Te u zagrebu filozofski fakultet

Odsjek za germanistiku

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

Predmet: Izvještaj Stručnog povjerenstva s ocjenom magistarskog rada Maje Ćutić Gorup:

PARADOKSIJA KAO OBLIKOVNI PRINCIP ROMANA «ČAROBNI BRIJEG» THOMASA MANNA

Stručno povjerenstvo izabrano Odlukom fakultetskog Vijeća od 19. prosinca 2007, a u sastavu dr.sc. Marijan Bobinac, red. prof. kao predsjednik Povjerenstva; dr. sc. Gabrijela Vidan, red. prof. u miru kao član Povjerenstva; dr. sc. Ivo Runtić, izv. prof. u miru, kao član Povjerenstva, podnosi danas ovo
IZVJEŠĆE
Magistarski rad Maje Ćutić Gorup pod naslovom Paradoksija kao oblikovni princip romana «Čarobni brijeg» Thomasa Manna relativno je uspješan pokušaj omjeravanja začudo još neoperativnog pojma «paradoksije» o djelo, kojemu je ona kompozicijska potka. Mannov, naime, roman – kao obrazovni, hermetički, vremenski , umjetnički, filozofski i idejni – zaokupljen je suodnosom između takozvanog «nizinskog» i «visinskoga» svijeta kao ključnim metaforama života na prijelomu dvaju stoljeća, na prijelazima zapadnog i istočnog svijeta, zatim malograđanskog i velegrađanskog, svijeta starih i mladih, manifestacijama zdravlja i bolesti kod jednih i drugih, jednako ljepote i ružnoće, slučaja i sudbine, života i smrti, te napokon diktature i demokracije u zemlji njemačkog naroda, čiji je geografski i politički položaj oduvijek nalagao oprez od jednostranog priklanjanja Istoku ili Zapadu.
Takav «politički vakuum», kako ga sam autor Mann vidi u eseju «Kultur und Politik», stavio je kandidatkinju – važno je spomenuti – od 2005. asistenticu u Odsjeku za povijest riječkog Filozofskog fakulteta, u interesni položaj njenog bivšeg dvostrukog studijskog odabira, naime germanistike i povijesti. Taj studij završila je 1999. diplomom na prvom glavnome predmetu kod Viktora Žmegača, pa magistarsku radnju valja shvatiti kao pobudu prvenstveno književnoga studija. Zahtjevnosti sinopsisa nalagale su najprije raščlambu pojma koji je još deziderat književne struke – naime paradoksije – kao i razvrstavanje prema čestoti i važnosti pojedinih paradoksija, kako bi se dokučio svjetonazorni obzor jednog potonulog svijeta, a onda i Thomas Mannov odnos prema njemu.
Prvu zadaću Maja Ćutić Gorup požurila je riješiti ispisivanjem dotičnih natuknica pojma koji je više odomaćen u filozofiji, naime paradoksije kao duplicitetnoga gledanja na stvari koje teži prepletanju, prožimanju, čak i pomirenju suprotnosti, koje takvim gledanjem gube na dualističkoj ušančenosti svojih pozicija. Takvom dijalektikom, čak i logikom suprotnosti, koja nipošto nije neodgovorna igra, već rezultat produbljene refleksije o stvarima, razotkrivaju se indikativne društene laži među ljudima i čitavim društvenim slojevima. Testiraju se pojave s obzirom na njihovu kompatibilnost ili čak međusobnu snošljivost. U takvim dijalektičkim paradoksijama leži dakle spremnost da se nešto tobož u sebi protuslovno u osporavanju kuša pomiriti, premda je inače nepomirljivo – a sve pod znakom neke nove smislenosti. Takve tehnike osporavanja kao iskaze kojima je «strana afirmativnost» (87), autorica razlučuje na vremensku, klimatsku, medicinsku, životnu, građansku, političku i leksičku paradoksiju, potkrepljujući ih sve valjanim tekstualnim primjerima. Pritom je teorijski diskurs ostao ponešto kraći, bez obzira što zornosti pritom nije nikad dosta. No upravo drastičnim primjerima vremenske i medicinske paradoksije potkrepljen je autoričin zaključak (80) o tome da u predmetnom romanu «paradoksija postaje oblikovni princip patologije europskog duha». U zaključku analitičkih prosudbi rezonira ona u nastavku (86) ispravno: «Mann je prijeratno građansko društvo stavio u bolnicu, izložio bolesti i smrti, izolirao od njegove svakidašnjice i zaustavio vrijeme».
Prilika je ovdje da autoričinu jednostavnost i nehotičnu lapidarnost iskaza prihvatimo skoro kao olakotnu okolnost, primjerice oko vremenske paradoksije, predočene u dvama varljivim svojstvima. Naime, ta paradoksija se u književnom smislu bavi biološkim vremenom, a u političkom smislu povijesnim vremenom. Oba su vremena zbog sudara života i smrti u podlokavanju i stalnoj suspenziji; njihovo doticanje dato je u simboličkim iskazima Mannove jezične arbitraže, pa autorica i sama arbitrira svojim dobrim smislom za političko osmišljavanje književnih činjenica u «Čarobnome brijegu», kad ih suočava s osporavanim stavovima nešto ranijih «Razmatranja nepolitičnog čovjeka». Ideja o kritici državljanina poetski je kasnije izgrađena upravo u «Čarobnome brijegu», naime dekompozicijom Naphte i Settembrinija kao likova! Dakle, čak i ondje gdje se osjeća svježina prvog znanstvenog rada, prikazani trud nadilazi početničke manjkavosti.
Ovaj magistarski rad od stotinjak stranica u sadržajnoj raščlambi donosi, a prije obrade navedenih paradoksija, većinom recentne činjenice: u poglavlju Europa u prvoj polovici 20. stoljeća; isto tako u poglavlju o autoru s obzirom na njegov roman, književne utjecaje i filozofske uzore. Kandidatkinja je trebala, mislimo, jače naglasiti važan zaokret od prvotnih animoziteta prema svemu francuskome glede romana, za koji je svojim utjecajem na mladoga Manna zaslužan baš francuski esejist i pisac Paul Bourget, kojeg autorica inače spominje, i to prvenstveno njegovim odstupanjem od naturalističkog determinizma u prilog teoriji slučaja i psihološkoj analizi lika. Ipak na par mjesta, primjerice na str. 39, Maja Ćutić Gorup ispravo osjeća, da kod Hansa Castorpa, mladog čovjeka bez svojstava, autor uvodi slučaj na uštrb determinacije toga i ostalih likova, i da je to u sklopu opće relativizacije također vrst paradoksalnog suprotstavljanja stavova, piščevo poigravanje sa sudbinama na međi građanske i umjetničke te skoro autoironičko viđenje i vlastitog života.
U razlikovanju i opisivanju preostalih paradoksija – poglavito životne i građanske – postupak je analitički i metodski valjan, pogotovo na onim mjestima gdje se rjeđi sud uzdigne do sintetičke procjene, kao primjerice na str. 65:»Čarobni brijeg je predstava o životu koja se odigrava u Schopenhauerovom svijetu.» - Taj igrokaz održava se u paradoksalno zaustavljenom vremenu (50), za koje autorica na više mjesta ispravno zapaža da mu je Castorpov razvoj jedino događanje. (Dakako da je taj razvoj prvenstveno misaon, te da mu u vremenu iščekivanja velikog raspleta bolje odgovara izraz «dokolica», pa čak i «razbibriga», od «dangubljenja», 84).
Svijet na razmeđu Schopenhauerove i Nietzscheove filozofske misli u recepcijskom je smislu na sličan način i književni svijet Hermanna Hessea, u osobnoj bliskosti i literarnim sličnostima sklonog suvremenika, što bi u eventualnoj kasnijoj redakciji radnje valjalo jače istaknuti. Tom prilikom mogao bi se bolje urediti i sistem citiranja.
No i ovako, u sklopu zadanih zahtjevnosti magistarskog rada smatramo da je kolegica Maja Ćutić Gorup ispisala vrijedan pokušaj u operacionalizaciji pojma paradoksije i shvaćanju romana «Čarobni brijeg» kao književne i vremenske freske sa svim njenim protivurječnostima uoči političkog raspleta, što će ga donijeti Prvi svjetski rat. Kandidatkinja je štoviše pritom, u smionim sintezama, prikazala i razvoj njemačke književnosti za i poslije Mannova vremena kao razložnu činjeničnu cjelinu. – Stoga predlažemo Vijeću usvajanje ovog Izvješća i upućivanje Maje Ćutić Gorup na sam postupak obrane.

U Zagrebu, 23. svibnja 2008. Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Marijan Bobinac, red. prof.,

predsjednik Povjerenstva

Dr. sc. Gabrijela Vidan, red. prof. u miru,

član Povjerenstva

Dr. sc. Ivo Runtić, izv. prof. u miru,

član Povjerenstva

Dr. sc. Stjepan Ćosić, znanstveni suradnik, predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Josip Kolanović, znanstveni savjetnik i izv. prof. u miru, član povjerenstva

Dr. sc. Hrvoje Stančić, docent, član povjerenstva

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 31 ožujka 2008. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Dubravke Kolić pod naslovom Carsko kraljevsko Namjesništvo u Zadru 1814. -1918.

Na temelju donesene odluke i sukladno odredbama relevantnih propisa podnosimo Vijeću sljedeći skupni