Te u zagrebu filozofski fakultet

II. Ocjena magistarskog rada

Magistarska radnja «C.kr. Namjesništvo u Zadru 1814. – 1918. Institucija i gradivo» prvenstveno je usmjerena na razradu ustroja, funkcija i uredskoga poslovanja toga središnjega tijela uprave Dalmacije u razdoblju Druge austrijske uprave. Oslanjajući se na domaću i stranu, prvenstveno austrijsku literaturu, pristupnica je u svome radu dala i sažeti povijesni kontekst u kojemu je djelovala C. kr. Vlada i Namjesništvo u Zadru, prikazala je osnovne upravne promjene te strukturu i hijerarhijsku povezanost tijela uprave, od središnje vlasti u Beču do osnovnih tijela lokalne uprave kao što su općine. Taj povijesni i administrativni kontekst pretpostavka je utvrđivanju funkcija i djelatnosti tijela uprave. C.kr. Vlada i Namjesništvo u Zadru cijelo jedno stoljeće bili su glavni posrednik između središnjih bečkih ministarstava i tijela lokalne uprave. Može se u određenome smislu riječi da su se odluke i politika Beča i problemi lokalne uprave u stanovitom smislu «susretale» upravo u radu toga središnjega tijela uprave u Dalmaciji. Arhivsko gradivo koje je nastalo djelovanjem Vlade i Namjesništva danas je prvorazredni izvor proučavanja toga razdoblja ali i trajno «pamćenje» toga dijela hrvatske povijesti.

Analiza ustroja, funkcija, nadležnosti te načina uredskoga poslovanja i razredbenoga nacrta odlaganja dokumenata osnovni su preduvjet korištenja i uvijek novoga vrednovanja arhivskoga gradiva koje je nastalo djelovanjem Vlade odnosno namjesništva za Dalmaciju kao jedinstvenoga i prvorazrednog izvora za povijest Dalmacije i dijela njezine kulturne baštine.
Radnja je najvećim dijelom rađena na temelju izvornoga arhivskoga gradiva, zakonskih propisa, odluka o teritorijalnom i upravnom ustrojstvu te pravilnicima o uredskom poslovanju i razredbenim sustavima. U razradi klasifikacijskih/razredbenih odnosno registraturnih sustava pristupnica se u više slučajeva koristila metodom rekonstrukcije sustava analizom sadržaja pojedinih arhivskih cjelina (predmetnih smotaka). Detaljnom analizom razvoja uredskoga poslovanja i klasifikacijskih/razredbenih sustava dala je i osnovu za reviziju sređenosti i izradu suvremenoga arhivskoga pomagala za ovaj arhivski fond koji je neprocjenjivoga značenja za povijest i kulturu Hrvatske.

Smatramo da je ova radnja vrijedan prilog povijesti administracije u Dalmaciji i doprinos povijesti registratura kao bitnoj pretpostavi za obradu arhivskoga gradiva.

III. Prijedlog

Na temelju svega iznesenog ocjenjujemo da je rad Dubravke Kolić, pod naslovom Carsko kraljevsko Namjesništvo u Zadru 1814.-1918. Institucija i gradivo znanstveni rad koji udovoljava zakonskim kriterijima za magistarski rad te predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da ga kao takvog prihvati i dalje postupi po zakonu.

U Zagrebu, 27. svibnja 2008.

Dr. sc. Stjepan Ćosić, znanstveni suradnik

Dr. sc. Josip Kolanović, znanstveni savjetnik i izv. prof. u miru
Dr. sc. Hrvoje Stančić, docent

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu
Predmet. Ocjena magistarskog rada Tatjane Šepić
Na sjednici Fakultetskog vijeća od 31. ožujka 2008. izabrani smo za članove Stručnog povjerenstva koje treba ocijeniti magistarski rad Tatjane ŠEPIĆ pod naslovom «Iskustvo života – iskustvo pisanja u Povijest mog života George Sand». Proučili smo priloženi rad te podnosimo sljedeći skupni
IZVJEŠTAJ
Uvod

Prije nego prikažemo sam rad želimo istaknuti zanimljivost odabrane teme i prilagođenost metodološkog pristupa u interpretaciji. Ovaj rad koji se odnosi na, po današnjim shvaćanjima možda najzanimljivije i najmodernije djelo George Sand (1804-1876) mogao bi dati, u kontekstu nepostojanja recepcije ove autorice u Hrvatskoj poticaj kompetentnom otvaranju za nova čitanja ove najvažnije spisateljice francuskog romantizma. Ideja za sam rad, kako kaže, kandidatkinji je nadošla u povodu 200. godišnjice rođenja ove spisateljice koju je u nas popratilo prigodničarsko ponovno objavljivanje starog, krnjeg (radi se o svega 10% izvornog teksta) i loše prevedenog izbora iz njezinih memoara Histoire de ma vie (1854-1855). Kako je to ujedno i prvi veći rad o ovoj autorici u Hrvatskoj uopće, treba reći i to da ga legitimira kontekst njezine revalorizacije u Francuskoj pa i u svijetu od sedamedesetih do danas. Čemu je zacijelo doprinijelo (postmoderno) zanimanje za autoreferencijalni i metatekstualni diskurz, shvaćanje romantizma kao etičko-estetičke revolucije, a prije svega interes neofeminističke teorije za rodno osviještene tekstove unutar šire problematika identiteta i konstituiranja modernog subjekta kroz umjetničko stvaralaštvo.

I u Francuskoj je Sand naime doživjela to da postane prerano otpisana autorica: nakon razdoblja slave i popularnosti interes za nju opada još za života zbog promjene ukusa i poetike; u prvoj polovini 20. stoljeću prolazi kao autorica edukativnih knjige za mlade, te napokon ostaje u kolektivnom pamćenju kao Chopinova ljubavnica i žena čija će osobnost zasjeniti njezino djelo (tradirani klišej). Ovlaš se prelazi preko činjenica da ona dijeli onodobne ideje i rad socijalista-utopista, da se druži s najvećim piscima svoga doba (i kad je oni zdušno ogovaraju!), da najavljuje demokratski duh III Republike. Da se bori za pravo na opće obrazovanje u kojem vidi put ublažavanja klasnih razlika i da bez plakativnog feminizma predstavlja najbolji primjer fikcionaliziranja i problematiziranja rodne perspektive u 19. stoljeću. Isti argumenti pokazuju da se ovaj izniman opus od stotinjak naslova i trideset svezaka korespondencije ne može baš tako olako svrstati pod reduktivnu etiketu književnog idealizma «dobre gospe iz Nohanta».
O svemu se tome govori u prvom dijelu magistarskog rada Tatjane Šepić. Ona u početku obrazlaže zašto ju je privuklo upravo to memoarsko djelo unutar bogatog opusa. Ono je, smatra, danas najmodernije, obzirom na interes koji vlada za autoreferencijalno pisanje na raskrižju historiografije, osobne povijesti i fikcije. Također ju je privukao, kaže, familijarni stil i diskurs blizak usmenom neusiljenom izražavanju koji ovo memoarsko djelo povezuje s prepiskom, ali ne nužno i s romanima koji su pisani drugačije, s većim književnim ambicijama i namjerom da se privuče masovna čitalačka publika. Povijest mog života piše još srazmjerno mlada žena: ona obuhvaća samo dio njezine egzistencije i govori o preobrazbi djevojčice i mlade nesretne žene u spisateljicu. To je priča koja seže u prošlost sve do revolucije: roditelji autorice sažimlju socijalnu i političku priču 19. st. do paradigme. Aurore Dupin (pravo ime George Sand) je naime po ocu kraljevske loze, po majci pariška pučanka – ona dakle utjelovljuje u sebi spoj upravo onih suprotnosti koji će se nastojati realizirati tijekom stoljeća.
Kompozicija rada i ključne teme

Magistarski rad Tatjane Šepić ima 201 stranicu dvostrukog proreda zajedno sa sadržajem i popisom korištene literature (61 jedinica ažurne sekundarne literature o George Sand i njezinu djelu, te 68 jedinica relevantne tzv. 'teorijske' literature). Dijeli se na 8 poglavlja u kojima se problematizira autorica i njeno djelo u svjetlu ondašnje i novije recepcije, zatim suodnos romana i autobiografije kao nestabilnog sjecišta personalizirane historiografije i osobnog mita (prvi dio). Drugi dio se bavi samim projektom i strukturom Povijesti mog života, i to ponajviše onim dijelovima koji se odnose na djetinjstvo i formativne godine. U žiži zanimanja je njezino dospijevanje do pisanja (5.1-5.3), te intelektualna i egzistencijalna putanja odrasle spisateljice u potrazi za vlastitim i rodnim identitetom i autentičnim 'glasom' (6.1-7.6). Nakon relevantnog zaključka koji rezimira sve kritičke prosudbe i teze do kojih se došlo, slijedi preporuka hrvatskim izdavačima da 'otkriju' ovu spisateljicu koju se danas stavlja uz bok najvećim autorima njezina vremena.

Naslov rada upućuje otprve na brisanje granica između subjekta priče i subjekta pisanja: u romantičarskoj sintezi suprotnosti omekšava se granica između života i stvaralaštva u uzajamnom međudjelovanju. Metodologija Tatjane Šepić nakon kraćeg recepcijskog i monografski usmjerenog (ali i polemičkog) uvida u život i djelo George Sand obrađuje problematiku u duhu generičke kritike (rad na sličnosti i distinkciji memoarske, autobiografske i autofikcionalne proze). Pored implicitnih ideoloških i moralnih stavova pokušava se iščitati specifičnost autoreferencijalnog pisanja u ženskom rodu kroz preklapanje romantičke i osobne poetike. Tu se ističe prvenstvo emocija i empatije nad samovalorizacijom i uobičajenim egotizmom muške memoarske proze. Inzistira se na suodnosu partikularnog i općeg, kolektivne povijesti i one osobne: «ne pišem priču svog života da privučem pažnju na sebe nego na druge», kaže G. Sand. Pitanje dvostrukog identiteta, kulturnog mješanstva, svijeta podijeljenog između aristokratske kulture bake i usmene, pučke kulture majke, u trajnom sukobu, urodit će paradoksalnom smjesom romantizma/idealizma i ženskim smislom za stvarni detalj i književnost shvaćenu kao praktična filozofija.
Smatramo da su najzanimljiviji dijelovi rada oni koji govore o inicijacijskom romanu i romanu razvoja (u ženskom rodu) (poglavlja 5, 6, 7). U njima se prati etape transformacije subjekta te konstituiranje diskurza u dvostrukoj (ženskoj) težnji uklapanja u dominantnu kulturu uz izražavanje svoje (autorske) posebnosti. Šepić pronicljivo uočava žensku metaforiku. Uočava konstantnu razvijenu metaforu vlastite sobe, praznog prostora, nenastanjene kuće, strukturu fragmenta i vremenske elipse, praznine... kao znakova za neiskazano. Ističe potom figuriranje slobode, rastuće potrebe za neovisnosti, u međuprostoru prirode, tjelesnosti i kulture (rekurentna metaforika vrta, ruba, praga, selidbe ili putovanja, dvojnih mjesta neopredjeljivih ili nestalnih). Neobičan matrilinearni edipalni trokut (majka, uz nju baka umjesto oca, te «podijeljena» djevojčica), ta sinergija heterogenih klasa i kultura kao i odsustvo oca nagovještavaju analošku temu androginije same spisateljice i 'dvospolnog' pisma. Između dva roda i spola, dvije klase, dvije poetike - romantizma i realizma - , između paseizma i utopije, proze i poezije, kao i u oscilacijama između monarhije i republike ..., romantičarski diskurz George Sand artikulira opći transformatizam i redefiniranje vrijednosti. I najmanji detalji u tom kontekstu postaju znakoviti. Oni potječu iz domene ženske kulture ali su također označitelji strukturiranja imaginarnog: kuhanje, šivanje, obrađivanje vrta, podizanje djece, skrb za drugoga ... mogu na nekoj razini biti čitke kao analogije s pisanjem koje je prisno stopljeno sa «životom». Kao i usmena kultura, pjesma, priča, dokolica, prepiska, putovanje , glazba, čitanje. Rječju, metafizička je avantura na Zemlji za romantičare baš kao i za (post) moderniste – razvijena metafora i proživljena estetika.
Ideološki i etički stav kod nje je prisutan kao angažman za socijalnu pravdu i društvena jednakost kao (utopijski) cilj. To su one pozitivne tekovine revolucije, iako Sand ne zatvara oči pred terorom. Ono što je u njezinim knjigama doista novo jest fikcionalizacija statusa žene u obitelji, društvu i umjetnosti, smatra Šepić. To je borba za pravo na razvod, na skrb za djecu i osobnu imovinu (što je sama iskusila), na stvaralaštvo i mogućnost da živi od pisanja. S druge strane, ona nije revolucionarna u političkim predviđanjima – pribojava se radništva, pouzdaje se više u selo i vidi mali ruralni posjed kao ekonomsku bazu republike. Vjeruje da će obrazovanje premostiti jaz među klasama – time se najavljuje duh III republike i jednakost šansi kao temelj moderne demokracije. U svim se romanima pojavljuje idealna projekcija novog para kao privatno-javna utopija. Ženu se pritom malo više subjektivira (slično kao što to čini postkolonijalna teorija), muškarca malo više objektivira, ali bez prezira i revanšizma. Suradnjom i interakcijom se podriva stari raspored moći da bi se uskladio novi par budućnosti. (l.4.-2.2. i dr.)
Može se reći, smatra u svojoj interpetaciji Šepić, da u političkom smislu Sand ne podilazi ni ne provocira nego subvertira: subjekt, sustav, brak, stereotipe, strukturu, naraciju, diskurz... Različito od francuske kritike, Šepić smatra da su brojni brakovi u romanima više od kompromisa s patrijarhatom: to je zapravo vizija mogućeg novog para budućnosti s reinterpretiranim spolno-rodnim ulogama. Ova formalizirana moralna i intelektualna biografije pisana je na rubu govornog idioma, u prividu spontanosti, te danas djeluje modernije od autoričinih romana. Moderna je tematizacija i figuracija kulture svakodnevlja i običnosti , nova je rodna perspektiva , emancipatorski pogled žene u društvenoj tranziciji. Ona afirmira vrijednosti kao što su sućut, solidarnost, demokratičnost, empatija. Za nju nema malih tema, sve je znak i vrijedno pozornosti, dijaloški sklad vlada između bitnog i nebitnog, harmonija usred disonantnog, heterogeno i homogeno idu ruku pod ruku u zaigranoj cjelini suprotnosti. Ovo «dvospolno pismo» (cf. 7. 4.-7.6.) (muški pseudonim zacijelo nije bio slučajan) u trajnoj napetosti između želje i mogućnosti, u dijalektičkoj romantičarskoj sintezi iskustva života i pisanja donosi viđenje socijalne i političke zbilje kojeg nema, recimo, kod Balzaca, iako se njihovi opusi odnose dijelom na ista povijesna razdoblja.
Filozofijsko čitanje će ukazati na kritiku klasičnog metafizičkog idealizma (binarnog dualizma i hijerarije monističkog načela patrijarhata) i na dijalektiku želje kao privlačne snage koja spaja svijet od rasula. Početni paradigmatski dualizam (dvije klase, dvije kulture, selo i grad, muško i žensko, monarhija i republika, socijalna kriza i utopija...) preobražava se u zahvaljujući mozaikalnoj, fragmentarnoj formi memoara u kontinuitet diskontinuiteta, u poetiku preobrazbe. U analizi Tatjana Šepić dekonstrukcija binarnih odnosa i rekonstrukcija razigrane dijalektičke cjeline memoara sjedinjuje u sebi strukturalizam (odnos detalja i cjeline), naratologiju, interpretaciju (hermetički su kodovi čitki kao autobiografski, intertekstualni i metafikcionalni) s novim historizmom, tj. s nezaobilaznim kontekstima (povijesnim, osobnim i književno-povijesnim ...) u holističkom pristupu promišljanja i interpetiranja nestabilne, promjenjive cjeline iz naslova rada.
Zaključak i mišljenje

Obiman magistarski rad pisan je kompetentno i koncipiran moderno: znalački prolazi kroz dilemedvostrukog viđenja stvari između dijahronije (kontekst) i sinhronije (interpretacija). Pohvalno je da ne distribuira stereotipe između dvije krajnosti – prezira ili ravnodušnosti (kao u Hrvatskoj) ili pak hvalospjevnosti ideologizirane fem- kritike i Francuskoj i Americi. Šepić oba stereotipa razgrađuje, objašnjava i nadilazi zaključkom o romantičkoj i rodnoj polu-dijalektici koja povezuje pisanje kao čin i kao artefakt. Sveopća napetost između ostvarenja i uskrate rekurentni je topos romantizma i uopće tog stoljeća transformatizma i subverzije dominantnog subjekta, odnosno klasičnog metafizičkog idealizma Jednoga. Kao ostvareni prototip romantičarske imaginacije i fantazmi, George Sand kao «kraljevsko dijete iz naroda» ujedinjuje u sebi projekt cijelog 19. st. koji je u biti moralna revolucija: to je težnja za socijalnom osjetljivošću i pravdom, solidarnost s potlačenima, želja da se neutraliziraju klasne i ine razlike u procesu transformacija i demokratizacije najširih razmjera, da se stvori takva estetika koja će uspostaviti ravnoteža između misli i osjećaja, prirode i kulture, poezije i etike, pisanja i govora.

Zahvaljujući suživljenosti metode, preglednosti, jasnoći ideja i kritičarskoj izbalansiranosti ovog rada, hvalevrijedno je da se netko u Hrvatskoj napokon pozabavio u prvom redu književnim djelom više nego 'medijskom' osobnošću George Sand. Smatramo stoga da ovaj rad zaslužuje vrlo pozitivno mišljenje i ocjenu, pa predlažemo da se kandidatkinja uputi na dalji postupak u stjecanju magisterija iz književnosti.
Povjerenstvo:
dr. sc. Andrea Zlatar, red. prof.

(predsjednik povjerenstva)

dr. sc. Ingrid šafranek , red. prof.

(mentorica i član povjerenstva)

dr. sc. Gabrijela Vidan, red. prof. u miru

(član povjerenstva)
U Zagrebu, 5.06.2008.
Dr. sc. Iskra Iveljić, izv. prof.

Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, red. prof.

Dr. sc. Jasna Turkalj, znanstvena suradnica

Hrvatski institut za povijest

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici održanoj 31. ožujka 2007. godine u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Amile Kasumović Njemački kolonisti u Bosni i Hercegovini u doba austro-ugarske uprave (1878.-1918.). Fakultetskom vijeću podnosimo sljedeće
Izvješće
Magistarski rad obuhvaća ukupno 134 stranice i sastoji se od uvoda (2-7), tri poglavlja (8-121), zaključka (122-125), popisa izvora i literature (126-131), sažetka na hrvatskom i njemačkom i životopisa kandidatkinje (132-134). Radu je priloženo 12 preslika dokumenata kao nepaginiranih priloga.
U svom magistarskom radu autorica sustavno i podrobno prikazuje proces kolonizacije njemačkog stanovništva u Bosni i Hercegovini tijekom četrdesetogodišnje austro-ugarske uprave. Svoja je istraživanja, osim relevantne literature i objavljenih izvora, temeljila na arhivskoj građi Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, Zajedničkog ministarstva financija te Sabora.

Nakon uvoda u kojem je dala uvid u stanje izvora i literature, autorica obrađuje problematiku Nijemaca u Bosni i Hercegovini prije 1878. («Nijemci u Bosni i Hercegovini prije austro-ugarske okupacije», 8-14). Premda je još 1850-ih austrijski konzul u Sarajevu predlagao svojoj vladi naseljavanje austrijskih državljana, a pruski konzul tijekom 1860-ih pokušao formirati protestantsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, prve uspjehe u naseljavanju Nijemaca postigli su trapisti, od 1869. smješteni u Delibašinom selu. Zahvaljujući njima 1879. dolaze prvi njemački kolonisti koji kupuju zemlju od begova i stvaraju prve kolonije. A. Kasumović razlikuje dvije bitne faze kolonizacije: od 1878.-1895. te od 1895.-1905. godine., a svaku od tih faza podrobno raščlanjuje u zasebnim poglavljima («Prva faza kolonizacije: osnivanje privatnih i početak formiranja erarnih kolonija (1878.-1895.)», 15-59; «Period intenziviranja kolonizacije na državnoj zemlji (1896.-1905.)», 60-82). U prvoj fazi uloga vlade nije još izražena zbog tog što nisu riješeni agrarni odnosi te što se tek priprema izrada katastra. Stoga u početku prevladavaju privatne kolonije, nastale tako što doseljenici kupuju zemlju, uglavnom od begova. Autorica detaljno prikazuje tijek, ciljeve i pravne aspekte kolonizacije, socijalnu i konfesionalnu strukturu doseljenika, ali i njihov svakodnevni život i odnos prema domaćem stanovništvu. Zaključuje kako su, usprkos nemalim poteškoćama, upravo «stare kolonije» poput Windhorsta i Rudolfstala bile vrlo uspješne. Nakon izrade katastra, Zemaljska vlada se sredinom 1890-ih uključila u proces kolonizacije, stvarajući državne kolonije. Naseljavani su kolonisti koji su raspolagali s barem 600 forinta tj. 1200 kruna te bili vješti poljodjelci. Oni su dobivali zemlju u zakup na deset godina, a nakon isteka tog roka mogli su je i kupiti. Erarne kolonije bile su dakle unaprijed u nepovoljnijem položaju od privatnih i teže su se razvijale. Tomu su doprinijeli i drugi razlozi poput slabije kvalitete zemlje, udaljenosti od gradova i sukoba s domaćim stanovništvom, koje je te koloniste smatralo produženom rukom tuđinske vlasti. Stoga ne čudi što dobar dio kolonista nije postajao zavičajnima u Bosni nego se dalje iseljavao u gradove ili u Sjevernu i Južnu Ameriku. Druga faza kolonizacije završila je 1905. godine, kada vlada i Zajedničko ministarstvo financija odustaju od stvaranja državnih kolonija. Razlozi su dobrim dijelom i političko-nacionalne prirode, jer su u tom razdoblju stasali pokreti svih triju naroda Bosne i Hercegovine. Do tada je sveukupno bilo naseljeno 1817 njemačkih obitelji tj. 9660 osoba.

U sljedećem poglavlju («Kolonizacija u svjetlu značajnih političkih događaja u Bosni i Hercegovini (1906.-1913.)», 83-107) autorica prati sudbinu privatnih i državnih kolonija u razdoblju obilježenom političkim krizama, poglavito aneksijskom 1908. tijekom koje su njemački doseljenici bili ugrožavani od srpskog stanovništva. Pokazalo se da njemački kolonisti ni nakon 15 godina nisu bili dobro primljeni, pa ih tisak, poglavito srpski i muslimanski, napada kao polugu tuđinske vlasti. U razdoblju posvemašnje politizacije i kolonisti se politički aktiviraju, nastojeći da dobe jedno zastupničko mjesto u novoosnovanom Zemaljskom saboru Bosne i Hercegovine. Usprkos podršci nekih austrijskih političara, taj će zahtjev ostati neostvaren. Osim političkih inicijativa, kolonisti se u ovom razdoblju organiziraju i u razna društva i Raiffeisen zadruge, a središnje Društvo Nijemaca u Sarajevu uoči rata imalo je 2000 članova.

Autorica prati djelovanje kolonista i tijekom rata («Prvi svjetski rat», 108-121), kada nastoje pokazati kako su politički pouzdaniji i privredno razvijeniji od domaćeg stanovništva, a uspješno se uključuju u poslove opskrbe vojske. Cilj kolonista je bio nastavak procesa kolonizacije i stjecanje saborskog mandata. Usprkos brojnim planovima dalje naseljavanje se nije ostvarilo, kao ni zastupljenost u Saboru, a završetak rata takve će naume onemogućiti.

A. Kasumović zaključuje kako su njemački kolonisti, iako nisu bili najbrojniji, među doseljenicima igrali vodeću ulogu. Ističe kako su privatne kolonije bile uspješnije od državnih, te kako je na proces kolonizacije osim ekonomskih, uvelike utjecala političko-nacionalna konstelacija. S obzirom da je autorica sustavno i podrobno prikazala sve bitne aspekte procesa kolonizacije njemačkog stanovništa u Bosni i Hercegovini, od razine visoke politike do lokalne situacije, prikazujući i svakodnevni život doseljenika, usprkos mjestimičnoj pretjeranoj deskriptivnosti pokazala se kao temeljit i zreo istraživač.

Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati magistarski rad Amile Kasumović Njemački kolonisti u Bosni i Hercegovini u doba austro-ugarske uprave (1878.-1918.). te da pristupnici odobri nastavak postupka za stjecanje znanstvenog stupnja magistra znanosti.

U Zagrebu, 29. svibnja 2008.
Povjerenstvo:
Dr. sc. Iskra Iveljić, izv. prof.
Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, red. prof.
Dr. sc. Jasna Turkalj, znanstvena suradnica

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet u Zagrebu
Predmet: Ocjena stručnog magistarskog rada Zrinke Korotaj Rožmanić i prijedlog za nastavak postupka stjecanja zvanja magistra specijalista.
VIJEĆE FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Fakultetsko Vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 29.4.08. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu stručnog magistarskog rada Povezanost raspoloženja i pamćenja afektivnih podražaja koji je izradila Zrinka Korotaj Rožmanić.
Vijeću podnosimo ovaj
I z v j e š t a j
Stručni magistarski rad Zrinke Korotaj Rožmanić ima slijedeću strukturu: Sažetak; Abstract; Uvod; Cilj, problemi i hipoteze; Metodologija; Rezultati; Rasprava; Zaključci; Literatura; Prilozi. Izložen je na 66 stranica teksta s popisom od 109 naslova korištene literature, te 8 stranica priloga.
Nakon općeg uvoda u područje istraživanja koja su se bavila povezanošću emocija i pamćenja, autorica nas kroz tri cjeline upoznaje s dosadašnjim spoznajama najznačajnijim za ciljeve ove radnje. Razvijene su mnogobrojne teorije o procesima pamćenja, o konstruktima emocija i raspoloženja, te njihovom međuodnosu. Poznavanje zakonitosti te povezanosti ima značaj za različita područja rada psihologa – od edukacijske psihologije, preko psiholoških tretmana poremećaja ponašanja i doživljavanja, do procjene vjerodostojnosti svjedočenja.
U prvoj cjelini uvoda sustavno je prikazan konstrukt raspoloženja. Ono je po jednom klasteru teorija derivat emocija kojeg karakterizira manji intenzitet i duže trajanje, a javlja se nakon nekog emocionalnog doživljaja. Po ovoj definiciji raspoloženje ne predstavlja kvalitativno različiti fenomen u odnosu na emocije. Suprotno tome postoje teorije prema kojima je raspoloženje prožimajuće, globalno i generalizirano afektivno stanje, koje utječe na događaje koji su prividno nezavisni od afekta. Prikaz teorija i povijesti istraživanja raspoloženja, do onih najsuvremenijih, autorica je podijelila u četiri koherentne cjeline: a/ Definicija i struktura raspoloženja; b/ Mjerenje raspoloženja; c/ Dinamična obilježja raspoloženja; d/ Pamćenje raspoloženja. Iako su poznati procesi pamćenja i faktori koji na njega utječu, još uvijek ne postoji potpuno objašnjenje zbog čega se emocionalni događaji pamte drukčije od ostalih događaja. Dok jedni autori naglašavaju biološko-evolucijske faktore, drugi ističu psihološke mehanizme (pažnju, procese rekonstrukcije ili nesvjesne motivacijske procese), a novija istraživanja temeljena na snažnom razvoju tehnologije snimanja procesa u mozgu sve više pažnje usmjeruju na važnost neuralnih, neurotransmitorskih i hormonalnih mehanizama.
Drugi dio uvoda prikazuje odnos raspoloženja i kognitivnog procesiranja. Prvo je prikazana poznata Bowerova teorija asocijativne mreže. Prema ovoj teoriji pamćenje se sastoji od mreže povezanih koncepata koji su ranije bili kodirani i organizirani u pamćenju. Ti povezani koncepti nazivaju se čvorovi. Emocije su osnovna organizacijska struktura informacija u pamćenju. Svaku emociju predstavlja poseban čvor povezan s određenim pamćenjima i kognicijama. Mišljenje se odvija eksternalno ili internalno izazvanom aktivacijom čvorova koja se širi na ostale jedinice mreže. Aktivacija emocionalnog čvora, odnosno trenutačno raspoloženje rezultirat će dosjećanjem po hedonističkom tonu kompatibilnih događaja i kognicija. Alternativne teorije utjecaja raspoloženja na pamćenje negiraju postojanje jednakog efekta kongruentnosti afektivnog stanja i materijala za pozitivno i negativno raspoloženje. Po njima pozitivno raspoloženje u odnosu na negativno rezultira širom i bolje integriranom organizacijom kognitivnog materijala, kreativnijim i inovativnijim načinima rješavanja problema. Taj je utjecaj moguće opaziti kod kategorizacije, asocijacije riječi, organizacije materijala u pamćenju i kod kreativnog rješavanja problema. K tome, realno egzistira veći broj negativnih nego pozitivnih emocija, pa je u istraživanjima daleko češća podudarnost raspoloženja i podražajnog materijala u slučaju pozitivnih, nego u slučaju negativnih emocija. Autorica na koncu ovog dijela uvoda zaključuje da se svi slažu o važnosti kongruentnosti raspoloženja i različitih kognitivnih procesa (pažnje, pamćenja, zaključivanja). Drugo, stabilna organizacija misli povezanih s određenom emocijom može se u određenom trenutku pronaći u dugoročnom pamćenju samo ako su prisutne okolnosti povezane s emocijom. Treće, postoji i jaka motivacijska komponenta koja uzrokuje asimetričan efekt pozitivnog i negativnog raspoloženja.
Posljednji dio. uvoda kroz pet cjelina govori o tome kako se odvija pamćenje emocionalnih događaja: a/ Istraživanja o pamćenju emocionalnih događaja; b/ Istraživanja o osobnim događajima; c/ Laboratorijska istraživanja o pamćenju emocionalnih događaja; d/ Mehanizmi u osnovi pamćenja emocionalnih događaja; e/ Biološki aspekti pamćenja emocionalnih događaja. Na temelju prikaza rezultata istraživanja pamćenja emocionalnih događaja autorica zaključuje kako na vrlo kompleksan način pamćenje i emocije djeluju jedni na druge. Postoji složena interakcija između vrste događaja, informacije i vremena testiranja. Budući da su se u različitim istraživanjima koristili različiti metodološki pristupi, različiti testovi pamćenja, različiti podražajni materijali, mjerili utjecaji samo pojedinih procesa pamćenja, pratili različiti aspekti informacija (centralni/periferni), rezultati pokazuju nekonzistentnost i otežavaju usporedbu dobivenih rezultata.
Osnovni cilj ovog istraživanja bio je ispitati kako se karakteristike afektivnih podražaja, tj. njihov položaj na dimenzijama evaluacije i aktivacije, odražava na pamćenje i prepoznavanje afektivnih podražaja. Pritom su definirana dva povezana problema: a/ ispitati utjecaj afektivnih karakteristika podražaja na točnost neposrednog i odgođenog slobodnog dosjećanja, te točnost prepoznavanja podražaja, te kakav je utjecaj afektivnih karakteristika podražaja na inicijalnu fazu procesiranja afektivnih podražaja analizom pogrešnih “DA” odgovora za distraktivne podražaje; b/ ispitati odnos između raspoloženja i uspješnosti u testovima neposrednog i odloženog slobodnog dosjećanja, prepoznavanja afektivnih podražaja te inicijalnog procesiranja.
Pomno je planirano i metodološki izvrsno provedeno istraživanje, uz poštivanje etičkih načela rada na 51 studentu riječkog Filozofskog fakulteta. Za procjenu raspoloženja korištena je skala koja se sastoji od 40 čestica (Kardum, Bezinović, 1992). Za podražajni materijal odabrano je 20 dijapozitiva koji su sustavno varirali po vrijednostima na dimenzijama evaluacije i aktivacije iz "International Affective Picture System (IAPS)" (Lang, Ohman, Vaitl, 1988), što je omogućilo usporedbu s mnogobrojnim već provedenim istraživanjima upravo tim instrumentom. Za procjenjivanje dijapozitiva na dimenzijama evaluacije i aktivacije korišten je Self Assessment Manikin (SAM), grafička skala procjene od 9 stupnjeva (Greenwald, Cook, Lang, 1989).
Rezultati istraživanja su adekvatnim postupcima (niz multivarijatnih analiza varijance s ponavljanim mjerenjima, Pearsonovi koeficijenti korelacije, t-testovi) statistički analizirani. Nalazi su pregledno prikazani nizom tablica i slika kad se javila interakcija među varijablama. Rezultati su koncizno su komentirani.

U glavnoj raspravi autorica je rezultate istraživanja sagledala sa stajališta postavljenih hipoteza i povezala ih s dosad najbolje empirijski potkrijepljenim nalazima. Najznačajniji su sljedeći zaključci ovog rada: hipoteza o boljem dosjećanju i točnijem prepoznavanju za visoko uzbuđujuće i ugodne podražaje dokazana je samo za uzbuđujuće podražaje na testu prepoznavanja. Na testu neposrednog dosjećanja dobiven je statistički značajni glavni efekt aktivacije, evaluacije te interakcijski efekt ove dvije varijable. U zadatku neposrednog slobodnog dosjećanja bolje je dosjećanje podražajnog materijala niske vrijednosti na dimenziji aktivacije i neugodnog tona. Bolje je dosjećanje podražaja niske aktivacije ako su ti podražaji ujedno i ugodni, dok je za podražaje visoke aktivacije bolje dosjećanje ako su ti podražaji ujedno i neugodni. Dobivene rezultate autorica pokušava objasniti Walkerovom teorijom o akcijskom dekrementu. Na testu odgođenog dosjećanja nisu nađeni glavni efekti aktivacije i evaluacije, kao niti statistički značajne interakcije evaluacije i aktivacije. Dobiveni rezultati mogli bi biti posljedica nedovoljno dugog vremena konsolidacije. Kod zadatka prepoznavanja glavnu ulogu ima efekt aktivacije pri čemu se bolje prepoznaju uzbuđujući podražaji. Glavni efekt evaluacije na zadatku prepoznavanja afektivnih podražaja nije statistički značajan. Dobivena je statistički značajna interakcija aktivacije i evaluacije (bolje se pamte podražaji niske aktivacije ako su ujedno neugodni, a podražaji visoke aktivacije pamte se bolje ako su ujedno i ugodni). Potvrđena je hipoteza o prepoznavanju pamćenju uzbuđujućih podražaja, kao i da je više pogrešaka kod prepoznavanja za podražaje i distraktore koji su procijenjeni kao negativni i manje uzbuđujući. Kod ugodnih afektivnih podražaja nema razlike u učestalosti davanja “DA” odgovora na distraktorske podražaje s obzirom na aktivaciju. Prema aktualnim teorijama očekivan je jači utjecaj pozitivnog raspoloženja na dosjećanje i prepoznavanje, ali rezultati pokazuju da trenutačno raspoloženje nije imalo utjecaj na neposredno dosjećanje afektivnih podražaja. Konstrukt raspoloženja vezan je više uz sadržaj podražaja, nego uz proces pažnje koji je osnovni mehanizam u zadacima prepoznavanja, dok je negativno raspoloženje u trenutku prepoznavanja afektivnih podražaja povezano s rjeđim pogrešnim prepoznavanjem ugodnih podražaja visoke aktivacije.

Na kraju izvještaja možemo zaključiti: 1. Autorica je dobro upućena u područja odnosa emocija i pamćenja, što se ogleda u kvalitetnom uvodu. 2. Cilj rada je relevantan, a problemi su postavljeni u obliku preciznih hipoteza. 3. Vrlo je pomno isplanirano istraživanje. 4. Svi su postupci provedeni uz pridržavanje etičkih načela istraživanja. 5. Autorica navodi pravce budućih istraživanja, kao i potencijalne koristi za primijenjenu psihologiju, ponajprije u reklamnoj industriji, zdravstvenoj edukaciji, te u tretmanu depresije i tugovanja. 6. Pri interpretaciji rezultata autorica upućuje na ograničenja dobivenih rezultata, osobito u smislu da je nemoguće kontrolirati u kom stupnju emocionalni podražaji imaju različito značenje za pojedinog sudionika istraživanja.
Zaključno: prema našoj prosudbi, stručni magistarski rad Zrinke Korotaj Rožmanić vrijedan je i originalan istraživački rad, te predlažemo Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da joj odobri nastavak postupka stjecanja zvanja magistra specijalista.
U Zagrebu, 26.5. 08.

Povjerenstvo:

Dr. sc. Predrag Zarevski, red. prof.

predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Lidija Arambašić, red. prof.

član povjerenstva

Dr. sc. Igor Kardum, red. prof.

Filozofski fakultet Rijeka

član povjerenstva

Iza Kavedžija Odsjek za sociologiju

Marulićev trg 14 Filozofski fakulteta

10 000 Zagreb Sveučilište u Zagrebu

Ivana Lučića 3

10 000 Zagreb

PREDMET: Molba za studijski dopust

Poštovani,

Molim Vijeće Odsjeka za sociologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

da mi temeljem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (čl. 41. i 42.) odobri trogodišnji dopust od 1. listopada 2008., uz pristanak voditelja znanstvenog projekta na kojemu sam zaposlena, prof.dr.sc. Ognjena Čaldarovića. Molim da mi se studijski dopust odobri za potrebe poslijediplomskog doktorskog studija na Sveučilištu Oxford, na temu Ideal home and changing concepts of 'the good life' za koji sam dobila punu financijsku potporu Clarendon Trusta (Oxford University Press).

Sa štovanjem,

Iza Kavedžija, znanstvena novakinja

U Zagrebu, 3. lipnja 2008.

Dr. sc. Boris Senker, red. prof.

Odsjek za komparativnu književnost

Filozofski fakultet

Ivana Lučića 3

10 000 Zagreb
Fakultetskom vijeću

Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Predmet: Molba za slobodnu studijsku godinu 2008./2009.

molba
Molim Fakultetsko vijeće da mi odobri korištenje slobodne studijske godine u ak. god. 2008./2009.
Obrazloženje
U Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu počeo je prije dvije godine intenzivan rad na Kazališnom leksikonu, koji će, kako je predviđeno izvedbenim projektom što ga je prihvatilo Znastveno vijeće Zavoda, imati oko 100.000 redaka, od čega će 60% pripasti svjetskom kazalištu, 30% hrvatskom, 10% teorijskim pojmovima, a sadržavat će članke o dramskom, glazbenom, plesnom i lutkarskom kazalištu te o izvedbenim umjetnostima bliskim kazalištu.

Za glavne urednike imenovani smo akademik Nikola Batušić i ja.

Nakon završene izrade Abecedarija, koji ima oko 7000 natuknica, opsega od 2-3 retka (definicije tehničkih termina) do 250-300 redaka (sintetski članci o nacionalnim kazalištima, povijesnim razdobljima, pokretima i dramskim vrstama), počelo je prikupljanje, redigiranje i uredničko čitanje članaka. Budući da će glavnina članaka, koje piše 50-ak suradnika, pristizati tijekom 2008. i 2009. godine, slobodnu studijsku godinu najvećim bih dijelom posvetio uredničkom i autorskom radu na tom leksikonu.

Napominjem da je Kazališni leksikon struci prijeko potreban jer ne raspolažemo ni jednim, čak ni starijim priručnikom te vrste na hrvatskom jeziku, a i posljednje su povijesti svjetskoga i hrvatskoga kazališta (samo dramskog) na hrvatskom jeziku objavljene u 1970-im godinama (S. D'Amico, N. Batušić).

Odsjek za komparativnu književnost suglasan je s mojom molbom i osigurao mi je zamjenu u nastavi.
U Zagrebu, 24. V. 2008.
___________________________

(dr. sc. Boris Senker, red. prof.)

Prijedlog odluke o provedbi razredbenog postupka za akad. god. 2008./2009.

1. Razredbeni ispit na Filozofskom fakultetu u Zagrebu polaže se u pismenom obliku zajedničkim testom.

Test se sastoji od tri dijela: u prvom se dijelu provjerava pismenost i znanje gramatike hrvatskog jezika (test jezične kulture), u drugom opća kultura, a u trećem intelektualne sposobnosti. Svaki dio testa boduje se s 250 bodova tako da je za postignute rezultate na testu moguće postići najviše 750 bodova.
2. Za opći uspjeh u četiri razreda srednje škole i uspjeh na maturi moguće je dobiti ukupno 250 bodova.
3. Svi kandidati koji žele upisati engleski jezik i književnost, njemački jezik i književnost, talijanski jezik i književnost, španjolski jezik i književnost i francuski jezik i književnost moraju prije polaganja razredbenog ispita dokazati predznanje navedenih jezika posebnim testiranjem.
Testiranjem se provjerava znanje jezika propisano srednjoškolskim obrazovanjem.
4. Predispit iz latinskog i grčkog jezika (za one koji žele upisati latinski jezik i rimsku književnost i grčki jezik i književnost) moraju polagati samo oni kandidati koji te jezike nisu učili u srednjoj ili osnovnoj školi najmanje dvije godine (što dokazuju uvidom u svjedodžbe).
5. Pri prijavljivanju za razredbeni ispit kandidati mogu ostvariti najviše 60 dodatnih bodova.

Po 20 dodatnih bodova dobivaju:

• 
  sportaši I. i II. kategorije (na temelju potvrde HOO)
  
• 
  kandidati sa završene dvije četverogodišnje srednje škole,
  
• 
  kandidati koji su položili ispit iz trećeg svjetskog jezika pod uvjetom da ga nisu učili u srednjoj školi i da im nije materinski,
  
• 
  kandidati koji su prošle godine prešli razredbeni prag na razredbenom ispitu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu,
  
• 
  kandidati koji su osvojili prvo mjesto na državnom natjecanju u organizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.
  

6. Pri prijavljivanju za razredbeni postupak kandidati na prijavnom listu upisuju četiri studijske grupe koje odgovaraju njihovim interesima.

Kandidat, koji je ostvario pravo upisa na Filozofski fakultet, mora upisati najmanje jednu od nabrojenih četiriju grupa, a kombinirati ih može s bilo kojom nepopunjenom studijskom grupom.
7. Ukoliko u razredbenom postupku za upis na preddiplomske studije u ak. godini 2008./2009. nakon ljetnog razredbenog roka preostane manje od 5 posto nepopunjenih mjesta jesenski razredbeni rok neće se raspisivati.

1 Iz priloženog popisa objavljenih znanstvenih i stručnih radova vidljivo je da je kolegica Slavka Galić suautorica u ukupno 6 objavljenih znanstvenih radova, ali zbog velikog broja autora u jedinom radu te autorstva knjige ukupan broj znanstvenih radova koji joj se priznaju iznosi 8.5.