Te u zagrebu filozofski fakultet
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Yüklə 1,31 Mb.
|
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u ZagrebuPredmet: Izvještaj o ocjeni disertacije mr. sc. Margarete Jelić Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 27. svibnja 2008. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Margarete Jelić pod naslovom "Odnos samopoštovanja i motiva samopoimanja". Stručno povjerenstvo razmotrilo je priloženi rad, te podnosi Vijeću sljedeći IZVJEŠTAJ Mr. sc. Margareta Jelić napisala je doktorsku disertaciju opsega 163 stranica, koji uključuje popis literature od 264 reference. Rad je podijeljen u sedam poglavlja: Uvod, Cilj istraživanja, Provedba istraživanja, Rezultati i rasprava, Završna razmatranja, Zaključak i Literatura. Na kraju je radu priložen sažetak i ključne riječi na hrvatskom i engleskom jeziku, kao i kratak životopis autorice. Ovaj rad pripada području socijalne psihologije, a bavi se odnosom razine i stabilnosti samopoštovanja sa strategijama reguliranja samopoimanja. Uvodni dio rada podijeljen je u tri veće cjeline. U prvom dijelu, naslovljenom Samopoimanje, autorica polazi od definicije samopoimanja kao «fenomenološke organizacije iskustva pojedinca i ideja o njemu samom u svim aspektima njegovog života» (Cooms, 1981) te daje povijesni prikaz shvaćanja koncepta samopoimanja i teorijskih pristupa ovom pojmu od Williama Jamesa krajem 19. st. do suvremenih teoretičara. Posebno poglavlje posvećeno je razvoju i izvorima samopoimanja, a u njemu su detaljno prikazane i empirijskim podacima potkrijepljene dosadašnje spoznaje o odrednicama samopoimanja. Autorica ovaj dio uvoda završava zaključkom da dosadašnja istraživanja upućuju na dva najvažnija aspekta pojma o sebi: afektivni i motivacijski. Dok afektivni aspekt uključuje samopoštovanje kao temeljnu odrednicu pojma o sebi, motivacijski se odnosi na različite motive vezane za reguliranje slike o sebi i zadovoljstva slikom koju imamo o sebi (samouzdizanje, samopotvrđivanje, samoprocjenjivanje, samoafirmacija). Većina dosadašnjih istraživanja iz ovog područja usmjerila se na jedan od aspekata samopoimanja, dok je njihov međusobni odnos slabo istraživan. Pri tome je samopoštovanje daleko češće predmet interesa istraživača, dok se istraživanja motiva javljaju tek u novije vrijeme, točnije u posljednjih 15-ak godina. U drugom dijelu uvoda autorica daje prikaz istraživanja motivacijskog aspekta samopoimanja. Motivi kojima se pojedinac može voditi nisu jednoznačno definirani u literaturi. Dok neki istraživači smatraju da postoje dva osnovna motiva samopoimanja, drugi navode tri, a treći čak četiri ili više. Dodatna konfuzija proizlazi iz naziva tih motiva jer se nerijetko različiti nazivi kojima se služe autori odnose na isti motiv u podlozi. Ipak, autorica zaključuje da dosadašnji nalazi upućuju na četiri motiva samopoimanja koje spominje većina autora: samouzdizanje, samopotvrđivanje, samoprocjenjivanje i samoafirmacija, te ih u ovom poglavlju detaljno objašnjava i potkrepljuje nalazima klasičnih i suvremenih istraživanja. Također se kritički osvrće na pojavu da istraživači najčešće provjeravaju samo jedan od motiva samopoimanja i njegovu povezanost sa socijalnom percepcijom ili nekim drugim socijalno-psihološkim fenomenom. Rijetko se istraživači istovremeno bave sa više motiva, uspoređujući njihovu dominantnost, važnost za ponašanje pojedinca i njegovo funkcioniranje u svakodnevnom životu. Iako su se neka novija istraživanja usmjerila na to pitanje, njihovi rezultati su kontradiktorni te još uvijek ostaje otvoreno pitanje što će odrediti koji je motiv dominantan u nekoj situaciji ili za nekog pojedinca. Prevladavajući motiv može biti određen situacijom ili karakteristikama pojedinca, no pitanje koje gotovo uopće nije istraženo je odnos različitih aspekata pojma o sebi, točnije na koji su način povezani motivacijski i afektivni aspekt pojma o sebi - pojedini motivi samopoimanja i samopoštovanje. U posljednjem dijelu uvoda autorica se bavi upravo samopoštovanjem kao varijablom koja može razjasniti kontradiktorne nalaze iz ovog područja. Polazi od definicije samopoštovanja kao rezultata formiranog pojma o sebi, odnosno kao vrednovanja ili evaluacije sebe, te ukratko prikazuje razvoj samopoštovanja i ključne socijalne faktore koji utječu na njega. Posljednje i najveće poglavlje uvodnog dijela radnje nosi naslov Metodološki izazovi u istraživanju samopoštovanja i u njemu se autorica kritički osvrće na najvažnija pitanja i dileme vezane uz istraživanje samopoštovanja, kao što su: je li samopoštovanje jednodimenzionalan ili višedimenzionalan konstrukt, radi li se o crti ličnosti ili promjenljivom stanju, kakav je značaj razine a kakav stabilnosti samopoštovanja te u kakvom su međusobnom odnosu. Ovo poglavlje završava opsežnim prikazom suvremenih implicitnih mjera samopoštovanja koje su razvijene zbog potrebe smanjenja utjecaja socijalne poželjnosti na rezultate dobivene upitničkim mjerama samopoštovanja, kao i objašnjavanjem racionala u najnovijim paradigmama istraživanja samopoimanja putem pamćenja povratnih informacija, preuzetima iz kognitivne psihologije.
Ovaj cilj razrađen je u tri problema:
Postavljene su sljedeće hipoteze, vezane uz probleme istraživanja: (1) U skladu s efektom vlastitosti, bolje pamćenje povratnih informacija pokazat će sudionici koji su dobili povratnu informaciju koja se odnosi na njih same, neovisno o valenciji i domeni povratnih informacija; (2) osobe visokog samopoštovanja bolje će pamtiti pozitivne tvrdnje, a među osobama niskog samopoštovanja, oni nestabilnog samopoštovanja bolje će pamtiti pozitivne tvrdnje, a oni stabilnog samopoštovanja negativne tvrdnje; (3) pokazat će se značajna interakcija razine i stabilnosti samopoštovanja - osobe visokog samosviđanja/samokompetentnosti će bolje pamtiti pozitivne tvrdnje koje se odnose na pozitivno prihvaćanje/kompetentnost, ali ne i one koje se odnose na negativno prihvaćanje/kompetentnost, dok će osobe nestabilnog niskog samosviđanja/samokompetentnosti bolje pamtiti pozitivne tvrdnje koje se odnose na prihvaćanje/kompetentnost, a pojedinci stabilnog niskog samosviđanja/samokompetentnosti negativne tvrdnje koje se odnose na prihvaćanje/kompetentnost. Provedeno istraživanje sastojalo se od pripreme podražajnog materijala kroz pet predispitivanja te glavnog dijela istraživanja u kojem su prikupljeni podaci kojima se pokušalo odgovoriti na postavljene probleme. Prvim se predispitivanjem željelo utvrditi može li se ponovljenim mjerenjima osobnog samopoštovanja odrediti stabilnost samopoštovanja, odnosno je li moguće na temelju standardnih devijacija ponovljenih mjerenja podijeliti ispitanike prema stabilnosti njihovog samopoštovanja. Raspon standardnih devijacija različitih primjena istog upitnika je očekivano varirao, no pri tome se razina samopoštovanja između skupine sa stabilnim i one s nestabilnim samopoštovanjem nije značajno razlikovala. Cilj drugog predispitivanja bio je odabrati skale samopoštovanja za glavno istraživanje, odnosno utvrditi koja skala ima najbolje metrijske karakteristike i najrazumljivija je sudionicima. Provjerene su sljedeće skale: Rosenbergova skala osobnog samopoštovanja (RSES; Rosenberg, 1965), Skala labilnog samopoštovanja (LSES; Dykman, 1998), revidirana verzija Skale samosviđanja i samokompetentnosti (SLCS-R; Tafarodi i Swann, 2001) koja se sastoji od dvije subskale (samosviđanja i samokompetentnosti), Skala sumnje u sebe (SDS; Oleson, Poehlmann, Yost, Lynch, i Arkin, 2000), Skala trenutnog samopoštovanja (SSES, State Self-Esteem Scale; Heatherton i Polivy, 1991) te Skala kontingentnog (zavisnog) samopoštovanja (SKS; Crocker, Luhtanen, Cooper i Bouvrette, 2003). Na temelju provedenih analiza (faktorske strukture, pouzdanosti tipa unutarnje konzistencije, korelacije među skalama te korelacija unutar same skale – interkorelacije i item-total korelacija) odabrane su dvije skale za glavno ispitivanje: Rosenbergova skala osobnog samopoštovanja (RSES) i revidirana verzija Skale samosviđanja i samokompetentnosti (SLCS-R). Sljedeće predispitivanje bilo je usmjereno na odabir odgovarajuće mjere implicitnog samopoštovanja, dok su preostala dva predispitivanja provedena kako bi se izabrala adekvatna povratna informacija sudionicima u glavnom istraživanju. Naime, važan preduvjet za provedbu ovog istraživanja je dobro osmišljena povratna informacija koja zadovoljava određene uvjete. Prije svega, povratna informacija treba uključivati dovoljnu količinu informacija kako ih sudionici ne bi bili u stanju sve zapamtiti. Kada bi sudionici bili u stanju dosjetiti se svih povratnih informacija koje su dobili, ne bi se moglo odrediti kako ih procesiraju, odnosno koji tip informacija procesiraju dublje i pamte bolje. Nadalje, vrlo je važan sadržaj povratne informacije. Tvrdnje koje se navode u njoj trebaju biti konkretne, razumljive i obuhvaćati specifične domene samopoštovanja (sviđanje i kompetentnost) jer, osim što su teorijski utemeljene kao ključne domene osobnog samopoštovanja, to su ujedno domene koje se ispituju skalom samosviđanja i samokompetentnosti (SLCS-R). Konačno, povratna informacija treba sadržavati jednak broj pozitivnih i negativnih tvrdnji pri čemu sve tvrdnje trebaju biti dijagnostične za osobinu na koju se odnose i centralne (važne) za samog sudionika. Sva navedena predistraživanja pažljivo su osmišljena i provedena na adekvatnim uzorcima ispitanika koji po relevantnim karakteristikama odgovaraju planiranom uzorku sudionika u glavnom istraživanju. Podaci su pažljivo analizirani prikladnim statističkim postupcima što je rezultiralo odabirom provjerenog i relevantnog podražajnog materijala, kao i odgovarajuće mjere implicitnog samopoštovanja. U glavnom istraživanju su sudjelovali studenti prve godine studija psihologije Filozofskog fakulteta i studenti prve godine Tehničkog veleučilišta u Zagrebu, učenici 4. razreda jedne prestižne zagrebačke gimnazije te učenici 4. razreda četiriju zagrebačkih strukovnih škola. Ukupno je istraživanjem obuhvaćeno 598 sudionika, no iz konačnog uzorka isključeni su sudionici koji nisu sudjelovali u zadnjem mjerenju kada je ispitivana zavisna varijabla (126 sudionika), kao i oni koji nisu najmanje četiri puta prisustvovali mjerenjima te nije bilo opravdano određivati stabilnost samopoštovanja na njihovim podacima (19 sudionika). Još 23 sudionika isključeno je iz obrade jer nisu ispravno ispunili korištene mjere. Tako su u obradu uključeni podaci 450 ispitanika - 240 mladića (53.5%) i 210 djevojaka (46.5%) prosječne dobi 18 godina. Istraživanje je provedeno grupno i sastojalo se od nekoliko ponovljenih mjerenja samopoštovanja te od eksperimentalnog dijela istraživanja. Tijekom početnog mjerenja, sudionici su ispunjavali upitnike grupno, u svojim učionicama. Upitnici su sadržavali šifru sudionika radi očuvanja sudionikove anonimnosti. Upitnici su sadržavali osnovne demografske podatke o sudioniku (dob, spol, škola/studij, razred), Skalu osobnog samopoštovanja (RSES) te revidiranu Skalu samosviđanja i samokompetentnosti (SLCS-R). Zatim su sudionici jednom tjedno tijekom idućih mjesec dana popunjavali Rosenbergovu skalu osobnog samopoštovanja (četiri puta) s ciljem utvrđivanja stabilnosti samopoštovanja. Tijekom eksperimentalnog dijela ispitivanja sudionici su po slučaju bili podijeljeni u kontrolnu i eksperimentalnu skupinu i pristupili su istraživanju u računalnim učionicama u svojim školama, odnosno fakultetima. Grupe su bile onoliko velike koliko je to dozvoljavao broj raspoloživih računala u učionicama. Sudionici iz obje skupine ponovo su metodom papir-olovka ispunjavali Rosenbergovu skalu samopoštovanja. Također su svi sudionici na računalima ispunili mjeru implicitnog samopoštovanja putem prilagođenog Testa implicitnih asocijacija (IAT-a). Nakon toga se postupak razlikovao ovisno o tome nalazi li se sudionik u eksperimentalnoj ili kontrolnoj skupini. Sudionici nisu bili svjesni podjele u skupine i vjerovali su kako svi imaju potpuno iste zadatke. Eksperimentalna manipulacija uključivala je računalno ispunjavanje upitnika ličnosti i kognitivnih sposobnosti koji je rezultirao lažnom povratnom informacijom prezentiranom putem računala neposredno nakon ispunjavanja testa. U slučaju eksperimentalne grupe, nakon popunjavanja testa, sudionicima je računalno prezentirana uputa kojom im je najavljena njihova povratna informacija na temelju rezultata koje su postigli u testu. Kontrolna skupina dobila je povratnu informaciju o nekoj nepoznatoj osobi (dakle, istu informaciju, ali koja se odnosi na nepoznatu osobu, a ne na njih osobno) uz obrazloženje da se računalni program još razvija. Povratna informacija bila je ista za sve sudionike i uključivala je 24 rečenice (12 pozitivnih tvrdnji i 12 negativnih tvrdnji) koje su se odnosile na specifične aspekte pojma o sebi - na akademsku kompetentnost i na odnose s ljudima, tj. prihvaćenost ili sviđanje. Svi sudionici su zatim dobili posljednji set zadataka s uputom da se radi o najvažnijem dijelu istraživanja te da se od njih očekuje maksimalna koncentracija na zadatke. Prvo su rješavali zadatak distraktor u trajanju od nekoliko minuta, a nakon toga se na sljedećoj stranici od njih tražilo da zapišu na prazan papir sve rečenice iz povratne informacije kojih se mogu dosjetiti. U obradi rezultata su, uz osnovnu deskriptivnu statistiku, korišteni i odgovarajući statistički postupci, uglavnom multivarijatne analize varijance kojima je omogućeno utvrđivanje glavnih i interakcijskih efekata ispitivanih varijabli, što smatramo prikladnim izborom s obzirom na postavljene probleme rada. Rezultati istraživanja potvrdili su efekt vlastitosti u dosjećanju povratnih informacija. Sudionici koji su dobili osobno relevantne povratne informacije su se dosjetili značajno više informacija od sudionika koji su dobili osobno nerelevantne povratne informacije. Taj nalaz neovisan je o valenciji i sadržajnoj domeni povratne informacije. Nije utvrđen značajan efekt stabilnosti samopoštovanja, razine implicitnog samopoštovanja, kao ni razine pojedinih domena eksplicitnog samopoštovanja na dosjećanje pozitivnih i negativnih povratnih informacija koje se odnose na sviđanje odnosno na kompetentnost. No, dok se implicitno samopoštovanje nije pokazalo značajnom odrednicom količine upamćenih povratnih informacija ni na poduzorku motiviranih sudionika, eksplicitno samopoštovanje u interakciji sa stabilnosti samopoštovanja je u tom smislu ipak važno, ali mu je efekt relativno malen. Na temelju rezultata može se utvrditi da sudionici općenito bolje pamte pozitivne od negativnih povratnih informacija o sebi, neovisno o samopoštovanju. Taj nalaz ide u prilog modelu mnemičkog zanemarivanja prema kojem osobe s pozitivnom i one s negativnom slikom o sebi lošije pamte negativne povratne informacije od pozitivnih jer se informacije koje predstavljaju prijetnju slici o sebi procesiraju samo do prvog stupnja, odnosno samo površno, dok se pozitivna povratna informacija o sebi procesira dublje pa se bolje i pamti. Ova disertacija pruža novi pogled na dosadašnja istraživanja i spoznaje u području samopoimanja i samopoštovanja. Sama tema je znanstveno relevantna i praktično zanimljiva, a potaknuta je kontroverznim nalazima nekih suvremenih istraživanja koja su dovela u pitanje pretpostavke o odnosu samopoštovanja i motiva samopoimanja. Važnost ovog istraživanja leži u činjenici da koncept stabilnosti samopoštovanja još nije korišten u određivanju djelovanja motiva samopoimanja na procesiranje povratnih informacija o sebi, a njegova je prednost u tome što se određuje preko standardne devijacije ponovljenih mjera osobnog samopoštovanja pa se radi o pomalo implicitnoj mjeri. U istraživanju je osim toga korištena i mjera implicitnog samopoštovanja, koja nije pod voljnom kontrolom ispitanika te predstavlja novost u istraživanjima samopoimanja na našim prostorima. Autorica je pokazala odlično poznavanje područja te osmislila i provela istraživanje kojim je nastojala otkloniti značajne metodološke prigovore ranijim istraživanjima, pokazujući time istraživačku domišljatost. Može se zaključiti da provedeno istraživanje samim odabirom uzorka i eksperimentalnim nacrtom predstavlja korak dalje u odnosu na dosadašnja istraživanja. Stoga nije sasvim iznenađujuće da rezultati istraživanja ne potvrđuju nalaze dobivene na uobičajeno korištenim uzorcima studenta psihologije i upućuju na znatno manje efekte samopoštovanja na procesiranje relevantnih povratnih informacija. Međutim, uvijek ostaje mogućnost i alternativnog objašnjenja kao što je nedovoljno intenzivna manipulacija ili nedovoljna osjetljivost instrumenata ili nedovoljna veličina uzoraka. No, autorica je i sama pokazala da je svjesna ovih ograničenja u mogućnosti zaključivanja i uputila na smjernice kojima bi se trebalo voditi u budućim istraživanjima u ovom području. Na temelju iznesenoga smatramo da je disertacija mr. sc. Margarete Jelić prikladna za stjecanje doktorata znanosti, te predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu ocjenu ove disertacije i da odobri nastavak postupka za stjecanje doktorata znanosti. U Zagrebu, 3. lipnja 2008. Stručno povjerenstvo: dr. sc. Željka Kamenov, izv. prof. predsjednica povjerenstva
dr. sc. Dean Ajduković, red. prof. član povjerenstva
dr. sc. Katica Lacković-Grgin, red. prof. (Odjel za psihologiju Sveučilišta u Zadru) članica povjerenstva Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. Nina Raspudića Prof. dr. Sanja Roić Prof. dr. Mladen Machiedo Doc. dr. Tatjana Peruško
Ur.broj: 3804-300-08-2 Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 31.3. 2008. imenovani smo u stručno povjerenstvo koje će ocijeniti doktorski rad mr.sc. Nina Raspudića pod naslovom Prekojadranski «poluorijentalizam». Dominantni modeli konstruiranja slike Hrvata u talijanskoj književnosti od prosvjetiteljstva do danas. Podnosimo Vijeću sljedeći
Tema kojoj je mr. Nino Raspudić pristupio složena je, slojevita, a dodali bismo i osjetljiva, pa je tako zahtijevala odlično poznavanje obiju kultura, njihovih međusobnih veza i prožimanja u razdoblju od gotovo dva i pol stoljeća. Disertacija je stoga s pravom koncipirana tako da je utemeljena se na izabranim djelima jednako tako odabranih autora, no u perspektivi će moći biti obogaćena i novim uvidima i obuhvatnijim istraživanjima u nekim svojim segmentima koje je, u ovoj prigodi nužno, tek naznačila. Kandidatov odabir djelâ u ovom kontekstu nije (također opravdano!) vodio računa o njihovoj genološkoj ujednačenosti niti ih je pokušao usustaviti u cjeline prema tom kriteriju, pa su tako u korpus na kojem su obavljena istraživanja za potrebe disertacije uključeni putopisi, romani, pripovijetke, autobiografski zapisi, politička proza, dramska djela, pjesnički sastavci, publicistički radovi u razdoblju od 1774., odnosno od tiskanja Fortisovog Viaggio in Dalmazia u Mlecima, do dviju publicističkih knjiga talijanskih autora koje tematiziraju ratna zbivanja na zapadnom Balkanu u koji je uključen i geografski prostor Hrvatske. U uvodnom dijelu disertacije mr. Raspudić obrazlaže potrebu da se hrvatsko-talijanski književni odnosi dijakronijski i problemski sagledaju i u okviru suvremene književne teorije, odnosno postkolonijalne kritike te ocjenjuje dosadašnja istraživanja hrvatsko-talijanskih književnih i kulturnih odnosa kao svojevrsnu «proto-imagologiju» (str. 9). Za cilj svoga istraživanja postavlja određivanje osnovnih modela konstrukcije «hrvatskog Drugog» odnosno alteriteta u talijanskoj književnosti u dijakronijskom slijedu od prosvjetiteljstva do suvremenosti, pri čemu vodi računa o društvenim i povijesnim prilikama u kojima su pojedini tekstovi nastali kao i o svakom individualnom autorskom stilu i modusu predočavanja polu-orijentalne paradigme ili odstupanja od iste.
U svom istraživanju mr. Raspudić s pravom odabire pojam «modela» a ne «stereotipa», jer je prvi apstraktniji i fleksibilniji a, dodali, bismo, i prikladniji s obzirom na promjenljivost povijesnih koordinata u kojima su se pojedini modeli realizirali, a s pravom dijeli i antiesencijalistički pristup većine postkolonijalnih teoretičara, za što opravdanje nalazi u sličnosti diskursa moći kada on općenito govori o Orijentu, talijanskom jugu, ženama, nižim društvenim klasama, itd. Nakon što je u 4. poglavlju naveo mjesta i načine na koji je etnonim Hrvata i njegov sadržaj bio percipiran u talijanskoj književnosti i kulturi do 18. stoljeća, temeljeći se na radovima naših talijanista, ponajprije Deanovića i Zorića i drugih – na primjerima iz djela Dantea, Petrarke, Sacchettija, Boiarda, Ariosta, primjerima iz «skjavoneskne književnosti», tematizaciji uskoka), 6., 7. i 8. poglavlje disertacije mr. Raspudić posvećuje Albertu Fortisu, diskusiji o morlakizmu, reagiranju Ivana Lovrića i Fortisovoj polemici s njim, kao i tzv. «postmorlakizmu». U njima sa stanovišta «poluorijentalizma» osvjetljava i drugu stranu poznatih činjenica u vezi s Fortisovim djelom, njegovim vezama s lokalnim intelektualcima, društvenim i političkim kontekstom, kasnijoj prepisci i polemikama. Inače suprotstavljeni autori, Venecijanci Carlo Goldoni i Carlo Gozzi, također različito percipiraju Hrvate u svojim djelima, Goldoni kao «sretne vencijanske podanike» (ovdje u bibliografiju valja dodati i studiju Frana Čale, Incontri corati di Carlo Goldoni, 1989) dok Gozzi Dalmaciju, posebice Zadar, vidi kao locus za iskazivanje moći kako na vojno-birokratskom tako i na erotskom (uz niz osobnih frustracija koje pokušava javno razriješiti!) planu. Slika hrvatskog vojnika kao austrijskog podanika-neprijatelja pa čak i zločinca prisutna je u djelima talijanskih autora 19. stoljeća, no razumljivo je što je više pažnje i prostora posvećeno Tommaseu i Mazziniju (12. poglavlje, str. 191-233). U ovom dijelu disertacije, temeljeći se na bogatoj bibliografiji dosadašnjih istraživanja hrvatske talijanistike kojoj valja dodati još nekoliko naslova, mr. Raspudić uočava Tommaseov «paternalistički sentimentalizam» i konzervativizam, te Mazzinijeve ideje iz Slavenskih pisama u kontekstu ideja talijanskog protoimperijalizma. 13. poglavljerada posvećeno je većinom Scipiju Slataperu, tršćanskom piscu Mog Krasa i kontekstualiziranom iredentizmu koji je «zračio» upravo s tog područja te tek usputno D'Annunziju kao protagonistu ne samo iredentističkog nego i rasističkog diskursa. Talijanska historiografija i slavistika, od konstituiranja južne slavistike kao discipline ne Sveučilištu u Padovi, čiji je nositelj bio Arturo Cronia, dale su svoje prinose ne samo slavističkim istraživanjima nego, kako ističe doktorand, i «poluorijentalističkom» ali kadšto i «orijentalističkom» pristupu temama poput autohtone književnosti u Dalmaciji, ili pak povijesti Dalmacije, što je ovisilo i o povijesnim prilikama i ekspanzionističkim težnjama talijanske politike u to vrijeme. Kod navođenja primjera suvremenih slavista «na Cronijinom tragu» (o čemu doktorand piše na temelju članka M. Tomasovića), mišljenja smo da bi valjalo s istom pažnjom pročitati i rad talijanske slavistice (inače autorice egzemplarne monografije o Milanu Rešetaru, Zagreb 1989.) pa tek onda eventualno izdvojiti «sporne» elemente u njemu. Razdoblje Drugog svjetskog rata - koje na specifičan način, uz problem Zadra i otoka - antagonizira dvije obale, donosi sobom nove oblike i načine «orijentaliziranje» Slavena, a u tom kontekstu i Hrvata, u djelima Malapartea i Quarantotti Gambinija, pa do kasnijih nekritičkih autostereotipa «dobrog talijanskog vojnika» koji se realno pokazao u suprotnosti s onovremenim kolonijalnim okupacijskim težnjama spram istočne obale. U poslijeratnoj Italiji pažnju talijanske kulturne javnosti privlači Splićanin E. Bettiza svojim Tršćanskim fantomom, novinarskim radom i kasnije autobiografskim djelom Egzil uvodi «poluorijetalističke» elemente jednog novog diskursa (problem egzila Talijana iz Dalmacije i Istre otvara nove aspekte takvog diskursa, te bi u ovo potpoglavlje mogli biti uključeni i brojni drugi manje znani a danas djelatni talijanski autori, porijeklom s istočne obale), dok je Istranin F. Tomizza, prisutan u kulturnoj i književnoj javnosti Italije od 1960, kad je objavio roman Materada, te u kasnijoj proznoj produkciji tek sporadično koristio «poluorijentalističke» modele u svom literarnom opusu, a s druge strane je uveo hrvatsku Istru u talijansku književnost. Posljednje 17. poglavlje kandidat posvećuje prinosima talijanske publicistike iz '90-tih godina 20. stoljeća, odabirom dvojice autora, Arriga Petacca i Paola Rumiza, u čijim djelima (začudo, promptno prevedenima na hrvatski!) pronalazi niz nedosljednosti, neinformiranosti, propusta i pogrešaka (no u slučaju ova dva autora pogreške i površnost proizlaze iz različitih ideoloških premisa), čime se potvrđuje teza o perpetuiranju površnog i stereotipnog pristupa problemima i zbilji «istočno od Trsta» u jednom dijelu talijanske književne proizvodnje. U svojoj dosljedno impostiranoj i pregledno izloženoj disertaciji Prekojadranski «poluorijentalizam». Dominantni modeli konstruiranja slike Hrvata u talijanskoj književnosti od prosvjetiteljstva do danas mr. Nino Raspudić mapirao je primjere «poluorijentalističkog» diskursa talijanskih autora u dijakronijskom slijedu od prosvjetiteljstva do '90-tih godina 20. stoljeća i individualizirao elemente paradigme «prekojadranskog poluorijentalizma» kako ju je definirao u početnom dijelu rada. U zaključku mr. Raspudić ističe da je «sklonost literariziranju stvarnosti istočne obale Jadrana opće mjesto prekojadranskog poluorijentalizma» pa bismo dodali da se - na tragu Vicove sintagme o tokovima i vraćanjima (corsi e ricorsi) - u eksplikaciji povijesnih događaja na ovom području talijanski autori nerijetko služe ponavljanjem, kako navodi doktorand: «osnovne priče […] o nekom idiličnom, građanskom i sretnom dobu, nakon kojeg dolazi pohod morlačkih/vlaških barbara, što kao rezultat ima propast dobrog, starog svijeta» (str. 403). Mr. Nino Raspudić je svojom doktorskom disertacijom uspješno obavio zadatak postavljen u uvodnom dijelu rada te pokazao sposobnost samostalnog istraživanja i književnokritičkog prosuđivanja. Predlažemo stoga Fakultetskom vijeću da našu pozitivnu ocjenu njegovog doktorskog rada prihvati i da ga uputi na daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja doktora znanosti u području filologija, polje znanost o književnosti. dr. Sanja Roić, red. prof. predsjednik povjerenstva ……………………………………………….
član povjerenstva ……………………………………………..
član povjerenstva …………………………………………….. U Zagrebu, 1.6.2008. FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU Yüklə 1,31 Mb. Dostları ilə paylaş:
|