Te u zagrebu filozofski fakultet
Yüklə 1,31 Mb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- mr. sc. Goranke Blagus Bartolec
- Kolokacijske sveze u hrvatskom jeziku ( s posebnim osvrtom na leksikografiju )
- FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
- Kultura, identitet i glazba
- Popularna glazba
- Glazbeno obrazovanje i glazbene preferencije mladih
- Empirijsko istraživanje glazbenih preferencija srednjoškolaca
- Zaključna ocjena i prijedlog
- _________________________________
- ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI FILOZOFSKI FAKULTET Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb
Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Predmet: Ocjena doktorskoga rada mr. sc. Goranke Blagus Bartolec Na 8. sjednici održanoj 27. svibnja 2008. godine Fakultetsko nas je vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada mr. sc. Goranke Blagus Bartolec pod naslovom Kolokacijske sveze u hrvatskom jeziku (s posebnim osvrtom na leksikografiju). Vijeću podnosimo zajednički I Z V J E Š T A J Disertacija mr. sc. Goranke Blagus Bartolec Kolokacijske sveze u hrvatskom jeziku (s posebnim osvrtom na leksikografiju) sastavljena je od šest poglavlja: Uvod, Razrada teme, Klasifikacija kolokacijskih sveza i analiza značenjskih odnosa, Analiza leksičkih funkcija na primjerima kolokacijskih sveza u hrvatskom jeziku, Kolokacijske sveze s leksikografskoga aspekta, Zaključak. Svako je poglavlje razgranato na mnoga potpoglavlja (ukupno ih je 63) razvedene hijerarhije, a na kraju je Popis literature (136 jedinica primarne i 6 jedinica sekundarne). Rad ima ukupno 233 stranice. Veći je dio rada teorijska razrada teme, a manji obuhvaća primjenu izgrađenoga modela na leksikografsku obradu kolokacijskih sveza u hrvatskim općim jednojezičnim rječnicima na osnovi leksičke građe iz korpusa hrvatskoga jezika (Hrvatska jezična mrežna riznica; www.ihjj.hr). Doktorandica je izabrala temu koja je u hrvatskom jezikoslovlju dosad slabo istražena, iako je veoma često spominjana zbog svoje velike važnosti u mnogim jezikoslovnim disciplinama. U Uvodu (str. 6–81) doktorandica prvo obrazlaže teorijske postavke proučavanja kolokacijskih sveza u stranoj i domaćoj jezikoslovnoj literaturi, ponajprije shvaćanja jezikoslovaca što su kolokacijske sveze i koja su njihova semantička obilježja. U polazištu se nalaze suvremeni semantički pristupi kolokacijama potekli ponajprije iz Firthova učenja, ali i iz leksikografske teorije Zguste, Meljčuka i Sinclaira. Uz prikaz pojedinih gledišta iz literature izneseni su i njihovi nedostaci. Riječ je o vrlo zahtjevnoj temi koja u nas nije podrobno obrađivana, a pogotovo ne sintetski, koja je rubno zahvaćana samo kao problem u teoriji prevođenja, u metodici učenja stranih jezika i u dvojezičnoj leksikografiji. Premda se i naslovom doktorskoga rada doktorandica ograničava na hrvatski jezik, kolokacije su svejezični fenomen pa mu ona stoga pristupa s različitih teorijskih aspekata opredjeljujući se za naziv kolokacijske sveze ne izbacujući naziv kolokacija. U uvodnom dijelu objašnjava zašto zadržava oba naziva, a poslije će ih i definirati. Naime, u literaturi je jako mnogo naziva za različite tipove sveza riječi pa je bilo nužno najprije izgraditi nazivoslovni instrumentarij, što je već samo po sebi velik prinos ovoga rada. Bilo je također nužno ograničiti predmet istraživanja samo na skupine riječi na razini nižoj od rečenice u kojima se odnosi među sastavnicama temelje na njihovu značenju, a ne na sintaktičkim pravilima, te s obzirom na bogatstvo kolokacijskih sveza uzeti za analizu samo imenske sveze s pridjevnom i imeničnom sastavnicom.
Treće poglavlje Klasifikacija kolokacijskih sveza i analiza značenjskih odnosa (str. 114–144) daje odgovore na mnoga pitanja, ponajprije što su kolakcijske sveze, što je kolokacijsko značenje, kakva je struktura kolokacijskih sveza, što su kolokacijske sastavnice. Polazeći od Firthova tumačenja da pojedinačne riječi svoj značenjski potencijal ostvaruju tek u vezi s drugim riječima, mr. sc. Goranka Blagus Bartolec definira kolokacijsku svezu kao posebnu leksičku svezu na sintagmatskoj razini temeljenu na značenjskoj povezanosti samostalnih leksičkih sastavnica u kojoj se konkretiziraju njihova značenja. Prednost je dana nazivu kolokacijska sveza zato što je kolokacija previše širok pojam jer se pod njim vrlo često označuje leksička spojivost u najširem smislu, dakle susmještaj riječi u sintagmatskom nizu bez ograničenja broja sastavnica. U odnosu na druge vrste leksičkih sveza mogu se izdvojiti glavna obilježja kolokacijskih sveza; s komunikacijskoga stajališta kolokacijske sveze pripadaju općemu jeziku i široko su prihvaćene među govornicima, a s leksikološkoga stajališta to su sveze koje su nastale sintagmatizacijom pri čemu sastavnice nisu desemantizirane kao kod leksičkih jedinica nastalih leksikalizacijom (lijepa kata, volovsko oko), nego se samo konkretizira njihovo prototipno značenje (ljetni dan, prvi razred, visoki dužnosnik) pa se može govoriti o kolokacijskom značenju koje kao gotovo značenje postoji u jezičnom sustavu. U ovom je dijelu autorica, polazeći od kognitivne semantike, dala uvjerljivo tumačenje semantičke motivacije kolokacijskih sastavnica koje svojim značenjskim potencijalom dopunjuju jedna drugu pa je kolokacijsko značenje zapravo motivirano izvanjezičnom pojavom na koju referira. Dobro je pritom uočeno da se kolokacijske sveze mogu svesti na tri stupnja semantičke motivacije: primarnu i sekundarnu, koja može biti metonimijska ili metaforička. Prvi je put u nas dana detaljna tipologija kolokacijskih sveza s obzirom na značenjska obilježja kolokacijskih sastavnica. Iako bi se tipologija mogla zasnivati na formalnom opisu kolokacijskih sveza (vrste riječi, morfološka i sintaktička obilježja i sl.), što bi olakšalo razdiobu, ali ne bi pridonijelo jasnijemu razlikovanju kolokacijskih od drugih leksičkih sveza, uzet je semantički kriterij za određivanje tipova kolokacijskih sveza (nabrojeno ih je sedam). Tipologija je napravljena na temelju iznesenih teorijskih postavki i provjere unutar postojećih korpusnih i internetskih izvora te su svi primjeri, koji služe za ilustraciju pojedinih tipova, dakle potvrđeni iz korpusa, a nisu izmišljeni. Četvrto poglavlje Analiza leksičkih funkcija na primjerima kolokacijskih sveza u hrvatskom jeziku (str. 145–165) temelji se na Meljčukovoj teoriji značenje – tekst koju je on primijenio upravo na kolokacijskim svezama. To je ujedno i prvi pokušaj da se jedan teorijski model testira na kolokacijskim svezama. Goranka Blagus Bartolec pak prva taj model, inače primijenjen na ruski i francuski, primjenjuje na hrvatski jezik, i to vrlo uspješno. Tipologija razrađena u trećem poglavlju omogućuje joj da svaku funkciju oprimjeri dobro odabranim kolokacijskim svezama, a najčešće leksičke funkcije poslužile su kao uzorci za tumačenje semantičkih odnosa u kolokacijskim svezama. Peto poglavlje Kolokacijske sveze s leksikografskoga aspekta (str. 166–214) dolazi nakon opsežne provedene teorijske raščlambe. U njem se uočava nesustavnost dosadašnje obrade u općim rječnicima suvremenoga hrvatskoga jezika zbog nedostatka bilo kakva kriterija. Dovoljan je jedan primjer da ilustrira kako nije svejedno na kojem će se mjestu obraditi sveza drvena kuća, odnosno kako mjesto njezine obrade određuje status leksičke sveze. Ako se obradi pod imenicom, onda je ona kolokacijska sveza (drvena kuća, kamena kuća, montažna ...) jer ta sveza ima posebno značenje u odnosu na druge kolokate dodane imenici kuća, a ako se obradi pod pridjevnom natuknicom, onda je ona primjer slobodne sveze (drveni stol, drveni čamac ...). Budući da hrvatska leksikografija nema kolokacijskih rječnika, o njima nije moglo biti riječi pa su uzeti za analizu jednojezični opći rječnici. Dosad je u domaćoj literaturi raspravljano o mogućnosti korpusne pretrage kolokacijskih sveza, o uspostavi višerječnih natuknica u rječniku i njihovu mjestu obrade unutar rječničkoga članka, u prvom redu o mjestu obrade frazema, a manje kolokacijske sveze. Budući da je korpusna pretraga tema sama za se, u razradi je pozornost usmjerena na zadnja dva problema. Kriteriji su argumentirano vrlo opširno obrazloženi, što je pretočeno u pravila i provjereno primjerima obrade. S tim je prijedlogom jedan od najtežih i najspornijih problema u leksikografiji dobio valjana rješenja. Na kraju su primjeri obrade kolokacijskih sveza u općem objasnidbenom jednojezičnom rječniku te u kolokacijskom rječnikom s jasnim općim načelima izrade takva rječnika. Upravo ta primjena znanstvenoga istraživanja daje dodatnu vrijednost ovomu doktorskomu radu jer uvelike može unaprijediti leksikografsku praksu.
Svojom disertacijom mr. sc. Goranka Blagus Bartolec pokazuje visok stupanj jezikoslovne kompetencije i jezikoslovnu nadarenost, potpuno izgrađen metajezik te potvrđuje da poznaje relevantnu literaturu, da se prema njoj kritički odnosi, da se oslanja na nju samo u slučajevima u kojima se uklapa u njezin vlastiti model znanstvenoga istraživanja, da posjeduje široko znanje o leksikološkim, semantičkim i leksikografskim suvremenim spoznajama te da je u jezikoslovnoj znanosti sposobna krčiti vlastite putove. Treba istaknuti da u izboru literature nije bila jednostrana, primjerice izvrsno poznaje dostignuća i moskovske semantičke škole i londonske semantičke škole. Ovaj je rad dvostruka novìna u nas i s teorijskoga i s empirijskoga gledišta; s jedne strane, prvi put u domaćem jezikoslovlju unosi red u područje sveza riječi, ponajprije u njihovo nazivlje, ali prije toga u njihovo razgraničavanje s obzirom na sintaktičke i semantičke odnose, a s druge strane predlaže model njihova leksikografskoga opisa u općem i u kolokacijskom rječniku. Ni jedno ni drugo nije bilo lak posao ako se zna da postoji mnoštvo teorijskih pristupa u tumačenju semantičkih odnosa unutar višečlanih jezičnih jedinica i posebice među njima te ako se zna da ni u stranim rječnicima, a pogotovo ne u domaćima nema izgrađenih kriterija za njihovu obradu. Iako je razrađena praktična primjena rezultata ovoga istraživanja samo na leksikografiju, oni se mogu iskoristiti i u prevođenju te u učenju i usvajanju hrvatskoga jezika kao prvoga i kao drugoga jezika, ali i u korpusnoj lingvistici za pretragu kolokacijskih sveza kao cjeline, a ne samo po sastavnicama. Ovim su vrijednim i vrlo ozbiljnim znanstvenim radom popunjene goleme praznine u hrvatskoj leksikologiji i leksikografiji, ali i u općem jezikoslovlju. S obzirom na iznesenu znanstvenu vrsnoću doktorskoga rada mr. sc. Goranke Blagus Bartolec Kolokacijske sveze u hrvatskom jeziku (s posebnim osvrtom na leksikografiju) p r e d l a ž e m o Fakultetskomu vijeću da prihvati pozitivnu ocjenu Stručnoga povjerenstva i uputi kandidatkinju u daljnji postupak za stjecanje znanstvenoga stupnja doktora humanističkih znanosti. Stručno povjerenstvo: _______________________________________ 1. dr. sc. Bernardina Petrović, doc., predsjednik _______________________________________ 2. dr. sc. Branka Tafra, red. prof., član (mentor) _______________________________________ 3. dr. sc. Marko Tadić, izv. prof., član Dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof. Dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, red. prof. Dr. sc. Pavel Rojko, red. prof. (Muzička akademija, Zagreb)
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na svojoj redovitoj sjednici održanoj 29. travnja 2008., imenovalo je Stručno povjerenstvo u sastavu: prof. dr. s Vlatko Previšić (predsjednik), prof. dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš (član) i prof. dr. sc. Pavel Rojko, Muzička akademija Zagreb (član), sa zadatkom ocjene doktorskog rada mr. sc. Snježane Dobrote napisanog pod naslovom ''Popularna glazba i glazbene preferencije mladih''. Povjerenstvo je pročitalo predani rad te nakon manjih primjedbi i prijedloga za korekcije, koje su uvažene i izvršene, Fakultetskom vijeću podnosimo sljedeće
U uvodnom dijelu autorica polazi od ideje da se glazba, kao jedan od najstarijih oblika komunikacije među ljudima i čvrsta poveznica suvremenog ''globalnog sela'', u kojemu živimo, do sredine prošlog stoljeća uglavnom proučavala na vrlo konvencionalan način. Muzikolozi su se najvećma bavili poviješću tzv. zapadne umjetničke glazbe, uz sporadičnu analizu njenih društvenih i kulturnih aspekata. Međutim, otprilike u to vrijeme, posebno u SAD-u i Engleskoj, dolazi do brojnih kulturnih i društvenih previranja, koja se manifestiraju u obliku otpora prema dominantnim društvenim, kulturnim i moralnim vrijednostima. U takvim je okolnostima značajnu ulogu odigrala popularna kultura, odnosno popularna glazba, prožeta osjećajima kulturne i političke opozicije i revitalizacije. Slijedom toga, osobito u akademskim krugovima, dolazi do polariziranja između glazbe shvaćene na akademski način i glazbe koja se doživljava kao dio svakodnevnog života. Popularna se glazba smatrala inferiornom u odnosu na umjetničku glazbu i kao takva nije pronalazila svoje mjesto u glazbenoj nastavi. Ipak, situacija s tretmanom popularne glazbe postepeno se počinje mijenjati, prije svega zato što se tom problematikom počinju baviti i druge znanosti, poglavito sociologija, antropologija i etnomuzikologija. Zahvaljujući djelovanju navedenih disciplina nastaje nova paradigma kulturalnih studija glazbe, koja polazi od premise da je cjelokupna glazba, uključujući i umjetničku, društveni konstrukt i da ju je nužno promatrati i s društvenog i kulturnog aspekta. U prvom poglavlju, Kultura, identitet i glazba, autorica polazi od definicije kulture i njenih osobina, uspostavljajući distinkciju između kulturnog etnocentrizma, odnosno uvjerenja da je jedna kultura superiorna u odnosu na sve ostale, i kulturnog relativizma, koji polazi od potrebe razmatranja svake kulture u njenim vlastitim okvirima. Slijedi definiranje supkulture, s obzirom na vrijednosti, uvjerenja, stavove i životne stilove manjinskih grupa u društvu, kultura koje se razlikuje od kulture dominantne grupe, iako je s njom na određeni način povezana. Autorica razmatra fenomen supkultura mladih, koji se obično povezuje uz razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada dolazi do temeljitih promjena u socio-kulturnom položaju tih dobnih skupina, te ulogu glazbe u takvim supkulturama. Ovdje se problematizira i pitanje identiteta, odnosno njegove esencijalističke i neesencijalističke definicije. Drugo poglavlje, Popularna kultura, započinje određenjem popularne kulture kao vrlo neodređene konceptualne kategorije. Svaka definicija popularne kulture implicira složenu kombinaciju različitih značenja termina kultura i popularan, unutar specifičnog povijesnog i društvenog konteksta. Tako se popularna kultura može definirati kao kultura koja se sviđa velikom broju ljudi, kao kultura koja se nalazi izvan sfere onoga što je definirano kao visoka kultura, kao masovna kultura, kao autentična kultura običnih ljudi i sl. Autorica prikazuje različite teorije popularne kulture, poput masovne kulture, Frankfurtske škole i kulturne industrije, strukturalizma, marksizma, feminizma i postmodernizma. U trećem poglavlju, Popularna glazba, autorica definira popularnu glazbu s četiri određenja: normativno, razlikovno, sociološki i tehnološko-ekonomski. Takve definicije dijele cjelokupno glazbeno područje na suprotstavljene ''tabore'' – bolji i lošiji, elitni i masovni - ne uzimajući pritom u obzir da se popularna glazba može ispravno sagledati jedino unutar konteksta sveukupnog glazbenog područja. Razmatrajući odnos između popularne glazbe i muzikologije, pristupnica ističe kako bi muzikologija, kao znanost koja se bavi proučavanjem glazbenih fenomena, te istraživanjem i utvrđivanjem njihovih zakonitosti, trebala proučavati i popularnu glazbu, što, međutim, nije slučaj. Iako muzikolozi uglavnom tretiraju popularnu glazbu kao nešto banalno, prolazno ili komercijalno, muzikologija bi trebala prepoznati postojanje i interakciju različitih glazbenih pojava, odnosno interesa, stavova, problema i zvučnih elemenata, te kritički razmotriti odnos između takvih glazbenih fenomena i širih kulturnih, društvenih i ideoloških aspekata. Posebnu pozornost, u ovom poglavlju, posvećuje se odnosu između popularne glazbe i etnomuzikologije, naglašavajući pritom relevantnost etnomuzikoloških metoda za analizu popularne glazbe. Analizirajući povezanost između popularne glazbe i politike, prikazuje se primjer zlouporabe glazbe u nacističkoj Njemačkoj, te društvena angažiranost popularne glazbe u suvremenom svijetu. Posljednji dio ovoga poglavlja donosi klasifikaciju popularnih glazbenih stilova koji će se kasnije u disertaciji koristiti u zvučnom upitniku empirijskog dijela istraživanju glazbenih preferencija srednjoškolaca. Četvrto poglavlje, Glazbena industrija, započinje povijesnim pregledom industrijalizacije popularne glazbe, od početaka diskografske industrije u 19. stoljeću do današnjih dana. Autorica ističe kako je termin glazbena industrija često negativno konotiran, kao nemilosrdna ''industrijska mašinerija'' koja kontinuirano kontrolira kreativnost, kompromitira estetske ukuse i publici pruža malo mogućnosti izbora. U novije vrijeme internacionalne glazbene kompanije sve više poprimaju izgled globalnih organizacija, pri čemu se globalizacija odnosi na organizaciju proizvodnje, distribucije i potrošnje kulturnih proizvoda na svjetskom tržištu. Snažan trend prema koncentraciji doveo je do situacije u kojoj je današnje internacionalno tržište organizirano kao oligopol, a njegov najveći dio kontrolira nekoliko velikih diskografskih kompanija. Zato se ovdje, s pravom, zaključuje kako su 20. stoljeće obilježile nezapamćene tehnološke promjene koje su dovele do globalizacije ekonomskog i društvenog svijeta, pa tako i glazbenog. Iako je glazba postala robom, ona predstavlja značajan agens mobilnosti i promjene, te time utječe i na stvaranje uvjeta za globalizaciju, tj. postaje njezinom aktivnom sudionicom. Međutim, unatoč procesima globalizacije, internacionalne migracije i komercijaliziranja glazbe, svaki glazbeni stil, na bilo kojem mjestu u svijetu, zahtijeva barem ponešto lokalnog identificiranja, budući da posjeduje vlastitu internu glazbenu strukturu, specifičnu tehnologiju, izvođačke kontekste, te egzistira u specifičnom društvenom i političkom ozračju. U svijetu decentralizacije i fragmentacije sve su kulture međusobno isprepletene. Niti jedna od njih nije čista, sve su hibridne, heterogene, iznimno diferencirane i nemonolitne. Upravo popularna glazba, a time i suvremena diskografska industrija, reflektiraju takvu kombinaciju hibridnosti i diferencijacije. U petom poglavlju, Glazbeno obrazovanje i glazbene preferencije mladih, autorica prikazuje mogućnosti glazbenog obrazovanja u formalnim i neformalnih kontekstima. Većina istraživanja glazbenog obrazovanja bavi se glazbenim obrazovanjem u institucionalnim okvirima, polazeći od pretpostavke da je glazbeno učenje rezultat metodički razrađenog izlaganja glazbenoj poduci unutar formalnih okvira. Međutim, tijekom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća povećava se interes istraživača prema različitim oblicima učenja koje se odvija izvan škole, u neformalnim kontekstima. Autorica naglašava kako formalno-neformalno ne bi trebalo promatrati kao dihotomne kategorije, već kao dva pola kontinuuma, budući da su u većini situacija učenja ta dva aspekta prisutna u različitim stupnjevima i nalaze se u interakciji. Potreba povezivanja formalnih i neformalnih konteksta glazbenog učenja posebno je istaknuta u području slušanja glazbe, koje predstavlja jednu od glavnih aktivnosti u slobodnom vremenu mladih. U drugom dijelu ovoga poglavlja razmatra se problematiku koncepcije glazbene nastave. Glazbena nastava pridonosi estetskom odgoju učenika, odnosno razvijanju sposobnosti opažanja, doživljavanja i ostvarivanja lijepog. Estetski odgoj može biti faktor osvještavanja estetskih vrijednosti samo onda kada polazi od razvoja sposobnosti primanja odrednica umjetničkog djela po kojima se ono svrstava u kategoriju estetski vrijednog ostvarenja. Međutim, neki autori otvoreno kritiziraju stajalište prema kojemu se glazbeno obrazovanje smatra formom estetskog odgoja. Oni se protive ideji da učenici moraju shvatiti estetski sadržaj glazbenog djela, vjerujući da su takvi zahtjevi rezultat neuspjeha da se dovoljno pozornosti posveti društvenom kontekstu u kojemu se glazbene aktivnosti odvijaju. Glazbena nastava u srednjim školama koncipirana je prema dijakronijskom modelu , u kojemu program slijedi kronološki tijek razvoja glazbe. Takva je nastava opterećena verbalizmom, te je učenicima nezanimljiva. S druge strane, sinkronijski model glazbene nastave u prvi plan postavlja glazbu, a ne kronološki slijed, čime glazbena nastava postaje zanimljiva i raznolika. Autorica ističe kako je nastavni program koncipiran isključivo od glazbenih idioma koji pripadaju tradiciji zapadne umjetničke glazbe. Iako se glazba kontinuirano transformira i reinterpretira, zadržavajući pritom određeni stupanj autonomije, glazbeno obrazovanje i dalje afirmira postojeće ideologije glazbene vrijednosti. U tekstu se ističe potreba obogaćivanja nastavnog programa novim i nepoznatim glazbenim idiomima, koji neće predstavljati samo primjere određenih kultura, sa stereotipima i etiketiranjem koji prate takav pristup, već u prvom redu glazbene objekte i zvučna događanja koja posjeduju ekspresivno značenje. U kontekstu afektivnog reagiranja na glazbu, pristupnica govori o sposobnosti estetskog procjenjivanja, odnosno osjetljivosti na umjetničku kvalitetu djela i njegove izvedbe, o glazbenim preferencijama ili kratkoročnim procjenama sviđanja, te o glazbenom ukusu, kao ukupnosti preferencija pojedinca. Oslanjajući se na LeBlancovu (1982) Interaktivnu teoriju glazbenih preferencija, koja objašnjava sve izvore variranja koji utječu na formiranje glazbenih preferencija slušatelja, autorica zaključuje kako su za formiranje takvih preferencija presudne ulazne informacije, koje ovise o glazbenim podražajima i kulturnoj okolini, te osobine samog slušatelja. LeBlancov hijerarhijski model zapravo sugerira hijerarhiju varijabli koje utječu na glazbene preferencije. U šestom dijelu, Empirijsko istraživanje glazbenih preferencija srednjoškolaca, autorica polazi od pretpostavke da se u doba masovne glazbene produkcije i heterogene glazbene ponude formira stratificirano slušateljstvo. Razina glazbenog ukusa pojedinca determinirana je nizom faktora, pri čemu suvremeni sociološki pristupi glazbi naglašavaju ulogu individualnih (dob, spol, osobine ličnosti, glazbeno iskustvo pojedinca), društvenih (obitelj, vršnjaci, društveno porijeklo, klasna, etnička, rodna i spolna pripadnost, izobrazba, utjecaj masovnih medija), te situacijskih faktora (tradicijskih faktori, specifičnost situacije slušanja, raspoloženje slušatelja). S tim u vezi, referira se na istraživanja koja se bave povezanošću glazbenih preferencija s društvenom klasom, dobi i spolom. S obzirom na heterogenost utjecaja na glazbene preferencije mladih, autorica istražuje njihov glazbeni ukus i glazbene navike, te eventualnu povezanost između glazbenih preferencija i socio-kulturnih čimbenika. Osim faktora kao što su dob, spol, osobine ličnosti i obiteljsko podrijetlo, autorica istražuje povezanost između glazbene nastave i glazbenih preferencija srednjoškolaca. U skladu s tako formuliranim ciljem izdvojeni su sljedeći zadaci:
Ispitivanje je provedeno u Splitu na uzorku od 300 srednjoškolaca (Ž=150; M=150) završnih razreda gimnazija (N=150), u kojima se glazbena nastava realizira tijekom četiri, odnosno dvije godine, te stručnih škola (N=150), u kojima nema glazbene nastave. U istraživanju je korišten anketni upitnik strukturiran u četiri dijela. U prvom dijelu unose se podaci o demografskim obilježjima ispitanika (spol, školski uspjeh, pohađanje glazbene poduke izvan škole, te glazbenici u obitelji). Drugi dio čini Skala zadovoljstva životom, autora Zvjezdana Penezića, kojom se ispituje kognitivna evaluacija cjelokupnog života, odnosno procjena vlastitog života svakog pojedinca. Treći dio se sastoji od zvučnog upitnika s pitanjima kojima se ispituje glazbeni ukus srednjoškolaca i njihovi stavovi o važnosti nekih socio-kulturnih faktora za formiranje glazbenog ukusa. Četvrti dio upitnika ispituje stav gimnazijalaca o glazbenoj nastavi, kao potencijalnom faktoru koji utječe na formiranje njihovih glazbenih preferencija. Autorica zaključuje kako je glazbeni ukus ispitanika, koji najvećim dijelom formiraju masovni mediji, vršnjaci, zadovoljstvo životom, a manjim dijelom glazbena nastava, uglavnom orijentiran prema glazbi popularne provenijencije. Rezultati pokazuju da ispitanici iz stručnih škola preferiraju reggae, rock and roll, disco i rhythm and blues, a gimnazijalci reggae, hard rock, klasičnu glazbu i rock and roll. Autorica se ipak ograđuje od decidiranih zaključaka, budući da preferencije kratkih glazbenih ulomaka iz zvučnog upitnika ne moraju nužno značiti i preferenciju stila generalno. Nadalje, rezultati pokazuju da srednjoškolci, bez obzira na spol, nemaju a priori negativan stav prema klasičnoj glazbi. Gimnazijalci su, u odnosu na učenike stručnih škola, skloniji takvoj vrsti glazbe, tako da na gimnazijskim rang-listama prosječnih ocjena klasična glazba zauzima visoko treće, a na listama učenika stručnih škola deseto mjesto. Autorica smatra da takve spoznaje definitivno proturječe predrasudama o tome da srednjoškolci ne vole klasičnu glazbu, da im je ona nerazumljiva i da nemaju potrebu za njom. Ono što jest evidentno to je činjenica da srednjoškolci jednostavno nemaju prilike upoznati tu vrstu glazbe, budući da je njen ''medijski plasman'' ograničen. Tome u prilog idu i nalazi da ispitanici koji pohađaju ili su pohađali glazbenu poduku izvan škole, dakle, kojima je klasična glazba bliža i bolje je poznaju, pokazuju i veću sklonost prema njoj. Osim toga, kod srednjoškolaca se očigledno ne kultivira ni navika posjećivanja kulturnih institucija u kojima se izvodi klasična glazba, što bi trebao biti zadatak obitelji, ali i glazbene nastave. Gimnazijalci procjenjuju da je Glazbena umjetnost predmet osrednje važnosti i da mu je satnica uglavnom dostatna. Međutim, autorica ističe kako je osnovna zamjerka upućena realizaciji tog predmeta previše verbaliziranja, a premalo glazbe, što je generalni nedostatak nastave organizirane prema dijakronijskom modelu. Manje od polovine ispitanika glazbu sluša aktivno, a taj način slušanja predstavlja nužan uvjet razvijanja glazbenog ukusa i kritičkog stava prema glazbi različite provenijencije. Sukladno tome, većina ispitanika smatra kako glazbena nastava ne razvija njihov kritički glazbeni ukus, što dovodi u pitanje ostvarenje cilja predmeta, ali i njegovu egzistenciju u cjelini. Značajan faktor koji utječe na glazbene preferencije ispitanika, te na njihove glazbene navike uopće, je i zadovoljstvo životom. Ispitanici koji iskazuju manje zadovoljstvo životom, više vremena provode slušajući glazbu, a kako zadovoljstvo životom raste, vrijeme slušanja glazbe se smanjuje. Autorica zaključuje da se vjerojatno radi o tome da srednjoškolci u glazbi pronalaze utočište od problema s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu. Autorica zaključuje kako popularna glazba ne treba i ne može imati primat u glazbenoj nastavi, ali ju se ne može iz nje u potpunosti niti isključiti, budući da predstavlja značajan segment u formiranju identiteta mladih.
Doktorska radnja pristupnice mr. sc. Snježane Dobrote dobro je odabrana tema nedovoljno istraživana u području pedagogijske teorije i odgojne prakse. Metodološki je obradu i istraživanje postavila tako da je osim teorijske analize dosadašnjih spoznaja na ovome području pridodala i vlastitu empirijsku provjeru na uzorku naših srednjoškolaca čime je sintetički objedinila pogled na ovu problematiku. Interpretacija dobivenih rezultata izvršena je na kritički način i dodatnim vlastitim prijedlozima kako unaprijediti nastavu glazbene kulture u našim školama. U nas je, ionako, u području glazbene pedagogije bilo sasvim nedovoljno radova koji bi potrebito objedinjavali jedan i drugi pristup, kao u ovom slučaju, te bili, što je više moguće, primjenjivi u svakodnevnoj praksi. Pristupnica je pokazala da zna odabrati aktualnu i znanstveno opravdanu temu te joj metodološki pristupiti na način njezine cjelovite obrade. Pritom nije zapala u zamku opisivanja problema, prenošenja tuđih iskustava i dodvoravanja pojedinim autorima ili njihovim pravcima. Jednako tako nije niti pedagogizirala temu tako što bi dijelila metodičke naputke nastavnicima glazbenog odgoja. Dapače, problem je stavila u kontekst i izvan škole te objedinila pogled na stjecanje glazbene kulture i kompetencije i slušanjem popularne glazbe koju mladi dnevno konzumiraju u svom slobodnom vremenu. Željela je svakako izaći iz okvira samo školničkog podučavanja i verbaliziranja o glazbi zbog čega je, ovakva nastava, već sasvim dodijala učenicima. Stoga treba istaknuti da je upravo to važan znanstveni doprinos autorice pogledu na tradicionalni glazbeni odgoj i kritičko pronalaženje izlaza iz ovakva stanja. Jednako tako držimo da je pristupnica pokazala znanstvenu i stručnu oubiljnost, odgovornos, kompetenciju i sposobnost da jednu važnu pedagošku temu obradi na interdisciplinarni način, a glazbenoj pedagogiji pridoda nove spoznaje i poticaje da još neki problemi, koji su ovdje otvoreni, budu predmet daljnjih istraživanja. Glazbu se, naime, ne može slušati, a još manje podučavati samo na jedan način, zapostavljajući pritom one oblike i sadržaje koji egzistiraju izvan školskih okvira kao dio individualne ili skupne glazbene kulture i stilova života mladih. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu ocjenu doktorskog rada mr. sc. Snježane Dobrota pod naslovom: Popularna glazba, glazbena nastava i glazbeni ukus mladih i omogući joj nastavak postupka obrane pred istim povjerenstvom. Stručno povjerenstvo:
(dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.) _________________________________ (dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, red. prof.) __________________________________ (dr. sc. Pavel Rojko, red. prof.) dr. sc. Predrag Marković, docent, predsjednik dr. sc. Sanja Cvetnić, izv. prof., član dr. sc. Milan Pelc, znan. sav. (Insitut za povijest umjetnosti), član
Disertacija je podijeljena u osam poglavlja. Započinje trima uvodnim poglavljima: Uvod (str. 5-7), Časoslov – molitvena knjiga za privatnu pobožnost (str. 8-25) i Političke prilike u Francuskoj u XV. stoljeću (str. 26-27). Poglavlje Časoslov – molitvena knjiga za privatnu pobožnost sadrži podpoglavlja: Nastanak i razvoj, Značenje i uloga časoslova, Struktura i sadržaj, Proizvodnja časoslova, Naručiteljska struktura, Uporaba časoslova i čitalačke navike naručitelja, te Materijali i tehnika. S obzirom da je Iva Pasini istraživanje započela s iznimno oskudnom bibliografijom o djelu: nekoliko šturih kataloških jedinica i osvrtima na jedno javno predavanje u dva novinska članka (objavljeni prije četvrt stoljeća, i to s atribucijom Jeanu Foucquetu), bio je potreban opsežniji uvid u djelo. U njemu je kandidatkinja objasnila sâm predmet istraživanja, časoslov, s različitih motrišta, od njegove vezanosti uz novu molitvenu praksu, stalnih dijelova časoslova, profila naručitelja, njihova društvenoga statusa, korištenja časoslova i tehničkih značajki sitnoslikarskoga rada. U poglavlju Sitnoslikarstvo u Parizu (str. 28-42) Iva Pasini predstavila je formacije glavnih pariških radionica, njihovih uzora i kasnijih utjecaja te najuglednijih narudžbi koje su primali. Složenu situaciju s brojnim imenima majstora koji su rijetko poznati pravim imenom, a češće prema najuglednijoj (ili prvoj identificiranoj) narudžbi, predstavlja pregledno i u funkciji kasnije atribucije sitnoslika u kalendaru (Majstoru Karla VIII.) te u časoslovu (Majstoru Jacquesa de Besançana). Središnje poglavlje Strossmayerov časoslov (str. 43-321) podijeljeno je u 19 podpoglavlja. Započinje s kratkim pregledom naslovljenim Povijest istraživanja i izlaganja (str. 43-50) u kojoj izlaže oskudnu, ali zanimljivu izlagačku povijest djela; slijedi Provenijencija (str. 50-58) u kojoj upućuje na izvore koji svjedoče o kupnji i visokoj cijeni koju Strossmayer plaća; potom Knjižni opis (str. 58-61) i Struktura oslikanih stranica (str. 61-63) opisuju pisarske i knjigovezačke značajke. Povijesno-umjetničke analiza središnja je tema poglavlja koja se nižu prateći redoslijed časoslova: Kalendar (str. 63-121), Čitanja evanđelja (str. 121-145), Mise za Djevicu Mariju (str. 146-157), Časovi Blažene Djevice Marije (str. 157-198), Pokajnički psalmi i Litanije (str. 198-205), Časovi Križa (str. 206-217), Časovi Duha Svetoga (str. 217-224), Služba za pokojne (str. 224-235), Molbenice (str. 235-255). Kao zasebne teme kandidatkinja je izdvojila Bordure (str. 255-274) u kojima je analizirala ornamentiku i klasificirala je prema dominaciji vegetabilnih, animalnih, narativnih i geometrijskih motiva. Tipološkom analizom razdvojila je u skupine iluminirana slova u poglavlju Inicijali (str. 274-279). Nakon detaljnih analiza i uvida u djelo, atributivne prijedloge razložila je i argumentirala u poglavljima: Majstor Karla VIII. i sitnoslike u Kalendaru (str. 280-283), Majstor Jacquesa de Besançona i sitnoslike Časoslova (str. 284-304), Sličnosti u strukturi oslikanih stranica – komparativan materijal (str. 304-313), Ikonografske posebnosti sitnoslika (str. 313-321). Temeljem rečene analize autorica je došla do niza novih podataka i spoznaja od kojih valja istaknuti sljedeće: zamjenjujući dotadašnji općeniti naziv Oficij Blažene djevice Marije s uobičajenim nazivom za ovakva raskošno iluminirana djela prema sakupljačima, odnosno zbirkama u kojoj se nalaze, djelo je opravdano imenovala kao Strossmayerov časoslov; utvrdila je autora glavnoga dijela kao Majstora Jacquesa de Besançana i njegovu parišku radionicu (izuzev Kalendara za koji argumentirano predlaže Majstora Karla VIII.), a prema odabiru i naglasku svetaca u Kalendaru locirala biskupiju u kojoj je časoslov korišten (Sentes). Minucioznom analizom ikonografije za svaki je prizor navela literarni izvor, molitveni dio uz koji se veže (i objasnila vezu), potom srodna rješenja u opusu Majstora Jacquesa de Besançana ili njegovih prethodnika (Majstor François, Majstor Rolin II), ili ih postavila u tradiciji franko-flamanskih slikara. Osim toga, istakla je ulogu knjižara Antoinea Vérarda kao poduzetničku osobu koja je obično primala narudžbe i angažirala različite sitnoslikare za njih. Završno poglavlje Zaključak (str. 322-328) sažima ukratko bitne elemente istraživanja, odnosno rezultata rada (vrijeme nastanka, autorstvo, osobitosti kalendara kao indikator za mjesto korištenja). Slijedi Popis citirane literature (str. 329-367) te Prilozi (str. 368-410) u kojima je Iva Pasini prema standardima za obradu rukopisnih knjiga shematski prikazala način uveza i povezanosti pojedinih listova u sveščiće, potom slijed tekstova u rukopisu i redoslijed svetaca koji se javlja u kalendaru.
Znanstvenom obradom časoslova francuskoga podrijetla, Iva Pasini uvela je Strossmayerov časoslov u internacionalnu povijesno-umjetničku baštinu, što jedan od najraskošnije iluminiranih rukopisa u Hrvatskoj i zavrjeđuje. S obzirom na uočene kvalitete rada i pokazanu suverenost u istraživanju i prezentaciji rezultata, Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu disertacije, te da kandidatkinji Ivi Pasini odobri nastavak postupka stjecanja doktorata znanosti iz područja humanističkih znanosti (polje povijest umjetnosti).
Zagreb, 06. lipnja 2008. FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 31. ožujka 2008. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije Jerice Ziherl, pod naslovom "Antun Motika – razdoblje od 1930. do 1953. godine" s podnaslovom "Od "Pariške škole" do "intimističke" koncepcije modernizma", pa istom Vijeću podnosimo slijedeće skupno IZVJEŠĆE Yüklə 1,31 Mb. Dostları ilə paylaş:
|