može biti samo njegov otac. Vladimir ga nije posjetio u proteklih sedam dana.

“Mora da već gori od nestrpljenja da sa nekim podijeli gomilu riječi koje su se u međuvremenu nakupile u njemu”, pomislio je.

Njegova maćeha, očeva treća žena, odavno je prestala da ga sluša, odbijajući, kako je govorila, da služi kao korpa za otpatke.

“Šta je sa tobom?”, upitao ga je otac kada je podigao slušalicu. “Jesi li me zaboravio?”

“Nije me upitao kako se osjećam”, sa sjetom je pomislio Vladimir, “a morao bi u svakom trenutku biti svjestan toga da lako mogu postati žrtva granata, koje s vrema na vrijeme padaju na grad, ili gladi, koja se za mnom i za svima koje poznajem vuče poput nijeme nemani, ili bolesti, koja se svakog časa može izvući iz pukotina raspolućene svijesti, izložene iz dana u dan sve većem pritisku. Ne bi se sjetio ni da postojim da mu nisam potreban.”

Ništa od toga nije rekao ocu. Osjećao je da mu čak ništa ne može niti zamjeriti, jer je bio svjestan činjenice da otac, kao i većina drugih ljudi, sebe vidi kao središte cjelokupnog života, iz kojeg sve kreće i kojemu se sve vraća.

Vladimiru je bilo jasno da će morati posjetiti oca ako želi biti miran narednih šest ili sedam dana. Krenuo je uskoro nakon što je spustio slušalicu, kako bi svoju, ne baš ugodnu, zadaću obavio i vratio se u stan prije podnevne vrućine.

Oca je zatekao u dobrom raspoloženju. Sjedio je za stolom na balkonu i motao cigaretu. Ispred njega je stajala boca sa rakijom, a pored nje dvije već napunjene čaše. Očito je čekao Vladimira i bio siguran da će doći.

“Pogodi tko me se sjetio”, rekao mu je, gurajući jednu od čaša prema njegovoj strani stola.

Vladimir nije morao pogađati. Znao je. Bilo je mnogo onih koji bi se mogli sjetiti njegovog oca, ali je samo jednom od njih moglo pasti na pamet da mu donese ili pošalje bocu pića i kutiju duvana. Bio je to, naravno, majstor-Rašid iz Travnika, jedini prijatelj kojeg je otac stekao u svom dugom životu ili jedini kojeg je, na Vladimirovo veliko čuđenje, uspio sačuvati. Vjerojatno ne svojom zaslugom.

“Moram priznati da me moj Rašid ne zaboravlja. Pošalje mi često, ako ne novaca, onda bar bocu rakije i koju kutiju cigareta”, rekao je otac nakon što je zapalio cigaretu i otpio gutljaj rakije.

Potom je Vladimir morao saslušati priču o tome kako to što majstor-Rašid čini i nije neka žrtva, jer je kao samostalni obrtnik stekao mnogo, a i u ratu mu se pruža poneka prilika da nešto zaradi.

“Je li istina da ti je Rašid, dok sam ja bio na Golom otoku, predlagao da prijeđeš kod njega i da radiš sa njim?”, upitao je otac.

Vladimir je neodređeno odmahnuo rukom u smislu “bilo pa prošlo”. Nije želio objašnjavati šta se događalo prije četrdeset godina.

“Jesi li ti odbio ili ti majka nije dozvolila da pođeš?”

Vladimir bi morao vikati da bi ga otac čuo, a vikanjem nije mogao saopćiti da su za sudbinu majstor-Rašidove ponude odgovorni oboje. Onda kada je on bio voljan napustiti gimnaziju i preseliti se u Travnik kod majstor-Rašida, njegova majka je smatrala da bi to bilo ispod njihovog nivoa. Deset mjeseci kasnije Vladimir je bio taj koji nije želio ništa mijenjati.

Videći da neće dobiti odgovor na svoje pitanje, otac je promijenio temu.

“Šta ti misliš?”, upitao je Vladimira. “Postoji li netko među onima koji ovdje mogu nešto učiniti a da shvata stvarni uzrok ovom ratu? Da zna koje je pravo rješenje da se stanje u Bosni ponovno normalizira?”

Postavio je pitanja, ali nije očekivao da mu Vladimir na njih odgovori. Pitanja su bila samo uvod u izlaganje, koje je pripremao proteklih sedam dana, a koje je Vladimiru u osnovnim crtama odavno bilo poznato.

“Jedino su komunisti u jednom trenutku shvatili suštinu balkanskog problema i jedino su ga oni u jednom periodu riješili na koliko-toliko zadovoljavajući način.”

Politika nije bila oblast u kojoj se Vladimir osjećao kao kod svoje kuće. Zbog toga nije reagirao i pustio je oca da ispriča ono što je pripremio.

“Mi komunisti smo shvatili da život na ovom području nalikuje neprekidnom sudaranju ledenih santi. Kada je more uzburkano, sante se sudaraju češće i žešće, što znači da se u većoj mjeri i oštećuju, a kada su valovi manji, dodiri između santi su rjeđi i oštećenja manja.”

Vladimir je morao priznati da otac govori slikovito.

“Moramo imati u vidu da ledene sante ne predstavljaju samo narode nego i pojedine njihove dijelove, koje razdvajaju najrazličitiji interesi. I sve se one neprekidno ljuljaju na valovima i sudaraju se čas na jednoj čas na drugoj strani, ostavljajući dio sebe u svakom od tih sudara.

Vladimir je, usprkos prvobitnoj namjeri, pažljivo slušao očevo kazivanje. Interesiralo ga je kako su komunisti riješili taj problem sa vječitim sudaranjem ledenih gromada. Da li su zaustavili gibanje mora, pitao se, ili su na neki drugi način onemogućili međusobne dodire santi?

“Talasanje se ne može zaustaviti, jer je to život”, nastavio je otac svoje kazivanje, kao da je pročitao Vladimirove misli, “ali se može učiniti nešto drugo. Mogu se između santi ubaciti tamponi, koji će amortizirati udare. Rješenje koje su komunisti pronašli bilo je jednostavno, ali se nije moglo izbjeći da ne bude i bolno. Sva je mudrost bila u tome da jedna čvrsto povezana grupa ljudi, sačinjena od svih elemenata ovdašnjeg stanovništva, preuzme na sebe ulogu tog amortizirajućeg tampona i da svojim tijelima, svojim idejama i svojim aktivnostima ispuni prostor između sudarajućih dijelova društva.”

Vladimiru se svidjela očeva ideja da narode i pojedine njihove dijelove predstavi ledenim santama, a da jednu političku grupaciju, koja je svoje cjelokupno djelovanje usmjerila ka uspostavljanju kontrole nad njima, prikaže kao tijelo koje se žrtvuje da bi se ublažili ili čak onemogućili sudari. Ipak, nije bio siguran da je otac bio na dobrom putu da bar približno točno objasni događaje kojima je i sâm Vladimir bio svjedok, a koji su činili da ima sve manje povjerenja u budućnost.

“U početku, dok su bili spremni primati udarce, komunisti su uspješno obavljali svoju ulogu amortizera i veoma su brzo ostvarili svoj cilj. Postigli su da se život i dalje nesmetano talasa, a da sudaranje dijelova društva i njegove štetne posljedice nestanu. Na žalost, s vremenom je među komunistima bivalo sve manje onih koji su bili spremni žrtvovati se i primati udarce, a sve više onih koji su svoju ulogu shvatali kao bogomdanu priliku da sebi obezbijede ugodan život. Kada su ovi drugi uvidjeli da u tampon-zoni ne može biti ugodna života, pobjegli su na sante i priključili se onima koji su oduvijek vjerovali da je taj njihov komad leda jedino mjesto na ovom svijetu koje zaslužuje da ga nastanjuju i jedino koje će im osigurati čak i produžetak života u nekom drugom svijetu.”

Vladimir nije bio raspoložen da se suprotstavlja ocu, premda mu je bilo očito da u očevoj teoriji postoje najmanje dvije pretpostavke koje isključuju jedna drugu. Ni završni zaključak mu se nije svidio, jer se, prema njemu, žrtve na ovom području mogu izbjeći samo ako se u prostor između ovdašnjih naroda ubaci neka sila koja ili neće osjećati udarce ili će dragovoljno pristati da ih prima. Takva sila, na žalost, ne postoji. Postoji samo sila koja će udarce uzvratiti. Zbog toga mu se činilo besmislenim za vrijeme rata raspravljati o pravdi, istini i slobodi.

Popio je svoju rakiju. Potom je sačekao da se maćeha vrati u stan i da mu se požali na očevo ponašanje, a onda se uz rijeku Bosnu, zaobilaznim putem, uputio natrag u Crkvice. Dok je koračao kroz vreli zrak, letimično je razmišljao o onom što mu je otac govorio. I prije nego što je stigao do polovine puta, ponovno je došao do istog zaključka: u ratu je besmisleno tražiti smisao bilo čemu.

“Još nisam dospio ni do njegove polovine, a ovaj je dan za mene već izgubljen”, pomislio je, pomiren sa svojim zaključkom.

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Četvrto poglavlje

Iako je obilovalo događajima, ljeto je prošlo brzo, kao što prolazi sve ono što nas čini sretnim. Početak jeseni donio je nove promjene. Ja i braća smo ponovno krenuli u školu i to je uzrokovalo pomjeranja u našem dnevnom rasporedu, ali i u maminom pa i u Eleninom. Sada je mama morala preuzeti veći dio posla i u čitaonici i u stanu, zbog čega je njezino raspoloženje osjetno opalo.

Ja i ona smo i dalje ustajali u šest sati i još bunovni od sna odlazili smo u čitaonicu, da bismo očistili prostorije i pripremili ih za otvaranje. Za to su obično bila potrebna puna tri sata, a ja sam nešto prije osam morao poći na nastavu pa je mama posao dovršavala sama.

Sa Elenom sam se dogovorio da ona kave kuha ujutro, a ja poslijepodne. Tako smo, na moju veliku žalost, mogli biti zajedno samo jedan sat danju i isto toliko uveče. Nikako nisam mogao biti zadovoljan takvim programom. Cijelo jutro mislio sam o tome šta ću kazati Eleni i željno sam iščekivao da se nastava završi. Iz škole sam odlazio pravo u čitaonicu. I tek što bismo se sastali i izmijenili novosti, Elena je odlazila, jer se u brojnoj obitelji, kao što je bila njezina, za nju uvijek nalazila neka obaveza. Mama je napuštala čitaonicu i prije nego što bih se ja pojavio tamo. Morala je pripremiti ručak i obaviti bar još neki od onih mnogobrojnih kućanskih poslova.

Od ranije sam znao da sreća nikada ne ide sama i da je redovito prati i ona druga, tamnija, strana. Tih rujanskih dana uvjerio sam se i u suprotno - da loša rješenja mogu imati i svijetla naličja. Činjenica da sam popodneva u čitaonici morao provoditi bez Elene bila mi je mrska, ali je isključivo njezina zasluga bila to da sam po prvi put počeo redovito učiti. Od prvog dana nove školske godine i svakodnevno. Budući da nisam imao šta drugo raditi, osim sjediti i s vremena na vrijeme skuhati kavu, mogao sam ponavljati školsko gradivo i bez žurbe pisati zadaće, što mi je uskoro prešlo u naviku.

Ne kaže se uzalud da je navika druga čovjekova priroda. Ono što sam u početku radio samo zato da bih ispunio vrijeme kasnije je postalo ne samo obaveza nego i izvor zadovoljstva. Učeći redovito, shvatio sam da se relativno lako za kratko vrijeme može usvojiti velika količina znanja. To je za mene bila velika novost, jer sam se do tada mučio, najprije s tim da samog sebe primoram otvoriti udžbenik ili svesku, a onda i sa pokušajima da shvatim ono što sam tamo nalazio zabilježeno. Da ne govorim o tome koliko je nakon takvog učenja ostajalo u mom pamćenju.

Probuđeni interes za učenje donekle je ublažio moju glad za Eleninom blizinom, a u cijelosti su je zadovoljavala samo nedjeljna poslijepodneva, koja smo obavezno provodili zajedno. Te su godine prva dva jesenska mjeseca bila suha i topla. Rujan se činio kao produženo ljeto, ali bez ljetnih žega, sa kraćim danima i svježijim noćima. Listopad je donio jutarnje magle i ugodna poslijepodneva.

Da sam raspolagao sa više slobodnog vremena, vjerujem da bih ga ugodno proveo. Prije svega uz Elenu i njezinu braću, koji su svoje slobodne sate najvećim dijelom provodili u pripremanju zimnice. Brali su šljive i drugo voće, zatim plodove divljih ruža, drijena i nekih drugih samoniklih biljaka i od svega toga pripravljali džemove, slatka, sokove i alkoholna pića.

Kao što je za mene minulo ljeto bilo do kraja ispunjeno događanjima, tako sam i prva dva jesenska mjeseca doživljavao kao nastavak jednog novog, po mnogo čemu bogatog života. A taj je život, u stvari, kada se promatrao sa materijalne strane, bio izuzetno oskudan. U svakom vidu. Svi barakaški stanovi, bez izuzetka, bili su siromašno namješteni, toliko siromašno da je njihovim stanarima bilo dovoljno najviše pola sata da se pripreme za selidbu i da sve predmeta svog domaćinstva iznesu iz stana i potrpaju u kamion ili u zaprežna kola.

U početku, prvih dana nakon doseljavanja, zaključavali smo ulazna vrata stana noću i onda kada nitko nije ostajao u stanu. Međutim, prestali smo to raditi kada smo se uvjerili da nitko drugi ne čini takvo što. Nikada nisam potražio odgovor na pitanje zbog čega se ti siromašni ljudi nisu plašili da bi im netko mogao ukrasti neku od ono malo stvari sa kojima su raspolagali. Da li zato što su vjerovali u poštenje svojih susjeda ili zbog toga što im je bilo svejedno da li će imati koji predmet manje? Ili zato što su to većinom bili mladi ljudi, došli sa sela, koji ljepotu nisu vidjeli u stanovima i kućanskim predmetima?

Ono malo novaca što su zarađivali radije su trošili na odjeću i provod. U slobodno vrijeme, kojeg su imali malo, rado su se okupljali, da bi se zabavili uz glazbu i igru, ali i da bi se opijali. Obližnja milicijska stanica je zbog toga uvijek imala dovoljno posla.

Život u naselju baraka u Ulici žrtava fašizma upoznao sam najprije na primjeru Elenine obitelji, za koju se ne bi moglo reći da je bila tipična za tu sredinu, izuzev po broju svojih članova i po oskudnim sredstvima na kojima se zasnivala njihova egzistencija. Elenina je obitelj bila jedna homogena zajednica, koju su na okupu čvrsto držali i brojne tegobe iz prošlosti i nada u mnogo bolju budućnost. Elenini najbliži srodnici bili su sasvim načisto s tim šta mogu očekivati od života. U skladu s tim načinili su plan i onda su ga se dosljedno pridržavali. U tom planu nije bilo mjesta za malodušnost, a još manje za očajanje, ali takođe ni za opuštanje i razbibrigu. Tu su našli mjesta samo trezvenost i rad, i po cijenu da se rad svede na beznačajnu korist.

Ne mogu reći da mi se sviđao takav način života. Naprotiv. Rado sam odlazio tamo odakle je dopirala pjesma. Uživao sam da promatram igrače nogometa i da sam poigram sa svojim vršnjacima. Privlačilo me je sve što je bilo otisnuto na papiru u obliku knjige, novina, stripa. Morao sam vidjeti svaki film koji se prikazivao u gradu, što znači da sam u “Central”, tada jedino kino, odlazio bar jedanput tjedno. Tu je bilo i kazalište, sa desetak premijera godišnje, koje nikako nisam mogao zaobići.

Ove moje sklonosti nikako se nisu slagale sa trezvenošću Elenine obitelji, a Elena je bila njezin dostojan član. I upravo su one prouzročile one malobrojne nesporazume koji su se povremeno pojavljivali između nas dvoje, a koji su se, čvrsto vjerujem, mogli otkloniti na obostrano zadovoljstvo da Elena nije bila pod neprekidnim utjecajem svoje obitelji. Odmah sam opazio da i ona sama uživa gotovo u svemu onom što je i meni pružalo užitak i da je samo zahvaljujući duboko ukorijenjenoj navici pružala otpor svemu onom što je smatrala nepotrebnim gubljenjem vremena. Uostalom, svojim sam ušima slušao kako govori o bogomdanoj ljepoti i o nužnosti da lijepa žena svoju ljepotu pretpostavlja svemu ostalom. Tako ne govore trezveni ljudi, čak ni onda kada se žele predstaviti drugačijim nego što jesu.

Elena je tako uvjerljivo govorila o ljepoti žene pa ipak je bila sasvim ravnodušna prema svom izgledu i prema izgledu svoje prirodne okoline. Sredinom listopada pozvala me je da pođemo na izlet na Zmajevac. Ponijela je korpu, u kojoj je, pretpostavljao sam, bila hrana, ali je ponijela i metalnu šipku, koja je na oba kraja bila savijena i za koju nisam mogao odrediti čemu bi mogla poslužiti.

Očekivao sam da ćemo najprije prošetati i da ćemo onda negdje sjesti i uživati u razgovoru i u pogledu na dolinu i grad. Međutim, sve je bilo drugačije nego što sam zamislio. Čim smo se počeli uspinjati uz šljivik iza posljednje barake, Elena mi je rekla da moramo požuriti, jer je dan kratak. Nisam je upitao za što je dan kratak već sam požurio za njom.

Rođena i odrasla u brdima, vitka i lagana, Elena se padinama Zmajevca kretala kao po svom vrtu. Hitro i bez vidljivog napora. Morao sam uložiti mnogo truda da ne bih zaostao iza nje. Pritom sam bio prisiljen šutjeti, jer nisam imao dovoljno daha i za tempo kretanja koji je nametala Elena i za razgovor. Za razliku od mene, Elena se cijelo vrijeme osvrtala i dobacivala mi primjedbe, uglavnom vezane za moje tjelesne sposobnosti.

Vidjela je da teško savladavam uspon i mogla je zaključiti da bi mi odmor dobro došao, ali joj, čini se, nije ni palo na pamet da se zaustavi prije nego što smo se uspeli do vrha Zmajevca. Tu se nalazio travnati proplanak ovalnog oblika, okružen mladim smrekama i borovima.

“Malo ćemo se odmoriti pa ćemo krenuti natrag”, rekla mi je Elena kada sam se srušio na zemlju, računajući da je mojim mukama došao kraj.

Netočno bi bilo reći da me je njezina izjava samo iznenadila.

“Zbog čega smo došli čak ovamo ako ćemo se odmah vratiti?”, upitao sam.

Objasnila mi je da ćemo uskoro krenuti prema dolini, ali da se prije večeri nećemo vratiti u naselje. Pomislio sam na dugu i laganu šetnju, za vrijeme koje bi se moglo dogoditi i nešto od onog što sam priželjkivao od trenutka kada sam prvi put ugledao Elenu.

“Nećemo moći žuriti, jer ćemo usput brati šipke”, dovršila je svoje objašnjenje i predala mi korpu i onu metalnu šipku.

Nisam se mogao suzdržati da ne upitam: “Zar nije dosta tog pekmeza?” Pitanje sam uputio Eleni, ali se ono, u stvari, odnosilo na cijelo barakaško naselje, u kojem je upravo tih dana kulminirao proces koji bi se mogao nazvati i ritualom pečenja pekmeza, i to prvenstveno onog od šljiva, ali i od krušaka, jabuka, šipaka i tko zna od čega još.

Na prostoru između baraka danima i noćima gorjele su vatre, na kojima se u bakrenim kazanima pekao, ili kuhao, pekmez, voćni namaz kojeg nakon odlaska iz baraka nikada više nisam stavio u usta. I sva ta priča o pekmezu vjerojatno ne bi ni privukla moju pozornost i ne bi ostavila nekog traga u meni da mama nije, na nečiji nagovor, kupila čak stotinu kilograma šljiva i odlučila da i mi, kao i svi ostali, pravimo pekmez. Ono što je nakon toga uslijedilo učinilo je da mi za cijeli život ogadi i šljive i sve ono što sa šljivama ima neke veze. Trebalo je, naime, tu masu šljiva probrati, oprati, osloboditi od koštica, samljeti, a zatim cijeli jedan dan i cijelu jednu noć kuhati u bakarnom kotlu, uz neprekidno miješanje velikom drvenom kašikom.

Kada je sav taj silni posao bio priveden kraju, vjerojatno bi uskoro bio i zaboravljen da iza njega nije ostala monstruozna količina šljivovog pekmeza, kojeg je trebalo pojesti. Bilo ga je svuda, u svim mogućim posudama i, jednostavno, nije se mogao zaobići. Bio nam je te jeseni, naredne zime i narednog proljeća glavna poslastica i jedini namaz. Na stolu je stalno stajala trolitarska tegla u kojoj pekmeza nikad nije nedostajalo, jer je mama stalno nadoknađivala ono što je u toku dana bilo potrošeno. Jeli smo ga za doručak sa kruhom i čajem, za užinu sa samim kruhom, poslije ručka samog, a za večeru ponovno sa kruhom i čajem. Jeli smo ga i u isto vrijeme smo se zaklinjali da ga nikada više nećemo okusiti. I opet smo ga jeli, jer si nismo mogli priuštiti nešto drugo.

Elenin odgovor me je umirio.

“Od šipka što ga danas naberemo napravićemo vino”, rekla mi je, “ali samo za nas dvoje. I čuvaćemo ga za Novu godinu.”

Elenin plan se, dakle, odnosio na nas dvoje i protezao se kroz tri mjeseca, čak do Nove godine. Nisam mogao poželjeti ništa više i sa poletom sam se podigao i za Elenom krenuo prema najbližoj živici, u kojoj su se crvenjeli plodovi divljeg šipka.