Te u zagrebu filozofski fakultet

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na svojoj sjednici održanoj 31. ožujka 2008. imenovalo je stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Tatjane Tkalčec, pod naslovom Arheološka slika obrambenog sustava srednjovjekovne Slavonije.

Zahvaljujući se cijenjenom Vijeću na ukazanom nam povjerenju, istom Vijeću podnosimo skupno
IZVJEŠĆE
Doktorski rad mr. sc. Tatjane Tkalčec sastoji se od 248 stranica teksta podijeljenih u pet poglavlja, 46 stranica popisa korištene literature, zatim ilustrativnih priloga (kartografskih, nacrtnih i slikovnih) te sažetka na hrvatskom i engleskom jeziku i životopisa, što sveukupno čini 364 stranica.

Doktorski rad je sadržajno zadovoljavajuće koncipiran s logičnim rasporedom poglavlja i raščlambom na brojna potpoglavlja. Koncipiran je od uvodnog poglavlja i rasprave koju čine četiri cjeline, tj. poglavlja razrađena u više potpoglavlja te zaključnih razmatranja u kojima se sumiraju sva saznanja, odnosno u kojem se iznose nove spoznaje do kojih se ovim doktorskim radom došlo. U doktorskom radu daje se slika obrambenog sustava srednjovjekovne Slavonije i to s arheološkog gledišta. Doktorandica se u radu bavi prostorom sjeverozapadne Hrvatske, koji se uglavnom poklapa s granicama srednjovjekovne Zagrebačke biskupije.

U prvome, uvodnom poglavlju (3-8 str.) koji se sastoji od dva potpoglavlja prezentira se tema rada, ciljevi i metode. Kao preduvjet za pisanje ovoga rada bilo je potrebno stvoriti baze podataka o lokalitetima, obići lokalitete, provesti arheološka istraživanja, proučiti kartografske i zračne snimke te povijesne izvore.

Drugo poglavlje (9-36 str.) nosi naziv „Srednjovjekovna nalazišta obrambenog karaktera u hrvatskoj arheologiji – istraženost i terminologija“, a u njemu je, kako i sam naslov govori, iznijet pregled povijesti istraživanja i današnje stanje istraženosti nalazišta obrambenog karaktera. Predstavlja se problematika suvremene terminologije fortifikacijskog graditeljstva kao i srednjovjekovne latinske terminologije, odnosno termina korištenih za obrambena nalazišta ili dijelove njihovog fortifikacijskog sustava. Nakon opširne rasprave o terminološkim problemima autorica smatra da su latinski termini u srednjovjekovnim izvorima vrlo problematični jer je nazivlje lokaliteta podlijegalo subjektivnim doživljajima. Termini kao što su castrum ili castellum ne upotrebljavaju se dosljedno. Autorica se u radu odlučila koristiti termin burg za srednjovjekovnu utvrdu unatoč tomu što se u literaturi nazivlje prilično razlikuje. Srednjovjekovna utvrda odnosno burg često se naziva: grad, stari grad, srednjovjekovni grad, utvrđeni grad, feudalni grad, plemićki grad itd. Pregled saznanja o obrambenim sustavima nije ograničen granicama srednjovjekovne Slavonije već je, dapače, obuhvatio i šire prostore koji su bili povijesno vezani uz Slavoniju poput prostora Mađarske i ostalih zemalja koje su svojedobno bile u sastavu srednjovjekovne Kraljevine Ugarske. U radu su praćeni i određeni društveni procesi, pri čemu je istaknut razvoj i jačanje feudalizma odnosno feudalnih odnosa, koji su istaknuti kao svojevrsni poticatelji ili čak uzročnici podizanja određene obrambene vrste građevina (kamenih burgova) i to kako na prostoru Zapadne tako i na prostoru Srednje Europe. Problematici srednjovjekovnog obrambenog sustava odnosno fortifikacijskog graditeljstva na prostoru srednjovjekovne Slavonije u dosadašnjim se arheološkim stručnim i znanstvenim krugovima nije pristupilo na sistematski način. Dosadašnja znanstvena postignuća u proučavanju srednjovjekovnog obrambenog graditeljstva temeljena su uglavnom na podacima iz pisanih srednjovjekovnih dokumenata, odnosno na istraživanjima povjesničara i povjesničara umjetnosti, dok je pokretna arheološka građa tek manjim dijelom znanstveno obrađena i objavljena, a izostala je njena tipološko-kronološka analiza. Sagledavanje problematike u radu nije ograničeno na razdoblje postojanja regnuma Sclavoniae, već je obrađivano područje promatrano od razdoblja samih početaka srednjega vijeka, odnosno točnije rečeno od zaposjedanja tog prostora slavenskim doseljenicima, pa do kraja srednjeg, odnosno početka novoga vijeka.

U trećem poglavlju (37-181 str.) dan je sveobuhvatni uvid u nalazišta obrambenog, odnosno obrambeno-stambenog karaktera na promatranom području i to posebice arheoloških nalazišta, koja potječu iz kasnijih razdoblja srednjega vijeka. U radu su obuhvaćeni i oni lokaliteti obrambenog karaktera, odnosno gradišta koji su već bili obrađivani u autoričinom magistarskom radu. S obzirom na to ovo poglavlje pod nazivom „Arheološka i povijesno-topografska periodizacija nalazišta obrambenog karaktera“ podijeljeno je na četiri potpoglavlja u kojima su praćeni mogući razvojni procesi organizacije lokaliteta obrambenog karaktera kroz četiri razdoblja – 7. i 8. stoljeće (vrijeme zauzimanja prostora i prva stoljeća života Slavena u novoj postojbini pod avarskom dominacijom), zatim kraj 8. i 9. stoljeće (razdoblje franačke supremacije i prve slavenske vazalne kneževine), 10. stoljeće (vrijeme sukoba s Mađarima), 11. i 12. stoljeće (vrijeme vladavine prvih Arpadovića, vrijeme formiranja županijskog sustava s kastrumom kao upravnim sjedištem) te razdoblje 13. do kraja 15. stoljeća, odnosno do kraja srednjega vijeka. Imajući u vidu povijesnu političku te prirodno-geografsku podlogu obrađivanog prostora, u radu su kroz ta razdoblja analizirana poznata arheološka nalazišta obrambenog karaktera. Ona su stavljena u kontekst eventualnog postojanja više ili manje organiziranog sustava obrane. Ovo poglavlje obiluje i komparativnim podacima, odnosno daju se primjeri postojanja obrambenog sustava u susjednim zemljama, pri čemu se ističu najnovije spoznaje arheološke znanosti. U novim arheološkim istraživanjima uz pomoć dendrokronoloških i radiokarbonskih analiza ustanovljeno je da usprkos pojedinim povijesnim pisanim izvorima arheologija, za sada, ne potvrđuje podizanje čvršćih obrambenih građevina prije kraja 8. odnosno početka 9. stoljeća. Prije toga doba pojedina gradišta eventualno su mogla biti zaštićena jednostavnom drvenom ogradom. U Hrvatskoj su takva istraživanja u začecima, a došlo je i do situacije da je prostor ranosrednjovjekovne kontinentalne Hrvatske u pojedinim publikacijama i tekstovima, nerijetko znanstvenim i stručnim, predstavljan kao područje napučeno drveno-zemljanim utvrdama, gradištima. Ovim je doktorskim radom pokazano da takva slika za najranija razdoblja srednjeg vijeka ipak ne počiva na arheološki utemeljenim činjenicama, a za kasnija razdoblja ranog i razvijenog srednjeg vijeka istaknuta je potreba arheološke provjere, odnosno sustavnih istraživanja pojedinih nalazišta kako bi se eventualno potvrdila slika organiziranijeg sustava obrane prije 13. stoljeća. Arheološka iskopavanja na toj vrsti lokaliteta, kao i površinski nalazi na njima uglavnom su ukazali na mlađa razdoblja. U tim se razdobljima javlja i već i kameni utvrđeni grad, odnosno burg. Zajednička značajka cjelokupnog prostora srednjovjekovne Slavonije je uspostavljanje obrambenog sustava utvrđenim gradovima, odnosno burgovima. Rad je pokazao da se njihova pojava veže uz proces jačanja feudalnog sustava, a procvat gradnje burgovi doživljavaju nakon provale Mongola 1241./1242. godine, zbog specifične kraljeve politike.

Unutar trećeg poglavlja priložen je obiman katalog nalazišta – visinskih burgova na promatranome području koje obuhvaća prostor Žumberačkog gorja, Samoborskog gorja, Medvednice, Hrvatskog zagorja sa Cesargradskom gorom, Kuna gorom, Strahinjčicom, Ivanščicom i Ravnom gorom, zatim prostor Kalničkog gorja i prigorja, Bilogore te Moslavačkog gorja. Katalog je koncipiran na taj način da sadrži sve relevantne podatke o pojedinom lokalitetu, iznijete temeljito i sveobuhvatno: podatke o današnjoj administrativnoj pripadnosti lokaliteta (općina ili grad te županija), opis položaja lokaliteta potkrijepljenog isječkom topografske karte u mjerilu 1:25000, opis nalazišta s rezultatima eventualno provedenih arheoloških i drugih istraživanja, potom slijedi prikaz arheoloških istraživanja (ukoliko su provedena) i opis pokretnih nalaza s lokaliteta (ukoliko ih ima). Na kraju kataloga navode se povijesni podaci i poznati povijesni izvori, a istaknuta je i teritorijalna i posjednička pripadnost nalazišta u srednjem vijeku. Potom su u katalogu navedeni znakoviti toponimi i eventualne legende i lokalna tradicija o nalazištu, a na kraju svake kataloške jedinice je popis literature za pojedini lokalitet. Iza teksta doktorskog rad priloženi su planovi svih kataloški obrađenih burgova. Lokaliteti su, s naznakom njihove vremenske pripadnosti, prikazani i na četiri slijepe karte i to u odnosu spram prirodno-geografskog okružja (gore i rijeke), spram visinskih i nizinskih gradišta te spram cestovnih komunikacija.

U četvrtome poglavlju (182-230 str.) izdvojen je jedan lokalitet na kojem doktorandica provodi sustavna arheološka istraživanja. Radi se o burgu srednjovjekovnoga naziva Vrbovec. Zanimljivo da je taj burg dao ime čitavom arhiđakonata Zagrebačke biskupije u srednjem vijeku. To govori o njegovoj važnosti u srednjem vijeku. Na lokalitetu se niz godina provode sustavna arheološka istraživanja kao i konzervacija otkrivene arhitekture. U poglavlju doktorskog rada, koji je podijeljen na niz manjih poglavlja i cjelina, iznose se najnovije spoznaje i izvorni arheološki podaci o samome lokalitetu. U njemu se donose i četiri tablice unutar teksta dok je arhitektonski plan te pedesetdevet slikovnih priloga i šest tabli s crtežima priloženo iza teksta rada. U ovome poglavlju se daje pregled rezultata arheoloških istraživanja te se opisuje otkrivena arhitektura i na njoj provedeni konzervatorski radovi. Iznosi se detaljna analiza sjevernog dijela kompleksa burga, na kojem su arheološka istraživanja zgotovljena. Statistički su s tog prostora obrađeni svi nalazi keramičkih posuda, kako kuhinjske keramike tako i stolne. Zasebno su obrađeni nalazi pećnjaka, zatim kovinski predmeti te nalazi ulomaka staklenih predmeta. Istraživanju i analizi lokaliteta i nalaza s njega pristupljeno je na kompleksan, interdisciplinarni način te su iznijete i spoznaje koje su polučene zooarheološkim i arheobotaničkim analizama. Na kraju poglavlja iznesena je funkcija i datacija sjevernih prostorija burga Vrbovca. Dataciju tog nalazišta i nalaza iz iskopavanja doktorandica je temeljila ne samo na analizi tipološko-kronološkom metodom na osnovi komparacije, već prvenstveno na sagledavanju nalaza u njihovome izvornome, arheološki stratificiranome kontekstu, čija je datacija bila provjerena i provedbom apsolutnodatacijskih analiza metodom radioaktivnog ugljika. Funkcija prostora sjevernog dijela arhitektonskog sklopa temeljena je na konkretnim nalazima unutar arheoloških slojeva. Takav sveobuhvatan način prezentiranja spoznaja polučenih iz arheoloških istraživanja, utemeljen na arheološkoj stratigrafiji i kontekstu predstavlja znatan znanstveni doprinos arheologiji jer su tako koncipirane objave burgova u hrvatskoj stručnoj literaturi do danas u potpunosti izostale.

U završnom, petom poglavlju (231-248 str.) donesena su zaključna razmatranja utemeljena na podacima iznijetim u prethodnim poglavljima te katalogu nalazišta. Rad s jedne strane predstavlja sintezu, okupljajući po prvi puta na jednome mjestu pregled dosadašnjih saznanja o obrambenom sustavu na prostoru srednjovjekovne Slavonije. S druge strane rad predstavlja i svojevrsnu analizu okupljene građe, osobito potkrijepljene izvornim arheološkim podacima s lokaliteta na kojem doktorandica provodi arheološka iskopavanja (srednjovjekovni burg Vrbovec u Klenovcu Humskome), što je dovelo do posve novih, arheološki utemeljenih spoznaja o tematici obrambenoga sustava na obrađivanome području. Rad predstavlja doprinos znanosti time što se u njemu prvi puta u Hrvatskoj sažima do sada sintezno neobrađena problematika srednjovjekovnih nalazišta obrambenoga karaktera. Iz tako detaljnog sagledavanja nalazišta obrambenog karaktera došlo se do spoznaje kako valja korigirati sliku obrambenog sustava najranijih razdoblja srednjeg vijeka, uvriježenu u mnogim stručnim krugovima. Posebno znanstveno postignuće disertacije predstavlja detaljna tipološko-kronološka analiza arheološkog fundusa s lokaliteta Plemićki grad Vrbovec sagledana unutar stratificiranog arheološkog konteksta, a potkrijepljena i prirodoslovnim apsolutnodatacijskim analizama, jer je u hrvatskoj arheologiji tipologija kasnosrednjovjekovnog arheološkog materijala do danas nedovoljno poznata i nesustavno razrađena. Ovaj doktorski rad predstavlja kvalitetnu teoretsku podlogu, utemeljenu na konkretnim nalazima i arheološkim lokalitetima, kao i na pregledu dosadašnjih saznanja o problematici srednjovjekovnih nalazišta obrambenog karaktera.

Stručno povjerenstvo ocjenjuje doktorski rad mr. sc. Tatjane Tkačec kako po važnosti teme, tako i po načinu prezentacije kao originalni znanstveni rad koji ispunjava sve uvjete koje zahtjeva jedan doktorski rad i predstavlja vrijedan prinos hrvatskoj arheološkoj znanosti posebno proučavanju srednjovjekovne arheologije.

Na temelju iznesenog u ovom izvješću predlažemo Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu prihvaćanje doktorskog rada mr. sc. Tatjane Tkačec, te da se uputi na postupak obrane.

U Zagrebu, 5. svibnja 2008.
dr. sc. Krešimir Filipec, docent,

predsjednik povjerenstva

dr. sc. Mirja Jarak, docent,

član povjerenstva

dr. sc. Željko Tomičić, znanstveni savjetnik

Instituta za arheologiju u Zagrebu

član povjerenstva

Filozofski fakultet Zagreb

Ive Lučića 3

Izabrani na sjednici Fakultetskog vijeća od 29. travnja u povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada Katarine Rukavine Filozofijsko utemeljenje umjetničke prakse XX .stoljeća (Viđenje i spoznaja u vizualnim umjetnostima XX. Stoljeća) dajemo slijedeći

IZVJEŠTAJ

Doktorski rad Katarine Rukavine obuhvaća 235 stranica kompjuterskog ispisa; opremljen je znanstvenom aparaturom, bilješkama , literaturom i sažetcima.

Polazište istraživanja kandidatkinje je činjenica da veliki dio vizualne umjetnosti XX. stoljeća ne polazi od vidljive predmetnosti svijeta. Ukoliko ipak nastojimo odrediti njezino postupanje kao prikazivanje nečega ili kao činjenje nečega vidljivim, to pretpostavlja određeno shvaćanje zbilje različito od svakodnevne predodžbe pa implicira u svakom slučaju neku pred-teorijsku epistemologiju. Predmet zanimanja kandidatkinje su filozofijska utemeljenja umjetničke prakse, koja se mogu identificirati na različite načine: bilo zbog izravnog i priznatog utjecaja odnosno u nekom stupnju posredovanju, bilo kao implicitna, prepoznatljiva po strukturi. Polazište ovoga rada najnovija su istraživanja na ovom području.

Nakon «Uvoda» slijedi kao prvi dio «Viđenje i epistemologija», koji u prvom poglavlju razmatra epistemologijsko polazište i njegove suvremene kritike a onda prelazi na povijest filozofijskog razmatranja čula vida od antike do suvremenosti, s posebnim poglavljima o «krizi okularocentrizma», okularocentrizma koji je tematiziran kao «specifična praktična, teoretska, filozofska, umjetnička i životna paradigma koja je rezultat privilegiranja i trijumfa 'vida' u zapadnoj filozofskoj tradiciji» a ikonofobija, ikonoklazam su oblici reakcije na tu paradigmu ; razmatra se također «kraj ideologije 'objektivnoga očišta'» te «pluralizmu i poliperspektivizmu».

Drugi dio je posvećen «Istini u umjetnosti» sa poglavljima o tomu što bi to moglo biti «vizualno mišljenje», o vječnom pitanju «umjetnosti i mimeze», te «umjetnosti kao simboličke forme».

Središnje poglavlja toga dijela je poglavlje o tzv. «poredcima gledanja» odnosno skopičkim režimima, povijesno prepoznatljivim sklopovima vizualnosti: vizualne produkcije i njezinog utemeljenja; slijedi također značajno poglavlje o «konceptu realnog u umjetnosti XX.stoljeća»

U trećem dijelu autorica se bavi «Viđenjem i spoznajom u vizualnim umjetnostima XX. stoljeća»: «destrukcijom vidljivog u slikarstvu druge polovice XIX.stoljeća», «'vizualnim obratom' unutar klasične avangardne umjetnosti» te «nasljeđem avangarde».

Četvrti dio bavi se «poliperspektivnošću postmoderne», dakle raznolikošću umjetničkih uradaka najnovijeg vremena («Postmoderna-simptomi vremena», »Od reprezentacije do konstrukcije», «Umjetnost kao 'društvena skulptura'», «Prošireni pojam umjetnosti», «Povratak iz budućnosti».

Peto se poglavlje vraća obuhvatnom problemu naslova rada:»Filozofijsko utemeljenje umjetničke prakse XX. stoljeća» i analizira do tada izloženo .

Obuhvatni naslovni problem rada preciziran je podnaslovom o viđenju i spoznaji u vizualnim umjetnostima XX. stoljeća .

Tako predmetom postaju s jedne strane implicitna i eksplicitna filozofičnost umjetničke prakse a druge strane filozofičnost interpretacija koje je prate a posebno suočavanje zapadne filozofske tradicije izjednačavanja viđenja i spoznaje i zbivanja u likovnoj umjetnosti XX.stoljeća, koje se udaljavaju od namjere prikazivanja viđenoga. Takvo postupanje nije nimalo jednostavno jer je valjalo jasno prikazati i kontinuitet i diskontinuitet u stvaranju likovnih djela i kontinuitet i diskontinuitet u njihovom shvaćanju: odnos «percepcije» i «prepoznavanja». «Utoliko vid nije samo fizička operacija ili vizualna reprezentacija, već predstavlja diskurs što se pojavljuje unutar jezika (metafore zasnovane na vizualnosti) , filozofije, teologije, umjetnosti, retorike i slično» (str.211)

Kandidatkinja se pritom služi pojmom skopičkog režima (sintagmu je u raspravu uveo Martin Jay a ona je nakon toga široko prihvaćena) kojim se misli na uzajamno povezanu praksu i teoriju vizualnosti koja prevladava u specifičnom povijesnom razdoblju. Taj je pojam jedan od središnjih pojmova interdisciplinarnog područja teorije vizualne kulture. Kao «skopički režim» moderne epohe identificira se tako «kartezijanski perspektivizam» kao ideologija «objektivnoga očišta».

Paradoksalni anti-vizualni obrat, to jest ne-prikazivački pa i konceptualni zaokret, vizualnih umjetnost XX.stoljeća, u ovom se radu tako prikazuje u širem kontekstu nastanka novog poretka gledanja: novog skopičkog režima. U tom pristupu su za kandidatkinju pored brojnih drugih naročito značajne Tehnike promatrača Jonathana Crarya koji proučava bujanje optičkih iskustava već od 19.stoljeća, to jest činjenicu da se slike nisu proizvodile i zadobivale značenje u bilo kakvoj vrsti estetičke izolacije i neprekinutoj slikarskoj tradiciji već u kontekstu sve veće učestalosti spektakla, tehničkih sredstava stvaranja slika, nove percepcijske ponude.

Riječ je o dobro zasnovanom i inovativnom pristupu shvaćanju zbivanja u umjetnosti XX.stoljeća i interpretaciji zbivanja koji se hrabro nosi s opsegom teme.

Unutar toga pristupa značajan problem je pitanje granica predmeta odnosno tzv. prošireni pojam umjetnosti. Pred-teorijska pitanja o tomu kakvi sve neobični i nesrodni fenomeni zahtijevaju da ih se prizna kao umjetničke traže, kako kandidatkinja s pravom ističe, temeljno filozofijski odgovor, ne estetičko-normativni pravorijek.

Kandidatkinja posebno analizira radove onih teoretičara koji poput analitičkog filozofa Arthura Dantoa svoju analizu razvijaju u izravnom suočavanju s umjetničkim djelima. Ujedno su joj dakako posebno zanimljivi umjetnici koji poput Josepha Beuysa daju i spekulativnu interpretaciju vlastitoga djela te čitav kompleks shvaćanja avangardnosti, kraja avangardnih programa kao paradoksalna odnosno proturječna programatičnost tzv. postmodernih pojava. No autoričina tema nije samo utvrđivanje očitih povezanosti

Istinski doprinos ovoga rada je jasno demonstriranje i egzemplificiranje načina kako funkcionira interdisciplinarni pristup.

Vizualne metafore za spoznaju u tradiciji zapadne filozofije po sebi su zanimljiva tema a posebno zanimljivo je njihovo odbijanje i dovođenje u sumnju primjerice u francuskoj filozofiji 20.stoljeća koja pak obiluje primjerima objašnjavanja teorije slikama (Foucaultov Velasquez vjerojatno je najpoznatiji primjer, no mnogi su pisali o suvremenom slikarstvu i slikama). Takvi pristupi ostaju najčešće unutar filozofijskog pristupa

Također istraživače umjetnosti uvijek iznova privlače posebne teme poput Mondrianovog oslanjanja na teozofiju itd. To su teme povijesti umjetnosti.

Katarina Rukavina pak shvaća «filozofijsko utemeljenje umjetničke prakse XX.stoljeća» kao «proširenje pojma umjetnosti unutar same umjetnosti kojim se ukazuje na 'neidentično', na nepredočivo, na nedokučivost cjeline, na nepremostivost pojedinih razlika ili na postmoderni nominalizam. Takvo proširenje je moguće u elementu koji istodobno obuhvaća i umjetnost i filozofiju, a to je svijest o realnome. U beskonačnim mogućnostima umjetničkoga naziru se beskonačne mogućnosti i različiti aspekti zbiljskoga.»(str.213)

Smatramo da je Katarina Rukavina u svojem doktorskom radu Filozofijsko utemeljenje umjetničke prakse XX .stoljeća s podnaslovom «Viđenje i spoznaja u vizualnim umjetnostima XX. stoljeća» dala značajan doprinos znanosti te predlažemo da joj se omogući obrana.
Dr.sc.Nadežda Čačinovič, predsjednica povjerenstva

Dr.sc.Gordana Škorić, članica povjerenstva

Dr.sc.Ljiljana Kolešnik, Institut za povijest umjetnosti Zagreb, članica povjerenstva

Zagreb, 12.svibnja 2008

Dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić, red. prof., predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Stjepan Malović, red. prof. Sveučilišta u Dubrovniku, član povjerenstva

Dr. sc. Damir Boras, red. prof., član povjerenstva

Zagreb, 6. lipnja 2008.

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Predmet: Ocjena doktorske disertacije mr. sc. Ivana Tante

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta od 28. rujna 2007. godine i Odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu od 11. rujna 2007. a na temelju članka 50. Zakona o visokim učilištima, članka 119. Statuta Filozofskog fakulteta imenovani smo u Povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Ivana Tante pod naslovom Posredni komunikacijski kanal glasnogovorništvo u povijesnom i suvremenom kontekstu na području Hrvatske

Članovi povjerenstva proučili su doktorsku disertaciju te podnose Fakultetskom vijeću sljedeći

Izvještaj

Doktorska disertacija izrađena je pod mentorstvom dr. sc. Stjepana Malovića. Rad obuhvaća 209 stranica, od toga 205 stranica teksta s bibliografijom koja sadrži 109 jedinica. Rad sadrži uvod, 6 poglavlja i zaključak.

U uvodnom dijelu autor razmatra karakteristike komunikacijskog kanala i glasnogovorništvo kao posredni komunikacijski kanal u kojemu istražuje informacijsku vrijednost poruke. Vrijednost poruke propituje i kroz istraživanje u vremenu (povijesni aspekt komunikacijskog kanala kroz govorništvo) gdje je govornik samo kanal posredovanja informacija.

Autor o glasnogovorništvu govori kao posrednom komunikacijskom kanalu, koji, doduše, ima svoje utemeljenje u povijesti, ali ga ne obrađuje povijesno i metodologijom povijesne znanosti, već ga sagledava i analizira kroz teoriju informacija i komunikacija. Na pojedinim mjestima (prvo poglavlje) teško je održavao razgraničenje ali je ipak jasno ograničio i postavio povijesni aspekt kao okvir za razumijevanje uloge glasnogovornika.

Predmet istraživanja ovog rada u početnom dijelu bilo je utvrditi koje su karakteristike glasnogovorništva u povijesnom kontekstu te ih usporediti sa suvremenom situacijom novoga komunikacijskog okruženja. Informacijsko komunikacijska tehnologija promijenila je odnos medij – čovjek i uspostavila nove odnose, koje je autor kroz svoje istraživanje posebno i izdvojio kao relevantne za razumijevanje glasnogovornika i njegove uloge u komunikacijskom "lancu". Načine primjene tih karakteristika u javnosti i komunikaciji kandidat utvrđuje fundamentalnim teorijskim načelima govorništva kao važne informacijske komponente određujući vezu između jednog i drugog. Autor je posebno istražio komunikološki aspekt u suvremenom pojmu glasnogovornika, istražio načine na koje hrvatski glasnogovornici koriste karakteristike medija te ustanovio da postoji obrazac prema kojem se trebaju vladati glasnogovornici kako bi postigli uspjeh: riječ je o verbalnom i neverbalnom spektru komuniciranja.

U prvom poglavlju autor definira pojam i opisuje kako se razvijalo glasništvo te nastanak izvedenica koje su glasništvo od antike do današnjih dana transformirale iz pojedinačne u višedimenzionalnu djelatnost grupe te opisuje transmisijski odnos glasništva u odnosu na javnost i organizaciju te u relaciji prema kanalima komunikacije. Posebna je pažnja posvećena razvoju glasništva kao zasebne komunikacijske djelatnosti te načina njihove primjene da bi u suvremenosti glasništvo bilo svedeno s jedne strane pod zajednički nazivnik – glasnogovornik a sa druge u povijesni artefakt komunikacijskog kanala.

U drugom poglavlju govori o teorijama govorništva koje polaze od interaktivne komunikacije što je temeljna karakteristika glanogovorništva, posebice intimnost i neposrednost. Polisono uređenje svakom slobodnom pojedincu omogućuje javno iskazivanje vlastitog mišljenja, ali ne jamči jednaku važnost svih mišljenja. Javno izložena pojedinačna mišljenja uvažavaju se ovisno o snazi argumenata na kojima su utemeljena.

U trećem poglavlju, baveći se informacijskom i komunikacijskom vrijednošću poruke, Tanta daje različite definicije te odlučuje kako će za potrebe rada i istraživanja koristiti sljedeće kategorije: nelinearnost, povezivanje poveznicama i arhiviranost. Time je odredio i granice istraživanja posrednog kanala komunikacije koje će konzistentno provesti. Uz znanstvenu analizu u radu je iznesen i stručni pregled tehnika i načela komuniciranja kako bi u redundantnoj šumi podataka potisnuo komunikacijski šum.

U poglavlju "Posredna komunikacija" autor se najprije pozabavio klasičnim posrednim modelima komuniciranja kako bi se lakše objasnila komunikacijska transmisija glasnogovorništva. Autor uočava postojanje "transmisijske transmisije" odnosno javnih kanala komunikacije koji često prate komunikaciju između glasnogovornika i javnosti organizacije kojoj pripada. Oni bi mogli imati izravan utjecaj na uspješnost komunikacije. Naime ti kanali neprestano utječu na percepciju kako komuniciranjem između sebe, tako i komunikacijom s javnošću organizacije. Njihova komunikacija može izmijeniti percepciju i vjeru javnosti u organizaciju i njezine proklamirane ciljeve.

Kandidat je sustavno i analitički prikazao stanje u hrvatskom medijskom i komunikacijskom prostoru, te iznio zaključke o dosezima i ograničenjima.

Klasičnim komunikacijskim modelima dodano je sinkrono i asinkrono komuniciranje, zato jer je u glasnogovorništvu poglavito, kada govorimo o transmisiji, tijekom kriznog komuniciranja važna vremenska komponenta. Autor uspoređuje prednosti i nedostatke ovakvih oblika komuniciranja te njihovih utjecaja na javnost.

U poglavlju "Povratna informacija" autor definira varijable koje utječu na adekvatnost komuniciranja. Upravo u slušanju, kao jednoj od tih varijabli, moguće je primijetiti i analizirati povratnu informaciju koja uz komuniciranje putem čitanja, koje čini 17 posto komunikacijskih aktivnosti u ukupnom iznosu, čini i 70 posto dnevnog oblika komuniciranja čime možemo zaključiti, tvrdi Tanta, da komuniciramo upravo povratnim informacijama. Glasnogovornički posao prema autoru, dakle nije samo transmisija od organizacije prema javnosti već i od javnosti prema organizaciji i to temeljen na analizi rečenog i viđenog. Kad se takva analiza stavi u kontekst suvremenog hrvatskog glasnogovorništva jasno se uočava diskrepancija između stavova izraženih u ispitivanju i pokazatelja dobivenih anketom među članovima Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Diskrepantno djelovanje određeno je podatkom da hrvatski glasnogovornici slabo komuniciraju u smjeru javnost – organizacija što je, medu ostalim, i preduvjet za adekvatnu komunikaciju na razini organizacija – javnost.

Poglavlje "Rezultati" je poseban, vlastiti znanstveno-istraživački doprinos proučavanju glasnogovorništva. Tanta je analizirao 70 hrvatskih glasnogovornika, od ukupno njih 80 koji su članovi Hrvatske udruge za odnose s javnošću a koji su zadovoljavali postavljene kriterije (isključeni su suradnici za odnose s javnošću koji se samo povremeno bave i glasnogovorništvom).

Poseban problem bio je utvrđivanje jedinice analize, jer glasnogovorništvo nije transmisija poput klasičnih medija, gdje su granice analiziranih jedinica jasno vidljive. Novinski članak je jasno prepoznatljiv, ali na Internetu on može biti smješten na više podstranica. Zbog toga je kao jedinica uzorka uzeta početna stranica. Drugi problem koji je autor uspješno riješio jest kategoriziranje, koje opisuje način na koji će se svaka individualna jedinica analize opisati. Kao podloga kategoriziranja uzete su karakteristike glasnogovorništva, pa je autor tako analizirao sljedeće kategorije: stručna sprema i njezino temeljno usmjerenje, upoznatost sa značenjem glasnogovomištva kao posrednog komunikacijskog kanala, porijeklo organizacije u kojoj glasnogovornik djeluje, organiziranost odjela za komunikaciju s javnošću i njegovo svrstavanje u okviru organizacije te frekvencija nastupa. Nije, naime, svejedno tko, kada i kako nastupa kao glasnogovornik.

Uspješnost pojedinca u ulozi glasnogovornika može biti dvojbena, baš kao što su i podaci o stručnoj spremi i djelovanju ispitivanih glasnogovornika. Autor se oslanjao na podatke samih glasnogovornika obuhvaćenih strukovnom udrugom, te se njihovi podaci unatoč istinitosti moraju prihvatiti s relativnim oprezom, jer mogu imati i propagandni karakter.

Anketa je provedena putem e-pošte. Prednosti ovakvog anketiranja su da je ono vrlo brzo, jer većina ispitanika odgovara odmah te da takav oblik anketiranja nema velikih troškova. Anketa je provedena u razdoblju od 11. do 25. ožujka 2007. godine.

Podaci koji su prikupljeni prikazani su tabelarno i statistički. Na temelju rezultata kandidat ističe da postoje vrlo uočljive razlike među glasnogovornicima s obzirom na leksičke, stilske i funkcionalne elemente. Zatim upozorava da je anketom utvrđeno kako su potrebe u našoj zemlji za glasnogovornicima iznimno velike, ali da nema namjenskog školovanja.

Rezultati iz istraživanja upozoravaju na potvrdu hipoteze da u Hrvatskoj nemamo dovoljno osoba obrazovanih na području komunikacijskih znanosti, odnosno odnosa s javnošću, pa tako i glasnogovorništva.