Te u zagrebu filozofski fakultet

Ocjena disertacije
Povjerenstvo, ocjenjujući doktorsku disertaciju, smatra da je kandidat u cjelini istražio i analizirao jedan iznimno značajan i vrlo slojevit kanal komunikacijske transmisije u suvremenom hrvatskom društvu. Provedenim istraživanjem analizirao je mogućnost utvrđivanja društvenog interesa za profesionalizacijom glasnogovornika.

Ivan Tanta u pisanju doktorskoga rada primijenio je znanstvenu metodologiju te uspješno izdvojio odrednice analizirane teme, pri tome je jasno odredio cilj istraživanja, a postavljene je hipoteze i dokazao.

Povjerenstvo stoga predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati pozitivnu ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Ivana Tante "Posredni komunikacijski kanal glasnogovorništvo u povijesnom i suvremenom kontekstu na području Hrvatske" i da uputi kandidata u daljnji postupak stjecanja doktorata znanosti.

Članovi Povjerenstva:

Dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić, red. prof.,

predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Stjepan Malović, red. prof.

Sveučilišta u Dubrovniku, član povjerenstva

Dr. sc. Damir Boras, red. prof.,

član povjerenstva


FAKULTETSKOMU VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU
Na Vašoj sjednici održanoj 29. travnja 2008. izabrani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada Vide Lučić pod naslovom Semantička raščlamba hrvatskoga crkvenoslavenskoga leksika koji izriče osjećajnost i podnosimo o njemu ovaj
IZVJEŠTAJ
Disertacija Vide Lučić prva je obimnija semantička radnja koja sustavno obrađuje neki dio leksika hrvatskoga crkvenoslavenskoga. Na izbor su prvenstveno kognitivističke epistemologije i metodologije radnje u visokome stupnju utjecala svojstva hrvatskoga crkvenoslavenskoga. Taj teorijski smjer kandidatkinja smješta u njegove povijesne i idejne okvire, vrjednuje pojedine njegove vidove, pojmove i metode. Otvorena je prihvaćanju metoda nekoga drugoga smjera u semantici (ovdje strukturalističkoga) ocijeni li ga prihvatljivijim za svrhu istraživanja.

Predmet su istraživanja leksemi kojima se u hrvatskome crkvenoslavenskome izriče osjećajnost. Građa leksema odabrana je po dva kriterija. Prvi je kriterij: istaknutost i uvriježenost izricanja određenoga osjećaja. Što je neki osjećaj istaknutiji i uvriježeniji u ukupnome leksiku, to će se prije naći u istraženome korpusu. Prema tomu, u istraživanje se značenja većim dijelom kreće s onomasiološkoga (od određenoga pojma prema leksemu koji ga jezično izriče), a ne semasiološkoga stajališta (od određene leksičke jedinice prema značenju koje izriče), što je važno jer se u suvremenoj kognitivističkoj semantici izriče važnost onomasioloških istraživanja značenja (posebno u radovima D. Geeraertsa). Unatoč mogućoj velikoj plodnosti onomasioloških istraživanja, ona se rijetko izvode zbog poteškoća uslijed nužne interdisciplinarnosti koju nameću.

Drugi je kriterij izbora leksema sljedeći: odabiru se svi leksemi izvedeni iz leksemske osnove, odnosno korijena za koji se utvrdi da istaknuto i uvriježeno sudjeluje u izricanju nekoga osjećaja. Na taj su način zapravo odabrana leksička gnijezda. Ovako je postavljeno istraživanje zahtjevno ne samo zbog već spomenutih poteškoća, nego i zbog poteškoća svojstvenih hrvatskomu crkvenoslavenskomu kao predmetu kognitivistički ustrojenoga istraživanja značenja. Zbog toga se u nekoliko vidova ova radnja može ocijeniti zanimljivom sa stajališta istraživanja značenja hrvatskoga crkvenoslavenskoga, sa stajališta provjere vrijednosti kognitivističke semantičke teorije i sa stajališta primjenjivostii.

Radnja obuhvaća 329 stranica računalnoga ispisa. Osim uvoda i zaključka sadrži pet teorijskih poglavlja i raščlambeno poglavlje. Teorijska su poglavlja: Osnovni podaci o hrvatskome crkvenoslavenskome; Pojam svjetonazora i njegov odnos prema jeziku; Pojam paradigme i njegova primjena na pojmove emocija, čuvstava i osjećaja; Povijest poimanja značenja; Istraživanje emocija u kognitivnoj semantici. U poglavlju Raščlambe predstavlja se istraživanje, ono završava raspravom razdijeljenom na osam tema. Dodani su još sažetak, životopis, obilan popis literature te sadržaj.

Prvo, uvodno poglavlje

U Uvodu (str. 1-18) kandidatkinja određuje mjesto jezikoslovlja u znanosti, poglavito u odnosu prema filozofiji i teologiji. Time pokazuje svijest o značajkama srednjovjekovnoga idejnoga okvira u kojemu djeluje hrvatski crkvenoslavenski, duboko prožetoga antičkom, poglavito Aristotelovom, ali i platonističkom filozofijom i kršćanskom teologijom, pa onda i kršćanskom antropologijom. Simbolički izraz svijesti o važnosti uključivanja značajki srednjovjekovnoga idejnoga okvira kandidatkinja pokazuje i u tomu što odabire pojmove oko kojih će ustrojiti teorijski dio svoga rada, njih pet: svjetonazor, paradigma, koncept, znak, univerzalija. Time se namjerno podsjeća na način pisanja srednjovjekovnih jezikoslovnih radova. Uvodni dio zaključuje obrazloženjem odabira pretežno onomasiološkoga smjera istraživanja, ali i (aktantske) metode semantičko-sintaktičke raščlambe nastale u strukturalističkoj semantici.

Drugo poglavlje - osnovni podatci o hrvatskome crkvenoslavenskome

U drugom se poglavlju (str. 19-33) najprije iznose podaci vezani za sustava nazivlja crkvenoslavenskih idioma kojega su dio i nazivi starocrkvenoslavenski i hrvatski crkvenoslavenski (usp. Mareš 1986), uobičajeni među istraživačima crkvenoslavenskih idioma. Zatim se iznose svojstva hrvatskoga crkvenoslavenskoga koja utječu na provedbu istraživanja značenja u tome idiomu. Riječ je o njihovim jezičnim svojstvima (nije organski idiom u aktivnoj uporabi, nije normiran po jezičnoj, nego tekstnoj osnovi), te tekstološkim i filološkim svojstvima (nastao je kao idiom u kontekstu prevođenja. a najvećim je dijelom njegovan u rukopisnoj tradiciji). Potom se iznose podaci o korpusu koji je u Staroslavenskome institutu priređen za potrebe različitih jezičnih istraživanja, poglavito za stvaranje Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Riječ je o vrlo obimnome korpusu koji je ovdje vrjednovan na osnovi suvremenih leksikoloških kriterija (Sinclair 2003). Zatim je razmotren i utjecaj postupka ekscerpiranja kako je proveden u procesu stvaranja toga korpusa, a zaključeno je da je korpus Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije vrlo pogodna osnova građe za semantičko istraživanje hrvatskoga crkvenoslavenskoga.

Treće poglavlje - svjetonazor

U trećemu se poglavlju (str. 34-42) razmatra prvi od pet odabranih pojmova – svjetonazor. Posebno su obrađena poimanja odnosa svjetonazora i jezika u djelima J. G. Herdera i W. von Humboldta jer je u njima osnova za razumijevanja različitih teza o povezanosti svjetonazora i jezika, među kojima je najpoznatija tzv. Sapir-Whorfova.

Četvrto poglavlje - pojam paradigma i njezine primjena na emocije, čuvstva i osjećaje

U četvrtome se poglavlju (str. 43-65) uvodi pojam paradigme te se pomoću njega usustavljuje odnos pojmova emocija, čuvstava i osjećaja. Određenje paradigme utemeljeno je prema djelu T. Kuhna (1996, 3 izd.). Ukratko, riječ je o sustavu pojmova i nazivaka ustanovljenomu na određenome načinu poimanja stvarnosti. Dva su takva sustava, paradigme, u načelu nesumjerljiva, ali njihova relativnost u odnosu na stvarnost ipak ne potire mogućnost stvarnoga znanstvenoga napretka (kao što pretpostavlja Fayerabend 1975).

Paradigma emocija veže se uz Descartesa koji je u svojemu djelu o čuvstvima duše (1991[1649]) uveo nazivak émotion. U toj paradigmi, za osnovu se čovjekove osjećajnosti pretpostavlja fiziologija i uopće čovjekova tjelesnost. Na osnovi racionalističke epistemologije moderne psihologije nazivak su i pojam emocija zauzeli središnje mjesto u suvremenome zapadnjačkome poimanju čovjekove osjećajnosti. Zbog toga se često, gotovo redovito, u suvremenoj zapadnjačkoj znanosti pretpostavlja da je osjećajnost kakva je pojmljena u okviru paradigme emocija univerzalna. To se pokazuje u kratkim prikazima nalaza iz psiholoških istraživanja, moralno-filozofskih istraživanja te istraživanja iz područja povijesti emocija.

Srednjovjekovno poimanje osjećajnosti ipak se razlikuje od poimanja svojstvenoga paradigmi emocija. U njemu je naglašena dimenzija dobro-loše, a nedostaje naglasak na tjelesnosti kakav paradigma emocija pretpostavlja nuždnim. Najprimjereniji se izraz srednjovjekovnoga poimanja čovjekove osjećajnosti nalazi u sustavu čuvstava (passiones animae) Tome Akvinskoga (ST 1a.2ae. 22-48) jer se u njemu stapaju peripatetičko nizanje pojedinih čuvstava (ὰ πάϑη τῆς ψυχῆς) i Augustinovo razlikovanje dobre i loše ljubavi, i to kroz prizmu sustavnosti svojstvenu Akvincu. Osim toga, Akvinčeva psihologija ima izrazitu kognitivnu sastavnicu. Zaključeno je da hrvatskomu crkvenoslavenskomu jezičnomu materijalu treba prići pojmovnim modelom na temelju Akvinčeva sustav čuvstava, a ne suvremenoga pojmovnoga modela emocija.

Peto poglavlje - povijest poimanja značenja

Predmet su petoga poglavlja (str. 66-152) pojmovi znaka, koncepta i univerzalije kako se pojavljuju tijekom povijesti jezikoslovne teorije o značenju. Nakon uvodnih napomena pobliže se razmatraju različita poimanja značenja: antičko (starogrčko), srednjovjekovno i moderno (poglavito Saussurov nauk i različite inačice kognitivističkoga).

U okviru antičkoga jezikoslovlja poseban je naglasak stavljen na stoičku jezičnu teoriju jer je sva zasnovana na značenju i to kao apstraktnoj, konceptualnoj kategoriji koja ne preslikava nijednu konkretnu stvarnost nego je izraz određenoga načina poimanja te stvarnosti. U razmatranju se srednjovjekovnoga poimanja značenja razdvajaju inačice modističkoga nauka i nominalističko shvaćanje naravi odnosa stvarnosti i jezika. Naglasak je stavljen na modizam jer pretpostavlja da se jezik može istraživati i razumijeti jedino stavi li se u njegovo središte značenje. Tu se prvi puta u okviru radnje veća pozornost poklanja pojmu univerzalije jer je pitanje univerzalija jedno od središnjih tema srednjovjekovnoga jezikoslovlja (kao i filozofije).

U pregled suvremenih načina poimanja značenja uvodi se razrada nekih točaka Saussurova nauka o značenju kao jezičnoj činjenici koja pripada području govora (parole), a ne jezika (langue), za razliku od značenju srodnoga pojma vrijednosti. Saussureov stav da se značenje ne može odvojiti od društvene i kulturne stvarnosti u kojoj se odvija jezična djelatnost na određenomu jeziku te da nema strogih granica između jezičnih razina u skladu je s temeljem kognitivističke semantike. Na osnovi šturih zabilježaka o univerzalnosti u jeziku nastoji se rekonstruirati bit Saussurova poimanja važnosti pojma univerzalnosti u jeziku. Na osnovi napomena o Saussurovoj uporabi pojmova supstance, forme, mogućnosti i zbiljnosti (koji su inače razlikovno obilježje aristotelovsko-skolastičkoga pojmovlja) uspostavlja se veza između modernoga i srednjovjekovnoga jezikoslovlja. Generativistička se istraživanja značenja ne razlažu podrobno, jer se u skladu s često izricanim uvjerenjem drži da nisu značajnije pridonijela ukupnoj semantičkoj teoriji, već da se u osnovi oslanjaju na strukturalističku semantiku.

Najveća se pozornost poklanja kognitivističkoj semantici, i to inačicama koje predstavljaju: G. Lakoff, G. Fauconnier i M. Turner, D. Geeraerts, L. Talmy te A. Wierzbicka. Prema nauku G. Lakoffa uvode se pojmovi: a) idealiziranoga kognitivnoga modela u okviru kojega se mogu tumačiti i pojmovi kao što su ideologija ili svjetonazor, b) predodžbene sheme kao predkonceptualnih obrazaca osjetilnih iskustava, c) koncepta osnovne razine kao gestaltne strukture izravnoga značenja, ustrojene u skladu s pojmom predodžene sheme, d) konceptualne metafore kao jednoga od osnovnih mehanizama stvaranja u jeziku. G. Fauconnier i Turner razrađuju pojam konceptualne metaforizacije. Umjesto nazivka domena uvode nazivak umni prostor te pojam združenoga umnoga prostora koji ima sastavnice dvaju (ili više ulaznih prostora), ali strukturalno potpuno ne odgovara ni jednome od njih. Prikazom osnovnih značajki semantike D. Geeraertsa razrađuje se razumijevanje odnosa semasiološkoga i onomasiološkoga pristupa u istraživanju značenja i prihvaća njegov stav da se značenjske strukture mogu promijeniti zbog promjena na razini struktura enciklopedijskih podataka. U odjeljku o semantici L. Talmy obrađuje se pitanje univerzalija kako ih autor shvaća, a njegovi pojmovi i nazivci stavljaju se u odnos s nazivljem i pojmovljem drugih inačica semantike. Najdublje je obrađena semantika A. Wierzbicke, tzv. hipoteza o prirodnome semantičkome metajeziku (eng. Natural Semantic Metalanguage, kraticom NSM). Iznose se osnovne postavke te hipoteze među njima i tvrdnja da svi jezici imaju zajednički skup samorazumljivih osnovnih konceptulnih entiteta koji ne odgovaraju Lakoffovim konceptima osnovne razine, a nazivaju se semantičkim primitivima. Svaki je od tih semantičkih primitiva leksikaliziran u svakome jeziku, pa je najprimjerenije značenje u bilo kojemu jeziku predstaviti upravo pomoću takvih semantičkih primitiva. Očito je to postavka kojoj je univerzalizam jedna od glavnih značajki, čime se uspostavlja veza s Leibnizovom, port-royalističkom i sličnim univerzalnim gramatikama, ali kroz prizmu kognitivizma, a ne nominalizma (kao npr. u filozofiji jezika XX. stoljeća izrasloj iz Fregeovih i posebno Russellovih razmišljanja o značenju u jeziku). Donosi se kratki prikaz dosadašnjih nalaza o popisu semantičkih primitiva te se pokazuje kako se tvore razjašnjenja, tekstno ustrojene parafraze kojima se, barem se tako hipotezom pretpostavlja, na svim jezicima zajednički način može izreći svako jezično značenje. Moguća osnova svjetonazorski i paradigmatski neobilježenoga istraživanja značenja stvara se semantičkim primitivima, gramatikom koja uređuje odnose među tim primitivima te razjašnjenjima tvorenima na osnovi tih dviju sastavnica. S obzirom na proturječne ocjene semantičkih istraživanja A. Wierzbicke i njezinih suradnika, iznesen je odnos hipoteze o prirodnome semantičkome metajeziku s Lakoffovom inačicom kognitivizma te sa strukturalističkom semantikom. Na kraju su prikazani odnosi predstrukturalističke i strukturalističke značenjske teorije prema kognitivističkoj, s posebnom pozornosti na strukturalističku kritiku kognitivizma jer ona pomaže bolje razumijeti neka svojstva obiju teorijskih smjerova. Na kraju se daje i shematizirani prikaz odnosa različitih povijesnih i modernih smjerova značenjske teorije u odnosu na tri činjenice: broj sastavnica znaka, pretpostavljenoj izvanjezičnoj stvarnosti s kojom jezik ostvaruje izravan odnos te ontologijom mogućih univerzalnih entiteta.
Šesto poglavlje - istraživanje rječnika osjećajnosti u kognitvnoj semantici

U šestome se poglavlju (str. 153-177) daje prikaz najvažnijih kognitivističkih istraživanja emocija, tj. leksika osjećajnosti: Lakoffova istraživanja metafora vezanih za koncept emocije ljutnje i istraživanja različitih emocija Z. Kövecsesa objavljena u posljednjih dvadesetak godina. Tim se istraživanjima koja se kreću u okviru paradigme emocija supostavljaju Wierzbickina istraživanja koja se zasnivaju na semantičkome primitivu OSJEĆATI i pripadajućoj paradigmi osjećaja. Koncept je osjećaja složen i pretpostavlja da su neki osjećaji određeniji čovjekovom tjelesnom sastavnicom (npr. osjećaj gladi ili umora), a drugi njegovom umnom sastavnicom (npr. osjećaji ljubavi, gnjeva, radosti ili ljubomore). Wierzbickine osnove razvrstavanja značenja povezanih s konceptima pojedinih osjećaja podudarne su s nekim svojstvima strukture Akvinčeva sustava čuvstava. Na kraju se posebno ističe prepoznavanje hipoteze o prirodnome semantičkome metajeziku kao potencijalno najprimjerenije osnove za istraživanje značenja leksika osjećajnosti u kojemu se žele zanemariti svjetonazorski uvjetovane činjenice.

Sedmo poglavlje - raščlambe

Sedmo je poglavlje (str. 178-300) posvećeno prikazu provedenih raščlambi i raspravi njihovih ishoda. Nakon prikaza načela i načina odabira leksema koji će biti obuhvaćeni istraživanjem, u pretpristupnim su raščlambama dati osnovni podatci (brojčani podatci i podatci o prijevodnim obrascima) vezani za lekseme kojima se u hrvatskome crkvenoslavenskome izriču koncepti ljubavi, nenavisti (tj. mržnje), nade, straha, zadovoljstva i tuge. Zatim se redom daju prikazi: raščlambe prijevodnih obrazaca; opće leksikološke raščlambe i leksikološke obrade po vrstama riječi; raščlambe sinonimijskih i antonimijskih odnosa; raščlambe izricanja okolnosti uzroka, posljedice i očitovanja pojedinih koncepata osjećaja te raščlambe semantičko-sintaktičkih obrazaca. Uz svaku su raščlambu izneseni i pripadajući zaključci. Potom su na osnovi svih iznesenih raščlambi ustrojena razjašnjenja vezana za osnove pomoću kojih se leksikaliziraju pojedini koncepti te se uobličuju razjašnjenja vezana za nazivke i pojmove osjećaja, emocija, čuvstava i afekta. Rasprava o čitavome rasponu tema obrađenih istraživanjem raščlanjena je na osam tema. Prvo su uspoređeni konceptualizacija Akvinčeva sustava čuvstava i sustav strukture najuvrježenijih hrvatskih crkvenoslavenskih značenjskih kategorija osjećajnosti. Raspravljen je odnos tipičnosti u konceptualizaciji vezanoj za svjetonazor i uvriježenosti koja pripada jezičnoj kategorizaciji. Uspoređena su razjašnjenja vezana za koncepte osjećaja, čuvstva, afekta i emociju. Osvrnulo se na činjenicu pristunosti ili odsutnosti te položaja pojedinih primitiva i većih jedinica u pojedinim razjašnjenjima. Autorica se osvrnula na raspon i položaj pojedinih aktanata u razjašnjenjima, zatim na činjenicu da se pojedini koncepti osjećaja leksikaliziraju različitim brojem osnova te da se neki glagolski leksemi pojavljuju sa česticom se, a drugi bez nje. Na kraju se osvrnula i na primjedbe vezane za izricanje okolnosti uzroka, posljedice i očitovanja.

Osmo poglavlje - zaključak

U zaključnome se osmome poglavlju (str. 301-304) daje završni prikaz postignutoga razmatranjem i raspravom teorijskih pitanja i poduzetoga istraživanja. To je poglavlje vrlo kratko jer je svako od prethodnih poglavlja (osim uvodnoga) završavalo svojim zaključkom.

Autorica tvrdi da je glavna opreka na razini čitavoga sustava leksika osjećajnosti u hrvatskome crkvenoslavenskome LJUBAV - TUGA. Leksikalizacija LJUBAVI pokazuje i najviše obilježja afektnoga dijela čuvrstveno-afektne paradigme pa je najvjerojatnije u središtu ukupnoga sustava leksika osjećajnosti koji ju obuhvaća, dok je leksikalizacija TUGE najbliža obilježjima svojstvenim suvremenoj emocijskoj paradigmi. S obzirom na svjetonazorsko određenje srednjovjekovlja, u središtu je čuvstveno-afektne paradigme Bog, a ne čovjek. Autorica zaključuje da je najuvrježeniji aktant hrvatskoga crkvenoslavenskoga korpusa Božji čovjek, a ne čovjek neovisno o svome odnosu s Bogom, što je pak svojstveno emocijskoj paradigmi. Njezino je istraživanje potvrdilo povezanost paradigme modelskoga sustava čuvstava s jezično-značenjskom kategorizacijom osjećajnosti u hrvatskome crkvenoslavenskome, kao vrlo važnome primjeru očitovanja takve veze. Time je autorica dokazala da paradigma emocija nije univerzalna.

Autorica u zaključku sažima uočene sklonosti na području leksikalizacije u odnosu na konceptualni model čuvstava u svojevrsno mjerilo, hijerarhijski ustroj među leksikaliziranim konceptima čija se veća vrijednost očituje time što se nalaze na višemu mjestu. Iako je u radu iznijela brojne pravilnosti koje povezuju kategorije vrsta riječi, njihova sintaktička obilježja i uloge, autorica napominje da ni jedno pravilo samo po sebi ne može točno odrediti mjesto nekoga od istraživanih leksema, osnove ili koncepta u sustavu osjećajnosti, odnosno njegovu izricanju. Stoga autorica u zaključku iznosi uočenih obilježja uočenoga hijerarhijskoga modela, tj. mjerila:

a) koncepti bliži vrhu i s lijeve strane (prema LJUBAVI) jednostavnije su leksikalizirani - jednom osnovom ili određenijim brojem osnova (s većim udjelom osnova čije je značenje prototipnije),

b) u odnosima sličnosti i suprotnosti zastupljeniji su leksemi osnova koje leksikaliziraju koncepte na vrhu sustsava (prema LJUBAVI i NENAVISTI),

c) čuvstva bliže gornjem lijevom uglu (LJUBAVI) češće izriču uzrok i posljedicu, dok čuvstva bliže donjem desnom uglu (TUGA) češće izriču očitovanje, pri čemu je sačuvana razlika dobrih i loših čuvstava,

d) koncepti s lijeve strane sustava (LJUBAV; NADA; STRAH BOŽJI; ZADOVOLJSTVO) i njihova najčešća jezična značenja neovisna su u određenju o parnjaku s desne strane (što se npr. očituje u razjašnjenjima),

e) u razrješenjima leksikalizacije bliže vrhu i lijevoj strani sustava (prema LJUBAVI) sadrže aktante iz niza božji čovjek (Xy), Bog (Y), Sotona (-X), čovjek (X) bliže lijevomu kraju,

f) glagoli koji leksikaliziraju koncepte bliže vrhu i lijevoj strani sustava ostvaruju se bez čestice se,

g) najčešći sintaktički obrasci leksikalizacije koncepata bližih vrhu sustava sadrže dva aktanta.

Ostalo

Uz sažetak (str. 305-308) naveden je i životopis (str. 309) te obilan popis literature od 454 bibliografskih jedinica (str. 310-324). Na kraju je naveden sadržaj (str. 325-329).

Z a k lj u č a k i p r i j e d l o g

Kandidatkinja Vida Lučić pokazala je dobro poznavanje različitih područja potrebnih za primjerenu obradu značenja leksika osjećajnosti. Područje je osjećajnosti tema koja je posebno u nekoliko posljednjih desetljeća vrlo živo obrađivana u različitim znanstvenim disciplinama, pa je svaka opravdana i dobro potkrijepljena novina u njoj više nego vrijedan prinos mreži humanističkih znanosti. Razvidno je da se kandidatkinja snalazi i u literaturi usko vezanoj za istraživanje značenja i jezikoslovlje, ali i da je spremna zahvatiti u literaturu znanstvenih disciplina bliskih jezikoslovlju u okviru interdisciplinarne kognitivističke znanosti, poglavito psihologije, povijesti, (moralne) filozofije, teologije i posebno teološke antropologije. Time se pokazala sposobnom uhvatiti u koštac i s težim predmetima onomasiološki ustrojenoga istraživanja značenja.

Treba posebno istaknuti kandidatkinjino uočavanje i uporabu paradigme čuvstava, za što ne nalazimo prethodnika u suvremenim semantičkim istraživanja. Štoviše, ta se paradigma posve previđa i u drugim relevantnim znanstvenim disciplinama, u psihologiji i filozofiji. U području povijesti emocija sastavnice se paradigme čuvstava čak poistovjećuju sa sastavnicama paradigme emocija. Teorijska rasprava i provedeno istraživanje jasno pokazuju da se paradigme osjećaja, emocija i čuvstava razlikuju, a autorica vrlo artikulirano navodi neke od tih razlika. Zbog toga se može reći da ova radnja uvelike doprinosi razumijevanju konceptualnih struktura za koje su vezane značenjske strukture hrvatskoga crkvenoslavenskoga. I više od toga - ona pokazuje moguće i primjerenije poimanje umno-čuvstvenoga čovjekova ustroja od onoga koje se u zapadnjačkoj suvremenoj znanosti još vrlo često drži univerzalnim, iako je vjerojatnije riječ o svjetonazorski (racionalistički i pozitivistički) uvjetovanoj antropologiji.

U okviru se odabranoga, kognitivističkoga smjera semantičkih istraživanja pokazala vještom u baratanju dijelovima različitih nazivlja i pojmovlja, što nije uvijek jednostavno u tako razvedenoj mreži teorijskih inačica. Osim toga, u širemu okviru povijesnoga pregleda semantičke teorije pokazala je zavidnu sposobnost apstrahiranja kojom uspijeva u odnos staviti različite teorijske modele, čak i kada su oni vremenski vrlo udaljeni, kao što je slučaj npr. sa stoičkom značenjskom teorijom, srednjovjekovnim modizmom ili Humboldtovim ili Herderovima poimanjem odnosa jezika i svijeta u odnosu na moderna teoretska gibanja. Zbog tako predanoga bavljenja teorijom u cijeloj je radnji ponešto neuobičajen odnos između teorijskoga dijela i same raščlambe odabrane građe, možda više u broju poglavlja nego u posvećenomu prostoru.

Među temama za koje se posebno zanima suvremena kognitivistička semantika (i ne samo ona) treba istaknuti kandidatkinjin doprinos u iznošenju nalaza raščlambi kojima se obuhvaća odnos gramatičkih činjenica (u području vrsta riječi i morfoloških kategorija) i značenja, tim više što plastično pokazuje da taj odnos postoji te da se u njemu mogu prepoznati naznake sustavnosti. Osim toga, valja naglasiti vrijednost nalaza kojima se, u suglasju s drugim istraživačima (posebno D. Geereartzom i A. Wierzbickom) artikulira područje dodira svjetonazorskih i jezičnih (značenjskih) konceptulnih struktura.

Autorica je u odabranoj građi uočila razliku između paradigme čuvstava i paradigme emocija na nekoliko jezičnih razina. Na morfološkoj razini to pokazuje raspored glagolskih oblika sa česticom se ili bez nje. Na semantičko-sintaktičkoj razini to se pokazuje činjenicom da su u paradigmi emocija isključene strukture u kojima je prvi aktant Bog (on nema emocije, tj. iskustvo osjećaja koji uključuju tjelesne ili njima odgovarajuće promjene jer ih doživljava na umnoj razini, apetitom volje). I na diskursnoj je razini isto. Na čestotnoj razini razlika se očituje u broju osnova (veći ili manji broj leksikaliziranih osnova ovisno o mjestu čuvstvenoga pojma u sustavu), broju različinica po osnovi (dobra čuvstva leksikaliziraju se većim brojem različnica po osnovi) i strukturi vrsta riječi (koncepti dobrih čuvstava skloniji su leksikalizaciji glagolima nego imenskim vrstama koje leksikaliziraju pojedine koncepte, što se očituje i na razlici osnova bližih ili daljih od tipičnoga modelskoga koncepta).

Treba istaknuti da je radnja vrstan plod predanoga svestranoga rada koji svojom širinom i dubinom pokazuje prednosti, ali i zahtjevnost izvornoga istraživanja koje zadire i u različita interdisciplinarna područja. Ovom se radnjom postavlja čvrsta osnova za šire istraživanje značenja leksika osjećajnosti u hrvatskome crkvenoslavenskome, od kojega se može očekivati da bude vrlo korisna referentna točka za srodna istraživanja, ne samo jezična i ne samo medievistička.

Nedostatci radnje, kao što su npr. nedorečenosti ili kolebanja vezana za uporabu pojedinih nazivaka, uz povremene tehničke propuste, bit će izneseni tijekom obrane radnje jer nisu takve naravi i dosega da bi ih trebalo spominjati u okviru ocjene rada. Sve navedeno pokazuje da je doktorska radnja Vide Lučić izvorni rad visoke znanstvene vrijednosti. Stoga predlažemo Vijeću da je prihvati i kandidatkinju uputi na obranu doktorske radnje. Valja se nadati da će doktorandica potom proširiti svoje istraživanje, a konačno ga i objaviti kako bi ono bilo dostupno široj znanstvenoj javnosti.

U Zagrebu, 13. svibnja 2008.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Milan Mihaljević, znan. savjetnik

predsjednik povjerenstva

dr. sc. Zrinka Jelaska, izv. profesor

član povjerenstva

dr. sc. Ida Raffaelli, docent

član povjerenstva

Fakultetskomu vijeću Filozofskoga Fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Predmet: Izvješće stručnoga povjerenstva za ocjenu doktorskoga rada Nives Tomašević Tranzicija u izdavaštvu i proizvodnja knjige kao kulturnoga kapitala
Izabrani odlukom fakultetskoga vijeća na sjednici održanoj 27. svibnja 2008. u povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada Nives Tomašević Tranzicija u izdavaštvu i proizvodnja knjige kao kulturnoga kapitala, izrađenoga pod mentorstvom prof. dr. sc. Dubravke Oraić Tolić i komentorstvom prof. dr. sc. Jasne Horvat, podnosimo Fakultetskomu vijeću sljedeće skupno

I Z V J E Š Ć E

Doktorski rad Nives Tomašević obuhvaća 206 stranica, od čega se 189 odnosi na osnovni tekst disertacije, 9 na popis korištene literature, 6 na sažetke na hrvatskome i engleskome jeziku te 2 stranice na ključne riječi i autoričin životopis. Osnovni se tekst sastoji od šest poglavlja, koja su podijeljena u podpoglavlja. U eksperimentalnome dijelu disertacije doneseno je i protumačeno 18 tablica i 6 grafičkih prikaza. Popis neposredno korištene literature obuhvaća 55 knjiga, 71 članak, 6 rječnika, enciklopedija i zakona, 7 internetskih izvora i 3 ostala izvora iz područja nakladništva.
Doktorska disertacija Nives Tomašević polazi od činjenice da ne postoji ni jedan sustavan rad koji obrađuje problem tranzicije u hrvatskome izdavaštvu 1990-ih i 2000-ih. Uočivši taj problem, autorica promatra tranziciju u izdavaštvu kao dio šire društvene i kulturne tranzicije te postavlja hipotezu da je knjiga u doba tranzicije kapital u dvostrukome smislu riječi: doslovni kapital od kojega izdavači žive („kulturni proizvod“) te simbolični kapital („kulturno dobro“). Cilj je rada bio izložiti tu tezu na različitim razinama povijesti izdavaštva i suvremenih tranzicijskih procesa te s pomoću statističke metode istraživanja stavova čitatelja dokazati da se i u doba tranzicije pravilnom nakladničkom politikom mogu sačuvati obje funkcije knjige: knjiga kao tržišni proizvod i knjiga kao simbolično dobro.
U prvome poglavlju, naslovljenom Uvod, Nives Tomašević predstavlja osnovne pretpostavke, metode i ciljeve svoga rada: promišlja pojam tranzicije u nakladništvu u sklopu širega pojma ukupne društvene tranzicije, formulira tezu o knjizi kao proizvodu kulturne industrije te najavljuje analizu stajališta čitatelja po prilagođenome mjernom instrumentu autorice Mie Stockmans (1999.), na temelju koje bi se nakladnicima omogućilo upoznavanje čitateljskih preferencija te s njima uskladila nakladnička politika.
Drugo poglavlje pod naslovom Kulturna industrija i umjetnost kao kulturno dobro smješta istraživanje u širi kontekst različitih shvaćanja kulture (Adorno, Eagelton, Huntnyk, Leavis, Rocco, Solar i dr.). Pristupnica ističe tradicionalni hijerarhizirani pojam kulture, koji je doveo do privilegiranosti elitne kulture, te kao metodološki okvir svoga rada odabire teorije masovne i popularne kulture osamdesetih godina prošloga stoljeća koje na nov način aktualiziraju Adornov pojam „kulturne industrije“ (O'Connor, Fleming, Certeau, Hall, Fiske i dr.). Promatrana u sklopu tih teorija, knjiga više nije medij za odabranu kulturnu elitu, nego proizvod nakladničke industrije za masovnu uporabu koji ima dvije paralelne funkcije: potrošnu (materijalnu) vrijednost te nepotrošnu (simboličnu) kulturnu vrijednost.
Polazeći od takvoga shvaćanja knjige kao dvostruko kodiranoga kulturnog konstrukta, autorica se u trećem poglavlju pod naslovom Knjiga – proizvod kulturne industrije bavi povijesnim preduvjetima kulturne industrije te ključnim elementima nakladničkoga procesa koji sudjeluju u proizvodnji knjige-uporabnog dobra. Pristupnica Tomašević uočuje da je izum tiska bio preduvjet za pojavu masovne knjige, ali da je pravo omasovljenje medija nastupilo tek s izumom paperbacka 1935. Ograničujući svoj interes na literarnu knjigu, pristupnica analizira različite aspekte u proizvodnji knjige poput autora, autorske ideje te autorskih prava kako u domaćem zakonodavstvu tako i u preporukama Europske unije. Posebnu pozornost posvećuje nakladničkom ugovoru i politici poreza na knjigu, kao i ulozi urednika i kritičara u proizvodnji knjige kao masovnoga proizvoda koji ima mogućnost pretvorbe u trajno kulturno dobro.
U četvrtome poglavlju, Tiskarstvo, pristupnica se bavi tiskarstvom kao bitnim pogonom u industrijskoj proizvodnji knjige. Istraživanju tiskarstva pristupila je kronološki, od njegovih prvih početaka u 15. stoljeću preko ekspanzije u 19. stoljeću do najnovijih pojava tranzicije i relokacije na prijelomu 20. i 21. stoljeća. Navodeći Izvješće Europske unije o tiskarskoj industriji, autorica ističe usitnjenost, a time i krhkost tiskarske strukture Europske unije te njezinu izloženost konkurentnom tiskarstvu Kine i drugih „pridošlica“ na tradicionalno europsko tržište. Osim globalnih tranzicijskih pomaka i problema relokacije tiskarstvo je u doba tranzicije dobilo snažnu konkurenciju u internetu i virtualnom pismu, koje ga sili na veću fleksibilnost, multimedijalne sadržaje i inovativnost ponude.
Peto poglavlje pod naslovom Odrednice nakladničke djelatnosti RH posvećeno je nakladničkoj djelatnosti i problematici tranzicije u Republici Hrvatskoj. Analizirajući razred 22 i njegove podrazrede evidentirane u Nacionalnoj klasifkaciji Republike Hrvatske, autorica zaključuje kako u praćenju izdavačke djelatnosti statistički agregati sadrže podatke o svim vrstama izdavačke djelatnosti (dakle, nerazvrstane po podkategorijama) te da se do podataka o publiciraju knjiga može doći jedino uvidom u ISBN sustav. Navedeno označuje prijeporom i temeljnim razlogom mjerenja općih odlika nakladničke djelatnosti na podacima ISBN sustava.
Tranzicija se u hrvatskome izdavaštvu odvijala na dva paralelna načina: kao vlasnička tranzicija i kao tehnološka tranzicija uvjetovana novim načinima proizvodnje knjige-uporabnog dobra. Kao primjer tranzicije u izdavaštvu autorica detaljno prezentira slom nakladničkoga diva iz doba socijalističkoga gospodarstva „Mladost“, koje je godišnje tiskalo 307 naslova u ukupnoj nakladi od preko 2 milijuna primjeraka. Uz opis različitih djelatnosti toga nakladničkoga giganta, od fakultetski obrazovanih savjetnika po knjižarama do razgranane međunarodne suradnje, autorica komentira slijed poslovnih odluka i okolnosti koje su najveće nakladničko poduzeće u bivšoj Jugoslaviji izbrisale s kulturne scene. Primjer tranzicije „Mladosti“ dovodi pristupnicu do navođenja izazova koji svaki na sloj način, ili svi zajedno, mogu utjecati na oživljavanje izdavaštva. U tom smislu navodi prije svega izazove ovladavanja novim tehnologijama, prevladavanje premještanja proizvodnja u zemlje s niskom cijenom radne snage, oblikovanje regulative i zakonodavstva, ali i intenziviranje naglaska na knjizi kao globalnom proizvodu prepoznatljiva regionalnog identiteta, odnosno na intenzivaranje suradnje izdavačke industrije s drugim ne-industrijskim granama kako bi se uvela nova rješenja u skladu s potrebama klijenata i, iznad svega, kako bi se promoviralo strateško vizionarstvo.
Napokon, posljednje, šesto poglavlje doktorskoga rada Eksperimentalna studija stajališta o čitanju metodološko je središte i ujedno novum u argumentaciji ishodišne teze o proizvodnji knjige kao uporabnoga dobra. Pristupnica je za primarni cilj ovoga rada postavila tezu kako je moguće provesti mjerenje stajališta o čitanju, determinirati čitateljske faktore te na taj način izmjeriti sklonosti čitatelja ne samo prema književnim vrstama i žanrovima nego i razlozima zbog kojih ovjereni čitatelji čitaju. Kako bi se ostvarili navedeni ciljevi istraživanja, kreiran je upitnik (Stockmans, 1999.) za mjerenje stajališta o čitanju. Upitnikom su predviđena pitanja o „stajalištima o čitanju“ (reading attitudes), čitateljskim navikama te percepciji čitatelja o elementima nakladničke aktivnosti koji bi mogli pridonijeti povećanju zainteresiranosti za knjigu kao kulturno dobro. Podaci su prikupljeni metodom prikupljanja „licem u lice“ na izabranim centralnim lokacijama (knjižnice i knjižare, Filozofski fakultet u Zagrebu, Ekonomski fakultet u Osijeku). Na temelju teorijskih spoznaja izdvojene su četiri osnovne funkcije čitanja: 1. Individualni razvoj, 2. (Obrazovna) korisnost, 3 Želja za dostizanjem užitka (preko čitanja), 3. Želja za dostizanjem bijega (od svakodnevice i osobnih briga).
Konceptualizirajući stajalište prema čitanju, autorica je prve dvije funkcije čitanja (funkcija razvoja i funkcija korisnosti) označila „korisnima” te ih je kategorizirala kao dio spoznajne (kognitivne) komponente prisutne pri izgradnji stajališta prema čitanju. Posljednje dvije funkcije čitanja (funkcije uživanja i funkcija bijega) povezala je s hedonističkom ulogom čitanja te ih je nadalje kategorizirala kao aspekte afektivne komponente stajališta prema čitanju. Navedeni prijepor sažela je u sljedećem pitanju: ako se četiri funkcije čitanja mogu grupirati u dvije prirodne skupine – kognitivnu i hedonističku – jesu li tada stajališta prema čitanju dvodimenzionalne ili četverodimenzionalne konstrukcije?
Na navedeno je pitanje odgovorila provođenjem faktorske analize te zaključila kako se varijable „korisnosti“ i „razvoja“ međusobno udružuju u prvome, najjačem faktoru. Njihov Cronbach alpha označila je dovoljno visokom vrijednošću (iznosio je 0,790). Drugi faktor je također udružio dvije skupine varijable, varijable „uživanja“ i varijable „bijega“ te jednu varijablu „razvoja“. Cronbach alpha drugog faktora iznosio je 0,772. Treći faktor jedini je korespondirao teorijskom opisu mjerenoga pojma, u ovome slučaju ocjeni dostizanja „bijega“ kroz čitanje. Udružio je manji broj varijabla nego što je zabilježeno u teoriji (četiri od šest), ali ga je autorica označila iznimno jakim, što joj je potvrdio Cronbach alpha (vrijednosti 0,841). Na temelju navedenoga autorica je prihvatila postavljenu radnu hipotezu kako je stajalište prema čitanju multidimenzionalna konstrukcija koja se sastoji od dva (od moguća četiri) različita faktora. Navedenom analizom, kao i cijelim istraživanjem provednim u posljednjem poglavlju, pristupnica Tomašević polučila je orignalan znanstveni doprinos.
Doktorski rad Nives Tomašević Tranzicija u izdavaštvu i proizvodnja knjige kao kulturnoga kapitala analizirao je navedenu temu primjenjujući različitu kvalitativnu i kvantitativnu metodologiju. Statističkim metodama primijenjenim u analizi (6. poglavlje doktorskoga rada) postavljen je okvir budućim istraživanjima srodne teme. Upravo taj prezentirani obrazac predstavlja novost u analizi nakladništva i proizvodnji knjige kao kulturnoga kapitala te se kao takav može označiti izvornim znanstvenim doprinosom.
Pristupnica Nives Tomašević u svojem se praktičnom dijelu istraživanja usmjerila na propitivanje ograničenog geografskog prostora te je sukladno ovoj činjenici provodila i zaključivanje. Bilo bi, međutim, zanimljivo sagledati do kakvih se rezultata dolazi na ostalim dijelovima Republike Hrvatske, kao i na cijelome njezinu području. Smjernice koje je pristupnica postavila mogu biti početak takvu sveobuhvatnom istraživanju.
Nadalje, praktični se rezultati ovakve analize mogu eksploatirati na dvjema razinama. Njihova je korisnost neprijeporna svakomu poduzeću/pojedincu koji se bave nakladničkom djelatnošću. Naime, rezultati istraživanja u velikoj mjeri mogu poslužiti kao savjet za donošenje odluka konkretne nakladničke kuće, ali i članovima šire društvene zajednice koji donose odluke o knjizi-kulturnome dobru, njezinu očuvanju ili ugrađivanju u sustav obrazovanja. Na drugoj razini praktični se rezultati ovoga doktorskog rada mogu primjenjivati i u okviru socioloških ili kulturoloških rasprava kojima će se baviti znanstvena zajednica.
Doktorski rad Tranzicija u izdavaštvu i proizvodnja knjige kao kulturnoga kapitala samostalan je rad pristupnice Nives Tomašević koji je donio originalan znanstveni doprinos. Rezultati provedenoga znanstvenog istraživanja primjenjivi su u znanstvenoj i stručnoj praksi Republike Hrvatske. Ukratko se može zaključiti da je Nives Tomašević u pisanju doktorskoga rada primijenila znanstvenu metodologiju te je uspješno izdvojila odrednice analizirane teme, a njihove odlike dijagnosticirala, opisala i primjenom statističke metodologije izmjerila. Pri tome je jasno odredila cilj istraživanja, a postavljene je hipoteze kroz praktični dio rada i dokazala. Do vrlo detaljnih i iscrpnih rezultata istraživanja došla je s pomoću raznovrsnih znanstvenih metoda. Na taj je način postavila i model za buduća istraživanja tranzicijskih procesa kako u nakladništvu, tako i u životu knjige kao proizvodnoga, ali i kao kulturnoga dobra, čime je također ostvaren znanstveni doprinos.
Na temelju navedenoga zaključujemo da je pristupnica Nives Tomašević ispunila sve zakonski postavljene uvjete za obranu doktorskoga rada te predlažemo Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati naše izvješće i uputi pristupnicu u daljnji postupak stjecanja doktorata znanosti.
STRUČNO POVJERENSTVO:

1. ___________________________

dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red. prof.
2.___________________________

dr. sc. Milan Mesić, red. prof.

3.___________________________

dr. sc. Pere Sikavica, red. prof.

4.___________________________

dr. sc. Jasna Horvat, red. prof.

5.___________________________

dr. sc. Dubravka Oraić Tolić, red. prof.

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za lingvistiku

Ivana Lučića 3, Zagreb

Zagreb, 4. lipnja 2008.