Te u zagrebu filozofski fakultet

Članak je posvećen problemima položaja porečkog katedralnog sklopa unutar ortogonalnog rimskog urbanog rastera. Predlaže se ispravak rekonstrukcija antičkog urbanog rastera koje su objavili M. Prelog i R. Ivančević te donosi novi prijedlog temeljen na preciznoj izmjeri i recentnim arheološkim podacima. Utvrđena dimenzija hodne površine Foruma na zapadnoj strani grada prepoznaje se kao modul čijom se adicijom i multiplikacijom konstruira rimska parcelacija. Prvi sloj katedrale potpuno se poklapa, južnim i zapadnim perimetralnim zidom tj. s rubovima utvrđene insule. Daljnjim razvojem katedrala se proširuje i na susjedne parcele te će u svojem punom razvoju obuhvaćati površinu gotovo tri insule.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1,5 V =1 Ukupno = 1,5

2. The episcopal palace at Poreč - results of recent exploration and restauration, “Hortus artium medievalium”, 1, Motovun - Zagreb 1995, str. 84-89.

Biskupska palača u Poreču predstavlja najmanje poznati dio katedralnog kompleksa Eufrazijane. Nakon što je djelatnost biskupskog ordinarijata preseljena u novu zgradu, započeta su istraživanja za potrebe restauriranja zgrade i pretvaranja u muzej. Opisuju se rezultati prvih iskopavanja na osnovu kojih se može vrlo točno rekonstruirati izvorna konstrukcija i prostornost. Iznose se prijedlozi restauratorskih zahvata s ciljem sagledavanja i prezentiranja tog jedinstvenog spomenika. Ukratko se komentiraju pitanja datacije i izvorne funkcije prostora u Biskupskoj palači, a posebno glavne dvorane na prvom katu, koja se definira kao prijestolna biskupska dvorana, ili dvorana audientiae episcopalis, što se argumentira navodima iz ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih izvora. Prepoznavanje takve predstavlja u svjetskim razmjerima značajno otkriće i bitno uzdiže vrijednosnu razinu istarske baštine u europskom kontekstu

Vrijednost u bodovima: O = 1 M = 1,5 V =1 Ukupno = 1,5

3. Nouvelle interpretation du complexe episcopal “Pre-éuphrasien” de Poreč, (s Pascale Chevalier), “Antiquite Tardive”, 6,1998, str. 355-365.

Tijekom restauriranja Biskupije Eufrazijane arheološki je istražen prostor s njene istočne strane i točno su dokumentirani ostali dijelovi sklopa. Otkriveni su ostaci koji upotpunjuju saznanja o izgledu narteksa ispred sjeverne bazilike Predeufrazijane. Najvažnije je otkriće utvrđivanje bočnih brodova manje bazilike koja je do tada bila prikazivana kao neprirodno dugačka i uska jednobrodna gradnja. Preostali blokovi podanaka stupovlja sjeverne arkature, ostaci križnih pilastara trijumfalnog luka i arkade između glavnog i bočnog broda u zoni svetišta omogućili su rekonstrukciju točnog izgleda sjeverne crkve. Time je čitav kompleks Eufrazijane dobio logičniji izgled s dvije paralelne trobordne crkve, narteksom koji obuhvaća oba pročelja i krstionicom u osovini pročelja veće crkve.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M = 1,5 V =1 Ukupno = 1,5

4. Du cardo au ‘narthex’ de la cathédrale: contribution à l'étude du développement du groupe épiscopal de Poreč ( s P. Chevalier), Mélanges d'antiquité tardive (Studiola in honorem Noël Duval), 5, 2004, str.149-164.

Objavljuju se rezultati arheoloških istraživanja koja su pratila radove restauriranja zgrade biskupije Eufrazijane u Poreču. Radikalno se mijenja tlocrt kompleksa tzv. Prvotne bazilike 4. iz stoljeća. Prvi se puta objavljuje dokumentacija o nalazu narteksa koji je bio sagrađen ispred crkve na prostoru ulice, a na sjevernom dijelu imao polukružnu apsidu. Navode se analogije s drugim primjerima crkvenih predprostora s eksedrama iz ranog kršćanstva. Najvažnija je komparacija s narteksom tzv južne posteodorijanske bazilike u Akvileji što navodi da porečki sklop, u obliku s narteksom, treba datirati u kasnije doba nego što se navodi u većini literature.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M = 1,5 V = 1 Ukupno = 1,5

5. Dvije crkve (Sv. Marija Mala kod Bala i Sv. Toma kod Rovinja), Rijeka-Rovinj 1997, 39

Mala monografija je u biti katalog izložbe na kojoj je prikazano istraživanje i restauriranje dvaju zanimljivih ranosrednjovjekovnih crkava u jugozapadnoj Istri. Za crkvu sv. Marije Male posebno je važna njena rijetka tipologija: jednobrodna dvoapsidalna crkvi sa zidanim tabernakulom na čelu zida između apsida. Ona se uspoređuje s crkvama istoga tlocrta u Europi i Hrvatskoj te rekapitulira arhitektonska ikonografija grupe crkvene arhitekture. Na osnovu analize istarskih primjera ističe se važnost središnjeg elementa, niše ili tabernakula između apsida, koji se interpretira kao središnja, minijaturizirana, „treća apsida“.

Crkva sv. Tome bila je definirana u literaturi kao ranokršćanska građevina križnog tlocrta i velikom središnjom apsidom koja je s vanjske strane poligonalna. Izvršeni istraživački i restauratorski radovi kojima su konzervirani i sačuvani njeni ostaci, iznijeli su na vidjelo nove podatke na osnovu kojih se redefinira stilska identifikacija i datacija. Predlaže se rekonstrukcije izvornog izgleda crkve koju na osnovu analogija treba datirati u rani srednji vijek. Tijekom radova otkriveni su brojni fragmenti arhitektonske skulpture i kamenog crkvenog namještaja koji se donose u analitičkom katalogu. Skulptura je ukrašena pleternim ukrasom te se na osnovu regionalnih analogija može datirati u kraj 8. ili početak 9. stoljeća.
Vrijednost u bodovima: O = 2 M =1 V = 1 Ukupno = 2

6. Les églises à double abside d’Istrie et de Dalmatie et le contexte européen, Revue d’Auvergne, 557/4, Clermont-Ferrand 2000, str. 69-80.

U vidu sinteznih dopuna spoznaja iz studije br. 5 opisuju se dvoapsidalne crkve u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na crkvu sv. Marije Male sred Istre. Ukazuje se na sličnosti i razlike pojedinih grupa crkava s dvije apside u čitavoj Europi. Ističe se bitna razlika između pojave dvoapsidalnosti na području istočne crkve i primjera na prostorima zapadnog kršćanstva. Također se ukazuje na neke pogrešne objave dvoapsidalnih crkava i na potrebu egzaktnog definiranja te tipološke grupe srednjovjekovne arhitekture sakralnog sadržaja.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M = 1,5 V = 0,75 Ukupno = 1,12

7. Breve nota e novitá sulle decorazioni a stucco del periodo paleocristiano in Istria, u zborniku: Stucs et décors de la fin de antiquitè au Moyen âge (V^e – XII^e siècle). Actes du colloque international tenu à Poitiers du 16 au 19 septembre 2004, Bibliothèque de l'antiquitè tardive, 10, 2006, str. 125-132.

Dekoracija u tehnici štuka javlja se u sklopu porečke Eufrazijane na nekoliko mjesta: lukovi sjeverne arkature, vijenac u glavnoj apsidi, u podlučju bazilikalnih prozora te unutar tribelona dvorane audientiae episcopalis u zgradi Biskupije. Prvi se put objavljuju fragmenti štukature nađeni prilikom iskapanja u prizemlju istočne apside Biskupije. Oni su po stilu i tehnici identični onima sačuvanim in situ na luku glavne dvorane i zacijelo su pripadali ukrasu trijumfalnog luka bočne apside na prvom katu. Usporedbom detalja također se dokazuje velika sličnost između štukatura u Biskupiji i onih u Eufrazijevoj crkvi, čime se dodatno argumentira pretpostavka da su te dvije građevine istodobne. Iako su nastale u isto vrijeme kada i one u Eufrazijani, štukature sačuvane u bazilici sv. Marije Formose u Puli pokazuju drugačija tehnička i oblikovna obilježja. To se komentira u kontekstu tipološke izuzetnosti Massimilijanove crkve sv. Marije Formose u odnosu na druge građevine justinijanskog doba u Istri i Ravenni.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1,5 V =1 Ukupno = 1,5

B. Studije o kamenoj i drvenoj skulpturi gotičko-renesansnoga doba

1. Gruppo scultoreo gotico a Pola, Atti, Centro di ricerche storiche, 6, Rovinj 1976, 379-398.

U Puli, na kući u glavnoj ulici, koja povezuje Forum s gradskim vratima i slavolukom Sergijevaca, nalaze se tri uzidana figuralna reljefa koja do ove objave nisu bili stručno obrađeni. Na prikazanim ženskim likovima zahvaljujući atributima se prepoznaju tri od četiri kardinalne Vrline: Snaga, Pravda i Razboritost. Po stilskim osobinama se povezuju s pločom na kojoj je isklesan lik Bogorodice Zaštitnice, a koja se nalazi na pročelju obližnje crkve sv. Marije. Također se ističe sličnost s reljefima na kamenim kustodijama u župnim crkvama u Raklju (1437.godina) i Mutvoranu (1429. godina). Kustodiju u Raklju potpisao je Majstor Dominik te se navedena grupa skulptura u Puli pripisuje tom kiparu koji je, reproducirajući pojednostavljene oblike kasnogotičkog venecijanskog kiparstva, više godina djelovao u južnoj Istri. Ikonografska identifikacija reljefa, karakteristična za simboličko opremanje javnih građevina, navodi na pretpostavku da reljefi potječu s pročelja gotičke pulske gradske vijećnice, srušenog pa obnovljenog sredinom 17. stoljeća.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1 V =1 Ukupno = 1

2. Prilozi za Nikolu Firentinca i njegov krug, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 27, Split 1988, str. 187-196.

Iznose se novi pogledi i podatci o djelima značajnog kipara Nikole Firentinca. U prvom mu se prilogu pripisuje jedna, do tada nepublicirana, glava iz lapidariju u Hvaru. Stilski se povezuje s licima na Nikolinim reljefima Sobotine grobnice u Trogiru. U drugom prilogu pripisuje mu se glava s prikazom Ivana Krstitelja nađena u samostanu sv. Križa na Čiovu. U trećem se istražuje povijest ikonografskog motiva putta koji mokri (putto pissator) i kojega je Nikola izradio za kapelu Blaženog Ivana u Trogiru. Navode se analogije iz renesansne umjetnosti (Nani di Banco, Jacopo della Quercia, Ticijan), te se objavljuje antički predložak tog motiva, čestog na bakantskim scenama na starorimskim sarkofazima, a Nikolina se varijanta oblikovno najviše približava fragmentu reljefa koji se čuva u Luvru.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1,5 V =1 Ukupno = 1,5

3. Ranorenesansna grupa Navještenja iz Pule, "Peristil", 33, Zagreb 1990, str. 53-60.

Kip Bogorodice Navještenja koji se čuva u Arheološkom muzeju u Puli povezuje se u grupu s Anđelom Navještenja koji nije bio objavljen. Komentira se i korigira stilska identifikacija V. Ekl, koja kip Bogorodice smatrala kasnogotičkim i ona R. Ivančevića koji ga je vezivao s krugom Jurja Dalmatinca ili Nikole Firetinca. Ocjenjuje se da su kipovi veoma kvalitetan renesansni rad iz kruga Pietra Lombarda, pri čemu se posebno ističe mogućnost da ih je izradio njegov sljedbenik Giovanni Buora. Također se pretpostavlja da su oba lika izvorno bili u sastavu monumentalnog grobnog spomenika duždeva Barbarigo iz venecijanske crkve Santa Maria della Carità, razmontiranog u 19. stoljeću.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1 V =1 Ukupno = 1

4. Prilozi za katalog renesansne skulpture u Hrvatskoj, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Prijateljev zbornik II), 33, Split 1992, str. 5-19

Analiziraju se likovne osobine drvena reljefa triju svetaca iz samostana franjevaca na Košljunu i kip Bogorodice s Djetetom iz župne crkve u Vignju. Posebno se ističe da su oblikovani kao imitacije slika A. Mantegne. Reljef Ivana Krstitelja s Košljuna doslovna je rezbarena kopija tog lika s Pale di San Zeno u Veroni iz 1459. godine. Ostala dva sveca imaju draperiju oblikovanu na način Mantegne, ali nisu nađeni neposredniji uzori u njegovu opusu. Bogorodica iz Vignja drvorezbarena je kopija središnjeg lika s već spomenute Pale di San Zeno. S time se definiraju datacije reljefa, ali i upućuju na specifični vid drvorezbarske proizvodnje oltarnih retabla i poliptiha s likovima koji izravno prenose invencije velikih venecijanskih renesansnih umjetnika. U drugom prilogu se obrađuje kip Gospe s mrtvim Kristom (Pietà) iz župne crkve u Umagu. Ukazuje se na njegovu likovnu vrsnoću kao i osobitosti renesansnoga stila. Usporedba s reljefom iste teme koji se nalazi u sredini slikanog poliptiha Bartolomea Vivarinija (Boston, Art Museum) i koji potječe s Raba, govori da je umaški reljef vencijanski renesansni rad iz posljednje trećine 15, stoljeća.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1,5 V = 1 Ukupno = 1,5

5. Dva priloga za katalog renesansne skulpture u Istri, u zborniku R. Matejčić: Umjetnost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europske tradicije, Rijeka 1993, str. 227-234.

U prvom prilogu opisuju se dokumentirani radovi venecijanskog rezbara Paola Campse i njegovog suradnika Giovannija da Melines u hrvatskim krajevima. To su kip Bogorodice Milosrdnice u crkvi sv. Marije Milosrdnice u Bujama iz 1497. godine te reljefni triptih iz 1514. godine u župnoj crkvi u Baškoj na Krku. O kiparu P. Campsi sačuvano je i objavljeno više dokumenta, ali se oni nisu povezivali s konkretnim djelima. Relejfi iz Buja i Baške su djelomično različiti te se prepoznaju narav i dometi razlika u likovnoj vrsnoći.

U drugom prilogu opisuju se djela venecijanskog slikara i rezbara Andrea da Murano u našem prostoru. Radi se o drvenom reljefu Gospe s Djetetom iz franjevačkog samostana u Cresu, na kojem je natpis s potpisom autora i nepotpunom godine izrade (147…). Taj je kip smatran krivotvorinom, jer se nije uklapao u tradicionalne procjene umjetničkog profila inače slabo priznatog majstora. Budući da je u novije vrijeme istaknut podatak da se Andrea bavio i drvorezbarstvom, osim ovoga reljefa može mu se sa sigurnošću pripisati vrlo sličan, neobjavljeni reljef iz župne crkve u Vrbniku kako govori usporedba s njegovim slikarstvom.
Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1 V =1 Ukupno = 1

6. Contributi per il catalogo delle sculture del Rinascimento in Istria e nel Quarnero, “Arte Veneta”, 47, Venezia 1995, str. 6-19.

Ponavlja se argumentacija atribucije Grupe Navještenja u Puli krugu kipara P. Lombarda iz posljedne trećinine 15. st. Na osnovu u međuvremenu objavljenih dokumenata, koji govore da je grob Barbarigo u venecijanskoj crkvi S. Maria della Carita izradio Giovanni Buora osnažuje se prethodno predložena atribucija pulske grupe tom umjetniku. U drugom prilogu raspravlja se o mantegnesknim drvenim reljefima iz samostana na Košljunu i župne crkve u Vignju na tragu prijašnjih opažanja. U trećem prilogu se iznose podaci o kiparu Paolu Campsi i njegovu suradniku Giovanniju s argumentacijom za pripisivanja umjetnina iz naših krajeva tim majstorima. Tumače se i komparativni razlozi prihvaćanju Paolettijevu tvrdnju da je par drvorezbarenih retabla u bazilici na Torcellu rad Paola Campse:

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1,5 V =1 Ukupno = 1,5

7. Qualche paragone e nuovi esempi della scultura lignea rinascimentale in Istria, u zborniku : La scultura lignea nell’arco alpino 1450-1550: storia, stili e tecniche, Udine 1999, str. 247-256.

Donose se novi atributivni prijedlozi za venecijanskog rezbara Paola Campsu (oltar u Mutvoranu, oltar iz crkve sv. Marije od Vrata u Motovunu), što je bitni doprinos njegovu opusu i omogućava točnije definiranje njegovog umjetničkog profila. Ističe se kako pojedini likovi s njegovih oltara predstavljaju dosta vjerne reprodukcije likova sa slika Cime da Conegliano. Raspravlja se o problemu odnosa slikanih ili nacrtanih invencija i njihovih realizacija u mediju drvorezbarstva. U tom se kontekstu objavljuje reljef Bogorodice s Djetetom iz Brtonigle, kojega ikonografija i kompozicija slijede popularni i često imitirani Bellinijev model (izvornik ne postoji). Reprodukcija po Belliniju su i kameni reljefi iznad portala župne crkve u Cresu (kopija „Maddone degli arberelli“) i Pirgotelesova (Giorgio Lascaris) Bogorodica iznad portala crkve Maddone dei Miracoli u Veneciji.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1,5 V =1 Ukupno = 1,5

8. Venecijanska drvena renesansna skulptura u našim krajevima, kratka rekapitulacija i prinosi katalogu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 40, Split 2003-2004, str. 171-214.

Od objave prvih skulptura iz venecijanske radionice Paola Campse uslijedio je niz priloga, te joj je katalog djela bitno povećan Također su objavljeni dokumenti vezani uz kasnu djelatnost Campse koji su potvrdili ranije iznesene atribucije. Znatni broj skulptura iz tog kruga čuva se u našem primorju, a ovom se prilikom pridodaju reljefi iz župne crkve u Jelsi, dijelovi triptiha iz Medulina i hipotetično reljef Bogorodice s Djetetom iz Ćepića. U slijedu razmatranja problema likovnih uzora za reljefe P. Campse raspravlja se o drugim drvorezbarenim reljefima renesansnih osobina i njihovim likovnim korjenima. Postavlja se metodološko pitanje o specifičnostima i mogućnosti atribuiranja djela koja su potpuno ili dijelom reprodukcije poznatih likovnih uzoraka. Postavlja se hipoteza o vezivanju reljefa Bogorodice s Pulskog poliptiha s onim iz Vignja i Brtonigle, radova jednog, za sada anonimnog, eklektičnog venecijanskog drvorezbara koji je redio po uzoru na Bartolomea Vivarinija, Andrea Mantegnu i Giovannija Bellinija.

Vrijednost u bodovima: O = 2 M =1,5 V =1 Ukupno = 3

9. La scultura lignea rinascimentale veneziana in Istria e in Dalmazia, "Histria terra" (Supplemento agli Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria), 6, Venezia 2004, str. 6-53.

Ponavljaju se teze iznesne u članku br. 8 s bogatijim ilustrativnim aparatom. Naglasak je na prijedlozima stilske identifikacije reljefnog triptiha iz Omišlja na Krku, njegovom vezom s poliptihom iz Klimna, ali i velikim retablom u crkvi Gospe od Šunja na Lopudu. Prvi se puta objavljuju reljefi Sjedećeg sveca iz Ližnjana i tri lika s nekog rastavljenog poliptiha iz Bala. Kip iz Ližnjana pripisuje se venecijanskom drvorezbaru s kraja 15. stoljeća, koji radi pod utjecajem Bartolomea Vivarinija i koji je vjerojatno autor kipa sv. Antuna u kapeli sv. Antuna u Rabu. Fragmenti poliptiha iz Bala s reljefnim prikazom Poklonstva Kraljeva, hipotetski se vežu uz ranije razdoblje djelovanja radionice Paola Campse i Giovannija da Melinesa te primiču spoznaje o importu renesansnih umjetnina iz mletačkog proizvodnog centra na hrvatsku obalu.

Vrijednost u bodovima: O = 2 M =1,5 V =1 Ukupno = 3

10. Tragom majstora crkve Marije Milosrdnice iz 1497. godine, Acta Bullearum (Povijesno-umjetnički prilozi uz petstotu obljetnicu crkve Majke Milosrđa u Bujama), 1, Buje 1999, str. 75-84.

Crkva sv. Marije u Bujama sagrađena je 1497. godine o čemu svjedoči dokument donacije građanina Pavla Račice. Od izvorne crkve sačuvan je samo bočni portal s reljefnim ukrasom na dovratnicima (nekada vjerojatno glavni portal). Dekorativni reljefi s kandelabrima i viticama pokazuju iste osobine kao i niz kamenih reljefa u Bujama (ploča s grbom na gradskom zvoniku, nadvratnik prozora gotičke kuće na glavnom trgu, ukras renesansne bifore). Iste osobine pokazuju kapiteli arkature crkve sv. Marije Snježne u obližnjem Ćepiću. Natpis u crkvi govori o graditeljima Petru iz Ljubljane i Mateju iz Pule. Klesarski znak majstora Petra nalazi i u svetištu jedne crkve kraj Ljubljane, te valja pretpostaviti da je on sagradio gotički prezbiterij u Ćepiću. Majstor Matej isklesao je u renesansnim oblicima kapitele arkature. Majstoru Mateju iz Pule, skromnom provincijskom klesaru djelatnom krajem 15. stoljeća, pripisuju se reljefi u Bujama i Čepiću te se donosi primjer tiskanog uzorka (Venecija, kraj 15. st.) koji je majstoru mogao poslužiti kao predložak.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1 V =1 Ukupno = 1

11. Tri priloga za prof. Petriciolija, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Petriciolijev zbornik, II), 36, Split 1996, str. 133-152.

Članak se sastoji od tri priloga. - I. Na osnovi interpretacija starih opisa i nacrta župne crkve sv. Marije (danas posvećene Blaženom Julijanu Baljanskom) u Balama, rekonstruira se izgled najstarije faze crkve: jednobrodne građevine s tri izbočene polukružne apside (8.- 9. st). Ona je godine 1588. proširena tako da je pretvorena u trobrodnu baziliku ravnog zečelja. Srušena je 1878. kad se počinje graditi sadašnja velika crkva. - II. Neobjavljeni drveni reljefi s prikazima sv. Ivana Krstitelja i sv. Biskupa iz krčke katedrale, na osnovi analogije s poliptihom iz Grada, definiraju se radom kasnogotičkog anonimnog umjetnika iz početka 16. st. u Furlaniji. - III. Slika Bogorodice s Djetetom koja se nalazi na atici glavnog oltara crkve sv. Petra i Pavla u Bribiru ( djelo A.Michelazzija iz 1747.) prepoznata je kao barokna kopija takozvane „Zbraslavske Bogordice“, gotičke slike iz Narodne galerije u Pragu, nastale oko 1350. godine u srednjoeuropskom prostoru.

Vrijednost u bodovima: O = 1 M =1 V =1 Ukupno = 1

Z a k l j u č a k
Uvidom u ukupnu djelatnost kandidata s naglaskom na znanstveno i stručno vrlo vrijednim objavljenim radovima, ovo Povjerenstvo izražava mišljenje da dr. sc. Ivan Matejčić posve udovoljava odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (N.N. 123/2003. i 46/2003.) kao i Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja (N.N.84/ 2005.), pa predlažemo da se izabere u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika.

Također dr. sc. Ivan Matejčić udovoljava odlukama Rektorskog zbora za izbor u znanstveno-nastavna zvanja, odnosno propisima o nužnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstveno nastavna zvanja. Od uvjeta koje svi pristupnici trebaju ispuniti, utvrdilo se da za pozitivnu ocjenu na razini znanstveno-nastavnog zvanja docenta ima više od traženoga, kako slijedi:

1. 
   objavivši dvije samostalne knjige te brojne znanstvene radove u međunarodno priznatim časopisima i publikacijama ili s njima izjednačenim domaćim izdanjima u ukupnom zbroju od 94, 5 vrijednosnih bodova.
   
2. 
   sudjelujući u nastavi na visokim učilištima više od pet godina sakupio je više od 90 norma sati.
   
3. 
   ostvarivši više specijalističkih boravaka u inozemstvu na prepoznatim znanstvenim institucijama i surađujući u nizu znanstveno-istraživačkih projekata te vodeći nekoliko stručnih zadataka prošao je više nivoa usavršavanja.
   
4. 
   predstavivši rezultate svojeg rada na desetak međunarodnih znanstvenih skupova
   

Stoga se obraćamo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta s preporukom da ovo Skupno izvješće zajedno s dokumentacijom priloženom prijavnici dr. sc. Ivana Matejčića Natječaju Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci proslijedi u daljnji postupak.

Povjerenstvo: Akademik Igor Fisković, predsjednik

Red. prof. Miljenko Jurković, član

Red. prof. Nikola Jakšić, član